www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 ožu 2024 09:56

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 46 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 09 sij 2019 16:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
IZMEĐU NEBA I ZEMLJE napisao:
Billy napisao:
U svijetu kršćana postoje podjele i ako ćemo se pretvarati da su one nebitne forsirajući ekumenizam bez obraćenja nećemo polučiti nikakav uspjeh jer oni koji su u zabludi ostaju u zabludi.
Dva su najveća problema.
Jedan se tiče Katoličk Crkve same po sebi i problemi koji su u njoj.
Drugi problem su oni koji su prije više stoljeća ili čak tisiutljeće bili dio Crkve, a sada to nisu te da bi se postiglo jedinstvo potrebno je vratiti se u naručje matere Crkve, a ne činiti nešto novo i novu zabludu.
Ekumenizam nas može naučiti samo jednu stvar: propovijedanju istine. Ne postoji način da se ugodi svima i naoružani s tim znanjem, jedino razumno rješenje je hrabro naviještati Evanđelje, bez obzira na posljedice. Protestanti i katolici nisu ujedinjeni, i neće biti ujedinjeni sve dok se protestanti ne obrate i odbace zablude.
Treba pihvatiti činjenicu da druge religije su lažne religije.

U dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.), kad govori o nejednakom položaju katolika i nekatolika, i o nužnosti katoličke vjere za spasenje:
"Quocirca minime par est conditio eorum, qui per coeleste fidei donum catholicae veritati adhaeserunt, atque eorum qui ducti opinionibus humanis, falsam religionem sectantur..."

("Zbog toga nipošto nije jednak položaj onih koji su po nebeskom daru vjere prionuli uz katoličku istinu, i onih koji vođeni ljudskim mišljenjima slijede lažnu religiju...")

Nazivati nekatoličke religije "lažnim religijama" itekako je u skladu s Evanđeljem. Upravo Evanđelje upozorava na opasnost od lažnih proroka koji donose krive nauke:
"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15)

"Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." (Mt 24, 11)

Ovo je bilo očito svim generacijama katolika sve do Drugoga vatikanskog koncila, u čije su dokumente razni liberalni lobiji progurali svoje teze koje do danas stvaraju zabune i pomutnje. Od svih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, onaj koji najviše stoji u izravnoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve je deklaracija o nekršćanskim religijama "Nostra aetate".

Zato su pokoncilski reformatori mijenjali sve obrede, kako bi ih uskladili s novootkrivenim "poštovanjem prema nekršćanskim religijama". Zato su izmijenili molitve Velikog petka za obraćenje židova, krivovjeraca, raskolnika i pogana. Zato su uklonili i Atanazijevo vjerovanje iz časoslova, kao i tolike druge molitve.
Nije bilo drugoga načina, nego da iznova sastave nove obrede, "politički korektne".

Na isti je način izmijenjena pouka na teološkim fakultetima. Dovoljno je samo usporediti udžbenike prije Drugoga vatikanskog koncila s onima koji se danas tamo koriste.

I u konačnici vratiti tradicionalni obred i latinski jezik u Crkvu jer tako su molili većina svetaca i crkvenih naučitelja.
Prije kule Babilonske bio je jedan jezik i jedan jezik ima da bude po Kristu.
Nije latinski jezik mrtav jezik, nego jezik Crkve i jezik koji Sotona mrzi i činio sve da nestane.

Matej 13,9 Tko ima uši, neka čuje!"

QUOTE:::Još najbolje da vrate staroaramejski,kako je Isus govorio:Aboon Dbashmayo,Nethcadash shmokh....


PAPE XX. STOLJEĆA I II. VATIKANSKI SABOR O LATINSKOME JEZIKU



Papa sv. Pio X.: »Jezik Rimske Crkve je latinski. Zbog toga je zabranjeno pjevati bilo što na narodnome jeziku za vrijeme svečane liturgijske službe, a pogotovo pjevati na narodnome jeziku promjenjive ili nepromjenjive dijelove Mise i Časoslova« (motuproprij »Tra le sollecitudini« o crkvenoj glazbi, od 22. studenoga 1903., br. 7)

Papa Pio XI.: »Upravo stoga što prigrljuje sve narode i što će trajati do konca vremena, Crkva po samoj svojoj naravi zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nije razgovorni« (apostolsko pismo Officiorum omnium, od 1. kolovoza 1922.)

Papa Pio XII.: »Upotrjeba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikome dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja prave nauke« (enciklika Mediator Dei, od 20. studenoga 1947., br. 60).

Papa sv. Ivan XXIII.: »Po samoj svojoj naravi latinski je jezik najprikladniji za promicanje svakoga oblika kulture među narodima. On ne izaziva nikakvu ljubomoru. Ne daje prednost nijednome narodu nego se s jednakom nepristranošću predstavlja svima te je svima jednako prihvatljiv. A ne smijemo previdjeti niti značajnu plemenitost formalnoga ustrojstva latinskoga jezika. Njegov jezgrovit, raznovrstan i skladan stil, pun uzvišenoga dostojanstva, omogućava jedinstvenu jasnoću i upečatljivost izričaja. Zbog toga je Apostolska Stolica uvijek nastojala očuvati latinski jezik, smatrajući ga dostojnim uporabe u vršenju njezine učiteljske vlasti, poput sjajnoga ruha za njezin nebeski nauk i svete zakone. Nadalje, Crkva traži od svojih posvećenih službenika da ga upotrebljavaju, jer tako čineći, tkogod oni bili, postaju sposobnijima upoznati se s nakanama Svete Stolice u pogledu bilo kojega pitanja te lakše komunicirati s Rimom i jedni s drugima... „Upravo stoga što prigrljuje sve narode i što će trajati do konca vremena, Crkva po samoj svojoj naravi zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nije razgovorni”... Suvremeni su jezici podložni mijenama, a nijedan jezik svojim autoritetom ne nadvisuje drugi. Zbog toga, kad bi istine Katolilčke Crkve bile povjerene nekima od njih, značenje tih istina ne bi bilo svakome bjelodano s dovoljnom jasnoćom i preciznošću. Osim toga, ne bi postojao jezik koji bi služio kao zajedničko i postojano mjerilo za prosudbu točnoga značenja drugih prijevoda. A takav je jezik upravo latinski. On je ustaljen i ne mijenja se. Već odavno nije podložan utjecajima promjene značenja riječi, što je inače redovita posljedica svakodnevne govorne uporabe... Na posljetku, dostojanstvo Katoličke Crkve daleko nadvisuje dostojanstvo bilo kojega čisto ljudskoga društva, budući da je njezin utemeljitelj Krist Gospodin. Stoga je posve prikladno da jezik kojim se služi bude plemenit, uzvišen i ne razgovorni. Osim toga, latinski se jezik može nazvati uistinu katoličkim. On predstavlja vrata za pravilno razumijevanje pisaca kršćanske starine i dokumenata crkvenoga Učiteljstva. Također je najučinkovitija poveznica koja u divnome nastavljanju povezuje današnju Crkvu s Crkvom prošlosti i budućnosti. Ne može se sumnjati u odgojnu i obrazovnu vrijednost jezika i poučne književnosti Rimljana, koji predstavljaju vrlo učinkovitu vježbu za nježne mladenačke umove. Oni uvježbavaju, pomažu u dozrijevanju i usavršavaju glavne sposobnosti razuma i duha. Izoštravaju um i omogućavaju bistrinu prosudbe. Pomažu mladome umu točno shvatiti stvari i razviti ispravan smisao za vrijednosti. To je također sredstvo za poučavanje dubokoumnoga razmišljanja i govorenja... Upotrjeba latinskoga jezika u novije je vrijeme na mnogim mjestima stavljena u pitanje, te mnogi pitaju za mišljenje Apostolske Stolice u tome pogledu. Zbog toga smo odlučili izdati ovaj dokument kako bismo osigurali da se zadrži drevna i neprekinuta uporaba latinskoga jezika te da se ona ponovno uvede gdje je to potrebno... Veliko mnoštvo ljudi prekomjerno opčinjenih čudesnim napretkom znanosti stavlja sebi u zadaću dokinuti ili smanjiti učenje latinskoga jezika i drugih srodnih predmeta. No ipak, najveći utisak na um izvršavaju one stvari koje tješnje odgovaraju čovjekovoj prirodi i dostojanstvu. Stoga treba uložiti najveću revnost u stjecanje onoga što odgaja i oplemenjuje um. U protivnome bi bijedna smrtna stvorenja mogla postati nalik strojevima koje grade — hladna, tvrda i lišena ljubavi... Biskupi i vrhovni poglavari redovničkih zajednica... neka bdiju da nijedan od njihovih podložnika ne bi, u revnosti za novotarijama, pisao protiv upotrjebe latinskoga jezika u poučavanju na višim teološkim ili liturgijskim studijima, i da ne bi vlastitim rasuđivanjem omalovažavao odredbu Svete Stolice u ovome pitanju, ili je pogrješno tumačio... Profesori svetih nauka na sveučilištima ili u sjemeništima trebaju govoriti latinski i služiti se latinskim udžbenicima. Ukoliko neki zbog nepoznavanja latinskoga jezika ne mogu obdržavati ove odredbe, neka ih se postupno zamijeni profesorima koji su prikladni za ovaj zadatak... Budući da je latinski živi jezik Crkve, mora ga se obogatiti novim riječima koje su prikladne i primjerene za izricanje suvremenih stvari; neka te riječi budu jednoobrazne i univerzalne u načinu primjenjivanja, te sročene u skladu s duhom staroga latinskog jezika« (apostolska konstitucija Veterum sapientia od 22. veljače 1962., br. 3—4; 6—11).

Papa sv. Pavao VI.: »Drugi vatikanski koncil se u ovome pitanju izjasnio na promišljeni i svečani način (usp. Konstituciju Sacrosanctum Concilium, br. 101 § 1) te su u kasnijim uputama izdane podrobne odredbe: u prvoj Uputi za točnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji, objavljenoj 26. rujna 1964., određeno je sljedeće: „Prilikom moljenja službe časova u koru, klerici su obvezani upotrebljavati latinski jezik” (br. 85); a u drugoj uputi koja se bavi jezikom koji treba upotrebljavati u slavlju časoslova i »konventualne« Mise, zajedničke Mise u redovnika, objavljenoj 23. studenoga 1965., ova je odredba potvrđena... Ovdje se, naime, ne radi samo o zadržavanju latinskoga jezika u korskoj službi — jer latinski jezik ima nesumnjivo dostojanstvo i važno ga je brižno čuvati, budući da on u Latinskoj crkvi predstavlja plodan izvor kršćanske civilizacije i bogatu riznicu pobožnosti — nego i o tome da se kvaliteta, ljepota i izvorna snaga latinskih molitava i napjeva očuva netaknutom. Radi se, naime, o korskoj službi koju izvode „glasovi milozvučno raspjevane Crkve”, i koju su vaši utemeljitelji, učitelji i svetci na nebu, kao sjajna svjetlila vaših redovničkih obitelji, predali vama. Ne smiju se potcjenjivati predaje prethodnika koji su tijekom stoljeća izgrađivali vašu slavu. Ovaj način moljenja Božje službe u koru bio je jedan od glavnih razloga čvrstoće i sretnoga razvitka vaših redovničkih obitelji... Što vam se čini, koji bi jezik ili koji napjev u trenutnim prilikama mogao zamijeniti ove oblike katoličke pobožnosti koje ste do sada upotrebljavali? Potrebno je dobro promisliti, kako se stvari ne bi pogoršale nakon što se odbaci ova časna baština. Naime, postoji bojazan da bi se korska služba mogla svesti na nekakvo bezoblično recitiranje, čije biste siromaštvo i monotoniju upravo vi prvi iskusili« (apostolsko pismo Sacrificium laudis o upotrjebi latinskoga jezika u korskoj službi, od 15. kolovoza 1966.)

Papa sv. Ivan Pavao II.: »Ipak, postoje i oni koji su, odgojeni u staroj latinskoj liturgiji, iskusili nedostatak ovoga „jednog jezika” koji je po svemu svijetu bio izričaj jedinstva Crkve, a svojim je dostojanstvenim značajem pobuđivao dubok osjećaj za euharistijsko otajstvo. Stoga je nužno pokazati ne samo razumijevanje nego i potpuno poštovanje prema tim osjećajima i željama. Koliko je moguće, tim osjećajima i željama valja izići ususret, kao što je, uostalom, predviđeno novim odredbama. Rimska Crkva ima osobite obveze prema latinskome jeziku, veličanstvenome jeziku drevnoga Rima, te ih treba i očitovati kadgod se za to pruža prilika« (apostolsko pismo Dominicae cenae o otajstvu i štovanju Euharistije, od 24. veljače 1980., br. 10).

Dokumenti II. vatikanskog sabora
Konstitucija Sacrosanctum Concilium: »U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica« (br 36); »Valja se pobrinuti da vjernici znadu i latinski izgovarati ili pjevati dijelove misnoga reda što spadaju na njih« (br. 54); »Prema stoljetnoj predaji latinskoga obreda, klerici neka u božanskome časoslovu zadrže latinski jezik« (br. 101).

Konstitucija Dei Verbum: »Crkva je... uvijek u časti držala druge istočne i latinske prijevode [Svetoga pisma], osobito onaj koji zovu Vulgatom« (br. 22).

Dekret Optatam totius: »Prije nego sjemeništarci započnu u pravome smislu crkveni studij... trebaju vladati latinskim jezikom koji će im omogućiti da razumiju i da se služe tolikim znanstvenim vrelima i crkvenim dokumentima« (br. 13).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 09:00 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Citat:
Citat:
Bily
Drugi problem su oni koji su prije više stoljeća ili čak tisiutljeće bili dio Crkve, a sada to nisu te da bi se postiglo jedinstvo potrebno je vratiti se u naručje matere Crkve, a ne činiti nešto novo i novu zabludu.


Citat:
Citat:
kopitar

Crkva ne želi na taj način postavljati stvari .
Crkva je jedna ali razderane od strane ljudskoga ali ipak ostaje cijelovita tako da se od braće pravoslavnih ne traži povratak jer oni već jesu u Crkvi nego se traži mogućnost ponovnog jedinstva .
Da to Crkva jedna svjedoče i svete tajne koje su priznate u oba djela Crkve.
Ako ti kažeš ne oni nisu Crkva automatski kažeš da oni nemaju euharistiju , krštenje i druge sakramente .
Pa ako želiš biti iznad Crkve koja ne traži "povratak" nego uspostavu i vidljivog zajedništva onda je to tvoja stvar.

Ali onda moraš biti dosljedan do kraja i reći oni nisu Crkva i njihova euharistija je samim tim lažna, jer izvan Crkve nema ništa i samo je u Crkvi spasenje.

Sad vidiš kako je teologija teška stvar i kako se brzo može postati neposlušnik Crkve kad se tvrdoglavo ustraje na svome.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 14:23 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
kopitar napisao:
Citat:
Citat:
Bily
Drugi problem su oni koji su prije više stoljeća ili čak tisiutljeće bili dio Crkve, a sada to nisu te da bi se postiglo jedinstvo potrebno je vratiti se u naručje matere Crkve, a ne činiti nešto novo i novu zabludu.


Citat:
Citat:
kopitar

Crkva ne želi na taj način postavljati stvari .
Crkva je jedna ali razderane od strane ljudskoga ali ipak ostaje cijelovita tako da se od braće pravoslavnih ne traži povratak jer oni već jesu u Crkvi nego se traži mogućnost ponovnog jedinstva .
Da to Crkva jedna svjedoče i svete tajne koje su priznate u oba djela Crkve.
Ako ti kažeš ne oni nisu Crkva automatski kažeš da oni nemaju euharistiju , krštenje i druge sakramente .
Pa ako želiš biti iznad Crkve koja ne traži "povratak" nego uspostavu i vidljivog zajedništva onda je to tvoja stvar.

Ali onda moraš biti dosljedan do kraja i reći oni nisu Crkva i njihova euharistija je samim tim lažna, jer izvan Crkve nema ništa i samo je u Crkvi spasenje.

Sad vidiš kako je teologija teška stvar i kako se brzo može postati neposlušnik Crkve kad se tvrdoglavo ustraje na svome.


Zato za SPC krštenje u katoličkoj Crkvi nije priznato, a obrnuto je?
Postavio si pitanje. Dobio si odgovor.
Pravoslavci moraju priznati primat papi i nauk o čistilištu što odbacuju. Prihvatiti katoličke dogme i stvar riješena.

Jer istok je otpao od zapada, ne obrnuto.

Postoji jedna Crkva a ne pravoslavne crkve.
Iako su zadržali tradiciju nisu u potpunosti dio mističnog Tijela Kristovog.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 14:46 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Zato za SPC krštenje u katoličkoj Crkvi nije priznato, a obrnuto je?
Postavio si pitanje. Dobio si odgovor.
Pravoslavci moraju priznati primat papi i nauk o čistilištu što odbacuju. Prihvatiti katoličke dogme i stvar riješena.

Jer istok je otpao od zapada, ne obrnuto.

Postoji jedna Crkva a ne pravoslavne crkve.
Iako su zadržali tradiciju nisu u potpunosti dio mističnog Tijela Kristovog.[/quote]
Citat:
[code][/code]



Mislim da zajedničke komisije napreduju na ovom pitanju i da su dogovorili ulogu pape u prvih 1000 godina
Te da bi mogao imati ulogu prvi po časti .
Ostale teološke probleme kao što su filiokve se dade urediti.
Čistilište nije sporno jer se neće nametati teološke odrednice jedni drugima.

Zato ćeš ti kao katolik biti i dalje obavezan vjerovati u čistilište dok će pravoslavaca vjerovati kako mu nalaže istočna praksa.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 17:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Petar nije imao simboličnu ulogu primata nego ulogu vođe.
Petar = Papa

Papinski primat nije kroz povijest nikad bio upitan u samoj Crkvi, već su ga osporavali samo oni koji joj nikad i nisu pripadali ili su od nje otpali. Zbog svoje taštine nisu ga priznavali ni mnogi izopćenici, a neke su protestantske sekte otišle čak tako daleko da papu proglase antikristom.

Kad je Isus upoznao Šimuna, već mu je pri prvom susretu dao novo ime Kefa (Petar) (Iv 1,42). Na aramejskom, Isusovom jeziku, kefa znači stijena. Grčki je prijevod te riječi petra, a nastavak je za muški rod pretvara u petros, iz čega se dalje izvodi ime Petar. Važno je napomenuti da prije toga ime Kefa nije postojalo. Što navodi na zaključak da Isus to ime nije dao bez nekog dubljeg značenja, tim više što su Židovi, pa s njima i Isus, imenu pridavali veliku važnost. Novo je ime mijenjalo i status osobe. Petar je, dakle, s novim imenom dobio i novi identitet.

Značenje je pak imena Stijena apostolima ubrzo postalo sasvim jasno. Kad su bili u Cezareji Filipovoj Isus je izdvojio Petra i rekao mu: “Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Mt 16,18-19). Ovo je Isus rekao pred svim apostolima dok su stajali pod golemom stijenom, visokom oko 70 metara i dugom oko 150. Važnost tog događaja, pojačana još i poprištem, apostolima je bila sasvim jasna. Isusova Crkva trebala je biti sagrađena na Stijeni koja će odoljeti svim olujama. Jedino su Petru bili dani ključevi kraljevstva nebeskog. Ključevi su u to doba bili simbol vlasti, pa kome su bili dani ključevi grada, nad njim je stekao i vlast, pa je tako i Petar dobio vlast nad svetim gradom, Crkvom Isusovom. I nitko od apostola nije zamjerio Isusu što je baš Petru dao tu vlast.

Nakon uskrsnuća Isus ponovo izdvaja Petra ispred apostola, te ga tri puta pita: “ljubiš li me više nego ovi?”, gdje su “ovi”, dakako, drugi apostoli. Na svaku pak Petrovu potvrdu Isus odgovara: “Pasi jaganjce moje!” odnosno “Pasi ovce moje!” (Iv 21,15-17). Iz konteksta je jasno da se “ovce moje” odnosi i na prisutne apostole. Tu je sasvim jasan Petrov primat kad je riječ o duhovnoj hrani, dakle vjerskom nauku. Osim toga, Isus daje posebno obećanje Petru da će moliti za njega da ostane jak u vjeri: “sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše” (Lk 22,31-32). Petar je dakle bio pod posebnom zaštitom Isusa Krista. Ostali je apostoli nisu imali. Juda je izdao i vjeru i Isusa, a i kasnije je kroz povijest Crkve bilo biskupa (nasljednika apostola) koji su izgubili vjeru, jer je sotoni bilo dopušteno da ih rešeta. Ali nijedan papa nije napravio niti jednu pogrešku kad je riječ o nauku vjere Kristove, iako su pape, dakako, grešnici kao i svi ostali ljudi. Nadalje, Isus daje zadaću Petru da u vjeri “učvrsti svoju braću” (Lk 22,32). Nijedan drugi apostol nije dobio takav nalog.

Čitajući Bibliju nemoguće je previdjeti vrlo jasno i očito Petrovo prvenstvo. Ono se može zamutiti jedino izvrtanjem prirodnog i gramatičkog smisla navedenih rečenica. Fundamentalisti će reći da se “na toj stijeni” ne odnosi na Petra, već na Krista. Pokazna se međutim zamjenica uvijek odnosi na najbližu prethodnu imenicu, pa se stoga “toj” mora odnositi na Petra – Stijenu, a nikako na Krista, kako bi to htjeli fundamentalisti. Dopustimo li takvo izvrtanje sasvim prirodnih i jasnih rečenica, onda Biblija gubi i vrijednost i smisao, a riječ se Božja nakazi i izvrgava poruzi.

O Petrovom primatu postoji još bezbroj drugih dokaza, ali nam skučenost prostora brani da ih sve navedemo. Zato ćemo se ograničiti na samo neke. Tako se Petar često navodi prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk 6,14-16; Dj 1,13), ponekad Biblija spominje apostole kao “njegove [Petrove] drugove” (Lk 9,32), Petar govori u ime svih apostola (Mt 18,21; Mk 8,29; Lk 12,41; Iv 6,68-69), Petar je glavni protagonist u najdramatičnijim događajima (Mt 14,28-32; Mt 17,24-27; Mk 10,23-28; Iv 18,10), na Duhove Petar prvi među apostolima propovijeda okupljenom mnoštvu (Dj 2,14-40), njegovo je i prvo ozdravljenje pošto su se ispunili Duhom Svetim (Dj 3,6-7), anđeo naređuje ženama da “posebno Petru” reknu da je Gospodin uskrsnuo (Mk 16,7), Krist se najprije ukazao Petru (Lk 24,34), Petar je predsjedao sastanku na kojem je izabran Matija, nasljednik Judin (Dj 1,13-26), Petar je primio prve obraćenike (Dj 2,41), odredio prvu kaznu (Dj 5,1-11), izopćio prvog krivovjerca (Dj 8,18-23), predsjedao prvim koncilom u Jeruzalemu (Dj 15), proglasio prve dogmatske odluke (Dj 10,46-48; 15,7-11).

Primat su kasnije zadržali i nasljednici Petrove stolice, što je jasno iz mnogih crkvenih spisa. Tako primjerice četvrti papa Klement I. (90.-100.) naređuje Korintskoj crkvi da vrati smijenjeno vodstvo (dakle, iako je u to doba još bio živ sveti Ivan apostol, Korintska se crkva ipak obraća papi, a ne njemu, da presudi u sporu); papa Viktor I. (193.-203.) izopćuje crkvu u Maloj Aziji i tako dalje. Prvenstvo su Petrovog nasljednika potvrdili i koncili u Sardici (342.), Carigradu (381.), Efezu (431.), Kalcedonu (451.) i drugi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 17:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
Petar nije imao simboličnu ulogu primata nego ulogu vođe.
Petar = Papa

Papinski primat nije kroz povijest nikad bio upitan u samoj Crkvi, već su ga osporavali samo oni koji joj nikad i nisu pripadali ili su od nje otpali. Zbog svoje taštine nisu ga priznavali ni mnogi izopćenici, a neke su protestantske sekte otišle čak tako daleko da papu proglase antikristom.

Kad je Isus upoznao Šimuna, već mu je pri prvom susretu dao novo ime Kefa (Petar) (Iv 1,42). Na aramejskom, Isusovom jeziku, kefa znači stijena. Grčki je prijevod te riječi petra, a nastavak je za muški rod pretvara u petros, iz čega se dalje izvodi ime Petar. Važno je napomenuti da prije toga ime Kefa nije postojalo. Što navodi na zaključak da Isus to ime nije dao bez nekog dubljeg značenja, tim više što su Židovi, pa s njima i Isus, imenu pridavali veliku važnost. Novo je ime mijenjalo i status osobe. Petar je, dakle, s novim imenom dobio i novi identitet.

Značenje je pak imena Stijena apostolima ubrzo postalo sasvim jasno. Kad su bili u Cezareji Filipovoj Isus je izdvojio Petra i rekao mu: “Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Mt 16,18-19). Ovo je Isus rekao pred svim apostolima dok su stajali pod golemom stijenom, visokom oko 70 metara i dugom oko 150. Važnost tog događaja, pojačana još i poprištem, apostolima je bila sasvim jasna. Isusova Crkva trebala je biti sagrađena na Stijeni koja će odoljeti svim olujama. Jedino su Petru bili dani ključevi kraljevstva nebeskog. Ključevi su u to doba bili simbol vlasti, pa kome su bili dani ključevi grada, nad njim je stekao i vlast, pa je tako i Petar dobio vlast nad svetim gradom, Crkvom Isusovom. I nitko od apostola nije zamjerio Isusu što je baš Petru dao tu vlast.

Nakon uskrsnuća Isus ponovo izdvaja Petra ispred apostola, te ga tri puta pita: “ljubiš li me više nego ovi?”, gdje su “ovi”, dakako, drugi apostoli. Na svaku pak Petrovu potvrdu Isus odgovara: “Pasi jaganjce moje!” odnosno “Pasi ovce moje!” (Iv 21,15-17). Iz konteksta je jasno da se “ovce moje” odnosi i na prisutne apostole. Tu je sasvim jasan Petrov primat kad je riječ o duhovnoj hrani, dakle vjerskom nauku. Osim toga, Isus daje posebno obećanje Petru da će moliti za njega da ostane jak u vjeri: “sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše” (Lk 22,31-32). Petar je dakle bio pod posebnom zaštitom Isusa Krista. Ostali je apostoli nisu imali. Juda je izdao i vjeru i Isusa, a i kasnije je kroz povijest Crkve bilo biskupa (nasljednika apostola) koji su izgubili vjeru, jer je sotoni bilo dopušteno da ih rešeta. Ali nijedan papa nije napravio niti jednu pogrešku kad je riječ o nauku vjere Kristove, iako su pape, dakako, grešnici kao i svi ostali ljudi. Nadalje, Isus daje zadaću Petru da u vjeri “učvrsti svoju braću” (Lk 22,32). Nijedan drugi apostol nije dobio takav nalog.

Čitajući Bibliju nemoguće je previdjeti vrlo jasno i očito Petrovo prvenstvo. Ono se može zamutiti jedino izvrtanjem prirodnog i gramatičkog smisla navedenih rečenica. Fundamentalisti će reći da se “na toj stijeni” ne odnosi na Petra, već na Krista. Pokazna se međutim zamjenica uvijek odnosi na najbližu prethodnu imenicu, pa se stoga “toj” mora odnositi na Petra – Stijenu, a nikako na Krista, kako bi to htjeli fundamentalisti. Dopustimo li takvo izvrtanje sasvim prirodnih i jasnih rečenica, onda Biblija gubi i vrijednost i smisao, a riječ se Božja nakazi i izvrgava poruzi.

O Petrovom primatu postoji još bezbroj drugih dokaza, ali nam skučenost prostora brani da ih sve navedemo. Zato ćemo se ograničiti na samo neke. Tako se Petar često navodi prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk 6,14-16; Dj 1,13), ponekad Biblija spominje apostole kao “njegove [Petrove] drugove” (Lk 9,32), Petar govori u ime svih apostola (Mt 18,21; Mk 8,29; Lk 12,41; Iv 6,68-69), Petar je glavni protagonist u najdramatičnijim događajima (Mt 14,28-32; Mt 17,24-27; Mk 10,23-28; Iv 18,10), na Duhove Petar prvi među apostolima propovijeda okupljenom mnoštvu (Dj 2,14-40), njegovo je i prvo ozdravljenje pošto su se ispunili Duhom Svetim (Dj 3,6-7), anđeo naređuje ženama da “posebno Petru” reknu da je Gospodin uskrsnuo (Mk 16,7), Krist se najprije ukazao Petru (Lk 24,34), Petar je predsjedao sastanku na kojem je izabran Matija, nasljednik Judin (Dj 1,13-26), Petar je primio prve obraćenike (Dj 2,41), odredio prvu kaznu (Dj 5,1-11), izopćio prvog krivovjerca (Dj 8,18-23), predsjedao prvim koncilom u Jeruzalemu (Dj 15), proglasio prve dogmatske odluke (Dj 10,46-48; 15,7-11).

Primat su kasnije zadržali i nasljednici Petrove stolice, što je jasno iz mnogih crkvenih spisa. Tako primjerice četvrti papa Klement I. (90.-100.) naređuje Korintskoj crkvi da vrati smijenjeno vodstvo (dakle, iako je u to doba još bio živ sveti Ivan apostol, Korintska se crkva ipak obraća papi, a ne njemu, da presudi u sporu); papa Viktor I. (193.-203.) izopćuje crkvu u Maloj Aziji i tako dalje. Prvenstvo su Petrovog nasljednika potvrdili i koncili u Sardici (342.), Carigradu (381.), Efezu (431.), Kalcedonu (451.) i drugi.


U početku je bilo pet patrijaršijski i svaka je imala jurisdikciju na svom području a teži sporovi bi se razrešavali nekad saborno a nekad bi Rim pošto je imao najveću čast kao carski grad.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 sij 2019 19:36 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
kopitar napisao:
Billy napisao:
Petar nije imao simboličnu ulogu primata nego ulogu vođe.
Petar = Papa

Papinski primat nije kroz povijest nikad bio upitan u samoj Crkvi, već su ga osporavali samo oni koji joj nikad i nisu pripadali ili su od nje otpali. Zbog svoje taštine nisu ga priznavali ni mnogi izopćenici, a neke su protestantske sekte otišle čak tako daleko da papu proglase antikristom.

Kad je Isus upoznao Šimuna, već mu je pri prvom susretu dao novo ime Kefa (Petar) (Iv 1,42). Na aramejskom, Isusovom jeziku, kefa znači stijena. Grčki je prijevod te riječi petra, a nastavak je za muški rod pretvara u petros, iz čega se dalje izvodi ime Petar. Važno je napomenuti da prije toga ime Kefa nije postojalo. Što navodi na zaključak da Isus to ime nije dao bez nekog dubljeg značenja, tim više što su Židovi, pa s njima i Isus, imenu pridavali veliku važnost. Novo je ime mijenjalo i status osobe. Petar je, dakle, s novim imenom dobio i novi identitet.

Značenje je pak imena Stijena apostolima ubrzo postalo sasvim jasno. Kad su bili u Cezareji Filipovoj Isus je izdvojio Petra i rekao mu: “Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Mt 16,18-19). Ovo je Isus rekao pred svim apostolima dok su stajali pod golemom stijenom, visokom oko 70 metara i dugom oko 150. Važnost tog događaja, pojačana još i poprištem, apostolima je bila sasvim jasna. Isusova Crkva trebala je biti sagrađena na Stijeni koja će odoljeti svim olujama. Jedino su Petru bili dani ključevi kraljevstva nebeskog. Ključevi su u to doba bili simbol vlasti, pa kome su bili dani ključevi grada, nad njim je stekao i vlast, pa je tako i Petar dobio vlast nad svetim gradom, Crkvom Isusovom. I nitko od apostola nije zamjerio Isusu što je baš Petru dao tu vlast.

Nakon uskrsnuća Isus ponovo izdvaja Petra ispred apostola, te ga tri puta pita: “ljubiš li me više nego ovi?”, gdje su “ovi”, dakako, drugi apostoli. Na svaku pak Petrovu potvrdu Isus odgovara: “Pasi jaganjce moje!” odnosno “Pasi ovce moje!” (Iv 21,15-17). Iz konteksta je jasno da se “ovce moje” odnosi i na prisutne apostole. Tu je sasvim jasan Petrov primat kad je riječ o duhovnoj hrani, dakle vjerskom nauku. Osim toga, Isus daje posebno obećanje Petru da će moliti za njega da ostane jak u vjeri: “sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše” (Lk 22,31-32). Petar je dakle bio pod posebnom zaštitom Isusa Krista. Ostali je apostoli nisu imali. Juda je izdao i vjeru i Isusa, a i kasnije je kroz povijest Crkve bilo biskupa (nasljednika apostola) koji su izgubili vjeru, jer je sotoni bilo dopušteno da ih rešeta. Ali nijedan papa nije napravio niti jednu pogrešku kad je riječ o nauku vjere Kristove, iako su pape, dakako, grešnici kao i svi ostali ljudi. Nadalje, Isus daje zadaću Petru da u vjeri “učvrsti svoju braću” (Lk 22,32). Nijedan drugi apostol nije dobio takav nalog.

Čitajući Bibliju nemoguće je previdjeti vrlo jasno i očito Petrovo prvenstvo. Ono se može zamutiti jedino izvrtanjem prirodnog i gramatičkog smisla navedenih rečenica. Fundamentalisti će reći da se “na toj stijeni” ne odnosi na Petra, već na Krista. Pokazna se međutim zamjenica uvijek odnosi na najbližu prethodnu imenicu, pa se stoga “toj” mora odnositi na Petra – Stijenu, a nikako na Krista, kako bi to htjeli fundamentalisti. Dopustimo li takvo izvrtanje sasvim prirodnih i jasnih rečenica, onda Biblija gubi i vrijednost i smisao, a riječ se Božja nakazi i izvrgava poruzi.

O Petrovom primatu postoji još bezbroj drugih dokaza, ali nam skučenost prostora brani da ih sve navedemo. Zato ćemo se ograničiti na samo neke. Tako se Petar često navodi prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk 6,14-16; Dj 1,13), ponekad Biblija spominje apostole kao “njegove [Petrove] drugove” (Lk 9,32), Petar govori u ime svih apostola (Mt 18,21; Mk 8,29; Lk 12,41; Iv 6,68-69), Petar je glavni protagonist u najdramatičnijim događajima (Mt 14,28-32; Mt 17,24-27; Mk 10,23-28; Iv 18,10), na Duhove Petar prvi među apostolima propovijeda okupljenom mnoštvu (Dj 2,14-40), njegovo je i prvo ozdravljenje pošto su se ispunili Duhom Svetim (Dj 3,6-7), anđeo naređuje ženama da “posebno Petru” reknu da je Gospodin uskrsnuo (Mk 16,7), Krist se najprije ukazao Petru (Lk 24,34), Petar je predsjedao sastanku na kojem je izabran Matija, nasljednik Judin (Dj 1,13-26), Petar je primio prve obraćenike (Dj 2,41), odredio prvu kaznu (Dj 5,1-11), izopćio prvog krivovjerca (Dj 8,18-23), predsjedao prvim koncilom u Jeruzalemu (Dj 15), proglasio prve dogmatske odluke (Dj 10,46-48; 15,7-11).

Primat su kasnije zadržali i nasljednici Petrove stolice, što je jasno iz mnogih crkvenih spisa. Tako primjerice četvrti papa Klement I. (90.-100.) naređuje Korintskoj crkvi da vrati smijenjeno vodstvo (dakle, iako je u to doba još bio živ sveti Ivan apostol, Korintska se crkva ipak obraća papi, a ne njemu, da presudi u sporu); papa Viktor I. (193.-203.) izopćuje crkvu u Maloj Aziji i tako dalje. Prvenstvo su Petrovog nasljednika potvrdili i koncili u Sardici (342.), Carigradu (381.), Efezu (431.), Kalcedonu (451.) i drugi.


U početku je bilo pet patrijaršijski i svaka je imala jurisdikciju na svom području a teži sporovi bi se razrešavali nekad saborno a nekad bi Rim pošto je imao najveću čast kao carski grad.


Rim je uvijek bio zakon.
Zar te ja moram učiti o raskolu?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 sij 2019 19:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
kopitar napisao:
Billy napisao:
Petar nije imao simboličnu ulogu primata nego ulogu vođe.
Petar = Papa

Papinski primat nije kroz povijest nikad bio upitan u samoj Crkvi, već su ga osporavali samo oni koji joj nikad i nisu pripadali ili su od nje otpali. Zbog svoje taštine nisu ga priznavali ni mnogi izopćenici, a neke su protestantske sekte otišle čak tako daleko da papu proglase antikristom.

Kad je Isus upoznao Šimuna, već mu je pri prvom susretu dao novo ime Kefa (Petar) (Iv 1,42). Na aramejskom, Isusovom jeziku, kefa znači stijena. Grčki je prijevod te riječi petra, a nastavak je za muški rod pretvara u petros, iz čega se dalje izvodi ime Petar. Važno je napomenuti da prije toga ime Kefa nije postojalo. Što navodi na zaključak da Isus to ime nije dao bez nekog dubljeg značenja, tim više što su Židovi, pa s njima i Isus, imenu pridavali veliku važnost. Novo je ime mijenjalo i status osobe. Petar je, dakle, s novim imenom dobio i novi identitet.

Značenje je pak imena Stijena apostolima ubrzo postalo sasvim jasno. Kad su bili u Cezareji Filipovoj Isus je izdvojio Petra i rekao mu: “Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima” (Mt 16,18-19). Ovo je Isus rekao pred svim apostolima dok su stajali pod golemom stijenom, visokom oko 70 metara i dugom oko 150. Važnost tog događaja, pojačana još i poprištem, apostolima je bila sasvim jasna. Isusova Crkva trebala je biti sagrađena na Stijeni koja će odoljeti svim olujama. Jedino su Petru bili dani ključevi kraljevstva nebeskog. Ključevi su u to doba bili simbol vlasti, pa kome su bili dani ključevi grada, nad njim je stekao i vlast, pa je tako i Petar dobio vlast nad svetim gradom, Crkvom Isusovom. I nitko od apostola nije zamjerio Isusu što je baš Petru dao tu vlast.

Nakon uskrsnuća Isus ponovo izdvaja Petra ispred apostola, te ga tri puta pita: “ljubiš li me više nego ovi?”, gdje su “ovi”, dakako, drugi apostoli. Na svaku pak Petrovu potvrdu Isus odgovara: “Pasi jaganjce moje!” odnosno “Pasi ovce moje!” (Iv 21,15-17). Iz konteksta je jasno da se “ovce moje” odnosi i na prisutne apostole. Tu je sasvim jasan Petrov primat kad je riječ o duhovnoj hrani, dakle vjerskom nauku. Osim toga, Isus daje posebno obećanje Petru da će moliti za njega da ostane jak u vjeri: “sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše” (Lk 22,31-32). Petar je dakle bio pod posebnom zaštitom Isusa Krista. Ostali je apostoli nisu imali. Juda je izdao i vjeru i Isusa, a i kasnije je kroz povijest Crkve bilo biskupa (nasljednika apostola) koji su izgubili vjeru, jer je sotoni bilo dopušteno da ih rešeta. Ali nijedan papa nije napravio niti jednu pogrešku kad je riječ o nauku vjere Kristove, iako su pape, dakako, grešnici kao i svi ostali ljudi. Nadalje, Isus daje zadaću Petru da u vjeri “učvrsti svoju braću” (Lk 22,32). Nijedan drugi apostol nije dobio takav nalog.

Čitajući Bibliju nemoguće je previdjeti vrlo jasno i očito Petrovo prvenstvo. Ono se može zamutiti jedino izvrtanjem prirodnog i gramatičkog smisla navedenih rečenica. Fundamentalisti će reći da se “na toj stijeni” ne odnosi na Petra, već na Krista. Pokazna se međutim zamjenica uvijek odnosi na najbližu prethodnu imenicu, pa se stoga “toj” mora odnositi na Petra – Stijenu, a nikako na Krista, kako bi to htjeli fundamentalisti. Dopustimo li takvo izvrtanje sasvim prirodnih i jasnih rečenica, onda Biblija gubi i vrijednost i smisao, a riječ se Božja nakazi i izvrgava poruzi.

O Petrovom primatu postoji još bezbroj drugih dokaza, ali nam skučenost prostora brani da ih sve navedemo. Zato ćemo se ograničiti na samo neke. Tako se Petar često navodi prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk 6,14-16; Dj 1,13), ponekad Biblija spominje apostole kao “njegove [Petrove] drugove” (Lk 9,32), Petar govori u ime svih apostola (Mt 18,21; Mk 8,29; Lk 12,41; Iv 6,68-69), Petar je glavni protagonist u najdramatičnijim događajima (Mt 14,28-32; Mt 17,24-27; Mk 10,23-28; Iv 18,10), na Duhove Petar prvi među apostolima propovijeda okupljenom mnoštvu (Dj 2,14-40), njegovo je i prvo ozdravljenje pošto su se ispunili Duhom Svetim (Dj 3,6-7), anđeo naređuje ženama da “posebno Petru” reknu da je Gospodin uskrsnuo (Mk 16,7), Krist se najprije ukazao Petru (Lk 24,34), Petar je predsjedao sastanku na kojem je izabran Matija, nasljednik Judin (Dj 1,13-26), Petar je primio prve obraćenike (Dj 2,41), odredio prvu kaznu (Dj 5,1-11), izopćio prvog krivovjerca (Dj 8,18-23), predsjedao prvim koncilom u Jeruzalemu (Dj 15), proglasio prve dogmatske odluke (Dj 10,46-48; 15,7-11).

Primat su kasnije zadržali i nasljednici Petrove stolice, što je jasno iz mnogih crkvenih spisa. Tako primjerice četvrti papa Klement I. (90.-100.) naređuje Korintskoj crkvi da vrati smijenjeno vodstvo (dakle, iako je u to doba još bio živ sveti Ivan apostol, Korintska se crkva ipak obraća papi, a ne njemu, da presudi u sporu); papa Viktor I. (193.-203.) izopćuje crkvu u Maloj Aziji i tako dalje. Prvenstvo su Petrovog nasljednika potvrdili i koncili u Sardici (342.), Carigradu (381.), Efezu (431.), Kalcedonu (451.) i drugi.


U početku je bilo pet patrijaršijski i svaka je imala jurisdikciju na svom području a teži sporovi bi se razrešavali nekad saborno a nekad bi Rim pošto je imao najveću čast kao carski grad.


Rim je uvijek bio zakon.
Zar te ja moram učiti o raskolu?





Mislim da je zajednička komisija utvrdila ulogu pape u prvih 1000 godina . Mislim da je bio prvi po časti ali nije imao vlast u drugim Patrijaršijama osim naravno Rimske.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 sij 2019 20:58 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 tra 2018 20:10
Postovi: 287
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Sad je potpuno jasno da je ovaj kopitar pravoslavac. Mislim da je zasluzio ban.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 sij 2019 21:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Bonifacije napisao:
Sad je potpuno jasno da je ovaj kopitar pravoslavac. Mislim da je zasluzio ban.




Zato što sam pravoslavac ili zato što sam kopitar?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 46 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr