[Sadrzaj] Godina: V Broj: 11 (49) Subotica, studeni (novembar) 1998.
KREPOSTI NAŠIH PREDAKA
Nastanak hodočašća na Bunarić
Bunarić je u Aleksandrovu, subatičkom pridgrađu, na obali jezera Palić. Po crkvenom uređenju Aleksandrovo je prvobitno vikarija župe sv. Rok, a od 1955. godine je župa (1). Ne zna se kad se narod počo skupljat na ovu vodicu, al nam je ostala pripovitka da se krajom XIX. vika jedna slipa žena umila u vodi i posli tog progledala (2). Malo zatim su virnici, 1893.godine, podigli zajednički križ, kad je i posvećeno svetište, a da bi se mogli držat virski obredi 1896. godine je izgrađena sadašnja kapelica (3). Bunarić je jedinstven po tom da je zajedničko katoličko i pravoslavno svetište, svako ima svoju kapelu koje se nalaze jedna nuz drugu.
Ondašnji plebanoš (4) župe sv. Rok, Blaško Rajić je 1927. godine u ime katolički virnika podno molbu gradskom Senatu, u kojoj je napiso i ovo: ”... Na Bunariću, na koi imaju kapelicu i katolici i pravoslavci, dobili su pravoslavni od grada 3 motike (600 hvati) zemlje... Mi molimo naslov da za Bunarić, na koji dolaze i kod njeg vrše vjerske obrede katolici, izvolite dodijeliti 1 lanac (10 motika) (5) zemlje...” Nakon godinu dana Senat je ustupio traženu zemlju katoličkoj crkvenoj općini.
U početku su u kapeli bile prilike (6) : ”Isus u Getsemaniji”, ”Sveta obitelj” i ”Srce Marijino”. Nad prilikom ”Srce Marijino” visio je kameni reljef Lurdske Gospe sve do 1968. g. Sad je Lurdska Gospa u udubljenju iza oltara. Prvobitno je bio običaj da se svete mise i pridike drže samo nediljom na proštenje na hrvatskom, madžarskom i nimačkom jeziku (7). Počev od 1953. g. prema želji Ordinarijata na ”Vodici” se služi sveta misa svake mlade subate, od Đurđeva (8) do Mijolja (9), poslidnje nedilje kolovoza i na Malu Gospojinu (10). Godina 1954. je bila marijanska godina i onda su se svete mise služile svake subate od Đurđeva do Mijolja. Od 1959. godine virnicima se pruža prilika i za svetu ispovid. Zna se da je u svetištu najbolja posita virskom obredu mlade subate rujna, kolovoza i na Malu Gospojinu.
Sa hodočašća u Sirakuzu (Italija) 1968. g. biskup Matiša Zvekanović je dono virnu kopiju Gospe iz Sirakuze u čiju se čast od onda drži proštenje. Ovo proštenje u čast Blažene Divice Marije je poslidnje nedilje kolovoza.
Godine 1956. izbušen je nov bunar dubok 34 metera, i od onda je iz njeg ocigurana zdrava i obilna voda.
Prikretnica cilokupnog reda na Bunariću bila 1971. g., marijanska godina (11), kad je uveden ovaki red:
1) mise su svake subate u V, VI, VII, VIII. i IX. misecu;
2) uoči proštenja bdjenje je cilu noć
3) u nedilju na proštenje mise su: u 7, biskupske u 8 (na madžarskom) i 10 sati (na hrvatskom jeziku, svake godine gostuje drugi biskup), a u 16 sati je večernja misa;
4) svake godine se velik broj virnika ispovidi i pričesti.
Za virnike koji dolaze na Bunarić, a i za druga svetišta, 1929. g. izdata je knjižica: ”Pobožnost prigodom pohađanja Bunarića i svetih mjesta” u kojoj su sadržane: molitve prošijuna (12) prija polaska; u odlasku su pivali Litanije svih svetih, izmolili krunicu i pivali pisme: ”Kraljice Nebeska, Majko pomozi...”. Kad su stigli na sveto misto izmolili su 3 Očenaša i 3 Zdravo Marije, izmolili prigodnu molitvu i pivali svete pisme. Prija vraćanja su izmolili prigodnu molitvu, na putu krunicu, pivali su Litanije Loretanske i svete pisme, a kad su stigli kući izmolili su prigodnu molitvu.
U ovom napisu koristio sam se i podacima iz arhiva župe i kazivanjem župnika župe Marija Majka Crkve u Aleksandrovu, Subotica – preč. Andrije Kopilovića.
–––––––
1 – odlukom Duhovne oblasti br. 2537/55. sa početkom na Božić vikarija Aleksandrovo je podignuta na stupanj župe
2 – ta pripovitka potiče virnike da se umiju na bunaru iza kapelice, dosta nji tu operu noge, a najviše je oni koji piju tu vodu i ponesu je i kući
3 – u arhivi župe Aleksandrovo čuva se spisak od 62 virnika čijim je milodarom (sa darivanim iznosima) saziđana današnja kapelica
4 – plebanoš – župnik
5 – lanac ode: mira za površinu zemlje – 10 motika; 1 motika – 200 kvadratni fati; – 1 fat – 1,896 m.
6 – prilika – ode: zidna sveta slika
7 – do 1944. g. u pridgrađu Aleksandrovo je živio je velik broj Nimaca, a u Bajmaku ji je bilo oko 3.000
8 – Đurđev – Sv. Juraj slavi se 24. travnja
9 – Mijolj – Arkanđeli Sv. Mihael, Gabriel i Rafael slave se 29. rujna
10 – Mala Gospojina – Mala Gospa – rođenje Blažene Divice Marije – slavi se 8. rujna
11 – 1971. g. marijanski kongres je bio u Zagrebu i Mariji Bistrici
12 – prošijun – procesija
Subotica, 24. rujna 1998. g.
Alojzije Stantić
KREPOSTI NAŠIH PREDAKA – Piše: Alojzije Stantić
Bunarić kadgod i danas
Hodočašća naši stari
Naši stari su se držali adeta da virnik barem jedared hodočasti u marijansko svetište, do I. svitskog rata u Jud (Maria Gyd) blizo Harkanja. Većina mladi su se držali reda i u Jud su hodočastili barem jedared prija neg su se udomili. Posli I. svitskog rata Jud je osto u Madžarskoj, a naši stari su hodočastili u marijansko svetiše Aljmaš kod Osijeka. Hodočastili su pišce u pratnji kolija s bućurima, u prošijunu za križom i barem jednim svećenikom, a ti nikoliko dana živili su dubokim virskim životom i dohovno se obnovili.
Iako su ta hodočašća bila na velikom glasu, u nji su mogli ić samo odrasla i zdrava čeljad, a dosta stari il bolesni, pa i mala dica, od stariji su slušali pripovidanje o hodočašću.
Bunarić – svetište
Vrimenom je Bunarić odminio udaljena marijanska svetišta, jel je rad blizine u njeg mogo doć takoreć ko je tio i imo potribu. Bunarić je ko svetište dosta ”mlad”. Po pripovidanju je počo bit posićivan od naroda na kraju XIX. vika kad se jedna slipa žena na vodici Bunarića umila i posli progledala. To se med narodom časkom raščulo pa su nedugo posli tog, 1893. godine, na tom mistu podigli križ, te godine je posvećeno ko svetište na ”Vodici”, a 1896. godine saziđali su današnju kapelu za obavljanje virski obreda.
Najpre su u kapeli štovali prilike: ”Isus u Getsemaniji”, ”Sveta obitelj” i ”Srce Marijino” iznad koje je visio kameni reljef Lurdske Gospe, do 1968. godine. Sad je Lurdska Gospa u udubljenju iza oltara. U početku su svete mise i pridike držane samo nediljom na proštenje na hrvatskom, madžarskom i nimačkom jeziku Švabima iz Šandora i Bajmaka.
Na Bunariću se od 1953. godine služi sveta misa svake mlade subate, od Đurđeva do Mijolja, poslidnje nedilje kolovoza i na Malu Gospojinu.
Sa hodočašća u Sirakuzu (Italija) 1968. godine biskup Matiša Zvekanović je dono virnu kopiju Gospe iz Sirakuze u čiju se čast od onda drži proštenje.
Iz godine u godinu narod se tu sve više kupio, svetište je postalo tisno pa je kerski plebanoš Blaško Rajić 1927. godine molio i dobio od gradskog senata lanac zemlje. Od onda ima dosta komocije za sav narod, jel su iz udaljeni salaša, rata i sela dolazili u kolijama, posli i na špediterima, od reda svi: od male dice do oni koji nisu kadri otić pišce na veće daljine.
Zato jel su roditelji mogli sobom povest i malu dicu, ona su tu počela sticat najpre naviku, posli i potribu pohodit Bunarićko proštenje. Dica su Bunarić počela ”učit” najpre po proštenju i sitnim darovima, a vrimenom nuz roditelje i naukom na vironauku upućeni na štovanje Majke Božje i u ovom svetištu.
Bunarićko proštenje
Već krajem trideseti godina prošlog vika, otkad se sićam Bunarića, nije bilo salaša il varoške kuće iz koje kogod nije išo na Bunarić il, kako su u narodu prozvali, na ”Bunarićko proštenje”. Čeljad iz varoši i bliže okolice dolazili su pišce, a stariji s dicom i iz dalji salaša na kolima, a vrimenom i na špediterima, na koje su na popriko poređanim klupama posidala čeljad, najviše dica. Već ujtru rano se po svim putovima do varoši vidila kolija prema Bunariću.
Čim su sašli s kola čeljad su se po adetu najpre očli pomolit pod križ, zapalit sviću, i molitvu nastavit prid prilikom Majke Božje. Iza kapele se na izvirku narod tisko da se umije, po di ko opere noge, a skoro svako je u bocu nalio vode, jel je ona čudotvorna, pa onda i dobra za zdravlje. Kad su to obavili, na ledini prid velikim oltarom tušta nji su izmolili križni put.
Do mise u deset sati dugo je vrime za čekanje, pa oni koji nisu mogli izdurat glad, il koji se nisu pričešćivali, a najviše rad ogladnile dice za kućom, bliže ritu, izmed kola i špeditera, mašili su se bućura, raspakovali ranu na čaršap prostrt po travi, raščerečili pile i u slast ga ili s friškim somunom. Kako nam priliči ne ide se samo meso, pa su ga zasladili gurablicama i kojekakim sitnim tistom, pogačom s makom, po di ko zrilom slankom il kakim drugim voćom il bostanom. Kad su čeljad privalila toliki put, a natrag se ne žure, po adetu su poneli dosta rane, da ne omali, al i da dotekne za ponudu ako naiđe kogod od rodbine il dobri poznanika.
Šta triba lipčeg od lipog svetog mista blizo rita, ajera sa sagom mlake, lipog vrimena, to je prilika kaka se samo poželit mož da se na jednom mistu zadovolji nuz dušu i tilo.
Posli odslušane svete mise i pridike, većina se još jedared očla pomolit kod križa i kapele, a onda su pošli med svit. Na toliko navaljivanje najpre su s dicom obašli šatre šećerara i kojekaki sitnica i sigračaka, po di ko je dicu provozo na ringišpilu. Muškarci su većinom odšetali do mijandžija pod šatrom da s kim god popiju koju čašu pića. Tu su se našli i lubenčari s rpama lubenica, koje su kupovali da ji ponesu na salaš il tu poidu. Većina koji su došli iz daljeg nisu se žurili na salaš već su ostali i na večernje.
Bunarić nije ljudima poznat rad proštenja, već i rad tog jel tamo često naiđe na poznanika, prijatelja kojeg odavno nije vidio, pa jeto dragosti da su se posli toliko godina našli. Bunarić je posto i uporište u kalendaru, kad spominjemo štogod, kažemo: ”nedilje prid Bunarić”, ”malo posli Bunarića” itd.
Na Bunariću ko ni na jednom drugom mistu ljudi za se mogu kazat poznatu krilaticu: ”Svi smo mi jedan rod.”
Tako je većinom izgledalo jedno bunarićko proštenje prija pedesetak, pa i tridesetak godina.
Bunarić danas
Svitujem vam da o Bunariću danas pogledate i pročitate obaško tiskan prilog u našem misečniku.
Tom ću dodat riči salašarke koja više od po vika dolazi na ovo proštenje: ”Je, kaki je sad lip Bunarić.” Da, lip je. Iako ona nije kazala šta joj je lipo, ja sam je svatio da je ona lipotu kazala ko kadgod naši stari, a njima je bilo: Lipo je sve ono šta oko rado upija i čudesno zauvik unese u dušu. Jeto to je lipo.
Našim Bunarićom, ovim svetištem, uistinu se dičimo.
Tekst na originalnom bunjevačkom, iz knjige Alojzija Stantića,
koji je marljivo beležio za buduće naraštaje, običaje, i tradiciju
bačkih Hrvata-Bunjevaca.
*****************************************************
Najveću "zaslugu" za ovo svetište ima Bog, koji se poslužio slugom svojim
svećenikom, (sada već u mirovini), rektorom dugogodišnjim svetišta,
mons. dr. Andrija Kopilović, koji je neumornim zalaganjem, radom , trudom i poticajima,
i prikupljanjem materijalnih sredstava, izgradio (poslije višedecenijskih smicalica
komunističkih vlasti)i župu Marija Majka Crkve, u Aleksandrovu,
i ukrašavanju i rekonstrukciji samoga svetišta.
Međutim kako to među ljudima biva, zloba i zavist su prevladale,
i božje obzire i okvire, te je nepravedno, namještaljkom o navodnoj
proneveri , finansijskih sredstava, smijenjen , i bukvalno natjeran u mirovinu,
uz oduzimanje prava da drži sv. Misu itd.
Zaboravlja se međutim njegova ne samo pastoralna nego i politička
aktivnost, pogotovo, u periodu 90-tih, godina ,
kada je uz neke pretstavnike hrvatskog naroda, odbio kao,
hrabriji u utjecajniji svećenik "ponudu" o "humanom preseljenju"
(lepši izraz za proterivanje), u maticu Hrvatsku, jer tu smo
posijani, i tu i treba da donosimo i rod.
No, Bogu hvala, nije zaboravljen, i neće bit, kroz generacije
mladih svećenika koje je učio u sjemeništu, i kapelane u župi.
Login
FAQ
Chat
Traži
