Evo jedno prelijepo svjedočanstvo našeg pok. Oca Ante Gabrića
Može se činiti da je život napaćen tropskom žegom, monsunskim kišama, blatom i močvarama, u društvu komaraca, krokodila i zmija, proveden po vlažnim kolibama i čamcima -nespojiv sa srećom. A ipak, o. Gabrić je ne jedanput doživio od svojih novoobraćenika da mu kažu: "Ako ima života i sreće, vi to posjedujete!" On to ne skriva, dapače ponosno izjavljuje: "Ne da se hvalim, ali Bog mi je dao takvu narav da sam sa svima veseo. ... Neki su previše službeni. Treba im pet minuta dok otvore usta, a ja ih otvorim prije nego ih zatvorim. Takvog me je Bog stvorio."
Bujice radosti koje izviru iz dubina gdje je on najstvarnije prebivao prvo su što se kod njega opaža. Ta je radost bila dokaz ispravnosti onoga o čemu je govorio i opravdavala način njegova života.
Ono gdje je Antu teže slijediti jest prepoznavanje Isusa ondje gdje kao da ga nema. Za jednog svojeg posjeta domovini u Zagrebu okupljenim mladima u prepunoj dvorani u Palmotićevoj ulici otkriva svoja povlaštena susretišta s Isusom. Na pitanje kako se osjeća u trenucima osamljenosti i napuštenosti on odgovara: "To su bili najdivniji časovi! Ja mislim da sam tada bio samouvjeren da sam im dao sve, a neki me nikako nisu razumijeli, onda si sam, a budući da si sam, onda si potpuno s Bogom. I to je najsretniji čas u mom životu, kad se ništa ne vidi, kad si potpuno ostavljen." (Nakon tih riječi dvoranom se prolomio oduševljen pljesak 450 mladih koji su ga pozorno slušali.) Slijedilo je pitanje o zgodama iz života koje su mu donosile najviće radosti. Odgovor je sličan prethodnome: "Možda ćete se malo čuditi. Ljudski govoreći, radost je bila kad sam krstio velike skupine, po dvadeset i trideset krštenja, pa onda prve pričesti. To su radosti svećeničkog života. Ali najveća radost, ona unutarnja radost, bila mi je kad sam zbilja vidio da ništa ne uspijeva. Onda osjećaš nekako da trebaš Boga i da moraš biti potpuno povezan s Bogom. To je silna sreća kad vidiš da u poslu ne uspijevaš, i to te hrabri, siješ, a ništa ne niče. Hrabri te ona živa vjera da će jednom netko vidjeti kako sjeme što si ga ti zasijao pomalo niče." Slušajući ga, ne možemo se oteti dojmu da taj čovjek kao da je živio jednom nogom u nebu (premda doista najčešće objema do koljena u kakvoj močvari); kao da nije primjećivao ono što se naziva "zlo u svijetu".Uvrede, nezahvalnosti... to kao da se njega nije dodirivalo:
"Kad primiš uvredu, pa nezahvalnost... E, brate, nakon toga uvečer si sretniji nego ikada. Mnogo sretniji nego da ti je na banku stigao povelik ček, pomoć, pohvalno pismo od biskupa... A kad onako teško dođe, pa klekneš - Bože moj - ima nešto u onoj sreći što ti daje snagu. Nema ništa bolesnoga u toj sreći. Onda si junak. Osjećaš da si Bogu nešto dao..." A u vezi s hranom, spavanjem...? Pitali bi ga i dobivali odgovor: "Mi tamo u Indiji nemamo mnogih stvari koje bismo, ljudski govoreći, trebali: Nemamo hrane, kreveta ni mnogih drugih stvari. I ne razmišljamo o njima. Što ću ja sanjati o krevetu, kad ga nemam!? Lijepo ležiš na hasuri i nema opasnosti da padneš!"... "U ostalom, da li jedeš ili spavaš... ma to su takve malenkosti, na koncu konca."
Što reći na to nego neobičan čovjek, neobično divan - i tako sličan misionaru Pavlu koji govori: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? ... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi" (Rim 8,35).
Ante je svaku zgodu gledao iskoristiti kao prigodu da se našali, sve je nastojao promotriti s duhovitije strane. Skotrlja li se u mrkloj noći niz kliski nasip, onda kaže da ga "uvijek sreća u nesreći prati: noć je pa nitko nije vidio". Sreća je u nesreći i kad se za večeru najede pljesniva kruha jer ujutro kad ga ugleda onako "ukrašena crvenkastim, modrikastim i crnkastim prugama", a srce mu spadne "za dva inča niže", dobro je da svega toga sinoć nije vidio "jer bi inače ostao gladan". A noću kad mu kiša počne curiti... No, pročitajmo sve: "Po noći je počela kiša. Curi baš nad krevetom. Razapeo sam kišobran pa je bar glava ostala suha, dok su kapi kiše padale po nogama i hladile me u ovoj vrućini." Ako je riječ o njegovoj mršavosti, onda ga "tješi pomisao da su nebeska vrata uska". Kad su mu godine već poodmakle, onda uvodi nov način brojenja: "Brojim od 100, i svake godine je manje... Ante ti je mlađi svake godine... E, lipi moj, pa da šta!"
Ante je bio sretan čovjek, ali i sreća za mnoge. Rekao bi on da jedno bez drugoga i ne ide: "Ne možemo biti sami sretni. Sreća je u dijeljenju sreće."
|