www.tebe-trazim.com

Danas neokatekumenski pokreti u cijelom svijetu,pod blagoslovom Svete Stolice, idu na ulice...trgove...po kućama...
navještamo i svjedočimo Božju ljubav.

Ja sam neokatekumen i katolik i imam Blagoslov Nadbiskupa Prenđe,da svjedočim Božju ljubav,
želim reći da sam doživio iskustvo da me Bog ljubi,usprkos mom griješnom životu,
da nas sve Bog ljubi i da nas nikad neće napustiti usprkos svemu što mi učinimo,usprkos svim našim zloćama i grijesima,
da se možemo spasiti i da se možemo vratiti na pravi put...


Pročitajte kako mene nije napustio.

Ovo je svjedočanstvo Božje ljubavi prema meni-najkraće što sam mogao

Oduvijek su svi oko mene i moje obitelji mislili da živimo bogatim životom,2 kuće...brod...
puno zemlje... i svi su nam
zavidjeli,jer se tata razbacivao teško zarađenim novcem a nas u kući maltretirao,
ja nisam bio sretan bio sam prazan,falilo mi je očinske ljubavi koju nikad nisam doživio
iako nikad pok.tati nisam ništa odbio iako sam s njim radio i teške fizičke poslove i iako sam zbog
toga morao izostati iz škole...iako su me leđa bolila...nikad mu nisam rekao da nešto neću...
on je vadio pištolj na mene i htio me ubiti... bez ikakva razloga...dovodio pijance u kuću...iživljavao se nada mnom i majkom
i svima koji bi ga slučajno pogledali...maltretirao me je do te mjere da mi je u ratu bilo svejedno
hoću li poginuti,ovo prvi put nekome govorim,nisam se sakrivao od granata i molio Boga da me
jedna pogodi...da mi skrati muke...
Usprkos svemu tome,ja sam tatu spasio od gušenja...kad je doživio moždani udar...svaki dan sam mu dolazio
u bolnicu...umro je...i ja molim Boga da mu oprosti na svemu što mi je uradio...što je uradio cijeloj obitelji...
ja sam mu još onda oprostio...

ali odbio sam se od crkve...od Boga...osjećao sam se prazan...
nisam imao smisao u životu...bio sam tužan i nesretan...
tulumario sam,znao se napiti...spavati sa curama
bez obaveze...počeo pušiti...ali u svemu tome nisam našao sreću...
izvana se to tako nije činilo,jer sam radio i privređivao..
ali bio sam u velikoj depresiji,iznutra sam bio prazan...

Unatoč svemu Bog me ni tad nije napustio,poslao je moga dobrog prijatelja Juru
koji me je vratio u crkvu,koji me vratio Bogu,istini i ljubavi.
Bog je u moj život vratio smisao i mir...shvatio sam da je samo u Bogu spasenje i da
mi sva bogatstva svijeta...svi užici i sve naslade na ovome svijetu...ne bi značila ništa,
ako u mome životu nema Boga.
Imam problema ali sam sretan i prepustio sam sve u Božje ruke...

Danas sam sasvim drugačiji i mnoge cure su me odbile jer nisam htio seks prije braka,
neki mi se zbog toga rugaju...govore da trebam ići u popove...
nema veze, ja sam sretan samac,ako uđem u brak bit će to u čistoći
ne pušim ,ne pijem,ne izlazim u diskoteke...vrijedan sam kao i uvijek..
svakodnevno molim...i prepuštam se u Božje ruke...

draga braćo i sestre,ne mislim da sam ja išta bolji od bilo koga...samo želim reći da
vas Bog ljubi i da se ništa u vašim životima bez Božje prisutnosti ne dešava...

Pozivam vas sve koji se niste obratili da se obratite...ovo vrijeme korizme iskoristite
za obrat u svome životu...pozivam vas da pođete na kateheze...život vam više neće biti isti..
pronaći ćete mir i spasenje...

Bog vas blagoslovio

Slava Bogu. Duh Božji svjedoči s tobom

Na ovakvo iskustvo čovjek jednostavno ostane bez riječi. Što drugo napisati nego da je Božja providnost iznad nas, i da nisi bio pritisnut križem vjerojatno na ovaj način sad ne bi razmišljao i ne bi vjerovao…Tvoj život tada je bila KORIZMA, u pravom smislu te riječi.

Ali ni sad nije sve gotovo… Nakon što kažemo da Kristu i poslije obraćenja dolaze i ostale postaje na križnom putu. Koliko god nam se vjera činila jaka, možemo doći do onog da se pitamo «Bože moj, zašto si me ostavio?» Bog nas ne ostavlja na miru. Čuvaj snagu i moli za te dane

Bog te blagoslovio

svima vam zahvaljujem na podršci,

moram priznati da mi nimalo lako nije bilo ovo napisati.. a zamislite, kako mi je tek bilo ići po kućama i ljudima sve ovo pričati...barem onima koji su htjeli slušati,a mnogi nisu...
bez Božje prisutnosti ovo bi bilo nemoguće...

znam da sam iskusio Boga i moram...možda moja priča nekome bude korisna,možda spasim barem jednu osobu...barem jedan život..

Tako su neokatekumeni u Italiji naišli na jednu curu i rekli joj da je Bog ljubi...da se može spasiti...ispričali joj svoja svjedočanstva...

a ona je rekla:"hvala vam,upravo sam se pošla ubiti,sad neću".


Sve nedjelje u korizmi izlazit ćemo na ulice...među ljude...dva po dva...i svjedočiti i navještati Božju ljubav.
Ima nas cijela vojska....samo u Italiji 300 000,u Hrvatskoj 6000.....

Nastavak svjedočanstva Boga u meni, napisat ću vam slijedeće nedjelje

Božji blagoslov svima

Koja li je milost, samo imati snage govoriti, otvoriti se drugima u potpunosti, skinuti sve maske s lica...

Biti toliko otvoren i iskren, da kada bi htjeli, ljudi bi te mogli zgaziti (fizički), ali u duhu ostati stabilan i predan Bogu!

Moje se duhovno iskustvo razlikuje ud bilo kojeg drugog... ali to je samo znak da smo svi, baš svi, kao individue pozvani... Pozvani smo svjedočiti i navještati Riječ, svojim životima, koji su nam toliko različiti, ali u jednome ipak tako slični, u našoj želji i volji Nasljedovati Krista Spasitelja!

Fernando, neka Bog izlije svoju milost na tebe, zbog tvoje odluke!

Sve neka vas čuva dragi Bog!

Hvala Patientia,

tu snagu sam sačuvao jer ovako živim već godinama,
naravno da nije gotovo i da se svakodnevno borim,
Bogu hvala na milosti i snazi...na svemu...

Božji blagoslov...

draga braćo i sestre


kao što sam rekao nastavit ću priču,ali prije nego
nastavim ,moram se malo vratiti u prošlost ...
ne bih želio da moju priču netko krivo shvati,
ne pričam je
zbog sebe i ne pričam je da bih kritizirao ili osuđivao moga
pok.tatu ili bilo koga...
ne radim ja to zbog sebe,već je to svjedočanstvo da me Bog
ni u najvećim patnjama nije napustio i da me ljubi,da nas sve ljubi...
i možda ove riječi nekome mogu biti
presudne u obraćenju...

zbog namjere da priča ne bude preduga i zbog
male nelagode i treme nisam vam rekao još neke bitne
pojedinosti,teško je sve,ali evo samo ću navesti neke
koje su mi se urezale u život i zbog kojih sam proživio
teške traume.

Moj pok.tata.Bog ga pomilovao,bio je pošten i vrijedan čovjek i hvala mu
što nas je učio radu i poštenju,ljubavi prema Hrvatskoj...ali bio je pun mana.
bio je pre strog,grub i zasukan tip...njemu nisi smio reći neću ili ne mogu,ili nemam vremena,moram u školu...
kod njega takve riječi nisu vrijedile ništa i on bi to shvatio kao da smo ga izdali...IZDAJA
ako bi netko slučajno izrekao NE MOGU onda bi se on napio i ganjao bi nas po kući...psovao..
proklinjao...i urlikao da smo izdajice svoga tate...posebno nas je teško proklinjao za Božić...Uskrs...
uglavnom kad se radilo o velikim blagdanima onda u našoj kući ne bi bilo mira...a samo smo njega trebali,
u najtežim trenutcima,ja bih stavljao tamjan na špaker,tražio Boga da nas spasi i zaštiti..i ujedno ga molio da uzme ili nas
ili njega...

Mama mu ništa nije mogla...nitko mu ništa nije mogao...tražio je svađu,ako bi mu ti rekao da je on u pravu,
to mu nije odgovaralo..i to ga nije moglo smiriti... a ako bi rekao da nije u pravu onda još gore.


Sjećam se kad sam se igrao s loptom ispred kuće,imao sam oko 7 g.i napucao sam loptu
i pogodio očevu reklamu od radnje,ništa se nije dogodilo reklami,ali on me poslao da donesem
šljunak,naredio mi da kleknem na njega golim koljenima, i da molim sa prekriženim rukama,da kažem" tata oprosti
to više nikad neću uraditi"

Najstarijeg brata koji mu je radio na građevini od 13.godine i koji je padao od bolova u leđima je istjerao puškom iz kuće...trčao za njim
puškom i vikao mu da će ga ubiti..imao sam onda oko 8-9 godina,to nas je sve u kući strašno pogodilo...brat istjeran a ti ne smiješ ništa...
ako kažeš tati da ga zbog toga ne voliš,onda on okrivi majku, i još pretuče. i nju i nas..nismo mogli ništa nego smo morali uvijek glumiti da je sve u redu.

Poslije njega najviše smo pretrpjeli mama i ja,sestre su se udale i otišle,braća išla u rat...raditi.. a ja i mama smo mu bili pred nosom

sjećam se kad je mamu brutalno pretukao,slomio joj rebro i vikao na nju pred očima mene i brata,o Bože kako sam se tresao od straha i šoka
imao sam 10 godina
a samo zato jer je večera malo zagorjela...svaki put našao bi se neki banalni razlog...

pa koji sam samo strah podnio,imam 11 godina ,ljeto je ,kupam se ispred kuće a mama jadna i tako od sebe slaba i bolesna,dolazi k meni i sva u šoku
moli me da trčim susjedu,jer je tata uzeo pušku i otišao ubiti nekog srbina,meni su se noge odsjekle i nekako sam otišao susjedu,srećom taj srbin nije bio u kući.

Nas u kući je smatrao budalama i majmunima,a svi koji su nas znali,su nas hvalili,da smo dobri,vrijedni,ali on ne,nikad,on nas je volio ponižavati i nije birao pred kim će
to učiniti.

Nadam se da shvaćate da bez Boga oprost ne bi bio moguć,

oprostili smo mu svi osim najstarijeg brata,koji živi u teškoj sitaciji i kojemu pomažem
godinama...
na svaki njegov vapaj a jako ih je puno...ja ostavljam svoje poslove i obaveze i idem k njemu...obolio je od PTSP-a...država za koju se borio
ga sad maltretira i zakida mu prava...samo Bog zna koliko puta me je uvrijedio i poslao k vragu...i koliko to ne volim...ali brata nisam napustio...
i on se čudi... i pita me, kako ja sve ove godine njega trpim...

Ja znam da bez Boga,ovo ne bi bilo moguće

Mama je imala inzult,dok je ležala u bolnici svi smo pričali kako ćemo joj morati pronaći njegovateljicu i svatko od nas 200-300 kuna
mjesečno i ona će s mamom živjeti i brinuti o kućnim poslovima,ali stvari su krenule sasvim drugačije.

Dao sam oglas i pronašao njegovateljicu i dogovorio da dođe,ispalo je da je svatko od nas braće i sestara ne računajući najstarijeg koji je u problemima
trebao mjesečno dati 300 kuna i kad sam ja to rekao braći i sestrama,skoro svi su me gledali kao manijaka i rekli mi da ja nisam normalan i da oni to nemaju.
Poslije te, sam našao jednu za skoro duplo manje,ali opet nisu mogli.

Bio sam jako razočaran,nakon svega što je mama podnijela za njih i kad još znam da skoro svi stoje bolje od mene, rekao sam, dobro, ja i jedan od braće ćemo plaćati dok god budemo mogli
a vi oćete,nećete.
Ja i brat plaćali smo 2 godine,ukratko dok ja nisam ostao bez prebijene kune,kad je njegovateljica otišla,ja sam zauzeo njezino mjesto,ja sam domaćica u kući
i tek sad vidim kako ženama domaćicama nije lako sa svim tim obavezama...

morao sam napustiti posao,uz posao godinama mi je cilj uspjeti u glazbenim vodama,teško sam radio i po 3 posla sam znao raditi...odricao se svega...malo spavao...štedio...kupovao opremu...programe...
stvarao s vjerom da je to možda Božji plan za mene,iako nisam znao ni jednu notu...ali sam cijeli život u glazbi..bio sam D.J.. i krenuo dobro...1.album...kritike...pozitivne...i baš tada...prekid svega...

osjećao sam se izdan i od braće i sestara i od sviju...bilo im je teško platiti nešto novca...ali nije im bilo teško gledati mene u kući...nezaposlenog,bez novaca,rijetko sam izlazio,i danas
rijetko izađem,osim na misu i u zajednicu,ali nema veze,pomirio sam se s tim,

zapao sam bio u depresiju...nisam je htio pokazati nikome.. najviše me mučilo što nisam mogao stvarati...
ali Bog mi je dao snage da brinem o mami,o bratu i da opet počnem stvarati,teško je to sve stići i u svemu biti uspješan,ali ne odustajem od ničega.
upravo završavam slijedeći album.

Uz Božju pomoć,nisam više razočaran,moja savjest je mirna,oprostio sam i braći i sestrama koji su odbili mamu u nevolji,koji su mirne duše prihvatili
da im brat pati godinama i trune u kući,zbog 200 kuna mjesečno,a neki toliko potroše na novine..a na cigarete i više,pitam se koliko to ja vrijedim,manje od cigara i
dnevnih novina hahaha......koje li ironije,samo ne smin nikome pričati,da se ne uvride

Slažemo se dobro,,,molim za sve njih...ako im zatreba bilo što,neću okrenuti leđa.

Bez Boga ovo ne bi bilo moguće.

Ako ova priča pomogne barem jednoj osobi da se obrati i da shvati da je uz Boga sve moguće

onda je ispunila svrhu.

Bogu hvala na svemu dobrom i lošem

Hvala ti fernando što si to podijelio sa nama, vjerujem da ti nije bilo lako to napisati ali ispravno si postupio.
Svojim svjedočenjem proslavljaš Isusa i to je najvažnije!
Bog te blagoslovio!

Sto da ti napisem Fernando do da ti zelim da te Bog blagoslovi vazda i da ti blagoslivljas Oca naseg nebeskog do smrti svoje.