www.tebe-trazim.com

Jučer si u mome gradu oduzeo život jedan jako mladi momak i to vješanjem. Na leđima mu je bio priljepljen broj 666. Zar može biti strašnije???
Koliko se sjećam da prije nije za takve slučajeve bio predviđen niti pogreb sa svečenikom, što se u međuvremenu promjenilo. Smatralo se da takva duša ide direktno u pakao!? Treba li ga suditi ili žaliti, moliti se za njega? Mi samo možemo pretpostaviti kolike se granice Božanskom milosrđu ali svaka naša molitva za takve još povećava tu granicu.
Što se događalo s tim mladim životom i životom mnogih koji su odlučili da počine suicide? Kažu, kad netko često priča da će se ubiti taj to i ne učini ali vjerovatno svatko tko to učini duže vrijeme razmišlja o tome.
Možemo li ga prepoznati, pomoći mu? Takve prijetnje se moraju shvaćati jako ozbiljno jer sigurno na taj način odašilju nekakav naćin za pomoć, nezadovoljstvo, bolest, bol, nerješivi problem.
Često čujemo kako to mogu učiniti samo slabići, oni koji se ne mogu susresti i nositi s kušnjom, križem. Možda je i to točno, samo Bog zna. Činjenica je da se sve manje ubijaju siromašni a sve više oni koji imaju naočigled sve u životu (naravno osim vjere u Boga). Vjerovatno je ono i nasljedno i kroz neočišćene grije predaka strada mnogo života a da ne pričam kako i mnoge sekte privlače i oduzimaju živote kakav je nestao i u ovog mladog čovjeka u početku teme. BOŽE POMOZI I NJIMA jer im je najpotrebnije Tvoje milosrđe!

Dobar prijatelj mog muža se nedavo upucao što nas je sve šokiralo i rastužilo. Bio je jedan od veselijih ljudi koje sam znala. Evo stava Crkve iz Katekizma.


SAMOUBOJSTVO

2280 Svatko je za svoj zivot odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar zivota. Mi smo duzni prihvacati zivot sa zahvalnoscu i cuvati ga njemu na cast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici zivota koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolazemo.

2281 Samoubojstvo protuslovi naravnom covjekovu nagnucu da cuva i trajno odrzi svoj zivot. Samoubojstvo se tesko protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijedja ljubav prema bliznjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi zivoga Boga.

2282 Ako je pocinjeno s namjerom da posluzi za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se takodjer opterecuje tezinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu.

Ozbiljni psihicki poremecaji, tjeskoba ili tezak strah od iskusenja, trpljenja ili mucenja mogu ublaziti samoubojicinu odgovornost.

2283 Ne treba ocajavati glede vjecnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im moze, putovima koji su samo njemu znani, pruziti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli zivot.

-suditi?... nije na nama...

-žaliti?... naravno...nemožemo ni zamislit koliko je toga i što sve propustio u zivotu...

-moliti se za njega?...mislim da znaš odgovor na ovo pitanje...

Tragicno je kada covjek, , odbacuje zivot kao nesto sto nema vrijednosti rijec je o slobodnom covjekovom cinu. Samoubojstvo je jako cesto produkt drustva,samih nas ali i covjeka kao osobe.Nemoc u rijesavanju nastale situacije, uglavnom muka i problema i da nema ni snage ni volje za borbu protiv toga da mijenja nesto i ako je njegova dusa kroz spoznaju dosla do zakljucka da je zivot besmislen i takav nema cilja u tom trenutku je samoubojstvo zadnji moguci izraz ocaja i nepovjerenja u zivot, u druge, ali i u Boga.
A "kap koja je prelila casu" dolazi uvijek od drugih,cesto i od najblizih.Bila to obitelj,brak,djeca,drustvo,radno mjesto.. Netko od ??_njih, nas, mi, "drustvo",dodali smo tu kap koja se pretvorila u suzu ili prelila casu. Tko zna ,mozda mnoge case nikada se nebi prelile,da im je imao tko obrisati suze. Zato smo svi krivi.
A mi se nadamo da cemo kao vjernici izdrzati i necemo nikada nikog osuditi ako krene drugim putem,nego potruditi da pomognemo i prepoznamo ono u takvim ljudima koji su u nevolji. »nepravedno prekida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi zivoga Boga« (KKC, 2281). Ljudi znaju cesto reci da ti ljudi ne vole dovoljno sebe,dok se na tako nesto odlucuju.Svaki vjernik ako je vjernik mora prvenstveno gledat svog brata i imati jednaku brigu za sebe kao i za njega.I to ne u momentu kad je stvar gotova.Onda je to lazno covjekoljublje,nego onda kada mu je to potrebno.Costo nase predrasude(a nisu male) tjeraju ljude na tako nesto. Samoubojica je osoba koja je hrabra jer oduzeti sebi zivot nije slabic ili kukavicluk.U protivnom pristao bi na zivotni kompromis,prihvatio bi pomoc i pristao bi i odustao od ideala koji ima.Svaki covjek koji nesto cini ,nesto ga tjera na to,nitko nista ne cini bez razloga.Ovako izmedju ideala koji nije uspio postici on bira smrt ,i odustaje od borbe.Zasto?
Kada cujemo o samoubojstvu nekoga od nasih prijatelja mozda i u obitelji , koga smo poznavali kao dobra covjeka,za kojega nikada nebi posumnjali da bi tako nesto mogao uciniti, sigurno mozemo prihvatiti da je to bio neki psiholoski kratki spoj,neki poremecaj a ne slobodno odgovoran cin.
Ukoliko, naidjemo na pokusaj samoubojstva, duzni smo uciniti sve sto je u nasoj moci kako bismo spasili taj zivot. Covjek se ne smije oglusiti ,nego potraziti pomoc,ili sam pomoci.Oduzeti sebi zivot nasilno je djelo. Mi smo tu ,kao vjernici da pokusamo pomoci ako on daje signale(a daje ih)ali ne kako mi to vidimo,nego kako on to vidi.U nama lezi greska kada gledamo covjeka,kako ga mi zelimo vidjeti,a ne kakav on jeste. Nikad nesmijemo samoubojicu osudjivati,jer nam nisu poznati razlozi. Samoubojica nikad nije agresivan prema okolini.
(iznimno psihicki poremecen)Cesto su to tihi,mirni ,dobri ljudi. Poznato je da svatko ima mjeru za podnosenje patnje i da moze doci do ruba izdrzljivosti,da nismo svi jednaki. ..Samoubojica odustaje od svijeta,od obitelji,od drustva jer ne zili bolje reci, ne moze vise sa svijetom kakav on jest.A da je svijet danas pun svega,to svi dobro znamo.Njemu su cijeli zivot govorili jedno,a on je dobio drugo,i dolazi do zakljucka da je samo neka emitacija ,daleko od onoga pravoga..Shvatio je kao i svatko od nas da su lazi te koje vladaju svijetom,niko cudo u svijetu kojem danas zivimo.Da je istina laz koju konstruriju oni koji vladaju svijetom i u njegovm drustvu..

Prije nešto više od 11g, rodila sam svoju kćer Petru i tada mi je vrlo bliska prijateljica bila u gostima. Svoje djetinstvo sam djelila s njom. Đačke dane kao i sve ostale. Taj dan kad je došla posjetiti mene i moju tek rođenu bebicu, divila se životu kojeg imam. Spominjala je kako imam prekrasnu kćer i sina i nadasve voljenog muža. Na sve sam joj to odgovorila da joj je moja kuća uvijek otvorena i da je uvijek dobro došla. Bio je to naš zadnji razgovor. Drugo jutro je otišla put jedne šume gdje je popila mnogo, mnogo tableta sa jako puno alkohola. Imala je tada samo 22g. Mojoj boli tada nije bilo kraja. Sprovod i sve što ide prošlo je no ona je često dolazila strašno ljuta a istodobno i žalosna u moje snove.
Iako se ne bi trebalo ni smjelo vjerovati u nikakve snove meni je ipak to bio znak da me silno treba. I davala sam mise za nju. I puno molila sve dok nije jednom došla u moj san smirena .
Moja draga prijateljica s kojom sam djelila dane svog djetinstva prerano je napustila ovaj svijet i ja sam i danas jako žalosna zbog toga.
Često baš kao sada osjećam da mi nedostaje.
POKOJ VJEČNI DARUJ JOJ GOSPODINE I SVIJETLOST VJEČNA NEKA JOJ SVIJETLI I NEKA POČIVA U MIRU BOŽJEM AMEN

Dobro si napisala, slažem se baš sa svime. Osim sa ovime (osim ako sam tebe krivo razumio što želiš reći):
"Kada cujemo o samoubojstvu nekoga od nasih prijatelja mozda i u obitelji , koga smo poznavali kao dobra covjeka,za kojega nikada nebi posumnjali da bi tako nesto mogao uciniti, sigurno mozemo prihvatiti da je to bio neki psiholoski kratki spoj,neki poremecaj a ne slobodno odgovoran cin. "

Zašto priipsivati samoubojicama psihički poremećaj?
Pa to je slobodan čin. Jedno je kad je osoba psihički nestabilna ili retardirana zbog neke genetske greške, a drugo je kad je samoubojstvo uzrok recimo depresije.

A depresija je bolest - dakle dobije se. Nitko nije od rođenja depresivan. Nego ga život tome nauči. Okruženje, društvo dovodi ljude do depresije.

Više o depresiji ovdje:
http://www.sretneveze.com/expert/depres.html

Inače po Svjetskoj zdravstvenoj organzaciji depresija je trenutno ženski zdravstveni broj 2 u svijetu.
Predviđanja su da će do 2020-te depresija biti drugi zdravstveni svjetski problem; a ženski svjetski zdravstveni problem broj 1.

Ja ne osuđujem ni jednog samoubojicu.
Čak ni one koji su vršili masakre po školama - ti ljudi su ostavljali svoje oproštajne poruke, i utvrdilo se da su bili izrazito depresivni.

Takvi ljudi su bili odbačeni od društva.
A ovo društvo nas sve vodi u propast - gdje je porpagira samo lažni sjaj, dakle laž, i da je jedino što vrijedi 'imati'. I da stekneš nešto a da se ne pomučiš za to - što nisi zaslužio.

Jako je potresno ovo sto je napisala Jeronima o samoubojstvu svoje prijateljice. Imala je tek 22 godine. Nadam se da je se spasila i da ce ovu pogresku ispastati samo u cistilistu. Neka se Bog smiluje njezinoj dusi.

Ali citajuci ove postove o samoubojstvu procitao sam i jednu recenicu citiranu iz KKC a koja je sigurno pogresna bez obzira sto je taj katekizam odobrio papa Ivan Pavao II. A ta recenica glasi ovako:"Bog im moze putevima koji su samo njemu znani pruziti priliku spasonosnog kajanja". Mislim da i ne treba dokazivati zasto je to pogresno. Nikad se u Katolickoj crkvi nije vjerovalo da je nakon smrti moguce neko spasonosno kajanje. A odakle su onda autori katekizma izvukli tu krivovjernu tvrdnju? Da im mozda Bog nije osobno objavio da postoji takva mogucnost?Jos mogu prihvatit da samoubojstvo nije bas uvijek smrtni grijeh koji zahtijeva vjecnu kaznu( makar u vecini slucajeva jeste),ali nikako ne mogu prihvatit da nakon smrti postoji mogucnost 'spasonosnog kajanja'.

Rimski obrednik iz 1929.g. str 165-166 o uskraćivanju crkvenog ukopa.


Župnik treba da zna, kojima se već po samom pravu ima zakratiti crkveni ukop, da ga ne bi komu dopustio protiv odredaba svetih kanona.

2. Ne smije se dopustiti crkveni ukop onima, koji umiru bez krštenja.
Katekumeni, koji bez ikakove svoje krivnje umru bez krsta, imaju se ubrojiti među krštene.

3. Zakraćuje se crkveni ukop, osim ako prije smrti dadu znakove pokajanja:
a) Javno poznatim otpadnicima od kršćanske vjere, ili privrženicima sljedbe krivovjerske ili raskolničke ili sljedbe slobodnozidarske i drugih takvih društava.
b) Izopćenima i udarenima interdiktom nakon osude ili proglašenja.
c) Koji sami sebe promišljeno ubiju.
d) Koji umru u dvoboju ili od rane u njemu dobivene.
e) Koji zapovjede, da im se tijelo spali.
f) Drugim javnim i očitim grješnicima.
Gdje u tim slučajevima nastane sumnja, je li kad, neka se pita Ordinarij. Ostane li i dalje sumnja, neka se mrtvo tijelo pokopa crkveno, ali tako, da se ukloni sablazan.

4. Komu se zakrati crkveni ukop, ima mu se zakratiti i svaka Misa zadušnica, pa i godišnjica i druge pogrebne službe.

Danas se samoubice zakopavaju po katoličkom obredu,sa svećenikom.Prošla su vremena kada je to bilio nemoguće,znači,stav Crkve se promijenio.Više ljudi sam poznavala,što su se ubili.Sa jednim sam išla u razred.Jednom(nakon školskog doba),jedva sam uspjela spasiti mačku koju je htio zapaliti(bilo ih je još što su uživali u iščekivanju).Bio je jako bjesan.Ponešto njegovog ponašanja mogu opravdati nesretnim djetinjstvom,ali ovaj me događaj priječi da ga jako žalim.

Danas se samoubice koji su kršteni u KC sahranjuju po katoličkom obredu.
Kako si napisla ispada da se svaki samoubica sahranjuje po KC obredu.
Stav Crkve se promijenio. Pitanje je samo jel to promjena na bolje. Smatra se da je u gotovo svim samoubojstvima bila prisutna psihička pomućenost samoubojice koja je učinila da u stanju smanjene ubrojivosti podigne ruku na sebe. Zato se redovito obavljaju i crkveni pogrebi i mise zadušnice za takve ljude, ali obično u privatnosti užeg kruga pokojnikove obitelji.