www.tebe-trazim.com

NACRT SLOBODNE ZAJEDNICE

Zbog svega toga prije svoje muke Isus okuplja Zajednicu na Posljednju večeru. Bilo je vrijeme Pashe, kad je starosavezni Božji narod žrtvovao Vazmenog jaganjca. Isus je okupio učenike oko stola da zajedno s njima proslave tu večeru. Evanđelisti, Matej u gl. 26, Marko u gl. 14, Luka u gl. 22, i apostol Pavao, u Prvoj poslanici Korinćanima, gl. 11, opisuju kako je Isus predao zajednici svoje Tijelo i Krv, dok evanđelist Ivan (Iv 13, 33-17, 26) bilježi što je Isus govorio za večerom. Ivan zapravo dublje tumači oslobođenje koje u Zajednici proizvodi Duh kojega Isus pribavlja zajednici svojom smrću i uskrsnućem.
Kao što je u dane nakon svečanog ulaska u Jeruzalem Isus osudio robovanje kumirima u koje je upala starosavezna zajednica Božjeg naroda, tako sada svoju novu zajednicu upozorava na zamke koje joj prijete, na okove koji bi i u njoj mogli rasti da je zarobe. Iz Evanđelja se vidi kako Isus ipak strepi da se i u njegovoj zajednici idoli ponovno ne zaogrnu maskom svetinje i pokušaju zaustaviti rast slobode po Božjem naumu.
Nova Zajednica, Crkva, zaista može biti slobodna i osloboditelj ica, jer je »došao čas da Isus prijeđe s ovog svijeta Ocu« (Iv 13, 1). To je pravi Izlazak, Oslobođenje. Isusu je sad »Otac sve predao u ruke« (Iv 13, 3). On je ne samo kao Bog, nego i kao čovjek pravi gospodar svijeta, pobjednik nad Sotonom, koji je kao »knez ovoga svijeta« držao svijet u okovima. To što se upravo zbiva posljednji je veliki Isusov boj s »knezom ovoga svijeta«. Isus u tu borbu zalaže svega sebe, ali pobjeda je osigurana. Posljednja je večera već slavljenje te pobjede. Snagom te pobjede, tog oslobođenja, Isus upućuje zajednicu kako će živjeti u slobodi i za slobodu.
Zbog toga sam pere noge učenicima (Iv 13) i kaže im da tako moraju i oni jedni drugima prati noge. Oni su se, naime, još uvijek prepirali tko je među njima najveći, a on ih sad uči da to pitanje u novoj zajednici, Crkvi, uopće nema smisla. To kraljevi ovog svijeta žele vladati nad drugima i žele da ih ljudi smatraju dobrotvorima (Lk 22, 25). U Crkvi pak najveći je onaj tko najbolje služi zajednici te ne traži zato nikakve počasti ni priznanja.

Tu je Isus sam sebe, gospodara, pokazao kao slugu i kad Učitelj poučio svoje učenike neka se i oni tako ponašaju Tako zajednica Crkve može biti slobodna od okova silničke vlasti i povampirenog zakona.
I u Crkvi će, međutim, biti onih koji su u nju ušli ne obrativši se, koji u njoj žive a ne obraćaju se. Došli su u Crkvu nadajući se da će u njoj ili uz njezinu pomoć stjecati vlast i novac. Čim vide da im se to ne isplati, da prava Isusova Crkva kida lance vlasti i koristoljublja, takvi traže druge gospodare koji će ih bolje platiti. Tako se dogodilo nesretnom Judi.
No i među onima koji se iskreno žele osloboditi, obratiti, bit će takvih koji će pokušati ipak nekako sebe sačuvati, zatajujući Isusa. I oni koji kažu da bi za njega odmah umrli, često ga neće pravo shvatiti. Čak će pokušavati odvraćati Isusa (i Crkvu) od njegova osloboditeljskog žrtvovanja. Takvi još uvijek vjeruju da se može živjeti s Isusom bez umiranja i novog rađanja. Isus upozorava Petra da će upravo on tako postupiti, ali ga također tješi da će se obratiti i utvrđivati druge u pravoj vjeri.
Bilo kako bilo, u zajednici je glavni zakon: ljubav. Po tome što se vjernici ljube kao braća, svijet vidi da je Bog u koga ta zajednica vjeruje doista pravi Bog, Osloboditelj koji svijetu treba i koji može promijeniti svijet. Crkva koja živi u ljubavi glavni je dokaz da jest Bog. Crkva u kojoj ne bi bilo ljubavi nijekala bi Boga i bila bi kriva za nevjeru svijeta.

-
BUDUĆNOST JE NEIZRECIVA KAO TROJSTVO
Tu Isus govori sve jasnije i jasnije, te sam sebe naziva svetim Imenom Božjim: »Ja jesam« - Jahve; grčki: ego eimi (Iv 13, 19).
Upozorivši da svoje vjerne ne smatra slugama, nego prijateljima, Isus im želi sve reći, čak više nego što su oni sposobni shvatiti. Uvodi ih u tajnu unutrašnjega Božjeg života.
Govori o Ocu, o sebi i o Duhu Svetom. Očevidno je riječ o jednom jedinom Bogu, a ipak se spominju trojica. Nova zajednica ne može živjeti, shvatiti sama sebe ni oslobađati svijet bez toga znanja; iako čovječanstvo nema još pravih pojmova ni pravih riječi da to izrazi. Proći će stoljeća u nastojanjima da se to iskustvo izrekne vjerskom istinom o Presvetom Trojstvu, a uvijek ćemo znati da ga nismo do kraja shvatili niti izrazili. Pitamo se što nam to uopće treba znati kad ne možemo razumjeti. Moramo se sjetiti da je Bog stvorio čovjeka sebi slična, a zadatak je cijele povijesti spasenja da se obnovi i u punini ostvari ta sličnost čovjeka s Bogom, to jest da čovjek pojedinac i ljudska zajednica budu slobodni i sretni kao Bog. Bog je - može se reći - singularno-pluralna zbilja: ne može se izraziti ni samo u jednini ni samo u množini.
I čovjek, sličan Bogu, nije ni samo pojedinac ni samo mnoštvo. Ljudsko društvo također se mora izgrađivati, sve bolje oslobađati, da bude slično Bogu. Prava se sloboda ne može postići ni u monarhiji, samovladu pojedinca, ni u anarhiji, bezvlađu mnoštva. Kao što ne možemo nikad do kraja shvatiti ni izreći takvog Boga, tako ne možemo nikada reći da smo izgradili savršeno i slobodno ljudsko društvo, niti možemo reći da znamo gotov recept kako bismo društvo uredili. Zato se ljudsko društvo stalno usavršava u nastojanju da zajednica ne zaguši slobodu pojedinca, a sloboda pojedinca da ne razori zajednicu i ne ugrozi slobodu drugih. Sve to vrijedi u prvom redu za ustrojstvo zajednice Božjeg naroda, Crkve, a dosljedno i za ustrojstvo cijeloga ljudskog društva.
Otac i Sin savršeno se jedan drugome darivaju u Duhu Svetome. To je vječna Božja sreća. Toga istog Duha Isus daruje zajednici Crkve. Duh prozirnije Crkvu, u njemu se članovi zajednice darivaju jedni drugima. Tako Duh čini da u zajednici vlada ljubav, a ljubav jamči rast slobode svakog pojedinca i cijele zajednice. Jer ljubav ukida sebičnost, te nitko nikoga ne ugrožava, svaki svakoga želi obogatiti, usrećiti.

Ulazeći u tu nepredvidljivu ali od Boga zajamčenu budućnost, ne preostaje nam drugo nego slijediti Isusa, Boga, koji jedini točno zna kamo nas vodi. To je sigurnost i rizik vjere. On je trs, a mi loza. Od njega nam dolazi život i rast da donosimo plodove. No nećemo izmaknuti bolnom obrezivanju. Vinogradar reže neplodne loze da ih odbaci, a reže i plodne, da bolji rod donesu.
Tako je življenje u zajednici Crkve neprekidno bolno oslobađanje, kidanje okova, obrezivanje ili rušenje kumira i kumirčića koji stalno niču iz naše grijehom ranjene naravi -kao što iz zdrave plodne loze stalno niču suvišni izdanci koji se moraju obrezivati. Inače bi loza nabujala lišćem, a ostala bez ploda (kao i ona smokva koju je Isus prokleo). To vrijedi i za ljudsko društvo, za zajednicu. I ona se mora stalno čistiti od kumira vlasti, častohleplja i udružene sebičnosti koja nastoji druge sebi podložiti i iskorištavati.





DUH SVJEDOČI NOVI POREDAK
Svijet, međutim, sve to ne shvaća, živi u zabludi. Ne zna pravo što je grijeh ni što je pravednost. Također ne zna pravo suditi, jer ne zna da su zakoni, po kojima živi i po kojima sudi, zakoni robovanja koje je već osuđeno. Tom svijetu može otvarati oči samo zajednica koja je primila Duha te živi u ljubavi, po novom savršenom zakonu slobode. Tako Duh svjedoči svijetu da je grijeh nevjemost savezu koji je sklopljen u Isusu Kristu, da se pravednost, pravo oslobođenje, postiže jedino time što je Isus otišao k Ocu (Izlazak) i nas uvodi k Ocu; da je svojom smrću i uskrsnućem Isus pobijedio sotonu, te zlo više nema vlasti nad svijetom. Iz robovanja zlu svijet je prešao u osloboditeljsku vlast Isusa Pobjednika, koji sudi po novom zakonu ljubavi.
Nastupilo je posljednje vrijeme, velika završnica povijesti. Isus odlazi, ali će se, kako sam kaže, ubrzo vratiti. Vrijeme između njegova odlaska i ponovnog dolaska za njega je »malo« (Iv 16, 16). Zbog toga vjernici žive žurno, nemaju vremena za rasipanje.

-
K OCU PO SINU U DUHU
No ni to »malo« ne bismo mogli bez njega, niti on bez nas. Na Posljednjoj večeri on pronalazi način da svlada sve granice prostora i vremena te da se u svome Duhu sastaje s nama, da nas okuplja u zajednici, da nas uvodi k Ocu. Sve to čini on s nama u euharistijskoj žrtvenoj gozbi u kojoj njegovo Tijelo i njegova Krv postaju naša hrana i piće. Tu je on, Uskrsnuli Isus, Očev dar nama i naš dar Ocu. Isus je čovjek, naš brat. Vjerom i blagovanjem njegova Tijela i Krvi mi se najtjesnije s njim sjedinjujemo. Tako cijela Zajednica postaje dar Ocu u Duhu Svetomu. A to znači da je između Boga i ljudi stvoreno zajedništvo života poput onoga nepojmljivog zajedništva samog Božjeg života između Oca, Sina i Duha.
Ispunjeno je ono čemu su težile sve starinske žrtve i žrtvene gozbe. Ono što je vazmeni jaganjac kroz stoljeća nagoviještao, sada je prava zbilja.
Bog živi našim životom, mi živimo Božjim životom. Tako po Isusu Kristu u Duhu Svetome imamo slobodan pristup k
Ocu.
A to zaista znači da Bog nije neki nebeski gospodar-vlastodržac ili otac-tiranin, a mi ljudi njegovi ponizni i nemoćni sluge ili ustrašena, pa zbog toga buntovna djeca. Ukinut je ropski odnos s Bogom. To je konačno i najviše oslobođenje, ukidanje svakog otuđenja, rušenje svih ograda, okova i granica. To je sloboda u kojoj se sastaju Bog i Čovjek. Čovjek je s Bogom apsolutni gospodar svoje sudbine u vječnom posjedu zajedničke sreće.

-
»MALI HALEL«
Završavajući tu Posljednju večeru, koja je, poput pashalne gozbe i svih svečanijih židovskih blagovanja, bila sva prožeta molitvama, psalmima i hvaljenjem Boga, Isus je sa svojim učenicima otpjevao »Mali halel« - hvalospjev načinjen od psalama 113. do 118. Sada su, u novom svjetlu, stihovi psalama imali svoj puni osloboditeljski smisao. Lijepo se vidjelo kako je cijela povijest spasenja težila tome što se upravo zbivalo s njima i s Isusom.
Stari je prorok dobro znao da Bog ne podnosi društvenih razlika niti ikakve podjele među ljudima. Jahve »podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha, da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda« (Ps 113).
A cijela je povijest samo veliki Izlazak koji se upravo dovršava. »Kad izađe Izrael iz Egipta, kuća Jakovljeva iz naroda barbarskoga ...« (Ps'114).
Pogani imaju krivobogove, »idoli su njihovo srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo«, i još se hvale i rugaju vjernicima pitajući: »Ta gdje je Bog njihov?« (Ps 115).
Teško je u borbi s kumirima. Pravednik se tuži: »Užeta smrti sapeše me, stegoše me zamke Podzemlja, snašla me muka i tjeskoba.« Ali ne odustaje, nego zaziva Osloboditelja: »O, Jahve, spasi život moj!« (Ps 116).
To nikad nije uzalud. Bog tješi i pomaže i objavljuje se narodima. Stoga: »Hvalite Jahvu, svi puci, slavite ga, svi narodi!«. (Ps 117).
I sve se to ispunja u Isusu Kristu, iako ga državni i religijski vlastodršci žele odbaciti: »Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni.« Stoga nova Zajednica, više nego ikoja prije nje, ima razloga pjevati: »Zahvaljujte Jahvi jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.« (Ps 118).

-
SMRT SE NE MOŽE MIMOIĆI
Kad su iz dvorane izašli u noć, bilo je kao da su se iz raja vratili u krutu zbilju povijesti. U vrtu Getsemaniju samoga Isusa »spopade užas i tjeskoba«, pa im reče: »Duša mi je žalosna do smrti...« (Mk 14, 34). Očevidno nikome nije zajamčena prava radost i nepomućena vedrina prije nego što zaista
umre zlu i grijehu, to jest prije nego što potrga sve okove zla. Isus, premda bez grijeha, sam se okovao našim okovima. Stoga se muči i mora umrijeti, da ubije grijeh. A u nama svima zlo se tako duboko ukorijenilo, okovi su nam tako srasli s mesom da trgajući ih kao da trgamo vlastito srce. Svaki od nas koji idemo za Isusom moramo prolaziti kroz umiranje sve do konačnog oslobođenja. Bit će predaha, bit će pravih radosti - tjelesnih i duhovnih, bit će utjehe među prijateljima i braćom, osobito u Zajednici oko euharistijskog stola, ali ničim se ne može zamijeniti ili mimoići put koji vodi kroz umiranje. Uvijek postoji opasnost da to smetnemo s uma, da se umorimo, zaustavimo i potražimo neki lažni prečac, lakši put u - ponovno robovanje. Zato Isus upozorava: »Bdijte i molite, da ne padnete u napast!« To ne znači da sumnja u iskrenost našega obraćenja, nego zna da je »duh, istina, voljan, no tijelo je slabo« (Mt 26, 41).

-
IZMEĐU DVA DRVA
Isusov se zemaljski život naglo primiče kraju. Sve se napelo, zgusnulo kao u završnim prizorima velike tragedije. Pisci Evanđelja vide da se u tim satima ispunio cio Stari Savez. Stoga se prisjećaju davnih proročanstava i pokazuju kako se s Isusom dogodilo sve onako kako je bilo unaprijed prorečeno. Sam Isus, svjestan da je upravo on onaj kojeg su naviještala Pisma, izražava svoju bol onim istim riječima koje je kroz povijest stavljao u usta svojih proroka.
Ali više od proročkih riječi ovdje se ispunjavaju proročanski događaji, pralikovi (tipovi). Isus je sada pravi vazmeni Jaganjac koji mora umrijeti da svojom krvlju označi one koji će kroz vodu i pustinju s njim poći u budućnost. On je Abel kojega ubija brat Kajin (Post 4), Josip Pravedni kojega braća vezuju i prodaju u roblje (Post 37), a koji će zatim braću nahraniti i proslaviti. On je također Izak kojega otac Abraham stavlja na drva da ga žrtvuje (Post 22), a koji će tek sada biti žrtvovan. On je i mjedena zmija koju Mojsije podiže na drvo (Br 21, namjesto stare Zmije koja je zavela praroditelje, da se spasi tko god u njega s pouzdanjem pogleda. Isus je sada i jarac Azazel na kojega je veliki svećenik svake godine prenosio grijehe naroda i zatim ga tjerao izvan grada da u pustinji pogine. On je Sluga Jahvin (Iz 53) koji je kažnjen za naša bezakonja...
Povijest se događa između dva drva. Pod drvom spoznaje dobra i zla čovjek je pokušao Bogu oduzeti prvenstvo, povampirila se ljudska sloboda, a Isus će se sada popeti na drvo križa, pustiti da ga prikuju, odreći se slobode da slobodu oslobodi. Pod drvom spoznaje dobra i zla čovjek je pokušao stati na mjesto Boga, protiv Boga. Na drvu križa Bog staje na mjesto čovjeka za čovjeka. Bog umire u čovjeku, da se čovjek iznova rodi u Bogu. Odgovor povampirenoj slobodi jest Isusova poslušnost do smrti, poslušnost koja čovjeka izjednačuje s Bogom i čini ga slobodnim i svemogućim.
Sotona je uspio zavesti ljude nudeći im da budu kao bogovi. Sad Bog tvrdi da ljudi doista jesu bogovi, ali ne protiv njega, nego zajedno s njim. Sotona nema više što ponuditi ljudima što im Bog nije već dao. Osim zloće koja je sada do kraja otkrivena, razobličena, osim lanaca koji su rastrgani, osim oholosti koja je ponižena, osim smrti koja je upravo usmrćena...
Čovjek je stvoren sličan Bogu (Post 1, 26-27). Sličnost s Bogom je pravo biće čovjeka. Stoga čovjek, kad ruši sličnost s Bogom, gubi i samoga sebe, svoju vlastitu bit. To se danas kaže »otuđenje«. Kroz svu povijest znalo se da čovjek ne može Bogu pristupiti, da Bog »stanuje u nepristupačnom svjetlu«. Stoga čovjek nije mogao pronaći ni samoga sebe. Izgubio je ključ za rješenje vlastite zagonetke. Izgubio je plan po kojemu je stvoren, te nikako nije mogao samoga sebe izgraditi. Stoga je podizao idole, krivobogove, lažne modele, krive ključeve svoje sudbine. Postao je rob vlastitih izmišljotina. Tako su nastale čarolije, magije, praznovjerja, tako su dobrim dijelom nastale i religije, tako su se nad čovjeka uzdigle krute države i nepravedni društveni poreci. Od svega oko sebe i od samoga sebe čovjek je načinio krive bogove. I ostao bespomoćan.
Sad će u Isusu čovjeku biti do kraja uništeno sve što je čovjek pokvario, Isus će se tijekom svoje muke i smrti odreći svega. Kao što se iz kuće u kojoj se ugnijezdila zarazna bolest sve iznosi i pali, da se kuća iznova ispuni zdravim stvarima, tako će u Isusovoj smrti umrijeti sve što je bilo zaraženo lažju, krivoboštvom. Isus će ostati i bez društva, i bez ugleda, i bez časti, i bez vlasti, i bez ponosa, i bez zdravlja, i bez imetka, i bez života, čak i bez Boga. I tako očišćen, prodrijet će k Bogu, u samo srce prave stvarnosti. Kao što je židovski veliki svećenik samo jednom godišnje, i to krvlju žrtve, smio ući u Svetinju nad svetinjama, zavjesom odijeljen dio Hrama koji je označavao Božju Prisutnost (Sekinah), tako će sad Isus vlastitom krvlju jednom zauvijek ući ne u Svetište koje označuje Boga, nego u samoga Boga. S Isusom je čovjek izjednačen s Bogom. To se u Bibliji izražava riječima »sjedi zdesna Ocu«. Time je potpuno ostvarena izgubljena sličnost s Bogom, time je čovjeku vraćeno njegovo vlastito izgubljeno biće, time su ukinuta sva otuđenja.
Sve je to u evanđeoskim izvještajima natuknuto navodima starih proročkih riječi i događaja, a malo će zatim poslanica Hebrejima donijeti sažeto i sustavno tumačenje toga što se zapravo dogodilo.
No, sve to nije bilo samo sažetak i ispunjenje prošlosti. Povijest se sa svim svojim mukama ponavlja u svakom pojedinom čovjeku i u svakoj ljudskoj zajednici na svim mjestima i u svim vremenima. Stoga se u Isusovoj oslobodilačkoj smrti, u njegovoj pobjedi nad smrću, krije i sažetak i klica cijele buduće povijesti spasenja. Stoga je taj evanđeoski izvještaj pun natuknica koje možda ni onima koji su ih zabilježili nisu bile sasvim jasne, kojih značenje i poruku mi kroz svu povijest sve dublje i punije otkrivamo. I uvijek držimo na umu da sve do kraja povijesti nećemo svega shvatiti, da se u tim zbivanjima i zapisima kriju još mnoge neotkrivene poruke za budućnost.
O posljednjim satima Isusova zemaljskog života, od njegove tjeskobe u Getsemanskom vrtu do izdahnuća na križu, izvješćuju evanđelisti: Matej 26, 36-27, 56; Marko 14, 32-15, 41; Luka 22, 39-23, 49; i Ivan 18, 1-19, 37.

Njihovi se izvještaji u bitnom slažu, no ima i važnih pojedinosti koje su neki od njih pribilježili, a drugi nisu. Posebno je Ivan, koji je do kraja ostao pod križem, zabilježio posljednje trenutke Isusova života i njegove posljednje riječi.

(nastavlja se)

VRIJEME CRKVE
Vrijeme između Isusova odlaska k Ocu i njegova drugog dolaska zove se vrijeme Crkve ili »posljednja vremena«. U tom se vremenu svakom čovjeku - bez obzira gdje i kada živio - pruža prilika da se zajedno s Isusom oslobodi robovanja grijehu, smrti i Zakonu. Ne znamo koliko će ljudskih godina proći između Isusova odlaska i njegova drugog dolaska, ali znamo da je za svakoga od nas to vrijeme vrlo kratko, jer svaki od nas ima na raspolaganju samo svoj jedini život, da u njemu s Isusom umre i stekne novi život. Mogli bismo reći da tako svaki od nas, boreći se kroz svoj život, ima priliku ući u finale. Onda će na kraju povijesti Isus sve takve »finaliste« probuditi iz smrti, sakupiti ih, da s njima proslavi konačnu pobjedu. To će biti veliko konačno uskrsnuće Otajstvenog Krista - Crkve. Onda će cijela oslobođena i proslavljena zajednica »sjesti zdesna Ocu«. Bit će to, dakle, i naše konačno uzašašće. Sva će zajednica u Duhu Svetom biti dar Boga i sva će primati Boga na dar. Bit će onda i vječni Duhovi. Tako će se do kraja - u punini - ostvariti, ispuniti vazmeno otajstvo.

Sve je to Isus za sebe kao čovjeka i za svoju braća ljude stekao svojom životvornom smrću. Plodovi te pobjede najprije se pokazuju na njemu, zatim na cijeloj njegovoj zajednici.
Kad je Isus bio ubijen, njegovi prijatelji - učenici i apostoli - nisu sve to još tako mogli shvatiti. Oni su samo gledali' što se događa. I to što se događalo zabilježili su u Evanđeljima. Kako su se događaji razvijali, tako su oni - u Duhu Svetome - sve to sve bolje shvaćali, povezivali, ponovno bilježili svoje spoznaje i predavali to novoj zajednici, Crkvi, kao baštinu i vjere.

-
"SIŠAO NAD PAKAO"
O Isusovu ukopu, uskrsnuću i uzašašću izvješćuju evanđelisti: Matej 27, 57-28, 20; Marko 15, 42-16, 20; Luka 23, 50-24, 53; Ivan 19, 38-21, 23.

Svi evanđelisti bilježe da je u petak predvečer Isus bio pokopan, da je njegovo tijelo bilo stavljeno u novi grob koji je bio uklesan u stijeni nedaleko Golgote. To da je Isus bio ukopan nalazi se i u Vjerovanju koje mi izgovaramo. Iako je pogreb mrtvaca nešto što se samo po sebi razumije, apostolima je, očito, bilo važno to naglašavati. Time je Isus i na vidljiv način sišao u Podzemlje, u carstvo smrti, pridružio se svim pokojnicima. Poslije će apostol Petar pisati da je Isus pošao navijestiti oslobođenje, spasenje, svim dušama koje su do tada bile u vlasti smrti, svim preminulim pravednicima. To u Vjerovanju izražavamo riječima »sišao nad pakao«. Na taj je način izraženo kako se Isusovo djelo oslobođenja proteže i na sve one koji su prije njega živjeli na svijetu. I njihovi životi ulaze tako u »vrijeme Crkve«, i oni su u tim životima imali šansu priključiti se Kristu.
Isusovo tijelo bilo bi bačeno u zajedničku jamu kamo su se bacala tjelesa svih pogubljenih. Ali Josip iz Arimateje zamolio je i dobio od Pilata mrtvo tijelo (Iv 19, 38), da ga časno ukopa. Vremena je bilo malo, spuštao se mrak, a s prvim mrakom je, po ondašnjem računanju, novi dan, veliki blagdan pashalne subote, kad se ništa nije smjelo raditi. Stoga su Isusovo tijelo na brzinu zalili smjesom smirne i aloja koju je donio Nikodem, zavili ga u platno i položili u grob. Grob je zatvoren velikim kamenom. Neke žene iz Isusove pratnje sve su to izdaleka gledale. Nisu bile zadovoljne, kupile su mirisne pomasti, da čim prođe blagdan dođu i urede mrtvo tijelo kako je to bio običaj.

-
STRAŽA NA GROBU
Evanđelist Matej bilježi da je na grob bila postavljena vojnička straža (Mt 27, 64). Treba se sjetiti da je Izrael bio pod rimskom okupacijom i da se tih blagdanskih dana skupljalo u Jeruzalem mnogo Židova iz cijelog svijeta. Nije čudo da se okupator uvijek bojao neke revolucije ili pobune, te je grad bio tih dana pun vojničkih straža. Osobito su se mogli bojati da grob pogubljenog »buntovnika« ne postane poprište kakvih demonstracija. A Isusovi tužitelji nešto su rekli da je Isus govorio kako će ustati iz groba. Rimljani to zacijelo nisu ozbiljno shvaćali, ali su držali da je dobro biti na oprezu u tom čudnom i nemirnom narodu.

-
KAKO SE TO DOGAĐALO
Žene koje su htjele Isusovo tijelo oprati, urediti i pravilno pomazati mirisima, pošle su na grob u cik zore u prvi dan po suboti (taj dan mi zovemo nedjelja ili Dan Gospodnji). Kamen s groba nađoše odvaljen, vojnika više nije bilo ili su se upravo razbježali. Neka nepoznata bića u bjelini (anđeli) rekoše ženama da je Isus živ i da javlja svojima da će se s njima sastati u Galileji (Mk 16, 5; Mt 28, 5; Lk 24, 4). Žene, prestrašene, bježe. Odmah ih susreće sam Isus i ponavlja poruku za svoje apostole. Evanđelja kažu kako se žene u strahu nisu nikome usudile o tome govoriti - no ipak su javile apostolima. Petar i Ivan trče na grob i nalaze ga praznim. Navečer dva učenika (Kleofa i drugi kojemu ime nije zapisano) idu pješice u nedaleki Emaus (Lk 24, 13-35). Putem im se približava Isus. Oni ga, onako zbunjeni i zaokupljeni tužnim mislima, ne prepoznaju. Tek kad uđu u kuću i kad on blagoslovi kruh, prelomivši ga, oni ga prepoznaju. Lomljenje kruha podsjeća na euharistiju. (I danas i uvijek uskrsloga Krista najbolje prepoznajemo u euharistijskoj zajednici.) Isusa je odmah nestalo, a njih dvojica žure natrag u Jeruzalem da to jave zajednici. Ondje čuju da se Isus već ukazao i Petru. Onda, dok su svi za stolom, Isus dolazi kroz zaključana vrata. Uvjerava ih da nije samo prikaza, nego cijeli čovjek. Da ima tijelo koje se čak može opipati, koje može i jesti. Tome Blizanca tu nema (Iv 20, 24). On ne vjeruje kad mu oni to poslije pripovijedaju-
Druge nedjelje Isus dolazi ponovno. Ukori Tomu za nevjeru, a Toma ga priznaje svojim Gospodinom i Bogom (Iv 20, 28). Evanđelist Ivan opisao je još susret apostola s uskrslim Isusom na Genezaretskom jezeru (Iv 21). Luka u Djelima apostolskim bilježi da se Isus tako sa svojima od vremena do vremena sastajao kroz četrdeset dana, a zatim ih okupio pokraj Betanije i uzdigao se sa zemlje te iščeznuo.

-
ISUS JE DOŠAO IZ NEOPISIVE BUDUĆNOSTI
Čitajući Evanđelja opažamo da je sve to opisano vrlo ukratko, mnogo kraće od događaja Isusove muke i smrti. Mi bismo rado mnogo više znali. Dolaze nam na usta mnoga pitanja. Ali apostoli bilježe samo ono što su vidjeli, čuli, opipali. Čak ni to što su zabilježili ne možemo lako shvatiti i povezati. To je zbog toga što o uskrsnuću nemamo iskustva kao što ga možemo imati o patnjama i umiranju. Ljudi imaju pojmove i riječi samo za ono što je već postojalo, o onome što su već iskusili, doživjeli. A uskrsnuće je naša budućnost koju nitko od nas nije još doživio. Budućnost koju bismo već sada znali opisati ne bi uopće bila prava budućnost.
Pokušajmo se poslužiti jednim iako vrlo nesavršenim primjerom. Zamislimo da se nekim »vremeplovom« možemo sastati s našim pradjedovima, ili prapradjedovima. Kako bismo tim ljudima ispripovjedili kako mi danas živimo? Kako bismo im rastumačili električnu struju? Rekli bismo da u naše stanove ulaze neke žice. Te su žice hladne, a mi na njih spajamo peći koje nas griju i hladnjake koji nam prave led. Dobri pradjedovi bili bi uvjereni da koješta buncamo. Kad bismo im još spomenuli televiziju, oni bi morali odmahnuti rukom. Da netko na komadu stakla u svojoj sobi vidi što se toga trenutka događa na drugom kraju svijeta, to bi oni shvatili kao čaroliju ili fantaziju iz priča. Kad bismo mi otišli od njih, oni bi možda pokušali zabilježiti što smo im mi govorili, ali to bi vrlo slabo odgovaralo našim riječima, a još manje našem životu. A ipak mi s obzirom na njih živimo u budućnosti koja je pravi napredak, koja znači veću vlast nad prirodom, više mogućnosti za slobodu.
Tako je Isus, nakon uskrsnuća, došao k svojima zapravo iz budućnosti, iz vječnosti. Niti im je mogao njihovim riječima točno opisati tu budućnost, niti su oni mnogo o tome mogli zabilježiti. Božja nam Objava nije dana da zadovoljavamo plitku radoznalost, nego da se kao Božji saveznici pokrenemo u borbu za oslobođenje, da danas živimo za sutra. Stoga neka pitanja uopće nećemo postavljati niti ćemo tražiti na njih odgovora. Nećemo izmišljati ono čega u Svetom Pismu nema. Kako je u raju? Što se nakon uskrsnuća radi? Da li se jede, pije, spava? Od čega je načinjeno i kako je sastavljeno uskrslo tijelo? Na takva pitanja kratko odgovaramo da nam Bog toga nije javio. A javio nam je dosta, toliko da jedva čekamo da onamo stignemo i živimo sasvim iznova, drugačije, kako nitko od nas još nije iskusio.
Iz svega što su nam evanđelisti zabilježili možemo ipak zaključiti da je Isus živ, da nije samo duh, nego cijeli čovjek (duša i tijelo), da je drugačiji, ali osobno onaj isti koji je bio i prije smrti. Također je pokazao da uskrslo tijelo ne robuje prirodnim zakonima, ni sili teže, ni tromosti, ni granicama prostora i vremena. To je pravo ljudsko tijelo, ali slobodno kao duh. Sveti Pavao kasnije piše da je tijelo prije smrti »tijelo tjelesno«, a nakon smrti i uskrsnuća »tijelo duhovno« (1 Kor 15, 35-58). No ni on to ne može rastumačiti, nedostaju mu pojmovi i riječi. Stoga je uzalud na temelju škrtih izvještaja u Evanđeljima stvarati neku nauku o uskrslom tijelu, neku anatomiju, fiziologiju, fiziku ili kemiju vječnosti. Valja se strpjeti dok to i sami ne doživimo, i žuriti se da to što sigurnije doživimo.

-
MATEJEVA KRATKOĆA
Apostoli su dobro znali da je Isus smrću i uskrsnućem sve ispunio, da je nama zajamčio takvu budućnost i da se o tome ne može mnogo pričati. Stoga se nisu ni trudili točno bilježiti redoslijed događaja. Neki evanđelisti uopće ne spominju uzašašće. Znali su da je Isus ipak s nama, i da će se ubrzo i na vidljiv način povratiti.
Matej završava svoj izvještaj o uskrsnuću navodeći što je Isus rekao apostolima:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta.« (Mt 28, 18-20).
Tu je već rečeno da Isus sjedi zdesna Ocu (ima, naime, svu vlast na nebu i na zemlji; kao čovjek je također sličan Bogu Svevladaru), da zajednica živi Božjim životom, da ima Duha Svetoga (krsti se u ime triju božanskih Osoba, poimence i Duha Svetoga), i da Isus ostaje trajno među svojima. Matej nije smatrao da bi išta više trebalo zapisati.

-
MARKOVI ZNAKOVI
Marko bilježi Isusove riječi nešto podrobnije: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u Ime moje izgonit će zloduhe, novim će jezicima govoriti, zmije uzimati, i popiju li što otrovno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro« (Mk 16, 15-18).
Novost Markova izvještaja je to o znakovima nove zajednice. Crkva nastavlja Isusovo djelo oslobođenja ljudi od svih okova i strahova. Ona živi kao da je već uskrsnula, ona već ima udjela u Isusovu uskrsnuću. Stoga ne podliježe robovanju običajima ni krutim zakonima prirode i društva. Gdje se ona pojavi, bježe zlodusi mržnje. Ne veže se na jedan narod, ni na jednu kulturu, ni na jedan jezik - nego govori svim jezicima, izražava svoju istinu uvijek u novom ruhu. Svijet je pun zlobnih »zmija«, ali ona ih se ne boji, uzima ih slobodno u ruke. Svijet je također pun svakovrsnih otrova, grijeha, nemorala, krivih nauka - ali nju to ne može otrovati, ona djeluje kao protuotrov. Slabi, nemoćni, bolesni, slijepi, hromi, svi nesretnici - nalaze u njoj svoje mjesto, u njoj se osjećaju kao ljudi. Vjernik postaje noga hromima, oko slijepima, uho gluhima, ruka sakatima. Iako bolesti haraju, iako društveni zakoni i obziri razdvajaju ljude, u Crkvi se ne dopušta ta razdioba; u njoj jedni nose slabosti drugih, jedni drugima darivaju zdravlje i ljubav.
Takva zajednica jedino je pravo iskustvo uskrsnuća u našoj povijesti. Gdje postoji i gdje živi takva Crkva, ljudi lako povjeruju u uskrsnuće. Gdje takve Crkve nema, govor o uskrsnuću zvuči kao prazna riječ.
Euharistijsko slavlje, misa, okuplja zajednicu oko uskrslog Isusa Krista. U euharistiji Isus zajednicu obogaćuje plodovima vazmenog otajstva. Iz euharistije raste takva Crkva koja već živi kao da je uskrsnula. Pričesnici dobivaju snagu da se u svim prilikama i neprilikama života ponašaju sasvim drugačije, da na mržnju uzvraćaju ljubavlju, da dijele s drugima njihovu skrb, žalost, muke njihovih bolesti. Gdje se tako ne događa, euharistijski sastanak ne svjedoči uskrsnuće, nego izgleda kao neka čarolija.
Marko još kaže da je Isus »uzet na nebo i sjedi zdesna Bogu« (Mk 16, 19).

-
LUKINO UPOZORENJE
Luka u svom Evanđelju naročito naglašava da uskrsli Isus nije neka prikaza, nego cijeli pravi čovjek koji čak može i jesti. U Djelima apostolskim Luka bilježi da se Isus javljao učenicima kroz četrdeset dana, onda ih je sakupio i pred njima se uzdigao i nestao (Dj 1, 1-11). Time je na vidljiv način izrazio da i kao čovjek ulazi k Bogu. Važno je Sto Luka tu bilježi da su vjernici nakon toga gledali prema nebu za iščezlim Isusom, a anđeli su ih upozorili neka ne gledaju u nebo, jer da će Isus ponovno doći. To znači da vjernici ne smiju gubiti vrijeme »gledajući u nebo«, nego da se moraju požuriti kako bi sebe i svijet pripremili za drugi Isusov dolazak. Jer Isus neće doći dok se njegovo oslobodilačko djelo na zemlji ne razvije, dok mnogi iz svih naroda i svih stoljeća ne pođu za njim kroz smrt u novi život, dok se svijet ne promijeni. Iščekujući Isusov drugi dolazak, vjernici naviještaju Isusovu smrt i slave njegovo uskrsnuće. Znači da umiru s Isusom, da se odricanjem, patnjom, smrću oslobađaju svih okova, da vjerom i euharistijom postaju dionici uskrsnuća, da životom svjedoče da je Isus umro i da iznova živi.

-
IVAN O ISPOVIJEDI I ODGOVORNOSTI CRKVE
Krajem prvog stoljeća piše svoje Evanđelje apostol Ivan. On bilježi neke pojedinosti koje drugi nisu zabilježili. To je zacijelo trebalo učiniti, jer su očevici već uglavnom bili pomrli, a do tada se iz usmenih pripovijedanja moglo znati više od onoga što je već bilo zapisano.
U Evanđelju po Ivanu nalazimo i ove riječi uskrslog Isusa:
»Primite Duha Svetoga.
Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20, 22).
Iz tih riječi se izvodi apostolska moć da u sakramentu pomirenja (ispovijedi) u ime Isusovo opraštaju grijehe onim vjernicima koji se kaju i koji se žele popraviti. Ali iz toga se također vidi koliko se Isus izjednačio sa svojom Crkvom. On Crkvi, kojoj su na čelu apostoli, predaje svoju vlast i odgovornost za oslobođenje svijeta. Crkva je pravi Krist-Bogočovjek na zemlji. Isus će oslobađati svijet po svojoj Crkvi. Koliko ta Crkva bude oslobođena, toliko će i oslobađati svijet; koliko bude sveta, toliko će i posvećivati. Svijet neće vidjeti Isusa, nego samo toliko koliko ga Crkva bude mogla svojim životom i riječju pokazati. Ona može ljude preporađati na novi život, »otpuštati im grijehe«, a može također biti kriva ako ljudi ne čuju Isusovu poruku, ne prihvate Isusovo spasenje i ostanu u ropstvu grijeha. Po Crkvi, dakle, dolazi svijetu pravo oslobođenje; zbog nedostatka Crkve - ako ona ne živi uskrslim životom - svijet može ostati zarobljen zlom. Tako te Isusove riječi nisu samo temelj sakramenta pomirenja (ispovijedi) nego i dokaz velike odgovornosti kršćana za sudbinu svijeta.

-
LJUBAV I VLAST KOJA SLUŽI
Ivan također bilježi susret uskrslog Isusa s apostolima na Genezaretskom jezeru. Tu Isus tri puta pita Petra ljubi li njega - Isusa - »više od ostalih«. Zatim mu povjerava skrb za cijelu zajednicu: kaže mu neka pase »ovce i jaganjce« (Iv 21, 15-17).
Očevidno je iz toga da u Crkvi doista po Isusovoj volji postoji poredak odgovornosti i služenja. Crkva nije neko bezlično stado bez pastira, nego su apostoli u jedinstvu s Petrom (biskupi u jedinstvu s Petrovim nasljednikom) u njoj kao pastiri. Ali ta je vlast ipak sasvim drugačija nego vlast u državama i drugim svjetskim društvima, jer tu Isus tri puta naglašava ljubav. Tko god u Crkvi ima odgovornost vlasti, stalno mu u ušima odjekuje Isusovo pitanje Petru: »Ljubiš li me više?« Tko je po svojoj službi u Crkvi dužan druge poučavati i zapovijedati, mora ih ljubiti kao što ih Bog ljubi, mora biti spreman za njih umirati, služiti im kao što je Isus služio sve do smrti. Stoga u Crkvi vlast znači služenje, stoga se Petrovi nasljednici, pape, službeno nazivaju »sluge slugu Božjih«.
(Apostol Petar će doista tu svoju ljubav dokazati »šireći ruke« prema cijelom svijetu. Bit će uvučen u zbivanja svijeta, ući će u klupko ljudskih veza, na kraju će umrijeti kako je umro Isus. Ali će ponizno zamoliti da ga razapnu glavom prema dolje, jer da nije vrijedan umrijeti kako je umro Isus. Sve
mu je to Isus prorekao u tom susretu na Genezaretskom jezeru. I njegovi će nasljednici tako svjedočiti ljubav. Sirit će ruke prema svijetu, bit će vezivani ljudskim vezama, povlačit će ih lanci povijesti, kulture, politike, raznih interesa. Ići će, kako Isus reče Petru, kuda ne bi htjeli. I uvijek će iz tih. veza dolaziti na križ, kroz poniženja i smrt svjedočit će slobodu uskrsnuća.)

-
PAVLOV SAŽETAK I IVANOV DODATAK
Kratak sažetak onoga što su apostoli naviještali o uskrsnuću možemo naći u Pavlovoj Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 15, 3-8). Tu piše:
»Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima; ukaza se Kefi (Petru), zatim Dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još živi, a neki umriješe ...«
Iz toga se vidi da su apostoli i prvi kršćani vjerovali da je Isus umro za naše grijehe, da je bio pokopan, da se trećeg dana pojavio živ i preobražen i da je sve to u skladu s Božjim naumom koji je zapisan u Pismima (Sveto Pismo). Oni to vjeruju zbog toga što su se osobno susreli sa živim Isusom nakon njegove smrti i ukopa. Svjedoci su bili brojni, više od pet stotina ljudi. Dok Pavao to piše (g. 57. poslije Krista), mnogi od tih svjedoka još su bili živi, stvar se još mogla iz prve ruke provjeriti.
No Ivan piše svoje Evanđelje pedesetak godina kasnije. Živih svjedoka očevidaca više neće biti. Stoga Ivan bilježi zgodu s nevjernim Tomom. On nije htio vjerovati dok svojim rukama ne opipa uskrslo tijelo Isusovo. Isus mu to nakon tjedan dana omogućuje, ali ga kori što je to tražio. Trebalo je da vjeruje svjedočanstvu zajednice. Ivan to piše za sve nas u svim stoljećima »vremena Crkve«. Jedino iskustvo koje mi možemo imati o uskrsnuću ostaje ono što je zapisano u Svetom Pismu i iskustvo života u zajednici Crkve. U toj nam zajednici iznutra svjedoči Duh Sveti kojega prima svaki koji povjeruje Isusu; u toj zajednici svaki od nas svjedoči uskrsnuće živeći sve slobodnije od robovanja grijehu, prirodnim zakonima, običnim interesima i ljudskim obzirima; takva zajednica pruža svijetu svjedočanstvo da je Isus živ.
I apostol Pavao, koji je onako ukratko iznio nauku o uskrsnuću na više mjesta u svojim poslanicama, tumači da Isusovo uskrsnuće nije neka čarolija kojoj bi se trebali diviti ili neki povijesni dokaz kojim bismo mogli u strah tjerati svoje protivnike, nego da je to početak našega uskrsnuća. Isus je prvi svladao smrt, da nas oslobodi smrti i svakoga drugog robovanja. To je glavna novost kršćanske poruke. Tko to prihvati i to živi, taj je kršćanin. Bez toga kršćanstvo ne postoji; bilo bi puka priča, jadna čarolija, nemoćna čovječnost ili religija strahovanja pred tajnim silama kao i sve ostale religije.

(nastavlja se)

OTKRIVENJE - JAGANJAC POBJEDNIK
VRIJEME DOGAĐANJA: od 1. stoljeća prije Krista do kraja povijesti.

Jedina proročka knjiga Novoga Zavjeta Ivanovo Otkrivenje crta cijelu budućnost svijeta i Crkve u snažnim proročkim slikama. Te slike sažimlju i razvijaju cijeli ritam povijesti spasenja oko središnjeg lika: proslavljenog Krista kao Jaganjca koji je zaklan i opet živi, koji lomi pečate svih povijesnih tajni uvodeći svoje prijatelje u vječnu budućnost.

-
I DJECA MORAJU RAZUMJETI
Posljednja knjiga Svetog Pisma je Otkrivenje, koje je oko g. 95. poslije Krista, prognan na otok Patmos, napisao apostol Ivan. Knjiga je zacijelo vrlo važna, jer je zaključak cijele Biblije. Ali je također vrlo teško razumljiva, te je mnogi najradije izbjegavaju. Osobito se smatra da nije za neobrazovane i djecu. No, u liturgiji se cesto uzimaju čitanja iz Otkrivenja, a to znači da i djeca i svi koji sudjeluju u euharistijskom slavlju moraju steći mogućnost da je korisno slušaju i čitaju.
Otkrivenje je proročka knjiga, i to naročite vrste koja se zove apokaliptička (od grčke riječi apokalipsis što znači otkrivenje, objavljivanje tajne). Značajka je te književnosti da se služi znakovima, slikama, prizorima i brojevima koji su u ono vrijeme imali svoje tajno značenje. Upućeni suvremenici mogli su razumjeti taj tajnoviti način izražavanja, a mi danas ta značenja često ne poznajemo.

-
PROROČANSTVO NIJE GATANJE
Najprije moramo razlikovati biblijska proročanstva od raznih "pogađanja" budućnosti - što se i danas pokušava pomoću horoskopa, taloga crne kave itd. Proročanstvo želi vjernicima pružiti sigurnu nadu, potaknuti ih na obraćenje i na ustrajnost, ali nipošto ne želi zadovoljiti plitku radoznalost. Uzalud je u biblijskim proročanstvima tražiti točne podatke koje će se godine što dogoditi ili kako će se zvati ovaj ili onaj Božji protivnik ili saveznik. Kad bismo to znali, povijest bi bila unaprijed napisana drama, a mi bismo bili gledaoci ili možda glumci. Ništa ne bi o nama ovisilo; ne bismo bili ni slobodni, ni odgovorni. A Bog vodi povijest kao veliko zbivanje u kojemu mi nismo preodjeveni glumci, nego pravi borci, natjecatelji. Stoga nam biblijska proročanstva daju samo uvid u Božji naum, kako bismo se mogli svjesno i slobodno opredijeliti i zajedno s Bogom stvarati budućnost. (Bog doista "već" zna budućnost i ishod, ali tako da zna naš udio u tom ishodu. Mi to ne znamo rastumačiti, ali on nam je zajamčio da smo doista slobodni, da budućnost ovisi i o nama.)
Ivanovo Otkrivenje nije povijest budućnosti, nego je sasvim naročita knjiga, nešto kao višestruka drama o toj budućnosti. Apostol Ivan u svojim viđenjima postavlja pozornicu te drame, više puta mijenja njezine kulise i dovodi na nju nova lica. Radnja ne teče u pravoj crti kao u kakvoj pripovijesti, nego se ista tema izražava u više prizora. To je slično kao u glazbenim skladbama gdje se ista tema izražava u različitim varijacijama. Osobe koje nastupaju u drami Otkrivenja uzete su iz ključnih knjiga starozavjetne Biblije. To je i razumljivo, jer Otkrivenje je završni sažetak cijele povijesti spasenja.

-
JANJE - LAV
Glavno je lice Isus Krist, koji se pojavljuje kao Jaganjac koji je bio mrtav, a živi. To je ispunjenje vazmenog jaganjca iz noći Izlaska iz Egipta. Isus je tu također "Izdanak Davidov" (Iz 11, 1-5) i "Potomak" Žene kojega je Bog obećao odmah nakon prvoga grijeha. On je i Stablo Života od kojega nisu mogli jesti oni što sagriješiše pod Stablom spoznaje dobra i zla, a s kojega će jesti oni koji s njim pobijediše na drvu Križa. U Otkrivenju Isus se vrlo naglašeno izjednačuje s Pravednim iz viđenja proroka Daniela (Dn 7, 13) te u početnom viđenju ima sijedu kosu. On je i Sin Čovječji iz iste Danielove vizije (Dn 7, 13 -14), njemu Pravedni (Bog) predaje svu vlast na nebu i na zemlji. Isus je tu i "Lav iz plemena Judina" i pobjednik na "bijelom konju". On je, ukratko, Janje i Lav - Jaganjac Pobjednik. Samo on može otvoriti pečate na knjizi budućnosti, otkrivati tajnu sudbine svijeta, jer on je tu povijest vodio od početka do svršetka. Svijet je stvoren po njemu i za njega. On je "Alfa i Omega" (Početak i Svršetak).

-
ZMAJ
Kao njegov protivnik nastupa Zmaj, stara zmija poznata iz prikaza o prvom grijehu (Post 3). To je Sotona. Prvim grijehom on je stekao vlast nad ljudima i sad se bori s Kristom Osloboditeljem. Njemu pomažu dvije Zvijeri: bezbožna vlast i lažna znanost.

-
ŽENA
Jedno od glavnih lica u Otkrivenju je Žena koja rađa Dijete i ima brojno potomstvo (Otk 12). To je ona Žena obećana nakon prvoga grijeha, a označuje Božji narod, Crkvu, no također i Mariju (jer je Marija slika Crkve).
Osim spomenutih osoba na pozornicu dolaze razni anđeli kao Božji glasnici i izvršitelji njegova nauma, 24 starješine, 4 bića i brojni Božji i Sotonini saveznici.

-
VEZA S PRVIM GRIJEHOM, IZLASKOM, POVRATKOM...
Dobro je opaziti da Otkrivenje, kao završna knjiga Biblije, u isto vrijeme dovršava biblijski prikaz prvoga grijeha i obećanja (drvo, zmija, Žena, Potomak) iz prve knjige Sv. Pisma, Knjige Postanka. Također dovršava biblijski prikaz Izlaska iz ropstva u Egiptu (egipatska zla, jaganjac, krv, voda); zatim podsjeća na povratak iz sužanjstva u Babilonu (stoga Ivan ponavlja i razrađuje prizor "Jahvinih kola" iz knjige proroka Ezekiela, te vječnu budućnost prikazuje kao novi Jeruzalem). Jaganjac Pobjednik isti je onaj Jaganjac za koga Ivan Krstitelj na Jordanu reče da preuzima grijehe svijeta; onaj isti koji je kao pravi vazmeni jaganjac te grijehe doista "ponio na drvo", umro i uskrsnuo. Kad je tako Otkrivenje sažetak Biblije, nije čudo što se u toj knjizi nalazi nešto više od 500 navoda (citata) iz Staroga Zavjeta.

-
ZNAČENJE BROJEVA
Tko želi čitati Otkrivenje, mora svakako znati da su stari pisci takvih knjiga pridavali nekim brojevima posebna, sasvim određena značenja. Tko to ne zna, mogao bi iz brojeva koji se nalaze u Otkrivenju koješta nagađati i gatati. Evo značenja nekih od tih brojeva:
3 - je Božji broj;
4 - je broj svijeta (četiri strane svijeta, četiri vjetra);
7 = 3+4 - to je broj savršenstva, potpunosti, cjelokupnosti (Bog i svijet);
8 = 7 + 1 - označuje dovršenost, vječno blaženstvo;
3 1/2 = polovica od 7 - znači ograničenost;
(Isto značenje ima "četrdeset i dva mjeseca", vrijeme + dva vremena + pola vremena, "tisuću dvjesta i šezdeset dana".)
1000 - označuje neizmjernost, bezbrojno mnoštvo;
12 - je broj Izraela (dvanaest plemena) i Crkve (dvanaest apostola);
24 = 12 + 12 - označuje cjelinu Staroga i Novog Saveza;
144 = 12 X 12 - ima isto ili slično značenje;
144.000 = 12 X 12 X 1000 - označuje golemo mnoštvo spašenih Božjih saveznika iz cijele povijesti spasenja;
6 - je dvostruko nesavršen broj (7 - li polovica od 12) - označuje bespomoćnu bijedu;
666 - utrostručena šestica znači potpunu bespomoćnost "druge Zvijeri".

-
IVANOVE POVIJESNE NAOČALE
Svakako treba znati da pisac Otkrivenja baca pogled na cijelu povijest kroz povijest svoga vremena. To je razdoblje sedam rimskih careva od Nerona do Domicijana (god. 54-96). Rim je pokvareni grad, središte pokvarenog svijeta. U to vrijeme država se nameće kao božanstvo, a car kao bog. Po carstvu se uvodi štovanje cara, caru se podižu kipovi i hramovi, od svih se građana traži da sudjeluju u tom državnom bogoštovlju. Svaki se čovjek mora odlučiti hoće li priznati cara kao najvišeg gospodara iznad kojeg nema priziva, ili će tvrditi da je jedini Gospodar Krist, odnosno Bog. Izbor između dvije rečenice: "Kyrios Kaisar" (Gospodar je Cezar) i "Kvrios Christos" (Gospodar je Krist) značio je izbor između robovanja društvenoj prisili i slobode. Zbog toga su kršćanski mučenici išli u smrt (sv. Polikarp u Smirni, sv. Polion u Vinkovcima i mnogi drugi).
Kad Ivan u Otkrivenju govori o Ženi, "Velikoj bludnici" koja sjedi na sedam brežuljaka, onda zacijelo misli na tadašnji carski poganski Rim. Kip zvijeri vjerojatno je kip cara kao božanstva. Možda mu je 666 upravo broj Neronova imena prema ondašnjim brojčanim vrijednostima slova u grčkom alfabetu No, značenje se tih slika odmah proširuje na cijelu povijest, te se proročanstva o ondašnjem Rimu prenose na svaki neljudski i bezbožni poredak. Druga zvijer može označavati svaku ishitrenu znanost ili filozofiju koja potkrepljuje takav poredak. Kip Zvijeri može biti svaki izraz protubožje vlasti ili lažnog napretka kojemu se ljudi klanjaju. I ono što Ivan piše o tome kako Bog svoje označuje na čelu, a Zmaj svoje žigoše na čelu i na desnoj ruci - izravno podsjeća na žigove koje su robovlasnici utiskivali u kožu svojim robovima, ali također se odnosi na ropsku pokornost koju nepravedna vlast nameće mislima i djelima svojih podanika, zarobljava im glave i ruke.
Sve to i još mnogo toga trebalo bi imati na umu kad se pristupa čitanju knjige Otkrivenja. Snabdjeveni tim ključevima, možemo u Otkrivenju pronaći mnogo svjetla i snage. Ali, uvijek ćemo naići također na znakove ili prizore kojih značenje i poruku još uvijek ne možemo otkriti. Vjerojatno su to poruke koje se čuvaju za buduće kršćanske naraštaje i koje će ti naraštaji moći shvatiti u pravo vrijeme, kad im to bude potrebno.

-
SEDAM PISAMA, SEDAM PEČATA, SEDAM TRUBA, SEDAM ČAŠA...
Otkrivenje je sastavljeno od nekoliko dijelova. Na početku su Ivanove poruke crkvenim zajednicama u sedam gradova Male Azije (Efez, Smirna, Pergam, Tijatira, Sard, Filadelfija i Laodiceja) (Otk 2-3). Odmah zatim Ivan opisuje viđenje koje je uvelike nalik na Ezekielovo viđenje "Jahvinih kola" i "Slave Jahvine". Tu se pojavljuje, baš kao u Ezekiela, i "knjiga ispisana iznutra i izvana" (Otk 5). No ovdje je ta knjiga zapečaćena sa sedam pečata. Nitko je nije dostojan otpečatiti, pročitati. Onda Ivan vidi "posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina (to već znamo odgonetnuti: prijestolje je Bog, četiri bića su svijet, 24 starješine su Izrael - Stari i Novi!) kako stoji, kao zaklan, Jaganjac..." On uze knjige i redom otvara pečate. Nebesnici mu pjevaju hvalospjev: "Dostojan si uzeti knjigu..." (Otk 5, 9-10).
Uz otvaranje svakog pečata pojavljuje se po jedan konj s jahačem (Otk 6). Prvi je konj bijelac (označuje ratove i pobjedu), drugi riđan (nasilje, građanski ratovi), treći vranac (glad, oskudica), četvrti sivac ili zelenko (raspadanje društva).
Na otvaranje petog pečata javljaju se sveti mučenici. Oni požuruju Boga da ostvari do kraja svoj naum s ljudima. Na šesti pečat eto zemlja se potresa i zvijezde padaju.
Prije sedmog pečata anđeo označuje na čelima mnoštvo Božjih saveznika (144.000), kao što ono davno označi Jaganjčevom krvlju Izraelce prije nastupa pošasti u Egiptu. Anđeo koji Ivana vodi kroz viđenje izravno mu kaže da su ti koji su spašeni "došli iz nevolje velike i oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (Otkr 7, 14). Nakon otvaranja sedmog pečata slijedi kratka tišina - "muk na nebu oko pola sata".
Tu se ta slika s pečatima prekida, da se ista tema ponovi u slici sedam truba koje nosi sedam anđela.
Zla koja izazivaju te trube sasvim su nalik na egipatska zla. Očevidno je to ponavljanje, u novom obliku, one stare slike u koju se smještava novi Jaganjac.
U svakom je slučaju jasna poruka i pouka. Ivan nam poručuje da će svijet koji želi izgraditi svoju lažnu sreću bez Boga i bez Krista zapadati u strašne krize i katastrofe. Neće moći zavladati ni društvenim ni prirodnim silama. Usred najvećih uspjeha prijetit će glad, nevolja, osiromašenje, zarazna bolest, gubitak ugleda, potres, poplava... Očevidno je da se svijet bez Krista ne može čestito urediti. No Otkrivenje svjedoči da se i usred tolikih nevolja većina ljudi ne obraća Bogu.

-
ŽENA I ZMAJ - DVA KRILA U PUSTINJI
O svemu tome i o drugim dijelovima Otkrivenja naći ćemo dosta tumačenja u samoj knjizi Biblije (u dodatku straga), u Novom Zavjetu i drugim priručnim knjigama. No nas posebno zanima glava 12.
Tu se pojavljuje na nebu Žena koja je pred porođajem. Odmah se javlja i Zmaj koji čeka da proguta dijete čim bi se ono rodilo. Taj Zmaj može podsjećati na Heroda koji je odmah htio pogubiti malog Isusa, Dijete Marijino. No može značiti svaku silu, svaku skupinu ljudi koji ne žele da Crkva rodi svoju vlastitu budućnost, da se preporodi u duhu Koncila i Evanđelja. Znači kroz svu povijest sve progonitelje Crkve. No Ženi su dana dva krila, da poleti da se privremeno sačuva u pustinji. (Ta dva krila kojima Crkva može preživjeti i u najtežim uvjetima, i u robovanju, najvjerojatnije označuju Sveto Pismo i Euharistiju. Mučenici drugoga i trećega stoljeća morali su na sudu odgovarati jesu li imali Pisma i jesu li dopuštali da se kod njih slavi euharistija. Kad Crkva ništa ne znači u javnosti, ostaje joj Biblija i euharistija!) U toj borbi protiv Žene nastupaju dvije zvijeri. One stoje na pijesku, dakle na nesigurnomu tlu. Jaganjac, međutim, stoji sa svojima na tvrdoj stijeni, na Sionu, i sprema završnicu.
Nakon sedam pečata i sedam, truba najednom se ista stvar slikovito prikazuje kao izlijevanje na zemlju sedam čaša gnjeva Božjega. U glavi 17. govori se o propasti Žene, Velike bludnice, to jest izravno Rima, a zatim svih takvih Božjih protivnika.
Malo pred veliku borbu i pobjedu Jaganjca Ivan čuje da mora zapisati: "Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!" (Otkr 19, 9). Te riječi upotrebljavaju se danas u rimokatoličkim misama neposredno prije pričesti.

-
POBJEDNIK NA BIJELOM KONJU - "TISUĆGODIŠNJE KRALJEVSTVO"
Opet nova slika. Pojavljuje se Isus kao pobjednički vođa koji dolazi na bijelom konju. Ime mu je upravo "Riječ Božja". (Dakle: druga božanska Osoba!) Zapodijeva se kratak boj. Anđeli zaključaju Zmaja u podzemlje. Isus vlada sa svojim najvjernijima. Tu se spominje vladanje Kristovo za tisuću godina. Već znamo da tisuću znači mnogo, mnogo godina. No ne znamo još točno rastumačiti što nam Ivan poručuje tim riječima. Možda misli da sveti pokojnici već žive u Kristu kao da su uskrsnuli i tako u uskrsloj zajednici s Kristom i nama na zemlji doista vladaju, to jest skrbe za sudbinu svijeta i Crkve. Možda pak te Ivanove riječi (glava 20) naviještaju da bi u budućnosti Kristov nauk toliko prožeo društvo, te bi se na zemlji uspostavila pravednost, mir, ukratko: doista bolji, čovječniji život. Onda bi na cijeloj Zemlji bilo lijepo živjeti, društveno uređenje odgovaralo bi Božjem naumu. To bi možda značilo to "kraljevati s Kristom tisuću godina". Tek nakon tog mira i blagostanja po svoj zemlji Sotona bi najednom ponovno došao na konačni obračun. Bio bi to posljednji, ničim zamaskiran sukob između vjere u Boga i svjesne nevjere; između Božje djece koja žele Boga baštiniti, i Božjih suparnika koji ga žele svrgnuti. Kad je Zmaj oslobođen, mnoštvo zlikovaca skupi se brzo u boj protiv Crkve. Onda se naglo upliće Bog. To je završni prizor povijesti spasenja. Sotona (Davao) bačen je u "jezero ognjeno i sumporno" - u vječnu propast, kamo su bačene obje zvijeri. Druga zvijer zove se Lažni prorok.

-
ZAVRŠNI SUD I "DRUGA SMRT"
Tada Ivan vidi "bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj". Pred licem Boga koji dolazi kao Sudac iščezava nebo i zemlja. Tu su najednom svi mrtvi. Otvara se knjiga života, iz koje se mrtvi sude po djelima. Smrt i Podzemlje moraju povratiti sve mrtvace koje su do tada držali u svojoj vlasti. Završni sud ukida Smrt i Podzemlje. (Podzemlje je tu starinski izraz koji naprosto označuje stanje smrti. To slikovito izgleda kao da je Smrt neki vlasnik mrtvaca, kao da je neki silnik koji je mrtve zarobio te ih čuva u Podzemlju kao u svojoj tamnici.) Tako svi mrtvaci dolaze pred sud, a oni kojih se imena ne nalaze u knjizi života bivaju bačeni u "jezero ognjeno". Znači da oni koji se kroz život nisu htjeli svrstati uz Jaganjca, to jest koji nisu htjeli živjeti po Ljubavi, sad zauvijek imaju ono što su slobodno izabrali: vječnu mržnju, očaj, besmisleno prokleto trajanje.

-
NOVI JERUZALEM NAMJESTO KULE BABILONSKE
Završna je slika Nebeski Jeruzalem. Postojbina preobraženih, oslobođenih ljudi koji su prave slike i prilike Božje, slobodni, gospodari svijeta i sretni u zajednici kao što je Bog Gospodar i sretan u zajednici Trojstva - ta je postojbina prikazana kao obnovljeni sveti grad Jeruzalem. To je "Šator Božji s ljudima". Nasuprot kuli babilonskoj, koja se htjela sa zemlje uzdići do neba da Boga svrgne, Bog spušta Novi Jeruzalem, da dosegne ljude i omogući im da oni dosegnu njega. Kao da ispunjava ono što je davno obećao po proroku Izaiji i što je ponovio u prvom Isusovu govoru u sinagogi u Nazaretu. Bog javlja:
"Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
I otrt će im svaku suzu s očiju,
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer - prijašnje uminu." (Otkr 21, 3-4)


-
SVADBA NAKON TISUĆLJETNIH ZARUKA
Jedan od anđela tumači Ivanu da je Novi Jeruzalem (Otk 21) zapravo "Zaručnica, Žena Jaganjčeva". Tu je, dakle, do kraja provedena ljubav Boga s čovječanstvom, proslavljena svadba nakon tisuću godina Božje vjernosti i ljudske nevjere. Bog je svoju Zaručnicu očistio i priveo sebi. Bog se sasvim dariva Crkvi, Crkva se sasvim dariva Bogu. Svaki se član zajednice dariva svima i Bogu, prima na dar samoga Boga i svu braću i sestre.
Ivan zna da ne može stvarno opisati tu neopisivu vječnu budućnost. Kao što ni evanđelisti nisu mogli točnije opisati uskrslog Isusa. Stoga se služi poznatim slikama kojima izražava neizreciva savršenstva Zaručnice, Novoga Jeruzalema, vječne zajednice spašenih. Prikazuje zidove Grada od dragoga kamenja. Grad ima mnogo vrata i sva su otvorena. Ta otvorenost je izraz postignute slobode, uništenja svih granica, uklanjanja svih neprijatelja. Temelji su Grada dvanaest apostola, što znači da ta vječna Crkva raste iz ove naše povijesne, apostolske Crkve.
U Gradu nema posebnog svjetla, jer Bog je svjetlo vječnosti. U Gradu nema ni Hrama, jer je cijeli Grad jedan veliki Hram. Hram je uvijek značio neku odijeljenost Boga od naroda, u Hram se dolazilo kao na posebno mjesto da se označi blizina s Bogom. Sad je Bog u svemu i svakome, on je Hram. Tako je do kraja ukinuta religija ukoliko je izraz otuđenja čovjeka, odijeljenosti Boga. Iz prijestolja Božjega i Jaganjčeva (važno: Bog i Jaganjac sjede na istom prijestolju, što znači da je Isus i kao čovjek izjednačen s Bogom, sjedi zdesna Ocu!) teče rijeka žive vode. Tu lista i rod donosi Stablo života, ono što je bilo izgubljeno prvim grijehom. Svi mogu jesti i svi zauvijek žive. A Stablo života opet nije nitko drugi nego On, Jaganjac, Isus Krist.

Na kraju se Isus još jednom predstavlja kao "Alfa i Omega, Početak i Svršetak" (Otk 21, 13). Sve poziva da peru svoje haljine, to jest da se obraćaju, da ulaze u smrt za život, da se peru njegovom krvlju. On šalje ovu vijest svojim Crkvama. Na to Crkva - "Duh i Zaručnica" (jer Crkva je živa i prava po Duhu Svetome koji je u njoj, koji je okuplja i čini Crkvom) - govori Isusu: "Dođi!"
Isus odgovara: "Da, dolazim brzo!"
Ivan u svoje i naše ime završava cijelu knjigu zazivom:
"MARANATHA!" (Dođi, Gospodine naš!)

-
SVE SE TO DOGAĐA - SADA I VAZDA, DO SVRŠETKA POVIJESTI
Tko dobro pročita i, koliko je to moguće uz pomoć Duha Svetoga, shvati knjigu Otkrivenja, bit će sposoban cijeli svoj život, svaki dio svoga života, cijelu povijest Crkve i svako razdoblje te povijesti, vidjeti kao događaje apokaliptičke drame. Svaki će biti sposoban pisati svoje nove dijelove Otkrivenja: istu temu, istu vijest izražavati novim slikama na novoj pozornici. Stoga je Ivan iznio vijest u toliko raznih slika, da nas potakne na takvo gledanje. Uvijek je to ista pozornica povijesti spasenja. Uvijek na njoj igraju iste snage. Uvijek je tu Jaganjac, uvijek Žena, Dijete i Zmaj. Uvijek se nađu suvremeni izrazi jedne i druge zvijeri. Stalno se otvaraju pečati, trube anđeoske trube, izlijevaju se čaše gnjeva Božjega. Svaki naraštaj ljudski ponavlja tu dramu u svom vremenu i na svom prostoru. Sotona stalno zavodi ljude, želeći ih uvjeriti da se može izgraditi ljudska sreća bez Ljubavi, bez Boga i Krista njegova. Stara lukava Zmija uvijek započinje lijepim obećanjima, ali na kraju želi žigosati ljude na glavi i na ruci, želi im zarobiti um i savjest i djelovanje. Sotona ne podnosi ljudsku slobodu. A Jaganjac okuplja svoje, da sve te sotonske žigove kojima su ranjeni i okovani iznutra i izvana peru u njegovoj krvi, da se čiste kroz borbu i smrt.

Po njima svednevice - jer su živo prebivalište Božje - Šator Božji stalno silazi u našu ovozemnost i nastaje novi Božji svijet. Ne znamo kad će doći velika završnica povijesti, ali svakom od nas ta je završnica čas naše smrti. Zatvorivši oči na ovom svijetu, osvijestit ćemo se na drugome; ugledat ćemo Jaganjca koji je umro a živi - mi koji ćemo umrijeti i opet živjeti. Tko god tako umre i zavrijedi živjeti, neće više biti podložan "drugoj smrti", nego će kraljevati s Bogom i Jaganjcem "tisuću godina", zajedno s Isusom, pomagati braću koja se još budu ovdje borila, očekujući veliki Svršetak povijesti i Početak vječne natpovijesti.
MARANATHA - DOĐI, GOSPODINE ISUSE!
=============================
K R A J

......................................................

Linkovi svih tema namijenjenih za copy/paste:

ZA BOLJI SVIJET
viewtopic.php?f=97&t=6778

TEMELJI VJERE
viewtopic.php?f=97&t=6776

GRIJEH - TAJNA ZLA
viewtopic.php?f=97&t=6751

SAMO ZA COPY-PASTE KRŠĆANINU
viewtopic.php?f=97&t=6713&start=90


tri teme za utvrđenog vjernika:
NAŠE PRAVO NA LJUBAV
viewtopic.php?f=97&t=6752

RAZLIKOVATI DUHOVE
viewtopic.php?f=97&t=6749

"Povijest Crkve kroz likove svetaca - za c/p"
viewtopic.php?f=6&t=6743&start=30
==================
Sad možete komentirati...ukoliko se ima što (:

Admine, da sve teme za C / P prebaciš u moj Osobi forum i tako oslobodiš prostor?
Sumnjam da ikome ovo išta koristi!