www.tebe-trazim.com

GRAĐANIN U PUSTINJI


VRIJEME DOGAĐANJA: 19. stoljeće prije Krista.

Cijelo povijesno jednoboštvo (monoteizam) potječe od civiliziranog lutalice Abrahama. Odgojen u jednoj od najstarijih gradskih civilizacija, on kreće kroz pustinje i oaze, vođen unutarnjim glasom koji ga zove u nepoznatu, ali zajamčenu budućnost. Božji zahvati svjesno i znakovito lome krutu biološku i društvenu zakonitost. Abraham i njegovi prvi potomci nisu pred Bogom pasivni, s njim razgovaraju, diskutiraju, rvaju se s njim.

Čitajući i proučavajući prve dijelove Svetoga Pisma, uvijek moramo držati na umu da je to napisano mnogo kasnije nego što se događalo. Nadahnuti pisci promatrači su prošlosti u svjetlu sadašnjosti i budućnosti. Njima je, dok su pisali, sve zajedno bilo mnogo jasnije nego što je to bilo jasno onima kojima se to događalo. Oni su smisao ne samo slutili, nego su već vidjeli kako se kroz duga stoljeća taj smisao ostvarivao. Više su opisivali taj smisao, taj Božji plan, koji se postepeno razvijao, nego što bi točno bilježili redoslijed samoga povijesnog događanja. Zbog toga pisci svetih knjiga, osobito tih prvih dijelova Svetoga Pisma, lako preskaču cijela stoljeća, možda i tisućljeća, u kojima se nije zbivalo ništa što bi bilo važno za razumijevanje povijesti spasenja, a zadržavaju se s mnogo redaka i stranica na kojemu razgovoru, susretu ili putovanju koje je vrlo znakovito, puno smisla. U tom duhu oni su bili spremni oko jednoga važnog imena složiti mnogo toga što se možda događalo mnogim pojedincima. Što dublje idu u daleku prošlost, to im je manje važan redoslijed i točno trajanje zbivanja. Uostalom, iz davne prošlosti raspolagali su s mnogo manje podataka, uspomena. Već smo rekli da je Bog njima posebnom brigom osiguravao sve jasniju spoznaju o smislu povijesti, ali nije ih izravno poučavao o povijesnim podacima. Oni su morali ono što su znali i što su mogli doznati prema ondašnjem stanju povijesne znanosti, odnosno na temelju starih predaja i legenda, pa donekle i mitova, očistiti i složiti u skladu sa spoznajama koje im je Bog dao. Iako smo to već rekli, držimo da treba stalno naglašavati: oni su svoj zadatak izvršili po Božjemu planu, a ništa drugo nisu ni htjeli. Daljnje znanstveno proučavanje ostalo je kao zadatak povijesne znanosti, kao što je i znanstveno proučavanje pojave života ostao zadatak biologije. Za ostvarivanje tih zadataka čovjek raspolaže redovitim razumom, koji također nije bez Božjega svjetla i pomoći. I Objava, sa svoje strane, potiče znanstvena pitanja, ali nam Bog u Objavi ne pruža gotova rješenja ni za sva pitanja koja pokreće Objava, a još manje za pitanja koja se rađaju iz promatranja prirode i društva. Kad bi Bog tako postupao, značilo bi da nema nikakva povjerenja u ljudski razum. Bog bi sam sebi protuslovio - bio bi nalik na profesora koji nema povjerenja u đaka pa namjesto njega rješava školske zadaće.
Čim nam je to jasno, ostaje nam još jedna velika teškoća. Sveti pisci služili su se određenim znakovima, brojevima, slikama, poslovicama koje su njima i njihovim suvremenicima bile jasne, a tijekom stoljeća se u mnogim slučajevima zaboravilo što su značile. Suvremeni prevodilac može takve tekstove doslovno prevesti, ali im iz samoga teksta ne može pronaći smisao koji su onda imali. Suvremena proučavanja starih jezika na kojima je Biblija izvorno pisana, usporedno s proučavanjima jezika ondašnjih Izraelu susjednih naroda, sve više nam otkrivaju ta izgubljena značenja. Stoga je danas lakše prevoditi i shvaćati Bibliju nego što je to bilo moguće, na primjer, svetom Jeronimu, iako je Jeronim za tisućljeće i pol bio bliži vremenu pisanja svetih knjiga.
Biblijski prikaz Abrahama i njegovih prvih potomaka (sve u Knjizi Postanka) spada zacijelo među najvažnije, najznakovitije i često najteže razumljive dijelove Svetoga Pisma.

--
POČETAK PRAVE POVIJESTI
Abraham je prva osoba koja se u Bibliji pojavljuje a za koju i povijesna znanost raspolaže određenim podacima da je zaista živio, ne bilo gdje, nego baš u onom kraju, i po prilici u ono vrijeme kamo ga Biblija stavlja. Najvjerojatnije je živio negdje u 19. ili 18. stoljeću prije Krista. Dok za druge osobe iz biblijske prapovijesti (Adam, Abel, Noa itd.) znamo samo iz Biblije, a ni Biblija ih podrobnije ne određuje, za Abrahama znamo iz povijesti. U tom se smislu može reći da je Abraham prvi čovjek koji je s Bogom "razgovarao". Dapače, i iz same se Biblije vidi da je npr. Noa samo Boga čuo, slušao, ali se nije s Bogom dogovarao. Abraham je prikazan kao čovjek koji s Bogom čak diskutira, s njim se i pogađa. Važno je također primijetiti da se tek s Abrahamom počinje u povijesti izvoditi Božji plan o uspostavljanju Saveza Boga s cijelim čovječanstvom. Objava koju je primio Noa jest pojedinačna, bez određenoga zadatka za cijelu budućnost. Abraham, naprotiv, dolazi kao otac budućeg naroda koji prima obećanja i daje obaveze u ime svojih potomaka do kraja svijeta i povijesti. Stoga i u misnim molitvama Abrahama s pravom nazivamo ocem naše vjere.
Još je nešto vrlo zanimljivo kad je riječ o Abrahamu. Od njega povijesno potječu sve velike svjetske jednobožačke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. Svi koji danas vjeruju u jednoga osobnog Boga, Stvoritelja i Spasitelja, baštinili su tu vjeru od Abrahama. Gdje se izvan kruga te Abrahamove duhovne baštine nešto zna o jednome Bogu, to je plod, više ili manje, filozofskog domišljanja, koje nikada nije moglo pokrenuti široke slojeve i usmjeriti povijest. Još nešto: sva živa i dinamična kultura razvila se na područjima koja su kroz duga stoljeća prožimana Abrahamovim jedno-boštvom. Nigdje drugdje, čak ni u vrlo kulturnoj staroj Kini ili Indiji, čovjek nije postao toliko svjestan sebe, neizmjerne vrijednosti svoje osobnosti, svoga prava na slobodu i razvitak, svoje vlasti nad prirodom, da bi mogao stvoriti sve savršeniju i nikad dovršenu prirodnu znanost i društvenu svijest koja stalno i svjesno preobražava društvo. To je činjenica koja se pokazuje jednostavnim pogledom na zemljovid svijeta i letimičnim listanjem povijesti, te je ne može zamračiti primjedba da su u određenim razdobljima i na određenim područjima i službena predstavništva abrahamovskih religija kočila razvitak znanosti i društva. Jer na cijelom području kršćanstva, a dijelom i na području islama - da o židovstvu, rasutom po svijetu, i ne govorimo - razvila se društvena svijest i prirodna znanost unatoč određenim otporima, dok se drugdje nije nikako ni razvijala. (Čak marksizam, kao danas najznačajnije revolucionarno društveno gibanje, mogao se razviti jedino u kršćanskoj Evropi, da bi se iz nje širio na velika područja Azije. Marksizam može tvrditi da Boga nema, ali ne može izbrisati svoju vezu s Abrahamovom baštinom.)
Tako Abraham stoji na početku jednoga sasvim novog vremena, te je vrlo zanimljivo kako je Bog izabrao i odgajao "oca naše vjere".

--
POŠAO JE NE ZNAJUĆI KAMO IDE
Abrahamova obitelj potječe iz visoko razvijenih gradskih civilizacija u donjem području Eufrata i Tigrisa, iz grada Ura, koji je iskopan te se zna da je postojao oko 6. tisućljeća prije Krista. Ondje su, početkom drugoga tisućljeća prije Krista, već razvijene i ustaljene države i religije: kraljevi i knezovi na zemlji, bogovi i duhovi na nebu. čovjek se mora pokoravati bogovima i kraljevima da bi preživio, ali mu religija ne daje nikakve nade da će se svijet promijeniti, da će ljudi biti jednaki, slobodni i sretni. Svaki grad ima svog boga, većinom je to Mjesec (u semitskim jezicima Sin; Sinaj znači brdo boga Mjeseca) pod različitim imenima. No, ti ljudi također vjeruju da Čovjek, na neki način, živi i nakon smrti, te svečano pokapaju svoje mrtve, nadajući se da se mrtvi preci brinu za žive potomke. U Abrahamovo vrijeme mrtvaci se pokapaju u malim dvorištima iza kuća, razvija se svijest da svaka obitelj ima svoje božanstvo, koje čuva obitelj, te zato ne mora imati ni drugoga imena. Zovu ga "Bog otaca". To božanstvo vezano je baš na obitelj, ne na grad ili na kraj. Izgleda da će Bog upotrijebiti baš to vjerovanje, kao najslobodnije, na j neodređeni je, ali najintimnije, da razvije u ljudima što čišći pojam o sebi, pravome Bogu, koji je ljudima prijatelj i svuda ih prati svojom brigom i ljubavlju.
Razvitak nove vjere ne bi se ipak mogao provesti u vrevi onih poganskih gradova, u mješavini onih vjerovanja i shvaćanja. Zato Bog poziva Abrahama da pođe iz grada Ura u Haran, grad u sjeverozapadnoj Mezopotamiji, a iz grada Harana u pustinju, da povede stada na nove pašnjake. U dugim danima i noćima, u širokoj pustinji, Abraham osluškuje glas Božji, razmišlja, moli, stječe sve veće povjerenje u nevidljivoga Prijatelja, ide za njegovim glasom, iako još ni sam ne zna kamo ide. Polako se pomiče na jug i jugozapad, sve do Egipta, u koji će samo navratiti. Glavne točke na njegovu putovanju su Sekem, Betel, Hebron i Beer Šeba. Ispočetka s Abrahamom putuje i njegov bratić Lot, ali se poslije od njega dijeli i nastanjuje u Sodomi. Ono što Biblija bilježi o Sodomi i Gomori, o propasti tih gradova i Lotovu potomstvu u mnogim je pojedinostima više plod želje da se nekako rastumače ruševine tih gradova(koji su u vrijeme pisanja Knjige Postanka bili u ruševinama), gorkost Mrtvoga mora i podrijetlo nekih susjednih plemena nego pravi prilog razvitka glavne biblijske misli. Sličnih prikaza, koji tumače podrijetlo naziva gradova, zdenaca, bregova, pa i cijelih naroda naći ćemo na više mjesta u Bibliji. Ljudima koji su ondje živjeli bilo je zacijelo zanimljivo zabilježiti što se onda o tome znalo ili nagađalo, nastojali su sve to koliko je moguće povezati s poviješću svoga naroda, dok za nas to nije toliko važno. Ipak se treba čuvati da naprečac bilo koju rečenicu u Bibliji ne proglasimo nevažnom ili sporednom, usput zabilježenom, jer se nikada ne zna neće li novija istraživanja pokazati da je baš ova ili ona rečenica ili stavak koji smo smatrali nevažnim, pun dubokoga značenja.
U cijelom prikazu o propasti Sodome zadržimo se na Božjoj misli: "Zar da sakrivam od Abrahama ono što ću učiniti? ..." (Post 18, 17), jer se iz toga vidi da Bog Abrahama smatra prisnim prijateljem, suradnikom, čak i savjetnikom. Tu je zanimljivo i Abrahamovo pogađanje s Bogom i nalog Lotovima: "Ne obaziri se..." (Post 19, 17).

--
TREBA ČEKATI NEVJEROJATNO
Bog je Abrahamu stalno obećavao brojno potomstvo (Post 12, 2; 15, 5; 17, 5). Abraham je Bogu vjerovao, iako je bio star s ostarjelom ženom Sarom, a nije imao djece. Nadao se protiv nade (Rim 4, 18), kako to lijepo kaže Sveto Pismo. Svoju nadu nije temeljio na prirodnim zakonima i mogućnostima, nego na Božjoj vjernosti.
Zanimljivo je spomenuti, za danas teško shvatljivo, da je na kraju sama Sara izgubila strpljenje te je navela muža da uzme njezinu sluškinju Hagaru (Post 16) i da od nje dobije sina, Jišmaela, od kojega se izvodi podrijetlo Arapa. Tako bi Abrahama ipak bio imao netko naslijediti, makar se ne dogodilo čudo. Ali Bog daje da Sara rodi sina Izaka kad više nije bilo nikakve nade da bi rodila. Taj se motiv često kod Betela, na putu k Labanu (Post 28, 10-22). To je objava izravno Jakovu, potvrda da on baštini obećanja, da će on biti otac budućnosti. Jakovljev bijeg od Labana i Rahelina krađa Labanovih kumira (Post 31, 19) također je više zanimljiv nego važan podatak. Ipak je važno vidjeti kako Rahela, nakon više godina braka s Jakovom, još nema pravih vjerskih spoznaja, još štuje očeve kumire. Sve se događa izvanredno, ali se također razvija postepeno. Bog ljudima sprema iznenađenja, neumorno ih tjera naprijed, ali ima i strpljenja s njihovim zabludama.

--
RVANJE S BOGOM
Jakov i Ezav su se nakon svega pomirili. Ezav postaje otac drugog naroda. Zanimljivo je viđenje u kojemu se Jakov bori s Bogom, te dobiva ime Izrael, Borac Božji, jer se "bori s Bogom i ljudima" (Post 32, 23-33). Izraelci, narod koji se razvio od Abrahama, nisu prema Bogu pasivni sluge. Oni se s njim na određen način bore, postavljaju mu pitanja, muče se tražeći rješenja, s njim diskutiraju, vode dijalog. Oni su Božji suradnici, kompanjoni. Sve je to kasnije izraženo na više mjesta, a ovdje je sažeto u tajnovitoj slici Jakovljeve borbe s Anđelom u svitanje.

--
KRVAVI ZNAK SAVEZA
Savez Božji s Abrahamom i njegovim potomcima velik je korak na putu oslobođenja čovječanstva od posljedica grijeha i od grijeha kao takva. Grijeh je razorio vezu s Bogom, razorio u čovjeku Božju sliku i sličnost s Bogom. Čim Bog nije prijateljski u čovjeku prisutan, čovjek više nije Božja slika. (Uvijek se držalo da su božanstva nekako prisutna u svojim slikama i kipovima.) Čim čovjek nije Bogu sličan, on nije više gospodar prirodnih sila (Bog je gospodar svega), niti je sretan u obiteljskom i društvenom životu, (Bog je savršeno sretan u obitelji Trojstva, u neshvatljivom vječnom potpunom darivanju svega sebe u sebi samom, što mi izražavamo vjerom da je Bog jedan i trojedin: Otac, Sin i Duh). Noi je Bog bio obećao da neće više potopom uništiti čovječanstvo, čime je izraženo da je čovjek manje podložan prirodi. I znak toga saveza s Noom je prirodna pojava: duga u oblacima. Abrahamu je Bog mnogo prisutniji, obećaje mu brojno potomstvo, dakle obećaje mu obnovu porušene sličnosti s Bogom na području obiteljskoga, narodnog i društvenog života. Znak toga Saveza je obrezan je, bolna ali vrlo znakovita operacija na organu plodnosti. To je bila određena žrtva i trajan znak da čovjek u stvaranju svoga potomstva nije vođen samo požudom, samo prirodnim nagonom, nego da i u tome slijedi Božji naum, da svjesno osigurava budućnost kako ju je Bog zamislio; da ni na području bračne ljubavi nije životinja, već Božji suradnik. U ona stara vremena, kad su ljudi bili mnogo neobuzdaniji, kad je otmica žena, obeščašćivanje djevojaka i svakovrsni blud bio jako raširen, znak obrezanja vrlo je mnogo značio. Ni u najintimnijim trenucima Izraelac nije mogao zaboraviti da je Božji saveznik, da je Bogu odgovoran. Kasnije će proroci upozoravati da je uzalud imati znak obrezanja na tijelu ako ne obrezujemo dušu, tj. ako nismo svjesni svoga Saveza s Bogom u svemu što Činimo.
Stoga se kod nas kršćana ne traži obrezanje tijela, jer se pretpostavlja da "obrezujemo" duše, da sami krotimo svoje životinjske požude.
Znak je stoga našega novog Saveza krštenje - slika smrti i uskrsnuća Kristova, ali ni ono ne vrijedi mnogo ako svjesno ne živimo po Savezu.

(nastavlja se)

SREDOZEMLJE - NOVA OBEĆANA ZEMLJA

VRIJEME DOGAĐANJA: 6. desetljeće 1. stoljeća poslije Krista.

Zemlja u kojoj se razvijao stari Izrael nazvana je u Bibliji zemljom u kojoj teče med i mlijeko zbog toga što je to bila planinska i relativno plodna zemlja, u kojoj se narod mogao razvijati prilično slobodan od utjecaja i prevlasti susjednih velikih država, civilizacija i religija koje su se razvile u nizinama oko Nila i Eufrata i Tigrisa. Sad se Božji narod širi na područje oko Sredozemnog mora, koje je označeno grčkom mudrošću i rimskim pravom. U to novo širenje Božji narod vodi učeni Židov, kozmopolit, sin trgovca i manualni radnik, ljubitelj izraelske tradicije, poznavalac grčke kulture i nosilac rimskog građanskog prava - Pavao iz Tarsa.


IZ "MEDA I MLIJEKA" U "MUDROST I PRAVO"

Pavla, koji se zvao i Savao, upoznali smo kao Židova starovjerca koji je susreo Isusa, promijenio se i stao uvjeravati svoje sunarodnjake da je Isus zaista Spasitelj. No rođene Izraelce mogli su tako uvjeravati svi Isusovi apostoli, oni ribari koji su bili rođeni i odgojeni usred naroda Izraelova. Ali izvan granice svoje domovine oni bi se mnogo teže snalazili. Sjetimo se. kako Izraelci koji su bili odgojeni u egipatskom ropstvu nisu bili sposobni izgrađivati novu slobodu u Obećanoj zemlji, Kanaanu. Taj novi zadatak Bog je bio povjerio novim ljudima, onima koji su odrasli u pustinji. Nešto se slično i sada događa. Došlo je vrijeme da se Božji narod proširi. Pred njim je n o-v a obećana zemlja. To je u ono vrijeme najrazvijeniji i najnapredniji dio svijeta: zemlje oko Sredozemnog mora - Sredozemlje - koje su se nalazile u granicama goleme države: Rimskog carstva.
U novu obećanu zemlju povest će Božji narod Židov koji nije rođen i odgojen u Izraelu, nego u grčkom gradu Tarsu. On poznaje grčki jezik i način mišljenja, a pošto je završio najviše židovske škole u Jeruzalemu, bolje od svih ostalih apostola poznaje i židovsku vjersku nauku. Taj Pavao, sin bogatog trgovca iz Tarsa, koji čak ima rimsko građansko pravo, dolazi kao novi Jošua da povede Božji narod u novu obećanu zemlju.
Stara obećana zemlja Kanaan (Palestina) nazvana je u Bibliji zemljom kojom "teče med i mlijeko", jer je to bila planinska zemlja s dobrim pašnjacima, gdje se Božji narod mogao razvijati prilično slobodan od tuđinskih utjecaja. Nova obećana zemlja, Sredozemlje, mogla bi se na sličan način nazvati zemljom mudrosti i prava, jer su stari Grci razvili filozofiju, umjetnost i početke prirodnih znanosti, a stari Rimljani uredne zakone i pravo, iz kojega se izvodi sva današnja pravna znanost.
U "medu i mlijeku" izraelskih brda Božji se narod mogao samostalno razvijati. U mudrosti i pravu Sredozemlja moći će se Božja riječ bolje, sustavnije izraziti i drugima saopćiti, moći će se proširiti. Jer cijelo golemo područje od Španjolske do Perzije, od Sahare do sjeverne Evrope, nalazilo se u istoj pravno uređenoj državi, povezano razmjerno dobrim cestama i morskim putovima te su u cijelom tom svijetu vladali uglavnom isti zakoni i sličan način mišljenja. Dosta sigurno se putovalo, vijesti su se brzo širile iz grada u grad. Ti gradovi nisu, kao gradovi starog Kanaana, posebne državice, debelim zidovima ograđene od ostalog svijeta, nego središta žive trgovine i kulture. Dovoljno je novu nauku proširiti u gradu, i ona će se, kao sama od sebe, lako širiti po manjim mjestima. Gotovo u svakom gradu već su postojale naseobine židovskih trgovaca koji su se svake subote sastajali u svojim zbornicama (sinagogama) da proučavaju Sveto Pismo. Oko njih se okupljao i lijep broj drugih ljudi (prozeliti) koje je privlačila vjera u jedinoga Boga Jahvu, ali nisu mogli pristupiti Božjem narodu, jer su Zidovi držali da nije dosta povjerovati u Boga, nego da treba prihvatiti sve židovske običaje i zakone. Da svatko tko se želi spasiti mora zapravo postati Židov. No kršćanski Zidovi koji su dolazili iz Palestine mogli su - baš kao Zidovi - u svakom takvu gradu najprije doći u židovsku zbornicu. Ako bi ih rođeni Zidovi odbacili, mogli su se obratiti tim štovateljima pravoga Boga koji nisu bili Zidovi, reći im da je upravo za njih otvorena nova mogućnost. Tako je sve bilo pripremljeno za prodor Božjeg naroda u novu obećanu zemlju.

-
NOVI NAČIN RAĐANJA
Do tada se Božji narod širio ponajviše prirodnim množenjem, a sada se neće širiti rađanjem, nego preporađa-n j e m. Ljudi rođeni u drugim narodima i religijama prolazit će kroz krsnu vodu, kao kroz Isusovu smrt, da se zajedno s Isusom iznova rode za novi, Isusov život. Članovi Božjeg naroda nisu povezani zajedničkim podrijetlom, nego krvlju Kristovom. Duh Sveti čini od njih nova stvorenja, oni su oslobođeni od robovanja grijehu, prirodnim zakonima i društvenoj prisili, njihov je temeljni zakon nesebična ljubav. Zbog svega toga "osvajanje" nove obećane zemlje i "istrebljenje" njezinih idola izvodi se sasvim drugačije nego što se osvajala stara obećana zemlja Kanaan. I ovdje će poteći mnogo krvi, ali to neće biti krv protivnika kojima se otimaju zemlje i gradovi, nego krv vjernika koji po Isusovu primjeru svojom smrću svladavaju smrt kojoj svijet na različite načine robuje.
Vjernicima se u tom pothvatu, s jedne strane, protive starovjerci Zidovi, a s druge strane žitelji tih zemalja u koje kršćanstvo želi prodrijeti, odani svojim starim vjerama. Starovjerci Židovi ne žele Božje spasenje darivati drugim ljudima. Žitelji onih zemalja (Židovi su ih zvali "goim", što znači "narodi", a mi ih zovemo "pogani", od latinske riječi "pagani", što znači "seljaci") ne žele Božjega dara primiti, ne žele se daru darovati.
Ali nešto se novo moralo dogoditi. Prava vjera kako su je shvaćali starovjerci nije mogla preporoditi cijeli svijet; Židovi su je, naime, držali samo za sebe. Stare poganske religije bile su sasvim nemoćne. Pravo je bilo uređeno, ali suho, mudrost istančana, ali besplodna. Takvu svijetu Pavao donosi Boga čovjekoljupca, Ljubav kao snagu koja mijenja čovjeka i svijet, Spasenje koje je Bog bio povjerio Židovima, a koje se sada nudi svim narodima. On izraelsku vjeru zna izraziti grčkim pojmovima i riječima, javlja da svatko može postati Božji sin i brat, a da kod toga ne mora prihvatiti židovske obredne zakone i običaje. Pavao Božju poruku oslobađa od svih ljudskih okova, svezanosti i obzira. Pavao naviješta slobodu kojoj je jedina mjera nesebična ljubav. Zato je unaprijed jasno da će svi otpori starih sebičnosti prije ili kasnije biti svladani, kao što stari zidovi Jerihana nisu mogli odoljeti novom zvuku izraelskih truba. Novost koju Bog javlja uvijek je jača od stareži koju ljudi žele zadržati.
Slijedimo događaje prema knjizi "Djela apostolska".

-
BOG JE NEŠTO SASVIM DRUGO
Malo nakon apostolskoga ("nultoga") sabora u Jeruzalemu Pavao kreće na svoje drugo putovanje (od jeseni 49. godine do jeseni 52. godine). Obilazi kršćanske zajednice koje je već bio ustanovio, prodire i u nove gradove; iz Antiohije ide u rodni Tars, prođe kroz Debru i Listru, dođe u Troadu, prijeđe u Evropu - Makedoniju, zadrži se u Solunu, zatim u Ateni; kroz Korint i Efez stiže morem u Cezareju, svrati u Jeruzalem i vrati se u Antiohiju (Dj 15, 36-18, 22). Pavlov pratilac na tom putovanju je Sila.
U Filipima, u Makedoniji, jedna vračara odaje Pavlu i Sili priznanje koje je, na prvi pogled, moglo izgledati dragocjeno. Ta je ženska posjedovala izvanredne tajnovite sposobnosti zbog kojih je, gatajući ljudima sudbinu, bila vrlo poznata u cijeloj okolici. Vjerovalo se da ima vezu s nepoznatim višim silama. Pošto je bila ropkinja, bogati darovi praznovjernih išli su u džep njezinih gospodara. I ta vračara stane na trgu vikati za Pavlom i Silom: "Ovi su ljudi sluge najuzvišenijega Boga; oni vam navješćuju put spasenja." (Dj 16, 17) Da je prihvatio to svjedočanstvo ugledne vračare, Pavao je mogao lako steći veći broj pristaša i sljedbenika, ali time bi kršćanstvo uvrstio među već poznate tajanstvene pojave koje podilaze ljudskoj znatiželji i ljudskom strahu, ali ne mijenjaju čovjeka ni svijeta. Ljudi bi pomislili da je kršćanski Bog možda najviši i najjači među svim bogovima za koje se znalo i ništa više. A trebalo je da shvate kako je kršćanski Bog, i Oslobođenje koje on donosi, nešto nečuveno novo, nešto sasvim drugo. Kao što je Isus u svoje vrijeme odbio svjedočenje bjesomučnika koji ga je proglasio "Svecem Božjim", tako PavaOj snagom koju je od Boga imao, oduzima toj ženi vračarsku moć (Dj 16, 18). Ona najednom postaje obična zdrava i normalna žena, nikakvo čudovište. Ona je oslobođena, nije više oruđe ni zloduha ni svojih gospodara. Njezini gospodari pobjesniše što im je propao izvor prihoda. Tuže Pavla i Silu gradskom poglavarstvu. Kao da su se dogovorili sa svim budućim progoniteljima, prišivaju kršćanima političke namjere, proglašuju ih bundžijama opasnima po državu i društveni poredak. Vlast je uvijek u strahu od buntovnika, pa Pavao i Sila bivaju išibani i bačeni u tamnicu (Dj 16, 19-24).
Te se noći događa čudo, koje Pavao ne želi iskoristiti, nego sam čini još veće čudo. Tamnica se potresla, sužnjima spadoše okovi i rastvoriše se tamnička vrata. Svi su mogli pobjeći. Zašto da ne pobjegnu, kad ih je ujutro očekivalo suđenje, možda i smrtna kazna? Tamničar se od potresa budi, vidi rastvorena vrata, jasno mu je da sužnji nisu mogli propustiti priliku. Uvjeren da sa izmakli, i da će on glavom platiti što ih nije znao zadržati, poteže mač da izvrši samoubojstvo. Tada se Pavao javlja iz dna tamnice: "Ne čini sebi nikakva zla, jer smo svi ovdje!" (Dj 16, 28).


-
ČUDO IZNAD ČUDA
Pavao ne iskorištava slobodu koju mu Bog čudom nudi, jer ne želi da tamničar zbog njega nastrada. Da je prihvatio svjedočenje vračare, bio bi okupio roj površnih pristaša. Da je pobjegao čudom oslobođen, svijet bi mu se divio, tamničar bi se ubio. No nitko se ne bi obratio. Sad je tamničar toliko potresen Pavlovom nečuvenom brigom za njegov život i kruh, da odmah vjeruje ono što Pavao naučava. Kad je netko spreman umrijeti za čovjeka, zacijelo zna istinu o čovjeku.
Sutradan Pavao ne prihvaća da ga gradski poglavari tiho puste iz zatvora. Ističe da je od rođenja rimski građanin te posjeduje sva građanska prava, traži da se javno utvrdi kako je nedužan bio šiban i utamničen (Dj 16, 35-40). I to je važan podatak. Kršćani su spremni umirati za ljude, ali nisu spremni šutke podnositi bezakonje. Kršćanin Pavao vjeruje u zakonitost i onda kad predstavnici zakona krše zakon.
U Solunu su spletke Zidova starovjeraca brzo onemogućile Pavla. Ipak je ondje ostavio malu zajednicu novih vjernika (Dj 17, 1-9). U Bereji su, naprotiv, ondje naseljeni Zidovi ozbiljno proučavali Pismo, želeći se uvjeriti da se nova nauka o Isusu zaista slaže sa svim onim što je do tada bilo objavljeno (Dj 17, 10-15). U Ateni je Pavao pokušao učenim Grcima govoriti na njihov način. Novu vjeru nije suprotstavio njihovoj religiji ni njihovoj filozofiji, nego ju je prikazao kao ono za čim su ne znajući težili. Bilo je zanimljivo, ali je Pavao brzo shvatio da njih vodi puka radoznalost. Kad im je spomenuo uskrsnuće, bilo im je dosta. Nisu htjeli izlaziti iz svojih okvira. Ipak je nekoliko uglednih Atenjana primilo vjeru (Dj 17, 16-34). U Korintu je kršćanstvu prišao nadstojnik židovske sinagoge. Ondje je Pavao ostao godinu i pol. Zabrinut za malobrojne vjernike koji su ostali u Solunu, šalje onamo učenika Timoteja, koji mu donosi dobre vijesti i mnogo pitanja. Kršćani se u Solunu drže zajedno, ali im mnogo toga nije jasno, osobito ih zanima kada će i kako Krist ponovno doći (Dj 18, 1-11). Pavao im iz Korinta godine 51. piše svoju prvu, a malo zatim i drugu poslanicu. To su najstariji spisi Novoga Zavjeta.

-
MJESNE CRKVE, VJERA, LJUBAV I USKRSNUĆE
Prva poslanica Solunjanima pruža nam dragocjene podatke o životu i radu prve kršćanske zajednice. Pavao piše "Solunskoj Crkvi", što znači da svaku mjesnu zajednicu vjernika smatra Crkvom, osnovnom živom stanicom velike Crkve koja je po svemu svijetu. Mjesna crkvena zajednica nije neka ispostava središnje crkvene vlasti, nego je prava Crkva. Krist je u njoj cijeli prisutan, a velika svjetska Crkva gradi se od tih mjesnih Crkava kao živo tijelo. Kršćane u jedinstvo Crkve okuplja uvjerenje, upravo vjera. I to uvjerenje nije plod samo ljudskog slušanja i prihvaćanja, nego je to djelo Duha Svetoga, Boga koji dolazi zajednici, koji u njoj na osobit način živi, koji od nje čini novo biće. Duh u zajednici proizvodi Ljubav, koje nikada nema dosta, u kojoj stalno treba rasti, napredovati, jer je ona najvažniji sadržaj i poglaviti zadatak Crkve. A što se umrlih tiče, oni će uskrsnuti. Oni što davno umriješe, ili što upravo umiru, nemaju na čemu zavidjeti onima koji će živjeti uoči samog završetka ljudske povijesti. Jer Isus će sve oživiti, svi ćemo se živi i svjesni naći kao sudionici velike drame završetka povijesti i početka nat-povijesti. Iz Pavlova se pisma, također, vidi da već tu, u samim počecima Crkve, postoje određeni ljudi s posebnim službama. Oni ovlašteno tumače riječ Božju i predvode euharistijska slavlja. Nikada, dakle, nije Crkva bila bez svetoga reda, bez biskupa, odnosno svećenika.
U Drugoj poslanici Solunjanima Pavao jasnije govori da drugi dolazak Kristov ipak nije pred vratima, da nitko ne zna koliko će povijest trajati. Stoga nemamo prava lijeno očekivati sudnji dan. Sve sile treba ulagati da se svijet promijeni, da bude bolji. Izričito kaže: "Tko ne radi, ne treba ni da jede." (2 Sol 3, 10).
Na svom trećem putovanju (Dj 18, 23-20, 38) od proljeća 53. do proljeća 58. godine Pavao je ponovno obišao kršćanske zajednice (mjesne Crkve) uz južne obale Male Azije i Balkanskog poluotoka, sve do Kofinta. Tri mjeseca se zadržao u Efezu. Njegov je utjecaj sve jači, sve je slavnije ime Isusovo. Čak su sinovi židovskog svećenika Skeve - iako nisu postali kršćani - pokušali imenom Isusovim liječiti, tjerati zloduhe. No to im nije uspjelo, jer ime Isusovo nije neka čarobna formula, ono je živo i moćno samo u ustima onih koji su se Isusu sasvim predali. Ljudi u Efezu sve više shvaćaju da kršćanstvo nije neka nova čarolija, nego ukidanje svih čarolija. Zato se odriču vraćanja i javno spaljuju vračarske knjige.

-
ŠTO MOGU DOBRA DJELA?
Iz Efeza, godine 53. ili 54., Pavao piše poslanicu kršćanima u Galaciji - Galaćanima, jer je dočuo da su ih starovjerci prilično zbunili te ih stali navoditi da ponovno prihvaćaju neka židovska stara shvaćanja i obrede. Pavao ih upozorava da se na taj način sami odriču slobode, da se vraćaju u okove. Ovdje je naročito važna Pavlova nauka o odnosu vjere i dobrih djela. Pavao jasno uči da se čovjek ne spašava - tj. ne postaje nov, drugačiji, preporođen - time što vrši određena djela, nego time što prihvaća Isusa kao svog Boga i Spasitelja. Kad povjerujemo Isusu, Duh Isusov čini od nas nešto sasvim novo, te nismo više obični ljudi, nego Isusova braća, Božja djeca. Ta je promjena, koja se zove spasenje ili opravdanje ili novo rođenje, sasvim nezasluženi dar Božji. Mi ga ne možemo zaraditi nikakvim svojim djelima. No to ne znači da dobra djela uopće nisu važna, da bi vjernici smjeli činiti zlo. Novi čovjek po svojoj novoj naravi, koja je nad-narav, čini dobra djela. Kad bi činio zlo, vratio bi se u ono sto je bio prije velike promjene, odrekao bi se Božjeg posinstva i pobratimstva.
Prije toga čuda koje u nama proizvodi Duh Sveti mi se nalazimo u nesretnom stanju ranjene naravi, u prokletstvu. Isus je bio s nama "proklet", da mi postanemo s njime blagoslovljeni. Na taj nas je način oslobodio.
U Poslanici Galaćanima Pavao naglašava da je nova veza između vjernika jača i dublja od prirodnih veza pripadanja obitelji, narodu, rasi ili klasi. Židovi i Grci, robovi i slobodni, muškarci i žene - svi su nakon preobrazbe jednakopravna djeca Božja. Svi koji pripadaju Kristu baštinici su Abrahamovi, Abrahamovo potomstvo. Jer ni Izak se nije Abrahamu rodio po prirodnim zakonima (i on i Sara bili su stari i tjelesno nesposobni roditi), nego po obećanju. Izak nije bio plod Abrahamove i Sarine prirodne moći, nego čisti dar Božji. Tako se iz naše ljudske naravi, koja je sama po sebi nesposobna proizvesti djecu Božju, po nezasluženom Božjem daru iznova rađamo za nadnaravni život.

-
JEDINSTVO U RAZNOLIKOSTI
Godine 52. Pavao napušta Korint. Ubrzo za njim stižu vijesti o teškim razmiricama među korintskim vjernicima. Zato on godine 56. piše Prvu, a iz Makedonije 57/58. Druga poslanica Korinćanima. Zaklinje ih da budu složni. Ne smiju se dijeliti po tome tko više slijedi učenje ovoga ili onoga apostola. Svaki vjerovjesnik tumači Isusovu nauku svojim riječima i na svoj način, ali kršćanstvo je jedno, naš je jedini učitelj Isus Krist. Ta je pouka važna i danas. Događa se da se netko oduševi svojim svećenikom, svojim vjeroučiteljem, ovom ili onom knjigom, pa poslije teško podnosi drugog vjeroučitelja ili drugu knjigu. Moramo se tako odgajati da uvijek budemo spremni na drugačiji način propovijedanja ili pisanja, da se ne ljutimo što drugi drugačije govori. Dapače, različiti propovjednici svaki sa svoje strane obogaćuju i proširuju našu vjeru. Jedino je važno da svaki vjerovjesnik prihvaća i naučava sve vjerske istine kako ih je Bog objavio i iako ih Crkva u Božje ime tumači.
U toj poslanici nalazimo vrlo važne riječi o "ludosti križa" (1 Kor 1, 22-25). Tu Pavao sažimlje svu težinu svoga položaja i svu novost kršćanstva. Nalazi se kao u procijepu između starovjeraca Zidova (ovdje sve Zidove koji nisu prihvatili novu Isusovu nauku nazivamo starovjercima, ne ulazeći u unutrašnju raslojenost u ondašnjem Židovstvu, gdje bi pojam "starovjerci" imao i drugačije značenje, ne bi, na primjer, obuhvaćao sljedbu farizeja) i filozofski odgojenih Grka. Zidovi bi povjerovali, tako barem govore, kad bi im Bog svaku novu misao dokazivao vrlo očevidnim čudesima. Grci bi povjerovali kad bi se sve moglo naučno, filozofski dokazati. Zidovi bi htjeli da Bog izvanrednim čudesima ljude plaši, Grci da ih silnim mudrovanjem osvaja. Ali ljudima, širokim slojevima naroda, dosta je straha i mudrosti - tj. mudrovanja. Tim su se sredstvima služili svi silnici i varalice. Namjesto toga mi propovijedamo "Krista raspetoga", to znači: javljamo ljudima da ih Bog nije došao ni plašiti ni uvjeravati riječima, nego je došao za njih umrijeti. I naša je najjača propovijed kad smo spremni živjeti i umrijeti za druge ljude. Križ nije neko mučenje samoga sebe, kao da bismo vlastitim patnjama kupili Božju naklonost, nego darivanje sebe drugima. Jer Isus nije pošao na križ da sebe proslavi.



IZRAEL ZRIJE ZA NOVE SJETVE


Svako veliko razdoblje povijesti spasenja pred svoj završetak mora sazreti, sažeti se na neki način u sjeme koje će biti sposobno za sjetvu u nove prostore. Redovito je razmjerno velik broj članova Božjeg naroda (i razmjerno velik dio cjeline svake pojedine skupine i svake pojedine svijesti koja u tome sudjeluje) previše privezan uz određene oblike u kojima se Objava do tada utjelovila: uz nacionalnu, društvenu, kulturnu, pravnu, teološku i liturgijsku baštinu. Teško je u toj cjelini razlikovati bitno od nebitnoga, trajno od prolaznog, objavno od prirodno-religijskog, dinamično od statičnog, osloboditeljsko od zarobljivačkog. No Bog nema obzira prema onome što mora propasti, nemilordno ruši sve krive vrijednosti koje se pokušavaju maskirati njegovim imenom i dostojanstvom. To su razdoblja bezobzirne demitizacije i desakralizacije. Pravi Božji saveznici bivaju od vlastitih sunarodnjaka i suvjeraca optuživani kao bezbožnici. Za njih je to sazrijevanje teško kao umiranje.

(nastavlja se)

PRIPREMA SJEMENJA

VRIJEME DOGAĐANJA: godine 27. do 30. poslije Krista.

Isus čisti srž Objave od različitih nanosa i veza koji ta Objavo stavljaju u službu vlastodržaca. Državni i religijski vlastodršci brane se proglašujući ga bezbožnikom. Isus se obraća izravno narodu te svoju poruku zbija u sažete priče i prispodobe.
Isusovo javno djelovanje događa se u Božjem narodu Izraelu, i to u okvirima Starog Saveza. Isus nastoji pročistiti, produbiti i okupiti ono najbolje što se u tom narodu moglo naći. On tako sabire cio Stari Savez u jedno, kao u zdravo sjeme Novoga Saveza. Tako sažet u osobi Isusa Krista, Stari će Savez u njegovoj smrti sam sebe poništiti, kao što se na neki način poništava sjeme u sjetvi za - novu žetvu.
Nemoguće je misliti o Starom Savezu ako se ne sjetimo da su glavne misli: Savez, grijeh i oslobođenje. Cilj cijele povijesti spasenja jest oslobođenje čovjeka od svih njegovih okova, ali oslobođenje od grijeha korijen je svih ostalih oslobođenja. Kad bismo to zaboravili, kršćanstvo bi se pretvorilo u neko blijedo čovjekoljublje, naivno i nemoćno, kao što je nemoćan svaki pokušaj da se promijeni svijet ne mijenjajući, u prvom redu, samoga čovjeka. Isus je vrlo blag prema grešnicima, ali ne zbog toga što bi grijeh omalovažavao, nego što je grijeh svojom smrću usmrtio. Sloboda od grijeha temelji se na smrti grijeha. Tko u tom smislu ne umre, ne može se preporoditi za slobodu. Sve je drugo neozbiljno popuštanje grijehu, umjetna magla, kojoj se odgovorni čuvari Objave moraju protiviti.

---
TRGANJE MASKI
Isusovi suvremenici nisu grijeh omalovažavali, ali su ga zlorabili. Prezirali su grijeh i strogo kažnjavali grešnike, ali time su osiguravali krute društvene odnose. Ženu koja bi prevarila muža, preljubnicu, javno bi kamenovali. A muškarac se mogao slobodno hvaliti svojim pustolovinama. Tu je očevidno strogost prema grijehu u službi patrijarhalnog muškog autoriteta, a nipošto u službi stvarnog oslobođenja svake ljudske osobe. U tako licemjernom društvu morao je postojati i cijeli stalež javnih grešnica. Njih nisu kamenovali, nego samo prezirali. I nisu ih prezirali zato da bi se popravile, nego da se nikako ne bi mogle vratiti u čestito društvo, da bi uvijek bile na raspolaganju neukroćenim strastima.
Isus bezobzirno obračunava s tim licemjerjem, koje se htjelo maskirati strahom Božjim. Muškarcima koji su htjeli kamenovati ženu preljubnicu rekao je neka prvi baci kamen onaj koji je među njima bez grijeha. I svi su se oni morali povući (Iv 8, 1-11). Bili su bijesni, jer su dobro shvatili da nije odobrio njezin grijeh, nego osudio njihovu laž. Javnoj grešnici koja je na ručku kod Šimuna farizeja pred njim gorko zaplakala, jer je shvatila koliko je bijedna i po prvi put se ponadala da bi se mogla popraviti, glasno je rekao da su joj grijesi oprošteni. Farizeji su se sablaznili (Lk 7, 36-50). Nisu joj bili zavidni što će njezina duša u raj, nego su se uznemirili što Isus lomi čvrsta društvena shvaćanja u kojima su se oni udobno osjećali. Uplašili su se njezina obraćenja, jer je to značilo da bi se i oni morali obratiti. Doveden je u pitanje društveni i vjerski ugled tolikih od njih koji su se mirne savjesti koristili uslugama takvih žena, kao da su to predmeti a ne ljudska bića. Sve ih je to uznemirilo, kao što bi se robovlasnici uznemirili kad bi netko počeo oslobađati njihove robove.
Zgrozili su se kako se Isus - čovjek - usuđuje opraštati grijehe, kad to smije samo Bog. Htjeli su da Bog ostane nevidljiv i dalek, a ne da se seta svijetom i poremećuje njihove planove. Bog bi smio činiti čudesa, ali ne bi smio mijenjati odnose među ljudima. Isus ih je zato upitao: misle li da je lakše oprostiti grijehe ili čudesno ozdraviti čovjeka? Onda je načinio čudo, da im pokaže kako može i jedno i drugo (Mk 2, l-12,vidi druga evanđelja). Tu Isus ne čini čudo da bi ga se ljudi plašili, nego da uplaši i smete one koji su htjeli da se njih ljudi plaše, koji su krivo shvaćenim strahom Božjim htjeli ovjekovječiti ljudsku neslobodu.
Nije im preostalo drugo nego proglasiti ga bezbožnikom i saveznikom đavla. On ih upozorava da je učinio dobro, a dobro se ne čini zloduhom, već Božjim Duhom. Oni se, dakle, protive Duhu Svetom. Isus kaže da se taj grijeh neće oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu (Mt 12, 22-29); Mk 3, 20-30). Griješiti protiv Duha Svetoga znači protiviti se istini, hotimice zatvarati oči da se ne bi vidjelo svjetlo. Takve ni Bog ne može više prosvijetliti.
Oduševljena Isusovim riječima, neka je žena iz mnoštva po vikala: blago majci koja ga je rodila, a on odgovara: blago svima koji prihvate Božju riječ (Lk 11, 27-28). Vidi se da Marija, Majka Isusova, nije slavina samo zato da je slavimo, nego da se i mi proslavimo, jer ono što je Bog učinio s njom, želi učiniti i sa svakim od nas prema mjeri naše vjere, naše suradnje s Bogom.

--
SLOJEVI U BOGATOM RADNIKU
Isus priprema budućnost, Božje Kraljevstvo, no on zna da je nemoguće suvremenicima točno opisati budućnost, jer oni poznaju i razumiju samo slike i riječi iz sadašnjosti. Tako nastaju njegove priče i prispodobe. To su naročita književna djela, kratka i jednostavna, koja svatko može lako i naizust naučiti. Ispod lako razumljiva prikaza nekih događaja iz ondašnjeg života kriju se mnogo dublja značenja. Ta su značenja slojevita kao slojevi rudače u bogatom rudniku, te se i plitki kop isplati, a svaki je dublji sve privlačniji. Stoga Isusova pričanja može razumjeti svaki naraštaj, iako ih nitko do kraja ne razumije. U njima, kao u čvrstim sjemenkama, još neotkrivena značenja mogu preživjeti stoljeća nerazumijevanja, da proklijaju kad za to sazriju uvjeti.
Pred nama su prispodobe o sijaču, o kukolju i pšenici, o gorušičinu zrnu i ribarskoj mreži (Mt 13 par. = vidi druga evanđelja). Prispodoba o sijaču: Bog nudi riječ, kao što sijač nudi zemlji sjeme koje zemlja može prihvatiti ili ne prihvatiti, ali ne može sama sebe zasijati. Bog riskira, ali se rizik isplati, jer oni koji slobodno prihvate njegovu riječ i s njim se udruže za ostvarenje budućnosti »donose stostruki plod«. Kukolj i pšenica: Gospodar ne dopušta plijeviti kukolj prije žetve, da ne bi nastradala i pšenica. Ni mi nemamo prava osuđivati one koji nam se čine sumnjivi dok se ne pokaže zreli plod. Također, nemamo pravo drugome u lice bacati sve njegove pogreške, opravdavajući se da ga želimo popraviti, da želimo iz njega iščupati korov, jer time možemo čovjeka dotući, onemogućiti mu svaki razvitak. Gorušičino zrno, iz kojega raste »veliko stablo«, pokazuje da je Crkva biće koje se ne smije konzervirati. Ni kad je jako razvijena, Crkva još nije savršena; ni kad se jedva još primjećuje, ona nije bez budućnosti. Mreža koja zahvaća zle i dobre ribe slika je Kraljevstva - Crkve u kojoj ima zla i dobra, ali je ipak sve to Crkva, sva u istoj mreži koju Bog vuče u budućnost.

--
KAO STADO BEZ PASTIRA
U Nazaretu ljudi su omalovažavali Isusovu poruku, rekavši mu: što se pravi važan kad -mu znadu oca i mater i zanat kojim se bavio (Mt 13, 53-58 par). Ljudi na svaki način žele izbjeći razmišljanje koje ih poziva da se promijene; sretni su kad mogu poniziti onoga koji ih ne ostavlja u lažnom miru. Onima koji ne žele vjerovati, ni čudesa ne bi pomogla. Stoga Isus ondje ne čini velika čudesa.
Utišavajući oluju na moru svojom riječju (Mk 4, 35-40 par), Isus pokazuje da je gospodar prirodnih sila, i to ne samo kao Bog nego i kao čovjek. U zemlji Gerazenaca Isus susreće strašno raščovječenog, gotovo poživinčenog bjesomučnika, oslobađa ga, a zlo koje je bilo u njemu slikovito pušta da uđe u krdo svinja, koje odmah pobjesni i podavi se u jezeru (Mk 5, 1-20 par). U čovjeku se može nastaniti toliko zla da to ne može podnijeti ni krdo životinja. Ali žiteljima onoga kraja više je do svinja nego do ljudi, pa Isus odlazi od njih.
Dok se Isus gurao kroz mnoštvo da pomogne djevojčici na umoru, neka bolesna žena dotakne se odostraga njegovih haljina i odmah ozdravi (Mk 5, 21-34 par). I drugi su ga u stisci dodirivali, ali ona ga je dodirnula s pouzdanjem da joj on može pomoći. I danas Isus oslobađa one koji mu prilaze želeći se promijeniti, dok mnogi radoznalo, možda i stručno, uzalud proučavaju Isusovu pojavu u Evanđeljima i u Crkvi.
Vraćajući život Jairovoj kćerci, Isus još jednom pokazuje da ne podnosi ljudsku smrt, da ju je već »na smrt« osudio (Mk 5, 35-43 par).
U to vrijeme Herod daje ubiti Ivana Krstitelja. Ivan je bio prekorio kralja za grijeh (Mk 6, 14-29 par), kao što je nekada prorok Natan bio prekorio kralja Davida. David je bio grešni član Božjeg naroda, a Herod je stranac, bezbožna vlast koja ne zna za Savez i ne boji se grijeha.
Isus je u tom razdoblju dva puta s malo hrane nasitio veliko mnoštvo (Mk 6, 30-44; 8, 1-10 par). Pružajući im hranu svoje riječi, osjetio se odgovornim i za njihovu tjelesnu glad. To čudo upozorava Crkvu da nije dosta samo naviještati Božju riječ, nego je također dužna razvijati i dobrotvornost. Budemo li iskreno ljudima činili dobro, uspijevat će nam da s razmjerno malim materijalnim sredstvima rješavamo velike probleme. U tome je važno da ljudima pomažemo, želeći ih osloboditi njihovih nevolja, a ne da ih svojom pomoću želimo pridobiti za sebe, uprezati ih u svoja kola i uživati u tome kako smo mi dobri. Čudesno umnažanje kruha podsjeća i na euharistiju.
Tom zgodom Isus se sažalio nad narodom »jer bijahu kao ovce bez pastira« (Mt 9, 35-38). A riječ je o narodu Izraelu koji je imao Hram, mnogo svećenika i bogomolju u svakom naselju. Ipak je ta vjerska organizacija bila daleko od naroda. Obične ljude zanimalo je mnogo toga o čemu im svećenici nikada nisu govorili, imali su mnogo pitanja koja se nisu usuđivali ni postaviti. Zato Isus nije čekao ljude u Hramu ili bogomolji, nego je išao među njih na ulice i na polja, sjedio s njima i razgovarao onako kako su oni razgovarali među sobom.
U Evanđeljima je zabilježena zgoda kad je Isus hodao po vodi kao po suhom pa je to pokušao i Petar. Dok se oslanjao na Isusovu riječ, to mu je i uspijevalo. Čim je počeo misliti na prirodna svojstva vode - na vjetar i valove - ustrašio se i stao tonuti (Mt 14, 22-33 par). Tko čvrsto vjeruje Isusu, pobjeđuje sve suprotnosti, čini ono što izgleda nemoguće. No čim mu vjera nije glavni oslonac pa se mjesto nje stane oslanjati na novac i na vlast, postaje i sam podložan silama ovoga svijeta, često bjedniji i nemoćniji od onih koji ne vjeruju.

--
ŠTAKE VAŽNIJE OD NOGU
Pismoznanci i farizeji, vjerski stručnjaci Isusova vremena, tako su se malo pouzdavali u Boga i u dobru volju vjernika da su cio ljudski život, do najmanjih pojedinosti, okovali vrlo strogim zakonima. Stegnuti tim zakonima, ljudi su se morali ponašati kao da vjeruju, sve da u njima uopće ne bi bilo vjere; kao što čovjek na štakama može hodati i bez nogu. Tako je zakon postao zamjena za Boga, a poslušnost zakonu zamjena za vjeru. U mnoštvu zakona koje su ljudi izmislili sasvim su se bili izgubili oni zakoni koje je Bog sam naložio. Nije stoga čudo što je Isus zajedno sa svojim učenicima više puta javno kršio propise tog zakona. I mi danas u Crkvi imamo dvojake zakone: Božje i crkvene. Crkveni zakoni primjenjuju Božje zakone na određene ljudske prilike. Stoga smo dužni i njih obdržavati radi Boga. No, tko bi strogo obdržavao crkvene zakone (npr. post i redovito dolaženje u crkvu), a zanemarivao Božje zakone (npr. opraštati uvrede i činiti dobro čak i neprijateljima), krivo bi shvaćao vjeru, kao što su je krivo shvaćali ondašnji Zidovi. Na takva kršćanina mogle bi se primijeniti Isusove riječi: »Napustiste zapovijed Božju, a držite zakone ljudske« (Mk 7, . Zbog toga su često u povijesti propadale mnoge stvari, zbog toga je Bog dopustio da i crkve budu srušene i da se vjera ugasi u nekim narodima, jer Isus reče: »Svaki nasad koji nije posadio moj nebeski Otac bit će iskorijenjen« (Mt 15, 13).
Farizeji, revni čuvari vjerske predaje i poretka, bili su na Isusa svakog dana sve bjesniji. Između njihova i njegova shvaćanja vjere jaz je nepremostiv, pomirenje nemoguće. Isus se više ne pokušava s njima sporazumjeti. Sve otvorenije osuđuje njihovu lažnu pobožnost. Oni su nasad koji se kiti Božjim imenom, ali Bog ga nije zasadio. Stoga će biti iskorijenjeni.

--
STIJENA I SOTONA
I već se pojavljuju obrisi novog nasada, ustrojstvo novoga Božjeg naroda. To su Dvanaestorica s Isusom. Isus želi čuti što ta jezgra budućeg Naroda o njemu misli. Šimun, sin Jonin, odgovara u ime cijele zajednice: »Ti si Krist, Sin Boga živoga« (Mt 16, 16 par). Tada Isus naziva Šimuna novim imenom: Petar tj. Stijena, na kojoj će biti sazidana Crkva. Petar je izrekao ono što je cijela zajednica mislila o Isusu: da je on Krist (Mesija), što znači Pomazanik, tj. upravo onaj osloboditelj kojega su naviještali proroci. I da nije tek neki prorok, nego Sin Boga živoga. Tako je apostolski prvak izrazio prvu vjersku istinu Crkve. Toliko je Petar mogao izreći tog trena na temelju iskustva u drugovanju s Isusom i iz unutrašnjeg nadahnuća. Još mnogo desetljeća kršćani će jezgru svog vjerovanja zbijati u izraze: Isus Krist je Sin Božji ili Isus Krist je Gospodar (Kyrios). U toj vjerskoj istini izražena je Božja prisutnost u čovjeku i uzdignuće ljudske naravi do Božanstva. Sin Božji ujedno je i Sin čovječji i kao takav je gospodar svijeta, prisutni Bog, vođa ljudske povijesti, Osloboditelj. Kasnije će se te misli razvijati prema sve savršenijim izrazima vjere, nastat će nove dogme. Uvijek će to izricati apostoli okupljeni oko Petra ili sam Petar u ime svih. Tu Isus Petru - upravo kao predstojniku apostolske zajednice - predaje vlast ključeva, vlast vezanja i razrješivanja. Nova je zajednica tako tijesno s Isusom povezana da njezine zakonite odluke imaju vrijednost Božjih odluka.
I upravo Petar, u kojega Bog ima toliko povjerenja, odmah će na početku pokazati svoje ljudske granice. Nagovara Isusa neka čuva glavu, neka bude ljudski razborit. Misli da bi se moglo nešto veliko učiniti, a ne žrtvovati se do kraja. Isus, koji ga je čas prije proglasio Stijenom, sada ga naziva sotonom, tj. napasnikom (Mt 16, 21-23 par). I Petru se, eto, može dogoditi da ne misli ono što je Božje, nego ono što je ljudsko. Tko ne bi htio ništa riskirati, taj zaustavlja hod Crkve. Isus naglašava da zaustavljanja nema. Treba se označiti Božjim znakom, križem, i uvijek biti spreman sve izgubiti, da se sve dobije. Već su i apostoli zbunjeni. Isusa vole, ali ga teško shvaćaju, imaju u njega povjerenje, ali se počinju bojati kamo sve to vodi. Da ih ohrabri, Isus ih za trenutak čudesnim »vremeplovom« izvlači iz sadašnjosti i pokazuje im nešto od vječne budućnosti. Preobrazi se pred njima (Mt 17, 1-13 par), pokaza im se onakav kakav će biti nakon smrti i uskrsnuća. Uz njega vide Moj šija, svjedoka cijele izraelske tradicije, i Iliju, koji je po njihovu vjerovanju imao biti vjesnik posljednjih dana povijesti. Sve je to trajalo samo trenutak, i opet su se našli u surovoj zbilji. Isus im preporuča neka to ne razglašuju dok on zaista od mrtvih ne uskrsne. A njima još uvijek nije jasno što to znači: uskrsnuti od mrtvih. Sjetiše se da prije kraja ovozemaljske povijesti ima doći Ilija. Isus kaže da je Šija već došao, ali da ga nisu prepoznali, nego su ga ubili. Mislio je na Ivana Krstitelja, no razumije se da Ivan nije po drugi put rođeni Ilija, nego da je posebna osoba. No izvršio je službu Ilijinu pred Isusovom pojavom u povijesti te se u tom slučaju može nazivati Ilijom. Tu vidimo mogućnost da se proročanstva ispunjaju u prenesenom, a ne samo u doslovnom smislu.

--
NIŠTA BEZ POSTA I MOLITVE
Apostoli su uzalud pokušavali izliječiti gluhonijemo-bjesomučnog dječaka. Isus ga izliječi i odmah im protumači da se tolika osloboditeljska snaga ne postiže samo površnim prihvaćanjem vjere. Da bi čovjek mogao druge oslobađati, mora sam biti oslobođen. Da bi mogao svladati zle sile, mora najprije sam sobom zavladati. A to se postiže molitvom i postom (Mk 9, 14-29 par), tj. ustrajnim samosvladavanjem i poniranjem u Boga. Ne može iz drugih istjerivati zloduhe onaj tko iz svoje nutrine nije još istjerao staru tamu.
I uopće se ne može promijeniti, ne može se osloboditi svojih okova onaj tko misli da već nešto jest, da je već nešto postigao. Treba iznova postati kao dijete koje još ništa nije i zato sve može postati (Mk 9, 35-37 par). Ali svaki od nas posjeduje i voli mnoge stvari kojih se ne želi odreći. Isus kaže da treba biti spreman odbacivati sve što nas zaustavlja na putu našeg oslobođenja, sve što nas odvraća od Boga. Kažu da lisica zna sama pregristi nogu kojom se uhvatila u zamku
da pobjegne. I ljudi daju da im se amputira ruka, da spase glavu. Ako mi je, dakle, nešto tako drago i važno kao ruka ili oko ili noga, a sablažnjava me, tj. zaustavlja me ili me odvraća s puta kojim me Isus vodi, sve to treba rezati, odbaciti (Mk 9, 42-50 par).
No, apostole još uvijek zanima pitanje tko je među njima najveći, najvažniji. Isus zna da će kroz stoljeća nakon njegove smrti biti u Crkvi rasprave o tome tko je prvi, tko je veći. Jedanput zauvijek Isus kaže da je najvažniji onaj tko se ne pravi važan, da je prvi onaj tko želi svima služiti. A Isus će biti prisutan gdje god se dvojica ili trojica slože u njegovo ime; strpljivo će podnositi njihovu nezrelost.

--
NOVA MJERILA
Priča o nemilosrdnom sluzi (Mt 18, 23-25) jasna je, i poruka joj je jasna. Slanjem sedamdeset i dvojice učenika po gradovima i selima Izraela (Lk 10, 1-12) Isus još jednom želi probuditi i okupiti sve što je u starosaveznom Božjem narodu zdravo i sposobno za razvitak, da odmah za tim pričom o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 29-37) pokaže kako se granice probijaju, kako se svi zakoni sažimlju u ljubavi prema čovjeku. Bog poziva nove ljude, a oni koji već stoljećima rade u Božjem vinogradu (Mt 20, 1-16) nisu ništa zaslužniji, jedino su odgovorniji. Budu li oni koji odavno s Bogom hodaju zavidni onima koji će sutra ili u posljednji trenutak pristupiti Božjem narodu, pokazat će da nisu znali za što su se zalagali. Da su sebični, da su htjeli sebi a ne drugima osigurati spasenje. Bogu je, naime, jedna izgubljena ovca, baš zbog toga što je izgubljena, važnija od svih koje su u toru. Stariji sin, koji nije nikada oca napustio, ne smije biti zavidan mladom razvratniku, koji je svoj dio baštine proigrao po gostionicama i sa zlim ženama, a otac ga prima natrag kao da se ništa nije dogodilo (Lk 15). Pravednost ustupa mjesto ljubavi, a ljubav ne plaća po zaslugama, ne cjenka se, ne oprašta prema mjeri dobrih djela, nego naprosto oprašta svakome tko želi iznova započeti. Siromah Lazar već je u nebeskoj slavi, a bogataš je u paklu (Lk 16, 19-31), bez obzira koliko mu je svećenika pjevalo na sprovodu. Nitko se neće spasiti ako ne bude znao ljubiti čovjeka, osobito čovjeka u nevolji. I neće Bog okorjelim bogatašima i raskošnim bludnicima ovoga svijeta slati posebne poruke, neće ih čudom opominjati da postoji vječni život. Tko nije spreman obratiti se na temelju Svetog Pisma i živog svjedočenja Crkve na Zemlji (»Imaju Mojsija i Proroke«), ne bi se obratio niti da mu netko dođe s drugoga svijeta izravno svjedočiti. Spasenje se ne kupuje mrvicama koje padaju s našega stola i koje prepuštamo siromasima, niti počastima koje će nam možda službena Crkva iskazati zbog našeg novca ili društvenog ugleda. Pravda vječnosti ima sasvim drugačija mjerila.

--
UPLAŠENI VLASTODRŠCI
Bližio se kraj Isusova javnog djelovanja. On se približava Jeruzalemu, da se izravno sučeli s vjerskim i državnim poglavarima. U sve jasnijim porukama razobličuje licemjerje onih koji su se ponašali kao da je vjera njihov privatni posjed. Priča o farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14) odlikuje se takvom jasnoćom. I morala je izazvati bijes. Značajno 23. poglavlje Matejeva Evanđelja sažimlje Isusov sud o tim ljudima. On ih naziva obijeljenim grobovima koji su izvana lijepi, a iznutra u raspadanju; leglom gujinjim, lašcima koji ubijaju žive proroke, a mrtvima podižu spomenike. Isus zna da će sukob završiti njegovom smrću na križu, da je to jedini mogući put do pobjede. No, njegovi učenici još uvijek sanjaju o jeftinijoj pobjedi, prepiru se tko će od njih zaposjesti važniju ministarsku stolicu u budućem kraljevstvu (Mk 10, 35-45 par). Isus im tumači da Crkva ne može biti kao zemaljska država.
U državama kraljevi vladaju, tlače podložnike. U Božjem narodu vlast ne može biti drugo nego odgovornije služenje. Tko je najveći, dužan je najviše služiti.
Prolazeći kroz Jerihon, Isus - kao za inat - ulazi u kuću omraženog carinika Zakeja (Lk 19, 1-10). Još jednom lomi čvrste ograde među ljudima, ograde na kojima počiva poredak. Zatim, kao da želi odahnuti pred glavnu bitku, odmara se u domu prijatelja Lazara u Betaniji pred Jeruzalemom. Sačuvan je Isusov razgovor sa sestrama Martom i Marijom (Lk 10, 38-42). Isus, zacijelo, cijeni gostoljubivost, i dobar zalogaj, i lijepo prostrt stol. Ali je mnogo važnija uzajamnost razumijevanja, zajedničko poniranje u najdublje istine.
Podrobno je opisana zgoda s Lazarom kojega je Isus četvrti dan nakon kliničke smrti samom riječju vratio u život (Iv 11). Bio je to veliki izraz Isusove osloboditeljske moći pred vratima glavnoga grada, pred mnoštvom svjedoka. Čuvarima poretka nameću se brze odluke. Puste li Isusa da tako djeluje, cio će mu narod povjerovati. Njihova vlast dolazi u pitanje, njihove maske padaju; morali bi se mijenjati. Svoju bojazan maskiraju tvrdnjom da bi Isusov uspjeh uznemirio okupatore Rimljane i naveo ih na još okrutnije tlačenje Izraela. Veliki svećenik Kajfa, ne shvaćajući domašaj svojih riječi, govori kao da prorokuje: »Ne mislite li da je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne?« (Iv 11, 50). Slijepa mržnja i nemoćni bijes nehotice služi onome što Isus želi: umrijeti da smrću svlada smrt svijeta.

--
PREDAH MEĐU PRIJATELJIMA
Približava se svetkovina Pashe. Među Isusovim učenicima raste zabuna i strah. Juda već dvoji o Isusovoj razboritosti, razmišlja kako bi se sa što manje gubitka povukao iz te avanture. Na gozbi u Betaniji Juda zamjera djevojci Mariji koja je Isusove noge, po ondašnjem običaju, pomazala skupocjenom pomašću (Iv 12, 1-8 par). Zar Isusu ne bi dobro došao svaki dinar, da se barem nekako izvuče ili da barem nešto ostavi jadnicima koje je za sobom poveo? (Judina briga za siromahe prozirna je kamuflaža.) Ali Isus se već nalazi u zanosu svoje konačnice. Draga mu je ljubav koju mu iskazuju prijatelji. Kaže da je to pomazanje za ukop. A smrt je bila pred vratima. Iz Jeruzalema ljudi su dolazili gledati Isusa i oživjelog Lazara. Glavni grad bruji vijestima o Čudotvorcu koji se odmara u Betaniji. U Velikom vijeću odluka je već donesena.

(nastavlja se)

U OKOVIMA VLASTI I SUŽANJSTVA

VRIJEME DOGAĐANJA: 10. do 7. stoljeće prije Krista.
Ustalivši se u svojoj državi i hramskom bogoslužju, Izraelci sve manje žele promjenu, a sve više žele sačuvati ono što su stekli. Kraljevi i svećenici osiliše se. Jedni i drugi žele vladati, a ne služiti. Uslijed toga se i država cijepa na dva kraljevstva. Bog će ih podvrći bolnom čišćenju. Proroci osuđuju zloporabe i pripremaju narod za tešku kušnju.

--
DRŽAVA JE PRIVREMENO RJEŠENJE
S prorokom Samuelom, u prvim desetljećima prvog tisućljeća prije Krista, svršava se razdoblje sudaca. Do tada zapravo nema države u Izraelu. Narod živi u plemenima, zajednički interesi okupljaju ih na privremene zadatke pod vodstvom sudaca i junaka. Suci rješavaju i tekuće sporove. Narod ujedinjuje zajednička vjera u Jahvu, Boga osloboditelja, a u Jahvino ime govore proroci s kojima on izravno saobraća. No, u to vrijeme nameće se potreba čvršćega jedinstva. Samo savršeno društvo moglo bi postojati bez države i vladara kao oruđa prisilnog poretka. Samo savršenim ljudima ne bi trebalo druge vlasti osim Boga. Zbog toga tih godina narod želi imati kralja, državu, kao i drugi narodi. Bog prihvaća tu činjenicu, nije time oduševljen, ali ne odvraća se ipak od naroda. Žaleći preko proroka što je narod tako nezreo da mu treba kralj, Bog će im ipak dati kralja (1 Sam . Ovdje je u Bibliji jasno izražena misao da država kao oruđe prisilnoga poretka nije' nešto idealno, nešto zauvijek dano, nego da je samo neizbježna stepenica u razvitku ljudskog društva. To se događa u svim narodima na svijetu. Izrael je ipak iznimka, jer drugdje svećenici podižu državu na razinu božanstva, kraljevima daju božanske počasti, te podanici misle da Bog želi da država bude uređena tako i nikako drugačije. Naprotiv, u Izraelu Bog preko proroka Samuela podsjeća narod da je država prolazna tvorevina, da Bog nije zadovoljan ni s kojim postojećim oblikom državnoga ni društvenog uređenja, da uvijek treba težiti boljem uređenju.
Kraljevi u Izraelu nemaju božansku čast. Proroci im ne daju da zaborave kako su samo sluge Boga i naroda. Ti izraelski kraljevi mogu se bogatstvom i sjajem, pa i okrutnošću vladanja, povoditi za drugim kraljevima, ali onda se zna da griješe, onda u narodu raste neslaganje, i kraljevi su odbačeni. Nezadovoljni narod ne mora se u takvim zgodama poput drugih naroda oslanjati samo na svoj nemoćni bijes, na prirodni osjećaj pravde. Izraelac zna što je Bog nakanio, što Bog očekuje od naroda i od kralja. Zbog svega toga povijest države, povijest kraljevstva u narodu Izraelu nešto je sasvim jedinstveno, nema u tome premca u povijesti nikojega drugoga naroda. Kao i drugdje, i u Izraelu se u određenim trenucima dižu pobunjenici, revolucionari, pučisti. Ali lako. ih je razlikovati. Jedni se bore za osobnu vlast, za prestiž svoje kuće, svog roda. Ti žele vladati u svoje ime. I ti redovito donose propast sebi i narodu. Drugi se dižu u Božje ime, u ime sudbine Izraela kako ju je Bog zacrtao, potaknuti od proroka. Ti ne grabe vlast sebi, nego djeluju svjesni da služe Bogu kao njegovo oruđe. To su spasioci, osloboditelji. Božji ljudi. A događa se, što je sasvim naravno, da neki od tih vladara u Izraelu započne u Božje ime, a zatim se pokvari pa stane vladati sebično, oholo. Prepušteni igri prirodnih društvenih zakona, Izraelci dijele sudbinu malih potlačenih naroda, postaju robovi velikih susjeda. Vrijeme kraljeva traje oko četiri stoljeća i dovodi do rasapa naroda, osiromašenja, političke slabosti, bratoubilačkih ratova. Tada Bog primjenjuje drugačije odgojne mjere, pušta svoj narod da robuje tuđincima, da se u patnji i poniženju pročisti i ponovno upozna svoje pravo i jedino poslanje. (Ovaj dio povijesti spasenja zabilježen je u knjigama: I. Samuelova, II. Samuelova, I. Kraljeva, II. Kraljeva, Jeremije.)

--
SKROMNA OHOLICA
Biblijski prikaz izbora prvoga kralja Šaula - iz plemena Benjaminova - pokazuje, među, ostalim, kako široki slojevi naroda nisu bili previše svjesni osobitosti svoje vjere. Proroka poštuju, boje ga se, ali ga malo shvaćaju. On je za njih »vidjelac«, pogađač, kao neki čarobnjak koji može znati Što drugi ne znaju, koji raspolaže nekim tajnim moćima, pa može i pomoći u izvanrednim nevoljama. Saul traži izgubljene magarice, računa da bi za srebrni novac mogao od Samuela doznati gdje su se izgubile. A prorok već ima Božji nalog da Šaula pomaže za budućeg kralja. Na velikom narodnom zboru u Mispi prorok pušta da se kralj izabere kockom, ždrijebom, kao na lutriji. Prepustili su to slučaju, kocki, vjerujući da će kocka pasti na onoga koga Bog hoće (1 Sam 9-10).
Postavši kralj, Saul se nije odao raskošnom životu. Ostao je pastir i ratar, nije se stidio raditi svojim rukama. Ipak ubrzo počinje vladati svojeglavo, po prirodnoj pameti, a ne po Božjem nalogu. U ratu s Amalečanima Saul se ponaša kao zemaljski vladar koji traži plijen, a ne kao Božje oruđe. Prisvaja sebi i ratnicima dio plijena koji je morao biti uništen (herem). Prorok tada postupa okrutno, neumoljivo. Njemu je, kao i Abrahamu, riječ Božja iznad svake ljudske razboritosti, čak iznad ljudske dobrote (1 Sam 15). Izrael mora vršiti svoj povijesni zadatak. Kralj koji to ne razumije neće dugo kraljevati. Samuel uči Šaula da je Bogu više od ikakvih žrtava i darova milija poslušnost »njegovu glasu«, tj. spremnost bezuvjetno ostvarivati Božji naum.
Nije čudo što je u tim okolnostima Šaul izgubio duševnu ravnotežu, počeo zapadati u neraspoloženje, u gluhu šutnju i nagli bijes. Biblija bilježi da ga je salijetao zloduh. Uzalud je pozvao dječaka Davida da mu tjeskobu razgoni svirkom na harfi (1 Sam 16, 14-23). Davidova mladost i ljepota, strah da će ljudi zavoljeti toga mladića više nego njega, sve je to pojačavalo bijes. Ostavljen od Boga, Šaul traži izlaz iz svog straha u dozivanju duhova - kao i mnogi suvremeni ljudi u spiritizmu i horoskopima - da na kraju, očajan zbog neuspjeha, izvrši i samoubojstvo (1 Sam 31). Za toga se kralja ne može reći ni da je bio bludnik ni da je bio pohlepan. Njegov je osnovni grijeh oholost, samovolja pred Bogom. Da se znao poniziti, predati se bezuvjetno Bogu, osjetiti se služiteljem, a ne vladarom, zacijelo se mogao izliječiti i spasiti. No, on se nije htio promijeniti. I postao je neupotrebljiv za dalje ostvarivanje Božjeg plana. Na njegovo će mjesto doći mladić koji je pun strasti i mana, koji će upadati u različite grijehe mnogo više nego Šaul, ali koji će se isticati potpunim predanjem Božjoj volji. Kad od slabosti ili naglosti pogriješi, on će se znati kajati, čovjek koji neće tražiti svoju slavu ni svoju osobnu vlast, koji će znati podnijeti i najteža poniženja i neuspjehe ne odvrativši se od Boga. To je David iz plemena Judina.

--
PONIZNI GREŠNIK
Davida također Bog preko proroka izravno određuje za kralja. U kući Jišaja bilo je više braće, izabran je najmlađi (1 Sam 16, 1-13). Uvijek ista biblijska znakovitost: izabire se mlađega, slabijega, onoga kojemu po prirodnim i društvenim mjerilima to ne bi pripadalo. Izabranje i pomazanje je tajno. David će još dugo služiti Šaulu. Božji naumi o budućnosti redovito se kriju u neznatnim, nepoznatim ljudima i pojavama. Oni su kao sjeme koje je zasijano da proklija i poraste u svoje vrijeme. Dječak David pobjeđuje slab i slabim oružjem gorostasa Golijata (1 Sam 17). Opet ona znakovitost o kojoj smo govorili. Kao što se Abrahamu rađa Izak kad za to više nije bilo nikakve nade, tako David pobjeđuje moćnog neprijatelja kad su već i kralj i sva vojska ostali bez nade. I ne pobjeđuje prirodnom snagom, nego sasvim neočekivano, upravo nevjerojatno, uz Božju pomoć.
No, za površnog promatrača sve što se dalje događa moglo bi izgledati prirodno, sklop sretnih okolnosti za mladog Davida. Pobjeda mu pribavlja ugled među vojskom i narodom. Šaulov sin Jonatan divi mu se i voli ga kao brata. Kralj Šaul postaje ljubomoran i htio bi ga ukloniti, ali je oprezan da se ne zamjeri narodu. Zapliće se i mrsi se klupko dvorskih spletki. I David se u potrebi služi lukavstvom, pa i prevarom. Kad je očito da će ga kralj ubiti, odmeće se s vjernom družinom u hajduke (1 Sam 19, 8-30, 3). U ilegalnosti čeka svoje vrijeme. Uživa simpatije plemenitih ljudi. Svećenik Ahimelek usudio se nahraniti Davida i njegove ljude posvećenim kruhom, jer nije imao običnoga. Poslije će Isus spomenuti tu zgodu da pokaže zaslijepljenim farizejima kako je čovjek uvijek važniji od zakona, jer je - eto - u davna vremena svećenik znao da je važnije nahraniti gladnoga nego strogo obdržavati zakon koji je zabranjivao da se taj kruh upotrijebi izvan žrtvene svečanosti. Nije čudo što se Šaul uplašio saveza pobunjenika Davida sa svećenstvom. Odmah je dao pogubiti svećenika Ahimeleka i sve žitelje svećeničkog grada Noba. Šaul, očevidno, više ne računa na Boga, želi se održati što je dulje moguće na vlasti, makar protiv Božje volje.
Zgoda s Abigajlom (1 Sam 25) ne čini se naročito značajnom, ali nas uvodi u svakodnevni život Davidove družine, način njegova četovanja, opskrbljivanja, pa i ucjenjivanja. David je i okrutan i silovit, kao što je naravno za odmetnika, hajduka. Ali se stalno ističe da nije kao drugi hajduci. On se osjeća iznutra vezan nekom osobitom plemenitošću, pravednošću, dobrotom, pa gdje god je to u onim uvjetima života moguće, on tako i postupa. Naročito je plemenit i pun strahopočitanja prema još živom kralju Saulu. Šaul Davida progoni, želeći ga ubiti, a David bi ga više puta mogao ubiti, ali to ne čini (1 Sam 24; 26). U naglašavanju tih zgoda moguće je ipak nazreti želju pisaca koji su bili prijatelji kasnijih kraljeva da uvjere svijet kako je kraljeva glava nešto posvećeno, te nitko ne smije dignuti ruku na njega, čak ni u slučaju kad kralj čini zlo. No, mnogo je jači biblijski duh koji pokazuje kako Jahve ruši nedostojne kraljeve. Kralj kojega se Jahve odrekao zapravo je već živi mrtvac.
Šaul je zajedno sa sinom Jonatanom i mnogim vrlim junacima Izraela pobijeđen na brdu Gilboi. Ne mogući podnijeti poraza, sam je sebe nabo na mač. David pak pjeva znamenitu pjesmu tužaljku za prijateljem Jonatanom, iskreno plače i za nesretnim kraljem (2 Sam 1, 17-27). David ne zna mržnju, voli svoj narod i njegovo dobro više od osobne sigurnosti. Iznad svega želi biti poslušno oruđe u rukama Boga osloboditelja.
Nakon šaulove smrti David je počeo kraljevati najprije u Hebronu. Prvo ga je priznalo kraljem pleme Judino. Kroz dvije naredne godine nad svim ostalim plemenima kraljuje šaulov sin Išbaal, kojemu je do vlasti pomogao Šaulov vojvoda Abner. Nakon toga priznaše Davida kraljem sva izraelska plemena (2 Sam 2-5). Bilo je to oko godine 1000. prije Krista. David je počeo kraljevati u tridesetoj godini života, a kraljevao je četrdeset godina.
Ubrzo je novi kralj osvojio Jeruzalem, koji su sve do tada držali starosjedioci Jebusejci. Osvajanjem Jeruzalema stvoreni su uvjeti za čvrsto okupljanje cijelog naroda u nacionalno i vjersko jedinstvo. Taj grad će kroz stoljeća biti sveti grad, središte pravog bogoštovlja, slika Božjeg naroda. I vječna budućnost nazvat će se kasnije u Svetom Pismu Novim Jeruzalemom. Preko proroka Natana Jahve obećaj e Davidu da će njegovi nasljednici zauvijek kraljevati (2 Sam 7). Kao što je Jeruzalem znak vječnog stanja u koje ćemo prispjeti, a također i znak Crkve kroz sva vremena, tako je i Davidovo kraljevanje znak trajnog kraljevanja Boga Osloboditelja među narodom. Taj Bog Osloboditelj koji je utvrdio Davida bit će upravo Davidov potomak, što je čudno, čak u tom trenutku nerazumljivo. Ali Isus će se kasnije na to pozivati. Moguće je da David i njegovi nasljednici budu grešni ljudi, čak da budu nevjerni Bogu. Bog će ih tada kažnjavati, na različite ih načine dozivati k pameti, ali ih neće odbaciti. Bog će biti vjeran svome narodu i domu Davidovu, čak i onda kad taj narod i taj dom budu nevjerni Bogu. Čuvši proročanstvo, David se nije uzoholio, nego se u molitvi ustrašio, smatrajući se nevrijednim tolikih obećanja.
Biti izabran ne znači još biti savršen. David je još čovjek s mnogo slabosti i neukroćenih strasti. Odavši se leškarenju jednoga vrućega dana, ne zna odoljeti napasti i griješi s tuđom ženom, Bat-Sebom. Opijen bludnim grijehom, ne zna se na vrijeme pokajati. Bojeći se sramote pred svijetom, zločinački daje pogubiti njezina muža Uri ju, te se nakon malo dana oženi, udovicom (2 Sam 11-12).
Takve stvari radili su mnogi kraljevi i velikaši diljem svijeta. David nije iznimka u grijehu. Ali je iznimka u kajanju. Nigdje na svijetu ne bi se bilo moglo dogoditi da Božji prorok, čovjek bez moći i bez vlasti, upadne pred kralja i ukori ga za njegov grijeh. Natan je to učinio. Na istočnjački način, pričom koja je Davida navela da sam sebe osudi. Shvativši dubinu svog zločina, David se odmah kaje. Ne pokušava se opravdavati. Tada nastaje potresni Davidov psalam 50: »Smiluj mi se, Bože...« Kaznivši ga za grijeh, Bog ga opet voli. Iz braka koji je tako započeo, rađa se najslavniji kralj Izraela, premudri Salomon.

Posrćući tako na Božjem putu, David ostaje Bogu vjeran, ali i žalosti Boga i sebe svojim nevjernostima. Zbog toga doživljava i mnoge nesreće u obitelji. Podigao se protiv njega sin Abšalom (2 Sam 15-19). Kad vojska ide skršiti pobunu, David je više čovjek i otac nego kralj. Vojvodi Joabu i drugim zapovjednicima on preporuča: »Čuvajte mi mladića Abšaloma!« Kad su pobunjenici ipak na brzinu ubili vođu pobune, David ne likuje nad pobjedom, nego oplakuje sina: »Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!« I pred samu smrt David preporuča svome nasljedniku Salomonu: »Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.« A govoreći prije smrti narodu, naglašava da vladar u Izraelu mora vladati pravedno i u strahu Božjemu. Vladar nije najviša vlast, Bog je iznad svakoga kralja. Taj je Bog temelj slobode, mjerilo kraljeve pravednosti.

--
PREMUDRI SLABIĆ
Salomon je u predaji proslavljen kao najmudriji vladar Izraela. Počeo je izvanredno. U molitvi priznaje Bogu da se ne osjeća sposobnim vladati. Vlast mu nije zgoditak, nego zadatak. Zato moli Boga za mudrost da pravedno sudi, da razlikuje dobro od zla. Bog ga onda nagrađuje i bogatstvom i slavom, jer pravednost je temelj blagostanja (1 Kr 3, 1-14); vladar koji osjeća strahopoštovanje pred narodom zaslužuje da ga narod poštuje.
Poznati su slučajevi u kojima se osobito istakla Salomonova mudrost u sudovanju. Sud dvjema majkama, kad je bilo teško odrediti kojoj od njih pripada preživjeli dječak, pokazuje kako kralj poznaje psihologiju, ima povjerenja u majčinsku ljubav, u dobrotu ljudi (1 Kr 3, 1&-28).
Prilike su se u državi utvrdile, Jeruzalem se razvio kao glavni grad, došlo je vrijeme da se u Jeruzalemu podigne hram Jahvi. Taj zadatak pripade Salomonu. Građu za hram nabavio je David s Libanona uz pomoć tirskog kralja Hirama.

Veliki Hram, obložen plemenitim drvom i zlatom, postao je izraz nevidljive Jahvine prisutnosti u narodu. U svetištu je smješten kovčeg Saveza (1 Kr 5, 15-6, 38; 8, 1-13).
Salomonova slava proširila se cijelim poznatim svijetom. Čak je kraljica iz Sabe, s ruba Afrike, došla u Jeruzalem da upozna Salomonovu mudrost (1 Kr 10, 1-13). Taj dio Afrike, Etiopija, već je onda održavao prisne veze s Izraelom. Zanimljivo je da je to jedina zemlja afričke unutrašnjosti gdje se proširilo kršćanstvo i do danas ostalo utvrđeno. Etiopski carevi smatrali su se uvijek potomcima te kraljice od Sabe i kralja Salomona.
Biblija ne dopušta ni da Salomon izraste u legendarnu savršenu ličnost. I on je bio čovjek s ljudskim slabostima. Previše slave i uspjeha udarilo mu u glavu. U starijim godinama odao se slatkom životu, postao igračka u rukama svojih brojnih žena. Bile su mnoge od tih žena poganke, pa je tako u Izrael prodirao tuđinski utjecaj (1 Kr 11, 1-13). Da bi mogao održavati sjaj svoga dvora, Salomon je nametao narodu sve teže poreze. Od njegova nasljednika, sina mu Roboama, Izraelci su tražili smanjenje tih daća. Ali mladić je obijesno odbio te zahtjeve i zaprijetio još težim porezima. Tada je deset plemena priznalo svojim kraljem Salomonova slugu Jeroboama, kojega je na to ohrabrio prorok Ahija. Tako godine 932. prije Krista dolazi do diobe kraljevstva (1 Kr 12). Roboam je ostao kraljevati u Jeruzalemu nad samim Judinim plemenom, jer je Bog vjeran obećanju da Davidovo potomstvo neće biti odbačeno. Sjeverno kraljevstvo s deset plemena zove se odsada Izrael, a južno se zove Judeja. Dioba kraljevstva Božja je kazna za nevjernost kralja Salomona. Jedinstvo je uvijek plod vjernosti Bogu. Kad nema jedinstva u čovjeku, nema jedinstva ni među ljudima. Roboam pokušava nasiljem ponovno ujediniti kraljevstva, ali Bog to ne dopušta. To je moguće u drugim narodima koji nisu nosioci budućnosti. Izrael ne smije tako. U njemu jedinstvo zemlje i naroda može biti jedino plod stvarnog jedinstva u vjeri i vjernosti svome povijesnom poslanju.

--
OGNJENI PROROK
Tako opet nastupa vrijeme kad Bog mora izravnije preko proroka održavati narod u svijesti naročitoga povijesnog poslanja. Nižu se veliki proroci u oba kraljevstva. Sredinom 9. stoljeća pr. Kr. vlada u Izraelu kralj Ahab. Oženio se Izebelom, kćerkom sidonskoga kralja. U glavnom gradu Samariji, koju je podigao njegov prethodnik kralj Omri, pod Izebelinim utjecajem gradi se hram poganskog krivoboga Baala. Izebela daje pobiti svećenike Jahvine, a »uvozi« 450 Baalovih svećenika da šire u Izraelu krivu vjeru. Tada se diže Ilija iz Tišbe i u Božje ime navijesti kaznu. Nastupa strašna suša i zbog nje glad u zemlji. Ilija se pred kraljem krije na potoku Keritu. Bog ga ondje čudesno hrani. Kad je i taj potok presušio, Ilija se sklanja u Sarfatu Sidonsku k nekoj ženi udovici. Ta žena ga velikodušno prima, a Bog joj to uzvraća umnažanjem hrane i oživljenjem sina kad ga je bolest bila shrvala (1 Kr 17). U tjeskobnim trenucima Božji ljudi pokazuju izvanrednu vlast nad prirodom, po mjeri svog pouzdanja u Boga. Treće godine suše Ilija izaziva Baalove svećenike na neobičan dvoboj. Pred cijelim okupljenim narodom pušta ih da uzalud zazivaju svog krivoboga Baala ne bi li im ognjem s neba zapalio žrtvu na žrtveniku. Nakon njihova neuspjeha Ilija izvodi to čudo, te oduševljeni narod kažnjava Baalove svećenike. Odmah je pala željena kiša (1 Kr 18). A Ilija pobježe prije nego što je Izebela dospjela da mu se osveti. Bježao je u Judeju. Osjetio se sam, napušten od sviju. Čudesni uspjeh ne donosi mu slavu. Božji ljudi često moraju doživljavati takve teške dane, kad im se čini da je i Bog daleko, a svijet da se nikada neće promijeniti. Zato Ilija moli Boga da mu dade smrt, jer vidi da ni sam nije bolji od svojih predaka. No Bog mu opet izvanredno pomaže. Dobiva kruh koji ga toliko okrijepi da može pješačiti
mnogo dana do Božje gore Horeba. Ondje u špilji žalosno govori pred Bogom kako je sve bilo uzalud. Tu mu se Jahve javlja vrlo znakovito. Najprije se pojavio silan vihor koji je drobio kamenje. Ali Jahve nije bio u vihoru. Zatim potres, ali Jahve nije bio ni u potresu. Ni. u ognju koji se pojavio nije bio Jahve. Jahvina se prisutnost očitovala tek u šapatu lakoga i blagog lahora (1 Kr 19).
Sto bi to moglo značiti? Vihor, potres i oganj idu pred Jahvom. U povijesti Bog priprema ostvarivanje svojih nauma i silovitim sredstvima, ali prava Božja prisutnost nalik je na šapat tihoga osvježujućeg lahora. To je slika iz Edena, raja zemaljskoga, i slika vječne budućnosti gdje će Bog trajno saobraćati s ljudima u slobodi. Kad je to shvatio, Ilija mora ponovno zaroniti u povijesna zbivanja: Bog ga šalje da pomažu je nove kraljeve i da odgaja nove proroke. Prorok može naoko očajavati, ali ne smije šuštati. Daleko je ostvarenje Božjih nauma, daleko je blagi lahor vječnosti, ali treba ga kroz stoljeća pripremati na različite načine.
Događaj s Nabotovim vinogradom (1 Kr 21) nalik je na poznati Davidov grijeh. Ovdje je riječ o pohlepi koja može biti strašnija od bludnosti. Izebela krivim svjedocima odstranjuje vlasnika vinograda, nesretnog Nabota. Ilija opominje kralja i izriče Božju osudu. Ahab je Izraelac i kaje se. Izebela, strankinja, nema smisla za izraelski odnos s Bogom i ustraje u svojoj zloći.

Odlazak proroka Ilije s ovoga svijeta prikazan je kao čudesan događaj. Prorok ognja nestaje pred očima svoga nasljednika Elizeja ovijen nebeskim ognjem. Elizej to opisuje kao ognjena kola koja su vukli ognjeni konji (2 Kr 2). Među Izraelcima proširilo se vjerovanje da Ilija nije umro, da ga Bog negdje čuva i da će se ponovno pojaviti. Nazivajući Ivana Krstitelja Ilijom koji je došao, Isus nam je pokazao da se to vjerovanje može tumačiti i slikovito, u prenesenom značenju. Poznato je da i u drugim narodima postoje slične predaje. Narod ne želi vjerovati da su veliki i plemeniti junaci u kojima je počivala sva nada naroda naprosto nestali. Vjerujući da su ti junaci negdje živi i da će se vratiti, narod zapravo vjeruje istinu da njihovo djelo nije prestalo, da će se ono što su oni htjeli i za što su se borili u određeno vrijeme ostvariti. Tako su narodne pjesme sačuvale vjerovanje da Marko Kraljević negdje spava i da će se probuditi da potjera neprijatelje. I potomci poraženih boraca naše seljačke bune kroz stoljeća pripovijedaju da Matija Gubec, Gubec-beg, sa svojim vojvodama živi negdje u Sljemenu i da će doći da oslobodi seljake, da izbori pravdu. U određenom smislu te su priče istinite, jer zaista misli tih junaka nisu umrle; svjedoci smo da se, iako mnogo kasnije, ostvaruje i nacionalno i društveno oslobođenje. Tako je sasvim sigurno i biblijski prikaz o odlasku Ilije Tišbijca i vjerovanje o njegovu povratku bitno istinito. Jer Bog nije odustao od svoga nauma, te su mnogi veliki proroci nastavili Ilijino djelo, a sam je Isus potvrdio da se Ivan Krstitelj može nazivati Ilijom koji je došao da pripremi veliko vrijeme Božje pobjede. Prihvaćajući ovakvu smislenu istinitost tog prikaza, mi nipošto ne možemo tvrditi da znamo kako je Ilija zapravo otišao i što je s njim bilo. Možemo samo reći da ne raspolažemo s dovoljno podataka za iscrpno tumačenje tog opisa u Bibliji.

Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, kojega je Elizej oslobodio gube (2 Kr 5), značajan je zbog toga što je bio stranac, a Bog mu se smilovao kao da je jedan od izabranih - Izraelaca. Ovu će zgodu, kao i zgodu s udovicom strankinjom koja je hranila Iliju (2 Kr 4), navesti Isus kad bude htio dokazati svojim vjernim suplemenicima da spasenje nije ograničeno na sam Izrael. Prorok pazi da ne uzme nagradu za dobročinstvo koje je učinio strancu. Važno je da svjedočenje o snazi i dobroti Jahvinoj bude čisto, slobodno od svakoga sebičnog interesa. Prorokov sluga Gehazi, koji ipak pokušava od Naamana uzeti plaću, podliježe zakonima trgovanja. Na njega odmah prelazi i guba koja je nestala s Naamana.

--
PRIPREME UOČI MRAKA
Nalog što ga je Ilija primio da se za kralja u Izraelu pomaže Jehu, izvršio je Elizej preko jednoga svog pomoćnika (2 Kr 9). Jehu je primio nalog da makne s prijestolja Ahabovu obitelj. Ahab je već bio poginuo u boju, vladao je njegov sin Joram, a Izebela je i dalje širila krivoboštvo. Vojska je priznala Jehua novim kraljem. Pogubljenog Jorama baciše na njivu Nabotovu. Tu je ubijen i judejski kralj Ahazja. Izebelu su bacili kroz prozor. Na ulici je izjedoše psi, kako proreče Ilija.
Nakon toga došlo je do niza ubojstava na dvoru u Jeruzalemu. Ahazjina mati Atalija pobila je sve prinčeve i zavladala sama. Tako je osigurala tuđinski utjecaj i krivoboštvo. No svećenici su spasili jednoga princa - Ahazjina sina Joaša, krili ga šest godina u hramu, a onda ga pomoću vojske postaviše na prijestolje. Atalija je pogubljena i Baalov hram srušen. Tako je sredinom 9. stoljeća pr. Kr. - uoči velikih nesreća koje su dolazile - još jednom obnovljen savez naroda s Bogom (2 Kr 10-11).
Elizej je umro brinući se za budućnost naroda (2 Kr 13, 14-21). Pod kraljem Jeroboamom Izrael slabi. Bliži se propast koju naviješta prorok AMOS. On osobito kori raskoš i nebrigu za duhovne stvari. Nakon Amosa u Izraelu prorokuje HOŠEA. On naviješta nadu, jer Bog je vjeran i neće odbaciti svoga grešnoga naroda. Nakon kazne dolazi obnova. U isto vrijeme u Judeji živi jedan od najvećih proroka: IZAIJA. On je bio prorok i državnik, savjetnik kraljeva. Od godine 736. vlada u Judeji kralj Ahaz. Aramski kralj u savezu s izraelskim navali na Jeruzalem, ali bez uspjeha. Izaija je u Božje ime smirivao kralja u .opsjednutome gradu (2 Kr 16; Iz 7). U proročanstvu koje je Izaija izrekao tih dana spominje se Djevica koja rađa Sina, a taj je Sin »Bog s nama« - Emanuel. Novi Savez prepoznao je u tom proročanstvu navještaj da će se Spasitelj-Bogočovjek roditi od Djevice.

Ahaz je u metežu tih dana uspio predobiti za sebe kao saveznika asirskoga kralja, te je taj pokorio aramskog kralja Rasina, saveznika Izraela. Bratoubilački rat i bijedni savezi sa strancima. A Izaija naviješta svjetlost koja će ipak sinuti. Bog će slomiti jaram robovanja. Uskoro su Asirci pobijedili i Izrael. Godine 722. pala je Samarija, i narod Izraela odveden u ropstvo i rastjeran po svim dijelovima asirskog carstva (2 Kr 17, 5-23). Jeruzalem se još neko vrijeme drži. Asirci godine 701. pokušavaju osvojiti i Jeruzalem. Stranac nije ni mogao biti iskreni saveznik Judeje. Ali tom prigodom asirska vojska je stradala od kuge i povukla se. Izaija tumači da je to Bog pomogao narodu (2 Kr 18-19).
Nakon Ahaza u Judeji vlada Ezekija, zatim Manaše, Amon i Jošija (638-608). Bliži se rasap i Jeruzalema, nestaje država Božjeg naroda (2 Kr 19-25). Ali svećenici i proroci znaju svoj zadatak. Što je opasnost veća, to više treba okupiti i ojačati svijest o Savezu s Jahvom. Kad uopće ne bude države, ta će svijest okupljati u jedinstvo Izrael po svim dijelovima svijeta. Za vrijeme Jošije pronađeni su davno izgubljeni dijelovi Svetoga Pisma, knjiga Ponovljenog zakona. Kralj je bio duboko dirnut. Nastojao je iskoristiti vrijeme i na temelju tog zakona očistiti svoje kraljevstvo od različitih krivih vjerovanja i štovanja kojekakvih idola. Jošija se ubraja među pravedne kraljeve. Knjigu Ponovljenog zakona pronašao je u hramu veliki svećenik Hilkija. Pred okupljenim starješinama kralj je dao pročitati knjigu i opet obnoviti Savez s Jahvom. Iz hrama su izbačeni i spaljeni svi predmeti koji su služili krivobogovima. Zabranio je svako gatanje, vračanje i bajanje, svaku praznovjericu (2 Kr 22-23). Tako su u Jeruzalemu mudro iskorištavali vrijeme prije 'propasti. To je trajna praksa Božjega naroda. Kad se spremaju katastrofe, nema očajavanja. Treba okupiti duhovne i intelektualne snage, da se ima od čega živjeti u danima robovanja i neslobode. Iako im je bilo preostalo zaista malo godina, taj se postupak pokazao vrlo uspješnim.

--
SUZE NA ZGARIŠTU I U TUĐINI
Za vrijeme Jošije javlja se još jedan veliki prorok: JEREMIJA. I on je vrlo zauzet u političkim prilikama. Više puta zamjerio se kraljevima. On naviješta razaranje i pustoš, ali uvijek jamči da će se Bog smilovati, da će ostati Ostatak iz kojega će ponovno ojačati Izrael. Njegova je ocjena svega zla što im se događalo vrlo jasna. U ime Božje govori narodu: »Jer ste mene ostavili da biste služili tuđim bogovima, služit ćete tuđincu u zemlji koja nije vaša.«
Nad zemljom se nadvila opasnost i s juga. Josi ja je poginuo u borbi protiv Egipta. Nasljednik Joahaz bio je zao. I bio je zapravo vazal egipatskog faraona. Faraon ga svrgne i zamijeni bratom mu Jojakimom. Jojakim ubire teške poreze da udovolji faraonu. No uskoro potpada pod vlast Babilonaca. Zatim se pokušao pobuniti i sve do smrti se borio. Naslijedio ga je Jojakin. Vladao je samo tri mjeseca i pao u ropstvo Nabukodonozora, kralja babilonskoga. Stranci su opljačkali i odnijeli sve vrijedne predmete iz Hrama. Mnogi žitelji Jeruzalema odvedeni su u ropstvo. U pokorenom gradu okupator je postavio za vladara kraljeva strica Mataniju, nazvavši ga Sidkija. Bio je to zao vladar. Što se drugo moglo i očekivati od sluge tuđinaca? Uzalud se pokušao pobuniti. Nabukodonozor je odmah krenuo s vojskom da upokori nevjernog slugu.
Sidkija u nevolji zamoli Jeremiju proroka da isprosi Jahvinu pomoć. Tada se s juga približiše Egipćani, pa se sjeverni neprijatelji povukoše. Kralj se ponadao, ali Jeremija upozorava da je to isprazna nada. Ne može se spasiti sloboda nečasnim pogađanjem s protivnicima, plesanjem na konopcu napetih interesa velikih sila. Sve je već kasno. Grad će propasti. Jeremija je mislio da nema više smisla boriti se, da je bolje predati se da se barem životi sačuvaju za budućnost naroda. Zbog toga je kralj dao Jeremiju zatvoriti, optužujući. Nije htio poslušati Jeremijine savjete. Ljeti godine 587. Jeruzalem je pao. Mnogi su Judejci pobijeni. Mnogo ih je odvedeno u ropstvo. Jeremiju je pad grada zatekao u tamničkom dvorištu (Jr 37-39). Poznate su njegove tužaljke nad opustošenim gradom. Te se tužaljke pjevaju u bogoslužju Velikog tjedna. Zarobljenici koje je kralj Nabukodonozor odveo u sužanjstvo ostali su vjerni Bogu. Svjesni da je sva nevolja koja ih je stigla plod njihove nevjenosti Bogu, oni u sužanjstvu jačaju vjersku svijest, drže se zajedno, mole bez prestanka, odgajaju djecu u vjeri, zajedno čitaju svete knjige. Ondje nastaju i tužni psalmi, pjesme prognanika. Najpoznatiji je među njima psalam 137. Taj psalam izražava vjernost Bogu, čežnju za Jeruzalemom, ali se također vidi kako je taj narod još daleko od savršenog zakona ljubavi koji će biti naviješten tek po Isusu. Moleći Boga za oslobođenje, kunući se na vjernost Bogu, Izraelci u sužanjstvu također žele zlo svojim tlači-teljima, zazivaju na njih teške nesreće, žele se osvetiti čak njihovoj djeci.
No, boravak u sužanjstvu imat će dvostruki blagotvorni utjecaj na duh Izraela. S jedne strane, Izraelci vide da je njihovo najveće blago Savez s nevidljivim Jahvom, a ne jaka država. S druge strane, živeći među strancima oni će se naučiti cijeniti i druge ljude, shvatit će da Bog svoje naume izvodi i pomoću tuđinskih vladara, da se i u tuđinskim kulturama nalaze velike vrijednosti, lijepe predaje i mudri zakoni. Nešto od svega toga izrazit će se i u onim knjigama Svetoga Pisma koje nastaju poslije tih dana.

(nastavlja se)

PUT U MIŠOLOVKU

VRIJEME DOGAĐANJA: 17. stoljeće prije Krista.

Abrahamovi praunuci teško podnose brata Josipa, koji nastupa kao prorok. Prodaja ga u roblje. Zatim, u potrazi za hranom, i sami dolaze u Egipat kao u zlatnu mišolovku.
Kršćanstvo je Savez s Bogom za oslobođenje i potpuni razvitak čovjeka i potpuno dovršenje čovječanstva i svega svemira koje nastaje savezničkom suradnjom Boga i čovjeka. Taj je Savez sklopljen u povijesti i kroz povijest se razvija. Početak, razvitak i ostvarivanje toga Saveza zovemo poviješću spasenja. Povijest spasenja, u širem smislu, počinje s pojavom prvih ljudi na Zemlji i događa se dok na Zemlji bude ljudi. No, u užem smislu, ta povijest počinje s Abrahamom, jer je Abraham prva povijesna ličnost za koju znamo da je s Bogom razgovarala, da se s njim Bog nešto dogovorio, povjerio mu određene zadatke i obećao mu u tom pomagati. Abrahamovo potomstvo razvilo se u narod Izrael. Tom je narodu Bog, preko Mojsija, dao Zakon i sklopio s njim čvrst Savez za promjenu svijeta, za oslobođenje čovjeka. U tom se narodu, na kraju, sam Bog pojavio kao čovjek - Isus Krist. U Isusu je sklopljen novi Savez između Boga i čovječanstva, od Isusa je potekao novi narod koji okuplja ljude iz svih naroda. To je Crkva. Da nas, i do kraja povijesti, Crkva je Božji saveznik za oslobođenje i potpuni razvitak Čovjeka. Mi kršćani imamo tu sreću da smo krštenjem - a krst je preporod ili novo rođenje -postali članovi toga novog izabranog naroda - Crkve. Svaki je od nas s Bogom u Savezu. Mi smo saveznici. Želimo biti vjerni saveznici. Zato moramo dobro upoznati taj Savez, povijest spasenja. Onda možemo svi zajedno s Bogom nastaviti tu povijest, stvarati budućnost svijeta.

Brzo ćemo vidjeti da se ta povijest razvija kao napeta drama. Cijela je povijest jedna drama. Ta se drama događa kroz tisuće godina, ali se također cijela događa u svakome od nas i u svakom trenutku povijesti. Svaki je trenutak važan, svaka je uloga glavna. U igri je čovjek i nečovjek, sloboda i ropstvo, mržnja i ljubav, laž i istina, očaj i spas. Treba samo znati što je zapravo čovjek i što je prava sloboda, a to se ne može naučiti kako se naizust uči neka pjesmica ili koja matematička ili kemijska formula. To učimo tako da živimo u Savezu s Bogom i da drugujemo s Božjim saveznicima koji sada žive ili koji su davno živjeli.
Nema čovjeka koji je potpuno slobodan. Svakoga nešto tišti, svi smo u nekim okovima, u nekom ropstvu. Kao ptica u krletki koja kroz rešetke gleda široko nebo i sanja o slobodi. Ptica želi izaći. IZLAZAK je put u slobodu. Ljudi, cijelo čovječanstvo, žele izaći iz zla u dobro, iz bolesti u zdravlje, iz sadašnjosti u budućnost, iz ropstva u slobodu. Cijela se povijest spasenja događa u Izlasku. No, svi znamo da nije lako izaći. Sloboda se uvijek plaća žrtvama. Zato je i sva povijest spasenja prožeta žrtvama, a sve se žrtve skupljaju i sve dobivaju smisao i snagu u jednoj ŽRTVI. Tko upozna tu ŽRTVU, taj zna što je sloboda. Tko se zajedno s njom žrtvuje, taj pronalazi put Izlaska.
Pošto se kao saveznici bore Bog i čovjek, žrtvuju se i Bog i čovjek. To nije lako ni shvatiti, ni izreći. Vidjet ćemo da je kroz povijest spasenja to žrtvovanje Boga i čovjeka označeno JAGANJCEM. Taj je Jaganjac ključ cijele tajne.

--
ZAMKA PRAZNOGA ŽELUCA
Lijepo je govoriti o slobodi, ali čovjek prije svega mora jesti. U potrazi za hranom, odjećom, udobnijim stanovanjem ljudi rade, sele iz jedne zemlje u drugu, pronalaze nova oruđa, unapređuju znanost i privredu. Događa se da čovjek za hranu prodaje i slobodu i čast i samoga sebe. Hranom, ili novcem koji znači hranu, bogataš može kupiti siromaha, sit gladnoga. Da bi se oslobodio gladi i neimaštine, čovjek često upada u još gore robovanje. Kao što miš za mirisnim komadom slanine ulazi u mišolovku. Primjera ima bezbroj. Mnogi su želeći udobnije živjeti prodali sve što su imali na selu i došli u grad. A u gradu žive u tijesnoj sobici, primaju malu plaću; ako se žele pristojno obući, nikad se ne mogu do sita najesti. Da i hoće, nemaju se kamo vratiti, ostaju kao u mišolovci. Ima i takvih koji su se u gradovima, osobito u tuđim zemljama dobro snašli. Ali mnogi od njih zaboravljaju svoje žene i djecu, ne mare više ni za domovinu, ni za prijatelje, ni za poštenje. Takvi su upali u još goru - zlatnu mišolovku.

--
PRAVEDNIK U OKOVIMA
Nešto se slično, prije kojih trideset sedam stoljeća, dogodilo Abrahamovim potomcima. Bili su to sinovi Abrahamova unuka Jakova, njih dvanaest.
Oni su to zapravo i zaslužili. Dok su još slobodno živjeli po pašnjacima u zemlji Kanaan (poslije se ta zemlja zvala Palestina, a danas je ondje i država Izrael), starija braća prodala su u roblje mlađeg brata Josipa. Mrzili su ga zbog toga što je bio dobar i što ga je otac jako volio. Trgovci robova preprodali Josipa u Egipat za kućnog slugu bogatom Putifaru. Tako je Josip, pravedan, došao u ropstvo (Post 37).
Vrlo sposoban i čestit, Josip je stekao gospodarevo povjerenje i postao nadglednik nad drugim robovima. K tome je bio mlad i lijep, te je Putifarova žena htjela s njime varati svoga muža. Da je to prihvatio, mogao je još bolje živjeti. Bio bi zapravo gospodar u kući. Ali Josip se nije prodavao. Uvrijeđena žena lažno ga optužila kod muža, te Josip dospije u tamnicu. Opet pravednik trpi namjesto krivih u tamnici kao u grobu. Zatvorenici su očajni i pakosni; kad se već ne mogu osvetiti tlačiteljima, grizu jedan drugoga. Josip ostaje vedar i svima dobar. On je Božji saveznik te uz Božju pomoć lako upoznaje ljude i proniče njihove sudbine. Dođe tako glas do egipatskog kralja, faraona, da Josip umije tumačiti, snove i pretkazivati budućnost (Post 39-40).

--
LAŽNI SJAJ ULASKA
Kralja tih godina more neke crne slutnje, na san mu dolaze neke mršave i debele krave, prazno i puno žitno klasje. Josip pametno kaže kralju da će nakon rodnih godina doći ne-rodne, da u obilju treba štedjeti žito, kako bi ga bilo za gladne godine. Kralj mu povjeruje, te Josip skuplja viškove bogatih žetvi. Pokazalo se da je imao pravo: dolaze sušne godine. Njive su puste, ali su skladišta puna. Josip ih otvara i hrani narod. Gledaju ga kao čudotvorca, osloboditelja. Faraon ga imenuje potkraljem, na svečanim kolima voze ga kroz glavni grad, narod mu kliče kao spasitelju.
Ubrzo za Josipom, zapravo za žitom, dolaze u Egipat i njegova braća iz Kanaana. Josip im sve oprašta i zove ih u blagostanje. Tako svih dvanaest sinova staroga Jakova (Izraela) napuštaju staru domovinu, a u Egiptu dobivaju najbolju zemlju, sočne pašnjake. Izgleda da su sve muke prošle, da problema više nema (Post 41-47).

--
KRAJ ILUZIJE
Godine prolaze, Izraelci se u Egiptu množe, zovu ih Hebrejima, a taj izraz (Habiru) pokazuje da ih već ubrajaju u niži soj, među strane horde koje su došle u Egipat tražiti kruha i zaštite te su ondje prisilni radnici ili plaćenici. Mišolovka se već zatvara, a oni toga još ne vide. Kasnije dolaze novi kraljevi i nitko više ne pamti zaslužnoga Josipa. Egipćani postupaju s Izraelcima kao i sa svakim drugim robljem. Tjeraju ih na prisilne radove, drže ih kao u logorima, batinaju ih i ubijaju za svaku sitnicu. Od vremena do vremena ipak ih dobro nahrane, da bi mogli raditi i da se ne bi pobunili (Izl 1).
To je već kraj iluzije. Nakon slobode i sitosti došlo je ropstvo, nakon kratkotrajne slave duboka sramota. Izraelci su očajni, jedva još pamte da je nepoznati Bog nešto obećao njihovim praocima Abrahamu, Izaku, Jakovu. No, da nisu upali u nevolju, oni bi to još brže zaboravili. Da su ih Egipćani držali kao sebi ravne, oni bi se bili s Egipćanima izmiješali te bi vjerovali da je glavno imati pun trbuh, lijepo odijelo, kuću i kola, da čovjek živi zato da uživa i baš ga briga kako drugi žive. Zaboravili bi Boga Abrahamova i počeli bi štovati sve egipatske krivobogove, koji se mogu podmićivati kao što se podmićuju kraljevski činovnici. Tako bi bio propao cijeli Božji naum s Abrahamom i njegovim potomstvom.
Ali, koja korist od zla koje ih je stiglo? Nije li i tako sve propalo?

(nastavlja se)

OKOVANI GLASNICI SLOBODE

VRIJEME DOGAĐANJA: 7. desetljeće 1. stoljeća poslije Krista.

Kao što je Josip Pravedni bio od braće vezan i prodan a Egipat da ondje postane ambasadorom Objave, tako i Isusovi apostoli, osobito apostol Pavao, bivaju u Izraelu progonjeni i okivani. Pavao okovan dolazi u Km da ondje zajedno s Petrom udari temelje novog sredozemnog i svesvjetskog Božjeg naroda.

-
NAJDRAŽA TAJNA
Nakon prvih Duhova Isusovi sljedbenici smatraju sebe pravim Ostatkom Izraela koji je dužan, kao kvasac, zamijesiti se u tijesto poganskoga svijeta, da u tom svijetu izraste Novi Izrael, Crkva. Znaju đa je Isus umro kao pravi vazmeni Jaganjac, da je stekao uskrsnuće i sjeo zdesna Bogu Ocu, da je u svojoj Krvi sklopio novi Savez ljudi s Bogom, da je on jedina žrtva i jedini veliki svećenik Novoga Saveza. Sastaju se redovito prvog dana u tjednu (nedjelja), u dan kad je Isus uskrsnuo, čitaju Sveto Pismo i "lome kruh", tj. slave euharistiju. Znaju da je, po Isusovoj riječi, taj kruh pravo tijelo, a to vino prava krv Kristova, da se na tim sastancima sastaju s Kristom i postaju dionici njegove žrtve, smrti i uskrsnuća, te se po tom blagovanju doista okupljaju u jedno otajstveno Tijelo Kristovo.
U Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao piše:
"Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo - nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo - nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan, jedno smo tijelo mi mnogi" (1 Kor 10, 16-17). U istoj poslanici (1 Kor 11? 23 i dalje) Pavao kratko tumači da se to kršćansko euharistijsko blagovanje osniva na onome što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Kaže da vjernici time "navješćuju Gospodnju smrt dok on ne dođe". Pričestiti se smije samo onaj tko je čiste savjesti, tko nije u stanju grijeha.
No u prvim apostolskim spisima ne nalazimo podrobnije opise euharistijske žrtve i gozbe kako su je onda obavljali. Pravi su vjernici to dobro znali, jer upravo kroz takve sastanke živjeli su i unapređivali svoju vjeru; a oni koji nisu bili vjernici nisu to smjeli ni saznati. U mladoj Crkvi sve se određenije to - euharistija - smatralo najstrožom tajnom koja se nije smjela povjeravati nevjernicima. Tko nije već povjerovao Isusu Kristu, ne može euharistiju razumjeti, može je čak krivo shvatiti. Ta praksa čuvanja tajne o euharistiji zove se "disciplina arcani".

-
OSLOBOĐENJE RIMA
Čuvajući tu najdražu tajnu za one koji su već povjerovali i okupili se u zajednicu Crkve, kršćani ustrajno naviještaju svijetu da je Isus iz Nazareta pravi Spasitelj, Bog Osloboditelj, koji razara sve ograde među ljudima, koji ukida svako robovanje, koji svakog čovjeka poziva da s njim zajedno prođe kroz smrt u novi život. Brzom, gotovo munjevitom akcijom apostoli, osobito Petar, a još više Pavao, prolaze kroz velike gradove Bliskog Istoka i Sredozemlja, nastoje na raskrižjima trgovačkih putova, koji su ujedno čvorišta kulturnog utjecaja, utemeljiti žive jezgre nove zajednice. Svijet je tih godina pun putujućih vjerovjesnika. Rimsko je carstvo jedna politička, ekonomska, a dobrim dijelom i kulturna cjelina. To izvrsno služi naviještanju Evanđelja. Prirodno je i vrlo prikladno da se u središtu toga carstva, u samom Rimu, utemelji središnja zajednica, da se u srcu tadašnjega svijeta nađe i srce novog organizma - Crkve. Stoga ubrzo u Rim dolazi apostol Petar, a malo zatim i Pavao. Njih će obojica ondje poginuti oko godine 67. Rimska Crkva kroz sva buduća stoljeća pozivat će se na njih dvojicu kao svoje prvake, a cijeli će kršćanski svijet gledati u Rimskoj Crkvi i njezinu biskupu središte svoga jedinstva.

-
PAVAO SE PREDSTAVLJA RIMSKOJ CRKVI
Pavao je veliki taktičar. On godinama smjera doći u Rim. Za vrijeme svoga trećeg misijskog putovanja on godine 58. iz Korinta piše veliku i vrlo važnu Poslanicu Rimljanima, to jest kršćanskoj zajednici u Rimu. Dobiva se dojam kao da se Apostol osobito potrudio napisati tu poslanicu što sustavnije, preglednije i jasnije, kao da je htio Rimskoj Crkvi izložiti svoju vjeru, svoje naučavanje. Izlaže povijest spasenja, pokazujući kako ta povijest potječe od izabranog naroda Izraela, ali se sada širi na sve ljude. Istina je da svaki čovjek po svojoj razumnoj naravi može spoznati da Bog jest i da treba živjeti pravedno, ali je također istina da su se ljudi, prepušteni samo svome razumu, zapleli u svoje misli kao pile u kučine. Nisu Boga proslavili ni onoliko koliko su mogli po prirodnom razumu, nego su skrenuli u štovanje krivobogova. Stoga ih je Bog, veli Pavao, prepustio da robuju krutim zakonima svoje naravi, strastima i pohotama i nevaljalog uma. Ne mogu se osloboditi robovanja zakonima prirode. Razum ostaje također u lancima prirodne zakonitosti.
A Zidovi, koji su primili Božju objavu, također su se pokvarili Zamračili su Božji naum oslobođenja mnoštvom propisa, sebično drže Boga kao svoje privatno vlasništvo. Stoga se i zbog njih "Ime Božje huli među poganima". Tako je cijeli svijet u ropstvu. Sad dolazi Bog da sve to iznova oslobodi. Nasuprot starom prirodnom čovjeku, koji je predstavljen starim Adamom, Pavao pokazuje Isusa Krista kao novog Adama, začetnika novoga oslobođenog čovječanstva. Počevši od gl. 5 te poslanice, Pavao sustavno tumači kako nas Krist oslobađa doslovno od grijeha, smrti i Zakona.
Cijelu povijest svijeta, svemira, Zemlje i čovječanstva Pavao vidi kao jednu utrobu koja se grči u porođajnim bolovima rađajući novo čovječanstvo, sinove Božje (Rim 8, 18). Ta je slika vrlo bliska suvremenom evolucionističkom gledanju na povijest svemira, posebno nauci velikog mislioca isusovca Teilharda de Chardina.
Pavao se posebno brine da Crkva i sama u sebi bude prostor zakonite slobode. Ne mogu svi kršćani u svemu jednako misliti. Uvijek će biti različitosti u mišljenjima, u pobožnostima, u postovima, u obredima. Glava 14. puna je te nauke slobodi u Crkvi. Važno je da svi vjeruju U Isusa kao Boga Spasitelja, da drže zajedništvo euharistije, da sve zajednice i njihovi starješine (biskupi i svećenici) budu međusobno povezani. Unutar tog zajedništva neka cvjeta zakonita sloboda različitosti. "Samo neka je svaki uvjeren u svoje mišljenje", piše Pavao. On tu slobodu priznaje i vjernicima koji su se obratili od židovskoga naroda. Oni slobodno i nadalje vrše svoje stare vjerske običaje, čak mole u jeruzalemskom Hramu.
Tako odmah na početku imamo jedinstvo Crkve u vjeri, sakramentima i zboru biskupa, a različnost u obredima, svet kovanju blagdana, postovima; čak i različnost načina izlaganja vjerskih istina. Kad Pavao piše onima koji su bili pogani, govori sasvim drugim jezikom, služi se drugim pojmovima i slikama nego kad piše onima koji su bili Zidovi.

-
ZATVOR, OKOVI, SMRT
Te godine 58. Pavao dolazi u Jeruzalem, ondje ga starovjerci Zidovi optužuju da razara njihovu vjeru. Zbog nereda koji tako izbijaju Rimljani Pavla uhite. Dvije godine Pavao tamnuje u Cezareji. Ondje se sastaje s upraviteljem Feliksom i njegovom ženom Druzilom, s kraljem Agripom i Berenikom. Ustrajno tumači Isusovu vjeru. Kad ga ugledni Židovi iz Jeruzalema svakako žele ubiti, Pavao se, kao rimski građanin, priziva na cara, te godine 60. putuje kao sužanj u Rim. Djela apostolska (21-28) bilježe sve te događaje. Pavao stječe povjerenje stražara i tamničara, putem liječi bolesne, organizira spašavanje kad se lađa razbije na Malti. U Rimu ga dočekuju kršćani. Ondje živi do god. 63. kao sužanj, ali stanuje privatno uz vojničku stražu. Došao je u Rim okovan, naviješta slobodu. Sam piše kako su njegovi okovi u službi oslobođenja. Iz Rima piše poslanice Kološanima, Efežanima, Filemonu, Filipljanima. Izgleda da je za neko vrijeme bio oslobođen te da je pohodio čak Španjolsku. Iz tog razdoblja potječu poslanice Timoteju, Titu i poslanica Hebrejima, koja se također pripisuje Pavlu, odnosno njegovim najbližim učenicima. No zatim je opet uhićen, i godine 67. u Rimu mu je odrubljena glava. Petar i Pavao ostavljaju nakon svoga mučeništva u Rimu vrlo jaku i svjesnu crkvenu zajednicu, koja se odmah osjeća odgovornom za cijelu Crkvu po ondašnjem svijetu i koju svi časte kao baStinicu te dvojice velikih apostola.

-
OSLOBOĐENI OD PRIRODNE ZAKONITOSTI
U Poslanici Efežanima apostol Pavao naglašava kako nas je Bog sve "zamilovao u Ljubljenome", tj. u svom jedinom pravom Sinu Isusu Kristu. Božji je naum od početka da sve stvorenje uglavi u Kristu. Krist je "kamen zaglavni" koji spaja u sebi s Bogom sve što je stvoreno, kao što zaglavni kamen na vrhu kupole spaja sva kamena rebra svoda. Nekoć smo živjeli po zakonima prirode (po Eonu ovoga svijeta), ali smo s Kristom umrli. Bog nas je s Kristom oživio. Isus je naš Mir, koji svojim tijelom, svojom smrću i uskrsnućem razori razdvojnicu među ljudima.

Filipljanima Pavao piše kako njegovi okovi pomažu Evanđelju. Za Isusa piše da je on "trajni lik Božji" (eto već sve jasnije nauke o drugoj božanskoj Osobi), koji se "nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe ponizio ...". Pavao odmah iz toga izvlači pouku za kršćane koji treba da "jedni druge smatraju višima od sebe". Gdje svatko smatra drugoga boljim i višim od sebe, nema opasnosti da će doći do razmirica zbog sebičnog nadmetanja. Svaki će svakoga nastojati pohvaliti, uzdići, proslaviti. Tu Pavao daje i zrelu nauku stalnog napredovanja u Crkvi. Piše da se on nikada ne hvali niti je zadovoljan onim što je već postigao, nego stalno teži naprijed. To je, po njemu, prava zrelost. Ali iz toga se ne smije izroditi nazadovanje, jer ono što smo postigli važno je. To treba čuvati^ držati, ugraditi u napredak.

-
PONIŠTENA MJENICA
Kološanima Pavao najprije ističe Kristovo prvenstvo. To je prekrasna himna Kristu, tumačenje njegove uloge u Svemiru i u Crkvi (Kol 1, 15-20).
Trpljenja vjernika pridružuju se Kristovim patnjama. To zapravo trpi Krist u svom Otajstvenom Tijelu (Kol 1, 24). Isusovo djelo uništenja naših grijeha Pavao tu opisuje slikom zadužnice (mjenice) koja je svjedočila protiv nas, a Isus ju je izbrisao, upravo poništio pribivši je na križ, probivši je svojim čavlima (Kol 2, 14).

-
OSLOBOĐENJE OD KRIVOG BOGOŠTOVLJA
Dosljedno naučavajući oslobođenje, Pavao tu piše kako vjernik ne smije robovati starim ili novijim, židovskim ili poganskim religioznim običajima. Mnogi, naime, pokazuju prividnu poboznost obdržavanjući razne blagdane, postove, štujući anđele (Kol 2, 18) ili što drugo, a time zaboravljaju da je Krist jedina Glava, jedini Spasitelj. Te naoko vjerske odredbe zapravo su "uredbe i nauci ljudski". To je "samozvano bogoštovlje", to je čak "poniznost i trapljenje tijela". Sve to slovi kao neka mudrost, ali nema vrijednosti, nego potiče oholost i podjelu među vjernicima. Pavao inače cijeni svaku pobožnost, svako moljenje i pokoru, samo je važno da se vjernici ne prave time važni, da ne osuđuju druge koji drugačije Boga slave. Ta je pouka i danas važna, jer se uvijek nađe kršćana koji misle da jedino oni znaju kako se moli, koji idu na razna hodočašća, pripovijedaju o nekim viđenjima, slave samo svoje svece, a zaboravljaju da sve to može biti i lijepo, i dobro, i korisno, ali da Crkve nema bez Svetoga Pisma i euharistije.
Također je Pavlu sasvim jasno da ne može živjeti novim, uskrslim životom onaj tko nije umro grijehu.

-
PROTIV SVAKE DISKRIMACIJE
U gl. 3. Pavao niječe svaku podjelu ljudi na rase, nacije, klase, spolove. Pred Bogom su svi ljudi jednakopravni (Kol 3, 11). Ali tako oslobođeni kršćani i dalje žive u okvirima društvenih zakona, u obitelji i u određenom poretku, državi. Oslobođenje počinje iznutra. Tko je doista oslobođen, moći će živjeti i u robovlasničkom društvu; i kao rob, a ipak slobodan. Žena vjernica zna da je ravnopravna muškarcu, mužu, ali neće zbog toga razarati brak, nego će strpljivo, s ljubavlju, preodgajati muža. Tako će i vjernik rob s ljubavlju služiti gospodaru, nastojeći njega osloboditi ljubavlju. Na taj način kršćanstvo iznutra razara temelje društvene nepravde, jer razvija svijest slobode i jednakosti koja se više nikada ne može ugušiti, koja raste i u okovima.

-
POSREDNIK KOJI UKIDA POSREDNIŠTVO
Dvije poslanice piše Pavao svom učeniku Timoteju kojega je sam posvetio za biskupa i ostavio u Efezu. Iz te poslanice vidimo da je mlada Crkva molila za sve ljude, za cijeli svijet. Smatrala se, dakle, odgovornom za sudbinu svijeta. Isus je tu opisan kao jedini posrednik između Boga i čovjeka. Tako se ukida svako posredništvo koje znači odmah i porobljavanje, vladanje, otuđivanje čovjeka. Jedini je posrednik Isus Krist, ali u njemu je Bog izjednačen s čovjekom (Isus je pravi Bog i pravi čovjek u istoj osobi!), te je tako on naročiti Posrednik u kome je posredništvo odmah dokinuto, prevladano. (Važno je ovo uočiti, makar velik dio djece to neće odmah shvatiti; trebat će to djeci i odraslima za zreli pristup mnogim marksističkim kritikama religije i Crkve kao posredništva koje, po njima, razvitak društva mora do kraja dokinuti) Ta je nauka iznesena u glavi 2, redak 5.
(Pavao Timoteju daje i neke čisto praktične upute za rad na sastancima zajednice. Tako kaže da ženama ne dopušta poučavati. To, kao i druga mjesta gdje Pavao traži da žene u Crkvi šute, ne treba shvatiti kao neko ponižavan je ili omalovažavanje žena. U onom trenutku Pavao je morao nastojati da ženska svijest o ravnopravnosti, površno shvaćena, ne urodi neredom u zajednicama, da koja jezični]a žena ne preuzme glavnu riječ ne dajući drugima da dođu do riječi.)

-
SAKRAMENT REDA
U toj poslanici vidimo da u Crkvi već postoje nadglednici (biskupi), starješine (svećenici) i poslužitelji (đakoni). Oni imaju "milosni dar" koji su dobili polaganjem ruku. To je već jasna nauka o svećeništvu kao sakramentu koji iznutra označuje čovjeka, i koji se dobiva polaganjem ruku.

"ČISTIMA JE SVE ČISTO!"
Sličnu, kraću poslanicu piše Pavao i Titu, svom učeniku, biskupu na Kreti. Tu se nalazi nauka o tome kako ništa nije po sebi nečisto ni prokleto, nego ovisi o tome kako se ljudi čime služe. "Čistima je sve čisto" (Tit 1, 15). To je oslobođenje od svakoga magijskog strahovanja. Kad kršćanin ne jede meso ili koju drugu hranu, ne čini to zbog toga Sto misli da bi ta hrana bila manje sveta, prokleta, nego se vježba u svladavanju, priznaje Boga gospodarom svega i nastoji sebi nešto oduzeti da može druge obdariti.

-
OSLOBOĐENJE OD ROBOVLASNIČKOG PORETKA
Sasvim kratka Poslanica Filemonu ima veliko značenje za stav mlade Crkve prema klasnom društvu. Pavao je u Rimu obratio odbjeglog roba Onezima. A poznavao je njegova gospodara Filemona. I Filemona je Pavao obratio i krstio. Sati je i Onezim Isusov oslobođenik. Pavao ga s popratnim pismom vraća Filemonu, tražeći od njega da ga ne kažnjava zbog bijega, nego da ga primi kao brata, kao sebi ravnog člana novoga Božjeg naroda. Onezim će zacijelo u Filemonovoj kući ili na njegovu gospodarstvu raditi određene poslove u skladu s ondašnjim razvitkom privrede i društva, ali će to raditi kao brat Filemonov. Filemon će kao pretpostavljeni u svom gospodarstvu, kao u nekom poduzeću, i dalje Onezimu naređivati, raspoređivati ga na posao, ali će ga kao čovjeka i vjernika smatrati sebi ravnim. Iz pisma se vidi da Pavao to ne prosjaci od Filemona kao neku "milostinju" koju bi Filemon mogao dati ili ne dati, nego mu to naređuje kao njegovu kršćansku i ljudsku dužnost.

-
KRALJEVSKO I SLUŽITELJSKO SVEĆENIŠTVO
I apostol Petar, vjerojatno također iz Rima, piše svoju prvu poslanicu. Naziva vjernike "rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviješta silna djela" Božja (1 Petr 2, 9). Te se riječi često navode kad se govori o općem svećeništvu svih članova Crkve. To je opće ili kraljevsko svećenstvo, dok se ono svećenstvo kojega su nosioci biskupi, svećenici i đakoni zove "služiteljsko" (ministerijalno), jer se nalazi u posebnoj službi prema cijeloj zajednici, i to sa posve određenim poslovima. Cijela je, naime, Crkva Otajstveni Krist. Krist je svećenik, znači da je sva Crkva jedan veliki svećenik. Stoga svaki član Crkve mora kao svećenik posvećivati svijet, naviještati Evanđelje. A pojedinci su u toj Crkvi posebno zaduženi za određene službe i vršenje sakramenata. Oni za tu službu primaju "milosni dar", sakrament svetoga reda.
Petar naglašava da su kršćani slobodni ljudi, ali da ta sloboda nije izlika za zloću, za "slobodno griješenje" (1 Petr 2, 16).
Tu se (2, 21-25) nalaze stihovi u kojima se Isus prikazuje kao Izaijin Sluga Jahvin. Isus je "grijehe naše ponio na drvo".
Stihovi u nastavku te glave (1 Petr 3, 18-22) govore o Isusovu silasku u podzemlje, u pretpakao, "propovijedati duhovima u tamnici". No to je mjesto još dosta nejasno, nije ga lako tumačiti.
"POZDRAV IZ BABILONA"
Da je ta poslanica pisana doista iz Rima, vidimo iz završnog pozdrava. "Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko, sin moj!" Suizabranica je crkvena zajednica, zajednica izabranih, koja preko Petra pozdravlja druge takve zajednice u svijetu. Babilon znači Rim, jer Rim je bio veliki pokvareni grad, u kojem su kršćani gledali sliku staroga pokvarenog Babilona. Petar možda namjerno ne spominje da je u Rimu, jer se kao apostolski prvak morao kriti. A Marko je njegov učenik, pisac Evanđelja po Marku.
U posljednjoj knjizi Novoga Zavjeta, Otkrivenju Ivanovu, vidjet ćemo kako su kršćani doista Rim smatrali Babilonom, i kako su očekivali Božji sud nad njegovom pokvarenošću.

(nastavlja se)

JAGANJAC, KLJUČ POVIJESTI

JAGANJAC U NOĆI IZLASKA

VRIJEME DOGAĐANJA: od iskona do sredine 13. stoljeća prije Krista.
Sva je prapovijest ispunjena grčevitim i često nehumanim nastojanjima da čovjek stupi u vezu s višim silama, da dokine svoje beznadno otuđenje. Žrtvovanje ljudi i životinja izraz je takvih nastojanja. U noći Izlaska iz Egipta Izrael žrtvuje jaganjca, koji sažimlje i humanizira sva prijašnja žrtvena nastojanja i naviješta sasvim nova rješenja.

--
PRINC NA STRANI ROBOVA
Kad više nije bilo nikakve nade, tajanstveni i nevidljivi Prijatelj njihova oca Abrahama iznenada preuzima inicijativu. Poziva jednoga između njih, koji je sretnim stjecajem okolnosti bio odgojen na kraljevskom dvoru, da povede narod u slobodu. To je Mojsije, posvojče kćeri faraonove. On nije trpio ropstvo svoga naroda, mogao je od toga okrenuti glavu i živjeti kao sretni princ. Ali ni Mojsije se ne prodaje, kao što se nije prodavao ni Josip. Mojsije je vjeran. U vjerne Bog ima povjerenje. Mojsije preuzima na sebe sramotu svoga naroda. Dolazi faraonu te u ime Božje traži da se oslobodi
narod Izrael. No, faraon se ne pokorava nepoznatom Bogu. Razvija se borba između Boga i kralja, između Osloboditelja i tlačitelja. Na Egipat se redom svaljuju velike prirodne nepogode, proždrljiva jata komaraca i skakavaca i zarazne bolesti. Egipatski mudraci, čarobnjaci, pokušavaju svojim čarolijama uvjeriti kralja da su njihovi bogovi jači od Boga o kojemu govori taj Mojsije. No, Mojsije je među njima školovan, zna sve njihove trikove, pokazuje se vještiji od njih. Sve što mogu oni, on može još bolje. Ipak je sve uzalud, faraon ne pušta naroda (Izl 2-10).
Bilo je proljeće. Egipćani se nadaju plodnoj godini i dobrim žetvama, ali sve im ispada naopako. Vidi se da faraon i njegovi savjetnici ipak nisu gospodari prirode ni života. Nedaće koje se ruše na zemlju i ljude svijet po Egiptu sve više pripisuje srdžbi nepoznatoga izraelskog božanstva. Vidi se da nije dosta zemlju uzorati, zasijati je dobrim sjemenjem i izgraditi kanale za navodnjavanje. Sreća i blagostanje ovise još o nečemu, o nekoj tajnoj sili koja je očevidno nezadovoljna. Moćno se božanstvo srdi. Trebalo bi se s božanstvom sporazumjeti, a nitko zapravo ne zna s njim razgovarati. Izgleda da to zna samo Mojsije, a to je za Egipćane slaba utjeha.

---
U KOŠMARU STRAHA I NEMOĆI
Od najstarijih vremena ljudi su se pokušavali nekako sporazumijevati s tajnim silama o kojima ovisi život i plodnost prirode. Nije se točno znalo jesu li te sile zle ili dobre. U olujama, poplavama, bolestima, gladi i ratovima izgledalo je da su božanstva zla, zlurada. Rascvalo proljeće, plodna jesen, dobar lov, zdravlje i bistri izvori govorili su pak da su božanstva dobra, da vole ljude. S dobrim silama ljudi su željeli sklapati savez, a zle su željeli nekako udobrovoljiti. Na kraju više nisu mogli razlikovati dobra i zla božanstva, izgledalo je da su sve nepoznate sile strašne, da se igraju s ljudima, da malo mare za dobro i zlo. U ljudskim se glavama sve izmiješalo, te su samo jedno željeli: udobrovoljiti tajne sile, božanstva, zloduhe, vile, vukodlake ili duše predaka. Pošto su te sile vrlo moćne, mislili su da je najbolje pokoriti se, priznati njihovu vlast, kao što je za roba najbolje da prizna svoga gospodara. Zato su ljudi smislili da božanstvima treba davati neke darove. A kako nevidljivome nešto darovati? Tako da se dar spali, da se pretvori u paru i dim, pa neka nevidljivi uživaju u tom mirisu. Tako su nastale žrtve. Najstarije su žrtve prvina, tj. žrtvovanje prvih plodova, prvih ulovljenih životinja ili najživotnijih dijelova ulovljene životinje (glava, srce, bubrezi, salo). To se spaljivalo na dar božanstvu u znak priznanja božanstvu da je ono pravi vlasnik prirode. (Tako su shvaćali žrtvu i biblijski ljudi, koji su znali da im je Bog prijatelj.)

--
ORTAŠTVO KRVOŽEDNIM KRIVOBOGOVIMA
S vremenom su ljudi vidjeli da ni to nije dosta. Osjećali su da svaki čovjek, i svi ljudi zajedno, nose u sebi neko zlo. Da smo svi nešto krivi, a nikako se ne možemo opravdati. Svi nečisti, a nikako se ne možemo oprati. To zlo i ta nečistoća upila se duboko u čovjeka, ne možeš je uništiti dok ne uništiš čovjeka. Bit će da zato božanstva i uništavaju ljude. Sto da se radi? Počeli ljudi između sebe uzimati pojedince ili više njih i sami ih ubijati, žrtvovati ih bogovima, ne bi li se bogovi time zadovoljili i druge ljude pustili na miru. To je kao da pastir gladnom vuku kojeg nikako ne može otjerati sam baci u ralje jedno janje, da se vuk zabavi dok pastir pobjegne sa stadom. Takvih krvavih ljudskih žrtava bilo je u starini na svim kontinentima. Ispalo je da su božanstva krvožedna, da uživaju u ljudskoj krvi, a ljudi koji su božanstvima prinosili druge ljude postajali su onda sudionici tih krvožednih bogova, njihovi ortaci, te su mislili da mogu računati i na njihovu zaštitu.

Očevidno su se u svemu tome ljudi zapletali kao pile u kučine. Izlaza uopće nije bilo. A ipak su dobro vidjeli da nešto nije u redu, da bi se trebalo nekako dogovoriti, nekako podmititi ili čak svladati onoga ili one o kojima zavisi ljudska sudbina.

--
TRGOVANJE ILI BLAGOVANJE?
Povijest i pretpovijest svjedoče nam o različitim žrtvama koje su ljudi na razne načine prikazivali bogovima. Postoje i razna tumačenja tih žrtava. Jedni su učenjaci mislili da je to bila obična trgovina. Mi nešto dajemo bogovima, da oni nešto daju nama. Tako je to po teoriji animizma. (Razmislimo nema li među kršćanima takvih koji misle da s Bogom trguju; oni njemu zapale svijeću, »plate« misu, poste ili čak daju koji dinar siromahu, a on njima mora dati ono što oni traže.) Drugi učenjaci kažu da su to davni ljudi htjeli bogove pozvati na ručak i tako se s njima sporazumjeti. Najslasnije (ili najživotnije) dijelove žrtvovanih životinja (srce, utrobu, salo...) sasvim bi spalili na žaru (to neka bogovi mirišu), a ostatak bi pojeli članovi plemena. Tako se stvaralo zajedništvo među ljudima i zajedništvo ljudi s tajnom silom, božanstvom, krivobogom. Tako je po teoriji totemizma. Pripadnici totemističkih plemena najprije su držali da cijelo njihovo pleme potječe od neke određene životinje. Tako su sklapali savez, čak srodstvo, s prirodom koja im je inače bila neprijateljska. Tu bi životinju štovali kao božanstvo, i nitko od njih ne bi je smio dirati. Ispalo je da je njihov bog ta ista životinja, neki strašni nevidljivi bik, ovan, jelen ili što drugo. Onda bi na određeni dan ipak ulovili tu jednu svetu životinju, zaklali je, ispekli i pojeli. Ta je gozba mnogo značila. Pošto je ta životinja (zovemo je totem) po njihovu mišljenju bila njihov srodnik, čak praotac, ona je označavala sve ljude toga plemena. Bilo je kao da žrtvuju samog sebe, cijelo svoje pleme. No, ona je za nj značila i božanstvo, pa je tako i ono bilo žrtvovano. U toj totemističkoj žrtvi kao da je do vrhunca došla neka davna svađa ljudi i bogova, te su u žrtvi stradali i jedni i drugi. Nakon toga bi žrtvena gozba značila pomirenje, ljudi bi ovladali božanskim silama. O tome totemističkom tumačenju žrtava može se dosta čitati i u školskim knjigama. Ima još i drugih pokušaja da se rastumači zašto su ljudi prikazivali bogovima žrtve. Nijedno od tih tumačenja nije sasvim točno, ali u svakom ima ponešto istine.

--
SUKOB BOGA I KRALJA
Stari Izraelci kao stočari lutalice (nomadi) također su običavali izlaziti na brežuljke i Bogu prikazivati prvine svojih stada. No, bili su već pomalo i ratari pa su prikazivali i prijesne pogače od ploda svojih njiva. Oni su točno znali što rade, Bog je bio njihov prijatelj. Za vrijeme robovanja u Egiptu ti su se običaji pomalo gubili, ali je Mojsije sada htio iskoristiti priliku da narod, pod izlikom žrtvovanja, okupi i izvede u pustinju. Odande bi već nekamo pobjegli, ne bi se vratili u ropstvo. No, faraon je to prozreo i nije ih pustio. Zemaljski vladar sam se smatra bogom, ne dopušta da se Bogu prikažu prvi plodovi u znak najviše Božje vlasti nad svime što živi. Na to Bog odluči sam uzeti, i to na strašan način, žrtve prvenaca. Teška neka bolest u jednoj će noći pomoriti sve prvorođene, i ljudsku djecu i mladunčad svih životinja, nitko tome neće izmaći (Izl 11).

--
RASPETI JAGANJAC
A što će se dogoditi s Izraelcima? Bog uči Moj šija neka svaka izraelska obitelj te kobne noći žrtvuje jednog jaganjca. Jaganjac mora biti bez mane, ne stariji od godinu dana. Treba da ga objese (razapnu) na drvo (vodoravno položenu drvenu motku ili štap - taj podatak ne nalazimo u Svetom Pismu, nego ga je zabilježila kasnija židovska predaja, Talmud Jeruzalemski, Misna V. 9), zakolju, njegovom krvlju namazu pragove svojih kuća, zatim da ga ispeku (ražanj je, prema najstarijim podacima, bio načinjen u obliku križa!) i da ga žurno jedu s gorkim zeljem i beskvasnim kruhom, sa štapom u ruci, obuveni i opasani, spremni za put - jer to je noć Izlaska (Izl 12).

--
OVAN ZAMJENIK
Možemo se pitati: zašto je trebalo da žrtvuju upravo jaganjca? S jedne strane, to im je bilo najjednostavnije jer su bili stočari, čobani. S druge strane, treba se sjetiti žrtve Abrahamove. Kad je ono Abraham mislio da treba žrtvovati sina Izaka, Bog je tu žrtvu zamijenio te je namjesto Izaka bio žrtvovan mladi ovan, jaganjac (Post 22, 13). Time je Bog bio pokazao da mu se ne mile ljudske žrtve, ali da ipak treba nešto žrtvovati, da žrtve nešto važno znače. Jaganjac, koji je jednom zamijenio Izaka, sada će zamijeniti svu djecu Izakovu, cijeli narod Izraelov. Pošto je te noći svaka njihova kuća bila označena krvlju jaganjca, ispalo je da su u onom jaganjcu svi oni žrtvovani, da je cijeli narod jedno žrtveno janje. Svi su se predali Bogu »na ugodan miris«. Sad svi blaguju žrtvu kao jedna velika obitelj oko istog stola. S njima, na nevidljiv način, blaguje i njihov Bog. Oni su njegova obitelj. Svi su zavrijedili da poginu, ali ih je jaganjac zamijenio. Dok po Egiptu »tama vlada, a smrt žanje«, njih, koji su naši preci po vjeri, »spasi janje«. Oni su živi, spašeni, spremni za Izlazak.
Sad vide da je ono slavlje njihova pretka Josipa bilo vrlo površno, da nije bilo pravo oslobođenje. Josipu su se ljudi divili zbog toga što ih je nahranio, a pravo je zlo dublje od gladi, pravi spas viši od sitosti. Da ih je Mojsije uspio dobro organizirati i naoružati, oni bi možda bili mogli pobijediti Egipćane i pobjeći u slobodu, no njihovo bi nepobijeđeno zlo išlo zajedno s njima. Muka robovanja i užasna noć u kojoj je jaganjac umjesto njih umro i postao njihova hrana - to je tajni put u duboko i pravo oslobođenje.

--
DA TO NIJE BIO TOTEM?
Ima učenjaka koji će reći da je to bila obična totemistička gozba, da je jaganjac bio izraelski totem. Nećemo naprosto reći ne, jer i u tom krivom mišljenju ima zrnce istine. Istina je da je pashalni jaganjac (pasha - od hebrejske riječi pasah - znači prolaz ili izlazak; mi to kažemo vazam, pa i ono janje zovemo vazmeno janje) one noći značio sve Izraelce, sve ih je u sebi sakupio kao što svaki totem predstavlja sve članove plemena. Također je istina da je on ubijen umjesto njih, i da su ga oni blagovali, i da je ta gozba utvrdila njihovo međusobno jedinstvo i njihovo jedinstvo s Bogom. Ali jaganjac ipak nije izraelski totem. Jer pravi totem je tabu, ne smije se ubijati, osim za rijetke žrtvene gozbe, a janjetina je bila redovita izraelska hrana. Također, Izraelci nisu ni pomišljali da potječu od nekog ovna ili od bilo koje životinje. Oni su znali da potječu od Abrahama. Nikome od njih nije palo na pamet da bi ono janje značilo Abrahama. Također, ono janje nije im predstavljalo Boga. Sličnost sa totemizmom očevidno je samo djelomična, te se vidi da to nije totemizam. Žrtvovani jaganjac označavao je narod, zamijenio je narod, ali nije predstavljao Boga. Stoga je sve to ostalo nedorečeno i dosta nejasno: oni su dobro znali da Boga nisu podmitili ni nahranili, da ga nisu ubili ni u gozbi se s njim pomirili. Ništa od svega toga. Znaju tek toliko da rade nešto slično onome što rade ostali narodi, ali da to ovdje znači nešto drugo. Rade ono što im je Bog naložio, a još ne znaju što to zapravo znači. Cijela će povijest Izraela proći u otkrivanju toga tajnog značenja.
A tajni se znakovi množe, svi koji su ostali živi zahvaljujući krvi jaganjca moraju žurno krenuti na put. Tko bi ostao na mjestu, ne bi se spasio, jaganjac mu ništa ne bi koristio. A put vođi kroz vodu - treba proći kroz Crveno more. Treba ući u vodu kao u grob, da se izađe na drugu obalu novog
života u slobodi. Tek apostol Pavao, dobrih trinaest stoljeća kasnije, zna rastumačiti što to zapravo znači.

--
RJEŠENJE ZAGONETKE
Isus je svojim životom, smrću i uskrsnućem ponovio cijelu tu povijest, ali ju je također ispunio i pokazao njezin smisao. Zato kažemo da su pravedni Josip, Mojsije i pashalni jaganjac tipovi Isusa Krista. S njima se unaprijed događalo nešto slično onome što se imalo dogoditi s Isusom. I cijeli je narod Izrael sa svom svojom poviješću takav tip. U Isusu je sažeta i ispunjena cijela povijest izabranog naroda, sav Stari Zavjet.
Kao što su pravednog Josipa izvikali za potkralja zbog toga što je ljude nahranio, tako su i Isusa htjeli načiniti kraljem kad je čudesno nahranio gladno mnoštvo. Oni koji su čuli i vidjeli da Isus hrani gladne i liječi bolesne, priredili su mu oduševljeni doček, svečani ulazak u Jeruzalem (Cvjetna nedjelja).
S Isusom je išlo dvanaest njegovih apostola, što nas podsjeća na dvanaest Jakovljevih sinova. I apostoli su na Cvjetnicu mislili da je to prava pobjeda, oslobođenje. Ali malo zatim došla je strašna noć Velikog petka. U vrijeme kad se klalo ono starinsko janje Isus je obješen na drvo i ubijen baš kao janje. Pokazalo se da je onaj jaganjac značio Isusa, da je Isus pravi žrtveni Jaganjac. On mnogo bolje od onog jaganjca označuje sve ljude, jer je pravi čovjek; Ali on predstavlja i Boga, jer je također pravi Bog. Drevni sukob Boga i čovjeka tu je dosegao svoj vrhunac. Ljudi su Boga doista ubili. Sve ono što su stari totemisti nejasno slutili, krivo tumačili i bezuspješno vršili, sada je ispravljeno, potvrđeno i ispunjeno: u Isusu ljudi su se izjednačili s Bogom i ubili ga, a on zaista postaje njihova hrana i poziva ih za stol vječne gozbe pomirenja. Tko se označi njegovom krvlju, tko za njim prođe kroz krsnu vodu, taj je na putu u pravu slobodu, na putu da postane pravi i potpuni čovjek.

Treba još reći da sve to nije samo neki mit bez veze sa stvarnim osobnim i društvenim problemima. Isusovi suvremenici nisu Isusa ubili zato da ispune neka stara proročanstva ili da izvrše neki tajanstveni obred. Vidjet ćemo zašto su se oni ljudi htjeli Isusa riješiti, protiv čega se Isus bunio, što je sve s njim umrlo na križu i s njim zakopano u grob. Upoznavajući Evanđelje upoznat ćemo i lance koje je Isus slomio i slobodu koju nam je izborio. Naučit ćemo kako i mi danas postajemo jedno s Jaganjcem, kako lomimo okove u kojima živimo i koji se u nama kriju. Za nas danas povijest je na početku, cijeli je zadatak pred nama.

--
NAŠ KARITAS - ŽRTVA »NA UGODAN MIRIS«
Sve ovo treba da imamo na umu osobito u našem karitativnom radu, u kršćanskoj dobrotvornosti. Kršćani ne pomažu gladnima, siromašnima, bolesnima ili napuštenima želeći ih time pridobiti za sebe, kao da bi ih kupovali. Može se dogoditi da su oni kojima pomažemo toliko oduševljeni te nas na sva usta hvale i plješću nam, kao što su Egipćani pljeskali Josipu i Zidovi Isusu kad je ulazio u Jeruzalem. Ali mi znamo da to nije ono pravo, da time još nismo zaista oslobodili ni njih ni sebe. Na kraju će uvijek doći trenutak kad nije dosta žrtvovati nešto novca ili koju krpicu odjeće, nego treba dati srce; treba biti spreman za drugoga zaista trpjeti. Treba zajedno s njim podnositi njegovu bol, čak i njegovu sramotu. To su trenutci kad kršćanin dobrotvor ne pobire ničiji pljesak i pohvale, kad se grči u poniženju, možda i u nerazumijevanju sa strane onoga koga pomaže, kao što se Isus grčio u Getsemaniju.
To zacijelo ne znači da ne treba sakupljati novac i druge darove za naše siromahe. Treba to samo raditi sa srcem. A to
znači da ćemo od sada još više i još zauzetije sakupljati za Karitas, da nećemo darivati samo ono što nam ne treba, nego ćemo se odricati radi drugih i onoga što nam treba, što nam je drago i važno. Tako ćemo se »označiti krvlju Jaganjca« i svi zajedno biti žrtva »na ugodan miris«.

(nastavlja se)

JAGANJAC POSTAJE SLUGA

VRIJEME DOGAĐANJA: 8. do 6. stoljeće prije Krista.

Uslijed korupcije izraelske države i Hrama, koji zloporabom prerastaju u kumire, Bog svoj narod podvrgava asirskom i babilonskom sužanjstvu. Hram je srušen, nema javnog bogoštovlja. Namjesto vazmenog jaganjca narod počinje sam sebe doživljavati kao osloboditeljsku žrtvu za vlastite grijehe i za sav svijet. Onda se to shvaćanje u proročkim vizijama sažimlje u tajanstveni lik jednoga čovjeka, Sluge Jahvina, koji će preuzeti odgovornost za sve.

--
IZMEĐU DJEČJIH JASLICA I POPRAVILIŠTA
Izabrani Božji narod bio je postavljen između dva svijeta, između dva velika carstva. Na jugozapadu je bio Egipat, na sjeveroistoku Babilon, odnosno Perzija. Oba ta svijeta bila su u ono vrijeme slična što se tiče ekonomije i društvenog uređenja, ali je s obzirom na povijest spasenja među njima velika razlika. Zapad - Egipat - carstvo je blagostanja. Istok - Babilon i Perzija - carstvo je krute vlasti. Kad je narod Izrael bio malen i gladan, Bog ga pušta u Egipat, na Zapad, da se nahrani, ojača, umnoži. I Isus, dok je bio malen i ugrožen od neprijatelja u domovini, ide u zbjeg u Egipat, da ondje poraste, da se sačuva, othrani i da se vrati u domovinu (Mt 2, 13-15). Kad, međutim, narod Izrael postane obijestan, kad ne zna cijeniti Božje darove, kad želi živjeti poput drugih naroda, kad se njegovi kraljevi uzohole a svećenici pokvare, onda Bog svoj narod pušta na Istok, u sužanjstvo, kao u kaznionicu ili u popravilište, da se ondje otrijezni, pročisti i nečemu nauči. Po tome se babilonsko sužanjstvo bitno razlikuje od egipatskog.
U sužanjstvu na Istoku Božji narod mora se odreći svoje pokvarenosti, krivo shvaćenog bogoslužja, lažne pobožnosti. Mora također upoznati druge narode, njihov način mišljenja i vjerovanja.

To je dvostruka škola, škola i čistilište. S jedne strane, treba ostati vjeran Bogu i vjeri otaca. S druge strane, treba tu vjeru otaca očistiti od svega što se u nju uvuklo protiv Božjeg nauma. I treba naučiti o tom Bogu i o toj vjeri govoriti na nov način, kako bi stranci mogli to razumjeti. Od stranaca se također može nešto naučiti. Jer ti stranci imaju svoje krive vjere, klanjaju se idolima, kumirima, krivobozima, ali ima nekih stvari koje oni umiju izreći i objasniti bolje od nas. To treba od njih naučiti, treba njihove riječi, njihovo mišljenje i vjerovanje očistiti od onoga što je krivo, pa onda tim riječima i tim mislima obogatiti svoj govor o pravom Bogu i čovjeku.
Tako se u sužanjstvu babilonskom narod čisti i prosvjetljuje. To je pravo oslobođenje. Božji se narod oslobađa od vlastitih krivih i uskih shvaćanja koja ga okivaju. Božji narod također proširuje svoje znanje, svoj način izražavanja i tako se oslobađa skučenosti i neznanja. Postaje sposobniji da slobodnije druguje s Bogom Osloboditeljem u djelu oslobođenja i drugih ljudi i cijeloga svijeta.
Odmah vidimo da oslobođenje na tom stupnju razvitka povijesti spasenja traži žrtvu. Traži odricanje od mnogih stvari koje su narodu bile drage, bez kojih kao da nije mogao živjeti. To je na neki način umiranje i ponovno rađanje.

--
GRIJESI BOŽJEGA NARODA
Sjetimo se koji su bili grijesi Izraela, kako se Božji narod u obećanoj zemlji Kanaanu počeo iznevjeravati svom Bogu Savezniku.
Vidjeli smo da Bog Jahve nije htio državu, ukoliko je država sredstvo prisile, sredstvo vlasti čovjeka nad čovjekom, manjine koja vlada nad većinom koju izrabljuje i tlači. Bog je želio da bi ljudi, njegovi saveznici, mogli živjeti u društvu gdje bi svi bili jednaki, gdje bi vođe i suci i svećenici bili samo služitelji svoje braće, odgovorni Bogu i cijelom narodu. Ali narod Izrael nije još bio zreo za tako savršeno društvo. (Sjetimo se da na cijelom svijetu nema još ni sada naroda koji bi za to već bio sasvim zreo, iako mnogi danas
O tome govore i za tim teže.) Izrael, dakle, nije ni mogao u ono vrijeme biti zreo za pravu društvenu slobodu i pravednost. Zato mu je bilo malo imati Boga za svoga dobrog pastira i velikog prijatelja; htio je imati kralja kao i drugi narodi. Bog je to dopustio, iako preko volje. Preko proroka Samuela Bog je jasno upozorio narod kamo će ih to dovesti. Prorok im je rekao kako će ih kraljevi iskorištavati i tlačiti. Jer takvi su ljudi, osobito kraljevi. Vole vladati nad drugima. A kad netko ima u rukama veliku vlast, brzo zaboravi pravdu i poštenje. Tako su se izraelski kraljevi brzo uzobijestili, okružili se ulizicama koje su ih samo hvalile, a nisu htjeli slušati proroke koji su ih kritizirali i pozivali na red. Onda su se posvađali - jer mnogi su htjeli vladati - pa se kraljevstvo podijelilo na sjeverno i južno, na Izrael i Judu. Ta su se bratska kraljevstva međusobno svađala i ubijala, kao da Boga uopće nema. Tu država nije bila zajednica koja okuplja ljude kao djecu iste Božje obitelji, nego je razdvajala ljude i postavila se na mjesto Boga. Država je postala krivobog, idol.

--
BEZ HRAMA I BEZ DOMOVINE
Vidjeli smo da je Bog htio imati Hram, da tako na vidljiv način označi svoju prisutnost među svojim narodom. Ali Bog nije htio da Hram postane sredstvo zaglupljivanja, iskorištavanja i porobljavanja ljudi. Nije htio da svećenici više misle na novac nego na Boga i braću ljude. Nije htio da darovi koje su vjernici donosili u Hram da počaste Boga postanu izvor nepravednog bogaćenja. A baš se to dogodilo, to što Bog nije htio. I svećenicima omiljela vlast, povezali se s kraljevima, zajedno s njima stali izrabljivati narod. Uzalud je Bog slao hrabre proroke. Svećenici su ih često tužili kraljevima, proganjali ih i bacali u tamnice. Takvi svećenici nisu više htjeli narod poučavati Svetom Pismu. Znali su oni da narod koji je poučen više misli, više vidi i teže se pušta iskorištavati. Htjeli su da im ljudi donose darove, oni da se Bogu mole (i to površno, izvanjski) za narod, a narod da ih se boji kao nekih čarobnjaka. Tu Hram nije više približavao Boga narodu, nego se postavio na mjesto Boga. Hram je postao krivobog, idol.
Tako se, na žalost, dogodilo da je Božji narod sve više živio kao drugi narodi, da su bogataši i ondje uživali, a siromasi trpjeli nepravde, da su svećenici više služili sebi i kraljevima nego Bogu i narodu.
Kad se Božji narod tako pokvario, Bog se ne šali. On tada ruši državu svoga naroda, ruši svoj vlastiti Hram, šalje narod u sužanjstvo. Jer on je Bog istiniti koji ne podnosi laži, Bog slobode koji ne podnosi robovanja, Bog iskrene ljubavi koji ne trpi pretvaranja. On je Bog koji ruši idole.
Tako je najprije, vidjeli smo, srušeno sjeverno kraljevstvo (Izrael) i veliki dio onoga naroda odveden u sužanjstvo (godine 732. pod Tiglat-Pileserom III, godine 722. pod Sargonom II, oko godine 700. pod Senaheribom). A južno kraljevstvo (Juda) bilo je poraženo od Nabukodonozora (Nebukadnezar) godine 598. Jeruzalem je tada pokoren, i dio naroda odveden u ropstvo. U Jeruzalemu je kao Nabukodonozorov namjesnik neko vrijeme vladao Sidkija, ali taj se pobunio, te negdje u kolovozu 587. (sve su ovo godine prije Krista!) Nabukodonozorova vojska razara Grad (Jeruzalem) i Hram i opet mnoštvo Židova (Judejaca) odvodi u sužanjstvo. Treća velika skupina Judejaca odvedena je u sužanjstvo godine 582. i 581.
Od tada nema više države koja bi Božji narod držala na okupu. Od tada svaki Izraelac mora nositi domovinu u srcu (kako pjeva naš pjesnik Kranjčević: »Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, i brda joj i dol. Gdje raj da ovaj prostrem? - uzalud svijet prosim, i gutam svoju bol...«). I vjeru mora od tada svaki vjernik nositi u svom srcu. Gdje je on, ondje je s njime i sva njegova povijest i vjera. Gdje on savija gnijezdo svoga doma, tu je kutak domovine, zemlja obećanja.
Nema više Hrama. Nije više moguće jedanput ili nekoliko puta godišnje doći u Hram, platiti svećenicima da izvrše ove ili one žrtve i molitve, pa opet danima i mjesecima živjeti kao da Boga i nema. Od sada svaki član Božjega naroda mora svakog dana drugovati s Bogom, svuda i na svakom mjestu, u dobru i zlu, u radosti i nevolji.
Svećenici ne mogu više ispunjavati svoje dane vršenjem obreda u Hramu, ne mogu bezbrižno živjeti od žrtvenih darova. Nemaju se više zbog čega prepirati s prorocima. Zajedno s prorocima i cijelim narodom u sužanjstvu moraju živjeti od rada svojih ruku, a svoje svećeništvo ispunjavati i vršiti svetošću života, poučavanjem naroda, čuvanjem, prepisivanjem i proučavanjem Svetoga Pisma. Namjesto brojnih žrtava koje su svakodnevno prinosili u Hramu, preostaje im samo iskrena molitva, »prinos usana«. Budući da je, kako naš narod kaže, »nevolja gola najbolja škola«, oni zaista počinju razmišljati. Shvaćaju u čemu su pogriješili oni sami, njihovi kraljevi i sav narod. Stoga ne očajavaju, nego uče narod da ih Bog nije odbacio ni prezreo, nego da ih je samo poslao u surovu školu čišćenja i oslobođenja. Treba - to im je već sasvim jasno - biti vjeran Savezu, treba podnositi nevolju dok se ne ispuni vrijeme koje je sam Bog predvidio.
Kad se nauče živjeti bez države, Bog će im vratiti domovinu. Kad se nauče biti pobožni i vjerni bez Hrama, Bog će ponovno podignuti Hram.
Sačuvaju li u ropstvu, u okovima, slobodu duha, Bog će ih vratiti u slobodu.

--
JAGANJAC POSTAJE SLUGA JAHVIN
Nema više vazmenog Jaganjca. Čim nema Hrama, nema ni žrtvovanja. Prolaze sveti dani Pashe, a oni ne mogu ponoviti obred iz noći Izlaska. Zašto ih je Bog ostavio bez toga velikog Znaka?
To je najteže shvatiti. Ipak polako shvaćaju. Jaganjac je ipak samo znak, a prava Žrtva su svi oni, cijeli narod Izrael. Prorok koji se naziva »Izaija Drugi« pjeva tih godina čudnu pjesmu o Sluzi Jahvinu. Pjesma je teška, treba se dobro zamisliti. To je poglavlje 53. knjige proroka Izaije. Tko je taj Sluga Jahvin, taj sveti Patnik, ta Žrtva za grijehe mnogih? Izgleda da je sav narod Izrael, ali također kao da je to jedan određeni čovjek. Tajnoviti je Sluga žrtva za grijehe svega svijeta. I tu se već osjeća da bi se sav narod Izrael htio nekako sakupiti, postati jedan jedini Čovjek, da se sav žrtvuje kao Jaganjac, da se sav preda Bogu, da nekako dosegne Boga, privuče Boga k sebi...
Tih godina sužanjstva, bez države, bez Hrama i bez redovite žrtve, svaki pojedinac postaje izvanredno važan, u svakom vjerniku ogleda se sudbina cijeloga Božjega naroda. Nisu više važni samo kralj, knez, svećenici i činovnici. Sve ovisi i o svakoj ženi i o svakom djetetu. To je vrijeme važnih pojedinaca.

--
BOŽJI LJUDI - VJEČNI ĐACI
U Babilonu treba živjeti među strancima, ljudima drugog porijekla, drugih jezika, drugih kultura i sasvim različite
vjere. Ne može ih se više samo prezirati, jer to su ipak ljudi. Ima ih zlih i dobrih. I oni nešto znaju. Nešto ih zanima. Treba naučiti što oni znaju, treba saznati što njih zanima. Kako bi im drugačije mogli govoriti o pravom Bogu?
Ne možemo ovdje ulaziti u pojedinosti religija u Babilonu i Perziji. Jedno je ipak važno primijetiti. Ti ljudi na Istoku mnogo cijene mudrace. Zanima ih mudrost. Oni dolje u trulom bogatstvu Egipta više poštuju čarobnjake i tehničare (graditeljstvo, kanali za navodnjavanje, hramski trikovi), spretne vještake. Njih dolje zanima hoće li Nil poplaviti, hoće li žito uroditi. Bogovi su iznad njih, da taj poredak i blagostanje štite. I da nakon smrti njihove duše vode u zemlju mrtvih - opet u neki poredak i blagostanje. Državno i ekonomsko uređenje na zemlji, poredak bogova na nebu i duša u carstvu mrtvih - sve to stoji, ili se vrti u krug, poput godišnjih doba. Nema pravih ljudskih ni društvenih problema, nema izlaska iz tog začaranog kruga. Taj se svijet ne želi promijeniti niti razmišlja o promjeni. Božji narod Izrael mogao je u Egiptu naučiti kako se obrađuje zemlja, kako se grade kuće, ali nije mogao od njih ništa naučiti o smislu ljudskoga života i povijesti. Zemlja blagostanja bila je za Izrael kuća smrti, »ovaj svijet« zatvoren u sebe. A mudrace na Istoku zanimalo je nešto drugo. Svakako su htjeli znati kako je zapravo svijet postao, kako se razvija, kamo sve to vodi, što je čovjek i zašto čovjek živi i koja je razlika čovjeka i nečovjeka. Njih zanima smisao i sudbina svijeta. Njihovi kraljevi ne' žele osvajati druge zemlje samo radi toga da bi imali više robija i zlata; oni žele širiti kraljevstvo, da bi i u druge zemlje uveli nekakav red, neki bolji poredak kako ga oni zamišljaju. Istina je, na žalost, da sve to ipak završava u nasilju, tiraniji i samovolji kraljevskih činovnika, knezova i vojvoda, ali to je ipak zanimljivo, sasvim drugačije nego u Egiptu
Izraelski svećenici i proroci u sužanjstvu promatraju velike hramove, slušaju njihove priče, uče njihov jezik, čitaju njihove knjige, postaju stručnjaci za babilonsku, a zatim i za perzijsku kulturu, književnost, pravo i ekonomiju. To je značajka izabranog naroda Izraela da kroz cijelu svoju povijest od svakoga uči sve što se može naučiti. Oni kraljevi to vide i uzimaju izraelske stručnjake za svoje savjetnike.

--
ZARATUSTRINA BAŠTINA
Spomenimo da je u tom dijelu svijeta, zapravo u Perziji, malo prije nego što su Izraelci onamo došli u sužanjstvo, djelovao veliki mislilac Zaratustra (VII. i VI st. pr. Kr.). Bez njega i njegove nauke teško je zamisliti sav kasniji razvitak ljudske misli na Sredozemlju i u Evropi. (Stari Egipat nije nas, međutim, obogatio ni jednim tako velikim imenom!) Zaratustra je nastojao riješiti pitanje postanka svijeta, osobito pitanje postojanja dobra i zla u čovjeku i u povijesti. Može se reći da je došao do genijalnih zaključaka - iako je jasno da čovjek ne može o Bogu znati pravu istinu dok mu se sam Bog ne javi. Velikoga Boga Stvoritelja Zaratustra je zvao imenom Ahura Mazda, što po prilici znači »Gospodin koji misleći stvara«. Cijela se povijest, po Zaratustri, sastoji od borbe dobra i zla, sve se to događa već i na ovom svijetu, te ljudi moraju pomagati dobru da pobijedi. Na kraju se ipak njegova nauka izrodila, te je izgledalo da je zlo vječno, jednako kao i dobro. Ipak je očevidno da su ti ljudi htjeli znati odakle zlo i da su se htjeli protiv njega boriti. One site Egipćane takva sustavna razmišljanja nisu baš previše zanimala. Oni su nekako mislili da treba raditi, jesti, piti, uživati, a poslije smrti bit će valjda isto tako, nešto slično ili ništa. (Tako, izgleda, misle i mnogi u današnjim bogatim zemljama, i oni koji kažu da su vjernici; vjera im služi kao polica osiguranja za udobnost na drugome svijetu.) Istočnjaci su ipak mislili da treba znati, zauzeti se, boriti se da se svijet promijeni. Nešto kasnije to će se Zaratustrino shvaćanje pomiješati s različitim praznovjerjima, ali će ipak ostati naglašena težnja za spasenjem, oslobođenjem i promjenom. Ondje na Istoku mnogo se pripovijedalo o prvim ljudima, o nekim potopima, o borbama junaka s bogovima i zmajevima itd. Posebno su vjerovali u nebeske knezove anđele i arkanđele, koje su prikazivali kao krilata bića. Nije uvijek jasno jesu li mislili da su to posebna božanstva ili samo izrazi prisutnosti i djelovanja Ahura Mazde.

--
IZ ISKUSTVA U TEORIJU
Tu su Izraelci mogli i morali sustavno razmišljati, jer do tada oni nisu previše sustavno razmišljali, nego su samo drugovali sa svojim Bogom, Osloboditeljem, Saveznikom. S njim su prolazili kroz povijest, mijenjali sebe i svijet. Oni su imali iskustvo drugovanja s Bogom, a sad im se pružila prilika da to iskustvo jasnije izraze, da stvore teoriju u skladu s ondašnjim razvitkom nauke. Oni su odmah vidjeli da to što govore babilonski i perzijski mudraci u velikoj mjeri nije točno, da se tu svašta izmiješalo, ali ipak nešto ima na stvari. Treba sve to očistiti od fantazija i prožeti duhom njihova Saveza s Bogom. Treba vjeru Saveza izreći tako da je i ti mudri ljudi mogu razumjeti. Svećenicima, književnicima i prorocima u Izraelu nametnuo se tako golem i važan posao. No Bog koji ih je u tu školu doveo bio je s njima, nadahnjivao ih da sve dobro shvate, da znaju razlikovati zdravu srž istočnjačkih priča i mudrovanja od praznovjerja i fantazija. Nakon toga oni će moći bolje napisati neka važna poglavlja u Svetom Pismu, osobito Knjigu Postanka. Vidi se da Bog neke važne stvari objavljuje ljudima tek onda kad oni steknu dovoljno iskustvo i znanje da bi mogli shvatiti i napisati kako je njemu po volji.
(Slično se događa kroz svu povijest Božjeg naroda, pa i danas. Zato kršćani pozorno proučavaju svu suvremenu znanost i različite filozofije, čak i one koje tvrde da Boga nema. Jer i danas nas Bog na različite načine želi nešto novo naučiti da bismo bolje shvatili i izrazili njegovu volju. A Božji narod uvijek uči; to je njegova značajka.)
Pogledajmo kako su se te teške i važne godine povijesti izabranog naroda izrazile na stranicama Svetoga Pisma.

--
PROROK DANIEL

--
VJERNI DJEČACI
Babilonski kralj Nabukodonozor ne prezire sužnje koje je doveo iz Judeje. Među židovskim dječacima bira neke najbistrije, da ih odgoji za svoje službenike i činovnike. Tako se četvorica mladih Židova: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja nađoše na kraljevskom dvoru kao u nekoj vojnoj akademiji ili upravnoj školi. Odmah su im dali nova imena: Baltazar, Sadrak, Mešak i Abed Nego. To su prihvatili. Ime je tu kao broj, znak za raspoznavanje. Ali ima stvari koje ne prihvaćaju. Neće jesti ono što im njihova vjera zabranjuje. Mi bismo danas, kad su propisi o postu tako ublaženi, rekli da su i tu mogli popustiti, ali njima je to bio znak vjernosti Bogu Savezniku. Kao što se vjerna zaručnica neće odreći prstena, ne zbog toga što bi jako cijenila ono zlato, nego zbog toga što je to znak njezine vjernosti - tako se ni židovski dječaci nisu htjeli odreći strogih propisa svoje vjere. Razumni odgojitelji nisu im to zamjerili. Nakon određenog školovanja njih četvorica bili su sposobniji od svih drugih činovnika i čarobnjaka te ostadoše u kraljevskoj službi.

--
JAČI OD OGNJA
Kad je država jaka i vlast golema, kralj obično zaželi da se njega i državu štuje kao Boga. Na to ga često potiču dvorske ulizice koje žele bez truda sigurno živjeti u kraljevoj sjeni. Tako se dogodilo da ni Nabukodonozoru nije bilo dosta vladati imanjima i tijelima svojih podanika, nego je htio vladati također njihovim dušama i mislima. Radi toga dade načiniti golem zlatni kip državnog božanstva i naredi da mu se svi građani moraju klanjati pod prijetnjom smrtne kazne.
Sto će na to naša četiri prijatelja na dvoru? Što bismo mi? Možda bismo se poklonili, govoreći da to nije odricanje od vjere, nego izraz poštovanja kralju i državi. Mali Židovi nisu tako mislili. Pravi član Božjeg naroda zna da za državu treba raditi, da vladaru treba pomagati, ali da se čovjek ne smije kao rob klanjati pred čovjekom, a još manje pred mrtvim zlatom. Kraljevi doušnici javiše kralju da se Šadrak, Mešak i Abed Nego nisu poklonili. Kralj ih opominje, ali oni ostaju uspravni. Na to kralj mora narediti da ih vezane bace u veliku ražarenu peć.
Oni kažu da je njihov Bog gospodar i ognja te ih može spasiti, ali su spremni i izgorjeti ako Bog drži da je tako bolje.
Tu Danielova knjiga donosi prekrasan pjesnički i teološki dotjeran prikaz prave vjernosti trojice mladića i vjernosti Boga Saveznika. To su pjesme: Azarjina molitva (Dn 3, 26-45) i Pjesma triju mladića (Dn 3, 51-90).
Pobijedivši oganj, Azarja pjeva baš ono o čemu smo malo prije govorili: o sudbini svog naroda u suzanjstvu. Tu se vidi da im je već bilo jasno zašto ih je Bog prepustio kazni. I da su bez države, bez Hrama i bez žrtava - da su sami postali žrtva:

"Gospode, postadosmo najmanji među narodima,
prezreni po svoj zemlji poradi grijeha svojih.
Nemamo sada vojvode, proroka, kneza,
paljenice, klanice, prinosa, kada,
ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi
i da nađemo milosrđe.
No primi nas slomljene duše, duha ponizna!
Kao paljenice ovnova i bikova, kao tisuće pretilih janjaca -
takva nek` bude žrtva naša pred tobom danas,
da nas pomiri s tobom -
jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju".

Pjesma triju mladića pokazuje kako Židovi, koji su prošli babilonske škole, koji poznaju prirodu i znaju da pogani u prirodnim silama vide božanstva, cijene te prirodne sile, dive im se, ali gledaju u njima samo izraze dobrote i mudrosti Boga Stvoritelja. I oganj je sluga Božji, ne može on ništa Božjim prijateljima.

--
PROPAST BOGOHULNIKA
Kralju babilonskom, kojeg Biblija zove Baltazarom, udarila vlast u glavu. Na jednoj gozbi on oskvrnjuje sveto posuđe iz Jahvina Hrama. Bog će mu suditi. Zanimljivo je da Bog pušta strance da ponizuju njegov narod, ali te strance kažnjava kad oni u tome iskazuju svoju oholost, obijest i bezbožnost. Sveto Pismo izvješćuje o tajanstvenim riječima: »mene, tekel, parsin« koje su se pojavile na zidu i koje su značile da propada vlast Baltazarova.
Novi vladar Darije također je došao u napast da se postavlja namjesto Boga. Donio je zakon da kroz mjesec dana nijedan čovjek u državi ne smije uputiti molitvu nikojemu bogu osim njemu, kralju. Daniel se i dalje moli svome Bogu, biva bačen među lavove, ali Bog ga oslobađa.

--
PRVI NAVJEŠTAJI MESIJE
U Danijelovoj knjizi, u glavi 7, nalazi se važno proročanstvo o Sinu Čovječjem. Tu se već nazrijeva da vječni Bog (»Pradavni«) daje svu vlast i sudbinu svijeta nekom čovjeku. To je već proročanstvo o Mesiji Spasitelju.
U glavi 9. te knjige nalazi se zanimljivo proročanstvo: »objava o 77 sedmica«, gdje se predviđa kako će se Hram ponovno sazidati; vrijeme kad će doći Mesija; kad će Mesija biti pogubljen, no ne za sebe, pa će opet doći neki tuđi narod i opet razoriti i Hram i grad, te će hramsko mjesto do svršetka ostati pusto. (Ukoliko voditelj biblijskog sata želi to mjesto pobliže rastumačiti, neka to učini po svojoj uviđavnosti, služeći se izvorima koje ima na raspolaganju.)
........

PROROK EZEKIEL

--
UZALUD JE ŽBUKATI TRULI ZID
Prorok Ezekiel djeluje nešto prije propasti Jeruzalema. Živio je među sužnjima koji su već bili u Babilonu. On navi-ješta propast Jeruzalema, do čega se doći ponajviše zbog toga što svećenici i kraljevi zlorabe svoj položaj. U glavi 13. slikovito tumači kako bi ti svećenici htjeli samo izvana ožbukati zid koji je, međutim, sav truo. Znači da se oni ne žele temeljito popraviti, nego samo pokušavaju grijeh i sramotu pokrivati lijepim riječima i neiskrenom pobožnošću. No Bog ne podnosi varku: taj će se zid srušiti, da se iz temelja gradi. Uostalom, kroz usta proroka Ezekiela Bog jamči da će i bez Hrama On biti prisutan svakome vjerniku: »Ja ću im sam uskoro biti Svetište u zemljama u kojima se nalaze« (11, 16). U glavi 13. Ezekiel se, u ime Božje, srdi na svećenike i proroke koji lažno tješe narod, podmećući svoja mudrovanja namjesto Božje riječi. I protiv onih koji tvrde da je mir, da je sve u redu kad mira i reda nema, kad sve treba promijeniti, obnoviti.

(nastavlja se)

JAHVINA KOLA I DRUGI ZNAKOVI
U knjizi proroka Ezekiela ima više opisa neobičnih viđenja koja se ne mogu tumačiti bez poznavanja ondašnjeg načina pjesničkog i znanstvenog izražavanja. Kad bismo tako mi danas u nekoj pjesmi napisali da je neki čovjek »sivi soko«, ili »ljuta guja«, pa kad bi to nakon više tisuća godina čitali ljudi koji ne bi znali naš način pjesničkog izražavanja, oni bi mogli misliti da su u naše vrijeme stvarno živjeli ljudi koji su imali krila kao sokolovi ili otrovne zube kao zmije. Tako i danas neki tumače Ezekielovo viđenje »Jahvinih kola« (1, 3-28) kao da je to Ezekiel vidio ljude iz svemira koji da su došli u nekom svemirskom brodu, nekoj kombinaciji letećeg tanjura i helikoptera. No to je, s jedne strane, znanstveno neutemeljeno, a s druge strane, poznavaoci ondašnjeg pjesništva točno znaju što je Ezekiel onim opisom htio reći. Tako npr. lik čovjeka označuje inteligenciju, lik lava snagu, lik vola moć, lik orla gospodstvo. Ti likovi su za Babilonce bili božanstva, a Ezekiel pokazuje da sve to služi jedinome Bogu i da od njega dolazi. (Tako su npr. pogani mislili da su Sunce i Mjesec božanstva, a Knjiga Postanka pokazuje da su to samo svjetiljke koje je Bog upalio da svijetle nama ljudima.) Kola koja se vrte u tom viđenju elementi su ovoga svijeta u stalnom pokretu, a nad njima sjedi nepomični, a ipak svuda prisutni Bog. (Ovim ne mislimo navoditi vjeroučitelja bilo da zastupa, bilo da odbacuje tvrdnje kako su Zemlju pohađali ljudi iz Svemira. To je pitanje za našu povijest spasenja zapravo bez važnosti. Ovdje samo pokazujemo kako Ezekielovo viđenje nije nikakav dokaz za Danikena i slične, jer se ono u cjelini Ezekielove knjige i cijele Biblije može mnogo jednostavnije i suvislije tumačiti.)

...................

ZARUČNICA U PUSTINJI

Neposredno prije propasti Sjevernog kraljevstva djeluju ondje »mali« proroci Amos i Hošea. Amos jako osuđuje bogataše i silnike, a Hošea naviješta da Bog više neće trpjeti ne-vjernost svoga naroda. Naziva tu nevjernost »preljubom«. Izrael je nevjerna Zaručnica koja se okaljala bludno grije-šeći s tuđinskim bogovima i kraljevima. Ali Bog tu Zaručnicu ipak voli, izvući će je iz pokvarenog društva i opet osvojiti njezinu ljubav. Tu Bog doslovno kaže: »Odvest ću je u pustinju i njenu progovorit srcu. Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kada je izašla iz Egipta« (2, 16 i 17).
Ta nova »pustinja« u kojoj se Zaručnica imala očistiti i obnoviti ljubav očevidno je bilo sužanjstvo babilonsko.
No, već potkraj babilonskog sužanjstva u samom Babilonu prorok »Izaija Drugi« naviješta utjehu:

»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.
Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu
da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana.«

Još malo i javit će se Božji poslanik u osobi tuđinskoga kralja Kira.

--
NOVA SLOBODA I STARI GRIJESI
Povratak iz babilonskog sužanjstva i ponovna gradnja Hrama opisani su u Svetom Pismu u Knjizi Ezrinoj i u Knjizi Nehemijinoj. Ezra i Nehemija židovski su odličnici od onih koji su stekli važne položaje na dvoru te su mogli utjecati na kraljeve odluke i posebno na politiku prema Zidovima. Godine 536. pr. Kr. kralj Kir izdaje svoj znameniti dekret o obnovi Hrama u Jeruzalemu. Određuje da se svi Židovi iz sužanjstva mogu vratiti u domovinu, da ponesu sa sobom sve hramsko blago i posuđe koje je bio zaplijenio Nabukodonozor i koje se još nalazilo u kraljevskoj riznici. Također je odobrio da drugi državljani daju prinose za obnovu Hrama. Izvršenje tog zadatka povjerio je svom upravitelju Šešbasaru. Među Zidovima koji su se vratili ističu se svećenik Ješua, sin Josadakov, i Davidov potomak Zerubabel, sin Šealtielov. Oni su najprije podigli žrtvenik na starom mjestu, da odmah redovito počnu prinositi jutarnje i večernje žrtve paljenice. Posao obnove Hrama od početka su ometali sporovi sa Samar-janima. Samarija, područje prijašnjega Sjevernog kraljevstva, bila je u međuvremenu naseljena strancima koji su se
izmiješali s preostalim starosjediocima Izraelcima. Tako je nastao mješoviti narod i u njemu neka mješavina izraelske vjerske baštine s poganskim shvaćanjima i obredima. Ti ljudi smatrali su se zapravo štovateljima Jahve te su od početka htjeli pomagati u izgradnji Hrama. Ali u strahu za čistoću prave vjere Zerubabel ih je odbio, i tako su oni ostali neprijatelji. Vođe židovske obnove bili su tih godina upravo obuzeti strahom za čistoću ne samo vjere nego i krvi. Priznavali su za ravnopravne članove svoje vjerske i narodne zajednice samo one koji su posjedovali točan popis svih svojih predaka iz vremena prije sužanjstva. Tako su nastale genealogije (rodoslovlja), kakve nalazimo i u Evanđeljima za Isusa i njegove pretke. Ta borba za čistoću vjere i krvi mogla je tih godina biti opravdana, jer se zaista nije moglo imati povjerenja ni u koga osim u one koji su do srži bili prožeti izraelskom tradicijom i odgojem. No, to je u isto vrijeme bila i nova opasnost sužavanja vidika, i moglo se izroditi da Božji narod postane nesposoban za naviještanje prave vjere cijelom svijetu. Tako se odmah začela opasnost novog idolo-poklonstva prema židovskoj krvi.
Židovski neprijatelji uspijevali su u više navrata spletkama obustavljati gradnju Hrama. Kralj Darije (522-486. pr. Kr.) bio je zaista zabranio gradnju, ali su u pismohrani brzo pronašli rukopis Kirova dekreta, te je gradnja nastavljena. Kralj Artakserks (Artasasta, 464-424. pr. Kr.) izdao je Aronovu potomku Ezri novi dekret da krene u Jeruzalem s novim skupinama Izraelaca koji su još bili u Babilonu i s velikim svotama novca. Također je naredio državnim blagajnama da financiraju obnovu Hrama. Svećenik Ezra došavši u Jeruzalem bio je izvanredno strog u nastojanju za čistoću židovske krvi te je naredio svim Zidovima koji su se u međuvremenu oženili strankinjama da odmah otpuste te žene i djecu koju su s njima rodili. Tako se Božji narod još više zatvara u sebe, i tu se može reći da je za onaj trenutak to moglo biti razumljivo, ali također i vrlo opasno za budućnost.

Malo poslije toga Artakserksov peharnik, Židov Nehemija, saznavši kako oni u Jeruzalemu imaju velikih poteškoća od neprijateljskih susjeda, postiže da ga kralj imenuje državnim upraviteljem Jeruzalema. Ondje on na brzinu daje iznova podignuti gradske zidine. No i on pooštrava borbu za čistoću židovske krvi protiv brakova sa strankinjama. Također vrlo oštro pazi da se strogo odbržavaju svi pa i najsitniji obredni propisi.

--
ZBIRKA SVETOGA PISMA
Tih godina, pod vodstvom svećenika Ezre, u Jeruzalemu se užurbano radi na sakupljanju, prepisivanju i dotjerivanju starih svetih knjiga. Pišu se i neki novi dijelovi, najvjerojatnije konačno izdanje Knjige Postanka, osobito prva poglavlja te knjige. Tu se zacijelo dotadašnje iskustvo drugovanja s Bogom izražava na onda najsuvremeniji način, uz pomoć svega što su naučili u sužanjstvu. Tako se sve jasnije utvrđuje i oblikuje zbirka svetih knjiga - Sveto Pismo ili Biblija Staroga Zavjeta. U narednim stoljećima do Krista napisano je još nekoliko tih knjiga koje su ušle u zbirku Biblije.
Obnovljene knjige Ezra je svečano čitao narodu i tom zgodom obnovio slavljenje starinskoga jesenjeg blagdana sjenica (sukoth). Načinili su od granja sjenice po krovovima, na dvorištima i na trgu i u tim sjenicama boravili sedam dana jedući, pijući i darivajući siromahe. Nakon toga su se obukli u vreće, posuli se prašinom, postili, javno ispovijedali svoje grijehe i priznavali grijehe svoga naroda.
Gradnja Hrama (za razliku od Hrama koji je bio na tom mjestu podigao Salomon, a dao ga razoriti Nabukodonozor godine 586, ovaj se zove Drugi Hram) završena je godine 515. Drugi Hram bio je posve jednak Prvome, ali u njemu nije više bilo Kovčega Saveza. Taj je kovčeg za vrijeme propasti Jeruzalema sakrio negdje prorok Jeremija, i nitko ga do danas nije pronašao. U svetištu nad svetištima bila je odsad samo praznina, i to je još bolje označavalo prisutnost nevidljivog Boga.

--
ŽRTVE U HRAMA
U Hramu su se redovito prinosile razne žrtve. Svakog jutra i svake večeri prikazivale su se žrtve paljenice. Žrtve zahvalnice, klanice ili pričesnice prikazivale su se u raznim zgodama za grupe ili za pojedince. Tu bi se spalili samo bubrezi i salo, a ostatak bi vjernici zajedno pojeli. Te žrtvene gozbe značile su potvrdu Saveza i izraz zajedništva s Bogom i među ljudima. Postojale su i žrtve pokajnice (okajnice ili naknadnice). Tu bi se žrtvovana životinja - redovito jare -sasvim uništila ognjem, i to izvan obitavališta, izvan tabora ili grada. Razlikuju se još prema namjeri i načinu žrtve zahvalnice, pomirnice, prinosnice i naljevnice te žrtve miomiri-snog kada. Vazmeni jaganjac bio je u isto vrijeme shvaćen kao žrtva pokajnica i kao žrtva pričesnica. U tom je smislu i žrtva pravoga Vazmenog Jaganjca shvaćena kao prinosnica i kao pokajnica i kao pričesnica - upravo kao sažetak i ispunjenje svih starosaveznih žrtava. Apostoli će kasnije posebno naglašavati da je Isus žrtvovan izvan Grada kao žrtva pokajnica.

. . . . .
BLAGDANI I POSTOVI

Glavni blagdani koji su se slavili u Hramu i u narodu bili su:
Pasah (Pasha, prolaz, izlazak), 14. Nišana (ožujak - travanj). To je prastaro žrtvovanje stočarskih i ratarskih prvina, oplemenjeno i osmišljeno sjećanjem na izlazak iz Egipta i otajstvenim naviještanjem buduće prave Žrtve.

Šabouth - sedam tjedana nakon Pashe (Pedesetnica, Pentekoste), spomen kad su primili od Boga deset zapovijedi.

Novosavezna Crkva upravo je na taj dan primila Duha Svetoga. Od starine je to, međutim, svetkovina prvog roda usjeva, te se židovske sinagoge, a često i kršćanske crkve, na taj dan kite i posipaju cvijećem i zelenilom prvih otkosa.

Sukoth (sjenice) je jesenji blagdan, 15. Tišrija (rujan - listopad). To je svečanost završetka žetve sa žrtvama zahvalnicama. To je također sjećanje na gore spomenutu Ezrinu obnovu Zakona. (Kod kršćana ne postoji liturgijski blagdan koji bi odgovarao toj židovskoj svetkovini, ali u mnogim našim krajevima, i drugdje po katoličkom svijetu, jedna nedjelja u listopadu slavi se kao »Dan zahvalnosti za plodove jeseni«.)

Boi haiana (židovska Nova godina) 1. Tišrija (rujan-listopad) slavi se duhanjem u trube, zbog čega ga nazivaju Jom terua - »dan trubljenih zvukova«; ti zvukovi pozivaju vjernike da ispituju savjest i pokaju se za svoja zla djela u minuloj godini te da se poprave. To razdoblje pokore traje deset dana i završava blagdanom Jom kippur.

Jom kippur, dan pomirenja, najveći je židovski blagdan, 10. Tišrija, a slavi se u postu i molitvi, u kajanju za počinjene grijehe. Dok je postojao Hram, toga bi dana veliki svećenik znakovito prenosio na jednog jarca sve grijehe naroda, da bi zatim toga jarca otjerao u pustinju da ondje pogine. Tog su jarca zvali Azazel.

Purim (pur znači ždrijeb), 14. Adar (veljača-ožujak), spomen na izbavljenje od velikog pokolja koji su Židovima u Babilonu (bila je to već perzijska država) pripremali njihovi neprijatelji zbog toga što su zabacivali štovanje državnih bogova. Srećom je baš u to vrijeme kralj Kserkso I. (Biblija ga zove Ahasver) jako volio svoju ženu, Židovku Esteru, te je ona, na savjet strica Mordokaja, spriječila taj pokolj.

--
PROROCI PROTIV OBNOVLJENIH IDOLA
Promatrajući to razdoblje židovske obnove, dobivamo dojam da po Božjem naumu to nije povratak na ono što je bilo
prije, nego samo kratki predah, okupljanje i produbljivanje za novi razvitak, za sasvim novo vrijeme. Također dobivamo dojam da vođe naroda to, uglavnom, ne shvaćaju, nego misle na obnovu i utvrđenje države i starog bogoslužja te se nadaju da će im Bog pomoći kako bi tu državu i tako shvaćenu vjeru proširili na cijeli svijet. Oni ponovno padaju u napast da državu, zemlju i Hram s bogoslužjem shvaćaju kao najviše i nepromjenjive vrijednosti, to znači da oni od države i Hrama čine nove idole. Zato Bog pušta na njih nove nevolje. Pravi Božji naum i u to se vrijeme izražava kroz usta proroka. To su proroci iz serije »malih proroka« (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija). Knjige tih proroka vrlo su male, ali je njihovo značenje golemo.
Amosa i Hošeu spomenuli smo na strani 190. Joel živi upravo u vrijeme obnove kad je Hram ponovno sazidan. On silno poštuje obnovljeno bogoslužje, ali naviješta novu duhovnu obnovu. Piše:
»Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri; vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svoga u one dane.« (3, 1-2).

Malahija, po prilici u isto vrijeme, piše:
»Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi, i doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već - govori Jahve nad vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?« (3, 1-2).

Nije čudo što su apostoli primijenili ove riječi na Ivana Krstitelja, koji je pripremio put Isusu, i na samog Isusa, koji je kao Bog došao u svoj Hram.
Vrlo je važan prorok Mihej. On zapravo živi prije sužanjstva, ali predviđa »posljednja vremena« kad će Bog proširiti svoje darove na sve narode:

»Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj Će se stjecat svi narodi.« (4, 1-2).

Mihej također zna da će Spasitelj doći iz Betlehema:
»A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Ju-dinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom. Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (5, 1-2).

Zaharija djeluje neposredno nakon sužanjstva te je sav zauzet obnovom, ali je također sav u očekivanju bliske budućnosti:

»Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj Kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu... On će navijestiti mir narodima.« (9, 9-10).

U zbirci malih proroka osobito je značajan, iako vrlo kratak, Jona. Knjiga je sastavljena negdje u IV. stoljeću s očevidnom namjerom da ispravlja pretjerani nacionalizam Ezre i Nehemije. Sastavljač se očevidno poslužio starom pričom o Joni, da pouči narod kako Bog ljubi i želi spasiti sve narode, a izabrani narod židovski ima mu poslužiti kao sredstvo za spasenje svega svijeta. Uzalud se taj narod, poput proroka Jone, protivi tom Božjem planu, uzalud bi se htio zatvoriti u sebe, čuvati Boga za sebe. Bog će ga prisiliti, duboko će ga poniziti, dok on ne prihvati svoje poslanje. Stjerat će ga u grob, kao ionu u utrobu kita, i kad ga nakon »tri dana« povrati u život, on će navijestiti spasenje strancima; a stranci neće propasti, nego će se obratiti.
I opet nije čudo što je Isus izravno upotrijebio tu knjigu da protumači svoje poslanje. On, Isus, postaje tu sažetak i izlaz cijeloga Starog Saveza, cijelog Izraela, koji doslovno umire, odriče se svega što nije bitno, boravi »tri dana« u grobu, da nakon toga ponudi spasenje svim narodima.

--
ZABUNA I SUKOBI UOČI VELIKE PROMJENE
Nama kršćanima danas je tako lako shvaćati i tumačiti razvitak i smisao židovske povijesti i svetopisamskih tekstova od izgradnje Drugoga Hrama do pojave Isusa Krista, ali Židovima koji su onda živjeli to uopće nije bilo lako. Zbog toga su se među njima pojavile, osobito u posljednjem stoljeću prije Krista, različite struje:
Saduceji vuku svoje ime od Sadoka, koji je bio veliki svećenik u vrijeme kralja Salomona. Ezra je samo Sadokove potomke priznao pravim svećenicima. Saduceji su bili svećenstvo, imućniji ljudi koji su se držali zajedno radi obrane svojih povlastica. Zbog toga su čuvali i sve stare običaje, ali im nije bio osobito važan unutrašnji sadržaj vjere. Voljeli su propise Zakona koji je utvrđivao poredak i njihova prava, a odbacivali proroke koji su tražili i naviještali promjenu prava siromaha. U obrani svojih interesa bili su spremni na političko pogađanje sa strancima, te su i strani običaji i način života sve više prodirali u njihov krug. Nije čudo što su odmah zamrzili Isusa, koji je za njih bio najopasniji od svih proroka. No, nakon konačne propasti izraelske države i raseljenja Zidova u prvom stoljeću po Kr., oni se više nemaju na što oslanjati, te njihov utjecaj sasvim iščezava.
Farizeji su nasljednici hasidejaca, koji su se početkom drugog stoljeća pr. Kr. vatreno opirali svim stranim utjecajima. Naziv farizeji znači odvojeni, jer su se htjeli strogo dijeliti od svega što bi bilo tuđinsko i za njih nečisto. Nisu se htjeli politički pogađati sa strancima, nego su se više bavili proučavanjem i poučavanjem vjere. Dobro su poznavali Sveto Pismo, .te ih je narod volio. No što dalje, to su se više zatvarali u mnoštvo propisa, koje običan narod nije mogao obdržavati. I sve su više gubili smisao za širenje Božje poruke svim narodima. Iako čvrsti vjernici i vrlo pobožni, oni su također morali odbaciti Isusa, jer im se činilo da on ruši staru vjeru.

Zeloti su pod svaku cijenu htjeli politički osloboditi svoj narod od stranaca te su podizali krvave ustanke.
Eseni su, izgleda, drugi odvojak grupe hasidejaca. Oni su bili uvjereni da je obnova države i Hrama pošla krivim putem te su bježali u pustinje, ondje živjeli u velikim zajednicama poput samostana. Vodili su ih ljudi iz svećeničkog plemena. Stroge su obdržavali sve propise o obrednoj čistoći. Bili su duboko uvjereni da dolaze posljednja vremena, da se svaki vjernik mora užurbano spremati na konačni veliki boj sinova svjetla protiv sinova tame. Čekali su dva mesije: jednog mesiju Aronova (svećenika), a drugog mesiju Davidova (kneza, političkog vođu). Sav su svoj imetak darivali zajednici, strogo se pokoravali svojim vođama i odricali se braka. Sami su sebe zvali zajednicom i narodom Novog Saveza. Oni što su živjeli u samostanskoj zajednici u Kirbet Kumranu kraj Mrtvog mora sačinjavali su zajednicu Yahad, a manje grupe i simpatizeri sačinjavali su zajednicu u širem smislu (edah) i bili su rasijani po cijeloj Palestini. Neki su živjeli i u brakovima, ali su se, uglavnom ili posvema, uzdržavali od tjelesne ljubavi. Bio je to siromašan, čist i pobožan narod koji je čekao Mesiju i veliku promjenu svijeta, iako još previše vezan strogim shvaćanjima starosaveznog svećenstva. Isus ih nije nikada napadao, te se u knjigama Novog Saveza niti ne spominju, ali im je očevidno bio vrlo blizak Ivan Krstitelj, koji je djelovao u njihovu kraju nedaleko Kumrana, a možda je među njima proveo i mladost. Također su im mogli biti bliski Josip i Marija, osobito s obzirom na svoj djevičanski brak.

O Esenima se jedva nešto znalo, dok godine 1947. nisu u jednoj spilji kraj Mrtvoga mora otkriveni njihovi spisi, cijela biblioteka. Godine 1951. započelo je otkopavanje ostataka njihove naseobine Kirbet Kumran. Istraživanja su još u toku. Osobito su vrijedni nalazi rukopisa starosaveznih knjiga (cijeli prorok Izaija!), koji su prepisani prije Isusova rođenja. Izgleda da su Eseni (Kumranci) očekivali strašna pustošenja te su prepisivali knjige Svetoga Pisma i sakrivali ih u spilje, da ih tako
sačuvaju za buduće naraštaje. Rimski su osvajači oko godine 70. pr. Kr. razorili Kirbet Kumran, a zajednicu pobili i rastjerali. Izgleda da su se mnogi članovi te zajednice sklonili u Egipat, te možda njima imamo zahvaliti veliki procvat kršćanskih pustinjaka u prvim stoljećima. Njima je vjerojatno krajem prvog stoljeća upravljena i poslanica Hebrejima, koja im je, kao vjernim i na obnovu spremnim Židovima, tumačila da se ono što čekaju već dogodilo.

Otkriće kumranskih rukopisa, počevši od godine 1947, pruža nam mogućnost da konačno povežemo svršetak Staroga s početkom Novog Saveza. No između Evanđelja i kumranskih spisa postoji golema razlika. Novi Zavjet ima samo jednog Mesiju, koji uopće nije iz svećeničkog plemena, Novi Zavjet prekida sa svim židovskim obrednim propisima i sasvim izjednačuje Zidove s Nežidovima. Stoga su različiti pokušaji da se na temelju kumranskih rukopisa umanji važnost i novost pojave Isusa Krista samo uzaludni napori onih koji bi sve učinili samo da ne moraju prihvatiti Isusa. Dok nisu bili poznati kumranski rukopisi, takvi su tvrdili da se kršćanstvo uopće nije moglo razviti iz židovstva i da je to apostol Pavao nešto izmislio na temelju grčke filozofije i istočnjačkih misterija. Nakon otkrića kumranskih rukopisa takvi kažu da kršćanstvo nije ništa novo, da su Zidovi sve to već znali i vjerovali. A riječ je samo o neprekinutom rastu povijesti spasenja koju vodi isti Bog i koja je s Isusom izašla iz uskih okvira jednoga naroda, da obuhvati cijeli svijet.

--
U MAKEDONSKOM I SIRSKOM KOTLU
Sredinom četvrtog stoljeća prije Krista događa se na Bliskom istoku velika politička promjena. Makedonski vladar Aleksandar Veliki (336. do 323. pr. Kr.) osvaja ne samo Grčku i Malu Aziju, nego i cijelo Perzijsko carstvo do Kavkaza i Indije, te Siriju, Palestinu i Egipat. Tu dolazi do miješanja grčke kulture s azijskom i egipatskom. Razvija se takozvana helenistička kultura i helenistički svijet i u njemu prevladava grčki jezik. Zidovi se najednom nalaze u središtu toga novog zbivanja i doživljavaju susret s grčkom filozofijom. A u grčkom su svijetu malo prije toga djelovali veliki filozofi, među kojima je Platon, po načinu mišljenja, dosta blizak Zaratustri pa također i židovskom poimanju Boga i svijeta. (Kasnije će Židovi i kršćanski Oci tvrditi da je Platon sigurno čitao Bibliju i tako došao do svojih misli.)

--
MAKABEJSKI JUNACI
Aleksandar osniva u Egiptu Aleksandriju, gdje se naseljuje mnogo Zidova. Nakon raspada Aleksandrova carstva Judejom vladaju Ptolomejevići. Ptolomej II, sredinom trećeg stoljeća pr. Kr., daje Zidovima nalog da prevedu na grčki svoje Sveto Pismo. Tako nastaje znameniti prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta). U to vrijeme pišu se posljednje starosavezne knjige, među kojima se ističu mudrosne knjige. U njima se osjeća jak utjecaj grčke, helenističke filozofije. Nakon Ptolomejevića Palestinom vladaju Seleukovići, potomci jednog vojskovođe Aleksandra Velikog. Oni sve manje poštuju židovsku vjeru i tradiciju. U Jeruzalem se prisilno uvode helenistički običaji. Godine 169. pr. Kr. Seleuković Antioh IV. Epifan pljačka Hram, 167. počinju veliki progoni židovske vjere. Kralj naređuje da se u židovskom Hramu štuje grčki bog Zeus Olimpijski. 25. Kisleva (sredinom prosinca) 167. prikazuje se prva poganska žrtva na novom žrtveniku. Svećenik Matatija sa svojih pet sinova diže pobunu. Matatiju nasljeđuje njegov sin Juda Makabej, koji pobjedonosno ratuje protiv stranaca. Godine 164. dolazi do sporazuma s kraljem i 25. Kisleva te godine Hram se čisti od idola, te se ponovno prikazuju žrtve Jahvi. Dvije godine kasnije Antioh V. pobjeđuje Judu. Makabej i traže savez s Rimljanima, koji upravo stvaraju novo golemo svjetsko carstvo. Juda pogiba 160, a nasljeđuje ga brat Jonatan. Jonatan pobjeđuje i sklapa savez s Antiohom VI. Novi vladar Trifon 143. zarobljuje i ubija Jonatana. Borbu preuzima veliki svećenik Šimun. Zidovi obnavljaju savez s Rimljanima. Nakon Šimuna Zidove vodi njegov sin Ivan Hirkan. Međutim su Rimljani već osvojili Egipat i godine 63. Pompej osvaja Jeruzalem.

--
STRANAC NA DAVIDOVU PRIJESTOLJU
Pod vlašću Rimljana židovski vođe spletkare jedni protiv drugih i g. 37. dolazi ondje na vlast stranac Idumejac, Herod Veliki. To je krvnik i silnik, koji se ipak pokušava dodvoriti Zidovima obnovom, odnosno ponovnom gradnjom Hrama 20. i 19. godine pr. Kr. Kao stranac i tiranin, Herod živi u stalnom strahu da ga netko ne svrgne. Zato se silno uplašio kad su mudraci s Istoka došli u Jeruzalem tražiti novoga kralja koji se rodio. Židovski pismoznanci znali su mu reći da bi se taj kralj mogao roditi jedino u Betlehemu. Oni su također mogli znati (to mu zacijelo nisu rekli) da se Mesija mora uskoro pojaviti upravo zbog toga što je na vlasti on, stranac, što žezlo više nije u ruci Davidovih potomaka, a staro proročanstvo tvrdi da će se Mesija pojaviti kad se oduzme žezlo od Jude.
Godine 7. ili 6. pr. Kr. (to znači prije našeg računanja vremena, prije nove ere) doista se u Betlehemu rađa Isus koji se zove Krist. Malo zatim umire Herod. Jeruzalem je tih godina poprište židovskih buna i rimskih nasilja. Negdje u jesen godine 27. po Kr. na Jordanu diže glas Ivan Krstitelj i malo zatim pojavljuje se pred svijetom Isus Krist. On se već u svom prvom govoru u sinagogi u Nazaretu (Lk 4) predstavlja kao Mesija kojega su navijestili proroci. Naglašava da je došao donijeti pravu slobodu za sve ljude.

(nastavlja se)

VRIJEME DOGAĐANJA: ožujak-travanj godine 30. poslije Krista.

Isus se otkriva kao sažetak cijele povijesti spasenja i kao njezino rješenje. On je Jaganjac, Sluga Jahvin, očekivani Mesija, Sin Božji, Bogočovjek. U svojoj će smrti usmrtiti sve krive vrijednosti, slomiti okove grijeha, smrti i zakona, prvi će se u ime svih koji ga slijede probiti kroz smrt u život i kao čovjek sjesti na Božje prijestolje. To je ukidanje svakog otuđenja, potpuno očovječenje u pobožanstvenjenju.

----
Uvodna bilješka - veza s dosadašnjim poglavljima

Na početku ovoga našeg upoznavanja s Biblijom susreli smo se s Isusom iz Nazareta. Pošli smo od njegova prvog nastupa u javnosti, prvog govora u sinagogi u Nazaretu (Lk 4). Vidjeli smo da on ne želi ni na koji način ljude sebi podvrgavati (ni podmićivanjem, ni prisilnom vlasti, ni strašenjem ili zabavljanjem), nego je došao osloboditi ljude od svakog robovanja. Tu se on izričito pozvao na proroka Izaiju, te smo i mi tim tragom pošli u daleku povijest naroda i kulture iz koje je Isus potekao.

Na samom početku povijesti Isusova naroda Izraela Bog se javlja kao Osloboditelj, da taj narod izvede iz ropstva. I odmah kao Saveznik, da s tim narodom sklopi Savez za mijenjanje svijeta, kako bi se raskinuli svi okovi, kako bi se ukinulo svako robovanje koje čovjeku priječi da bude pravi čovjek.
U svetoj knjizi toga naroda, Bibliji, otkrili smo da se Bog na samom početku svijeta također javlja kao Osloboditelj, upravo kao Stvoritelj slobode, jer je stvorio čovjeka sebi slična. A čovjek je najsličniji Bogu po tome što je slobodan.
Na kraju smo vidjeli da je Isus utemeljio novu zajednicu, Crkvu, koja do kraja povijesti ima ostvarivati Božji naum oslobođenja čovjeka i okupljati sve oslobođene u zajednicu s Bogom.
-
OKOVI I KUMIRI
Idući tako kroz povijest tragom Božjeg nauma, vidjeli smo kako se taj naum teško provodi, kako se okovi zla teško lome. Okovi su: grijeh, smrt i zakon. Grijeh je zlo u samom čovjeku, unutrašnja nesloboda ili krivotvorena sloboda. Smrt je robovanje prirodnim zakonima gladi, bolesti i umiranja. To je prirodno za druga živa bića, ali čovjeku to ne odgovara. Okov zakona, u širem smislu, označuje robovanje društvenim zakonima, prisilama, ogradama, obzirima. To prokletstvo postoji u svakom ljudskom društvu, a uvlači se i u samu zajednicu Božjeg naroda - kako u starozavjetni Izrael, tako i u novozavjetnu Crkvu. Svaki čovjek, dokle god nije u sebi potpuno oslobođen, u napasti je da zarobjuje drugoga čovjeka, da se postavi na mjesto Boga, da bude krivobog, idol, kumir. Udruženo zlo stvara zajedničke kumire. Kumir može postati svaka stvar, svaki običaj, obred ili zakon, svaka misao - čim se to proglasi važnijim od čovjeka, čim se to podigne na razinu božanstva. I ljudsko shvaćanje pravoga Boga može se tako iskriviti da postane krivobog. Razlika između krivoboga i pravog Boga lako je uočljiva: Bog ljude oslobađa, spašava, a krivobog ljude podjarmljuje, sprečava njihov napredak, guši njihovu slobodu.
Budući da kumir priječi ostvarivanje Božjeg nauma o slobodi, kumirima se služe svi oni koji žele vladati nad drugim ljudima. No Bog se ne odriče svoga nauma. Kroz svu povijest šalje proroke, koji ruše kumire, svjedoče protiv njih, skidaju im maske i otkrivaju da su lažni. Proroci redovito stradaju, ali svojom krvlju nagrizaju okove, probijaju nove putove i otvaraju nove vidike. Slobode nema bez žrtava, bez prolijevanja krvi. Trpe oni koji u Božje ime svjedoče protiv kumira za slobodu, trpi i narod koji je podlegao kumirima te mora podnositi najprije robovanje, a zatim bolno oslobađanje.
Kumiri - otuđenja i dvovrsni »bezbožnici«
O kumirima bi trebalo još mnogo misliti. Svaki je kumir utvara koja je načinjena - to jest zamišljena - od onoga što je čovjeku oduzeto, što je od čovjeka otuđeno. Zbog toga se kumir također zove otuđenje. Zamišlja se da je krivobog jak, bogat, slobodan, kako bi čovjek ostao slab, siromašan i zarobljen. Dok se divi takvom krivobogu, čovjek ne primjećuje kako ga drugi iskorištavaju, misli da to tako mora biti. Tako i sam čovjek postaje sam sebi otuđen, ne može biti svoj. i- Čim smo ustanovili da su kumiri otuđenja, znači da je borba za ukidanje otuđenja zapravo borba za rušenje kumira. A to je onda pravi zadatak Božjih saveznika, Božjeg naroda, Crkve. Istina je da ima danas ljudi koji se nazivaju ateisti i koji kažu da je Bog utvara. No to znači da oni nisu upoznali Boga Jahvu, to jest pravoga Boga koji nam se javio u Isusu Kristu, nego nekog krivoboga, koji se samo naziva imenom Božjim. Čim se bogati i moćni, to jest vlastodršci, služe Bogom da siromašne drže u strahu i pokornosti ili da ih tješe nek` ne traže pravdu ni slobodu na ovom svijetu, jer da će sve to Bog urediti tek na drugom svijetu, to je siguran znak da se tu ne radi o Bogu, nego o najgorem krivobogu, kumiru. Tko ruši i niječe tako izopačeno shvaćanje Boga, nije bezbožnik, nego borac protiv kumira, a to znači da je saveznik pravoga Boga, premda možda sam nije toga svjestan.
No ima i takvih koji kažu da nema Boga, kako bi oni sami umjesto Boga vladali i zarobljavali ljude. To onda zapravo nisu bezbožnici, nego zamaskirani krivobošci, koji načiniše bogove od sebe samih, od svoje nacije, kaste ili stranke. To onda nije ukidanje otuđenja, nego još gore otuđenje. Otuđenje ukida samo pravi Bog, koji ruši krivobogove zbog toga što voli ljude. Tko poznaje pravoga Boga, ne može nijekati čovjeka: tko se nesebično bori za čovjeka, sigurno nije protiv pravoga Boga.
Iz svega se vidi da treba biti vrlo oprezan kad se nekoga naziva ateistom, bezbožnikom. Uvijek se treba pitati: je li to prorok (rušitelj kumira) ili krivobožac? Stari vlastodršci često su proroke proglašavali bezbožnicima. I samoga Boga, Isusa, bili su proglasili bezbožnikom.

-
TJEDAN U KOJEM SE ISPUNILA POVIJEST SPASENJA
U određenom trenutku povijesti u tu borbu doista ulazi sam Bog - kao Bogočovjek Isus iz Nazareta. Od svoje prve pojave u Nazaretu on svjedoči protiv grijeha, protiv smrti i protiv povampirenog zakona. Liječi bolesne, oživljuje mrtve, cijeni prezrene; tvrdi da nije čovjek radi zakona, nego da su zakoni radi čovjeka. Naravno je da takvim djelovanjem izaziva bijes i mržnju onih koji žive od tuđeg robovanja, koji stvaraju i čuvaju kumire.
Isus svojim djelovanjem u Palestini ubrzo stječe simpatije širokih slojeva, koji ga slijede nadajući se da će on preuzeti vlast i ostvariti bolji život. No otrov zla duboko je prožeo čovjeka i društvo, te Isusu predstoji posljednja teška bitka s tim iskonskim zlom. Isus ne želi laž zamijeniti lažju, vlast vlašću.

-
CIJELOG ČOVJEKA TREBA PROMIJENITI;
ČOVJEK MORA UMRIJETI, DA SE IZNOVA RODI.
Ta - iako nejasna - svijest o potrebi potpunog uništenja za novo stvaranje, o potrebi smrti za novi život, provlači se kao otajstvena nit kroz cijelu povijest spasenja. Vazmeni jaganjac kroz svu je povijest lik žrtve koja umire za život, poziv na novo zajedništvo u blagovanju s Bogom i ljudima. Isus će svoju završnu bitku uklopiti u godišnju izraelsku proslavu Vazma (Pashe). Taj završni tjedan bit će sažetak cijele povijesti izabranog naroda Staroga Saveza, slikovito i stvarno sažimanje izlaska iz sužanjstva, obnove Hrama, žrtvovanja Jaganjca... I sve to ne samo sažetak, nego osmišljenje i ispunjenje.

-
ŠTO JE ISUSU TREBALA CVJETNICA?
Evanđelisti (Mt 21; Mk 11; Lk 19; Iv 12) prikazuju Isusov svečani ulazak u Jeruzalem (Cvjetnicu). Narod mu oduševljeno kliče kao Mesiji Osloboditelju. Ispunjavaju se proročanstva da će »iznenada u Hram svoj doći Gospod« (Malahija 3, 1) i da će dojahati »na magaretu« (Zaharija 9, 9). No narod koji Isusu kliče tog časa još nije svjestan da se mora ispuniti i proročanstvo Jone proroka, da Isus kao predstavnik i sažetak Izraela, dobrovoljno opterećen svim grijesima svoga naroda i čovječanstva, mora biti poput Jone izbačen iz lađe (to jest iz Grada i naroda), da mora ući u smrt kao što je Jona ušao u kitovu utrobu, da odande iziđe oslobođen sve stareži zla i da navijesti i donese novi život. Oni što Isusu kliču zaista misle da to Gospod, prema Malahijinu proročanstvu, ulazi u svoj Hram, ali kao da su zaboravili već slijedeću rečenicu toga proročanstva: »Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?« (Mal 3, 2).
Dok Isus ulazi u Jeruzalem, svi mu kliču, ali ih je malo koji ga razumiju. Dapače, tu se kriju sve tri napasti kojima ga je sotona napastovao u pustinji. Petar, Andrija i drugi apostoli misle kako će Isus preuzeti vlast u državi, a njima podijeliti ministarska mjesta. Juda misli kako će preuzeti glavnu riznicu i konačno se baviti pravim poslom. Mnoštvo se nada jeftinijoj hrani i besplatnom liječenju, ali i stalnom uzbuđenju u gledanju čudesa. Tog časa izgleda da Isusa bolje razumiju njegovi neprijatelji. Oni dobro znaju da se s njim ne mogu pogađati, da ga treba ubiti.
Kao što je nekada egipatski narod slavio Josipa Pravednoga - a to nije bila prava proslava, kao što će kasnije u povijesti naroda i vladari slaviti Crkvu, želeći je iskoristiti za svoje ciljeve - tako na Cvjetnicu svi slave Isusa. Postavlja se pitanje: zašto Isus dopušta i prihvaća takvu manifestaciju? To pitanje vrijedi i za Crkvu, osobito za njezinu proslavu u Rimskom Carstvu u četvrtom stoljeću poslije Krista (car Konstantin i car Teodozije), pa u 8. i 9. stoljeću (Karlo Veliki, pokrštavanje novih naroda) i za sva velika slavlja, proštenja, međunarodne euharistijske kongrese, ponoćke itd. Na svim takvim slavljima okupljaju se oko Crkve, oko Isusa i mnogi koji se nadaju da će im Crkva poslužiti za njihove interese, koji bi htjeli s Isusom dijeliti čast i vlast, ali ne žele za njim u grob, ne žele se promijeniti, obratiti. Zašto Isus sve to dopušta, zašto se Crkva u to upušta?
Moglo bi se reći da su takve proslave ipak potrebne da se Isusa navijesti, da Njegova poruka dođe u javnost, pa da se u toj javnosti dogodi i Njegovo spasiteljsko žrtvovanje. Tako se oko Isusa okuplja široki i raznorodni krug simpatizera od kojih se mnogi neće obratiti, od kojih će ga mnogi ubrzo napustiti i izdati, ali se u tom širokom krugu ipak priprema tlo za naviještanje Isusove vijesti.

-
PROKLETA SMOKVA
Neposredno nakon Isusova ulaska u Jeruzalem državni i religiozni vlastodršci sasvim su zbunjeni. Situacija je kompletno u Isusovim rukama. On - da samo hoće - može preuzeti vlast i organizirati državu. Narod mu vjeruje, išao bi za njim i na barikade. Isus pak zaista tih dana vrši sasvim određene zahvate u javni život. Izgoni trgovce iz hrama (Mt 21, 12-16) - i tako svjedoči protiv iskorištavanja vjere za bogaćenje i financijske bankarske manipulacije. Zgoda s neplodnom smokvom (Mt 21, 18-22), koju Isus proklinje zbog toga što na njoj nije našao plodova te se ona osuši, izražava jasnu osudu starosavezne vjerske organizacije, koja nije odgovorila Božjem očekivanju. Smokva bi se bila mogla opravdati da nije vrijeme plodova, ali Božji narod ne smije podlijegali takvoj prirodnoj zakonitosti. Ni u kojem trenutku svoje povijesti ne smije Božji narod biti nespreman, nikada ne smije Boga razočarati. Najgore je pak kad taj narod, poput' one smokve, ima puno bujnog lišća te zavarava Boga i svijet svojim prividom, a nigdje među tim lišćem ploda da se nahrane žedni i umorni ljudi.
Vlastodršci pokušavaju Isusa zbuniti pitanjem odakle mu vlast da tako govori i tako radi (Mt 21, 23). Njih zanima samo vlast. Isus ih brzo navodi na to da priznaju kako to njima samima nije jasno. U Božjem narodu pitanje vlasti ne rješava se kao u državama. Svećenici i poglavari imaju vlast, to jest odgovornost, službu, da promiču rast slobode, nipošto da slobodu guše. No, oni to uglavnom i znaju. Stoga nisu niti pokušali osporavati Ivanu Krstitelju Božje poslanje. Ivan im možda nije bio previše opasan. Ovdje će se ipak poslužiti vlašću da Isusu začepe usta.
U prispodobi o zlim vinogradarima (Mt 21; Mk 12; Lk 20) Isus sažimlje cijelu povijest spasenja po prilici onako kako smo to mi učinili na str. 202/3, samo na svoj način, jezgrovitije, slikovitije, jasnije. Vinograd je narod Božji, zakupnici su poglavari i svećenici. Oni ne vladaju kao Bog - spasiteljski, osloboditeljski, nego namjesto Boga - silnički, porobljivački. Bog šalje svoje glasnike, proroke. Oni ih ubijaju. Na kraju Bog šalje svoga jedinog Sina. Židovski svećenici odmah shvaćaju da to Isus sebe smatra Sinom Božjim, važnijim od svih proroka. Isus, u toj priči, pretkazuje da će i njega ubiti. Namjesto da se obrate, oni bjesne i zaista odlučuju da ga ubiju. Takav Isus nikako se ne slaže s njihovim planovima. Oni su uzeli vlast od Boga i žele svijet i zajednicu Božjeg naroda uređivati po svom prohtjevu. Misle da oni bolje shvaćaju Božje interese od samoga Boga. Njima treba Bog kao čuvar poretka, a ne kao onaj koji stalno mijenja svijet na bolje. Taj Bog kojega oni slave i propovijedaju nije pravi Bog. To je najopasniji kumir: iskrivljeno shvaćanje pravoga Boga. Ali Isus im navodi riječi iz psalma 118: »Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.« Oni su ti graditelji koji odbacuju Isusa. Isus je »kamen zaglavni«, onaj u kojemu se cijela gradnja spaja i utvrđuje.
Prispodoba o svadbenoj gozbi (Mt 22; Lk 14) prikazuje Kraljevstvo Božje kao gozbu koju kralj pripravi sinu svome. Uzvanici imaju »važnije poslove«, odbijaju doći na tu svadbu. A ta svadba (Zaruke, Savez) Boga i čovječanstva najvažnije je zbivanje u povijesti, to je ono zbog čega je Bog stvorio svijet i jedino za što vrijedi živjeti. Bog poziva na svadbu sve ljude, i one »s ulice«. Ali, to ne znači da se od svakog svata ne traži velika promjena: obraćenje. Gost koji je ušao bez promjene, bez »svadbenog ruha« - mi bismo rekli: bez milosti posvetne - koji se na ulazu nije htio oprati i zaogrnuti bijelom haljinom (sluge su na vratima nudile vodu i bijele haljine!) bit će izbačen u »vanjsku tamu«.
Ovdje nam samo po sebi dolazi na pamet masovno pokrštavanje barbarskih naroda na početku srednjega vijeka. To naglo širenje Crkve, redovito uz pomoć ondašnjih velikih država, na neki je način natjeralo u Crkvu svijet koji nije niti znao da je pozvan »na gozbu«. Razumije se da su mnogi od tih samo izvana kršteni, a iznutra se nisu promijenili. Iz toga slijede mnoge neprilike i nesporazumi u crkvenoj povijesti i praksi sve do naših dana. Onaj gost u Isusovoj priči svakako je prolazio kroz predvorje gdje mu je bila ponuđena voda i novo ruho. On je to prezirno odbio, a ipak ušao na svadbu. No brojni naglo pokršteni narodi nisu bili vođeni kroz takvo predvorje (upravo je u to vrijeme zanemarena ili ukinuta praksa katekumenata, osobne pripreme za krštenje!) te nisu niti krivi cijeloj toj povijesnoj zabuni.

-
ŠTO ZNAČI: BOGU BOŽJE?
Protivnici pokušavaju Isusa uhvatiti u zamku, ne bi li ga naveli da nešto kaže protiv države, protiv plaćanja poreza (Mt 22, 15-22). No, njega to ne zanima. Nepravda poretka ne rješava se sitnim pobunama, nego korjenitom promjenom svakog čovjeka i svega poretka. Isusove riječi: »Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje« (Mt 22, 21) ne znače da vjera nema nikakve veze s građanskim dužnostima, da treba mirno plaćati državi jedno, a Crkvi drugo, i da je sve u redu. Nego te riječi znače da moramo živjeti u državi i kao građani vršiti svoje građanske dužnosti, ali kao Božji ljudi moramo sve to prožimati Božjim naumom, moramo posvuda nastojati da čovjek bude sve više pravi čovjek; moramo se zalagati za dostojanstvo i slobodu čovjeka u svakoj državi i u svakom društvenom uređenju. Na taj način nismo slijepi podanici nijednog poretka, nego se u svakom poretku zalažemo za promjenu na bolje. To znači: dati Bogu Božje. Jer Bog ne traži da mu nešto platimo, nego da mu se sasvim predamo, da u Savezu s njime mijenjamo svijet.
Saduceji pokušavaju Isusa zbuniti pitanjem kako će to ljudi. živjeti poslije uskrsnuća (Mt 22, 23-33). Njima se čini da je to kao selidba u neki drugi grad ili drugu državu, da će to biti nešto kao i ovdje, samo malo bogatije. Isus upozorava da je smiješno nagađati kako će to biti u uskrsnuću. Važno je da neće biti ovako, nego drugačije, bolje. Nitko ne može danas govoriti kako će biti sutra, a kamoli kako će biti u vječnosti. Ipak svi znamo da vrijedi živjeti za sutra i za vječnost. A uskrsnuće je zapravo već tu, jer Bog kaže da su Abraham, Izak i Jakov živi!
Na kraju, Isus kaže da se cijeli Zakon sastoji u ljubavi prema Bogu i prema ljudima, te su dvije zapovijedi jednake. Bog se zaljubio u ljude. Tko god ljubi ljude, taj je na Božjoj strani.

-
ČOVJEK JE VAŽNIJI OD SUNCA I MJESECA
U glavi 23. Matejeva Evanđelja sabrani su svi Isusovi prigovori vlastodršcima koji su se nametnuli za vođe Božjem narodu, izopačili Božji naum i samo poimanje Boga. Svoje ljudske zakone podmeću Bogu, više drže do ljudske mudrosti nego do Božje volje. Ubijaju proroke, a poslije im dižu spomenike. Živih se proroka boje, od mrtvih prave nove kumire, da tako pridobiju narod koji je proroke volio. Jeruzalem, središte vlasti i Hrama, prevario je Boga, pretvorio se u kumira, te će ga Bog srušiti kao što ga je već rušio. Ostat će im prazna kuća. Bog neće k njima više doći dok ga sami ne zažele, dok ne budu spremni na promjenu, dok ne kažu: »Blagoslovljen koji dolazi...« Jer riječ je o Bogu koji dolazi da ljude izvede, ne o Bogu koji stoji da bi ljude držao u ropstvu.
Cijela će povijest biti ispunjena tim Božjim dolaženjem. Sud će se vršiti u svakom naraštaju (»Ovaj naraštaj neće proći...«). Stalno će se rušiti »sunce i mjesec«, stalno će se kolebati »zvijezde«. To znači da će svijet biti u stalnim burnim promjenama. Sto je danas sjalo kao sunce, sutra će se ugasiti. Božji svjedoci će u svemu tome stradavati, jer će uvijek nijekati ono što je danas, čekajući ono što dolazi sutra. Ali po svem će se svijetu čuti njihov glas, naviještanje Evanđelja. Jeruzalem će propasti brzo, ali tako će propadati mnogi gradovi, države i poretci. No vjernici se neće nikada zbuniti, jer će usred svega toga previranja gledati lice »Sina čovječjega«, tj. Boga koji je postao čovjek da svaki čovjek bude neizmjerno vrijedan. U »sva četiri vjetra« ima i bit će ljudi, koji se ne pouzdavaju ni u sunce ni u mjesec ni u koju veličinu i vlast ovoga svijeta, nego iznad svega cijene čovjeka, Božju ljubav. Takve Bog poznaje, on ih sabire, oni su Crkva. Treba zato uvijek biti spreman, budan (prispodoba o ludim i mudrim djevicama, Mt 25, 1-13). I ne treba čekati Boga kao da će on nešto umjesto nas učiniti. Ne treba se sakrivati u Crkvu kao u neki bunker dok zlo oko nas prođe. Treba raditi sa svim sposobnostima koje nam je Bog dao (talenti, Mt. 25, 14-30). Jer Bog neće svijet promijeniti - iznova stvoriti - sam, nego to radi u savezu s nama. Tko se čuva, taj će propasti; tko se žrtvuje za druge, taj se sačuvao.

-
SASVIM JEDNOSTAVNO SUĐENJE
Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Na velikom konačnom sudu Bog ništa drugo neće pitati nego jesmo li činili dobro ljudima oko sebe. Neće nas uopće pitati jesmo li dugo molili ili postili. Molitva, post i sva pobožnost mora nas naučiti da volimo ljude, da svakome pomažemo. Ako to ne činimo, uzalud svaka molitva. Ako dobro činimo, znači da dobro i molimo, bez obzira na koji način molimo. Tko se hvali pobožnošću, a ne mari za ljude oko sebe, običan je lažac.
Prolaze tako dani, Isus govori, a ne preuzima vlasti. Vlastodršci dolaze k sebi, imaju vremena da se srede i da navale na Isusa. Juda se već uvjerio da je Isus sasvim nesposoban urediti državu, da uz njega neće postati ministar financija. Zato se žuri da svoju novčarsku sposobnost ipak negdje unovči. Povezuje se s Isusovim protivnicima, spreman je Isusa prodati za novac, jer vidi da će Isus propasti, pa ne bi htio da propadnu i tri godine koje je izgubio hodajući za Isusom (Mt. 26, 6-15).
Isus sve to zna i vidi. Na to je spreman. Kad bi sada preuzeo vlast u državi, ljudi bi ostali takvi kakvi jesu. Izvana bi se sve promijenilo, iznutra bi ostali svi okovi, sve robovanje. Isus ide da se uhvati u koštac sa smrću, da smrću ubije smrt. Uzima na sebe odgovornost za sve zlo svijeta, da to zlo uništi u svom grobu. Sad mu ostaje malo sati, i jedina mu je briga okupiti svoje najvjernije, s njima blagovati vazmenog Jaganjca, da ih uvede u svu tajnu. Mrak će se spustiti na sve, ali oni će ostati dobar žar pod pepelom, da poslije buknu u veliki novi požar.
Cvjetnica je nalik na proslavu Josipa Pravednoga u Egiptu, a nalik je i na slavni ulazak u Kanaan, zemlju obećanu. Naredni su dani kao sažetak cijele oslobodilačke, proročke povijesti: svjedočenje protiv svih idola u svijetu i u Hramu. Veliki će petak biti kao sužanjstvo babilonsko, ili kao ulazak u utrobu Jonina kita. A Veliki četvrtak, odnosno Posljednja večera, to je poput okupljanja prognanika oko Pisma i oko Jaganjca, ukrepljenje zajednice, da ona u čvrstom zajedništvu s Bogom može prolaziti kroz sve promjene, kroz sve katastrofe kao neuništivi i nepokvarljivi kvasac budućnosti.

-
KAD ISUS NEMA ŠTO REĆI STRANCIMA
Dok se Isus sprema na smrt, glas o njemu daleko se čuje, te stranci, Grci, žele s njim razgovarati (Iv 12, 20). Izgleda da je to divna prilika da se Evanđelje (Radosna vijest o spasenju) navijesti strancima. Nije li Isus radi toga i došao da u Kraljevstvo Božje uvede sve ljude, a ne samo Zidove? Nije li i prorok Jona, na koga se Isus pozvao, bio poslan od Boga da pozove na obraćenje strance, Ninivljane?
Isus, međutim, nema volje tih dana razgovarati sa strancima. Kao da im još nema što reći. Baš poput Jone, koji nije znao govoriti strancima dok nije prošao kroz »podzemlje«, kroz kitovu utrobu kao kroz grob i smrt. Isus se toga časa osjeća kao pšenično zrno koje još ne može mnoge nahraniti. Ono najprije treba biti zakopano u zemlju, ondje "istrunuti", da urodi bogatim plodom i postane kruh za mnoge. Isus priznaje da mu je »duša potresena«. I sasvim iskreno kaže da nije oduševljen time što mora »istrunuti«. No upravo je radi toga došao i to će izvršiti (Iv 12, 20-28).
Budući da svaki kršćanin - i cijela Crkva - kroz svu povijest živi život Isusov, dolaze trenuci kad se Crkva osjeća kao Isus u tom trenutku. To su osobito vremena kad rast slobode traži velike promjene. Takvo je upravo vrijeme velikih koncila, i sada vrijeme poslije Drugoga vatikanskog koncila. Kao što je Isus onda morao ući u ropstvo smrti, u grob, da cijelom svijetu može darivati novu slobodu, tako i Crkva mora na neki način umirati, mijenjati se, odricati se svog dosadašnjeg lika i navika, da se pojavi nova za novi svijet.
U tim razdobljima Crkva - Otajstveni Krist - doživljava tjeskobu, duša joj je potresena. Muči se i grči sama u sebi. Otajstveno umire da se preporodi. Nije onda čudo što u takvim vremenima možda ne zna ni što bi rekla »strancima«. Dapače, oni koji tada od nje traže riječ mogu se i sablazniti videći kako se ona grči od tjeskobe. I vjernici se tada zbunjuju, kao što su se Isusovi najvjerniji sljedbenici, apostoli, malo zatim zaprepastili gledajući kako se svemogući Isus previ ja od muka, kako dršće i jauče. Sve je to on predvidio. Zato im je i rekao: »Blago onome tko se ne sablazni nada mnom!«
Usred tih tjeskoba Zajednica se mora čvrsto okupiti oko Svetog Pisma i oko Jaganjca. Samo tako može prolaziti kroz mrak - kroz umiranje - za uskrsnuće, dok je jača Duh Isusov koji joj otvara oči da shvaća Sto Bog govori, i usta da pravo progovori svijetu. Zajednica koju Duh čini slobodnom klica je oslobođenja svijeta.

(nastavlja se)