www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 stu 2019 06:31

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 102 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 28 pro 2018 22:51 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
Bonifacije napisao:
Stvarno je zalosno ako jedan katolik nije siguran u vezi ovih pitanja o dusi. Rekao sam u prethodnom postu da je to jedna od najvaznijih istina katolicke vjere o kojoj ovise brojne druge istine u koje svaki katolik mora vjerovati. Jer ako se ne vjeruje da covjek ima duhovnu i besmrtnu dusu,onda se ne moze vjerovati ni da postoji posebni sud odmah nakon smrti,a to se mora vjerovati po katolickoj vjeri.Nadalje,ne moze se vjerovati ni u cistiliste jer se u cistilistu nalaze duse koje se ciste,ne moze se vjerovati ni u limb,a onda ni u Kristov silazak u limb da oslobodi svete duse,a u to svaki katolik mora vjerovati. Zato Ratzinger ima velikih problema s tumacenjem onog clanka Vjerovanja koji kaze da je Isus sasao nad pakao. Ne moze se vjerovati da vjecna nagrada i vjecna kazna pocinju odmah nakon smrti,a to je jasno definirana dogma katolicke vjere.Onda se jasno ne moze vjerovati da sveci u nebu mole za nas i da nam mogu posredovat brojne milosti. Kolike je samo milost izmolio od Boga sv.Josip da ne govorim o svim drugim svecima? Osim toga,ako bi se odbacila istina o besmrtnosti duse,morala bi se nuzno odbaciti i sva ukazanja tih dusa. A koliko se cesto ukazuju duse iz cistilista da zatraze pomoc ili da zahvale za vec primljenu pomoc.A ni ukazanja prokletih dusa iz pakla nisu tako rijetka. A vjera u besmrtnost duse ne unistava jedinstvo covjeka jer ce se dusa na kraju vremena opet zdruziti s tijelom kako nas uci Katolicka crkva. Zasto je to mladom Ratzingeru bilo tako tesko prihvatit?


Ukazanje kao dokaz nije baš po vjerskim istinama na koja se ti pozivaš.

Kad se moliš pred slikom sv. Josipa el ga vidiš kao duha ili ko čovjeka?

Imamo puno javljanja svetaca u eshatološkim tijelima...trebali da stavljam primjere.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 pro 2018 22:53 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Ma Boni, nek' je to jednom Ratzingeru bilo nerazumljivo, ali bitno da je tebi to kristalno jasno. Ako ti taj podatak nije određeni indikator, onda ti ništa neće biti.

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 08:55 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4106
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
El Scorpio napisao:
Da budem iskren, što više razmišljam o toj tematici i meni je bliže biblijsko-semitsko poimanje čovjeka tj. duše. Malo je čudno zamisliti da duša poslje smrti kao duh casper leti, ali opet treba bit oprezan s privatnim mudrolijama i bazirati se na katekizmu, a on je već mislim citiran na ovoj temi.

Koji si ti lik mališa! Znaj da si na dobrom putu. Sad se sigurno pitaš: zake?! Zato jer se toliko bojiš privatnih mudrolija. To je jako dobar znak. Ja se tuđih mudrolija bojim, svojih se grozim, jeza me hvata kad pomislim što mislim. :) Ljudi znaju predbacit: šta se stalno skrivaš iza nekog od autoriteta Crkve, kaj ti nemaš svoje mišljenje?! Sačuvaj Bože! Imam ga, ali često puta požalim što ga imam. Ak me razmeš?! Slika A sad te moram razočarati. Sv. Pavao jasno piše, citiram;

1 Kor 15,50 A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivosti.

Pripremi se da budeš duh Casper. Slika

Ili ipak ne?! :lol:



»Uskrsnuće tijela«

a) Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće. Članak ο uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku. Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci ο besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom. A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život. No ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka ο besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija? Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela? To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije. A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, dokraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko? Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i ο odnosu biblijskih i grčkih predodžbi. Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju, koje moramo najprije raščlaniti želimo li dospjeti do samog izvora. U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja ο besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila ο njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja ο čovjekovoj sudbini. Doduše, već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke ο besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko-rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje ο uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi ο besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci ο uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje ο vječnoj čovjekovoj sudbini, pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji ο besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo ustvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ ο dvjema ι komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati. Oni imaju posve različitu predodžbu ο čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje ο ljudskoj sudbini. Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti. Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo odvojeno i različito od duše, i obratno, i riječ duša označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji u kojima se najavljuje drugačije gledanje lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju prvotno gledanje. Kad je dakle riječ ο uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka. Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebljava isključivo slika ο vraćanju tijela. A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom ο uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? Mislim da se to može najprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti — ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća — odnosi se na besmrtnost »osobe«, tj. na besmrtnost čovjeka kao jedne cjeline. U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je ο »dijaloškoj« besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka koji je umro budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I stvarno, biblijska ideja ο uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9). Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj. uskrišenjem). A kako Stvoritelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo njemu poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi. Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našega Simbola gdje se govori ο »uskrsnuću tijela«, riječ »tijelo« (put) znači zapravo »svijet ljudi«, »ljudski svijet« (na način biblijskog izražavanja, npr.: »Svako će tijelo vidjeti Božje spasenje« itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na »sudnji dan«, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se dakle odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje ο besmrtnosti. Duši kako ju je poimalo grčko mišljenje tijelo, kao i povijest, jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje pošto se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića. Nasuprot tome, za čovjeka koji se shvaća kao jedinstvo, su-čovječnost je konstitutivna stvar; ako on ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može biti nikako isključena. Tako je, čini se, s biblijskog stanovišta riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladavali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u »zajedništvo svetih«, onda biva izlišna misao ο anima separata (o »odijeljenoj duši«, ο čemu govori školska teologija).

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade — jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje ο čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je »jedno s Ocem«, čovjekom po kojemu je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, »drugom Adamu«, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove »mi ljudi«. No on je u isti mah i Božji glas upravljen nama, on je »Božja riječ«. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala »tijelom«, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog između Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest »uskrsnuće i život« (Iv 11,25). A to nadalje znači: Onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: »Tko vjeruje u Sina, ima vječni život« (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu ο Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom, koji je život i koji nadvladava smrt. Na taj način bivaju savršeno usklađene dvije prividno oprečne razine u biblijskoj ideji ο besmrtnosti, a to su »dijaloška« razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su-čovječnosti. Jer, u Kristu čovjeku susrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi, koji preko njega idu k Bogu a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednici čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu, jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja. Time se objašnjava i pitanje ο »prijelaznom stanju« od smrti do uskrsnuća, ο čemu se mnogo razmišljalo u doba otaca a onda opet od Lutherovih vremena: početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2 Kor 5,8; 1 Sol 5,10). Dijalog vjere jest već sada život, i zato on više ne može biti uništen smrću. Protestantski teolozi koji idu stopama Luthera uvijek su opetovano pokušavali tumačiti smrt kao svojevrstan oblik sna; ovu je ideju nedavno oživio i Holandski katekizam; no ona je s polazišta Novoga zavjeta neodrživa, a ne može se opravdati ni višestrukom upotrebom riječi kao: »snivati, usnuti, spavati« što se pojavljuju u Novom zavjetu. Takvom tumačenju protivi se duhovni tok svih novozavjetnih spisa, a jedva da bi bio razumljiv iz misaonih pozicija kasnog židovstva.

b) Bitna neumrlost čovjeka. Mislim da je iz dosadašnjih razmišljanja donekle jasno ο čemu je zapravo riječ u biblijskom navješćivanju uskrsnuća. Bitni sadržaj tog navješćivanja ne sastoji se u zamišljanju da će tjelesa biti vraćena dušama poslije nekog dugog međuvremena, već mu je smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni, oni osobno, i dalje živjeti; ne svojom snagom, već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti. Nasuprot dualističkoj koncepciji besmrtnosti kako je izražena u grčkoj shemi tijela i duše, biblijski obrazac ο neumrlosti kroz uskrsnuće želi posredovati cjelovito-ljudsku i dijalošku predodžbu ο besmrtnosti: nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba; ono što je u ovoj zemaljskoj egzistenciji tjelovite duhovnosti i produhovljene tjelesnosti dozrelo, to na drugačiji način nastavlja i dalje opstojati. A opstoji i dalje zato jer je pohranjeno i živi u Božjem sjećanju. A kako će i dalje živjeti upravo sam čovjek, a ne neka izolirana duša, u budućnost spada onda i elemenat su--čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta.

Ovdje nam se sada nameće niz pitanja. Prvo glasi: nije li time besmrtnost postala stvar čiste milosti, a zapravo bi morala pripadati samoj biti čovjeka? Ili drugim riječima: nije li ovdje u krajnjoj liniji riječ ο besmrtnosti koja pripada samo onima koji su dobri, pa je onda posrijedi podvajanje ljudske sudbine, što se nikako ne može prihvatiti? Nije li ovdje, teološki govoreći, pobrkana naravna besmrtnost čovjeka i nadnaravni dar vječne ljubavi koja čovjeka čini blaženim? Ne moramo li baš radi čovječnosti vjere zastupati tvrdnju da postoji i naravna besmrtnost, jer bi nastavak ljudske egzistencije koji bi bio shvaćen čisto kristološki nužno poprimio biljeg nečega čudesnoga i mitološkoga? Na ovo posljednje pitanje može se, bez sumnje, odgovoriti samo potvrdno. No to i ne stoji u opreci s našim polazištem. Zato i moramo odlučno reći da besmrtnost — koju smo upravo zbog njezinog dijaloškog karaktera nazvali »uskrsnućem«, a bolje je reći: uskrisenje — pripada čovjeku kao čovjeku, svakom čovjeku, i da ona nije »nadnaravna« u tom smislu što bi bila sekundarno dodata. No onda se ipak moramo i dalje pitati: Što zapravo čini čovjeka čovjekom? I što je njegova konačna specifičnost? Na to moramo odgovoriti: Promatrajući odozgo, specifičnost čovjeka sastoji se u tome što se Bog njemu obraća, što je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva. Promatrajući pak odozdo, to znači da je čovjek ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Boga, biće koje je otvoreno prema transcendenciji. Nije ovdje riječ ο tome da li se čovjek stvarno uzdiže do Boga i da li je on stvarno prema njemu otvoren, već ο tom da je čovjek, načelno, ono biće koje je za to sposobno, iako možda nije nikada kadar, svejedno radi čega, faktički realizirati tu sposobnost.

Ovdje bi se moglo primijetiti: zar nije ipak mnogo jednostavnije reći da se specifičnost čovjeka sastoji u njegovoj duhovnoj, neumrloj duši? Ovaj je odgovor ispravan, no mi se trudimo upravo oko toga da iznesemo na svjetlo njegov konkretni smisao. Ovo dvoje uopće ne protuslovi, već izriče isto, samo različitim misaonim oblicima. Jer, »imati duhovnu dušu« znači upravo to da je čovjek na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spoznajom i ljubavlju; ako kažemo da čovjek ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu. Ono što u jednom više supstancijalističkom načinu izražavanja označujemo pojmom »imati dušu«, to isto ćemo u jednom više povijesnom, aktualnom jeziku označiti riječima »biti dijaloški partner Boga«. Time nije rečeno da je neispravno upotrebljavati riječ duša (kako se to danas katkada tvrdi pod utjecajem jednostranog i nekritičkog biblicizma); čak je u stanovitom smislu i potrebno da se ta riječ upotrebljava da bi se doista izreklo sve ono ο čemu se tu radi. No s druge strane, neophodno je da se ona upotpuni, ne želi li se opet zapasti u dualističku shvaćanje koje nije u skladu s dijaloškim i personalističkim gledištem Biblije. Ako dakle kažemo da se čovjekova besmrtnost osniva na njegovoj dijaloškoj usmjerenosti prema Bogu, koji jedini dariva vječnost, onda se time ne pomišlja na neku sudbinu dobrih i pobožnih ljudi, nego se naglašava bitna neumrlost čovjeka kao čovjeka. Polazeći od naših dosadašnjih razmišljanja, svakako se ta misao može razviti i na temelju sheme tijela i duše; značenje te sheme, možda čak i njezina opravdana nužnost, sastoji se u tome što ona ističe bitni karakter ljudske neumrlosti. Ali ipak, uvijek je moramo smještati u biblijsku perspektivu i korigirati je iz te perspektive, da bi tako mogla biti na korist onom pogledu prema čovjekovoj budućnosti koji je otvorila vjera. Ovdje, uostalom, biva još jednom jasno kako u krajnjoj liniji nije moguće jasno lučiti između »naravnoga« i »nadnaravnoga«: osnovni dijalog, dijalog koji u prvom redu konstituira čovjeka kao čovjeka, od sebe dovodi do dijaloga milosti, koji se zove Isus Krist. Kako bi i moglo biti drukčije, kad je Krist uistinu »drugi Adam«, jedino pravo ispunjenje one beskrajne čežnje koja proistječe iz prvog Adama, iz čovjeka uopće?


c) Problem uskrslog tijela. Još nismo završili s našim pitanjima. Ako je tomu tako, postoji li onda zapravo uskrslo tijelo, ili se sve to svodi na puki znak za besmrtnost osobe? To je problem koji nas još očekuje. A zapravo to i nije nov problem; već su Korinćani salijetali Pavla takvim pitanjima, kao što to možemo vidjeti u 15. glavi Prve poslanice Korinćanima, gdje Apostol pokušava na to odgovoriti, koliko se to uopće može kad je riječ ο nečemu što nadilazi našu moć predočivanja i svijet koji nam je dostupan. Mnoge slike kojima se služi Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ ο tom predmetu. Kao polazište uzet ćemo redak 50, koji mi se čini svojevrsnim ključem za razumijevanje svega: »Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo«. Čini mi se da ta rečenica zauzima u našem tekstu otprilike isto mjesto koje pripada 63. retku u euharistijskom, 6. poglavlju Ivanova Evanđelja, a ova dva teksta, koja su prividno tako daleko jedan od drugoga, kudikamo su srodni ja no što se može u prvi mah činiti. Kod Ivana, pošto je upravo sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.« U jednom i drugom tekstu ide se za tim da se raspravi kršćanski realizam »tijela«. Ivan naglašava realizam sakramenata, to jest realizam uskrsnuća Isusa i njegovoga »tijela«, u čemu Isusovom zaslugom imamo i mi udjela; Pavao ide za tim da istakne realizam uskrsnuća »tijela«, to jest realizam uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje. Ali u objema glavama nalazimo i jedan snažan kontrapunkt, čime i Ivan i Pavao žele naglasiti činjenicu da, nasuprot jednom čisto unutarsvjetskom, kvazifizikalnom realizmu, kršćanski realizam znači realizam s onu stranu fizike, realizam Duha Svetoga.

Tu naš jezik, kao uostalom i većina evropskih jezika, zatajuju kad je riječ ο tom da se njima izrazi ona misaona dubina koja se krije u biblijskom grčkom jeziku. U grčkom riječ soma znači tijelo, ali znači ujedno i samobitnost. Soma nadalje može biti i »sara«, to jest tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, dakle u smislu kemijsko-fizikalne zbilje, ali može biti i »pneuma«; ovo posljednje moralo bi se prema leksikonima prevesti sa »duh«, ali izraz pneuma u stvari znači da se samobitnost koja se sada očituje na kemijsko-fizikalan način može, definitivno, pojaviti i u obliku transfizikalne zbilje. Prema Pavlovu shvaćanju, ne postoji nikakva opreka između »tijela« i »duha«, ali postoji opreka između »tjelesnog tijela« i »tijela koje je prožeto duhom«. Suvišno bi bilo kad bismo ovdje htjeli analizirati komplicirane historijske i filozofske probleme koji nam se time nameću. Jedno nam svakako mora biti jasno, a to je da i Ivan (6,53) i Pavao (1 Kor 15,50) uporno naglašavaju kako »uskrsnuće puti« i »uskrsnuće tijela« ne znači »uskrsnuće tjelesa« (u fizikalnom smislu). Zato je Pavlova shema, gledajući očima današnjeg čovjeka, kudikamo ozbiljnija od kasnije teološke učenosti s njezinim suptilnim konstrukcijama u vezi s pitanjem kako mogu postojati vječna tjelesa. Pavao — da ponovimo — ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba; zato on nema u vidu vraćanje »tjelesnih tjelesa«, tj. bioloških tvorevina — čak izričito naglašava nemogućnost toga (»raspadljivo ne može baštiniti neraspadljivo«) — nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to jest život uskrslog Gospodina.

No, zar onda uskrsnuće nema uopće nikakve veze s materijom? I zar time »sudnji dan« ne postaje potpuno bespredmetan, kad je život i onako učinak Božjeg zova? Na ovo smo posljednje pitanje zapravo već odgovorili kad smo razmišljali ο ponovnom Kristovom dolasku. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko vječno neutralno su-postojanje duha i materije, nego neki konačni »kompleksitet«, u čemu će svijet postići svoju omegu i svoje jedinstvo. Onda predstoji neki konačni kontekst između materije i duha, u kojem će se ispuniti sudbina čovjeka i svijeta, premda mi danas ne možemo definirati oblik tog konteksta. A onda postoji i »sudnji dan«, kad će biti ispunjena sudbina čovjeka pojedinca, zato što će biti ispunjena i sudbina svijeta. Cilj kršćanina nije privatno blaženstvo, već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da je ta budućnost više od onoga što može on sam učiniti. Zna da postoji smisao koji on uopće nije kadar uništiti. No zar će zato prekrstiti ruke? Naprotiv, kad zna da postoji smisao, on može i mora radosno i bez straha izvršavati djelo povijesti, pa i onda kad zbog svoje uske perspektive bude možda imao osjećaj da je sve to samo Sizifov posao i da se kamen ljudske sudbine uvijek iznova, iz generacije u generaciju, pomiče prema gore, da bi se ponovno otkotrljao nizbrdo i tako upropastio sve prijašnje napore. Onaj tko vjeruje, zna da se svijet ne kreće u krugu, nego da kroči »naprijed«. Onaj tko vjeruje, zna da povijest ne naliči Penelopinu sagu koji je ona sveudilj tkala i razatkivala. Možda će i kršćanina spopasti mora straha i osjećaj uzaludnosti, kao što su spopali i pretkršćanski svijet koji je jalovost ljudskog djelovanja predočio tako stravičnim slikama. Ali kršćanin u mori što ga je spopala čuje glas naj istinski je zbilje, glas koji mu donosi spasenje i preobražava ga: »Ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret. Kršćanin je nošen pouzdanjem jer vjeruje da je svijet otkupljen i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"



Impresivno?! Jel?! Joseph Ratzinger kad se "razmaše". :)


p.s. Izgleda da ipak nećeš biti Casper. Dobit ćeš svoje tjelešce (doduše, na u ovom obliku u kojem ga sada poznajemo) baš onako kako Crkva kaže. :)

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 10:24 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
Fran26 napisao:
El Scorpio napisao:
Da budem iskren, što više razmišljam o toj tematici i meni je bliže biblijsko-semitsko poimanje čovjeka tj. duše. Malo je čudno zamisliti da duša poslje smrti kao duh casper leti, ali opet treba bit oprezan s privatnim mudrolijama i bazirati se na katekizmu, a on je već mislim citiran na ovoj temi.

Koji si ti lik mališa! Znaj da si na dobrom putu. Sad se sigurno pitaš: zake?! Zato jer se toliko bojiš privatnih mudrolija. To je jako dobar znak. Ja se tuđih mudrolija bojim, svojih se grozim, jeza me hvata kad pomislim što mislim. :) Ljudi znaju predbacit: šta se stalno skrivaš iza nekog od autoriteta Crkve, kaj ti nemaš svoje mišljenje?! Sačuvaj Bože! Imam ga, ali često puta požalim što ga imam. Ak me razmeš?! Slika A sad te moram razočarati. Sv. Pavao jasno piše, citiram;

1 Kor 15,50 A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivosti.

Pripremi se da budeš duh Casper. Slika

Ili ipak ne?! :lol:



»Uskrsnuće tijela«

a) Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće. Članak ο uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku. Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci ο besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom. A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život. No ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka ο besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija? Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela? To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije. A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, dokraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko? Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i ο odnosu biblijskih i grčkih predodžbi. Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju, koje moramo najprije raščlaniti želimo li dospjeti do samog izvora. U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja ο besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila ο njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja ο čovjekovoj sudbini. Doduše, već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke ο besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko-rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje ο uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi ο besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci ο uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje ο vječnoj čovjekovoj sudbini, pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji ο besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo ustvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ ο dvjema ι komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati. Oni imaju posve različitu predodžbu ο čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje ο ljudskoj sudbini. Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti. Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo odvojeno i različito od duše, i obratno, i riječ duša označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji u kojima se najavljuje drugačije gledanje lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju prvotno gledanje. Kad je dakle riječ ο uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka. Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebljava isključivo slika ο vraćanju tijela. A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom ο uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? Mislim da se to može najprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti — ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća — odnosi se na besmrtnost »osobe«, tj. na besmrtnost čovjeka kao jedne cjeline. U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je ο »dijaloškoj« besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka koji je umro budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I stvarno, biblijska ideja ο uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9). Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj. uskrišenjem). A kako Stvoritelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo njemu poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi. Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našega Simbola gdje se govori ο »uskrsnuću tijela«, riječ »tijelo« (put) znači zapravo »svijet ljudi«, »ljudski svijet« (na način biblijskog izražavanja, npr.: »Svako će tijelo vidjeti Božje spasenje« itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na »sudnji dan«, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se dakle odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje ο besmrtnosti. Duši kako ju je poimalo grčko mišljenje tijelo, kao i povijest, jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje pošto se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića. Nasuprot tome, za čovjeka koji se shvaća kao jedinstvo, su-čovječnost je konstitutivna stvar; ako on ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može biti nikako isključena. Tako je, čini se, s biblijskog stanovišta riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladavali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u »zajedništvo svetih«, onda biva izlišna misao ο anima separata (o »odijeljenoj duši«, ο čemu govori školska teologija).

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade — jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje ο čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je »jedno s Ocem«, čovjekom po kojemu je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, »drugom Adamu«, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove »mi ljudi«. No on je u isti mah i Božji glas upravljen nama, on je »Božja riječ«. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala »tijelom«, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog između Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest »uskrsnuće i život« (Iv 11,25). A to nadalje znači: Onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: »Tko vjeruje u Sina, ima vječni život« (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu ο Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom, koji je život i koji nadvladava smrt. Na taj način bivaju savršeno usklađene dvije prividno oprečne razine u biblijskoj ideji ο besmrtnosti, a to su »dijaloška« razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su-čovječnosti. Jer, u Kristu čovjeku susrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi, koji preko njega idu k Bogu a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednici čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu, jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja. Time se objašnjava i pitanje ο »prijelaznom stanju« od smrti do uskrsnuća, ο čemu se mnogo razmišljalo u doba otaca a onda opet od Lutherovih vremena: početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2 Kor 5,8; 1 Sol 5,10). Dijalog vjere jest već sada život, i zato on više ne može biti uništen smrću. Protestantski teolozi koji idu stopama Luthera uvijek su opetovano pokušavali tumačiti smrt kao svojevrstan oblik sna; ovu je ideju nedavno oživio i Holandski katekizam; no ona je s polazišta Novoga zavjeta neodrživa, a ne može se opravdati ni višestrukom upotrebom riječi kao: »snivati, usnuti, spavati« što se pojavljuju u Novom zavjetu. Takvom tumačenju protivi se duhovni tok svih novozavjetnih spisa, a jedva da bi bio razumljiv iz misaonih pozicija kasnog židovstva.

b) Bitna neumrlost čovjeka. Mislim da je iz dosadašnjih razmišljanja donekle jasno ο čemu je zapravo riječ u biblijskom navješćivanju uskrsnuća. Bitni sadržaj tog navješćivanja ne sastoji se u zamišljanju da će tjelesa biti vraćena dušama poslije nekog dugog međuvremena, već mu je smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni, oni osobno, i dalje živjeti; ne svojom snagom, već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti. Nasuprot dualističkoj koncepciji besmrtnosti kako je izražena u grčkoj shemi tijela i duše, biblijski obrazac ο neumrlosti kroz uskrsnuće želi posredovati cjelovito-ljudsku i dijalošku predodžbu ο besmrtnosti: nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba; ono što je u ovoj zemaljskoj egzistenciji tjelovite duhovnosti i produhovljene tjelesnosti dozrelo, to na drugačiji način nastavlja i dalje opstojati. A opstoji i dalje zato jer je pohranjeno i živi u Božjem sjećanju. A kako će i dalje živjeti upravo sam čovjek, a ne neka izolirana duša, u budućnost spada onda i elemenat su--čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta.

Ovdje nam se sada nameće niz pitanja. Prvo glasi: nije li time besmrtnost postala stvar čiste milosti, a zapravo bi morala pripadati samoj biti čovjeka? Ili drugim riječima: nije li ovdje u krajnjoj liniji riječ ο besmrtnosti koja pripada samo onima koji su dobri, pa je onda posrijedi podvajanje ljudske sudbine, što se nikako ne može prihvatiti? Nije li ovdje, teološki govoreći, pobrkana naravna besmrtnost čovjeka i nadnaravni dar vječne ljubavi koja čovjeka čini blaženim? Ne moramo li baš radi čovječnosti vjere zastupati tvrdnju da postoji i naravna besmrtnost, jer bi nastavak ljudske egzistencije koji bi bio shvaćen čisto kristološki nužno poprimio biljeg nečega čudesnoga i mitološkoga? Na ovo posljednje pitanje može se, bez sumnje, odgovoriti samo potvrdno. No to i ne stoji u opreci s našim polazištem. Zato i moramo odlučno reći da besmrtnost — koju smo upravo zbog njezinog dijaloškog karaktera nazvali »uskrsnućem«, a bolje je reći: uskrisenje — pripada čovjeku kao čovjeku, svakom čovjeku, i da ona nije »nadnaravna« u tom smislu što bi bila sekundarno dodata. No onda se ipak moramo i dalje pitati: Što zapravo čini čovjeka čovjekom? I što je njegova konačna specifičnost? Na to moramo odgovoriti: Promatrajući odozgo, specifičnost čovjeka sastoji se u tome što se Bog njemu obraća, što je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva. Promatrajući pak odozdo, to znači da je čovjek ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Boga, biće koje je otvoreno prema transcendenciji. Nije ovdje riječ ο tome da li se čovjek stvarno uzdiže do Boga i da li je on stvarno prema njemu otvoren, već ο tom da je čovjek, načelno, ono biće koje je za to sposobno, iako možda nije nikada kadar, svejedno radi čega, faktički realizirati tu sposobnost.

Ovdje bi se moglo primijetiti: zar nije ipak mnogo jednostavnije reći da se specifičnost čovjeka sastoji u njegovoj duhovnoj, neumrloj duši? Ovaj je odgovor ispravan, no mi se trudimo upravo oko toga da iznesemo na svjetlo njegov konkretni smisao. Ovo dvoje uopće ne protuslovi, već izriče isto, samo različitim misaonim oblicima. Jer, »imati duhovnu dušu« znači upravo to da je čovjek na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spoznajom i ljubavlju; ako kažemo da čovjek ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu. Ono što u jednom više supstancijalističkom načinu izražavanja označujemo pojmom »imati dušu«, to isto ćemo u jednom više povijesnom, aktualnom jeziku označiti riječima »biti dijaloški partner Boga«. Time nije rečeno da je neispravno upotrebljavati riječ duša (kako se to danas katkada tvrdi pod utjecajem jednostranog i nekritičkog biblicizma); čak je u stanovitom smislu i potrebno da se ta riječ upotrebljava da bi se doista izreklo sve ono ο čemu se tu radi. No s druge strane, neophodno je da se ona upotpuni, ne želi li se opet zapasti u dualističku shvaćanje koje nije u skladu s dijaloškim i personalističkim gledištem Biblije. Ako dakle kažemo da se čovjekova besmrtnost osniva na njegovoj dijaloškoj usmjerenosti prema Bogu, koji jedini dariva vječnost, onda se time ne pomišlja na neku sudbinu dobrih i pobožnih ljudi, nego se naglašava bitna neumrlost čovjeka kao čovjeka. Polazeći od naših dosadašnjih razmišljanja, svakako se ta misao može razviti i na temelju sheme tijela i duše; značenje te sheme, možda čak i njezina opravdana nužnost, sastoji se u tome što ona ističe bitni karakter ljudske neumrlosti. Ali ipak, uvijek je moramo smještati u biblijsku perspektivu i korigirati je iz te perspektive, da bi tako mogla biti na korist onom pogledu prema čovjekovoj budućnosti koji je otvorila vjera. Ovdje, uostalom, biva još jednom jasno kako u krajnjoj liniji nije moguće jasno lučiti između »naravnoga« i »nadnaravnoga«: osnovni dijalog, dijalog koji u prvom redu konstituira čovjeka kao čovjeka, od sebe dovodi do dijaloga milosti, koji se zove Isus Krist. Kako bi i moglo biti drukčije, kad je Krist uistinu »drugi Adam«, jedino pravo ispunjenje one beskrajne čežnje koja proistječe iz prvog Adama, iz čovjeka uopće?


c) Problem uskrslog tijela. Još nismo završili s našim pitanjima. Ako je tomu tako, postoji li onda zapravo uskrslo tijelo, ili se sve to svodi na puki znak za besmrtnost osobe? To je problem koji nas još očekuje. A zapravo to i nije nov problem; već su Korinćani salijetali Pavla takvim pitanjima, kao što to možemo vidjeti u 15. glavi Prve poslanice Korinćanima, gdje Apostol pokušava na to odgovoriti, koliko se to uopće može kad je riječ ο nečemu što nadilazi našu moć predočivanja i svijet koji nam je dostupan. Mnoge slike kojima se služi Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ ο tom predmetu. Kao polazište uzet ćemo redak 50, koji mi se čini svojevrsnim ključem za razumijevanje svega: »Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo«. Čini mi se da ta rečenica zauzima u našem tekstu otprilike isto mjesto koje pripada 63. retku u euharistijskom, 6. poglavlju Ivanova Evanđelja, a ova dva teksta, koja su prividno tako daleko jedan od drugoga, kudikamo su srodni ja no što se može u prvi mah činiti. Kod Ivana, pošto je upravo sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.« U jednom i drugom tekstu ide se za tim da se raspravi kršćanski realizam »tijela«. Ivan naglašava realizam sakramenata, to jest realizam uskrsnuća Isusa i njegovoga »tijela«, u čemu Isusovom zaslugom imamo i mi udjela; Pavao ide za tim da istakne realizam uskrsnuća »tijela«, to jest realizam uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje. Ali u objema glavama nalazimo i jedan snažan kontrapunkt, čime i Ivan i Pavao žele naglasiti činjenicu da, nasuprot jednom čisto unutarsvjetskom, kvazifizikalnom realizmu, kršćanski realizam znači realizam s onu stranu fizike, realizam Duha Svetoga.

Tu naš jezik, kao uostalom i većina evropskih jezika, zatajuju kad je riječ ο tom da se njima izrazi ona misaona dubina koja se krije u biblijskom grčkom jeziku. U grčkom riječ soma znači tijelo, ali znači ujedno i samobitnost. Soma nadalje može biti i »sara«, to jest tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, dakle u smislu kemijsko-fizikalne zbilje, ali može biti i »pneuma«; ovo posljednje moralo bi se prema leksikonima prevesti sa »duh«, ali izraz pneuma u stvari znači da se samobitnost koja se sada očituje na kemijsko-fizikalan način može, definitivno, pojaviti i u obliku transfizikalne zbilje. Prema Pavlovu shvaćanju, ne postoji nikakva opreka između »tijela« i »duha«, ali postoji opreka između »tjelesnog tijela« i »tijela koje je prožeto duhom«. Suvišno bi bilo kad bismo ovdje htjeli analizirati komplicirane historijske i filozofske probleme koji nam se time nameću. Jedno nam svakako mora biti jasno, a to je da i Ivan (6,53) i Pavao (1 Kor 15,50) uporno naglašavaju kako »uskrsnuće puti« i »uskrsnuće tijela« ne znači »uskrsnuće tjelesa« (u fizikalnom smislu). Zato je Pavlova shema, gledajući očima današnjeg čovjeka, kudikamo ozbiljnija od kasnije teološke učenosti s njezinim suptilnim konstrukcijama u vezi s pitanjem kako mogu postojati vječna tjelesa. Pavao — da ponovimo — ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba; zato on nema u vidu vraćanje »tjelesnih tjelesa«, tj. bioloških tvorevina — čak izričito naglašava nemogućnost toga (»raspadljivo ne može baštiniti neraspadljivo«) — nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to jest život uskrslog Gospodina.

No, zar onda uskrsnuće nema uopće nikakve veze s materijom? I zar time »sudnji dan« ne postaje potpuno bespredmetan, kad je život i onako učinak Božjeg zova? Na ovo smo posljednje pitanje zapravo već odgovorili kad smo razmišljali ο ponovnom Kristovom dolasku. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko vječno neutralno su-postojanje duha i materije, nego neki konačni »kompleksitet«, u čemu će svijet postići svoju omegu i svoje jedinstvo. Onda predstoji neki konačni kontekst između materije i duha, u kojem će se ispuniti sudbina čovjeka i svijeta, premda mi danas ne možemo definirati oblik tog konteksta. A onda postoji i »sudnji dan«, kad će biti ispunjena sudbina čovjeka pojedinca, zato što će biti ispunjena i sudbina svijeta. Cilj kršćanina nije privatno blaženstvo, već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da je ta budućnost više od onoga što može on sam učiniti. Zna da postoji smisao koji on uopće nije kadar uništiti. No zar će zato prekrstiti ruke? Naprotiv, kad zna da postoji smisao, on može i mora radosno i bez straha izvršavati djelo povijesti, pa i onda kad zbog svoje uske perspektive bude možda imao osjećaj da je sve to samo Sizifov posao i da se kamen ljudske sudbine uvijek iznova, iz generacije u generaciju, pomiče prema gore, da bi se ponovno otkotrljao nizbrdo i tako upropastio sve prijašnje napore. Onaj tko vjeruje, zna da se svijet ne kreće u krugu, nego da kroči »naprijed«. Onaj tko vjeruje, zna da povijest ne naliči Penelopinu sagu koji je ona sveudilj tkala i razatkivala. Možda će i kršćanina spopasti mora straha i osjećaj uzaludnosti, kao što su spopali i pretkršćanski svijet koji je jalovost ljudskog djelovanja predočio tako stravičnim slikama. Ali kršćanin u mori što ga je spopala čuje glas naj istinski je zbilje, glas koji mu donosi spasenje i preobražava ga: »Ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret. Kršćanin je nošen pouzdanjem jer vjeruje da je svijet otkupljen i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"



Impresivno?! Jel?! Joseph Ratzinger kad se "razmaše". :)


p.s. Izgleda da ipak nećeš biti Casper. Dobit ćeš svoje tjelešce (doduše, na u ovom obliku u kojem ga sada poznajemo) baš onako kako Crkva kaže. :)



Bojim se da nisi dovoljno ukapirao Ratzingera.
Nije ono što ti misliš niti to Crkva govori, vidim da nemaš teološkog znanja ali svejedno lupaš za sve pare.
Ovdje ti doktor medicine (Ratzinger) uspostavlja dijagnozu ali ti si dijagnozu bolje znaš od njega.

Stvar zbog koje si me stavio na ignor listu je točna i ukratko glasi :
Krist je nosilac naše osobe koja samo u njemu nalazi besmrtnost...ja od početka naglašavam nužnost da teologija mora biti nužno kristocentrična a ti mlatiš o katekizmu i vjeri a pojma nemaš.
" Zato im otvori pamet da mogu razumiti Pisma".


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 12:41 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Fran26 napisao:
p.s. Izgleda da ipak nećeš biti Casper. Dobit ćeš svoje tjelešce (doduše, na u ovom obliku u kojem ga sada poznajemo) baš onako kako Crkva kaže. :)


Uh, ovo mi je drago čuti jer kako si počeo post, već sam pomislio. No dojma sam da na ovom forumu ima dosta njih koji percipiraju smrt baš tako - poput duha Caspera, tj. implicitno su pokupili tu grčku herezu (iako zvuči dosta primamljivo lol). Neka me isprave ako griješim hh.

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 13:36 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
El Scorpio napisao:
Fran26 napisao:
p.s. Izgleda da ipak nećeš biti Casper. Dobit ćeš svoje tjelešce (doduše, na u ovom obliku u kojem ga sada poznajemo) baš onako kako Crkva kaže. :)


Uh, ovo mi je drago čuti jer kako si počeo post, već sam pomislio. No dojma sam da na ovom forumu ima dosta njih koji percipiraju smrt baš tako - poput duha Caspera, tj. implicitno su pokupili tu grčku herezu (iako zvuči dosta primamljivo lol). Neka me isprave ako griješim hh.


To nije nekakvo tjelešce koje se dobija kao odjelo.
Mislim ovo sigurno ne govori J.R.

Cijelo se vrijeme ističe osoba kao nosilac i nema preživljavanja duše ni jednog trenutka bez tijela jer gubimo čovjeka.
Samo kompletan čovjek ili ništa.
Ili smo potpuno preobraženi Kristu kao osobe ili nikako.
Zato je uskrsnuće centar svega i princip naše vječne egzistencije.

"Zaista ti kažem još danas ćeš biti samnom u Raju.
Šta je Isus lažac.

Rađe bi prihvatio spavanje nakon smrti nego nekakvo polupreživljavanje i blejanje duše na nebu.

Ali Ratzingera je ostavio mogućnost odgovora i na ovo pitanje..jer kao što znaš teologija je nedovršena znanost.

Odgovor bi trebalo tražiti u odnosu vrijeme- vječnost.
Te teologija sada ide u tom smjeru i bez straha jer neće biti mijenjanja NC vjerovanja nego njegovo pojašnjenje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 15:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 1175
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: U braku
I opet se vraćamo na početak, da Adam i Eva nisu sagriješili čovjek bi bio kompletan, Bogu prijatelj i njemu sličan.
Otkupljenje ne bi bilo potrebno jer se nema što otkupiti pošto grijeha nema.

Iz Katekizma sv. Pia X:

58. P. Kako je Adam sagriješio?
O. Adam je sagriješio ohološću i neposluhom.
■ 59. P. Kako su Adam i Eva kažnjeni za svoj grijeh?
O. Adam i Eva izgubili su milost Božju i pravo na nebo koje su imali, prognani su iz zemaljskog raja, pa su doživjeli brojne nevolje duše i tijela, a bili su osuđeni umrijeti.
■ 60. P. Bi li oni bili oslobođeni od smrti da nisu sagriješili?
O. Da Adam i Eva nisu sagriješili i da su ostali vjerni Bogu, bili bi sretno proveli neko doba na zemlji, a onda bi ih Bog prenio bez smrti na nebo gdje bi uživali život vječni i slavu.

Iz Katekizma prema drugom vatikanskom saboru:

376 Izarivanjem te milosti sva su podrucja ljudskoga zivota bila uzdignuta.
Dok je covjek bio u toj Bozjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti ni trpjeti.
Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad izmedju muskarca i zene,te sklad izmedju
prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano "izvorna
pravednost".

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 18:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4106
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
El Scorpio napisao:
Uh, ovo mi je drago čuti jer kako si počeo post, već sam pomislio.



KKC 990 Izričaj "tijelo" (doslovno "put", meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. "Uskrsnuće tijela" znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša "smrtna tijela" (Rim 8,11) oživjeti.

KKC 997 Što znači "uskrsnuti"? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.

KKC 999 Kako?....

KKC 1000 To "kako" nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom.



Tu naš jezik, kao uostalom i većina evropskih jezika, zatajuju kad je riječ ο tom da se njima izrazi ona misaona dubina koja se krije u biblijskom grčkom jeziku. U grčkom riječ soma znači tijelo, ali znači ujedno i samobitnost. Soma nadalje može biti i »sara«, to jest tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, dakle u smislu kemijsko-fizikalne zbilje, ali može biti i »pneuma«; ovo posljednje moralo bi se prema leksikonima prevesti sa »duh«, ali izraz pneuma u stvari znači da se samobitnost koja se sada očituje na kemijsko-fizikalan način može, definitivno, pojaviti i u obliku transfizikalne zbilje. Prema Pavlovu shvaćanju, ne postoji nikakva opreka između »tijela« i »duha«, ali postoji opreka između »tjelesnog tijela« i »tijela koje je prožeto duhom«. Suvišno bi bilo kad bismo ovdje htjeli analizirati komplicirane historijske i filozofske probleme koji nam se time nameću. Jedno nam svakako mora biti jasno, a to je da i Ivan (6,53) i Pavao (1 Kor 15,50) uporno naglašavaju kako »uskrsnuće puti« i »uskrsnuće tijela« ne znači »uskrsnuće tjelesa« (u fizikalnom smislu). Zato je Pavlova shema, gledajući očima današnjeg čovjeka, kudikamo ozbiljnija od kasnije teološke učenosti s njezinim suptilnim konstrukcijama u vezi s pitanjem kako mogu postojati vječna tjelesa. Pavao — da ponovimo — ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba; zato on nema u vidu vraćanje »tjelesnih tjelesa«, tj. bioloških tvorevina — čak izričito naglašava nemogućnost toga (»raspadljivo ne može baštiniti neraspadljivo«) — nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to jest život uskrslog Gospodina. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"


I nešto prije;


Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"


Obrati pozornost kako katekizam i Ratzinger pristupaju toj temi i pošteno priznaju: ne znam. Kako će to biti, iznad je ljudskog razuma. Mi znamo iz objave da će duša živit, ne sama od sebe kako nas navodi hereza, nego zbog Božje ljubavi koja će onda, baš kao i sada sve držati u postojanju. Znamo da će se ta duša sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Kako će to biti i kako će to izgledati?!



1 Iv 3,2 Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

1 Kor 13,12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!

1 Kor 2,9 Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.



Dobro piše onaj agnostik;


Htjeti riješiti sve zadatke i odgovoriti na sva pitanja bila bi besramna razmetljivost i tako razuzdano samoljublje, da bi čovjek na taj način smjesta morao izgubiti svako povjerenje. Immanuel Kant "Kritika čistog uma"


El Scorpio napisao:
No dojma sam da na ovom forumu ima dosta njih koji percipiraju smrt baš tako - poput duha Caspera, tj. implicitno su pokupili tu grčku herezu...



Kako sam već tamo na temi: "Uvod u filozofiju" citirao;


Ljudi su upali u glupu naviku da o pravovjerju razgovaraju kao o nečemu što je teško, monotono i bezopasno. Nikada nije bilo ničeg tako pogibeljnog ili tako uzbudljivog kao što je to pravovjerje. Bio je to zdrav nazor; a biti razborit je dramatičnije nego biti mahnit. Bila je to ravnoteža čovjeka koji upravlja konjima u pomamnoj jurnjavi, i za kojeg se čini da se svija i koleba sad na jednu sad na drugu stranu, a ipak u svakom svom stavu posjeduje aritmetičku točnost i gracioznost kipa. Crkva je u svojim prvim danima bila strastvena i nagla prilikom uključivanja u ratove; ali se ne može reći da se poput vulgarnog fanatizma slijepo držala samo jedne ideje. Skretala je u lijevo i u desno, upravo da bi izbjegla ogromne prepreke. S jedne strane je ostavila ogromni teret arijanizma, potpomognutog svim njegovim svjetovnim silama, koji je pokušavao učiniti kršćanstvo odviše svjetovnim. Slijedećeg je trenutka skretala da bi izbjegla orijentalizam, koji bi je bio učinio odviše nesvjetovnom. Crkva nije nikada prihvatila put podložnosti ili konvencionalni pristup; ona nikad nije bila konvencionalna. Bilo je puno lakše prihvatiti svjetovnu moć arijevaca. U kalvinističkom sedamnaestom stoljeću, bilo je lakše upasti u beznadnu jamu predestinacije. Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od tih otvorenih zamki zablude i pretjerivanja, koje su stajalište za stajalištem i sekta za sektom razasuli po povijesnoj stazi kršćanstva - to bi zaista bilo jednostavno. Uvijek je lako pasti; ima beskonačno mnogo nagiba s kojih se pada, samo je jedan na kojemu čovjek ostaje uspravan. Upasti u bilo koji od hirova, od gnosticizma do Kršćanske znanosti, zaista bi bilo podložno i bez duha. Izbjeći ih sve bila bi vrtoglava avantura. Gilbert Keith Chesterton "Pravovjerje"


Pazi ovo;


Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od tih otvorenih zamki zablude i pretjerivanja, koje su stajalište za stajalištem i sekta za sektom razasuli po povijesnoj stazi kršćanstva - to bi zaista bilo jednostavno. Uvijek je lako pasti; ima beskonačno mnogo nagiba s kojih se pada, samo je jedan na kojemu čovjek ostaje uspravan. Upasti u bilo koji od hirova, od gnosticizma do Kršćanske znanosti, zaista bi bilo podložno i bez duha. Izbjeći ih sve bila bi vrtoglava avantura. Gilbert Keith Chesterton "Pravovjerje"



Kroz povijest, ljudi su bili skloni razmišljati svojom glavom. Bumo po domaći rekli: kroz povijest, ljudi su bili skloni privatnim mudrolijama. Slika Zato se kroz povijest pojavilo toliko hereza da ih nitko živ više nemere pobrojati. Znaš kad sve krene nizbrdo?! Kad počneš razmišljat svojom glavom. Slika Ovim svijetom su kročile tisuće puta duhovnije i pametnije glave od npr. tebe i mene, jel?! Zato treba slušati te pametnije i duhovnije glave a ne izmišljat privatne mudrolije. :roll: :l30:


Jedan od najvećih bisera ovog foruma je bio, citiram;

musavi napisao:
Meni osobno vjecni zivot u kojem je sve predoređeno i rijeseno i sretno izgleda totalno besmislen. Nakon prvih 12 milijuna godina bi mi stvarno bilo dosta, pozelio bi neku promjenu, neki kraj.


Evo! Slika i prilika kad čovjek počne mislit svojom glavom. Slika A kaj je najbitnije, tip vjerovatno i danas misli da je pametan zbog te rečenice.



Prisjetio sam se toga zbog one gospođe koja piše, citiram;


IZMEĐU NEBA I ZEMLJE napisao:
...vjeruješ li u ovo?Pa kako onda krapinski pračovjek,je li bio prije ili poslije Adama?Je li Adam bio crnac,ako je Afrika koljevka čovječanstva?Ako bi Eva i Adam,da nisu sagriješili,bili besmrtni,njihovo potomstvo takođe,gdje bi stali svi ti besmrtnici na ovoj planeti?Ako su svi od Adama i Eve,kako su neki pocrnili,neki požutili,neki dobili kose oči itd?U jednom trenutku,samo Noa i njegovi?A indijanci crvenokošci i Manitu,sve od Noe postalo?I Kinezi?A potop se spominje i u starim indijskim spjevovima,Gilgamešu ili nekom drugom,nisam ih proučavala,ali,da nisu možda stariji od Biblije?

IZMEĐU NEBA I ZEMLJE napisao:
Ali je li bilo životinja?Valjda je,kad je bilo stabala jabuka i zmija(bidna zmija,tako ocrnjena)...i zamisli,koliko bi ljubimaca prošlo kroz npr.moj vječni život,za 500 god.zaboravila bi ih pola...kako volim prirodu i životinje,sađenje voćaka i povrća,u toliko dugom zemaljskom životu sve bi izgubilo smisao...a u kojoj bi se dobi postalo besmrtnim?Jer,pojam baka,djed,sin,kćer,unuk,izgubili bi svaki smisao nakon nekoliko naraštaja..

Ne gospođo. Ni to baš tak.

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 19:55 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Kad mi u glavu dođu pitanja takve vrste, često se sjetim jednog dijela evanđelja;

Matej 22,23 Toga dana pristupiše k njemu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaše ga:
Matej 22,24 "Učitelju, Mojsije reče: Umre li tko bez djece, neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podigne porod bratu svomu.
Matej 22,25 Bijaše tako u nas sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez poroda ostavivši ženu svom bratu.
Matej 22,26 Tako i drugi i treći, sve do sedmoga.
Matej 22,27 A nakon svih umrije i žena.
Matej 22,28 Kojemu će dakle od te sedmorice biti žena o uskrsnuću? Jer sva su je sedmorica imala.
Matej 22,29 Odgovori im Isus: "U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje.
Matej 22,30 Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu.
Matej 22,31 A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog:
Matej 22,32 Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih!


Ovaj dio evanđelja mi je genijalan zato što Isus pokazuje kako se ne može mjerilima ovoga života 'izmjeriti' budući život tj. nije moguće samo linearno transformirati zakonitosti ovoga svijeta u onaj što će tek dođi. Stvari ne funkcioniraju na tako binarnoj razini, ovo što vrijedi sada tada neće. A mi često pokušavamo baš to napraviti.

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 pro 2018 21:28 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
El Scorpio napisao:
Kad mi u glavu dođu pitanja takve vrste, često se sjetim jednog dijela evanđelja;

Matej 22,23 Toga dana pristupiše k njemu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaše ga:
Matej 22,24 "Učitelju, Mojsije reče: Umre li tko bez djece, neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podigne porod bratu svomu.
Matej 22,25 Bijaše tako u nas sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez poroda ostavivši ženu svom bratu.
Matej 22,26 Tako i drugi i treći, sve do sedmoga.
Matej 22,27 A nakon svih umrije i žena.
Matej 22,28 Kojemu će dakle od te sedmorice biti žena o uskrsnuću? Jer sva su je sedmorica imala.
Matej 22,29 Odgovori im Isus: "U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje.
Matej 22,30 Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu.
Matej 22,31 A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog:
Matej 22,32 Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih!


Ovaj dio evanđelja mi je genijalan zato što Isus pokazuje kako se ne može mjerilima ovoga života 'izmjeriti' budući život tj. nije moguće samo linearno transformirati zakonitosti ovoga svijeta u onaj što će tek dođi. Stvari ne funkcioniraju na tako binarnoj razini, ovo što vrijedi sada tada neće. A mi često pokušavamo baš to napraviti.


Ko pokušava?
Dali je pošteno praviti se da ti je sve jasno ako nije.
Čemu toliki strah da će mo pogrešiti pa će mo se skloniti u sigurno utočište dogmi i pravila koja nemaju ulogu da nas plaše i sakriju Boga već obrnuto.

Koliko.puta su crkveni oci pogreški pa ih to ne čini manje svetima.

Dakle još jednom " zato im otvori pamet da mogu razumjeti pisma.

"I niko se ne pope na nebo doli onaj koji siđe s neba Sin čovječiji."
Da li Isus namjerno govori ovako nerazumljivim jezikom ili je ipak ovo jasno.

Da li su na gori preobraženja sa Isusom pričali duhovi ili osobe.

Vjeruješ li da je razbojnik sa Isusom još istog dana bio u Raju a gledano iz vremenske perspektive još ni Isus nije uskrsnuo itd...mogao bi tako nabrajati do sutra..


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 102 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr