|
Korisnik s preko 1000 postova |
|
Pridružen: 10 lip 2008 20:55 Postovi: 3438 Lokacija: Santa Fe (New Mexico) Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
Maroon napisao: E vidiš, Frane, ovo je nešto što se *ne smije* raditi. Čisto razumski gledano, a crkva polaže na razum. Ti *ne možeš* dogme katoličke crkve proglašavati tek nekom tamo ljudskom ili teološkom tvorevinom, nečim što su ljudi sami odlučili, ili preuzeli na sebe da stave nekog ovamo ili onamo. Jer time niječeš jednu drugu temeljnu istinu o katoličkoj crkvi, a ta je da crkvu vodi Duh Sveti, te da je ista nezabludiva kad izriče dogme. Ako to srušiš, a ovakvim izjavama se de facto uprao to ruši, e onda si srušio ama baš sve. Kakvo god bilo teološko objašnjenje, ono jednostavno *ne smije* proturječiti proglašenim dogmama, jer te dogme *nisu* ljudska umotvorina, nego su glas samoga Boga preko Duha Svetoga. Ti jednostavno ne smiješ reći da je neka dogma nešto što su 'ljudi uzeli sebi za pravo' proglašavati.
A dogme katoličke crkve su:
1) svi (uključivo i djeca) se u istočnom grijehu *rađamo*, 2) onaj tko umre u istočnom grijehu ide u pakao (pa i mala djeca), ako se ne opere kupkom krštenja.
Dakle, ti jednostavno *ne smiješ* reći da je bilo koja od ove dvije tvrdnje ljudska umotvorina, jer si time zanijekao crkvu. Ono što teolozi rade je da... hm... hajdmo to nazvati - razrađuju pojam krštenja, i tako ga proširuju da ne znači samo polijevanje vodom, pa se tako može primijeniti i na vodom nekrštenu djecu da bi se i ona mogla podvesti pod spasenje. No ni u ludilu ne proturječe ovim tvrdnjam ili ih nazivaju ljudskom tvorevinom. Ovo je zanimljivo, kako od posta đe se ni jednom ne spominje dogma, može nastati komentar koji prikazuje autora posta kao nekog tko mjenja, ukida ili sanja od dogmi. Ke ti misliš Maroon, jel je to nešto što se *smije raditi*? Čak se ovde spominje proglašavanje dogme ljudskom naukom ili bla bla. No dobro da ne duljimo, nije mi se dalo u prvom postu pisati naširoko, ali očito postoji potreba, jer ipak mislio san da se u onom mojem postu gore govori o teologiji, ipak ispada da su u pitanju dogme. Pa krenimo na ono važno; Mogu li se djeca umrla bez krštenja spasiti? Ta ona nisu ništa sagriješila; tek što u sebi "prenose" Adamovu krivnju (istočni ili iskonski grijeh). To prenošenje istočnog grijeha je tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Zove se grijeh na analogan način jer je naslijeđen, a ne počinjen, to je stanje, a ne čin, kaže Katekizam. I nastavlja: "(.....) Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "požuda"). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
Poznato nam je učenje Predaje o ovom problemu, koji su nazivali "crux theologorum- križ teologa". Augustin je naučavao da su takva djeca zbog istočnog grijeha osuđena, doduše na najblažu, ali vječnu kaznu (paena mitissima). Njega su sljedili drugi, kao papa Ivan XXII. (1321.) i Grgur iz Riminija (+1359.). To je mišljenje neodrživo: budući da nakon smrti i djeca žive kao svijesne osobe, takva osuda bi bila za njih stvarna kazna. A to se ne čini opravdanim jer istočni grijeh nije osobna krivnja! Svi srednjovjekovni teolozi (Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Skot...) niječu djeci koja umiru bez krsta nadnaravnu blaženost u svjetlu slave i u blaženu gledanju Boga. Većina je od njih držala da postoji posebno "mjesto" kazne "limbus puerorum". Drugi su gledali više na njihovo stanje kao na blaženstvo u naravnoj radosti i ljubavi. Ali ta nauka nije uzeta iz Objave, nego je teološko zaključivanje, vrlo problematično, jer na koncu neće biti neko "treće mjesto" ili "treće stanje", a naravni red (natura pura), uzevši ga odijeljeno od nadnaravnog reda, nije nikada postojao? To su korjeni da su se teolozi svih vremena nanovo trudili oko teoloških razloga koji bi opravdali tvrdnju da i nekrštena djeca koja umiru mogu doći do blažena stanja gledanja Boga posebnom Božjom milosnom povlasticom. Danas se isti problem manje ističe jer mnogi već misle da je problem riješen. Prisjetimo se ipak nekih teoloških mišljenja: Kajetan je držao da se molitve roditelja može uzeti kao "votum sacramenti", ali to je zbacio Trident i brisano je iz Kajetanovih djela. Durandus i Gerson vidjeli su također u molitvi roditelja dovoljnim razlog da djeca dobiju milost. H.Klee govori o prosvetljenju djece u trenutku smrti, u kojemu bi mogla pobuditi želju za sakramentom. H. Schell smatra da Bog uzima samu smrt nekrštene djece kao sakrament jer djeca kao i Krist bez osobnog grijeha umiru za pokoru Adomova grijeha. K. Rahner smatra da je votum roditelja i votum Crkve dovoljan nadomjestak za "krst želje" djeteta. Drugi su pokušali rješavati to pitanje slično kao H. Klee, mogućnošću rasvjetljenja za konačnu opciju u trenutku apsolutne smrti.
Pridodajmo miljune ubijene djeca prije rođenje. Problem prikladno razvija J. Galot, profesor kristologije na Gregorijani. Polazi od vjere Crkve i krsnog votuma (krsta želje). U krštenju djeteta- prema novom obredniku, traži se vjera Crkve, ne više vjera tobože samog djeteta. Ta je vjera Crkve izražena preko roditelja, kumova i zajednice. Vjera Crkve je uvjet da sakrament bude učinkovit. Djeca se, dakle, krštavaju u vjeri Crkve. Ako je tako, a tako jest, zašto se ne bi moglo kazati votum ili želja za krstom, inače po Tridentskom koncilu nužna za opravdanje, u pomanjkanju krsta vodom ne bi mogla biti sadržana upravo u toj vjeri s kojom Crkva želi, prema Kristovoj zapovjedi, spasenje svih ljudi, uključujući i takvu djecu? U tome se ne vidi nikakva daljnja teološka poteškoća. Kao što je krštenje vodom valjano po vjeri Crkve, tako je u istoj vjeri valjano krštenje želje sadržano u volji Crkve da spasi sve za život vječni. Ta je spasiteljska volja Crkve odlično izražena i novim formularom ukopa djeteta umrla bez krštenja i novim obrascem mise u Rimskom misalu za takvu preminuli djecu. Taj se princip aplicira na samo na djecu rođenu u kršćanskim obiteljima i umrlu prije krštenja vodom, nego na svu djecu bez razlike, kao i onu iz obitelji nekrštenih i ateista. Crkva je, naime, poslana svim narodima (Mt 28,18-20) da donese svima vjeru i krštenje. Prema tome, na sve se proteže njena volja (votum) da ih spasi. Ona na sve aplicira svoju vjeru u kojoj je sadržana želja (votum) za krštenjem. Koliko je u toj želji Crkve da se svi ljudi spase sadržana i stanovita pripadnost Crkvi, teško je reći, ali isti votum Crkve da se spase svi ljudi na neki način dohvaća svakog čovjeka. Ivan Fuček "Zakon-Vjera" Ne triba podsjećati da je Ivan Fuček čovik koji je bio redoviti profesor na papinskom sveučilištu "Gregorijana". Dakle, to nije lajbek koji mlati praznu slamu, kao mi ovde. Nemoj se uvridit, ali ja više virujen njemu nego npr. tebi. No dobro pustimo to. Idemo na početak posta. Moram citirat sam sebe, izgleda rečenicu po rečenicu. Fran26 napisao: Virujen da sve svi nadamo tome, ako ne svi onda većina, da će ta dica itekako biti u raju. Iako eto učenje Crkve je takvo kakvo jest. Svi znamo kakvo je učenje crkve jel? Vidin da se to ovde dovodi u pitanje. DS 1524 Tim riječima naznačava se opis opravdanja neopravdanih, kako bi iz onog stanja u kojem se čovjek rađa kao dijete prvog Adama, prešao u stanje milosti i "posinstva" [Rim 8,15] Božjeg po drugom Adamu, Isusu Kristu našem Spasitelju; taj pak prijelaz poslije objave evanđelja nije moguć bez kupke preporođenja [kan. 5 o krštenju], ili želje za njom, kao stoje napisano: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje" [Iv 3,5].
DS 1349 Opominje pak da zbog opasnosti od smrti kod djece, što se često može dogoditi, budući da im se ne može pomoći drugim lijekom da se oslobode od đavolske vlasti i da ih se pribroji u Božje sinove, osim sakramentom krštenja, da sveto krštenje ne treba odgađati za četrdeset ili osamdeset dana, ili na drugo vrijeme prema nekim običajima, nego ga treba podijeliti što se prije to može pogodno učiniti, ali tako ako bi bila neposredna smrtna opasnost, da se ona krste odmah, bez odlaganja, a ako nema svećenika i od laika i žene, prema načinu Crkve, kao što se opširnije nalazi u dekretu o Armencima [*1315].
KKC 1257 Sam Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje.Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evandjelje navijesteno te koji su imali mogucnost da zatraze sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamći ulazak u vjećno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da "iz vode i Duha nanovo rađa" sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sam nije vezan svojim sakramentima.Eto vidimo da je to stav Crkve, triba se krstiti. No Crkva nam daje nadu da virujemo u spas nekrštenih, i mi ne samo da se nadamo nago i čvrsto virujemo da dica umrla bez krsta mogu doći u raj, jer kako smo vidili ima više načina da se čovik krsti. KKC 1261 Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!" (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu. Dalje; Fran26 napisao: Definitivno Bog nije birokrat, pa da se ravna po ljudima, to je sigurno. Sad ste vi ljudi ovako odlučili sad ću tako postupati, sad ste opet odlučili ovako pa će vriditi tako. Možda je problem u ljudima, uzeli su si kao pravo odlučivati di će tko biti. Fran26 napisao: Teologija nije tribala nuditi nešto što sama nije sa sigurnošću znala. Zato sada dolazi do toga. Fran26 napisao: No ipak mislin da je ovde problem što su ljudi sami sebi uzeli za pravo da stavljaju dicu u pakao. Jel potrebno ovo objašnjavat poslje ovog teksta od Ivana Fučeka. Ljudi a ne Crkva. Teologija a ne Crkva. Baš će Bog gledat šta kaže Augustin pa Duns Skot, sad ima limb, sad više nema, pa dica koja su rođena u Augustinovo vrime su osuđena na najblažu kazna, dica koja su rođena u vrime Tome Akvinskoga su u limbu, a dica za koju su se molili roditelji (Kajetan) su sada u raju. Da, baš je Bog takav, birokrat. Pih. No postoji još i ovo; Fran26 napisao: ali kad i Crkva ima kroz povijest sad ovako sad onako Mislin da je to objašnjeno gore, Crkva iako prije nije dala nadu, sad nam daje da se nadamo i virujemo u spasenja dice koja su umrla bez krštenja. I mi se nadamo, jer postoji više načina da se dite krsti.
|
|