|
uvijek mi je ova tema bila bolna, uvijek (pre)osjetljiva.
anchi ovaj link i slike koje si stavila sablaznjavaju vecinu zena koje su pobacaj napravile, misle ga napraviti, ili pak samo smatraju kako je zenino neotudjivo pravo da ga napravi. osobe koje kao oruzje uzimaju ovakve fotografije (cinjenice) su nehumane jer ne vode racuna o osjecajima zena... - cula si to vec zar ne? ja jesam.
no, ono sto rastuzuje je da ta sablazan ide samo do mjere dobrog ukusa. sablaznjivo je znaci da se netko danas usudi postati takve fotke i time podsjecati zenu na njenu ionako tesku odluku. slike su dakle te koje su krive sto postoje, jer su dokument, nije kriva zena koja abortus napravi, o tome razmislja ili svojata isto kao svoje neotudjivo pravo.
pronasla sam jedan svoj davni tekst na istu temu, na jednom drugom mjestu, pisan je kao replika na tzv neotudjivo osobno ( u ovom slucaju zensko) pravo da same odlucujemo sto cemo sa svojim tijelom, tj zivotom. kome se da citati, evo ga kopiram:
"Ne osudjujem nikoga, jer uvijek se pitam tko sam ja da nekom sudim? Zenu, djevojku koja je zbog neznanja, straha, nesigurnosti napravila abortus ne zelim osuditi ( iako cu uvijek osuditi sam cin) dok to ne ponovi. Tada je to vec stav, tada je to izbor za Nezivot. Abortus kao kontraceptivno sredstvo je nesto sto se dogadja precesto i kod previse zena, i to je nesto na sto ostajem ne samo bez teksta, vec me cini i nemocnom... jer kako objasniti, cime argumentirati, kako reci da ne valja, a da to urodi plodom?
Puno puta se navodi kako u nacelu nismo za abortus, osim kao krajnje rjesenje. Abortus nije rjesenje, samo se cini takvim! Privremeno je, a ne trajno, jer produzava rjesenje problema. Nakon njega ostaje cinjenica da je jedan zivot prekinut. pretpostavljam da svijest o tome proradi u svakoj zeni kad tad. Kod neke mozda netom poslije samog cina, kod neke nakon sto ugleda svoje drugo novorodjence, kod nekih i dosta kasnije, kad su vec mozda bake ili kad dodje vrijeme da se stvari saberu.
Pravo na izbor? - pokusavam sebi osvjestiti sto to znaci. I stalno se mucim da i u meni sjedne to pravo kao pravo. Ono oko cega se spoticem je cinjenica da zeni uvijek ostaje pravo da to ucini, bez obzira na stav drzave i zakonsku regulaciju. Abortusa je uvijek bilo, ali je uvijek smatran i losim, necim sto se radilo u tajnosti. Sve do danasnjeg „civiliziranog“ drustva koje se vise toga ne srami, cak podrzava. Ne jedanput sam cula prepricavanja iz ginekoloske ordinacije i pitanja :I sto cemo sad? pa cak i dobronamjerne savjete, kako da se "to" bezbolno rjesi.
Interesantno je i to da nas Kazneni zakon, ispravite me slobodno ako grijesim, strozije sankcionira ubojstvo i pokusaj istog, trudne zene - jer tu su dva zivota. A pritom ne spominje koliko zena mora biti trudna, od ili do 10 tjedana, samo cinjenicu da je trudna. Istovremeno se toj istoj zeni daje za pravo da trudnocu prekine. Glupost koja bi teoretski, a mozda i prakticno mogla dovesti do apsurda. Ali i taj zakon je nasa civilizacijska stecevina.
Cinjenica je i da je zena koja nosi dijete u utrobi ta bez koje djetetu nema ni razvoja ni opstanka, i to joj navodno daje pravo da odlucuje.
Po meni bi upravo zbog toga sto je jedna jedina koja moze to dijete iznijeti na svijet, time sto mu je i hranitelj i udomitelj, trebalo uciniti samu zenu osjetljivijom i svjesnijom svoje odgovornosti.
Ne razmisljamo sve na isti nacin, niti imamo sve iste polazne osnove. Djevojka koja je sama, zena pred kojom je karijera ili drugi prioriteti, zena koja je vec rodila i zeli pricekati, ona koja ne zeli vise djece, zena koja uopce ne moze zatrudniti, ili ona koja ne moze odrzati trudnocu, zena koja rodi mrtvo dijete ili ono samo kratko pozivi...Sve su to postavke od kojih polazimo razmisljajuci o abortusu, svaka iz svog kuta vidjenja i svaka sa svojim poimanjem vrijednosti.
Moje razmisljanje ili stav je vecinom rezultat prozivljenog i dozivljenog po iskustvu drugih. Ne mislim da ucimo samo na svojim greskama, jer su mene itekako mijenjala i iskustva drugih zena i na svemu tome sam danas zahvalna. imam jasno definiran stav – ne!
Kao mladoj djevojci su mi rekli da mozda necu moci imati djece.
Kad sam prvi put ostala trudna doslovce sam lebdila dok sam hodala, sto od srece, sto od straha da dijete ne izgubim. Pred kraj sam odrzavala trudnocu i sve je bilo u redu. Druga trudnoca nas je iznenadila i nisam bila bas najspremnija, trudnoca kompliciranija, problemi sa posteljicom, ali opet sve u redu. Trece dijete je bilo planirano, znala sam da me ceka teza trudnoca, samo nisam pretpostavljala kako teska. Od prvog dana su se smjenjivali bolovi i krvarenja, stalno novi problemi, jedino je zelja za djetetom ostajala ista. Od sredine trudnoce sam bila u bolnici zbog placente praevie na strogom mirovanju i tokolizi, sve dok se prerano nije rodio moj sin. On je sad dijete sa pp, radimo na tome da i dalje bude poseban samo sa sto manje p.potreba.
U dva mjeseca koliko je proveo na intenzivnoj njezi sam puno toga prozivjela i spoznala. Svakoj zeni bih preporucila da ako ikako moze, posjeti ili provede dan na odjelu za neonatologiju. Vjerujte da to ostavlja trag. Kad vidite one male bebice od koji neke ne teze niti kilu, kako se samo bore za zivot… I koliko se puta nanovo rode, kad vec skoro nema nade, vole vas iznenaditi. Isplati se saznati koliko doticaj s takvim necim obogacuje.
Daleko sam odlutala, ali s ciljem. Ne mozemo isto razmisljati, jer nam se zivotni putevi razlikuju, a i vecinom smo vec i formirane kao licnosti. Ovo moje iskustvo trebalo je posluziti samo da malo pomogne drukcijem gledanju na ono sto zivot nosi.
Tako se bojimo da ne ispustimo konce iz ruku, a to najcesce i nije lose. Suprotstavljanje obicnih zivotnih problema kao sto su placa, stan, nezaposlenost mogucnosti da dopustimo jos jednom zivotu da se ostvari mi se cini nakon mog iskustva neprimjerenim i neumjesnim."
|
Login
FAQ
Chat
Traži
