 |
| Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
Samuel napisao: Fran na kojeg papu misli? Misliš li možda na papa Pavao IV?? Ili??  Mislim na sve pape koji su do sada bili tokom povijesti i na one koji će tek biti. Samuel napisao: ..Roman Pontiff,who is the representative upon earth of God and our God and Lord Jesus Christ, who holds the fulness of power over peoples and kingdoms, who may judge all and be judged by none in this world, may nonetheless be contradicted if he be found to have deviated from the Faith. Remembering also that, where danger is greater, it must more fully and more diligently be counteracted…“ Cum Ex Apostolatus Officio, Pope Paul IV
Papa je nepogrešiv kad "donosi definitivnu odluku koja se odnosi na vjeru i moral". Tako piše u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi proglašenoj na Drugom vatikanskom koncilu. Ovdje treba uočiti jedno ograničenje: papina nepogrešivost odnosi se na pitanja koja su u vezi sa vjerom i moralom - ne s crkvenim običajima, sportom, književnosti i većinom stvari koja sačinjavaju naš svagdašnji život. O nepogrešivosti se može govoriti samo kad papa "donosi definitivnu odluku o crkvenom nauku". To znači kad isupa službeno i javno. Improvizirnai komentar za vrijeme ručka ne računa se u to.
Karl Keating "Što katolici doista vjeruje" Da, tako nekako stvari stoje. U skladu s hijerarhijskom strukturom učiteljstva nositelji su neprevarljivosti: 1) cijeli episkopat Crkve kad on zajedno sa svojom glavom papom i pod njom nešto jednoglasno izlaže obvezatnim za Crkvu i za sve vjernike (DS 2879 3011; NR 435 34, LG 25;); 2) opći sabor zajedno s Papom (DS 1478 sl 2923, LG); 3) samo *papa kad on kao najviši učitelj Crkve (ex cathedra, tj. uz priziv na svoj vrhovni autoritet naučavanja) donosi učiteljsku odluku koja općenito i konačno obvezuje (DS 3073 sl, NR 454; usp. LG). Ta je konačna odluka pape nepromjenjiva po sebi, a ne tek po suglasnosti Crkve, ali to ne znači da ona ne bi morala izražavati vjersko uvjerenje cijele Crkve. Papa je u svojim odlukama (kao i biskupi) navezan na Pismo, tradiciju i dosadašnje odluke Crkve. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"
Izvršavanje papinske neprevarljivosti skopčano je s jasno opisanim uvjetima, koji moraju biti ispunjeni istodobno i čije ispunjavanje treba interpretirati u smislu pravnih odluka striktno, a ne ekstenzivno:
a) Papa mora u izvršavanju svog najvišeg autoriteta govoriti kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika.
b) Ono se mora odnositi na jedno »učenje o vjeri ili ćudoređu« (lat. doctrina defide vel moribus).
c) On mora svoju odluku u jednoj takvoj stvari navijestiti obvezatno za sve vjernike »u jednom konačnom aktu« (lat. definitivo actu).
1. vat. koncil naziva jednu takvu odluku odlukom »Ex cathedra« (usp. DS 3074). Opis uvjeta, pod kojima se može podignuti zahtjev za neprevarljivošću, čini još jednom jasnim:
a) Papa nije neprevarljiv na temelju osobnih talenata i sposobnosti u onom moralnom i/ili intelektualnom, nego snagom svoje funkcije u kolegiju biskupa i u cjelokupnoj Crkvi. Zahtjev za neprevarljivošću ne važi habitualno, nego aktualno, to znači u jednoznačno opisivim odnosno opisanim situacijama. Time treba otkloniti i gledište, kako je svako papinsko izjašnjavanje (enciklika, instrukcija i dr.) već izraz neprevarljivog učiteljstva.
b) Neprevarljivost Pape seže toliko daleko koliko neprevarljivost Crkve. Hans Waldenfels "Kontekstualna fundamentalna teologija"
Dogma papine nezabludivosti (nepogrješivosti) proglašena je na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.) papinskim dekretom Pastor Aeternus - Vječni Pastir 18. srpnja 1870. Mnogi su biskupi to doživjeli kao napad na biskupski kolegijalitet, kao uzurpaciju crkvene vlasti od strane Pape. Drugi su upozoravali da će Crkva na taj način ostale kršćanske Crkve i sav suvremeni svijet dobiti protiv sebe. Dio biskupa povukao se s Koncila prije glasovanja o novoj dogmi da se ne bi morali izjasniti protiv nje, a time i protiv Pape. Među oporbenjacima bio je i naš biskup J. J. Strossmaver. On se protivio dogmi jer se bojao da će njezino proglašenje štetiti približavanju istočne i zapadne Crkve, a to je približavanje bio njegov životni san. Skupina njemačkih i švicarskih teologa-svećenika, sveučilišnih profesora među kojima je najpoznatije ime Johannesa Ignaza von Dollingera, pozivajući se na savjest, odbijaju pokoriti se dogmi. Njihovi su ih biskupi kažnjavali razrješavanjem kanonskih misija (prava predavanja na katoličkim sveučilištima), suspenzijama (zabranom vršenja svećeničke službe), čak i ekskomunikacijama. Oni su formirali shizmatičku zajednicu pod imenom starokatolici i u pravoslavnima te nekim protestantskim zajednicama našli suradnike u borbi protiv Rima. Evo kako je glasila definicija dotične dogme:
Kada rimski biskup govori 'ex cathedra', tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.
Dakle, rečeno je da papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu. Dakle, to nije svojstvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi. Dio kršćana ne zna razlikovati pojmove pa izraz papina nepogrješivost shvaća kao tvrdnju da papa ne može sagriješiti ili pak da ni u čemu što kaže ne može pogriješiti. Ovdje se nepogrješivost ne smije shvaćati kao nemogućnost da papa osobno sagriješi, nego kao karizma (milosni dar) vezana uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne može, ne smije pogriješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu. Crkva drži da je, ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu (što uključuje karizmu nezabludivosti), svaki kršćanin dužan u potpunosti prihvatiti takvu formulaciju kao obvezujući iskaz svoje vjere. U dokumentu piše: Oni koji su jednom prihvatili vjeru pod crkvenom službom nauka, ne mogu nikada imati opravdan razlog da promijene tu vjeru ili da posumnjaju. Mladen Parlov i dr. "Vjera u pitanjima"
DS 3073-3075 I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. Ako bi se pak netko usudio proturiječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.Nije ni to sporno Sami. Ne mogu protiv toga. Meni izgleda da je problem na drugoj strani. Problem je da današnji vjernici previše misle svojom glavom. Ne da ne misle svojom glavom i podvrgavaju se papi, vjernici previše misle svojom glavom, čak kad je u pitanju nauk o vjeri i moralu. Vjernici su toliko počeli misliti svojom glavom da su postali papskiji od pape. Vjernici toliko misle svojom glavom da je i sam papa pozvan da se opravdava pred njima, a upravo je to nezamislivo, zato jer je on papa i on može raditi šta hoće. I sigurno ga neće neki anonimac pozivati da opravdava svoje odluke pred njim, a bilo je takvih anonimaca, ne jedan nego više njih, koji su zamislili da će se papa njima opravdavati.  Komentari tipa: papa mi se ne sviđa, papa je previše blizak sa svijetom, papa ima previše para, papa nosi krivi križ itd. Ne. Papa se tebi ne mora sviđati, papa može biti blizak sa svijetom koliko on hoće, papa može imati para koliko on hoće (pa čak i više od toga), papa može nositi križ kakav god poželi. Kako to ljudi ne kuže? On je papa, a ne netko drugi, nego on. Kad počneš misliti svojom glavom možeš biti siguran da si na poprilično dobrom putu za propast. Kolika je šansa da je netko od vjernika pametniji od pape, a da je duhovnije od pape? Ma ne želin o tome uopće raspravljati. Evo ti primjer Joseph Ratzinger. Čovik se povukao, i šta se onda dogodilo? Ljudi su počeli preispitivati njegovu odluku. Svašta. Po on je papa. Ako se on želi povući on će to i učiniti, bez da se nekome opravdava. Ako on želi u Las Vegas da tamo prokocka 200.000 eura, on to može mirne duše učiniti, zato jer je on papa i neće njemu netko braniti i govoriti šta će i kako će raditi. Doduše, Ratzinger je bio toliko kulturan i naveo je da ga snage izdaju zbog visokih godina. Misliš da je to ljudima bilo dovoljno? Nije. Odmah su krenule teorije: masoni, crne magije, antikrist, CIA, Europska unija, Sanader, ovo ono. Ma de beži. U tome je problem Sami. Nije vjernik postavljen da preispituje papine odluke, ma kakve one bile, vjernik je da izvršava ono šta papa govori. Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo, u tvrdoj vjeri da je između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i sv. Crkve, Zaručnice njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Sv. Ignacije Lojolski "Duhovne vježbe"
Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska. Sv. Ignacije Lojolski "Duhovne vježbe"
Upitate li me koje je najbolje i najučinkovitije sredstvo po kojemu naša poslušnost stječe zaslugu pred Bogom, odgovaram ovako: "Budite potpuno uvjereni da slušajući svoga poglavara slušate Boga i da prezirući zapovijedi svoga poglavara prezirete samoga božanskog Otkupitelja." Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"
Nikada se Božja volja ne izvršava na savršeniji način, negoli kada slušamo svoje poglavare. Sv. Vinko Paulski (cit. prema: Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti")
Najveća žrtva koju neka duša može prinijeti Bogu sastoji se u poslušnosti zakonito određenim poglavarima. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"
Kada smo poslušni svojim poglavarima, poslušni smo Bogu. Sv. Faustina "Dnevnik"
Sigurniji smo da vršimo Božju volju ako slušamo zakonite poglavare, nego kada bi nam se ukazao sam Isus Krist i izravno nam govorio. Naime, takvo nam viđenje ne bi moglo dati sigurnost da se doista ukazao Spasitelj i govorio nam jer i zloduh se može pojaviti kao anđeo svjetla da nas zavede (usp. 2 Kor 11,14). No ako vršimo zapovijed svojih poglavara, sigurni smo da kada njih slušamo, slušamo samoga Isusa Krista. "Tko vas sluša, mene sluša" (Lk 10,16). Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"
Ako umjesto iskazivanja slijepe poslušnosti želimo znati zbog čega je poglavar zapovjedio ovako ili onako, time pokazujemo da je naša poslušnost vrlo nesavršena. Sv. Bernard iz Clairvauxa (cit: prema: Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti")
Ako ti poslušnost ne donosi spokoja, znaj da si ohol. Sv. Josemaria Escriva "Put"
Kolika je snaga poslušnosti! Sv. Josemaria Escriva "Put"
...religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi... II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"Nema druge Sami. Ljudi su počeli previše misliti svojom glavom, a to je ono najgore.
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
