www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 16:04

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 14 vel 2009 22:11 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 11 sij 2007 21:56
Postovi: 28
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Biblija suprostavlja Božju i ljudsku ljubav ; Čovjekova ljubav je pristrasna i ograničena ;
Božja ljubav jepotpuna,savršena i sveobuhvatna !...Tu Božju ljubav je praktično objasnio
Hristos dok je kao čovjek boravio među ljude; Tada je rekao : "Novu vam zapovjest dajem,
da ljubite jedan drugoga"... To jedino može da znači da je ljubav izvršenje Zakona !....
Iz ovoga se izvlači formula ljubavi koja glasi : "Ljubav je uvjek ista, a uvjek nova "...
U Bibliji, jedino u kojoj možemo Hrista praktično "dotaći" objavljeno je da je Hristova
ljubav pretežnija od razuma !....S tim u vezi, ako prihvatimo Hrista kao gospodara našeg
života,tek tada možemo "upijati" njegovu veličanstvenu ljubav,i kada budemo osjetili da On
ima više od nas nego što je ikada imao, put je dostignut,
a veličanstvene niti ljubavi pomoći će nam da shvatimo da ;
1.-- Ljubav dugo trpi,
2.-- Ljubav je milokrvna(ljubazna),
3.-- Ljubav ne zavidi,
4.-- Ljubav se ne velica,
5.-- Ljubav se ve nadima,
6.-- Ljubav ne cini što ne valja,
7.-- Ljubav ne traži svoje,
8.-- Ljubav se ne srdi (lako se ne provocira),
9.-- Ljubav ne misli o zlu,
10.-- Ljubav se ne raduje nepravdi,
11.-- Ljubav sve snosi,
12.-- Ljubav sve vjeruje(više povjerenja),
13.-- Ljubav se svemu nada,
14.-- Ljubav sve trpi....

Kada se shvati prirodna veličanstvenost ljubavi objavljene u Bibliji,srce ustreperi,a put ima svoj cilj ....

Biblijski hrišcanin


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 30 lis 2009 15:22 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
BIBLIJA U ZIDU

"Mladi zidar je radio na rušenju jedne kuće. Rušeći jedan zid, naišao je na rupu umjesto cigle, au toj rupi se nalazila jedna knjiga. Na njegovo iznenađenje, bila je to Biblija. Čovjek do tada nije bio ljubitelj čitanja; no od toga dana kada je pronašao Bibliju u zidu, počeo je svaku večer čitati ju prije spavanja.
Nakon nekoliko godina, firma u kojoj je čovjek radio, dobila je jedan veliki posao i svi radnici su bili smješteni u većim zajedničkim spavaonicama. Stariji kolega onog čovjeka, primjeti da ovaj nešto čita i upita ga što čita. Ovaj mu kaže Bibliju. Na to mu ovaj odgovori, ja sam se davno razočarao u tu knjigu, dosadila mi je, pa sam ju zazidao u zid jedne kuće prije nekoliko godina na kojoj sam radio. Tada ga mlađi upita, ako biti pokazao tu Bibliju, da li bi ju prepoznao? Da, i označio sam ju. Tada mu mlađi čovjek pokaza Bibliju koju je našao u zidu, Stariji je ostao zaprepašten. Na to mu mlađi kaže, Biblija je ipak pronašla put do tebe!"


Dobro je svaki dan čitati Bibliju, koliko god ovaj zidar bježao od nje , Bog je ipak našao načina da dođe do njegovog srca. Tako Bog isto pronađe svakog onog koji bježi od njega. Nemojte nikada zaboraviti čitati Bibliju, pomoliti se Bogu, a ako Vam se to ipak dogodi vjerujem da će Vas Bog pronaći i prosvijetliti Vas. Ovih dana sam bila zauzeta sa obavezama oko učenja sa mojim prvašićem, više nije lako ići u prvi razred kao nekada, a navečer kad bi sve završila čitala sam knjigu Koliba odlična je, preporučujem da ju pročitate.
Šaljem Vam puno blagoslova.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 09 stu 2009 10:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Bog stvoritelj slobode



VRIJEME DOGAĐANJA: praskozorje ljudske vrste, ali po sržnom smisla izražava problematiku svakog ljudskog naraštaja i svakog čovjeka pojedinca.

Glavna je misao biblijske Knjige Postanka da je čovjek stvoren za slobodu i za ljubav; da bude gospodar prirode i sretan u zajednici. Po tome je čovjek sličan Bogu.* Novost Knjige Postanka nije u tome što bi ona tvrdila da je Bog stvorio svijet — jer ovisnost svega što postoji o nekoj božanskoj sili bila je poznata i u drugim religijskim i misaonim sustavima — nego je novost te knjige u tome što prikazuje Boga kao stvoritelja slobode.

Dok razna mitološka božanstva stvaraju ljude kao svoje sluge i robove, biblijski Bog stvara ljude da bi s njima drugovao u slobodi. Znamo da je izraelski narod svog Boga susreo u svojoj vlastitoj povijesti, upoznao se s njim i prihvatio ga kao svojeg Osloboditelja. Drugujući s Bogom kroz duga stoljeća, Izraelci su o njemu sve dublje razmišljali, a on je cijelom narodu, osobito izabranim ljudima koji su pisali svete knjige, iznutra pomagao, davao im svjetlo da ga što bolje upoznaju, da ga shvate.

Osluškujući njegov unutarnji glas, sjećajući se njegovih djela i surađujući u tim djelima, oni su sve više naslućivali i na kraju shvatili da Jahve nije samo njihov Bog Prijatelj, najmoćniji, najbolji, najpravedniji i najvjerniji od svih bogova, nego da je on zapravo Jedini Bog, »Bog nad svim bogovima«. Shvatili su da je on gospodar neba i zemlje, da o njemu ovisi sve što se događa u cijelom svijetu i cijelom svemiru.

Da on nije nitko drugi nego Sila od koje sve sile potječu; Mudrost od koje potječe naša ljudska mudrost i koja mudro uređuje cijeli svijet; Dobrota koja se nama dariva i nas navodi da budemo dobri; da je on Sloboda koja nas oslobađa. Ne samo Izraela iz ropstva u Egiptu, ne samo suvremene nesretnike od njihovih nesreća, suvremene sužnje iz njihovih lanaca, nego da je on od početka sve tako činio i tako vodio da se u svijetu pojavi sloboda. Jer, to su oni odlično shvatili: glavna oznaka čovjeka, ono glavno po čemu se čovjek razlikuje od životinje i uopće od svih stvari, to nije čak ni razum, nego baš sloboda.

Čovjek je silno biće, ne toliko po tome što zna misliti, računati, izrađivati alat i strojeve, mijenjati prirodu i iskorištavati prirodne sile, koliko po tome što može samom Bogu slobodno pogledati, da tako kažemo, u oči i reći mu »Hoću!« ili »Neću!« Zato čovjek može biti prijatelj čovjeku; zato se možemo jedni drugima darivati, zajednički stvarati bolji svijet, živjeti jedni za druge i za budućnost. Čovjek je velik stoga što može biti Bogu prijatelj, što je Bogu sličan. Sigurno mu nije sličan po svom tijelu.

Po tijelu je čovjek sličan životinjama. U jetri konja, krave, majmuna događa se, uglavnom, ono isto što se događa u jetri čovjeka. Isto se može reći i za oči, za uši, za nos, živce, želudac, pa uglavnom i za mozak. Ima ljudi koji ne znaju čitati Sveto Pismo ili namjerno žele sve izvrgnuti ruglu pa kažu: Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, znači li to da i Bog ima želudac? To je besmisleno pitanje, jer su oni koji su po Božjem nadahnuću pisali Sveto Pismo sasvim jasno znali što su htjeli reći. To su jasno i napisali.

Pogledajmo što o tome piše u Knjizi Postanka: »I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar...« Malo zatim: »Nije dobro da je čovjek sam...« I, na kraju, kad su se pojavili čovjek i žena, Bog im kaže: »Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorenjima što puze po zemlji.« (Post 1, 26 i 28) Čovjek je, dakle, Bogu sličan po tome što je gospodar a ne rob. Po tome što prirodnim silama, životinjama, biljkama, stvarima, ima gospodariti, vladati, a ne robovati silama i instinktima, nagonima i strastima kao što im robuju sve životinje. I po tome je čovjek Bogu sličan što mu je zadatak izgrađivati sretnu obitelj i sretno ljudsko društvo.

Sreća u zajednici, sloboda i sreća — to je ono po čemu je čovjek Bogu nalik. Sloboda je opasan dar, kao vatra na primjer: može se upotrijebiti na zlo ili na dobro. I sreća se može ostvariti ili ne ostvariti. Čim je čovjeku darovana sloboda, on može sam sebe upropastiti. Čim mu je ponuđena sreća, on se može i unesrećiti. Stoga je povijest čovjeka tako dramatična, tako puna borbe i stradanja, uspjeha i neuspjeha, radosti i boli, sreće i nesreće. Sloboda je velik i opasan Božji dar čovjeku. Po njoj je čovjek graditelj svoje sreće i gospodar svijeta.

Po njoj je čovjek zapravo čovjek, a ne životinja. Po njoj je Bogu sličan, da bi mogao biti Božji prijatelj. I više od toga: da ne bude Božji rob, čak niti samo Božji sluga, nego Božji drug, njegov partner u poslu, njegov kompanjon. Otkako se čovjek pojavio, Bog više ne stvara svijet sam, nego zajedno s čovjekom. Bog je čovjeka tako visoko poveo u svoje društvo da ga od te visine hvata vrtoglavica. Teško je biti čovjek. Sve su to odlično shvatili stari Izraelci, Božji saveznici, koje je on nadahnuo i vodio da pišu svete knjige.

I tu su glavnu misao oni izrazili u prvim knjigama Svetoga Pisma, osobito u Knjizi Postanka. Kad su poslije sredili te svete spise u jednu veliku knjigu, zapravo zbirku knjiga koju zovemo Biblija ili Sveto Pismo, tu knjigu o postanku svijeta i čovjeka stavili su na sam početak, kao neki glavni uvod u kojemu je sažeta ta glavna misao. A tu glavinu misao oni su izrazili kako su najljepše mogli i znali. Pokušali su oko nje splesti sve ono drugo što su o svijetu i o čovjeku već znali. Jer i onda su ljudi promatrali svijet oko sebe, kao što to čine današnji ljudi, današnji učenjaci. Na temelju onoga što su opazili i što su iskusili stvarali su teorije o svijetu.

U tome ih je Bog puštao da se samostalno razvijaju. Bili su kao .đaci u prvom razredu kojima učitelj ne tumači gradivo koje će doći na red tek u osmom razredu, ili možda tek na fakultetu. Zato se danas nama njihove misli o sastavu Zemlje i Svemira čine vrlo djetinjaste i naivne. Ne smijemo se time dati zavesti. Oni su zacijelo mislili da je Zemlja ravna ploča, da je nebo razapeto kao golemi šator nad tom pločom, da Sunce svakog jutra izranja negdje iz mora i navečer se vraća onamo kao na počinak.

Kad su rekli da je Bog stvorio svijet, oni su mislili na svijet kakav su oni poznavali i kako su ga oni zamišljali. No ona glavna misao o Božjemu djelu, o Bogu koji je sve tako redom stvarao i usavršavao da sa na kraju pojavi čovjek kao slobodno biće, pomogla im je da i u toj svojoj slici svijeta budu mnogo mudriji od drugih suvremenih naroda. Oni su stvaranje svijeta i cio svijet tako prikazali da se lijepo vidi kako svijet ne stoji na mjestu, kako se zbivanja ne vrte u krugu, već sve to nekamo napreduje, raste, razvija se prema sve većem savršenstvu. Nisu mogli poznavati suvremenu našu znanost. Nisu htjeli svoj pogled okovati ograničenim znanjima svoga vremena.

Zato su, kako rekosmo, sve što su znali o svijetu, i mnogo toga što je do njih došlo iz predaja starijih naroda, spleli oko glavne misli kao nakit, gotovo kao pjesničko ruho. Tako je nastala prekrasna pjesma o stvaranju koju nalazimo na početku Svetoga Pisma (Post 1,1—2,4). Tu je Božje djelo prikazano kao radni tjedan. Bog najprije pobjeđuje tamu stvarajući svjetlo, oslobađa suhu zemlju tjerajući vodu u njezine granice, ukrasu je zemlju biljkama, a nebeski svod zvijezdama, Mjesecom i Suncem. Zatim stvara životinje i na kraju čovjeka, radi kojega je sve to i pripremio.

Bog najprije pobjeđuje slijepi nered (kaos) stvarajući smisleni red (kozmos), ali red ne smije postati sam sebi svrhom — postao bi naime kruti i hladni zakon koji bi okovao i zarobio sve što postoji. Zato krutost reda Bog pobjeđuje slobodom: uređeni Svemir Bog daje u ruke svom prijatelju, sebi sličnom slobodnom biću — čovjeku. U tom se izvještaju krije i sasvim nova, revolucionarna misao nad kojom bi se bili sablaznili i prenerazili Egipćani i Babilonci, mnogo kulturniji, bogatiji i razvijeniji izraelski susjedi.

U Bibliji stoji da je Bog stvorio Sunce i Mjesec kao svjetiljke na nebu, da ljudima svijetle i da im pokazuju vrijeme. Egipćani, Babilonci i mnogi drugi narodi nikada se to ne bi usudili reći. Oni su smatrali da su Sunce i Mjesec bogovi kojima ljudi moraju služiti. Te tuđe bogove Izrael smatra svojim slugama. Nije ovdje važno koliko su Izraelci poznavali astronomiju.

Važno je da su dobro znali da nebeska tijela nisu bogovi, da je i njih Bog stvorio za čovjeka. To znači da jednoga dana ljudi mogu slobodno poletjeti na Mjesec i dalje prema zvijezdama, jer to je sve njihovo! Samo da se dovoljno razviju da bi to mogli pokušati. Jer čovjek je GOSPODAR, čovjek je SLOBODAN.

Tako su prvi izvještaji Svetoga Pisma himna o Čovjeku i o Bogu koji je stvorio slobodu. I tu nam se Bog Jahve javlja kao BOG OSLOBODITELJ!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 09 stu 2009 10:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Bog osloboditelj



VRIJEME DOGAĐANJA: 13. stoljeće prije Krista

Izraelski narod pojavljuje se u povijesti izlaskom iz egipatskog sužanjstva. S tim novim narodom pojavljuje se u povijesti i novi Bog — Jahve. Prvo Sto Izraelci o njemu znaju, zbog čega i radi čega ga prihvaćaju, jest to da je on njihov osloboditelj. Za Isusa iz Nazareta znamo da nije samo pravi čovjek kao svaki od nas. Mi kršćani vjerujemo da je on također i pravi Bog. Iz povijesti znamo da su ljudi vjerovali u mnogo bogova: Zeus, Jupiter, Perun, Merkur, Neptun, Mars, Amon-Ra, Izida, Dijana, Venera itd.

Kao što smo za Isusa iz Nazareta rekli da nije neko biće iz bajke, jer za njega točno znamo gdje je živio, kada je živio i kako je živio, tako i za izraelskog Boga moramo reći da nije poput drugih bogova. Jer o drugim bogovima govore samo stari mitovi i legende. To nije povijest. Za Zeusa, Jupitra itd. nitko nikada nije pokušao reći kada se, gdje i kako u povijesti nekome javio. Sve što o tim bogovima piše u starinskim knjigama, sve je smješteno u neodređenu davninu, u neku legendarnu pretpovijest (Homer...). Sto znači kad se kaže da je neki narod ušao u povijest?

Mi Hrvati ulazimo, na primjer, u povijest tek kad smo došli u ovu našu sadašnju domovinu i kad smo počeli primati kršćanstvo. Sve ono što se s našim narodom, s precima ovoga našeg naroda događalo prije toga u nekoj pradomovini, negdje iza Karpata ili još dalje, možda u Aziji, sve je to ovijeno tamom pretpovijesti. O tome nam nešto daju naslutiti stare legende, a povjesničari se teško muče ne bi li iz legendi i različitih tragova u jeziku još nešto više naslutili. Tako je i s narodom koji se zove Izrael. On ulazi u povijest bijegom iz Egipta, gdje je živio u ropstvu. Prije je to bila samo neka velika porodica pustinjskih nomadskih plemena koja se selila za boljom pašom.

I sve što im se prije događalo sačuvano je samo u nekoliko uspomena koje su oni kasnije zabilježili, proučili i zaokružili (bolje nego što smo mi do sada zaokružili znanje o pretpovijesti našega naroda, što nije čudno kad se sjetimo da su oni počeli sve to bilježiti i proučavati već oko 1000 godina prije Krista, dok se naša hrvatska povijesna znanost počela ozbiljnije razvijati tek u XVII stoljeću). Tako izraelska povijest počinje negdje sredinom XIII. stoljeća prije Krista u današnjem Egiptu (zvao se u starini i Misir), koji je tada bio veliko i moćno carstvo kojim su vladali faraoni. Strogo robovlasničko društvo, apsolutna monarhija (samovlade) itd.

Kao robovi na prisilnim radovima žive ondje mnogobrojni potomci nomada koji su negdje u XVII ili XVIII stoljeću prije Krista doselili onamo u potrazi za hranom koje je bilo sasvim ponestalo u pustinji gdje su se oni kretali. Što je ostalo zapamćeno i zabilježeno o dolasku toga naroda u Egipat, imamo na početku BIBLIJE, u Knjizi Postanka. Izraelci su pamtili da je dolazak njihovih predaka povezan s imenom Josipa (Post 37—50). To je bio Izraelac koji je stjecajem okolnosti od prodanoga roba postao visoki kraljevski činovnik na dvoru faraona, te je u vrijeme gladi mogao svoje srodnike dovesti u Egipat i dodijeliti im bogatu zemlju. No Josip je umro, prošla su stoljeća i došljaci su postali obični nezaštićeni robovi (Izl 1). Robovlasnicima robovi uvijek trebaju, ali ovi robovi su s vremenom postali opasni. Mnogo su djece rađali, bili su inteligentni i vješti, odlično povezani među sobom.

Počeli su predstavljati opasnost za svoje gospodare. Gospodari onda odluče ograničiti njihovo množenje: naredili su babicama (primaljama) da ubijaju svako novorođeno muško izraelsko dijete (Izl 1, 16). Na prisilnim radovima davali su im manje hrane. Nametali su im neostvarive radne norme (Izl 1, 11). Kažnjavali ih bičevanjem, zatvorima i smrtnim kaznama, te su oni polako gubili volju za život. Neki su postajali izdajice i špijuni u korist gospodara. Drugi su tupo radili i primali udarce, čekajući da se sve to što prije završi. Stariji su pokušavali mlađe uvjeriti da to tako neće uvijek biti.

Da se njihovim davnim precima bilo javilo neko u Egiptu nepoznato dobro božanstvo koje im je obećalo uvijek pomagati, da će se to božanstvo opet javiti i pomoći im. Ali to se božanstvo nije javljalo. Nisu mu znali ni imena. Uopće se nije moglo ništa osobito s time započeti. Onda je ponovno jedan njihov čovjek postao važan na faraonskom dvoru, kao davno nekada Josip. Bio je to Mojsije (Izl 2), jedan od onih rijetkih dječaka koje su majke uspjele sakriti i sačuvati da ih egipatske primalje ne pobiju čim su se rodili.

Ne znajući kamo će s njim, majka ga u košarici oblijepljenoj smolom stavila u vodu na mjestu kamo je princeza dolazila na kupanje. I princeza ga pronašla, posvojila i odgojila. Mojsije postao princ, stekao najvišu naobrazbu (a znamo iz povijesti kako su egipatski svećenici bili najučeniji ljudi onoga vremena!). Ali krv nije vođa, osobito kad je u toj krvi živio i djelovao glas onoga nepoznatoga prijateljskog božanstva koje se javilo precima!

Mojsije se založi za prava svojih sunarodnjaka. Pobunjenik protiv egipatskih gospodara mora bježati, ići u emigraciju (Izl 2, 11—15). U pustinji na istoku iza Crvenoga mora naiđe na Jitra, bogatog vlasnika stada. Dobro se oženi njegovom kćerkom Siporom i stade zajedno s njime gospodariti, privređivati. Godine su prolazile. Njegovi su ga ljudi u Egiptu zaboravili, a on se eto u emigraciji dobro snašao. Činilo se da je sve izgubljeno.

Onda se neočekivano u povijest toga naroda upleo Bog njihovih predaka (Izl 3). To više nisu bile pripovijesti staraca kojima se moglo vjerovati i ne vjerovati. To je bio susret. I sasvim jasan zadatak. Bog se javio kao OSLOBODITELJ svoga naroda. Više od pukog susreta — to je bilo UPOZNAVANJE. Stvarno i kratko upoznavanje. Najprije sigurnost da je to onaj kojemu su se iz starih predaja nadali: »Ja sam Bog tvojih otaca — Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev.«

- OPET ONAJ NEPOZNATI PRIJATELJ

Mojsije, znalac egipatske teologije, htio bi znati više. Pita Boga za ime. Bogu je ovoga časa važniji zadatak koji povjerava Mojsiju, a to je oslobođenje naroda iz ropstva. Ipak, Bog se Mojsiju predstavlja. Imenom čudnim, nejasnim i punim značenja. Kaže: »Ja sam onaj koji jesam« -JAHVE - ja sam PRISUTNI BOG. Ja sam Bog koji S VAMA HODAM. (Izl 3, 14—15) Drugim riječima: Bog je njihov prijatelj koji ih neće ostaviti, koji će ih osloboditi i zauvijek s njima hodati. To je za početak dosta. Ni Mojsije nema vremena sve o njemu ispitivati, ni Bog nema vremena sve o sebi tumačiti.

Za to će trebati stoljeća i tisućljeća drugovanja. Sad treba brzo raditi. Povjerenje je uspostavljeno, novi prijatelji, Jahve i Mojsije, kreću na izvršenje zadatka. Slijede dramatični susreti s faraonom (Izl 5 i dalje), koji ne bi htio ostati bez jeftine radne snage. Bog Jahve djeluje brzo i nesmiljeno. Služi se, već prema potrebi, nečuvenom snagom, vlašću nad zemljom, vodom, zrakom, životinjama (Izl 7, 14—11, 10). Pritisnut tim udarcima, faraon mora popustiti.

Narod razrogačenih očiju promatra sve što se događa. Poslije će sve to opjevati u pjesmama i iskititi u uspomenama, koje su nalik na narodne junačke epove. Uglavnom, svi idu za Mojsijem. Pobjedonosno izlaze iz Egipta, bježe čudesno preko Crvenoga mora, u pustinju, u tešku, odgovornu i za¬htjevnu slobodu u kojoj treba sve iznova započeti, izgraditi narodnu zajednicu, državu, novu povijest, kulturu, književ¬nost, umjetnost, pravo... (Izl 13 i dalje). Oslobođenje je uspjelo. Bog Jahve stekao je zauvijek simpatije i vjernost svoga naroda jer ga je iz ropstva poveo u slobodu.

Javio se, eto, na početku isto onako kako će se kasni¬je, opet na početku nove povijesti, na početku vremena koje zovemo našom ili kršćanskom erom, javiti u Nazaretu - kao BOG OSLOBODITELJ. To najstarije iskustveno poznanstvo s Bogom, svoje isku¬stveno »Vjerovanje« Izraelci su ukratko i sržno izrazili u knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 26, 4-10). Vjernik je sebe i svoju vjeru predstavljao riječima: »Moj je otac bio aramejski lutalac koji je sa malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima ...«


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 09 stu 2009 10:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Isus osloboditelj




Vrijeme događanja: oko godine 27. poslije Krista.

Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima: mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu.

Mi kažemo da smo kršćani. Zašto? Zbog toga što vjerujemo u Isusa Krista. Tko je Isus Krist? Zašto mi njemu vjerujemo? Što on nama vrijedi?

Prvo: Isus Krist nije neko biće iz bajke. Nije on izmišljeno biće kao neka dobra vila, kao vilenjaci, vukodlaci, Crvenkapica, Snjeguljica, itd. Za njega znamo gdje je živio, kada je živio, što je govorio i što je radio.

Domovina mu je Palestina (gdje se danas nalazi i država Izrael). Živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća.

Isus je, kao i svi dječaci i mladići, živio u svojoj domovini oko trideset godina, a jedva je tkogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost.

Danas je Isus Krist najpoznatija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli.

-

KAKO JE TO POČELO?

Mladi tesar iz Nazareta, Isus sin Marijin, počeo je jednoga dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4, 23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa. Čekajte, da nešto provjerimo: Znamo li koje je prvo čudo Isus učinio? Izgleda da to svi znamo. To je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1—11). A koji je prvi Isusov javni govor? Eh, to malo tko zna brzo odgovoriti. Pročitajmo to iz Biblije (Lk 4, 16—21). Eto, Isus je najprije javio radost siromasima, oslobođenje zarobljenicima, svjetlost onima koji žive u mraku i sljepoći, slobodu potlačenima. Isus se, dakle, javio kao OSLOBODITELJ.

Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed? To što je pretvorio vodu u vino, to je trebalo samo onim ljudima koji su slučajno ostali bez vina usred svadbe. Da su to bili bogatiji ljudi ili da je te godine grožđe bolje urodilo u onome kraju, to Isusovo Čudo njima ne bi trebalo. Znamo da u našoj zemlji ima vinorodnih krajeva u kojima ljudi teškom mukom obrađuju vinovu lozu i proizvode vino, a poslije ga nemaju kome prodati, nemaju dosta bačava da to vino spreme u podrume.

Takvi ljudi ne bi se uopće oduševili Isusovim čudom u Kani. U prvi čas bi se začudili, pljeskali bi kako je to njemu uspjelo, pričali bi kakva je to divna čarolija ili vještina. Ali, ako bi on to nastavio činiti, oni bi mu stali vikati: Dosta, Isuse, dosta, to smo već vidjeli, ali nemamo kamo s tim vinom. Ali prva Isusova propovijed, to je nešto drugo. Radost i sloboda ljudima treba više nego što im treba vino! Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina. (Kad čovjek popije čašu dobra vina, brzo se razveseli i čini mu se da se oslobodio svoje muke. Zbog toga je Isus i cijenio vino kao znak radosti i slobode. Samo kao znak! Jer vino ne može trajno obradovati ni osloboditi čovjeka.)

A Isus je ponudio svijetu pravu radost i pravu slobeodu. U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska, Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska, Bugarska, SFRJ, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana. Svi su sanjali o slobodi. Većina ljudi koji su tada živjeli u Rimskom Carstvu bili su robovi, jer to je bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu.

Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu, a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao ... Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je to donosilo samo teški rad i stradanja.

Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od velikih zaraza: kuga, ko¬lera, itd. Mnogi su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Njih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropastio je mnogima oči te je bilo i mnogo slijepaca. Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su, kao i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, krali, varali, klevetali, sramotno postupali sa ženama i djevojkama itd.

Od toga su postajali još nesretniji i još nezadovoljniji. Kad drugome načiniš zlo, on je nesretan jer si mu zlo zadao, a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikada više nećeš ni postati bolji. Namjesto da se popraviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boli glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zaboraviti; tako ubojica još više ubija, lupež još više krade. Zlo koje čovjek čini Čovjeku najteže je ropstvo u koje čov¬jek upada. Time sam sebe iznutra veže nevidljivim lancima.

To je prokletstvo grijeha. Sotona je u pustinji ponudio Isusu (Lk 4) da ljude podmićuje badava ih hraneći (da pretvara kamenje u kruh), da ih plaši i zabavlja strašnim čudesima (da skoči s vrha Hrama) i da ih prisiljava u sprezi s državnim vlastima (nudi mu »sva kraljevstva svijeta«), Isus neće ljude podmićivati, ni plašiti, ni prisiljavati — on mjesto svega toga javlja da je došao ljude osloboditi. Isusov prvi govor u sinagogi u Nazaretu izravan je odgovor napastima u koje ga je Sotona pokušao uvesti.

Evanđelist Luka, koji je na početak Isusova javnog djelovanja stavio taj snažni slikoviti prikaz o napastima neslobode i navještaju slobode, razvit će cijelo svoje Evanđelje u duhu oslobođenja. Vidjet ćemo da je Luka i Isusovo djetinjstvo opjevao kao navještaj i početak oslobođenja od robovanja duhovnim strahovima, prirodnim silama i društvenoj nepravdi. Demitizacija psihe, prirode i društva - da bi čovjek, oslobođen robovanja svim krivim vrijednostima, mogao ostvariti sebe u intimnom drugovanju s Bogom - to je glavna tema cijele Biblije. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku.

-

SVIJET JE BIO PUN ROBOVANJA I ŽALOSTI.

A stare religije pričale su ljudima da na nebu ima puno bogova koji se isto tako tuku, nadmeću, jedan drugoga varaju, kradu, otimaju si žene, sve kao bogata gospoda na zemlji. Te stare religije samo su ljude ispunjavale mračnim strahom. Vjerovali su da ti bogovi, duhovi, vukodlaci i bjesovi stvarno postoje i da mogu čovjeku na razne načine nauditi. Ne znajući s koje će ga strane s ovog ili »onog« svijeta zlo zadesiti, čovjek se ulagivao tim nepoznatim strašnim bićima, nastojao ih udobrovoljiti i podmititi kojekakvim žrtvama i. čarolijama.

S te strane nije se narod mogao nadati pravom oslobođenju. Glas o slobodi i radosti došao je iz Palestine, gdje je živjela »najoriginalnija i najslobodoljubivija rasa u cijelom Carstvu«, to jest židovski narod. O tome ćemo narodu još mnogo morati govoriti, a sada govorimo o Isusu koji se pokazao kao »najoriginalniji i najslobodoljubiviji« čovjek iz toga naroda. Zato je on navijestio slobodu i radost ne samo svome narodu nego i svim narodima u Carstvu, i dalje kroz stoljeća svim narodima na Zemlji.

Stoga su mu odmah povjerovali mali, siromašni i nesretni ljudi u njegovoj domovini: stoga su mu poslije povjerovali milijuni ljudi po svijetu. Stoga je on danas najpoznatija ličnost cijele svjetske povijesti. Naš veliki Prijatelj, naš Učitelj, naš Vođa, naš Brat. Židovski narod, koji se inače zove Izrael, upoznao je svog Boga. On, Bog, i njegov narod Izrael ulaze u povijest zajedno.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 09 stu 2009 10:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Obnova vjere u Gospodara prirode koji djeluje po Isusu

12. nedjelja kroz godinu/Ova čitanja zovu nas na prepoznavanje Boga u prirodi, ali i na čuvanje prirode kao Božjeg dara ljudima svih generacija. Ekološki pokret tiče se i nas kršćana.

Za evanđelje imamo Markov izvještaj o utišanju oluje na Galilejskom jezeru koje Izraelci od milja zovu morem radi obilja vode koju sadrži u zemlji gdje nema dovoljno rijeka i izvora. To je jedno od četiriju čuda u odsjeku Mk 4, 35 - 5, 43:
- Isus utišava oluju na jezeru (4, 35-41);
- Isus ozdravlja opsjednutog iz Gerase (5, 1-20);
- Isus oživljava Jairovu kćer (5, 21-24. 35-43);
- Isus ozdravlja ženu koja je bolovala 12 godina (5, 25-34).

U ovim događajima Isus objavljuje Boga ukoliko je gospodar prirode, bolesti i smrti. U današnjem događaju Marku vlastiti elementi su:
- "Uvečer istog dana kaže im: 'Prijeđimo prijeko!' Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe" (r. 35-36);
- "te su je već gotovo napunili" (valovi lađu - r. 37b);
- "A on na krmi spavaše na uzglavku" (r. 38a);
- "Učitelju, zar ne mariš što ginemo?" (r. 38b);
- "Utihni! Umukni! I smiri se vjetar..." (r. 39);
- "Tada im reče: 'Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" (r. 40);
- "Oni se silno prestrašiše" (r. 41a).

Iz Markova podatka da je uz lađu u kojoj su plovili Isus i Dvanaestorica bilo i drugih lađa vidimo da nitko nije očekivao oluju, što je svojstveno za Galilejsko jezero koje se nalazi na 212 metara ispod razine morske površine. I danas tamo znaju nastati oluje sasvim neočekivano. Iz ovog podatka također izlazi da je Isus spašavanjem Dvanaestorice u oluji spasio i sve druge koji su tog dana plovili jezerom. Marku je vlastiti i podatak da je Isus spavao. Očito stoga što je bio umoran, i za Marka Isus nije ništa manji Mesija zato što se umara kao ostali ljudi. Ovaj Isusov san također je znak njegova oslona na Boga, jer prema SZ pravednik mirno ide na počinak, pun pouzdanja u Boga saveznika (usp. Izr 3, 24; Ps 4, 9; Job 11, 18).

Isusova naredba vjetru da utihne i moru da umukne povezuje ovo Isusovo čudo s izgonom đavla iz opsjednutih, što je prema Marku glavna Isusova mesijanska aktivnost. Marko prikazuje dvije vrste različitih čudesa po istom literarnom nacrtu i time pokazuje da mu nije stalo do dobrih književnih efekata.
Isusov ukor učenicima što nemaju vjere nije ukor što nemaju teoretske vjere, jer su svi oni članovi Izraela, naroda Božjega i ne pada im na pamet da Boga ne bi bilo. Ovo je ukor što nemaju dovoljno osobne vjere i pouzdanja u Isusa kao uprisutnitelja Boga koji spašava. Marko želi da na pitanje "Tko je ovaj?" svaki slušatelj odgovori osobno: tko je Isus za mene? U Isusu Bog djeluje u prilog ljudima pa je vjera uvijek nov hod za Isusom, nov pristanak uz Isusove akcije u prilog ljudima.

Za starozavjetnu podlogu ovom događaju imamo početak Božjeg odgovora Jobu, koji ne prihvaća dotadašnje rješenje problema patnje. Bog se javlja u oluji i pita, je li Job sposoban zatvoriti more u njegove granice, unositi red u prirodu?

Ova čitanja zovu nas na prepoznavanje Boga u prirodi, ali i na čuvanje prirode kao Božjeg dara ljudima svih generacija. Ekološki pokret tiče se i nas kršćana.

Zatvori more vratnicama (Job 38, 1.8-11)

Job je u ranijem toku ove pjesničke i mudrosne knjige odbacio tumačenje svoje žene i trojice prijatelja koji su za njegovu bolest iznosili ustaljeno mišljenje: sagriješio je javnim ili tajnim grijesima i zato mu je Bog pripustio ponižavajuću bolest. Job je odgovarao da ne zna razlog svoje bolesti i više puta zvao Boga da mu odgovori (usp. 13, 22; 23, 5; 31, 35). U poglavljima 38-41 Bog konačno odgovara Jobu ne odobrivši tumačenje njegovih prijatelja i upozorivši Joba da je patnja dubok problem na koji nema jednostavnog odgovora.

Ovaj odlomak sadrži uvodni stih i dio o porijeklu mora kao sjedišta zlih sila koje su neprijateljski uperene na ljude. Za puno razumijevanje ovog odlomka važno je uvjerenje starozavjetnih pisaca da je Bog svemogući Stvoritelj upravo zato što je kadar unositi red u prirodu. Starozavjetnim je vjernicima oluja bila posebni znak Božje prisutnosti u svijetu, jer se i u prirodnim katastrofama čovjek smije oslanjati na Boga (usp. Jer 5, 22; 31, 35; Iz 43, 2; Ps 107, 23-32 i dr.).

Zato sveti pjesnik napomenom "Gospodin odgovori Jobu iz oluje" podsjeća da je hurakan pomično prijestolje Stvoritelja neba i zemlje. U 9, 15-17 Job je zatražio da mu Bog odgovori ili da ga odnese u oluji. "Bog dolazi u oluji da odgovori, ne da Joba odnese ili da ga ugrabi, kako je postupio s Ilijom. Ako oluja pokazuje da je on nepristupačan, riječ ga približava ljudima. Budući da je Job postavljao pitanja prijateljima i Bogu, sada mu Bog odgovara u obliku pitanja. Znade li mudri Job tko zatvara more vratnicama kad usred oluje ono navaljuje iz svog korita?

Pri tome ovaj sveti pisac postupa redom obrnutim od onoga koji je naveden u Post 1. Prema Postanku, kad se donje vode skupe na jedno mjesto, nastaje kopno pa izlazi da zemlja izranja iz mora kao jedno od posljednjih stvaralačkih djela Božjih. Ovaj pisac pretpostavlja da zemlja već stoji na "svojim stupovima" te s nje gleda kako izvire ocean. Morska voda slikovito je prikazana kao djetešce koje izlazi iz zemlje kao iz majčinske utrobe pa biva povijeno u pelene i ogrtače, a to su oblaci, magla i valovi. More tako biva prikazano kao malo dijete kojemu je za nastanak, uzrast i opstanak bila potrebna nježna i stvaralačka Božja briga.

Psalam 107 iz kojega je današnji pripjev, je zajednička zahvalnica u kojoj se četiri grupe čudesno spašenih pred zajednicom zahvaljuju Bogu za primljenu milost: putnici, zatvorenici, bolesnici i pomorci. Iza svake od ovih grupa zajednica ponavlja u obliku refrena:
Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim! (usp. Ps 107, 8.15.21.31).
Za svaku od ovih grupa zajednica također klikće:
Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz svih nevolja!(usp. r. 6,13,19 i 28).

U današnju misu uzeta je zahvala pomoraca, četvrte grupe. Zato što je u prvom čitanju riječ o Bogu koji utišava olujno more brinući se za mornare i priobalna naselja. Bog smiruje oluju u tih povjetarac i putnike dovodi u željenu luku.

Je li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5, 14-17)

Ovaj odlomak dio je većeg odsjeka u kojem Pavao ispravnost svoga apostolskog poziva i djelovanja povezuje s Kristom kao pomiriteljem ljudi s Bogom.

"Ljubav nas Kristova obuzima" (r. 14) - ljubav kojom Krist ljubi ljude, jer Pavao polazi od osnovne dogme kršćanstva da je Bog uzljubio ljude u Kristu te da s Božje strane ta saveznička ljubav ostaje trajno ponuđena i zato neopoziva (usp. Gal 2, 20 i Rim 8, 35-38). Pavao osjeća da treba nasljedovati Kristovu nesebičnost. Ako Krist neopozivo ljubi sve ljude, njegovi apostoli i svi vjernici trebaju se ponašati poput Krista - biti proegzistentni, postojati za druge. Kao što je Krist umro za sve, tako vjernici trebaju živjeti za sve: "... za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (r. 15).
"Stoga odsada nikoga ne poznajemo po tijelu" (r. 15). Ovo je polemika protiv "nadapostola" koji su među krštene Korinćane došli iz Jeruzalema te se hvale svojim židovskim porijeklom, tjelesnim izgledom i karizmatičnim sposobnostima, a Pavla ocrnjuju da ne drži dovoljno do židovskog korijena Isusa i monoteističke religije. "Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo" (r. 16). Ovim Pavao aludira na svoje farizejsko razdoblje, kad je Isusa vrednovao kao Židov farizejskog usmjerenja precjenjujući vanjske oznake uključenosti u narod Božji i odbacujući Isusovu otvorenost za strance. Obraćenjem je Krist raspeti i uskrsli utjecao na njegov način vrednovanja svih ljudi. To sada Pavao predlaže i korintskim vjernicima: ne smijemo prosuđivati ljude po narodnosti, vanjskim obilježjima, staležu. "Je li tko u Kristu, nov je stvor!" (r. 17a). Postojati u Kristu, biti u Kristu znači krštenjem i vjerom biti priključen Kristu i Crkvi. Time ljudi postaju nova stvorenja, jer im se briše grešna prošlost i bivaju uzdignuti na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, Isus na njih prenosi svoje sinovstvo. Tko tako počne biti u novoj povezanosti s Bogom, veže se i uz zajednicu vjernika, postaje nov i dužan je u krštenicima poštivati ovu darovanu novost.

"Staro uminu, novo, gle, nasta!" (r. 17b). Tko vjernički prihvaća darovanu novost što izlazi iz krsnog pridruženja Kristu i Crkvi, treba se u odnosu na druge ljude vladati svjestan te životne i dragocjene novosti.

Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju (Mk 4, 35-41)?

Za svetopisamsko razumijevanje ovog događaja bitno je imati na umu da su ljudi Starog Istoka - ne samo Židovi - more smatrali simbolom prvotnog nereda i sjedištem zlih sila. Iz pitanja kojim izvještaj završava vidimo da Marko po ovom događaju želi upozoriti na pravi identitet Isusa. Prorok iz Nazareta mora biti izvanredni Božji opunomoćenik, kad utišava oluju na moru čineći tako ono što može učiniti jedini Bog.

"Uvečer istoga dana" (r. 35) je dan koji je Isus uglavnom proveo u lađi na obali jezera iznoseći govor parabola (usp. Mk 4, 1). Kad je završio pouku, zatražio je da ga učenici prevezu na drugu stranu jezera. U izrazu "pratile su ga i druge lađe" komentatori vide aluziju na Ps 107, 23-32 gdje nadahnuti pjesnik pokazuje kako Bog utišava oluju štiteći morske putnike. U okolnosti da Isus spava "na uzglavku" (jastuk na kojem su obično sjedili veslači) Marko još jednom pokazuje da je Isus paradoksalni Mesija: potreban mu je san nakon napornog dana. U ovom snu "na krmi", koja je krajnji kut zadnjeg dijela lađe, Isus podsjeća na Jonu u utrobi morske nemani. Međutim, za razliku od Jone koji je bježao od zadaće na koju ga je Bog slao, Isus spava umoran od posla obavljenog po Božjoj zapovijedi.

Učenici bude Isusa pitanjem: "Učitelju, zar ne mariš što ginemo?" Kod Mateja oni Isusa zovu Gospodinom, ali je pitanje ublaženo u: "Spasi, pogibosmo!" Markova formulacija pokazuje duhovnu nezrelost Dvanaestorice u toku Isusova ministerija. Oni još trebaju doživjeti veliki petak i uskrsno jutro da bi mogli naviještati Isusa kao Gospodara svega i Spasitelja svih ljudi.

Isus izravno govori vjetru i moru: "Utihni! Umukni!" Skoro istim riječima naređuje on nečistom duhu da šuti, kad ga je iz opsjednutog bolesnika počeo zvati Svecem Božjim (Mk 1, 25). Marko i Matej ističu da je nastala na Isusovu zapovijed "velika utiha". To znači da je učinak bio potpun: vjetar i more zaista su se pokorili Isusu koji je time Dvanaestorici i drugim putnicima uprisutnio Boga kao gospodara prirode. Isus predbacuje učenicima što nemaju vjere. Ovdje pod vjerom treba razumijevati osobni oslon i pouzdanje u Isusa. To je vjera svagdanjeg hoda za Isusom i s Isusom koji jedini nudi pravu životnu sigurnost.

Učenici na kraju pitaju: "Tko je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?" Time uključno ispovijedaju pravi identitet Isusov: takvo čudo može učiniti netko tko je više. od proroka i pobožna čovjeka, netko tko je Bogu ravan.

Ovaj događaj u okviru današnje mise traži da sebi odgovorimo, tko je Isus za nas osobno. Neka nam on umnoži vjeru koja će nam omogućiti da mirno spavamo pouzdavajući se u Boga, unatoč društvenim nemirima koje proživljavamo i drugim osobnim i obiteljskim potresima.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 09 stu 2009 10:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Odricanjem do dobitka, mukom do radosti

24. nedjelja kroz godinu/Isus odricanjem ide prema dobitku, mukom prema radosti. Kao što se on odrekao samoga sebe pri vršenju svoga mesijanskog poziva, tako traži da se i mi odričemo. Kao što je on nosio svoj životni križ, tako traži da i mi nosimo svoj: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!"



Za evanđelje imamo događaj kod Cezareje Filipove: Petrova ispovijest vjere u Isusa kao Krista ili obećanog Pomazanika, Isusov navještaj da ima biti patnički Mesija, Petrov pokušaj da Učitelja odvrati od namjeravanog puta u Jeruzalem, Isusov oštar ukor Petru i poziv na nošenje vlastitog žrtvenog križa.
U Matejevoj godini, radi Isusove pohvale Petru i obećanja službe ključara u Crkvi, jedne nedjelje imamo za evanđelje Petrovu ispovijest a druge Isusovu najavu nasilne smrti i ukor Petru koji ga od toga pokušava odvratiti. Markova verzija bolje pokazuje da pohvala i ukor Petru idu zajedno. Pohvala za hrabru vjeru i učenički hod za Isusom, ali i ukor za trijumfalističko poimanje Mesije koji bi za Petra i istomišljenike mogao ostati Mesija njihove vjere samo ako nastavi s uspješnim propovijedima i čudesnim ozdravljenjima. Mesija poraženi, poniženi, odbačeni ne uklapa se u njihovu preduskrsnu vjeru. Isus dobacuje Petru i svima koji misle kao on: "Nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko!" (r. 33). Ovaj događaj predstavlja prekretnicu u Isusovu mesijanskom djelovanju kako ga vidi i prikazuje drugi evanđelista. Do Cezareje Filipove Isus djeluje u puku te i samim demonima zabranjuje razglašavati svoj identitet. Od Cezareje Filipove Isus prihvaća ispovijest Petra i ostalih, ali im "otvoreno govoraše" (r. 32) da ima biti patnički Mesija. Od tog događaja Isus će se posvećivati pretežno Dvanaestorici te ih uvoditi u otajstvo patnje i uskrsnuća.
Starozavjetna podloga ovom događaju evanđelja je Treća pjesma o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine. Podsjetimo se da u Izaiji postoje četiri pjesme o Sluzi Patniku, i to u dijelu koji se zove "Knjiga utjehe" zato što sadrži propovijedi proroka iz vremena babilonskog sužanjstva (god. 687-538. pr. Kr.) kojemu je glavna zadaća bila tješiti sunarodnjake te ih podržavati u vjeri da Bog može i hoće intervenirati u prilog svome narodu. Ovaj Sluga je tihi Božji čovjek koji svoju službu obavlja bez vanjskih uspjeha, a završava nasilnom smrću koju ljudi kasnije počinju cijeniti kao izvor milosti za sve.
Taj Sluga je slika Isusa spremnog na nasilnu smrt da bi ostao vjeran Bogu i ljudima onako kako uvida da Bog traži.
Tako nam danas liturgija iznosi primjer Isusa koji odricanjem ide prema dobitku, mukom prema radosti. Kao što se on odrekao samoga sebe pri vršenju svoga mesijanskog poziva, tako traži da se i mi odričemo. Kao što je on nosio svoj životni križ, tako traži da i mi nosimo svoj: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" (r. 34). Križ svoj, veli Isus.
Zato što je svako dužan proživjeti i pred Bogom sadržajnim učiniti svoj život. Drugi mogu mjesto nas nešto obaviti bolje ili gore. Ali Bog je svakome namijenio vlastiti put kroz život pozvavši ga na gozbu života baš sada, baš u ovakvim prilikama. Molimo danas za snagu da odricanjem kročimo do vječnog dobitka, mukom i križem do prave radosti.



Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti (Iz 50, 5-9a)

Iz današnjeg čitanja izostavljen je prvi stih Pjesme o sluzi: "Gospodin Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici" (r. 4). Zatim slijedi ono što slušamo kao današnje prvo čitanje. Ovaj uvodni stih pokazuje učeničku poslušnost Sluge: da bi u ime Božje mogao blagoslovljeno naučavati, on treba osobno biti Božji učenik. U biblijskom poimanju učeništva uključen je prvenstveno stil života. Onaj koji je nečiji učenik, životno je privezan uz Učitelja: dijeli s njime dobro i zlo, pripušten je u Učiteljev intimni krug, uživljava se u Učiteljev svijet i Učiteljeve želje, a ne ostaje samo kod vanjskog pamćenja ili prenošenja Učiteljeve nauke. Sluga ovim izriče da je zadovoljan u svom proročkom pozivu, iako nema osobitog vanjskog uspjeha.
"Gospodin Bog uši mi otvori" (r. 5a) je intimna ispovijest o proročkom zvanju. Takvu ispovijest proroci izriču mnogo kasnije, kad dođe do osporavanja u njihovu djelovanju; kad im slušatelji predbacuju da ono što oni iznose ne može biti riječ Božja. Prorok se ispovijeda da nije uzmicao pred Bogom koji zove i šalje. On je u savjesti osjetio dužnost da Božju utjehu propovijeda sunarodnjacima u Babiloniji; preostalo mu je samo da vjernički pristane. "Ne protivih se niti uzmicah" uključuje iskustvo osporavanja u proročkom pozivu, iskustvo neuspjeha i patnje. "Leda podmetnuh onima što me udarahu, obraze onima što mi bradu čupahu i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja" (r. 6). Udarci po leđima mogli su biti fizički i metaforički, ali je čupanje brade svakako bilo doslovno. Brada je na Istoku znak muževnosti i poštovanja. Tko odraslom i uglednom muškarcu čupa bradu, nanosi mu ne samo fizičku bol nego ga i javno ponižava. Pogrde i pljuvanje su također javna uvreda. Prorok je svoj sveti posao javno obavljao i zato bio javno osporavan, zlostavljan i vrijedan. On najavljuje da ipak neće odustati od samog proročkog zvanja ni od načina koji mu je Bog milosnim poticajima nadahnuo: "Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti" (r. 7). Ovdje progovara vjernik koji je doživio Božju pomoć i spreman je na nove patnje da bi ostao vjeran Bogu. Spreman je na sud s onima koji mu nanose zlo i pri tome se pozivaju na svoje razumijevanje Božje riječi. On je uvjeren da će Bog i iz njegovih gubitaka izvesti svoj dobitak, iz njegovih muka pravu radost. Ispovijeda uvjerenje da će Bog i dalje biti s njime na putu osporavanja i patnje i zato ne kani promijeniti način svoga djelovanja: "Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?"
Ovaj hrabri i ponizni prorok slika je Isusa osporavanog ali ne obeshrabrenog, ušutkivanog ali ne utihnulog. On predstavlja tanku liniju starozavjetne duhovnosti koja u patnji nevinih vidi put do zbiljskog uspjeha i izvora Božjeg blagoslova za sve.



Vjera bez djela je isprazna (Jak 2,14-18)

Ovaj odlomak dio je veće cjeline u drugom poglavlju Jakovljeve poslanice gdje se govori o bitnom dopunjavanju vjere i djela. Poglavlje počinje poticajem da krštenici ne miješaju vjeru u Krista s pristranošću, a završava usklikom: "Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva" (r. 26). Pod djelima se ovdje ne misli obrezanje, propisi o tzv. obrednoj čistoći (takav pojam "djela Zakona" ima Pavao kad uči da je za opravdanje dovoljna krsna vjera bez djela Zakona). Radi se o ljubavi prema bližnjemu, posebno o pomaganju siromaha unutar kršćanske zajednice.
U recima 15-16 donesen je primjer siromaha koji dolaze na bogoslužje, ali i traže pomoć. Otpuštati ih liturgijskim pozdravom: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", bilo bi izrugivanje liturgije. "Hajdete u miru" govorili su starješine na završetku liturgijskog slavlja. Tako nam i danas govore svećenici pri razlazu u radni tjedan nakon nedjeljne mise. Hebrejska podloga ovom liturgijskom pozdravu Lek le šalom doslovno znači "idi prema miru", a pod mirom se u Svetom pismu misli cjelovitost, stanje unutarnjeg blagoslova i zaštite od vanjskih nevolja. Tako su pobožni Židovi ispraćivali posjetioce i putnike. Time su prosili Božju zaštitu za one koji odlaze te im željeli sigurnost koju Bog daje. Kršćani su preuzeli ovaj građanski i liturgijski pozdrav Židova na završetku bogoslužja proseći njime Božju zaštitu za sudionike liturgijskog slavlja. Tko bi siromahu poslije liturgije rekao da ide u miru, a ne bi mu dao odjeće da se zaštiti od hladnoće niti hrane da se tjelesno okrijepi, izrugivao bi liturgiju koja nije samo molitveni susret s Bogom nego i sveti sastanak kod kojega krštenici sabiru darove za siromahe. Tako su prema 1 Kor 16, 1-3 činili kršćani Grčke i Galacije. Tako činimo i mi kad kod mise dajemo milostinju ili izravno ubacujemo u škrabicu s natpisom "kruh sv. Ante". Vjera koja ne bi prerastala u djela pomaganja bližnjih bila bi "mrtva u sebi" kaže sv. Jakov u današnjem odlomku.
Redak 18 je teološka rasprava sa zamišljenim sugovornikom koji misli da je dovoljna i presudna vjera: "Mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela.'" Takvom teoretskom vjerniku Jakov proročkom strogošću odgovara: "Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru!" Kasnije će on reći da i đavli vjeruju da postoji samo jedan Bog, ali dršću pred njim i takva im vjera ne koristi (r. 19). Ova Jakovljeva opomena neka nam bude poticaj na ispitivanje vlastite vjerničke prakse. Nije li i naša vjera odviše teoretska? Nismo li samo blagdanski vjernici koji dolaze na bogoslužje, a onda u sivoj i konkurentskoj svagdašnjici ne djeluju u skladu sa svojom vjerom?



Nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko (Mk 8, 27-35)

"Sela oko Cezareje Filipove", sjevero-istočno od Genezaretskog jezera u Isusovo doba potpadala su pod vlast Filipa četverovlasnika koji je taj grad podigao u čast caru. Na tom području živjelo je u ono doba više pogana nego Židova i Isus se mogao mirno posvetiti poučavanju Dvanaestorice. On pita učenike, što ljudi govore o njegovu identitetu i poslanju da bi Dvanaestoricu potaknuo na zauzimanje osobnog stava. "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (r. 29). To pitanje upravljeno je čitaocima Markova vremena u Rimu, ali i nama osobno u današnjoj liturgiji. Nije dosta izdaleka slijediti što drugi o Isusu govore nego valja zauzeti osobni stav i djelovati u skladu sa zauzetim stavom. Apostoli su sebi razbistrili tko je za njih Isus. U njihovo ime nastupa Petar: "Ti si Pomazanik-Krist!" U grčkom izvorniku stoji samo jedan izraz Hristos koji je prijevod hebrejskog izraza Mašiah, a oba znače "Pomazanik", tj. obećani Potomak Davidov s kojim će na poseban način biti Bog. Pomazivani su u starini bili veliki svećenici, proroci i kraljevi pri preuzimanju javne službe u narodu Božjem.
Isus prihvaća ispovijest Dvanaestorice, ali im prijeti da drugima ne razglašuju njegovo mesijanstvo zato što većina židovskih sunarodnjaka ima san da će Mesija biti prvenstveno politički osloboditelj koji će istjerati strance te uspostaviti vladavinu malobrojnog naroda Božjeg Izraela nad brojnijim i vojno jačim poganskim narodima". Isus odmah pristupa "tuširanju" slike o sebi kao Pomazaniku u dušama svojih učenika. On jest Mesija, ali patnički Mesija poput Sluge patnika iz Knjige Izaijine. On ne želi provocirati, ali već na tom stupnju svoga mesijanskog djelovanja vidi da će ga vjerski poglavari osuditi na smrt kao prevratnika, a on ne može mijenjati svoj način mesijanskog djelovanja, jer bi to značilo odstupanje od volje Očeve. Najavom uskrsnuća Isus pokazuje da vidi smisao svoje buduće patnje i odbačenosti. Nakon ove "otvorene" i šokantne najave ponovno stupa u akciju Petar kao predstavnik Dvanaestorice. Uvjeren kao i oni da Božji miljenik ne smije završiti porazom, jer bi to dovelo u pitanje njihovu vjeru u Isusovo mesijanstvo, on pokušava odvratiti Isusa od namjeravanog puta u Jeruzalem. Jedini Marko ovdje bilježi da je Isus "pogledao svoje učenike pa zaprijetio Petru" (usp. Mt 16, 23). Znao je da i ostali misle kao Petar. Ukor Petru je ukor svakome od njih osobno.
"Nosi se od mene, sotono!" je odlučno odbacivanje Petrova nagovaranja. "Satan" je protivnik na sudu kod starih Židova. Na daljnjem stupnju svoje vjere oni su sotonom počeli nazivati poglavicu đavolskog. Ovdje Isus misli "protivniče" u prvotnom smislu riječi, zato što ga Petar želi odvratiti od izvršavanja volje Očeve. Isus je svojom braćom i sestrama proglasio sve koji zajedno s njime volju Božju traže i vrše. Sada strogo kori jednog učenika koji ga od toga pokušava odvratiti. "Nije. ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" je ukor Petru ukoliko razmišlja na zemaljski način. Isus je u tome sličan proroku iz sužanjstva koji govori obeshrabrenim sunarodnjacima: "Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli!" Ovo znači da Bog drugačije vrednuje poniženje i neuspjeh od ljudi. Petar je spreman ustrajati u vjeri da je Isus Mesija, ako se Božji postupci budu slagali s njegovim poimanjem Mesije i mesijanstva. Isus mu oštrom kritikom pokušava otvoriti oči za Božji način vrednovanja privremenih neuspjeha.
Petar je znao da iz Isusa govori ljubav. Zato mu nije okrenuo leđa. Ostao je uz Učitelja i zadržao službu pročelnika zbora Dvanaestorice, iako će u samoj muci još jednom pokazati svoju ljudsku slabost, a kad ga Isus iza uskrsnuća rehabilitira, kao obraćeni grešnik koji je doživio Božje milosrđe moći će s više razumijevanja voditi Crkvu. Marko sve ovo piše nakon što je Petar Krista "proslavio" mučeničkom smrću u Rimu, a povijesni čitaoci Markova evanđelja bili su upravo kršteni Rimljani.
Biti učenik, znači egzistencijalno slijediti Učitelja, ne samo teoretski prihvaćati njegovu nauku. Zato Isus govori Petru i svima kasnijim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" (r. 34). Sam se Isus odrekao sebe ukoliko je izabrao patnju, prezir i nasilnu smrt da bi ostao vjeran Ocu i ljudima. Na slično odricanje zove i svoje sljedbenike. "Nositi svoj križ" je vjerojatno mjesto "nositi svoj znak" iz Ez 9, 4 gdje anđeo Božji Jeruzalemcima, spremnim na vršenje Božjih zapovijedi uz velike žrtve, ubilježava na čelima slovo Tau, a Septuaginta je to jednostavno prerekla sa "znak". Poslije smrti Isusove kršćanski znak spremnosti na volju Božju postao je križ Isusov. Zato "nositi svoj križ" je kršćanski izraz za požrtvovno vršenje volje Božje u konkretnim okolnostima svakog pojedinca, makar ta vjernost Bogu uključivala i teške žrtve.
U r. 35 jedini Marko ima: "Tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Matej (16, 24) i Luka (9, 24) na paralelnim mjestima nemaju "radi evanđelja". Marko počinje svoju knjigu kao "evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega". U prvoj propovijedi Isus, prema Marku, traži da ljudi vjeruju evanđelju (Mk 1, 15). Evanđelje je radosna vijest o Isusu, dakle ono što Isus čini i govori. Kad Isus u današnjem događaju stavlja na istu razinu sebe i evanđelje, pokazuje svijest o samom sebi: po njemu kao patničkom Mesiji, koji je spreman odreći se samoga sebe, Bog ljude spašava.
U takvog Isusa vjerujemo. Od njega danas prosimo snagu da bismo nosili svoje životne križeve te odncanjem kročili prema vječnom dobitku i mukom prema neprolaznoj radosti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 stu 2009 07:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Ištite i dat će vam se!
[ 13.11.2009 ]

Autor: dr. Milan Špehar

Ovim svojim riječima ne samo da je Isus potvrdio opravdanost traženja i ne samo da obećava ispunjenje traženja u budućnosti, nego čak tvrdi da je iskanje istodobno primanje i da je traženje istodobno nalaženje (usp. Mt 7,8). Sve se to događa u isto vrijeme, u istoj sadašnjosti.

Ako ne tražimo, ne možemo očekivati dobivanje. Tako naše iskanje i naše traženje imaju smisla. Štoviše, mi smo dužni iskati i tražiti jer time priznajemo sebe ograničenim stvorenjima koja su ovisna o neograničenome. I svojim molitvama prije svega Boga priznajemo Bogom.

No ne bismo smjeli ove Isusove riječi krivo iskorištavati. Mi čak smijemo biti, kako to Luka blago kaže, 'bezočni' u svom moljenju i smijemo biti uporni poput čovjeka koji svoga prijatelja tako dugo moli za kruh, koji mu tako dugo dosađuje sve dok ovaj ne popusti da već jedanput bude na miru. Ali ne smijemo misliti da Bog mora učiniti ono što tražimo.

Koliko puta čujemo da bolesnici moraju moliti Boga za ozdravljenje i biti sigurni da će ozdraviti – i da će se to tek onda sigurno dogoditi. To isto vrijedi kad molimo za mir, protiv zla u svijetu, protiv nepogoda, za sjedinjenje kršćana. Ljudi čak svjedoče kako mole za auto i dobiju auto, mole za domovnicu i dobiju domovnicu.

No tko od nas može imati apsolutnu sigurnost da će dobiti? Tko može imati apsolutnu sigurnost da je stvar po sebi dobra za koju moli u isto vrijeme dobra i za njega? To se može vidjeti samo u ustrajnoj i upornoj molitvi. Matej tvrdi da će Gospodin takvoga iskatelja obdariti dobrima. Samo Bog može znati je li ozdravljenje zaista za mene dobro. Zato je i nepovratak zdravlja uslišana molitva. I mogu imati sigurnost da je to za moje dobro.

Luka ide još dublje: iskatelja će Bog obdariti Duhom Svetim (usp. Lk 11,13). To znači: što više molim za tu i tu stvar, to jasnije će mi biti – kako mi ta stvar nije potrebna! Stoga je točno da je iskanje već dobivanje, da smo već dobili kad smo molili. I zato: ištimo i dat će nam se. Ono što nam treba, a to samo Bog može znati.

Na kraju će nam ostati da će nam se iskanje pretvoriti u pohvalu Bogu, najuzvišeniju molitvu, molitvu koja ima prednost pred svim molitvama. 'Veliča duša moja Gospodina!'


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re:
PostPostano: 18 ruj 2011 11:01 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 02 kol 2011 08:23
Postovi: 682
Lokacija: Podravina
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
LJUBAV KAO SUŠTINA BIBLIJE

Biblija je SVETO BOZIJE PISMO, koje su nadahnuti od Boga, odabrani ljudi pisali.
Bog je ljubav. Toliko nas je ljubio, da je dao svog jedinorodjenog Sina Isusa Krista da ne pogine ni jedan koji u njeg vjeruje, vec da ima zivot vjecni.
U postanku je Otac stvorio covjeka na svoju sliku i udahnuo mu dah zivota. Iz ljubavi je tom covjeku dao slobodu. Nakon sto ga je covjek iznevjerio, Bog je covjeka otjerao iz vrta.
Kroz stari zavjet upoznajemo zivot ljudi prije Kristiva dolaska. Vec tada Otac najavljuje dolazak svoga Sina koji ce se zrtvovati za sve ljude, radi odpustenja grijeha. U tome se ocitovala Bozija ljubav prema nama gresnicima. Iako su ga Adam i Eva iznevjerili, on je toliko blag, njezan, milostiv i prepun ljubavi prema nama da nam je dao Isusa, svog jedinorodjenog Sina da bismo imali mogucnost spasenja.
U novom zavjetu nas Gospodin uci da ljubimo jedni druge kao sto je on ljubio nas. a ljubiti znaci voljeti jedne druge i prije svega voljeti samoga Boga.

STO JE TO LJUBAV?

U danasnjem svijetu, nazalost, ljubav se smatra samo fizicka privlacnost izmedju muskarca i zene. Ali to je krivo. Ljubav je kada covjek covjeku pomaze, kada covjek covjeka tijesi, kada majka prigrne dijete u svoje narucje kao sto je i nas Bog prigrnuo k sebi. Ljubav je kada jedni drugima oprastamo, kad se jedni drugima radujemo, kad nezavidimo, kad se molimo za bliznjega u potrebi, kad vjerujemo.
Ljubav nepoznaje sebicnost. Ljubav je prava ako nema niti jednu manu. To nam potvrdjuje hvalospjev ljubavi u 1 poslanici Korincanima.

Sestre i braco u Isusu Kristu, mir sa svima vama.
Ljubim vas.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr