|
Korisnik s više od 100 postova |
|
Pridružen: 29 vel 2012 11:31 Postovi: 763 Podijelio: 22 zahvala Zahvaljeno je: 19 zahvala
|
Fran26 napisao: Kaj se čeka? Evo, evo, što si nestrpljiv Grijeh protiv Duha Svetoga
46. Imajući u vidu dosad rečeno, postaje lakše razumijeti određene šokantne i uznemirujuće Isusove riječi. Te riječi možemo nazvati riječima „neopraštanja“, a prenose ih Sinoptici u vezi određenog grijeha koji se naziva „hula protiv Duha Svetog“. Evo kako ih Evanđelja donose:
Matej: "Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti.” Mt, 12:31
Marko: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule.” Mk, 3:28.
Luka: "I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti." Lk, 12:10.
Zašto je hula protiv Duha Svetoga neoprostiva? Kako treba shvatiti ovu hulu? Sv. Toma Akvinski da je to pitanje grijeha koji je “neoprostiv po svojoj samoj prirodi, utoliko što isključuje elemente putem kojih se samo oproštenje grijeha odvija.” (1)
U skladu s tom egzegezom, “hula” se ne sastoji samo od vrijeđanja Duha Svetog riječima; ona se sastoji od odbijanja prihvaćanja spasenja koje Bog nudi čovjeku kroz Duha Svetoga, koji djeluje kroz snagu Križa. Ukoliko čovjek odbija “pokazivanje što je grijeh” (usp. Iv 16:8) koje dolazi od Duha Svetog I koja ima spasonosnu snagu, on također odbija i “dolazak” Branitelja – onaj “dolazak” koji je postignut kroz Pashalnu Žrtvu u zajedništvu s otkupljujućom snagom Kristove Krvi: Krvi koja “čisti savjest našu od mrtvih djela” (usp. Heb 9:14).
Mi znamo da je rezultat tog pročišćenja oproštenje grijeha. Stoga, onaj tko odbija Duha i Krv ostaje u “mrtvim djelima”, u grijehu. A hula se protiv Duha Svetog sastoji upravo od radikalnog odbijanja da se primi to oproštenje, kojeg je Duh davatelj i koje pretpostavlja istinsko obraćenje koje Duh ulijeva u savjest. Kada Isus kaže da hula protiv Duha Svetog ne može biti oproštena ni na ovom ni na onom svijetu, to je upravo stoga što je ovo “neoproštenje” povezano s njegovom uzrokom, “nepokajanjem”. Drugim riječima, povezano je s radikalnim odbijanjem obraćenja. Odbijanje ovdje znači odbijanje dolaska izvoru Otkupljenja, koje ipak uvijek ostaje otvoreno u Božjem planu spasenja, u kojemu je poslanje Duha Svetoga izvršeno. Duh Sveti beskonačno crpi s ovog izvora: Isus kaže “On će od mojega uzimati” (usp. Iv 16:14). Na ovaj način On završava Kristovo otkupljenje u dušama ljudi i podjeljuje plodove tog Otkupljenja. Hula protiv Duha Svetoga je, onda, grijeh koji počini osoba koja tvrdi da ima “pravo” ustrajati u zlu – u bilo kojem grijehu – i koja tako odbija Otkupljenje. Čovjek se zatvara u grijeh, te tako onemogućuje svoje obraćenje, a samim time i otpuštenje grijeha, jer on ne smatra to bitnim biti nužnim za svoj život. To je stanje duhovne propasti, jer hula protiv Duha Svetog ne dozvoljava čovjeku bijeg iz zatvora u koji se on sam zatvorio, ne dozvoljava mu da se otvori Božanskom izvoru pročišćenja savjesti i otpuštenja grijeha.
47. Djelovanje Duha istine, koji“pokazuje što je grijeh” (usp. Iv 16:8), nailazi u osobi u ovakvom stanju, na unutarnji otpor, na neprobojnost savjesti, na stanje uma koje bi se moglo opisati kao fiksirano slobodnim izborom. To je ono što Sveto Pismo najčešće zove „tvrdoća srca“ (2) . U našem vremenu, ovo stanje uma i srca se možda najbolje odražava gubitku osjećaja za grijeh, kojemu Apostolska poslanica Reconciliatio et Paenitentia posvećuje mnogo stranica (3). Papa Pio XII je izjavio da je „grijeh ovog stoljeća gubitka osjećaja za grijeh“ (4), a to ide ruku pod ruku sa sa „gubitkom osjećaja za Boga“. U spomenutoj poslanici čitamo:“ Ustvari, Bog je izvor i vrhovni cilj čovjeka, a čovjek u sebi nosi Božansko sjeme. Stoga se u Božjoj realnosti otkriva i pokazuje misterija čovjeka. Prema tome, uzalud se nadati da će se ukorijeniti osjećaj grijeha protiv čovjeka i protiv ljudskih vrijednosti, ako ne postoji osjećaj vrijeđanja Boga, odnosno ne postoji stvrani osjećaj grijeha.“ (5)
Stoga Crkva konstantno moli Boga za milost kako se integritet ljudske savjesti ne bi izgubio, kako zdrava osjetljivost za dobro i zlo ne bi otupjela. Ovaj integritet i osjetljivost su duboko povezani sa intimnim djelovanjem Duha istine. U svjetlu ovoga, Pavlova poslanica poprima posebnu rječitost: „Duha ne trnite“ , „I ne žalostite Duha Svetoga“. (1 Sol 5:19, Ef, 4:30). No, iznad svega Crkva konstantno žarko moli da u svijetu ne dođe do povećanja grijeha kojeg Biblija naziva „hulom protiv Duha Svetog“. Ona moli da se grijeh smanji u ljudskim dušama – samim time i u društvenim oblicima i strukturama – te da se stvori mjesto za otvorenost savjesti što je nužno za spasonosno djelovanje Duha Svetoga. Crkva moli da se opasni grijeh protiv Duha Svetog ukloni i ustupi mjesto za svetu spremnost kako bi primili Branitelja kada dođe da pokaže „svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda“ (Iv 16:8).
48. U svom oproštajnom govoru Isus povezuje ova tri područja, kao elemente poslanja Posrednika: grijeh, pravednost i osudu. One označuju područje tajne milosti (mysterium pietatis) koja u ljudskoj povijesti predstavlja suprotnost grijehu, tajnoj zlobi (6). S jedne strane, kao što navodi Sv. Augustin, postoji „ljubav prema sebi do točke prijezira Boga“ , dok s druge strane postoji „ljubav prema Bogu do točke prijezira prema samom sebi“(7). Crkva konstantno upućuje svoje molitve i službe kako povijest savjesti i društva velike ljudske obitelji ne bi skrenula prema grijehu, putem odbijanja Božjih zapovijedi „do točke prijezira Boga“ nego da raste prema ljubavi u kojoj se otkriva Duh koji život daje.
Oni koji se otvore Duhu koji otkriva“što je grijeh“ otvaraju se također i otkrivanju onoga što je pravednost i što je osuda. Duh istine također pomaže ljudima, njihovoj savjesti, da poznaju istinu o grijehu, istodobno ih osposobljavajući da poznaju istinu o pravednosti koja je na svijet došla u osobi Isusa Krista. Na ovaj način, oni kojima je otkriveno „što je grijeh“ i koji su obraćeni djelovanjem Duha su, na poseban način, izuzeti od „osude“, od one „osude“ kojom je osuđen „vladar ovog svijeta“ (Iv 16:11). U svojoj dubini božansko-ljudske tajne, obraćenje predstavlja prekidanje svakog okova, svakog ropstva, kojim grijeh veže čovjeka za tajnu zlobe.
Stoga oni koji su obraćeni su vođeni Duhom Svetim, izuzeti od osude, i uvedeni u pravednost koja je u Isusu Kristu. Ona je u Njemu upravo zato što je On prima od Oca (Iv 16:15) kao odraz Svetog Trojstva. To je pravednost Evanđelja i Otkupljenja, pravednost govora na gori, pravednost Križa, koja djeluje kao pročišćenje savjesti Krvlju Janjetovom. To je pravednost koju Otac daje Sinu i onima koji su s Njim ujedinjeni u istini u ljubavi.
U ovoj pravednosti Duha Svetog, Duh Oca i Sina, koji otkriva „svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda“ (Iv 16:8) otkriva i samog sebe i prisutan je u čovjeku kao Duh vječnog života.
(1) Sv. Thoma Akvinac, Summa Theo.IIa-IIae, q. 14, a. 3: cf. Sv. Augustine, Epist. 185, 11, 48-49: PL 33, 814f.; Sv. Bonaventura komentar. o Evanđ. S. Luke, Pogl. XIV, 15-16: Ad Claras Aquas VII, 314f. (2) Cf. Ps 81/80:13; Jer 7:24; Mk 3:5. (3) Post-Synodal Apostolic Exhortation Reconciliatio et Paenitentia (December 2, 1984), n. 18: AAS 77 (1985), pp. 224-228. (4) Pio XII, Radio poruka Državnom katehetskom kongresu SAD-a, Boston (listopad 26, 1946): Discorsi e Radiomessaggi, VIII (1946), 228. (5) Post-Synodal Apostolic Exhortation Reconciliatio et Paenitentia (December 2, 1984), n. 18: AAS 77 (1985), pp. 225f (6) Cf. Post-Synodal Apostolic Exhortation, Reconciliatio et Paenitentia (December 2, 1984), nn. 14-22: AAS 77 (19853, pp. 211-233. (7) Cf St. Augustine, De Civitate Dei, XIV 28: CCL 48 451http://www.vatican.va/edocs/ENG0142/__PE.HTM#-5CMolim, nema na čemu, i drugi put
|
|