Samo bih napomenula da je ovo čisto moje osobno razmišljanje...nisam teolog...znači čisto moje laičko mudrovanje (iako je ovo pročitao jedan svečenik i rekao je da nije loše
).
Zanima me vaše mišljenje...ako vam se da čitati...malo je poduže...
Vezano za Stari zavjet i Boga koji je tamo prikazan kao osvetoljubiv i ljubomoran...i o pokoljima i ubojstvima koja su vrlo zorno opisana...pa čak i ubojstva djece, mogli bismo neke događaje nazvati etničkim čišćenjem (istrebljenje do posljednjeg stanovnika grada koji je odabrani narod trebao zaposjesti ili uništiti).
Moram priznati kada sam čitala SZ bila sam ... onak malo šokirana (blago rečeno)...
No, gledajući u globalu cijelu Bibliju, jer jedino se tada dobije cijela slika (SZ bez NZ nema smisla jer je NZ ispunjenje SZ, a NZ se bez SZ također ne može u potpunosti shvatiti i doživjeti jer su temelji vjere u SZ), došla sam do nekih razmišljanja koja bi nekima možda mogla biti zanimljiva, a opet nekima besmislena i banalna, no riskirat ću ...
Mi smo svi stvorenja, a samo je jedan Stvoritelj. Od Njega je sve krenulo i u Njemu će sve završiti, On je početak i kraj, a sve ostalo je prolazno...no sve to prolazno dolazi od Njega i Njemu se vraća.
Kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio ga je od prašine, nebitne materije, no čovjek je oživio tek kada mu je udahnuta duša (to je ono što je dio Boga samoga, ono što nam je Sam Stvoritelj udahnuo i to teži da Mu se vrati, to je ono besmrtno...koliko god se naše tijelo i razum, ponekad tome protivili...i zato nema unutarnjeg mira bez prisutnosti Boga u našim životima...ništa materijalno ne može nadomjestiti i utažiti glad duše za Bogom...jer duša je ono Božje u nama). Čovjeku je također dana i slobodna volja, jer Bog je čista ljubav koja želi našu ljubav...ali ne zato jer Ga moramo voljeti, već zato jer to želimo (a za to nam treba slobodna volja). No kako nismo savršeni često griješimo i donosimo odluke koje nisu za nas dobre i koje nas skreću s pravog puta (a pravi put je onaj gdje se u konačnici duša vraća njenom Stvoritelju). Prvobitno su ljudi trebali živjeti u Zemaljskom Raju, bez straha, srama bilo kakvih negativnih emocija i posljedica, no slobodna volja uz pomoć posrnulog stvorenja bačenog u tamu, (kojem je cilj da se što manje duša vrati Bogu), nas je uzoholila (htjeli smo imati i biti više nego nam je bilo dano i više nego nam je bilo potrebno). U samome startu smo izigrali Njegovo povjerenje i tada nas je stavio gdje nam je i mjesto s tom našom ohološću...u dolinu suza...gdje se za sve moramo boriti...gdje je sve neizvjesno...gdje je vječita borba između materijalnog i duhovnog...gdje nam veza s Bogom više nije vidljiva...no duša i dalje vapi za Njime. Na početku smo se okaljali grijehom i naša Mu se duša više ne može vratiti, sve dok se ne očisti...a ovaj Zemaljski put duše je u stvari njeno čišćenje...ili s druge strane totalan otpad od Boga.
Veza između ljudi i Boga je ljudskom ohološću bivala sve slabija. Učeni ljudi znali su teoriju, ali rijetko je tko to primjenjivao u praksi. Ono materijalno je prevagnulo ono duhovno. Neki smatraju da je SZ alegorija, preneseno značenje. No, uzmimo da su se događaji iz SZ događali baš tako kako je opisano...nemilosrdna ubijanja, neki bi to nazvali i masakrima...to sve na prvu izgleda strašno, no kada to razmatramo, ne smijemo zaboraviti činjenicu da je jedino Bog gospodar života i smrti...On je tvorac života i samo ga On može uzeti...na koji način, kada i tko će umrijeti...to je na Njemu...tko smo mi da Mu dijelimo savjete ? Smrt ionako nije kraj...to je povratak doma...ili padanje u vječni ponor...ovisno o našim životnim odlukama. I ta smrt, način na koji netko umre, veće posljedice ostavlja na one koji ostaju ovdje...to je uglavnom poruka i lekcija njima.
Kako god, sve se svodi na to da nam je Bog davao šansu za šansom, sklapao s nama savez za savezom i svaki smo prekršili, a moje je mišljenje da je SZ odgojna mjera za ljudski rod. Zvuči kao prilično gruba odgojna mjera, no Bog progovara čovjeku onim jezikom koji čovjek u datom trenutku razumije. Da bismo mogli shvatiti te odgojne mjere trebalo bi se vratiti u doba i u prilike kada se to sve događalo...u to doba na svijetu je vrijedila jedino snaga, sila...a tada i odgojne mjere moraju biti snažne i silovite ...
Uzmimo na primjer da je povijest cijelog čovječanstva jedan ljudski život. U početku, kad su djeca mala ne razumiju što im se govori, odnosno riječi baš ne pomažu, jedino što razumiju je ono što vide. Djeca ne poznaju granice i roditelji im ih moraju postaviti, inače počnu lutati i osjećaju se izgubljeno. Kada se te granice prekrše, slijede posljedice, kako bi se znalo što se smije, a što se ne smije. Što je dobro, a što je loše. Cijelo to vrijeme naša ljubav prema djeci se ne smanjuje, dapače raste, bez obzira na dječju (ne)poslušnost i na nekakve eventualne kazne (naravno ne smije se zaboraviti na pohvale i nagrade u cijelom tom procesu). Ni jedan normalan roditelj koji voli svoju djecu neće dozvoliti da se dijete baci pod auto kako bi shvatilo da je to opasno. Spriječit će ga u tome, pa što god da morao poduzeti. Stalno nam moraju biti na oku, jer čim maknemo pogled, evo problema...već rade po svojem na vlastitu štetu (U tim svojim mudrovanjima rekla bih da je ta faza Stari Zavjet).
Kako dijete raste sve više shvaća ono što mu se priča i sve se manje-više temelji na razgovorima. Želimo ih naučiti da se dobro dobrim vraća, da ljutnja i mržnja ne donose ništa dobro, pokušavamo ih pripremiti za trenutak kada će se sami morati nostiti sa svijetom i svime što je u njemu. U toj fazi im se želimo najviše približiti, biti im rame za plakanje, prijatelj, netko na koga mogu uvijek računati, no i dalje ih se treba voditi, trebaju učitelja, nekoga tko će im biti dobar primjer, a svoju djecu toliko ljubimo da bismo i svoj život dali da ih spasimo (ovaj dio je Novi Zavjet..period kada nam se Bog želio toliko približiti da je Riječ Tijelom postala, prebivala među nama i žrtvovala se da nas spasi. Tu je Bog s nama sklopio onaj zadnji, vječni savez.)
...sve dok se ne dođe u fazu kada smo sposobni sami odlučiti što želimo. Odrasli smo. Sve nam je podastrijeto, imamo iskustva, imamo primjere, uzore, imali smo dobrog Učitelja, samo je pitanje koliko smo bili pozorni i pažljivi učenici...sami znamo razliku između dobra i zla, laži i istine (trebali bi znati) i svjesni smo svih posljedica. Nitko nas na ništa ne prisiljava, odgovorni smo sami za sve što činimo, za svaku svoju odluku...ali moramo računati i na posljedice svojih odluka, te ih prihvatiti i s njima živjeti. U tom periodu roditelji ne utječu više u velikoj mjeri na odluke svoje djece, jer oni su sada odrasli i stvaraju svoj život, no i dalje ih volimo bez obzira na sve. Vrijeme je da ih pustimo da se sami suoče sa Svijetom, no mi ih i dalje pratimo kao sijena...ne miješamo se u njihove odluke, ali molimo za njih ... ako su krenuli krivim putem do posljednjeg trena se nadamo da će se obratiti i vratiti na svijetlo...no puštamo ih da sami to odluče jer nagovaranje nije rješenje...poštujemo njihovu slobodnu volju i čekamo da nas zamole za pomoć ako im zatreba. Vrata našeg doma uvijek su im otvorena i što god da napravili, ako se iskreno pokaju, spremni smo im oprostiti. Što god u životu napravili i na koji god smjer se odlučili naša ljubav prema njima se ne smanjuje,čak i kada nas vrijeđaju i kada zaborave na nas, jer oni su dio nas i povezani smo zauvijek (tu se sada nalazimo. Isus nas je naučio svemu, ali pitanje je koliko se toga želimo držati i tako živjeti. Sve je na nama i našim odlukama koje kroz život donosimo. No kad je odlazio rekao je da će nam poslati Branitelja da nas čuva od kneza ovoga svijeta,oca laži...i poslao Ga je...samo je pitanje koliko često Ga se sjetimo i koliko često Ga zamolimo za pomoć i dozvolimo Mu da nam pomaže. Također nam je ostavio Crkvu, dom gdje Ga uvijek možemo naći i gdje se uvijek možemo vratiti, te sv. Ispovijed preko koje nam daje novu šansu da se vratimo na prvi put. Rekao je i da će iako odlazi, biti s nama do svršetka svijeta..i tu je ...nenametljiv...čeka da se mi Njega sjetimo i da Ga potražimo...dao nam je s. Euharistiju gdje nam se fizički daje i hrani dušu gladnu Boga)...
Moje je mišljenje da nam se sve događa s razlogom...ili je namjenjeno nama ili nekome nama bliskome, odnosno nekome s kime smo povezani i na koga naše stanje i ono što nam se događa utječe, čak i ponekad nama nesvjesno. Bog sve želi okrenuti na dobro, želi da nam se duše očiste i želi da idemo putem koji vodi sjedinjenju s Njime, On je čista ljubav, no ne želi raditi ništa protiv naše volje. Sada smo odrasli i moramo sami odlučiti. On nas čeka i nikada ne odustaje od nas (ma kakvi god mi prema Njemu bili), ali mi smo ti koji hodamo i biramo smjer. Sve dok god dišemo i živimo na ovom svijetu možemo se predomisliti i okrenti kormilo. Sve je na nama, ali u tome ipak nismo sami. Imamo pomoć na dohvat ruke, samo je trebamo zatražiti.
Ne kažem da je u životu vjernika sve bajno i sjajno i lagano...postoje usponi i padovi, nameću se sumnje, pitanja, bude teških trenutaka, za jedva izdržati, ali ono što mogu reći je da se nikada ne osjećam usamljeno i samo...ali nikada !
Znam da ima onih kojima je ovo moje mudrovanje u rangu bajke... ne vjeruju u vječni život...kažu da im je i ovaj previše...svejedno im je što će biti poslije smrti, pa se sada treba iživjeti...koji sebe vide kao slučajnost s rokom trajanja...i koji svoju nesigurnost liječe vrijeđanjima i omalovažavanjima drugih, međutim, pitam se da li su potpuno iskreni prema sebi ?...da li im je stvarno svejedno ?...da li se stvarno osjećaju potpuno ispunjeno bez one duhovne strane, da li stvarno ne osjećaju čežnju duše za Bogom ili samo taj osjećaj ne znaju protumačiti...da li stvarno osjećaju mir u duši namirenjem samo ovih zemaljskih tjelesno-materijalnih potreba ili su zadovoljni privremenim primirjem jer misle da je to najviše što mogu dobiti...da li stvarno ne dignu pogled k Nebu i zavape za pomoć, kada su sami daleko od pogleda drugih, samo sa svojim bolima i brigama za koje nitko ne zna i ne vidi ih... zar uistinu ne osjećaju strah od budućnosti ili ih ipak razdire osjećaj straha da će se morati boriti sami protiv Svijeta...da li su ikada bili istinski sretni bez nekakvog posebnog razloga ili stalno traže izgovore i krivce za svoju nesreću i loše raspoloženje...da li su ikada bili potpuno iskreni kako se uistinu osjećaju (iskreni prema drugima, ali najviše iskreni prema sebi) ili sarkazmom prikrivaju rupe i praznine u duši...a sve da zavaraju ponajprije sami sebe...
Ja, ovčica ispranog mozga ne vjerujem da su ti ljudi iskreno sretni, jer vjerujem da svatko od nas u sebi nosi ono iskonsko, Božje...to je zapisano u nama od prije postanka svijeta...i težiti će sjedinjenju s Njime sve dok se to ne dogodi...a ako se ne dogodi biti će to paklene muke.
“KAO ŠTO SE KAP PRETVARA U MORE, KADA K MORU STIGNE...
TAKO SE I DUŠA PRETVARA U BOGA KAD SE K NEBU DIGNE!”
Znam sad će neki reći, a što je sa nekršćanima..slažem se kod njih ovo moje mudrovanje vjerojatno neće proći, ali zato smo mi tu da širimo to što znamo i u što vjerujemo...ali ne praznim teoretiziranjem, već svakodnevnim primjerom kako se živi vjera...nekršćane, najčešće, nikakve riječi neće uvjeriti u obraćenje jer hrpu riječi imaju i bez nas, pa ne pomaže...te riječi trebamo oživjeti...njima mi moramo biti primjer, svijetlo, svjedočiti im moramo svojim životima...ponekad u totalnoj tišini... samo ljubavlju i brigom prema bližnjima, ali i prema totalnim strancima... bez osude...jer sami moraju poželjeti obratiti se i postati svijetlo drugima, bez nagovaranja...sami moraju poželjeti osjetiti taj mir i tu ljubav i zaokrenuti kormilo...sami trebaju potražiti Isusa i poželjeti se susresti s Njime...sami po svojoj slobodnoj volji...po kojoj također mogu odlučiti da to ne žele...
Oprostite na dužini posta...
I hvala onima koji su pročitali do kraja
Nisam sigurna ni da li sam dobro smjestila ovu temu, ako ima neko bolje mjesto nek je administratori presele.