Puno, puno.... Uvijek se sjetim onoga: "Čaša se moja prelijeva"...
Mnogo sam milosti primila od našeg Isusa.
Od unutaranje radosti i Mira unatoč svim okolnostima pa do divnih ljudi koji me oduvijek okružuju i neprestano ulaze u moj život. Taman kad pomislim da je "to valjda TO", da jednostavno više nema mogućnosti da upoznam još ponekog prijatelja (jer naprosto fizički ne stignem njegovati ta prijateljstva) - i kad odlučim da ne mogu više sklapati nova prijateljstva jer se već dosta starih prijatelja na mene pomalo ljuti jer ih zanemarujem - upoznam nekog toliko predivnog da mu s ljubavlju poklonim svoje prijateljstvo i lijepo mi je i mrtva umorna nakon teškog dana otići se vidjeti s tim novim prijateljima...
Prvenstveno tu mislim na moje nove prijatelje - a to su članovi našeg Foruma... Nekoliko njih je postalo svakodnevni i nezamjenjivi dio mog života...
Kao da ih znam oduvijek...
I što još primijećujem otkad se trudim živjeti "kako treba"
...
Kad sam se prije družila samo sa svojim "svjetovnim" prijateljima i kad sam prvenstveno živjela puno više svjetovno i bez previše ozbiljnih misli na Boga - često sam znala (unatoč brojnim i divnim prijateljima koji me i danas jako vole i ja njih, unatoč obitelji, unatoč jako dobrom dečku...) - često sam znala biti jako usamljena... Iako s njima - nekako sama... Osobito su nedjelje u mom životu bile nekako tugaljive - sve mi je bilo jako dosadno, ništa me nije moglo zainteresirati, sve mi je bilo nekako prazno nedjeljom, od djetinjstva sam "mrzila" nedjelje..Nekakva neobjašnjiva dosada i tuga se tad uvijek uvukla u mene... I na Misi mi je bilo dosadno..Jer uopće nisam slušala ništa osim propovijedi...
I svuda me je bilo, unatoč strogoj mami - imala sam lijepe izlaske (bez gluposti poput opijanja i mijenjanja dečki) i svoju srednju školu i godine na faksu pamtim kao prelijepo razdoblje...Nikakvih trauma tu nikad nije bilo..Sve je išlo svojim tokom..No, unatoč tome - unatoč nasmijanom licu, u mom je srcu već od djetinjstva bila neka čežnja koju nisu mogli ispuniti ni prijatelji, ni obitelj, ni uzvraćanje "ljubavi" dečka koji mi se tad sviđao...Sve me to nije moglo ispuniti..Mislila sam da je to valjda tako u životu - da je u svima ta neka neispunjena čežnja, a ne znaš ni za čime ni za kime... Da je to život... Da nemam što drugo tražiti... Da je ta praznina normalna...Da sam ja valjda previše sanjarski nastrojena i da živim u bajci... Ali ipak sam iskreno od života očekivala neko čudo... Ali ne čudo u obliku princa na bijelom konju, sretnog braka, puno novaca, putovanja u daleke zemlje... Nikad nisam imala takve snove - sretno se udati za nekoga tko je za mene princ, zaraditi puno novaca da živim u raskoši...ili nešto sl.
I onda se prije nekoliko godina (prvi puta u 18. godini, ali tad to nije bilo moje potpuno obraćenje) moje čudo počelo događati...Došao je netko tko je ispunio sva moja očekivanja i tko je moj žviot učinio čudesnim... Praznine u meni nema već godinama... Isus je moj život obasjao svojim nezemaljskim sjajem...
To je za mene moja najveća radost i jedini smisao u životu: spoznaja da postoji Bog... Da naš život ne ovisi ni o jednom čovjeku..Osobito ne moja sreća i radost... A najsretnija sam što nema praznine ni bilo kakve čežnje... A tugaljive nedjelje više ni ne pamtim - sad je svaki dan prelijep dar, a pogotovo nedjelje... Prije bih skoro "umrla" od dosade kad bh nedjelju provela kod kuće ili sama - a sad neizmjerno volim i svoju samoću (ponekad mi baš treba) jer znam da ja nikad više neću biti ni sama ni prazna - sa mnom je uvijek moj anđeo i moj Bog...I svi ostali stanovnici Neba... Kakva spoznaja - kakav dar...Još i danas mi je to gotovo nevjerojatno...
I tek sad vidim kako je Bog uvijek bio u dubini mog srca...
Čuvao me od Zla kod svakog mog izlaska. Mnogo puta nisam razumjela zašto ne mogu biti kao i većina drugih djevojaka s kojima sam se družila, zašt su neke stvari za mene nezamislive..Zašto sam se ponekad osjećala kao da nisam s ovog svijeta... Ista kao i svi moji prijatelji, a opet tako drukčija u nekim stvarima...O, Bože, hvala Ti što si me već tad nosio na svojim rukama i što si me čuvao od puno nevolja i grijeha koje sam mogla počiniti... Hvala Ti što si me tako svih onih godina zvao k Sebi... Jedva čekam da se vidimo jednog dana u Raju i da smo tamo svi zajedno zauvijek zajedno...
No, ako je moguće (a tebi je sve moguće!
) - ostavi nas još neko vrijeme i ovdje na Zemlji - i ovdje nam je jako lijepo..Ja bih voljela i tu živjeti još dugo, dugo...Unatoč želji da Te čim prije upoznam...No, ja već kao da Te poznajem... Meni je već i ovdje predvorje Raja... Molim Te, daj mi milost da budem Tvoje oruđe kroz koje ćeš preobratiti i spasiti neke duše... To mi je velika želja. Kao da mi je to životni poziv... Ali ipak ne u samostanu... Osjećam da sam puno korisnija "na terenu", negoli u tišini i molitvi...
Eh, da..Tako je to!
Bog je u mom životu učinio jako puno i jako sam Mu zahvalna što mi je podario život, što sam mu i ja trebala... I jako sam sretna što mi je dao narav kakvu imam...I kad Ga nisam poznavala - već tad je u meni bio jedan dio koji je bio "na Njegovu sliku" - ljubav i druželjubivost prema svima, smirenost karaktera, sporost na srdžbu, optimizam u srcu, osmijeh na licu..nikad nisam izgovorila nijednu psovku, to jednostavno nije moglo prijeći preko mojih usana iako je u mojoj blizini bilo puno psovke... To je ono što na sebi (ili u sebi?) volim najviše - strpljivost, smirenost i vedrinu karaktera...Jer znam da to nije moje..I osjećam to kao veeliki poklon od Boga na kojem zahvaljujem i kojega koristim... I zato mi je osobito žao kad nešto zgriješim jer stvarno mi je Bog dao veliku milost da se laganije od drugih ljudi oduprem grijehu i napastima... Osjećam da mi je puno dano i da dajem - premalo... I da sam malo prelijena u mijenjanju loših stvari koje su još u meni... Premalo molim da Isus otkloni od mene nesavršenosti kojih itekako još ima..
Opet sam se raspisala..
Login
FAQ
Chat
Traži
