www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 11:42

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 37 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 27 sij 2019 09:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Enciklika "Spe Salvi" Joseph Ratzingera i enciklika "Veritatis splendor" Sv. Ivana Pavla II., mi izgledaju kao jako zanimljive enciklike, zato bi ovde štel staviti nekoliko redaka. Točnije rečeno, ne nekoliko redaka, nego čitave enciklike. S vremenom, mogu stavit još pokoju. Za početak neka bude "Spe Salvi".


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 sij 2019 16:56 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Uvod

»Spe salvi facti sumus« — u nadi smo spašeni (Rim 8,24), kaže sveti Pavao Rimljanima a i nama. Prema kršćanskoj vjeri, »otkupljenje«, dakle spasenje, nije jednostavna, ni uz što vezana datost. Otkupljenje nam je, naime, dano u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put. Ali odmah nam se nameće pitanje: Kakva je ta nada da može opravdati tvrdnju prema kojoj smo, polazeći od nje, i jednostavno zato što ona postoji, otkupljeni? I o kojoj je vrsti sigurnosti riječ?

Vjera je nada

Prije no što se posvetimo tim pitanjima, na koja je današnji čovjek posebno osjetljiv, osluhnimo malo pozornije što Biblija kaže o nadi. »Nada« je, zaista, središnja riječ biblijske vjere - tako da se čini kako se u određenim ulomcima riječi »vjera« i »nada« slobodno mogu jedna drugom zamijeniti. Tako Poslanica Hebrejima izraz »punina vjere« (10,22) usko povezuje s izrazom »nepokolebljiva vjera nade« (10,23). Jednako tako, kada Prva Petrova poslanica potiče kršćane da budu uvijek spremni dati logos — smisao i razlog — nade koja je u njima (usp. 3,15), »nada« je istoznačnica »vjere«. Koliko je za prve kršćane svijest da su primili na dar pouzdanu nadu bila presudna, vidi se kada se život kršćana usporedi sa životom kojim su živjeli prije nego su povjerovali, odnosno sa stanjem u kojem se nalaze sljedbenici drugih religija. Pavao podsjeća Efežane da su, prije svoga susreta s Kristom, bili »bez nade... i neznabošci na svijetu« (Ef 2,12). On naravno zna da su oni imali bogove, da su imali neku religiju, ali su se njihovi bogovi pokazali neuvjerljivima, a njihovi su kontradiktorni mitovi u čovjekovoj duši ostavljali pustoš beznađa. Usprkos svojim bogovima, oni su bili »neznabošci« te su se samim tim nalazili u tami, suočeni s neizvjesnom budućnošću. »In nihil ab nihilo quam cito recidimus« (Kako samo brzo tonemo iz ponora u ništavilo). U istome smislu on poručuje Solunjanima da ne smiju tugovati »kao drugi koji nemaju nade« (1 Sol 4,13). I ovdje izlazi na vidjelo prepoznatljiva odlika kršćana da su oni ljudi koji imaju nadu: ne znaju sve pojedinosti onoga što ih čeka, ali znaju, općenito uzevši, da njihov život ne skončava u ispraznosti. Samo kada se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod, i sadašnji se trenutak lakše živi. Tako sada možemo reći: kršćanstvo nije bilo samo »radosna vijest« kojom se ljudima prenosilo do tada nepoznate sadržaje. Svojim riječima rekli bismo: kršćanska poruka nije bila samo »informativnog« nego i »performativnog« karaktera — ona je djelotvorna. To znači da evanđelje ne samo da obznanjuje stvari kojima čovjek obogaćuje svoje znanje već ono i djeluje na čovjeka i mijenja njegov život. Mračna vrata vremena i budućnosti širom su otvorena. Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.

Samo se od sebe, nadalje, nameće pitanje: U čemu se sastoji ta nada koja je, kao nada, »otkupljenje«? Odgovor na to pitanje, zapravo, daje nam maločas citiran ulomak iz Poslanice Efežanima: Efežani, prije susreta s Kristom bili su bez nade, jer su bili »neznabošci u svijetu«. Prispjeti spoznanju Boga - pravoga Boga - eto to znači primiti nadu. Za nas koji smo se suživjeli s kršćanskim shvaćanjem Boga i na njega se potpuno navikli, to posjedovanje nade, koja proizlazi iz stvarnoga susreta s tim Bogom, postalo je gotovo nešto nezamjetno. Primjer jedne svetice našega doba može nam donekle pomoći da shvatimo što znači prvi put i stvarno sresti tog Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti iz Afrike, koju je svetom proglasio papa Ivan Pavao II. Rođena je oko 1869., ni ona sama ne zna točan datum, u Darfuru, u Sudanu. Kada je imala devet godina, oteli su je trgovci robljem, pretukli je do krvi i pet puta prodavali na sudanskom tržištu. Naposljetku je bila sluškinja kod majke i žene nekog generala i ondje je svakog dana bila bičevana do krvi; od posljedica toga bičevanja do kraja su joj života na tijelu ostali tragovi 144 ožiljka. Na kraju, 1882. godine, kupio ju je neki talijanski trgovac za talijanskog konzula Callista Legnanija, koji se, zbog prodora mahdista, vratio u Italiju. Tu je, nakon tako strašnih »gospodara« u čijem je vlasništvu do tada bila, Bakhita upoznala potpuno drukčijeg »gospodara« — »parona« u venecijanskom narječju, koji je sada naučila - Boga živoga, Boga Isusa Krista. Sve do tada poznavala je samo gospodare koji su je prezirali i zlostavljali ili, u najboljem slučaju, smatrali je korisnom sluškinjom. Sada je, međutim, doznala da postoji »paron« koji je iznad svih gospodara, Gospodin veći od svih gospodara, i da je taj Gospodin dobar, sama dobrota. Doznala je da je taj Gospodin poznavao i nju, i nju je stvorio - štoviše On je ljubi. I ona je bila ljubljena, i to ni manje ni više nego od najvišeg »Parona«, kojemu svi ostali gospodari mogu biti tek bijedne sluge. Ona je bila upoznata i ljubljena i iščekivana. Još i više, i sam je taj Gospodin osobno proživio mučenja i čeka je »zdesna Ocu«. Sada ona ima »nadu« — i to ne tek slabašnu nadu da će pronaći manje okrutne gospodare, već veliku nadu: konačno sam ljubljena i što god da se dogodilo — ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar. Po spoznaji te nade ona je bila »otkupljena«, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu - bili su bez nade zato što su bili bez Boga. Tako, kada je trebala biti vraćena u Sudan, Bakhita to odbija; nije bila spremna ponovno se rastati od svog »Parona«. Dana 9. siječnja 1890. krštena je i krizmana i primila prvu svetu pričest iz ruku venecijanskog patrijarha. Nekoliko godina kasnije, 8. prosinca 1896., u Veroni je položila redovničke zavjete u Zajednici sestara kanosijanki i od tada — uz poslove koje je obavljala u sakristiji i na samostanskoj vratarnici — putovala je Italijom i na tim svojim putovanjima nastojala prije svega promicati misije: osjećala je da slobodu koju je stekla u susretu s Bogom Isusa Krista mora dalje pronositi, da je mora i drugima darivati, što je moguće većem broju ljudi. Tu nadu, koja se u njoj rodila i »otkupila« je, ona nije mogla zadržati za sebe; ta je nada morala doprijeti do mnogih, do svih ljudi. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 sij 2019 09:55 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 tra 2018 20:10
Postovi: 287
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 18 zahvala
Mozes ti staviti Fran ove enciklike ali cisto sumnjam da ce to netko citati. Uzalud se mucis. A,uostalom,ako vec nekog zanima moze to pronaci na googleu. Ali ipak bi bilo dobro da citiras samo ono sto Benedikt XVI kaze o paklu u toj enciklici,ako uopce nesto kaze. Enciklike modernih papa veoma su opsirne,ali o nekim sredisnjim istinama vjere nema gotovo ni rijeci. Ali kako govoriti recimo o paklu ako se u taj pakao vise i ne vjeruje. Ili se ne vjeruje onako ozbiljno i duboko kako bi se trebalo vjerovati. A iz obilja srca usta govore.. Zato u enciklikama modernih papa necemo naci puno rijeci o paklu,cistilistu,Sotoni,Bozjem sudu,malom broju spasenih...Da li mozda hocu reci da moderni pape ne vjeruju u ove vazne i sredisnje istine katolicke vjere? Ako i vjeruju,onda ih sustavno i namjerno presucuju. A to ako i nije hereza,onda je svakako zanemarivanje papinske duznosti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 sij 2019 21:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Pojam nade utemeljen na novozavjetnoj vjeri i vjeri prve Crkve

Prije no što se uhvatimo u koštac s pitanjem može li susret s tim Bogom, koji nam je u Kristu pokazao svoje lice i otvorio svoje srce, i za nas biti ne samo »informativan« već i »djelotvoran«, to jest može li preobraziti naš život tako da nam dadne da se osjetimo otkupljenima po nadi koju očituje, vratimo se još malo prvoj Crkvi. Nije teško shvatiti da su iskustvo male afričke ropkinje Bakhite u prvoj Crkvi iskusili na vlastitoj koži i mnogi kršćani koji su bili mučeni i osuđeni na ropstvo. Kršćanstvo nije donijelo poruku koja je pozivala na izazivanje prevrata u društvu, poput one koju je donio Spartak, čija je neuspješna pobuna ugušena u krvi. Isus nije bio Spartak, nije bio borac za političko oslobođenje, poput Barabe ili Bar-Kohbe. Isus, on koji je i sam umro na križu, donio je nešto potpuno drukčije: susret s Gospodarom svih gospodara, susret s Bogom živim i, time, susret s nadom koja je bila jača od trpljenja u ropstvu i koja je zato život i svijet mijenjala iznutra. U čemu se sastoji ta novost najjasnije se vidi u Pavlovoj Poslanici Filemonu. To je vrlo osobno pismo, koje je Pavao pisao u zatvoru i povjerio odbjeglom robu Onezimu da ga ovaj odnese svom gospodaru Filemonu. Da, Pavao šalje roba njegovu gospodaru, od kojega je pobjegao, i pritom ništa ne zapovijeda, već moli: »Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima. [...] Šaljem ti ga - njega, srce svoje. [...] Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek - ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu« (Fil 10-16). Ljudi koji se, već prema položaju koji imaju u društvu, jedni prema drugima odnose kao gospodari i sluge, pošto postanu članovi Crkve ophode se jedni prema drugima kao braća i sestre - tako su se naime kršćani međusobno oslovljavali. Snagom krsta oni su preobraženi, napojeni su istim Duhom i primaju zajedno, jedni uz druge, Tijelo Gospodnje. Premda su izvanjske strukture ostale iste, to je mijenjalo društvo iznutra. Premda Poslanica Hebrejima kaže da kršćani ovdje na zemlji nemaju trajnog boravišta, već iščekuju ono buduće (usp. Heb 11,13-16; Fil 3,20), to ne znači da oni žive samo za budućnost: sadašnje društvo kršćani jednostavno doživljavaju kao progonstvo; oni pripadaju novom društvu, koje se nalazi na cilju puta kojim sada zajedno kroče i čiji se obrisi mogu već unaprijed razabrati na njihovu zemaljskom putovanju. Moramo tomu dodati i jedno drugo gledište. Prva poslanica Korinćanima (1,18-31) kazuje da je velik dio prvih kršćana pripadao nižim društvenim slojevima te su, upravo zato, bili otvoreni za iskustvo nove nade, kao što smo to vidjeli na Bakhitinu primjeru. No, od samih je početaka obraćenja bilo i u aristokratskim i učenim krugovima, jer su i ti ljudi živjeli »bez nade i bez Boga u svijetu«. Mit je izgubio svu svoju vjerodostojnost; državna je religija u Rimskom Carstvu bila nalik okamenjenom reliktu prošlosti i pukoj ceremoniji, koja se, istina, savjesno i brižno obavljala, ali se već bila svodila tek na »političku religiju«. Filozofski je racionalizam potisnuo bogove u područje nestvarnoga. Boga se vidjelo sad u ovoj sad u onoj kozmičkoj sili, ali Bog kojemu se ljudi mogu moliti nije postojao. Pavao pogađa u samu srž problema tadašnje religije kada život »po Kristu« suprotstavlja životu u podložnosti »počelima svijeta« (Kol 2,8). Možda će nam to bolje objasniti sveti Grgur Nazijanski, koji u jednom svom tekstu kaže da je trenutak u kojem su se mudraci, prateći zvijezdu, poklonili novome kralju Kristu, ujedno označio kraj astrologije, jer zvijezde sada kruže putanjom koju je odredio Krist. To stubokom mijenja shvaćanje ondašnjeg svijeta, prisutno u sadašnjem dobu, samo sada u ponešto izmijenjenom obliku. Svijetom i čovjekom u konačnici ne upravljaju kozmička počela, zakoni materije, već zvijezdama, to jest svemirom, vlada osobni Bog; zadnju riječ nemaju zakoni materije i evolucije, već razum, volja, ljubav, riječju — Osoba. I ako poznajemo tu Osobu i ona poznaje nas, tada doista još neistražena moć materijalnih počela više nema posljednju riječ; tada nismo više robovi svemira i njegovih zakona, tada smo slobodni. Ta je svijest u starini bila prisutna kod iskrenih tražitelja. Nebo nije prazno. Život nije puki produkt zakona i slučajnosti materije, već u svemu i istodobno iznad svega postoji neka osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu objavio kao Ljubav. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 sij 2019 21:38 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Kamene grobnice iz prvih kršćanskih vremena to shvaćanje zorno dočaravaju u kontekstu predstojeće smrti, pred kojom se čovjeku neizbježno nameće pitanje smisla života. Kristov lik na starim kamenim grobovima predstavljao se najčešće dvjema slikama: slikom filozofa i slikom pastira. Filozofiju se u to doba, općenito uzevši, nije smatralo teškom akademskom disciplinom, kao što je to danas slučaj. Filozof je jednostavno bio onaj koji je znao poučiti osnovnoj vještini: kako biti pravi čovjek - učio je ljude umijeću života i smrti. Sigurno su ljudi već odavna shvatili da su mnogi od onih koji su išli okolo i predstavljali se kao filozofi, kao učitelji života, bili tek obični šarlatani koji su se tome domislili ne bi li se domogli novca i koji o pravom životu naravno nisu imali što reći. To je bio razlog više zašto se tražilo pravog filozofa koji će znati stvarno pokazati put života. Krajem trećeg stoljeća, na nekom dječjem kamenom grobu u Rimu, u kontekstu Lazarova uskrsnuća, nailazimo na lik Krista koji je prikazan kao filozof koji u jednoj ruci drži knjigu evanđelja a u drugoj štap kojim su se ljudi nekoć služili na putovanju, a predstavlja prepoznatljiv simbol ondašnjeg filozofa koji ga je uvijek imao uza se. Tim svojim štapom on pobjeđuje smrt; evanđelje donosi istinu koju su putujući filozofi uzalud tražili. Iz te se slike, koja će se poslije još dugo vremena zadržati u umjetničkom izrazu pri izradi kamenih grobova, jasno vidi ono što su i učena osoba i običan mali čovjek nalazili u Kristu: on nam govori tko je doista čovjek i što mu je činiti da bi bio istinski čovjek. On nam pokazuje put i taj je put istina. On sam je i jedno i drugo, i zato je također život koji svi tražimo. On pokazuje također put koji vodi onkraj smrti; samo onaj tko je kadar to učiniti, taj je pravi učitelj života. Isto se može vidjeti i u slici pastira. Kao kod slike filozofa, tako se i kod lika pastira prva Crkva mogla poslužiti obrascima koji su već postojali u rimskoj umjetnosti. Ondje je pastir općenito bio simbol sna o vedrom i jednostavnom životu, za kojim su ljudi u velikim gradovima, okruženi gradskom vrevom, duboko čeznuli. Smještena u novi kontekst ta slika ima puno dublji sadržaj: »Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam [...] Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni« (Ps 23 [22], 1.4). Pravi je pastir onaj koji poznaje i put koji vodi kroz dolinu smrti. On je Onaj koji je uza me i na putu koji moram sam prijeći i na kojem me nitko ne može pratiti, Onaj koji zajedno sa mnom kroči da me njime vodi: On je sam prošao taj put, sišao je u carstvo smrti, pobijedio je i vratio se da sada nas prati na tome putu i da nam dadne sigurnost da ćemo, u njegovu društvu, uspjeti naći prolaz. Svijest da postoji Onaj koji me i u smrti prati i »štapom i palicom« svojom daje mi utjehu, tako da »zla se ne bojim« (usp. Ps 23 [22], 4) — to je bila nova »nada« koja je poput sjajne zvijezde zablistala nad životima vjernika. Moramo se sada još jednom vratiti Novom zavjetu. U pogl. 11. Poslanice Hebrejima (r. 1) nalazi se svojevrsna definicija vjere u kojoj se tu bogoslovnu krepost tijesno povezuje s nadom. Već tamo od doba reformacije traju prijepori među egzegetima oko središnjeg izraza u toj rečenici, ali su danas, kako se čini, stvorene pretpostavke za jednodušno tumačenje. Za sada ću taj središnji izraz ostaviti nepreveden. Rečenica dakle glasi ovako: »A vjera je već hypostasis onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.« Za oce i srednjovjekovne teologe bilo je jasno da se grčka riječ hypostasis treba na latinski prevesti izrazom substantia. Latinski prijevod teksta, nastao u prvoj Crkvi, glasi ovako: »Est autem fides sperandarum substantia rerum, argumentum non apparentium«. — vjera je »bit« — ili, kao što doslovno kaže latinski izvornik, »supstancija« — onoga čemu se nadamo; potvrda ili dokaz onoga što ne vidimo. Toma Akvinski, služeći se terminologijom filozofske tradicije kojoj je pripadao, objašnjava to ovako: vjera je »habitus«, to jest trajno raspoloženje duše, zahvaljujući kojem se u nama rađa vječni život a razum je doveden u stanje da može dati svoj pristanak uz nevidljive stvarnosti. Pojam »supstancija« je, dakle, promijenjen u smislu da je po vjeri, u začetku, mogli bismo reći »u klici« - dakle potpuno podudarno sa »supstancijom« — u nama već prisutno ono čemu se nadamo: puni, pravi život. I upravo zato jer je to već prisutno, ta prisutnost onoga što tek ima doći daje također neku sigurnost: »to« što mora doći nije još izvana vidljivo (nije »vidljiva pojavnost«), već zbog toga što ga, kao početnu i dinamičnu stvarnost, nosimo u sebi, već smo sada »toga« na određeni način i svjesni. Lutheru, kojemu Poslanica Hebrejima nije bila posebno draga, pojam »supstancije«, u kontekstu njegova shvaćanja vjere, nije ništa govorio. Zato izraz hipostaza/supstancija nije shvaćao u objektivnom smislu (kao stvarnost prisutnu u nama), već u subjektivnom, kao izraz nutarnjeg stava, te je, samim tim, morao i izraz argumentum shvaćati kao raspoloženje osobe. To je tumačenje u dvadesetom stoljeću — bar u Njemačkoj — odnijelo prevagu i u katoličkoj egzegezi, tako da ekumenski prijevod Novog zavjeta na njemačkom jeziku, koji su odobrili biskupi, glasi: »Glaube aber ist: Feststehen in dem, was man erhofft, Uberzeugtsein von dem, was man nicht sieht« (Vjerovati znači: biti stameni u nadi, to znači biti uvjereni u zbiljnost onoga što je ljudskom oku uskraćeno vidjeti). To samo po sebi nije pogrešno, ali to nije smisao toga teksta, jer grčki izraz koji se koristi u tekstu (elenchos) nema subjektivno značenje, i samim tim ne glasi »uvjerenost«, nego objektivno to glasi »potvrda« ili »dokaz«. S pravom se stoga nedavno u protestantskoj egzegezi došlo do drukčijeg zaključka: »Nema sumnje da je to, sada već klasično, protestantsko tumačenje neodrživo«. Vjera nije samo osobna težnja prema onom što tek treba doći, a što je sada potpuno odsutno: ona nam daje nešto. Ona nam već sada daje iščekivanu stvarnost, a ta nam je prisutna stvarnost »potvrda« da ono što se još ne vidi zbilja postoji. Vjera ono buduće dovlači u ovo sadašnje, tako da ono nije više čisti »ne još«. Činjenica da ta budućnost postoji mijenja sadašnjost; između sadašnjosti i buduće stvarnosti došlo je do doticaja te se buduće stvari, kao u nekoj spojenoj posudi, miješaju sa sadašnjima, a sadašnje s budućima. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 sij 2019 20:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Dodatno potkrjepu toga tumačenja i njegovu primjenu na konkretni život nalazimo u retku 34 desetog poglavlja Poslanice Hebrejima, koja se, po svom rječniku i sadržaju, podudara s definicijom vjere koja je ispunjena nadom i koja utire put toj nadi. Ovdje se autor obraća vjernicima koji su pretrpjeli iskustvo progonstva te im kaže: »I doista, sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara, znajući da imate bolji, trajan posjed.« Hyparchonta se odnosi na dobra, na ono što u zemaljskom životu služi za uzdržavanje, upravo ono osnovno, »supstanciju« za život na koju čovjek računa. Kršćanima je tijekom progona uskraćivana i ta osnovna »supstancija« ili osnovno dobro, taj nužni izvor životne sigurnosti. Oni su to stoički podnijeli, jer su ionako do toga materijalnog dobra vrlo malo držali. Mogli su ga se odreći jer su našli bolji »temelj« za svoju egzistenciju - temelj koji trajno ostaje i koji im nitko ne može oteti. Nemoguće je previdjeti povezanost tih dviju vrsta »supstancija«, naime osnovnih sredstava za uzdržavanje ili materijalnog temelja i riječi vjere kao »temelja«, kao neprolazne »supstancije«. Vjera životu daje novi temelj, novi oslonac, novo čvrsto tlo pod nogama i time uobičajeni temelj, oslanjanje na materijalne prihode, nije više nešto apsolutno. Rađa se nova sloboda prema tom temelju života koji samo naizgled pruža oslonac, premda se time nipošto ne niječe njegovo uvriježeno značenje. Ta nova sloboda, svijest o novoj »supstanciji« koja nam je dana, nije izišla na vidjelo samo u mučeništvu, u kojem su osobe ustale protiv moćnih ideologija i njihovih političkih tijela te su, svojom smrću, obnovile svijet. Ona dolazi do izražaja prije svega u velikim odricanjima, kojima su se svojevoljno podlagali ljudi još tamo od drevnih monaha pa sve do Franje Asiškog i ljudi našega doba koji su, u suvremenim redovničkim ustanovama i vjerskim pokretima, iz ljubavi prema Kristu sve napustili da bi ljudima donijeli Kristovu vjeru i ljubav, da bi pomogli onima koji trpe u tijelu i duši. Na njihovu se primjeru nova »supstancija« stvarno potvrdila kao ono »bitno«. Zahvaljujući tim osobama nade koje su susrele Krista, rodila se nada u srcima onih koji su ranije živjeli u tami i beznađu. U njihovu se slučaju pokazalo da taj novi život zaista posjeduje onu »supstanciju« i da je to »supstancija« koja u drugima budi život. Za nas koji promatramo te osobe, to njihovo djelovanje i život doista su »potvrda« da buduće stvari i Kristovo obećanje nisu samo stvarnost koju željno iščekujemo, već prava prisutnost: on je uistinu »filozof« i »pastir« koji nam pokazuje što je i gdje je život. Da bismo dublje shvatili to razmišljanje o dvjema vrstama supstancija — hypostasis i hyparchonta — i o dva pristupa životu koji oni izražavaju, moramo se još nakratko zadržati na dvama izrazima koji ulaze u tu raspravu a susrećemo ih u desetom poglavlju Poslanice Hebrejima. Riječ je o izrazima hypomone (10,36) i hypostole (10,39). Hypomone se obično prevodi sa »strpljivost« - ustrajnost, postojanost. Vjerniku, da bi mogao »zadobiti obećano« (usp. 10,36), nužno je potrebno znati strpljivo čekati podnoseći kušnje. U religijskom kontekstu drevnoga židovstva ta se riječ izričito upotrebljavala za iščekivanje Boga, što je karakteristika Izraela, i za nepokolebljivu vjernost Bogu, s čvrstim pouzdanjem u savez, u svijetu koji je u opreci s Bogom. Tako ta riječ označava živu nadu, život koji se temelji na sigurnoj nadi. U Novome zavjetu to iščekivanje Boga, to čvrsto opredjeljenje za Boga poprima novo značenje: Bog se u Kristu očitovao. Već sada nam je obznanio »supstanciju« budućih stvari i tako iščekivanje Boga dobiva novu sigurnost. To je iščekivanje onog budućeg iz perspektive sadašnjosti koja nam je već dana. To je iščekivanje u Kristovoj prisutnosti - zajedno s Kristom prisutnim — dovršetka njegova mističnog Tijela, njegova drugog dolaska. Izrazom hypostole, s druge strane, označava se čovjeka koji se zbog pomanjkanja hrabrosti ne usuđuje reći otvoreno i jasno istinu koja bi po njega mogla biti opasna. To bojažljivo skrivanje od ljudi vodi čovjeka u »propast« (10,3). »Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora«, kaže, naprotiv, Druga poslanica Timoteju koja divno opisuje temeljno vladanje i stav kršćanina. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 sij 2019 21:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Život vječni - što je to?

Dosad smo govorili o vjeri i nadi u Novom zavjetu i u počecima kršćanstva; ipak, iz cijelog tog izlaganja bilo je razvidno da ne govorimo samo o prošlosti: cjelokupno se to razmišljanje, naime, ticalo čovjekova života i smrti općenito, pa se prema tome tiče i nas ovdje i sada. Moramo se stoga sada otvoreno zapitati: Je li kršćanska vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu? Je li ona za nas »djelotvorna« — je li ona poruka koja na nov način oblikuje sam život ili je tek »informacija« koja nam je ostala negdje »u uhu«, ali su je zagušile i preplavile neke novije informacije? U traženju odgovora na to pitanje, htio bih poći od klasičnog oblika dijaloga kojim se u obredu krštenja izražava prihvaćanje novorođenčeta u zajednicu vjernika i njegovo preporođenje u Kristu. Svećenik najprije pita roditelje koje će ime dati svome djetetu, a zatim nastavlja pitanjem: »Što tražiš od Crkve?« Odgovor: »Vjeru.« »Što ti daje vjera?« »Život vječni.« Prema tome dijalogu, roditelji su za svoje dijete tražili pristup vjeri, zajedništvo s vjernicima, jer su u vjeri vidjeli ključ koji otvara vrata »života vječnog«. Kako nekoć tako i danas u krštenju, kojim se postaje kršćaninom, riječ je o sljedećem: to nije samo čin socijalizacije u zajednici, niti jednostavno čin primanja u krilo Crkve. Roditelji za dijete koje daju krstiti očekuju i nešto više: očekuju da mu vjera, koja uključuje vjerovanje u vidljivo tijelo Crkve i njezine sakramente, dadne život - život vječni. Vjera je supstancija nade. Ali sada se javlja pitanje: Želimo li ovo doista - živjeti vječno? Možda danas mnogi odbacuju vjeru jednostavno zato što im se vječni život ne čini nečim privlačnim i poželjnim. Ono što oni žele nije budući, već sadašnji život, a vjeru u vječni život više doživljavaju kao prepreku no sredstvo za postizanje toga cilja. Nastaviti živjeti vječno - beskonačno - više izgleda kao neka kazna no kao dar. Smrt se, jamačno, želi odgađati što je više moguće. Ali živjeti zauvijek, u nedogled, e to, sve u svemu, može biti samo dosadno i u konačnici nepodnošljivo. To je nešto o čemu upravo govori, primjerice, crkveni otac Ambrozije u nadgrobnom slovu za pokojnog brata Satira: »Smrt nije bila sastavni dio naravi, već je to postala kasnije. Naime, Bog u svome početnom naumu nije predvidio imrt, već ju je dao kao lijek [...] Nakon čovjekova prijestupa, ljudski je život bio pod teretom bijede svakodnevnog truda i nepodnošljiva jecaja. Tomu se zlu moralo stati na kraj, smrt je trebala povratiti ono što je u životu izgubljeno. Ako je ne obasjava svjetlo milosti, besmrtnost je više teret no blagodat«. Malo prije toga Ambrozije kaže: »Smrt se ne treba oplakivati, jer je uzrok ljudskog spasenja«. Što god da je sveti Ambrozije pod tim točno mislio, istina je da, ako bi se smrt uklonila ili bi ju se manje ili više u nedogled odgađalo, da bi se tada zemlja i čovječanstvo našli u nemogućoj situaciji i da to ne bi ni samom pojedincu donijelo nikakvo dobro. Očito je da u našem stavu prema tim pitanjima postoji neka proturječnost, iz čega se da zaključiti da je i sama naša egzistencija u sebi proturječna. S jedne strane, ne želimo umrijeti; nadasve oni koji nas vole ne žele da umremo. S druge strane, međutim, ne želimo niti nastaviti beskonačno živjeti, a ni sama zemlja nije za takvo što pogodna. Pa što onda želimo? Taj naš paradoksalan stav pobuđuje jedno dublje pitanje: Što je, zapravo, »život«? I što doista znači »vječnost«? Postoje trenuci u kojima nam iznenada jasno sine: da, to bi bio taj pravi »život« - mora da je takav. U usporedbi s tim, ono što u svakodnevici nazivamo »životom« zapravo nije život. Sveti Augustin, u svojem opširnom pismu upućenom Probi, bogatoj rimskoj udovici i majci triju konzula, jednom je napisao sljedeće: U konačnici želimo samo jedno - »blaženi život«, život koji je jednostavno život, jednostavno »sreća«. Na kraju krajeva, ni u svojoj molitvi ništa drugo ne ištemo. Naše putovanje ima samo jedan cilj — sve je drugo sporedno. Ali Augustin zatim kaže: no ako se malo dublje zamislimo, ne znamo uopće ni što zapravo želimo, što bismo stvarno htjeli. Tu stvarnost nimalo ne poznajemo; i u trenucima u kojima mislimo da smo je dotakli, nismo još do nje došli. »Doista ne znamo što da molimo kako valja«, priznaje Augustin citirajući svetog Pavla (Rim 8,26). Jedino što znamo jest da to nije to. Ipak, i u svom neznanju znamo da ta zbiljnost mora postojati. »U nama postoji, da tako kažem, učeno neznanje« (docta ignorantia), piše on. Ne znamo što doista želimo; ne poznajemo taj »pravi život«; ipak znamo da mora postojati nešto što ne poznajemo, neka poznata nepoznanica, i u sebi ćutimo da nas to nešto sebi vuče. Mislim da je Augustin ovdje vrlo jasno opisao ono što vrijedi za sve ljude, to njihovo stanje koje je uzrok svih proturječnosti i nadanja. Želimo na neki način sam život, onaj pravi život, kojem ni smrt ne može nauditi; ali istodobno ne poznajemo to prema čemu osjećamo kao neko nagnuće. Ne možemo prestati tome težiti, no znamo da sve ono što možemo sada kušati ili postići, ipak nije još uvijek to čemu težimo. »To« nepoznato prava je »nada« koja nas goni i ta njezina nepoznatost je, istodobno, ono što čovjeka dovodi do očaja, ali i ujedno ono zbog čega ili gradi ili razara istinski svijet i istinsko čovječanstvo. Riječju »vječni život« pokušava se izraziti ta nepoznata stvarnost. To je nužno neprikladan izraz koji unosi zabunu. Na spomen »vječnoga«, naime, automatski stvaramo predodžbu o nečem beskonačnom, i to u nama budi strah, a kada se spomene »život«, odmah pomislimo na život koji poznajemo, koji volimo i koji ne želimo izgubiti, premda je često više muka no izvor radosti, tako dok ga s jedne strane hoćemo, s druge ga strane ne želimo. Možemo se tek potruditi svojom mišlju iskoračiti onkraj granica vremena u kojem smo zarobljeni i na neki način osjetiti predokus vječnosti koja nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća. Bit će to poput uranjanja u more beskrajne ljubavi, u kojem vrijeme - prije i poslije - više ne postoji. Možemo si tek pokušati predočiti kako je taj trenutak život u punom smislu, uvijek novo uranjanje u beskraj bića, u kojem smo jednostavno preplavljeni radošću. Ovako to izražava Isus u Ivanovu evanđelju: »ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće« (16,22). Moramo tako razmišljati ako želimo shvatiti na što cilja kršćanska nada, što očekujemo od svoje vjere, od svojega života s Kristom. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 31 sij 2019 20:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Je li kršćanska nada nešto individualno?

Tijekom svoje povijesti kršćani su pokušali tu znanu i u isti mah neznanu stvarnost predočiti pa su se služili slikama »neba« koje su, sve u svemu, daleko od onoga što poznajemo samo u niječnom obliku, po nekom ne—poznavanju. Svi ti pokušaji da se slikovito predstavi nada mnogima su, tijekom stoljeća, bili poticaj da žive po vjeri i da se odreknu onoga svog »hyparchonta«, naime materijalnih dobara potrebnih za život. Pisac Poslanice Hebrejima u jedanaestom poglavlju vodi nas na putovanje kroz prošlost na kojem nam predstavlja one koji su živjeli u nadi i njihov životni put: taj vremeplov započinje s Abelom i seže sve do naših dana. Pobornici te nade danas su izloženi sve žešćoj kritici: predbacuje im se čisti individualizam, jer oni tobože svijet prepuštaju njegovoj bijedi i sklanjaju se pod okrilje čisto privatnoga vječnog spasenja. Henri de Lubac, u Uvodu svoga glavnog djela Catholicisme. Aspects sociaux du dogme, sabrao je neke karakteristične crte takvoga gledišta od kojih vrijedi spomenuti jednu: »Jesam li našao radost? Ne... Pronašao sam svoju radost. A to je nešto sasvim drugo... Radost koju daje Isus može biti individualna. Može pripadati samo čovjeku pojedincu, i on biva spašen. On je u miru..., sada i zauvijek, ali samo on. Ta samoća u radosti mu ne smeta. Naprotiv: ta on je izabranik! U svojem blaženstvu kroz bojno polje prolazi s ružom u ruci«. De Lubac se usprotivio takvom gledanju te je, oslanjajući se na otačku teološku misao u svoj njezinoj dalekosežnosti, išao dokazati da se spasenje uvijek promatralo kao nešto što se tiče ne samo pojedinca već i zajednice. Sama Poslanica Hebrejima govori o »gradu« (usp. 11,10.16; 12,22; 13,14) i, prema tome, o zajedničkom spasenju. U skladu s tim, grijeh su oci shvaćali kao razbijanje jedinstva ljudskog roda, kao uzrok raskola i podjele. Babilon, mjesto na kojem je došlo do miješanja jezika i podjele, izražava ono što je grijeh u svojoj biti. Tako se »otkupljenje« javlja upravo kao ponovna uspostava razbijenog jedinstva, u kojem se ponovno sabiremo u jedinstvo čiji se oblik nazire u zajednici vjernika razasutih diljem svijeta. Nema potrebe ovdje se baviti svim tekstovima u kojima na vidjelo izlazi obilježje nade kao zajedničke stvarnosti. Stoga ćemo se i nadalje zadržati na Pismu Probi u kojem Augustin pokušava malo podrobnije predstaviti tu poznatu i istodobno nepoznatu stvarnost za kojom sada žudimo. Za svoje polazište on jednostavno uzima izraz »vječni život«. Zatim citira Psalam 144 [143], 15: »Blago narodu kojem je Jahve Bog.« I nastavlja: »Da bi se bilo ubrojeno u taj puk i prispjelo [...] vječnom životu s Bogom, »svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne« (1 Tim 1,5)«. Taj pravi život, kojem uvijek iznova težimo, živim je sponama vezan uz »narod« i pojedinac ga može postići samo unutar toga »mi«. On pretpostavlja, upravo, izbavljenje iz tamnice vlastitog »ja«, jer nam samo otvorenost toga univerzalnog subjekta omogućuje ugledati izvor radosti, iskusiti samu ljubav, imati iskustvo Boga. Nema sumnje da je cilj toga gledanja »blaženog života« orijentiranog na zajednicu nešto što se nalazi skriveno iza zavjese ovoga svijeta, ali upravo zato ima itekako veze s izgrađivanjem svijeta, koje se može ostvarivati na različite načine, već prema povijesnom kontekstu i mogućnosti koje ono pruža odnosno ne pruža. U Augustinovo doba, kada su provale novih naroda predstavljale prijetnju društvenoj koheziji, i u kojem je pravno uređena društvena zajednica pružala određena jamstva za poštivanja prava i života, trebalo je utvrditi stvarne nosive stupove na kojima je počivao taj mirni suživot u društvu, kako bi se moglo preživjeti u promjenama kojima je bio zahvaćen svijet. Pokušajmo se sada osvrnuti na određene, više-manje nasumice odabrane, događaje iz srednjeg vijeka koji će nam pomoći približiti ono o čemu govorimo. U to se doba općenito smatralo da su u samostan odlazili oni koji su htjeli pobjeći od svijeta (»contemptus mundi«) i izbjeći odgovornost za svijet te tragati za osobnim spasenjem. Bernard iz Clairvauxa, koji je kod mnogih mladih ljudi pobudio želju da izaberu život u samostanu njegova reformiranog reda, o tome je mislio sasvim drukčije. Po njegovu mišljenju, redovnicima je povjereno poslanje za čitavu Crkvu pa samim tim i za cijeli svijet. On mnogim slikama ilustrira tu odgovornost redovnika za cijelo tijelo Crkve, štoviše, za čitavo čovječanstvo; na njih on primjenjuje Pseudo-Rufinovu riječ: »Ljudski rod živi zahvaljujući malobrojnima; da njih nije, svijet bi umro...« Kontemplativci - contemplantes — moraju postati radnici na polju - laborantes - kaže on. Da je rad smatran nečim što čovjeka oplemenjuje, a to su shvaćanje kršćani naslijedili od Židova, vidi se iz Augustinovih i Benediktovih redovničkih pravila. Bernard se iznova vraća tome shvaćanju. Mladi plemići koji su dolazili u njegove samostane morali su zavrnuti rukave i raditi svojim rukama. Istini za volju, Bernard izričito tvrdi da čak ni samostan ne može predstavljati nadomjestak raja. Ipak drži da samostan, kao mjesto praktičnog i duhovnog »krčenja tla«, priprema teren za novi raj. U šikaru obraslo i neprohodno šumsko tlo tu se pretvara u plodnu oranicu. I dok se ruše stabla oholosti, zajedno s tim iz duša se čupa sve ono neplemenito te se tako priprema tlo za kruh koji krijepi čovjekovo tijelo i dušu. Dovoljno je osvrnuti se na svijet oko sebe i sjetiti se ne tako davne prošlosti pa vidjeti koliko ima istine u tome da se ništa pozitivna u svijetu ne može izgraditi ako se prije toga iz duša ne iskorijene zli izdanci. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 03 vel 2019 09:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Promjena u shvaćanju kršćanske vjere i nade u suvremenom dobu

Kako je došlo do toga da je Isusova poruka postala usko individualistička i usmjerena samo na pojedinca? Kako smo došli do toga da se »spasenje duše« tumači kao bijeg od odgovornosti za svijet oko sebe i, kao posljedica toga, program kršćanstva shvaća kao sebično traženje spasenja u kojem se odbija služiti drugima? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo svoj pogled usmjeriti na temeljne sastavnice suvremenog svijeta. One se osobito jasno očituju u misli Francisa Bacona. To da je - zahvaljujući otkriću Amerike i novim tehničkim postignućima koji su omogućili taj razvoj — nastalo novo doba, u to nema nikakve sumnje. Ali na čemu se međutim, temelji taj epohalni preokret? Odgovor glasi: na novom suodnosu eksperimenta i metode koja čovjeku omogućuje da objasni prirodne zakone i tako konačno postigne »da ljudska rukotvorina trijumfira nad prirodom« (victoria cursus artis super naturam). Ta se novost, prema Baconovu mišljenju, sastoji u novom suodnosu između znanosti i prakse. To je zatim primijenjeno i na teologiji: taj novi odnos između znanosti i prakse značio bi da se vladavina nad svim stvorenjem, koju je Bog povjerio čovjeku a ovaj to izgubio istočnim grijehom, treba ponovno uspostaviti. Onaj koji čita i pozorno razmišlja o tim tvrdnjama nalazi u njima nešto što ga buni: do tog se trenutka vraćanje onoga što je čovjek izbačen iz raja izgubio očekivalo od vjere u Isusa Krista, i u tome je ležalo »otkupljenje«. Sada se, međutim, to »otkupljenje«, ta obnova izgubljenog »raja«, ne očekuje više od vjere, već od novootkrivene veze između znanosti i prakse. Nije da se vjera time jednostavno niječe, već biva prebačena na drugu razinu, na razinu čisto privatnih i onozemaljskih stvarnosti, te istodobno postaje nevažna za svijet. Ta je programatska vizija odredila pravac razvoja suvremenog doba i dovela također do današnje krize vjere koja je, u ovome konkretnom slučaju, prije svega kriza kršćanske nade. I sama nada, kod Bacona, ima novi oblik. Sada se zove: vjera u napredak. Za Bacona je, naime, sasvim jasno da je nezaustavljivi val otkrića i izuma tek početak, da će, zahvaljujući sprezi znanosti i prakse, uslijediti potpuno nova otkrića, nastat će potpuno novi svijet, ljudsko kraljevstvo. On je čak i predvidio neka buduća otkrića, primjerice otkriće zrakoplova ili podmornice. Koliko god da se ideja napretka poslije razvijala, radost zbog vidljivih napredaka čovjekovih mogućnosti ostala je stalna potvrda vjere u napredak kao takve. Istodobno je u središte ideje o napretku sve više dolazilo dvoje: razum i sloboda. Napredak je prije svega povezan sa sve većom vladavinom razuma, i taj se razum očito doživljavalo kao pozitivnu moć i moć za činjenje dobra. Napretkom se prevladavaju sve ovisnosti — to je napredovanje k potpunoj slobodi. I sloboda se promatra tek kao obećanje u kojem čovjek sve više raste prema svojoj punini. U oba ta pojma — slobodi i razumu — prisutan je politički vidik. Naime, kraljevstvo razuma očekuje se kao novo stanje ljudskog roda koje je postalo potpuno slobodno. Politički uvjeti toga kraljevstva razuma i slobode ipak se na prvi mah čine prilično nedefiniranima. Čini se da razum i sloboda sami od sebe jamče novo savršeno ljudsko društvo. Ipak, oba ta ključna pojma — »razum« i »sloboda« — prešutno su tumačena kao nešto što je u kontrastu sa sponama koje čovjeka vežu uz vjeru i Crkvu, kao i uz tadašnja državna uređenja. Oba ta pojma stoga u sebi kriju prevratnički potencijal golemog naboja. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 vel 2019 20:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Moramo kratko baciti pogled na dvije glavne etape političkog ostvarenja te nade, jer su vrlo važne za razvoj kršćanske nade, kao i za ispravno shvaćanje i same te nade i razloga njezina postojanja. Prva je etapa Francuska revolucija, taj pokušaj uspostave vladavine razuma i slobode kao političke stvarnosti. U početku je Europa, zahvaćena prosvjetiteljstvom, s oduševljenjem pratila te događaje, ali kada je vidjela njihove posljedice, počela je na nov način gledati na razum i slobodu. Za ilustraciju tih dvaju prijema na koji su u Europi naišli događaji u Francuskoj mogu poslužiti dva spisa Immanuela Kanta u kojima se on osvrće na spomenute događaje. Godine 1792. napisao je djelo (Pobjeda dobrog počela nad zlim i uspostava novoga Božjeg kraljevstva na zemlji). U njemu on kaže: »Postupni prijelaz s crkvene vjere na isključivu vladavinu čiste religijske vjere nagoviješta nadolazeće Božje kraljevstvo«. On nam također kaže da revolucije mogu ubrzati taj prijelaz s crkvene vjere na razumsku vjeru. »Božje kraljevstvo«, o kojem je Isus govorio, ovdje je na nov način definirano i poprimilo je novi način prisutnosti; postoji, da tako kažemo, novo »neposredno očekivanje«: »Božje kraljevstvo« dolazi tamo gdje »crkvena vjera« biva natkriljena i istisnuta »religijskom vjerom«, to jest jednostavnom razumskom vjerom. Godine 1794., u djelu (Svršetak svih stvari) slika je sasvim drukčija. Sada Kant uzima u obzir mogućnost da se, osim naravnog svršetka svih stvari, može dogoditi i protunaravni svršetak, čiji je ishod negativan. U vezi s tim piše: »Ako bi se kršćanstvu ikada dogodilo to da ne bi više bilo vrijedno ljubavi, [...] tada bi ga ljudi većinom odbacili i suprotstavili mu se; a Antikrist [...] bi uspostavio svoju, ma koliko kratku, vladavinu (koja bi, predmnijevam, bila strahovlada i režim u kojem svatko misli samo na sebe i svoje interese). Zbog toga, ako prst sudbine ne bi kršćanstvu, kao religiji predodređenoj da pod svoje okrilje prigrli sve ljude, bio naklonjen te ona to ne bi uspjela, to bi moglo, u moralnom pogledu, dovesti do (zlog) svršetka svih stvari«. I u devetnaestom se stoljeću svejednako gajila vjera u napredak kao novi oblik ljudske nade i nastavilo smatrati razum i slobodu zvijezdama vodiljama koje valja slijediti na putu nade. No sve brži tehnološki razvitak i s njim povezana industrijalizacija stvorili su potpuno novo stanje u društvu: nastala je klasa radnika u industriji i takozvani »industrijski proletarijat«, na čije je neljudske uvjete života 1845. snažno upozorio Friedrich Engels u jednom svom napisu. Čitatelju je moralo biti jasno: to tako više ne može, nužna je promjena. Ali promjena bi potresla i preokrenula čitavu strukturu građanskog društva. Nakon buržujske revolucije iz 1789. kucnuo je čas za novu revoluciju, ovaj put proletersku: napredak ne smije teći malim, ravnomjernim koracima. Potreban je revolucionarni skok. Karl Marx je prepoznao tu potrebu trenutka i, snagom svoje riječi i misli, pokušao potaknuti taj novi veliki i, kako je mislio, konačni iskorak povijesti prema spasenju, prema onomu što je Kant opisao kao »Božje kraljevstvo«. Budući da je istina o onozemnom kraljevstvu odbačena, sada je trebalo osmisliti istinu o ovozemnom kraljevstvu. Kritika neba pretvara se u kritiku zemlje, kritika teologije u kritiku politike. Napredak prema boljem, prema konačno dobrom svijetu, ne dolazi više jednostavno od znanosti, već od politike, od znanstveno utemeljene politike, koja poznaje povijesni razvoj i društveni ustroj i zna pokazati put prema revoluciji, prema sveobuhvatnoj promjeni. Marx je vrlo točno, premda jednostrano i pristrano, opisao prilike koje su vladale u njegovo doba i velikom analitičkom sposobnošću prikazao putove prema revoluciji, i to ne samo na teorijskoj razini: Komunističkom partijom, koja je osnovana Komunističkim manifestom iz 1848., on ju je i pokrenuo. Njegova dalekovidna predviđanja, zahvaljujući oštroumnosti njegove analize i točnom opisu sredstava koja valja upotrijebiti da bi se izvršila korjenita promjena, zadivljivala su onda i zadivljuju i danas. Revolucija je, na još radikalniji način, kasnije provedena i u Rusiji. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 37 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 13 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr