www.tebe-trazim.com

In God there are Three Persons, the Father, the Son and the Holy Ghost. Each of the Three Persons possesses the one (numerical) Divine Essence. (De fide.)

The Three Divine Persons are in One Another. (De fide.)


U jednostavnosti pak one najviše naravi koja je Bog, mada je Bog jedan, ipak su tri Osobe: Otac i Sin i Duh Sveti. Sv. Augustin "Trojstvo"


KKC 253 Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: "istobitno Trojstvo". Božanske osobe ne dijele među sobom jedino božanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: "Otac je isto što i Sin, Sin je isto što i Otac, Otac i Sin su isto ono što i Duh Sveti, to znači po naravi jedan Bog". "Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. božanska suština, bit ili narav".

KKC 254 Božanske su osobe zbiljski među sobom različite. "Bog je jedini, ali nije osamljenik"."Otac", "Sin", "Duh Sveti" nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: "Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin" Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što "Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi". Božansko jedinstvo je trojstveno (trojično).

KKC 255 Božanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska različnost među božanskim Osobama, jer ne razdjeljuje božansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima: "Po odnošajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici. I premda se po tim odnosima kaže da su tri osobe, ipak vjerujemo da im je narav ili suština jedna". "Sve je (u njima) jedno ondje gdje se ne javlja opreka odnosa". "Zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu".


DS 421 Tko ne ispovijeda jednu narav, odn. bit, jednu snagu i moć, istobitno Trojstvo i jedno boštvo Oca i Sina i Duha Svetoga, koje se štuje u tri hipostaze, odn. Osobe, neka bude kažnjen anatemom.


DS 530 Iako kažemo da su tri osobe jedan Bog, ne možemo reći da je Otac isti koji je Sin, niti da je Sin isti koji je Otac, niti da je Duh Sveti isti koji je Otac ili Sin. Nije naime isti Otac koji je Sin, niti je Sin isti koji je Otac, niti je Duh Sveti isti koji je Otac ili Sin; ali Otac je isto što i Sin, Sin je isto što i Otac, a Otac i Sin su isto što i Duh Sveti: to jest jedan Bog po naravi. Kad naime kažemo da Otac nije isti koji je Sin, mislimo na različitost osoba. Kad pak kažemo da je Otac isto što i Sin, Sin isto što i Otac a Duh Sveti isto što Otac i Sin, mislimo na narav po kojoj su Bog, ili pak na supstanciju jer su po substanciji jedno. Razlikujemo naime osobe, ali ne dijelimo boštvo. Dakle, priznajemo Trojstvo u različitosti osoba; jednost ispovijedamo zbog naravi ili supstancije. Trojica su dakle jedno po naravi, ne po osobi.

DS 73 Milostivo Trojstvo je jedno božanstvo. Otac, isto tako i Sin i Duh Sveti su jedan izvor, jedna supstancija, jedna snaga, jedna moć. Kažemo i najpobožnije ispovijedamo da je Otac Bog, da je Sin Bog i da je Duh Sveti Bog. Katoličkim i apostolskim riječima ispovijedamo da su tri spomenute osobe jedna supstancija.


KKC 255 Božanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska različnost među božanskim Osobama, jer ne razdjeljuje božansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima: "Po odnošajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici.


DS 528 U imenima pak osoba kojima se izražava odnos, Otac ima odnos prema Sinu, Sin prema Ocu, a Duh Sveti prema obojici; iako se oni nazivaju tri osobe u (međusobnom) odnosu, ipak se vjeruje da su oni jedna narav ili substancija. Mi ne govorimo o tri substancije kao što (govorimo) o tri osobe, nego o jednoj substanciji i o tri osobe. Ono što je Otac, nije to u odnosu na sebe nego na Sina; i ono što je Sin nije to u odnosu na sebe nego na Oca; slično i Duh Sveti nije to u odnosu na sebe nego u odnosu na Oca i Sina: time što se on zove Duh Oca i Sina.



Trojstvo je tajna (mysterium absolutum) u strogom smislu (usp. DS 3015; NR 38) koja se ne može znati neovisno o nekoj objavi, a i nakon objave ne može je iznutra shvatiti stvoreni razum. Ona točnije govori: a) jedan Bog je u trima »osobama« (subzistencijama) koje su jedna božanska narav (jedna božanska bit, jedna božanska supstancija), usp. DS 73 112 800; NR 248 918 i drugdje, i zato su jednako vječne i jednako svemoguće (DS 44 188 526 sl 1330 sl; NR 912 sl 268 sl 281 sl i druge), -b) Te se tri osobe (realno) razlikuju jedna od druge (DS 75 531 sl 1330 sl 2828; NR 915 274 sl 281 sl): Otac je u bezizvornom posjedu nužne božanske biti (DS 188 75 800 1330 sl; NR 915 918 281 sl); Sin subzistira vječnim saopćavanjem božanske biti (»rađanje«, izricanje »Logosa«) jedino od Oca (DS 44 188 sl 804 sl 1330 sl; NR 912 sl 266 sl 181 sl i drugdje); Duh Sveti nije rođen, nego izlazi ujedno iz Oca i Sina (kao iz jednog principa) jedincatim »nadisanjem« (spiratio: DS 75 112 850 1300 sl 1331; NR 915 248 285 sl i dr.). - c) U Bogu dakle postoje po tima dvama izvornim odnosima »realno« različiti odnosi (DS 528 573 1330 408 531 sl; NR 270 274 sl 281 sl; *relacija) i vlastitosti (DS 531 sl 573 800; NR 274 sl 918) koje se sa svoje stane ne razlikuju realno od Božje biti (DS 803 sl 1330; NR 281 sl). Svaka osoba jest taj jedan Bog i njima je bez razlike sve jedno, ukoliko ne postoji opreka odnosa (DS 1330; NR 281 sl). Svaka je božanska osoba potpuno u svakoj drugoj (DS 1331; NR 285 sl), svaka je jedini pravi Bog (DS 529 680 790 851; NR 271 294 921). Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"






DS 526 Sin je po svemu jednak Bogu Ocu: jer nije se nekada počeo rađati, niti je ikada prestao.


Mk 14,62 A Isus mu reče: Ja jesam!

Iv 8,24 Stoga vam i rekoh: Umrijet ćete u grijesima svojim. Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.

Iv 8,28 Isus im nato reče: Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac.

Iv 8,58 Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!

Iv 13,19 Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.


U jednoj prepirci sa Židovima Isus, kako bilježi Ivan, tri puta kaže za sebe »ego eimi« — ja jesam, a da pri tom ne označuje predikatom što On jest. Taj »Ja Jesam« podsjeća na ime što ga je u prijašnjem Savezu Bog za sebe upotrijebio kad je rekao Mojsiju ad se zove »Ehjeh« — Ja Jesam. Baš u konktekstu rasprave o svom božanstvu dolazi Isus s riječju »Ego eimi«. »Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima! « — »Tko si onda ti?« — upitaše ga nato. Isus im odgovori: »Prije svega, ono što vam i govorim. Imao bih mnogo toga o vama govoriti i suditi! Ali, koji me posla, istinit je, i ja što sam naučio od njega, to govorim svijetu.« Oni ne shvatiše da im govori o Ocu. Tada im Isus reče: »Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči.« (Iv 8, 24-28) Raspravu, koja se sve više zaplitala, završava Isus ponovljenim »Ja Jesam«. Isus se pozvao na Abrahama. Židovi mu međutim spotiču: »Nije ti ni pedeset godina, a vidio si Abrahama! « Isus im odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam, prije nego je Abraham postao (genesthai), Ja Jesam (Ego eimi)« (Iv 8,58). Ako onaj »Ja Jesam« što ga je Isus u početku rasprave dva puta izrekao Židovi nisu razumjeli kao jeku starozavjetnog »Ehjeh« — Ja Jesam, u ovom posljednjem, jako naglašenom »Ego eimi« — Ja Jesam — očito su prepoznali ime Božje iz knjige Izlaska. Zgrozili su se. Shvatili su da čovjek koji se usudio sebe nazvati Božjim imenom pogrđuje Božje ime. I u smislu propisa Levitske knjige (Lev 24,15) revno su pograbili kamenje što se kao građa za hram, koji se dogotavljao, tu nalazilo, da njime zaspu Isusa koji se usudio učiniti sebe jednakim Bogu.
... ... ...

U vezi s Isusovom riječi: »Prije nego je Abraham postao (genesthai), Ja Jesam (Ego eimi)« valja uočiti razliku glagola: za Abrahama se upotrebljava glagol »genesthai« — postati, a za Isusa glagol »einai« — biti. Treba nadalje imati pred očima da Isus ne kaže, kako bi skladu vremena (gramatičkih) odgovaralo: prije nego je Abraham postao, ja sam bio, već kaže: prije nego je Abraham postao, Ja Jesam. Time je Isus izrazio svoju nadvremenost, vječnost. Ivan Golub "Prijatelj Božji"


U Isusovim riječima, koje nam prenose evanđelja, postoji - pretežito kod Ivana, ali (iako ne tako jasno izražena i u manjemu opsegu) i kod sinoptika - skupina »ja-jesam« riječi, i to u dvostrukoj formi. U jednoj Isus kaže jednostavno bez daljnjih dodataka: »Ja jesam« ili »da ja jesam«. U drugoj skupini ovo je »ja jesam« slikovitim riječima sadržajno pobliže određeno: ja sam svjetlost svijeta, pravi trs, dobri pastir itd. Ako je ova druga skupina neposredno razumljiva, to je veća zagonetnost prve skupine. Želio bih obraditi samo tri Ivanova mjesta na kojima se ova formula pojavljuje u svome posve strogu i jednostavnu obliku te jedno sinoptičko mjesto za koje postoji jasna paralela kod Ivana. Dvije najvažnije izjave ove vrste nalaze se u raspravi s Isusom, koja slijedi nakon njegovih riječi izrečenih na Blagdan sjenica u kojima je sama sebe predstavio kao izvor žive vode (usp. Iv 7,37s). To je dovelo do podjela u narodu. Neki su se pitali nije li on doista očekivani prorok, drugi su ukazivali na to da iz Galileje ne dolazi prorok (usp. 7,40.52). Isus im kaže: »Vi ne znate ni odakle dolazim ni kamo idem. [.'..] Niti mene poznajete niti Oca mojega« (8,14.19). To još pojašnjava dodajući: »Vi ste odozdo, ja sam odozgo. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta« (8,23). A onda dolazi odlučujuća rečenica: »Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim« (8,24). Što to znači? Mogli bismo pitati: što si ti? Tko si ti? I doista - ovo je odgovor Židova: »A tko si ti?« (8,25). Što to sada znači - »da Ja jesam?« Razumljivo je da se egzegeza potrudila istražiti podrijetlo ovih riječi da bi ih mogla razumjeti, a mi isto tako moramo krenuti u potragu za njihovim razumijevanjem. Navodilo se različito podrijetlo: tipični objaviteljski govori Istoka (Eduard Norden), mandejski spisi (Eduard Schweizer), ali koji su puno mlađi od knjiga Novoga zavjeta. U međuvremenu se uvelike nametnulo mišljenje da duhovni korijen ovih riječi ne smijemo tražiti bilo gdje, nego u svijetu u kojemu je živio Isus, u Starome zavjetu i u židovstvu. Ovdje nije potrebno razmatrati široku pozadinu starozavjetnih tekstova koju su istraživači u međuvremenu naznačili. Htio bih samo navesti dva bitna teksta koja zadiru u srž naše teme. Tu je najprije Izlazak 3,14 - prizor s gorućim grmom iz kojega Bog zove Mojsija koji sa svoje strane pita ovoga pozivajućeg Boga: kako se zoveš? Odgovoreno mu je zagonetnim imenom »JHWH«, čije značenje izlaže sam Bog koji govori, objašnjava ga isto tako zagonetnom rečenicom: »Ja sam koji jesam.« Ovdje se ne moramo baviti različitim tumačenjima ove rečenice, dovoljno je obratiti pozornost na činjenicu da ovaj Bog za sebe jednostavno kaže »ja jesam«. Joseph Ratzinger "Isus iz Nazareta"



Ako san te dobro razumio, ti i dalje tvrdiš, citiram;




Nemoj da te moram stavljat na ignoriraj listu. Doduše, ne bi ti bilo prvi put.

a hereza, čovječe

odlično Fran

..bravo fran
..nek is ga..
..tak mu treba..

razumi Fran

s obzirom da njegove 2 knjige imam kod sebe, znaš li možda u kojem dijelu se obrađuju križarski ratovi?

moram priznati da duuuugo nisam uzeo te dvije knjige u ruke, ali mi je par stvari upalo tada za oko (a nisu bili križarski ratovi...zato i pitam gdje se nalaze jer nit se to pitalo, a čudi me da sam "preskočio" bez obzira na to) vezano uz Crkvu i vjeru:

"Za razliku od srdenjovjekovnog svećenstva i plemstva, njihova kozmopolitskog i korporativnog duha, građanskom individualizmu kozmopolitizam je intelektualna himera, a praktično mu je samo nacionalna posebnost. Izraz tog ranijeg kozmopolitizma i korporativizma bila je Rimokatolička crkva, ona je na praktičnom planu u 16. st. pokazala da je sve utopila ne samo u vlastiti birokratizam, ideološki formalizam, moralnu hipokriziju, nego da se poistovjetila s habsburško-španjolskim imperijalizmom i kolonijalizmom. Ta univerzalna ideološka monolitnost (papa) uprljana pragmatičkim etatizmom (car) rodila je nacionalne ideologije: ne samo u obliku raznih protestantizma nego čak i u obliku galikanizma (Francuska, Konkordat 1516. god.). Ali, ideološko-univerzalna monolitnost i pragmatički etatizam - bili su proturječje. Zato je u krilu nacionalnih ideologija (vjera) odmah iskrsnuo problem odnosa ideologije (vjere) i vlasti (države): zato sukobi između raznih struja unutar samih nacionalnih ideologija; a bit je: odnos vlasti i ideologije."
Kurtović, Opća povijest prava i države, II knjiga, Zagreb, 2005., str. 9.

"Danas može začuditi da dubina vjerskih sukoba; njih se ne može shvatiti ako ih se ne shvati kao političke, ideološke raspre. Pogotovo u Engleskoj; jer, nisu to bile raspre o eshatološkim, nego organizacijsko-političkim pitanjima ideologije. A tada ideološka pitanja imaju vjerski izgled; tek krajem 18. st. javit će se posve političke pa i ateističke ideologije.

Možda je razdoblje 16/17. st. najideološkije razdoblje europske povijesti; ne samo po širini (s obzirom na krug ljudi koji u njemu sudjeluju) nego i po dubini (s obzirom na razinu i mjeru) razmatranih stanovišta. Možda je upravo vjerski izgled ponajviše zaslužan za to."
isto, str. 23.