www.tebe-trazim.com

Hmmm, Johnny, ovo ti je malo nezgodna tema. Istina jest da je naukom dogmatske snage utvrđeno da je krštenje vodom ili želja za istim nužno za spasenje. To je famozni zaključak s Tridentskog koncila koji glasi:

Tim riječima naznačava se opis opravdanja neopravdanih, kako bi iz onog stanja u kojem se čovjek rađa kao dijete prvog Adama, prešao u stanje milosti i "posinstva" [Rim 8,15] Božjeg po drugom Adamu, Isusu Kristu našem Spasitelju; taj pak prijelaz poslije objave evanđelja nije moguć bez kupke preporođenja [kan. 5 o krštenju], ili želje za njom, kao stoje napisano: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje" [Iv 3,5]. (DH 1524)

Ovo DH je kratica za 'Denzinger Hunnerman', a to su autori knjige u kojoj se nalaze najvažniji crkveni dokumenti kroz povijest. Može se pronaći na internetu i skinuti. (link) Ok, sad da nastavim. Dakle, ove riječi se čine jasne da jasnije ne mogu biti. No, tu su problem dvije stvari: jedna je ova 'želja za krštenjem' koja se tu spominje, a druga je prolijevanje krvi za Isusa Krista koja se tu ne spominje. Prva je problem jer se spominje, pa se može rastezati po volji. A druga je problem jer se ne spominje, a priznavala se (koliko sam ja upoznata) od početaka kršćanstva kao supstitut za krštenje, pa se onda to može navoditi kao primjer da mogu postojati stvari koje mogu biti supstituti za krštenje iako nisu navedeni u zaključku koncila.

E sad, gdje i kako se tu uklapaju nekrštena djeca. Najprije, dogmatski je nauk KC da svi mi, pa i djeca od jednog sata, nasljeđujemo istočni grijeh samim rađanjem, a ne tako da mi nešto loše počinimo. Također, dogmatski je nauk KC da onaj tko umre u istočnom grijehu ide u pakao. I sad kad se to skombinira s onim zaključkom Tridentskog koncila kako je krštenje vodom nužno za ispiranje tog grijeha, upita se čovjek kako se uopće može provlačiti teza o spašavanju nekrštenih, pa i nekrštene djece. E, tu u igru uskaču oni gorespomenuti supstituti. Hajde da sad malo detaljnije prokomentiram te dvije iznimke iliti supstitute koji su poznavani i priznavani kroz povijest crkve. To ću u sljedećim postovima.

Želja za krštenjem.

Oci koji su zaključivali na koncilu u Tridentu su morali uvažiti ovu 'želju za krštenjem' ako nisu htjeli proturječiti dotad postojećoj tradiciji (a tridentski koncil se održao oko 1500. g.), jer su postojali papinski dokumenti u kojima su pape govorile kako su se neki spasili iako nisu bili kršteni vodom. No, takva iznimka se kroz povijest uvažavala u vrlo specifičnim slučajevima - uglavnom katekumena, dakle osoba koje su se već obratile i odlučile za krštenje, i prolazili su obuku, ali su umrli u postupku. U Denzingeru se spominju dva takva slučaja - jedan je slučaj nekog poznatog neokatekumena iz trećeg ili četvrtog stoljeća kojemu je neki papa na sprovodu kazao kao se sigurno može spasiti (to ako se dobro sjećam), a drugi slučaj je neko pismo u kojem netko pita papu bi li bilo valjano krštenje koje je neki Židov udijelio sam sebi (jer nije bio nitko blizu da mu ga udijeli) u slučaju smrtne opasnosti. I papa odgovara da ne bi bilo valjano (jer valjda krštenik sam sebi ne može udijeliti krštenje nego krstitelj treba biti netko drugi), ali da bi se tom Židovu, da je umro u tom trenutku, priznavala želja za krštenjem.

Dakle, oba slučaja su slučajevi vrlo eksplicitne želje za krštenjem, i tek to se priznavalo. No, kvaka je u tome da se u samom zaključku Tridentskog koncila ne navodi da želja mora biti eksplicitna, pa teolozi novijeg vremena mogu to tumačiti i u smislu da je dovoljna i implicitna želja. Što znači 'implicitna' želja? Otprilike da bi te osobe sigurno odlučile se krstiti da im je naviješteno evanđelje itd. Mislim da se nešto u tom stilu spominje i u suvremenom katekizmu. Tako da se onda tu mogu podvoditi neznabošci, amazonski indijanci, itd. Naravno, ako ti je to uvjerljivo (što meni osobno nije pretjerano, al eto).

E, sad se čini da je time sve riješeno, pa koliko netko to uvjerljivim smatrao da smatrao. Ali nije riješeno. Jer tu postoji kvaka u slučaju djece. Naime, u tadiciji crkve se jasno naučavalo da tu želju za krštenjem djeca ne mogu imati, pa im se ne može uračunavati. Za primjer, sveti Toma Akvinski u svom djelu Summa Theologica piše:

I answer that, In this matter we must make a distinction and see whether those who are to be baptized are children or adults. For if they be children, Baptism should not be deferred. First, because in them we do not look for better instruction or fuller conversion. Secondly, because of the danger of death, for no other remedy is available for them besides the sacrament of Baptism.
On the other hand, adults have a remedy in the mere desire for Baptism, as stated above (Article 2). And therefore Baptism should not be conferred on adults as soon as they are converted, but it should be deferred until some fixed time. (Summa Theologica III, Q68, A3)

Dakle, Toma jasno uvodi razliku između odraslih koji imaju i opciju da im se prizna želja za krštenjem, pa ih se ne treba navrat-nanos krstiti, dok djeca tu mogućnost nemaju, pa ih treba što prije krstiti zbog opasnosti od smrti (to je bilo doba velike smrtnosti djece). Još važnije je da te njegove riječi ponavlja i koncil u Firenci kad pišu u zaključcima:

Opominje pak da zbog opasnosti od smrti kod djece , što se često može dogoditi, budući da im se ne može pomoći drugim lijekom da se oslobode od đavolske vlasti i da ih se pribroji u Božje sinove, osim sakramentom krštenja, da sveto krštenje ne treba odgađati za četrdeset ili osamdeset dana, ili na drugo vrijeme prema nekim običajima, nego ga treba podijeliti što se prije to može pogodno učiniti, ali tako ako bi bila neposredna smrtna opasnost, da se ona krste odmah, bez odlaganja, a ako nema svećenika i od laika i žene, prema načinu Crkve, kao što se opširnije nalazi u dekretu o Armencima [*1315]. (DH, 1349)

Dakle, što se tiče djece, izgleda da smo opet na početku. No, treba tu napomenuti da učenje naučitelja nema dogmatsku snagu, a ni zaključci svih koncila nemaju dogmatsku snagu. Ja osobno ne znam da li ovaj zaključak s koncila u Firenci jest ili nije dogmatski (nije to lako raskrstit što jest dogmatsko a što nije ), ali ostaje činjenica da je to da se djeci ne uračunava želja bio stabilan nauk kroz povijest crkve, jer se to isto spominje u članku na katoličkoj enciklopediji koji je pisan pred stotinjak godina i može se naći na internetu.

Dakle, ako ćemo smatrati da to ipak jest nauk crkve, onda se nekrštena djeca ne mogu provući kroz tu rupu. Što onda s njima? Kaže se da je krštenje vodom ili želja za istim nužna, a ta djeca nisu ni krštena vodom niti im se može uračunvati želja. Čini se da ne ostaje ništa. E, tu sad u igru uskače drugi supstitut - krštenje krvlju. No o tom više u sljedećem postu.

Krštenje krvlju

Krštenje krvlju znači da netko tko nije bio kršten vodom, ali je prolio krv za Isusa Krista, e taj se može spasiti iako nije kršten vodom. To je otprilike definicija. A to krštenje krvlju je nešto prilično zanimljivo u okviru ove tematike. Zanimljivo iz više razloga. Ti razlozi su sljedeći:

1) krštenje krvlju se jest spominjalo i priznavalo kroz povijest crkve (koliko sam ja upoznata),
2) krštenje krvlju se ne spominje u onom dogmatskom zaključku tridentskog koncila o nužnosti krštenja,
3) krštenje krvlju se priznavalo i djeci.

Kako se sad to krštenje krvlju može primijeniti na djecu? Pa očito, ako su djeca umrla mučeničkom smrću, onda se na njih to odnosi (po tradicionalnom učenju crke), iako tu jest malo problematično zašto ta stavka nije spomenuta u Tridentu. No, problem ostaju djeca koja nisu umrla nasilnom smrću, nego prirodnom. Ja bih rekla da se njih nikakvom zdravom logikom ne može ugurati u 'prolijevanje krvi za Isusa'. No, postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom pa raznoraznim akrobacijama slažu teorije kako su sva djeca mučenici. To je jedan način. A drugi način je da se čovjek pozove na to da ovaj supstitut nije spomenut u Tridentu, pa da tako mogu postojati i drugi supstituti koji nisu spomenuti u Tridentu, a koji se mogu odnositi na tu djecu. Što je meni osobno isto šepavo, jer ovi su supstituti (btw, ovo 'supstitut' sam ja skovala, to nije službeni naziv) jedini koji su se spominjali kroz povijest crkve, a ako ćemo se tako vaditi, onda se svaki dogmatski nauk može savijati do beskonačnosti izmišljanjem novih stavki. A činjenica jest da je uvriježeno tumačenje kroz povijest bilo da takvoj djeci nema spasa, što se očitovalo i u crkvenoj praksi po kojoj takva djeca nisu pokapana na crkvenim grobljima, i ta stavka je ukinuta tek u kanonskom zakonu iz otprilike 1970. godine, i to ne za svu djecu, nego samo za nekrštenu djecu krštenih roditelja, koji su ih imali namjeru krstiti.


Kako bilo, i unatoč svemu, na drugom vatikanskom saboru je donesen zaključak koji je ušao i u suvremeni katekizam, a koji glasi:

Sto se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne moze drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, sto i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Bozje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!" (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dodju Kristu. (KKC 1261)

A sad malo o limbu...


Od sveg iz naslova teme, još mi ostaje prokomentirati limb. No prije nego dođem do tog limba, moram se osvrnuti na ovo što sam do sad pisala, i iz tog izvući osnovne smjernice koje su mi potrebne za objasniti teoriju o limbu. Naime, kod pitanja krštenja djece nekoliko stvari je neosporno:

1) djeca se rađaju u istočnom grijehu,
2) umrli u istočnom grijehu (pa i djeca) idu u pakao,
3) za ispiranje istočnog grijeha nužno je krštenje.

To je neosporno. Sporno je jedino što sve može donijeti plod krštenja. I tu postoji razlika između suvremenog i povijesnog tumačenja. Tumači kroz povijest su smatrali da tu nema rupa, i da se ta djeca nikako ne mogu podvući pod spasenje, i da onda moraju ići u pakao. A opet im se činilo nespojivo s pravdom da oni koji nikakvog osobnog grijeha nisu počinili trpe paklene muke. Zato su se razvijale teorije o tome da postoji dio pakla u koji takve duše idu, u kojem nema muka, nego samo nema blaženoga gledanja Boga. Taj dio pakla u kojem nema muka, i u kojeg idu duše umrle nekrštene djece, se nazivao limb. Dakle, vrlo jasno i glasno - limb nije neko međumjesto, nit u raju nit u paklu, nego je limb *dio pakla*. Samo dio pakla u kojem nema muka.

Dakle, kod limba nije kvaka u tome da li je to dio pakla ili nije, nego samo ima li u tom dijelu muka ili nema. To ima par nezgodnih implikacija. Naime, često se spominje da je 'ukinut limb' pri čemu se implicira da sada te duše valjda direkt idu u raj. Ne. Napuštenjem nauka o limbu se eventualno napušta nauk da nema muka u dijelu pakla u koji idu duše umrle samo u istočnom grijehu. Dakle sad ih može i biti. Naime, nauk da duše umrle u istočnom grijehu idu u pakao je dogmatski i ne dokida se napuštanjem teorije o limbu. Napuštenjem teorije o limbu se napušta samo učenje o tome *kakav* je taj dio pakla. A može se napustiti iz drugog razloga. A taj razlog je da su suvremeni teolozi, za razliku od onih kroz povijest, skloni tumačiti da Bog ima svojih načina kako da opere istočni grijeh s takvih ljudi, pa oni više ne umiru u istočnom grijehu, pa više ne spadaju pod tu stavku, ali koja pak sveudilj vrijedi.

Last but not the least...

Naravno, nakon svega ovoga ja svakako moram dodati vrlo važnu napomenu. A to je da je sve ovo samo moje osobno mišljenje. Ja pak nisam teolog, niti imam ikakve službene teološke ili crkvene reference. Ja sam samo osoba koja je o tim stvarima čitala u crkvenim dokumentima, i raspravljala o njima s isto tavim laicima na internetskim forumima, a ovo što sam ispisala se iskristaliziralo u mojoj glavi kao zaključak tih mojih aktivnosti. Važno je reći također da sam ovo ispisivala po sjećanju, jer mi se nije dalo za sve tvrdnje kopati odgovarajuće službene citate. Nije to bilo davno, pa smatram da mi je sjećanje dovoljno pouzdano, ali ipak nije loše provjeriti sam (u katekizmu ili Denzingeru) onom koga to interesira.

Ma mene 1000000000 katoličkih crkvi i katoličkih katekizama NIKADA neće uvjeriti (ako je to uopće stav KC) da oni koji nisu kršteni idu u pakao i kraj rasprave.

Učenici su se prestravili:"Tko se onda može spasiti?" Isus odgovara: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće!"

I možemo mi ovdje mlatit praznu slamu dovijeka, nikad nećemo saznat što je istina, nikad nećemo pustim filozofiranjem, nadmudrivanjem i citiranjem doć igdje vrijedno spomena. Bog je pravedan i sve, baš sve mu je moguće! Meni je to dovoljno da ne razmišljam o ljudima koji nisu primili sakrament krštenja da su u nekakvim paklovima, limbovima i sl. mjestima.

Ja nisam teološki potkovana, ali neke stvari treba i srcem osjetiti da ne govorim VJEROVATI-vjerovati u Božje milosrđe.

Što se mene tiče - slobodno ti.

Ja sam samo iznijela svoje mišljenje i saznanja na tu temu, o kojoj sam se prilično interesirala svojevremeno. A kako je ovo ipak podforum o teologiji i dogmatici, mislim da nije neumjesno. Pa ako nekog interesira, može pročitati. I to je otprilike to.

Mislim da su sve to "ljudska posla" i slažem se sa svim što je Gabriela napisala.To bi značilo da nikad, pa čak ni u vječnosti neću moći susresti svog pokojnog bracu koji je umro pri porodu.Ma ne može čovjek pojmiti putove Božanskog milosrđa, niti će to ikad moći.Podržavam teologiju i teologe, ali mislim da tu ima previše beskrajnog nadmudrivanja i filozofiranja.Pogledajte samo nas katolike i pravoslavce, naši i njihovi teolozi se prepiru izlazi li Duh Sveti od Oca i Sina ili samo od Oca-Filioque.Umjesto da ističemo ono što nas spaja, oni se stoljećima prepiru oko ovoga.Pa gdje je tu ljubav kojom nas Krist SVE ljubi i kojom poziva nas da ljubimo jedni druge?Ako jedan teolog napiše nešto što je njegovu razumu i duhovnom nadahnuću istina, sigurno će se naći jedan drugi, koji će toj istini htjeti nešto nadodati svojim riječima, pa će se naći treći i tako...

Čuo sam prije koji dan izjavu da je "Teologija vrhunac oholosti" sad će me Fran napasti jadan ti sam ja, ali što mislite ima li barem malo istine u toj izjavi.Ma đaba ti sve znanje svijeta i vrhunsko poznavanje teologije, ako nema ljubavi u tebi, đaba ti to sve.Sjetim se što bi rekao Bundalo za takve "objeljeni grobovi".BVB

Čujte, ja obično onak opišem što se sjećam, a ne da kopam po brdu knjiga.
Gle Dalmošu, ja vjerujem da ćeš ti sresti svoga maloga bracu. Jedino ne kužim zašto nije kršten... Zapravo kužim, vjerujem kako nitko u tom trenu nije bio znao da ga može odmah svak krstiti. Koliko se meni čini, ak mi mozak u ovaj sat još dobro funkcionira , mogu.
Jer, podsjetimo se: krstiti može svaki čovjek, čak i ako on sam nije kršćanin. To je tako zbog velike važnosti toga sakramenta.
A što se tiče da je bio "mrtav": u kojemu je trenu čovjek mrtav? Kad srce prestane kucati? Kad mozak prestane raditi? Neke funkcije se nastavljaju mislim i danima nakon "smrti". Jel ono negdje u Novom zavjetu Pavao kaže za jednog čovjeka da će biti dobro, da je još duša u njemu, a bio je "mrtav". Jer, srce mu je očito bilo prestalo kucati. Pa je onda "oživio". Što hoću reći?
Tad krsti ovako: "Ako nisi mrtav, ja te krstim..."
Katolička crkva ne kaže za nikog da je u paklu (mislim od ljudi, ne govorim o onima čije pakao je "mjesto"..). To samo Bog zna. Znamo da je on dobar i pravedan i ljubav sama. A pakao postoji i to je tragična mogućnost okončanja čovjeka. Joj ljudi, molim vas trudimo se ne ići tamo...
Meni je to nekak sve tak jasno: na nama je učiniti što mi možemo, a ostalo će učiniti Bog, pozdati se u njegovo onda milosrđe

Evo još da stavim tekst o Međunarodnoj teološkoj komisiji koja se bavila pitanjem nekrštene djece i do kojih su zaključaka došli.


Vatikanska Komisija: Limb odražava" restriktivan pogled na spasenje"

John Thavis
Catholic News Service

Grad Vatikan(CNS)- Vatikanska Međunarodna Teološka Komisija je nakon nekoliko godina rada izjavila da postoje dobri razlozi da se nadamo da nekrštena djeca idu u Raj. Komisija je u dokumentu koji je izdan 20. travnja izjavila da je tradicionalni pogled na limb- kao mjesto gdje nekrštena djeca provode vječnost bez zajedništva s Bogom- odražavao previše restriktivan pogled na spasenje.

Crkva nastavlja naučavati, zbog istočnog grijeha,da je krštenje redovit put spasenja za sve ljude i potiče roditelje da krste svoju djecu, stoji u dokumentu.
Ali postoji velika teološka svjesnost da je Bog milostiv i da želi da se svi ljudi spase. Milost ima prioritet nad grijehom, i čini se da izuzeće nevine djece iz Raja ne odražava Kristovu ljubav prema malenima. Naš zaključak do kojeg smo došli uzimajući u obzir mnoge faktore daje teološke i liturgijske temelje za nadu da nekrštena djeca koja umru će uživati u Raju. Naglašavamo da su ovo više razlozi za nadu potkrijepljenu molitvom nego temelj sigurnosti.

Dokument koji sadrži 41 stranicu pod naslovom "Nada za Spasenje za djecu koja umru bez krštenja" je objavljen u Origins, dokumentarnoj službi Catholic News Service-a. Papa Benedikt XVI je odobrio publikaciju ove godine.

Međunarodna Teološka Komisija koja je sastavljena od 30 članova djeluje u svojstvu savjetodavnog tijela Vatikanu, osobito Kongregaciji za nauk vjere. Njezini dokumenti se ne smatraju Crkvenim učiteljstvom, ali nekad pripremaju pozornicu za službene Vatikanske objave. U dokumentu komisije stoji da je pitanje nekrštene djece koja su preminula postajalo hitno pastoralno pitanje dijelom zbog toga jer se njihov broj znatno povećava. Mnoga djeca se rađaju u obiteljima koje nisu katoličke, a mnoga druga su žrtve abortusa.

Crkva nikad nije definirala limb kao dogmu i nije spomenut u sadašnjem Katekizmu Katoličke Crkve, u kojem stoji da su nekrštena preminula djeca prepuštena Božjem milosrđu. Ali Crkva je dugo vremena naučavala postojanje limba. U današnje vrijeme ljudima je sve teže prihvatiti da je Bog mislosrdan i pravedan ako izuzima djecu koja nemaju osobnog grijeha iz vječnog blaženstva. Roditelji pogotovo mogu iskusiti žalost i osjećaj krivnje kada sumnjaju da je njihovo nekršteno dijete sa Bogom. Nada Crkve u spasenje te djece reflektira sve veće shvaćanje Božjeg milosrđa. Ali pitanje nije jednostavno, jer koncept Božje milosti mora biti u skladu s crkvenim učenjem o istočnom grijehu i nužnosti krštenja za spasenje.

U dokumentu se navodi kronologija razmišljanja o spasenju nekrštene djece posebno ističući da nema izričitog odgovora u Svetom Pismu i tradiciji. Sveti Augustin je u V.st. zaključio da djeca koja umru bez krštenja idu u Pakao. Do 13.st. teolozi su spominjali limb za djecu kao mjesto gdje djeca nisu patila ali su bila izuzeta od uživanja Božje blizine. Pape i crkveni sabori su kroz stoljeća bili oprezni da limb ne definiraju kao doktrinu vjere i da ostave pitanje otvoreno. To je bilo važno u evoluciji razmišljanja o ovom pitanju.

Ključno pitanje koje je razmatrano u dokumentu je nauk Crkve da je krštenje nužno za spasenje. To učenje treba interpretirati u svjetlu činjenice da djeca ne stavljaju nikakve zapreke u odnosu na otkupiteljsku milost. U ovoj ali i drugim situacijama potreba za sakramentom krštenja nije apsolutna i sekundarna je u odnosu na Božju volju da se svaka osoba spasi.
Bog stoga može dati milost krštenja bez da se sakrament udijeli, i ova činjenica bi se trebala isticati kada je dodjeljivanje sakramenta nemoguće. Ovo ne poriče činjenicu da svako spasenje dolazi od Krista i na neki način od Crkve ali traži pomnije razumijevanje kako do toga dolazi.

Ovaj je dokument naznačio nekoliko načina kako se nekrštena dejca mogu ujedniti sa Kristom:
- "sjedinjenost s Kristovom smrću" od strane djece koja isto pate i umiru
- solidarnost s Kristom među djecom koja su žrtve nasilja, rođena i nerođena, koja su nedužno stradala kao ona od strane kralja Heroda
- Bog jednostavno može dati milost spasenja nekrštenoj djeci, korespondirajući s sakramentalnim darom spasenja krštene djece
U dokumentu je naznačeno da standardno učenje da nema spasenja izvan Crkve traži slično objašnjenje.
Crkveno učiteljstvo je postepeno mijenjalo shvaćanje kako se spasenje kroz Crkvu može realizirati. To ne znači da netko tko nije primio sakrament krštenja ne može biti spašen.
To prije znači da nema spasenja koje ne dolazi od Krista i koje je po svojoj naravi eklezijalno. U dokumentu se citira izjava sv. Pavla da kršćanski supružnici mogu biti posvećeni od strane muža ili žene. Ovo ističe da crkvena svetost dotiče i one van vidljivih granica Crkve, preko veza ljudskog zajedništva. U dokumentu je također naznačeno crkveno učenje da se čovjek rađa u stanju istočnog grijeha koji traži otkupiteljski čin da ga se poništi. Ali sv. Pismo također ističe preobillje milosti nad grijehom. Čini se da toga nema u ideji limba, koji više smjera na Adamovu griješnost nego na Kristovo otkupljenje. Kristova solidarnost sa cijelim čovječanstvom mora imati prioritet nad solidarnošću svih ljudi s Adamom.

Liturgijski gledano, motiv za nadu je potvrđen 1970. kada je uveden obred pokopa za nekrštenu djecu čiji roditelji su ih planirali krstiti. Komisija je rekla da novi teološki pristup pitanju nekrštene djece ne bi trebalo koristiti da se negira nužnost krštenja, niti da se odlaže pitanje podjeljivanja ovog sakramenta.
Radije ovo su razlozi da se nadamo da će Bog spasiti ovu djecu upravo jer nije bilo moguće za njih učiniti ono što je bilo za njih najpoželjnije- krstiti ih u vjeri Crkve i uključiti ih u vidljivo Kristovo tijelo.
Komisija je rekla da nada u spasenje nekrštene djece nije isto što i sigurnost.
Treba jasno reći da Crkva nema jasnu spoznaju o spasenju nekrštene djece koja preminu.

Kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt, je bio predsjednik komisije i na čelu kongregacija za doktrine kada je komisija počela proučavati pitanje limba na sistematski način 2004.
Kardinal iz SAD-a Willia, J. Levada je sad na čelu komisije i Kongreegacije za doktrine. Kardinal Levada se sastao s ljudima kako bi raspravili dokument uz papino odobrenje.

Izvor: http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0702216.htm


Dakle vidimo da je Sv. Augustin smatrao da nekrštena djeca idu u Pakao, a sv. Augustin nije bilo tko, kasnije se razvio pojam limba, danas je taj pojam ukinut i limb se više ne naučava kao dio nauka Crkve. I zaključak komisije je da postoji nada da nekrštena djeca idu u Raj. Dakle od Pakla u V.st. do Raja u 21.st.
Meni se čini da je ključni problem u dogmama, dakle dogma ostaje ista, ali koliko sam ja shvatio njezino značenje i suština se rasteže do krajnjih granica.