www.tebe-trazim.com

Vezano za milost u Katekizmu KC stoji slijedeće:

Milost



1996 Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje,[48] posinci,[49] sudionici božanske naravi[50] i života vječnoga.[51]1997 Milost je sudjelovanje u Božjemu životu ; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao "posinak" i on može Boga nazivati "Ocem", u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.

1998 Taj poziv na život vječni je nadnaravan. Ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi jer nam samo Bog može objaviti i darovati samoga sebe. Premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakoga drugog stvora.[52]

1999 Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja:[53]

Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle' nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).



2000 Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u toku djela posvećenja.

2001 Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: "On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena".[54]

I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.[55]



2002 Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor ; Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno čovjeku srce pokreće. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja "života vječnoga" odgovaraju toj težnji, iznad svake nade

Ti si poslije svojih djela, koja su bila veoma dobra, počinuo sedmi dan (...) To nam je glas tvoje Knjige htio proreći da i mi poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra što si nam ih ti dao, treba da počinemo u tebi u subotu vječnoga života.[56]



2003 Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i "karizme" po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo.[57] Koja god im bila narav, katkada i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.[58]

2004 Među posebnim milostima uputno je spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve:

Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana; je li to prorokovanje - neka je primjereno vjeri; je li služenje - neka je u služenju; je li poučavanje - u poučavanju; je li hrabrenje - u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik - revan; tko iskazuje milosrđe - radostan! (Rim 12,6-8).



2005 Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red i tek se vjerom može upoznati. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni.[59] Ipak, po riječi Gospodinovoj: "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati" (Mt 7,20), promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru i na stav zaufana siromaštva.

Jedan od najljepših iskaza takva raspoloženja duše jest odgovor sv. Ivane Arške na izazovno pitanje svojih crkvenih sudaca: "Upitana da li znade da li je u milosti Božjoj, odgovori: Ako nisam, Bog želi da budem; ako jesam, Bog me želi u njoj sačuvati".[60]




--------------------------------------------------------------------------------



[48] Usp. Iv 1,12-18.
[49] Usp. Rim 8,14-17.
[50] Usp. 2 Pt 1,3-4.
[51] Usp. Iv 17,3.
[52] Usp. 1 Kor 2,7-9.
[53] Usp. Iv 4,14; 7,38-39.
[54] SV. AUGUSTIN, De gratia et libero arbitrio, 17: PL 44, 901.
[55] ISTI, De natura et gratia, 31: PL 44, 264.
[56] ISTI, Confessiones, 13, 36, 51.
[57] Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 12.
[58] Usp. 1 Kor 12.
[59] Usp. Tridentski sabor, DS 1533-1534.
[60] SV. IVANA ARŠKA, u Actes su proces.


mene posebno zanima pojam milost vezan za naše opravdanje
kaže se da naše opravdanje dolazi od Božje milosti

kaže se da naša vjera u Isusa Krista , i naše opravdanje dolazi od same Božje milosti, od same Božje naklonosti, jer da je milost nićim zaslužen dar od Boga, ničim zaslužena pomoć

postavljam pitanje ( jer mi ne sjeda baš sve ) ako naše spasenje , opravdanje ovisi o Božjoj milosti, šta mislite tko dobiva milost , a tko ne
hipotetski gledano, o čemu ovisi tko će dobiti milost , a tko neće

jer , ako je za naš spas i opravdanje jako bitna milost, logično i ljudski mi se postavlja pitanje, tko će dobiti ( zaslužiti) tu milost
netko će možda reći , pa po definiciji milost je nezasluženi dar, ali opet ne možemo si ne postaviti pitanje, da li ću i ja po tome dobiti milist ili ne
ako za spas i dobivanje milost nije bitno nikakvo naše držanje, ponašanje ili slično, onda ispada da pitanje tko će biti spašen , a tko nažalost ne, spada samo na Boga, na njegovo milosrđe i dobrotu kome će je dati a kome ne

to po meni opet vodi u čistu predestinaciju, jer ispada da je samo Bog odredio kome će dati milost, i tko će biti spašen , a tko ne
to mi opet nije pravedno i ne znam šta sve tj. ne znam kako da se izrazim a da možda ne bude grubo i "bogohulno"

taj pojam početne Božje milosti potrebne za spasenje mi nikako do kraja ne sjeda, pa molim da netko malo pojasni
drugo, ako će ipak rezultanta biti da pitanje tko će dobiti milost, pa time i opravdanje potpuno i autonomno ovisi samo o Božjoj volji , onda neka netko odgovori , šta misli, po čemu bi to mogao Bog "određivati " kome će dati milost , a kome ne?
_________________
Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.