www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 20 svi 2019 15:31

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 38 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 05 vel 2019 19:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Ali njezinom je pobjedom na vidjelo izbila također osnovna Marxova pogreška. On je točno opisao kako izvršiti preokret. Ali nije nam rekao kako bi stvari trebale dalje teći. On je jednostavno pretpostavljao da će samim tim što će se vladajućoj klasi oduzeti vlasništvo, što će se slomiti politička moć i sredstva proizvodnje ustupiti širokim društvenim slojevima nastati Novi Jeruzalem. Tada bi se, mislio je Marx, riješilo sve ono što je dovodilo do trvenja u društvu, jer bi sve pripadalo svima i svi bi jedni drugima htjeli samo najbolje. Tako se Lenjin, nakon uspješno provedene revolucije, morao osvjedočiti da se kod njegova učitelja ne može ništa naći o tome što dalje, što kad revolucija prođe. Marx je, istina, govorio o posrednom razdoblju diktature proletarijata kao nečem neizbježnom, no ona će, kako je vjerovao, s vremenom sama od sebe nestati jer će postati suvišnom. To smo »posredno razdoblje« i više no dobro upoznali i znamo do čega je dovelo: ne samo da nije dovelo do savršenog svijeta nego je iza sebe ostavilo strašnu pustoš. Marx je propustio objasniti kako će taj novi svijet biti organiziran; to, naravno, nije bilo ni potrebno. Naime, to što o tome ništa ne kaže logična je posljedica njegova pristupa. Njegova je pogreška mnogo dublja. On je zaboravio da čovjek ostaje uvijek čovjek. Zaboravio je čovjeka i zaboravio je njegovu slobodu. Zaboravio je da sloboda ostaje uvijek sloboda i za činjenje zla. Vjerovao je da će, jednom kada se uvede reda u gospodarstvu, sve doći na svoje mjesto. Njegova je prava pogreška materijalizam: čovjek, naime, nije samo plod gospodarskih uvjeta i od njega se ne može učiniti novo stvorenje samo stvaranjem povoljnih gospodarskih uvjeta.

Tako smo se ponovno našli pred pitanjem: Čemu se možemo nadati? U dijalogu s kršćanstvom i njegovim poimanjem nade nužna je samokritika suvremenog doba. U tome dijalogu i kršćani, na temelju svojih spoznaja i svojih iskustava, moraju iznova naučiti u čemu se doista sastoji njihova nada, što mogu ponuditi svijetu, a što ne. Sa samokritikom suvremenog doba mora ukorak ići i samokritika suvremenog kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove. U vezi s tim ovdje možemo pokušati iznijeti tek par natuknica. Prije svega treba se pitati: Što zaista znači »napredak«; što obećava a što ne obećava? Već u 19. stoljeću javila se kritika na račun slijepe vjere u napredak. U 20. stoljeću Theodor W. Adorno na drastičan način opisao je što je vjera u napredak: napredak, ako se pobliže promotri, predstavlja zapravo napredak od praćke do atomske bombe. To je sigurno jedna strana napretka koju ne valja tajiti. Drugim riječima: jasno se vidi dvoznačnost napretka. Nedvojbeno pruža nove mogućnosti za činjenje dobra, ali stvara također neizmjerne mogućnosti za činjenje zla koje prije nisu postojale. Svi smo svjedoci kako napredak, ako se prepusti pogrešnim rukama, može postati i doista je postao strašni napredak u zlu. Ako tehnički napredak nije napredak u etičkom odgoju čovjeka, u rastu unutarnjeg čovjeka (usp. Ef 3,16; 2 Kor 4,16), tada to nije napredak, već je prijetnja čovjeku i svijetu. Što se tiče dviju velikih tema: »razuma« i »slobode«, ovdje možemo samo natuknuti pitanja koja su s njima povezana. Doista, razum je velik Božji dar čovjeku, i pobjeda razuma nad nerazumnošću također je cilj kršćanske vjere. Ali kada razum uistinu pobjeđuje? Kada se to odijelio od Boga? Kada je postao slijep za Boga? Iscrpljuje li se sve što razum jest u djelovanju i sposobnosti djelovanja? Ako napredak, da bi bio napredak, traži da čovječanstvo bude sve više duhovno, tada je prijeko potrebno razumu - kojim se, istina, čovjek služi u svojem djelovanju i zahvaljujući kojem je kadar djelovati, ali se u tome ne iscrpljuje sva njegova uloga — ponovno vratiti njegovu cjelovitost, a da bi se to dogodilo, potrebno je da se razum otvori spasenjskim moćima vjere, razlikovanju dobra i zla. Samo tako razum postaje doista ljudski i kadar je usmjeriti volju na pravi put, a to može samo ako svoj pogled izdigne iznad sebe. U suprotnom će čovjek, u okolnostima narušene ravnoteže između svoje materijalne sposobnosti i odsutnosti prosudbe u svojemu srcu, postati prijetnja i za sebe i za sav stvoreni svijet. Tako kada govorimo o slobodi, valja podsjetiti da ljudska sloboda uvijek obuhvaća čitav splet različitih sloboda. Taj splet, ipak, ne može uspjeti ako nema za zajednički nazivnik isto mjerilo, koje je temelj i cilj naše slobode. Jednostavno rečeno: čovjek treba Boga, inače će ostati bez nade. Promatrajući razvoje u suvremenom dobu, riječi svetog Pavla koje smo citirali na početku (usp. Ef 2,12) pokazuju se vrlo realističnima i jednostavno istinitima. Nedvojbeno je, dakle, da »Božje kraljevstvo« ostvareno bez Boga — dakle kraljevstvo samoga čovjeka — neizbježno okončava »zlim svršetkom« svih stvari kojeg je opisao Kant: to smo vidjeli i to gledamo uvijek iznova. Ali je isto tako nedvojbeno da Bog, radije no da nam se uprisutni u mislima, ulazi u ljudsku zbilju tako da nam on sam izlazi u susret i govori nam. Zato razum treba vjeru da bi prispio svojoj punini: razum i vjera trebaju jedno drugo da bi ostvarili svoju pravu narav i svoje poslanje. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 07 vel 2019 19:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Pravo lice kršćanske nade

Ponovno se zapitajmo: Čemu se možemo nadati? I čemu se ne možemo nadati? Prije svega moramo priznati da je rast napretka moguć samo na materijalnom području. Tu, zahvaljujući sve boljem poznavanju sastava materije i sve naprednijim pronalascima, jasno vidimo kontinuirani napredak prema sve većem gospodarenju prirodom. No, na području etičke svijesti i moralnog odlučivanja ne postoji takva mogućnost progresivnog rasta iz jednostavnog razloga što se čovjekova sloboda očituje na uvijek nov način te on mora uvijek iznova donositi odluke. Nikada ih ne preuzimamo jednostavno od drugih — u tom slučaju, naime, ne bismo bili slobodni. Sloboda pretpostavlja da se, kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze na novom početku. Sigurno je da novi naraštaji mogu graditi na spoznajama i iskustvima onih koji su im prethodili, kao što mogu i crpiti iz duhovne baštine čitavog čovječanstva. Ali je mogu i odbaciti, jer ona neće nikada imati istu očitost kao materijalni pronalasci. Duhovna baština čovječanstva nije prisutna kao što su prisutna oruđa kojima se čovjek koristi; ona postoji samo kao poziv na slobodu i kao mogućnost koja otvara vrata slobodi. A to znači da:

a) ispravnost ljudskih postupaka, duhovno blagostanje svijeta nikada neće moći zajamčiti same strukture, ma koliko one bile ispravne. Istina je da su te strukture ne samo važne već su i nužne. No, one ne mogu i ne smiju istisnuti čovjekovu slobodu. I najbolje su strukture djelotvorne samo ako su u zajednici živa uvjerenja koja mogu motivirati ljude da slobodno prionu uz društveni poredak. Sloboda zahtijeva uvjerenje; uvjerenje, pak, ne postoji samo od sebe, već ga ljudi kao društvena bića koja žive u zajednici moraju ponovno steći.

b) Budući da čovjek ostaje uvijek slobodan i budući da je njegova sloboda krhka, na ovome se svijetu neće nikada moći uspostaviti trajno kraljevstvo dobra. Svaki onaj koji obećava bolji svijet koji će trajati zauvijek, daje lažno obećanje; on time niječe ljudsku slobodu. Stjecanje slobode, kojom se čovjek slobodno opredjeljuje za dobro, nešto je oko čega se čovjek mora uvijek iznova truditi. Slobodno prianjanje uz dobro nikada ne postoji jednostavno samo od sebe. Kada bi postojale strukture koje bi neopozivo zajamčile neko — dobro — stanje u svijetu, ljudska bi se sloboda zanijekala, i zbog toga one, u konačnici, ne bi nipošto bile dobre.

Iz rečenoga možemo zaključiti da svaki naraštaj ima zadatak iznova se upustiti u mukotrpno traženje kako uspostaviti pravi poredak; to nije nikada završen posao. Svaki naraštaj, ipak, treba dati svoj doprinos uspostavi uvjerljive strukture slobode i dobra, koja će budućim naraštajima služiti kao putokaz kako ispravno koristiti ljudsku slobodu; time će se, uvijek u ljudskim granicama, pružiti određeno jamstvo i za budućnost. Drugim riječima: dobre strukture pomažu, ali one same nisu dovoljne. Čovjek nikada ne može biti otkupljen jednostavno izvana. Francis Bacon i sljedbenici suvremene misaone struje koja se na njemu nadahnjuje prevarili su se kada su vjerovali da će znanost čovjeku donijeti otkupljenje. Takvo očekivanje previše traži od znanosti; takva je nada lažna. Znanost može uvelike pridonijeti humanizaciji svijeta i čovječanstva. No, ako ju se ne bude usmjeravalo izvan nje same, ona može također uništiti čovjeka i svijet. S druge strane, moramo također priznati da je suvremeno kršćanstvo, suočeno s uspjesima koje je znanost postigla u sve većem uređivanju svijeta, svoju pozornost velikim dijelom usmjerilo na pojedinca i na njegovo spasenje. Time je suzilo obzor svoje nade i nije čak u dovoljnoj mjeri ni prepoznalo veličinu svoje zadaće, premda i dalje ostvaruje velika postignuća u odgoju čovjeka i brizi za slabe i one koji trpe. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2019 17:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Čovjeka ne otkupljuje znanost. Čovjek biva otkupljen ljubavlju. To vrijedi već na ovome svijetu. Kada netko ima iskustvo velike ljubavi, to je trenutak »otkupljenja« koji daje novi smisao njegovu životu. Ali ubrzo shvaća da ljubav koja mu je darovana ne rješava, sama od sebe, problem njegova života. To je ljubav koja ostaje krhka. Može biti razorena smrću. Ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: »Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (Rim 8,38-39). Ako postoji ta apsolutna ljubav sa svojom apsolutnom sigurnošću, tada - i samo tada - čovjek je »otkupljen«, što god da ga u određenim životnim okolnostima zadesilo. To je ono što mislimo kada kažemo: Isus Krist nas je »otkupio«. Po njemu smo postali sigurni da postoji Bog, Bog koji nije neko daleko »prapočelo« svijeta, jer je njegov jedinorođeni Sin postao čovjekom te o njemu svatko može reći: »U vjeri živim u Sina Božjega, koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2,20). Zato je istina da je onaj tko ne pozna Boga, pa gajio on mnoge nade, zapravo bez nade, lišen one velike nade koja je glavni oslonac u životu (usp. Ef 2,12). Prava, velika čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog - Bog koji nas je ljubio i ljubi nas »do kraja«, sve dotle »dok se sve ne ispuni« (usp. Iv 13,1 i 19,30). Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što »život« stvarno jest. Počinje nazirati što znači riječ nade koju smo čuli u obredu krštenja: od vjere očekujem »život vječni«, pravi život koji je, sav i lišen ikakve ugroze, u svoj svojoj punini jednostavno život. Isus, koji je o sebi rekao kako je došao da mi imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10), također nam je objasnio što to znači »život«: »A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista« (Iv 17,3). Život u pravom smislu nije nešto što smo sami u sebi proizveli i što potječe od nas samih: to je odnos. A život u cjelini odnos je s Onim koji je izvor života. Ako smo povezani s Onim koji ne umire, koji je sam Život i sama Ljubav, tada smo u životu. Tada »živimo«. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 vel 2019 20:34 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
No sada se postavlja pitanje: Nismo li se na taj način ponovno našli u zamci da spasenje tumačimo kao individualnu stvarnost? Naime, da mu se nadam samo za sebe, zbog čega to ne bi bila prava nada, jer zaboravljam i ne marim za druge? Nipošto! S Bogom stupamo u odnos po zajedništvu s Isusom - sami i vlastitim silama to ne možemo postići. Biti povezan s Isusom, pak, znači uspostaviti odnos s Onim koji je dao samoga sebe kao otkupninu za mnoge (usp. 1 Tim 2,6). To zajedništvo s Isusom Kristom za sobom povlači zajedništvo s drugima, sa svima. On nas obvezuje da živimo za druge, ali samo u zajedništvu s njim moguće je doista živjeti za druge, za sve ljude. Htio tih, u tome smislu, citirati velikoga grčkoga crkvenog naučitelja svetog Maksima Ispovjedaoca (662), koji najprije opominje da ništa ne smije biti važnije od spoznanja i ljubavi Božje, a zatim brzo prelazi na vrlo praktične primjene: »Onaj koji ljubi Boga ne može zadržati novac za sebe. Dijeli ga kako to čini Bog [...] dakle, ravnomjerno i pravedno.« Ljubav prema Bogu vodi sudioništvu u Božjoj pravednosti i dobroti prema drugima. Ljubiti Boga znači u duhu se osloboditi navezanosti na posjedovanje i materijalne stvari: ljubav se Božja pokazuje u odgovornosti prema drugima. Istu povezanost između Božje ljubavi i odgovornosti prema ljudima možemo na dirljiv način vidjeti u životu svetog Augustina. Nakon svoga obraćenja na kršćansku vjeru on je, zajedno s nekoliko svojih prijatelja istomišljenika, htio provoditi život u potpunoj predanosti Božjoj riječi i vječnim stvarima. Kanio je uz pomoć kršćanskih vrijednosti ostvariti ideal kontemplativnog života koji je izrazila velika grčka filozofija, izabravši tako »bolji dio« (usp. Lk 10,42). Ali su stvari krenule u drugom pravcu. Dok je sudjelovao na nedjeljnoj misi u lučkom gradu Hiponu, biskup ga je izvukao iz mnoštva i prisilio da se zaredi te svoju svećeničku službu vrši u tome gradu. Prisjećajući se toga u svojim je Ispovijestima zapisao: »Prestrašen svojim grijesima i pod težinom svoje bijede, razmišljao sam u srcu i smislio bijeg u samoću, ali si me ti odvratio ohrabrivši me riječima: ‘Zato je Krist umro za sve, da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za onoga koji je umro za njih’ (usp. 2 Kor 5,15)«. Krist je umro za sve ljude. Živjeti za njega znači dopustiti da nas on privuče da živimo »za druge«. Za Augustina to znači potpuno novi život. Jednom je ovako opisao svoju svagdašnjicu: »Valja mi ispravljati one kojima je svaka stega tuđa, tješiti malodušne, biti potpora slabima, čuvati se zala, poučavati neuke, poticati nemarne, smirivati svadljive, obuzdavati častohlepne, hrabriti obeshrabrene, pomirivati zavađene, pomagati potrebite, oslobađati potlačene, iskazivati potporu dobrima, podnositi opake i [ajme!] sve ljubiti«. »Evanđelje me plaši« — spasonosni je to strah koji nas priječi da živimo samo za sebe i koji nas goni da drugima nosimo nadu koja nam je zajednička. U teškoj situaciji u kojoj se nalazilo Rimsko Carstvo, pa tako i rimska Afrika, koja je pred kraj Augustinova života razorena, on je upravo to činio: prenosio je nadu — nadu koja je proizlazila iz njegove vjere i zahvaljujući kojoj je, što je bilo u potpunoj suprotnosti s njegovom povučenom naravi, mogao odlučno i svim silama sudjelovati u izgradnji grada. U istom poglavlju Ispovijesti, u kojem imamo, kao što smo maločas vidjeli, glavni razlog njegova zauzimanja »za druge«, on kaže da Krist »posreduje za nas. Inače bih očajavao. Mnogo ih je naime i velike su te moje bolesti, mnogo ih je i velike su, ali je jači tvoj lijek. Mogli smo misliti da je Riječ tvoja daleko od toga da se sjedini s čovjekom, mogli smo očajavati nad sobom, da nije tijelom postala i nastanila se među nama«. Ojačan tom nadom, Augustin se potpuno posvetio običnim ljudima i svome gradu, odrekao se svoje plemenite duhovnosti i jednostavno propovijedao i pomagao običnom puku. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 vel 2019 20:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Pokušajmo sada ukratko prikazati ono što smo dosad izložili u ovom našem razmišljanju. Iz dana u dan u čovjekovu se srcu rađaju mnoge, manje ili veće, nade, već prema tome koje je životne dobi. Pokatkad mu se može učiniti da bi, kad bi mu se neka od tih nada ispunila, bio potpuno zadovoljan i da ne bi trebao druge nade. U mladosti se može nadati velikoj ljubavi za koju misli da će ga potpuno ispuniti, zatim određenom položaju u zvanju, ovom ili onom uspjehu od presudnog značenja za ostatak života. No kada se te nade ispune, čovjek ostane pomalo razočaran jer mu postane jasno da to još uvijek nije sve. Jasno izlazi na vidjelo da čovjek treba neku veću nadu. Postaje potpuno jasno da će ga sasvim zadovoljiti samo nešto beskonačno, nešto što će uvijek biti iznad onoga što on može dosegnuti vlastitim silama. U tome smislu suvremeno je doba gajilo nadu u uspostavu savršenog svijeta koji se, zahvaljujući znanstvenim spoznajama i politici koja se temeljila na znanosti, činio ostvarivim. Tako je biblijsku nadu u Božje kraljevstvo zamijenila nada u ljudsko kraljevstvo, nada u bolji svijet koji bi zaista bio »Božje kraljevstvo«. Ta se nada činila onom velikom i ostvarivom nadom koju čovjek treba. Bila je sposobna - na neko vrijeme — pokrenuti sve čovjekove energije. Veliki se cilj činio vrijednim svakog uloženog truda i napora. Ali se s vremenom jasno pokazalo da ta nada čovjeku sve više izmiče iz ruku. Nadasve se shvatilo da je to možda nada za buduća pokoljenja, a ne za mene. Koliko god je »za sve« sastavni dio velike nade — ja, naime, ne mogu postati sretan na štetu drugih i bez njih — to ništa ne mijenja na činjenici da nada koja se ne tiče mene osobno nije prava nada. Postalo je isto tako očito da je to bila nada protiv slobode, jer stanje u ljudskom društvu u svakom novom naraštaju ovisi o slobodnim odlukama ljudi koji mu pripadaju. Ako bi im se ta sloboda, u određenim okolnostima i strukturama, oduzela, svijet u konačnici ne bi bio dobar, jer svijet bez slobode nipošto nije dobar svijet. Tako da, koliko god bilo nužno trajno se zalagati za bolji svijet, taj sutrašnji bolji svijet ne može u dovoljnoj mjeri ispuniti naša nadanja. U vezi s tim uvijek se nameću pitanja: Kada je to svijet »bolji«? Što je to što ga čini dobrim? Na temelju čega procjenjujemo je li dobar? Koji putovi vode do te »dobrote«? Još jednom: mi trebamo nade — manje ili veće - koje nas iz dana u dan drže na našem putu. Ali bez velike nade, koja mora nadvisiti sve drugo, one nisu dovoljne. Ta velika nada može biti samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što, sami svojim silama, ne možemo postići. To da nam se ona daje kao besplatan i nezaslužen dar spada u sastavni dio te nade. Ta se nada temelji na Bogu, i to ne na bilo kojem bogu, već Bogu koji ima ljudsko lice i koji nas je do kraja ljubio: svakog od nas pojedinog i čovječanstvo u cjelini. Njegovo kraljevstvo nije neki nestvarni drugi svijet, smješten u neko sutra koje nikada neće doći; njegovo je kraljevstvo prisutno tamo gdje ga ljudi ljube i gdje njegova ljubav do nas dopire. Samo nam njegova ljubav omogućuje da iz dana u dan budemo vedra duha i ustrajni, ne gubeći polet nade, u svijetu koji je, po svojoj naravi, nesavršen. Njegova je ljubav, istodobno, za nas jamstvo da postoji ono što tek nejasno slutimo a što, ipak, u dubini svog srca iščekujemo: život koji je »pravi« život. Pokušajmo o tome reći nešto konkretnije u posljednjem dijelu, gdje govorimo o nekim »mjestima« gdje se na praktičnim primjerima uči što je nada i kako je odjelotvoriti. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 vel 2019 08:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
»Mjesta« učenja i odjelotvorenja nade

Molitva kao škola nade

Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu ni s kim govoriti, nikoga više zazvati, još uvijek mogu govoriti Bogu. Kada više nema nikoga da mi pomogne - bilo da je riječ o nekoj potrebi u kojoj sam se našao ili očekivanju koje se gledano čisto ljudskim očima čini beznadnim - on mi može pomoći. Kada sam sam i napušten...; ali onaj tko moli nije nikada sasvim sam. Nezaboravni pokojni kardinal Nguyen Van Thuan, koji je u tamnici proveo trinaest godina, od čega devet u samici, ostavio nam je iza sebe dragocjenu knjižicu: Molitva nade. Tijekom tih trinaest godina provedenih u zatvoru, u naizgled beznadnom položaju, slušanje i razgovor s Bogom davali su mu sve veću nadu te je, nakon što je oslobođen, postao za ljude u cijelom svijetu svjedok nade - one velike nade čiji sjaj ne gasne ni u potpunoj tami osamljenosti. U jednoj homiliji na Prvu Ivanovu poslanicu Augustin je na lijep način prikazao duboku vezu između molitve i nade. On definira molitvu kao ostvarenje želje. Čovjek je stvoren za veliku stvarnost - za samoga Boga; stvoren je zato da ga Bog sobom ispuni. Ali njegovo je srce pretijesno za veliku stvarnost koja mu je namijenjena. Ono se mora raširiti. »Odgađajući trenutak svoga darivanja, Bog povećava u nama želju za tim darom; dok priželjkuje [njegov dar], naše se srce širi i šireći se postaje sposobno [primiti njega samog].« Augustin se poziva na svetog Pavla, koji za sebe kaže da teži prema onom što tek ima doći (usp. Fil 3,13). Zatim koristi jednu vrlo lijepu sliku kojom opisuje to širenje i pripremanje ljudskog srca za primanje toga dara. »Zamisli da Bog želi tvoje srce ispuniti medom [simbol Božje nježnosti i njegove dobrote]. No ako je tvoje srce puno octa, gdje ćeš staviti taj med?« Posuda, to jest srce, mora se najprije proširiti i očistiti: mora se osloboditi octa i njegove kiselosti. Na tome treba mukotrpno raditi, i bolno je, ali samo tako postajemo pogodni za ono za što smo određeni. Premda Augustin izravno govori samo o našoj sposobnosti primanja Boga, ipak je jasno da čovjek, tim oslobađanjem octa i njegove kiselosti, ne postaje samo slobodan za Boga, već također postaje otvoren za druge. Samo ako postanemo djeca Božja, samo tako možemo biti s našim zajedničkim Ocem. Moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće. Kada ispravno molimo, u nama dolazi do nutarnjeg pročišćenja, čime postajemo otvoreni za Boga i, upravo tako, također za ljude. U molitvi moramo naučiti što stvarno smijemo iskati od Boga — a to je samo ono Boga vrijedno. Moramo naučiti da ne smijemo moliti ništa što bi bilo upereno protiv bilo koga. Moramo naučiti da ne smijemo tražiti prolazne stvari i udobnosti za kojima težimo u određenom trenutku, jer nas neka mala pogrešna želja može odvući daleko od Boga. Moramo pročistiti svoje želje i svoje nade. Moramo se osloboditi tajnih laži kojima sami sebe obmanjujemo: Bog ih prozire i susret s njim prisiljava čovjeka da ih i on sam uvidi. »Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me«, moli psalmist (19[18],13). Nepriznavanje vlastitoga grijeha, obmanjivanje samoga sebe da mi je savjest čista neće me opravdavati niti spasiti, jer za otupljivanje savjesti i nesposobnost da uvidim zlo u sebi sam snosim krivnju. Ako Boga i nema, zar se trebam možda skrivati iza tih laži, jer nema nikoga tko bi mi mogao oprostiti, nikoga tko bi mogao služiti kao mjerilo istine? Naprotiv, u susretu s Bogom dolazi do buđenja moje savjesti te mi ona više ne služi za samoopravdanje i nije više puki odraz samoga mene i suvremenika koji oblikuju moje mišljenje, već ona postaje sposobna slušati samo Dobro. Da bi se u molitvi oslobodila ta snaga čišćenja, ta molitva mora, s jedne strane, biti vrlo osobna, moj susret s Bogom, s Bogom živim. S druge strane, međutim, ona mora uvijek iznova nalaziti svjetlo i nadahnuće u velikim molitvama Crkve i svetaca, u liturgijskoj molitvi, u kojoj nas Gospodin neprestano uči ispravno moliti. Kardinal Nguyen Van Thuan, u svojoj knjizi duhovnih vježbi, pripovijeda nam kako je u njegovu životu bilo dugih razdoblja u kojima nije bio kadar moliti i kako se tada držao riječi molitve Crkve: Očenaša, Zdravo-marije i liturgijskih molitava. U molitvi se uvijek mora isprepletati ta javna i osobna molitva. Tako možemo govoriti Bogu, tako Bog govori nama. Na taj način u nama dolazi do čišćenja, po kojem se otvaramo Bogu i pripravni smo služiti drugima. Tako postajemo sposobni primiti veliku nadu i tako postajemo pronositelji te nade drugima. Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna nada, u kojoj se borimo da stvari ne pođu k »zlom svršetku«. To je aktivna nada upravo u smislu da svijet držimo otvorenim za Boga. Samo tako ona i dalje ostaje doista ljudska nada. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 vel 2019 16:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 372
Podijelio: 74 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
Kopiranju niđee kraja neeeeemaaaaaaaa đe Fazila mezetlukeee spreeeeeeemaaaaa.


Sevdalinka.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 vel 2019 20:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Rad i trpljenje kao mjesta gdje se čovjek uči nadi

Svaki ozbiljan i ispravan čovjekov rad jest nada na djelu. To je prije svega u smislu da na taj način pokušavamo ostvariti svoje manje ili veće nade, a to činimo svaki put kada rješavamo ovaj ili onaj zadatak koji se pred nas postavlja a važan je za naš daljnji život ili se trudimo dati svoj doprinos da se u svijet unese nešto više svjetla i da postane ljudskiji i tako se otvore također vrata prema budućnosti. Ali svakodnevni nas rad i borba za život, odnosno rad za budućnost svijeta, umara ili se pak pretvara u fanatizam, ako nije prosvijetljen svjetlom one neuništive nade koju ne mogu uništiti ni sitni neuspjesi ni promašaji od epohalnog značenja. Ako se ne možemo nadati ničemu višem od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci i krojači ekonomskih politika, u našem će se životu brzo ugasiti svaka nada. Važno je znati da se mogu uvijek nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi. Samo velika sigurnost nade da moj osobni život i povijest u cjelini, unatoč svim promašajima, drži i čuva neuništiva snaga ljubavi i da, zahvaljujući njoj, imaju smisao i važnost, samo jedna takva nada može ohrabriti čovjeka da djeluje i ne posustane. Sigurno je da ne možemo »graditi« Božje kraljevstvo vlastitim snagama - to što gradimo uvijek ostaje ljudsko kraljevstvo sa svim onim ograničenjima svojstvenima ljudskoj naravi. Božje je kraljevstvo dar, i upravo je zato velik i lijep i ispunjava sva naša očekivanja i nade. Mi ne možemo svojim djelima — da se poslužimo klasičnom terminologijom — »zaslužiti« nebo. Ono je uvijek više od onoga što zaslužujemo, isto kao što činjenica da smo ljubljeni nije nikada nešto što smo »zaslužili«, već je uvijek dar. Ipak, čak i kada smo potpuno svjesni da je nebo puno više od onoga što smo zaslužili, to ništa ne mijenja na činjenici da Bog nije ravnodušan prema našim djelima niti je ravnodušan prema tijeku kojim idu povijesna zbivanja. Mi sami možemo otvoriti sebe i svijet Bogu, a to znači istini, ljubavi i dobru. Upravo to su činili sveci, koji su, kao »suradnici Božji«, pridonijeli spasenju svijeta (usp. 1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2). Možemo svoj život i svijet osloboditi otrova i svega onog nečista što bi moglo uništiti sadašnjost i budućnost. Možemo otkriti izvore stvaranja i čuvati ih čistima i tako se služiti stvorenim svijetom, tim darom koji nam je Bog dao, da to bude u skladu s njegovim nutarnjim potrebama i svrhama. To ima smisla i onda kada naizgled nemamo uspjeha ili imamo osjećaj da smo nemoćni pred nezadrživim naletom protivnih sila. Tako je, s jedne strane, naše djelovanje izvor nade za nas i za druge, ali je, istodobno, upravo velika nada koja počiva na Božjim obećanjima ona koja nam, i u dobru i u zlu, daje hrabrosti i usmjerava naše djelovanje. Kao i rad, trpljenje je također dio ljudskog života. Ono, dijelom, potječe od naše nesavršenosti, a dijelom od mnoštva grijeha koji su se namnožili tijekom povijesti a i dalje se nezaustavljivo množe. Sigurno da treba učiniti sve da trpljenja bude što manje: sprječavati, što je više moguće, da nevini trpe, blaziti boli, pružati drugima pomoć da prebrode duševne patnje. To je nešto na što nas obvezuju i pravednost i ljubav, a to oboje pripada temeljnim potrebama kršćanske egzistencije i svakog uistinu ljudskog života. U borbi protiv tjelesne boli postignuti su veliki uspjesi. No i unatoč tome posljednjih se desetljeća bilježi sve veći porast trpljenja nevinih i duševnog trpljenja. Doista, moramo učiniti sve da pobijedimo trpljenje, ali potpuno ga ukloniti iz svijeta iznad je naše moći. To je jednostavno zato jer se ne možemo osloboditi svoje ograničenosti i zato što nitko od nas ne može ukloniti moć zla i grijeha koji je, kao što jasno vidimo, stalni izvor trpljenja. To može učiniti samo Bog: samo Bog koji osobno ulazi u povijest, u njoj se utjelovljuje i trpi. Znamo da taj Bog postoji i da je zato ta moć koja »uzima grijeh svijeta« (lv 1,29) prisutna u svijetu. Po vjeri u postojanje te moći u povijesti rodila se nada u ozdravljenje svijeta. Ali riječ je tek o nadi, a ne o ispunjenju; o nadi koja nam ulijeva hrabrost da se svrstamo na stranu dobra i u naizgled beznadnim situacijama, svjesni da će, ako ćemo suditi po dosadašnjem tijeku povijesti, moć grijeha i dalje biti prisutna sa svojim zastrašujućim posljedicama. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 vel 2019 08:08 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1354
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 30 zahvala
Zahvaljeno je: 20 zahvala
Fran26 napisao:
Rad i trpljenje kao mjesta gdje se čovjek uči nadi

Svaki ozbiljan i ispravan čovjekov rad jest nada na djelu. To je prije svega u smislu da na taj način pokušavamo ostvariti svoje manje ili veće nade, a to činimo svaki put kada rješavamo ovaj ili onaj zadatak koji se pred nas postavlja a važan je za naš daljnji život ili se trudimo dati svoj doprinos da se u svijet unese nešto više svjetla i da postane ljudskiji i tako se otvore također vrata prema budućnosti. Ali svakodnevni nas rad i borba za život, odnosno rad za budućnost svijeta, umara ili se pak pretvara u fanatizam, ako nije prosvijetljen svjetlom one neuništive nade koju ne mogu uništiti ni sitni neuspjesi ni promašaji od epohalnog značenja. Ako se ne možemo nadati ničemu višem od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci i krojači ekonomskih politika, u našem će se životu brzo ugasiti svaka nada. Važno je znati da se mogu uvijek nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi. Samo velika sigurnost nade da moj osobni život i povijest u cjelini, unatoč svim promašajima, drži i čuva neuništiva snaga ljubavi i da, zahvaljujući njoj, imaju smisao i važnost, samo jedna takva nada može ohrabriti čovjeka da djeluje i ne posustane. Sigurno je da ne možemo »graditi« Božje kraljevstvo vlastitim snagama - to što gradimo uvijek ostaje ljudsko kraljevstvo sa svim onim ograničenjima svojstvenima ljudskoj naravi. Božje je kraljevstvo dar, i upravo je zato velik i lijep i ispunjava sva naša očekivanja i nade. Mi ne možemo svojim djelima — da se poslužimo klasičnom terminologijom — »zaslužiti« nebo. Ono je uvijek više od onoga što zaslužujemo, isto kao što činjenica da smo ljubljeni nije nikada nešto što smo »zaslužili«, već je uvijek dar. Ipak, čak i kada smo potpuno svjesni da je nebo puno više od onoga što smo zaslužili, to ništa ne mijenja na činjenici da Bog nije ravnodušan prema našim djelima niti je ravnodušan prema tijeku kojim idu povijesna zbivanja. Mi sami možemo otvoriti sebe i svijet Bogu, a to znači istini, ljubavi i dobru. Upravo to su činili sveci, koji su, kao »suradnici Božji«, pridonijeli spasenju svijeta (usp. 1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2). Možemo svoj život i svijet osloboditi otrova i svega onog nečista što bi moglo uništiti sadašnjost i budućnost. Možemo otkriti izvore stvaranja i čuvati ih čistima i tako se služiti stvorenim svijetom, tim darom koji nam je Bog dao, da to bude u skladu s njegovim nutarnjim potrebama i svrhama. To ima smisla i onda kada naizgled nemamo uspjeha ili imamo osjećaj da smo nemoćni pred nezadrživim naletom protivnih sila. Tako je, s jedne strane, naše djelovanje izvor nade za nas i za druge, ali je, istodobno, upravo velika nada koja počiva na Božjim obećanjima ona koja nam, i u dobru i u zlu, daje hrabrosti i usmjerava naše djelovanje. Kao i rad, trpljenje je također dio ljudskog života. Ono, dijelom, potječe od naše nesavršenosti, a dijelom od mnoštva grijeha koji su se namnožili tijekom povijesti a i dalje se nezaustavljivo množe. Sigurno da treba učiniti sve da trpljenja bude što manje: sprječavati, što je više moguće, da nevini trpe, blaziti boli, pružati drugima pomoć da prebrode duševne patnje. To je nešto na što nas obvezuju i pravednost i ljubav, a to oboje pripada temeljnim potrebama kršćanske egzistencije i svakog uistinu ljudskog života. U borbi protiv tjelesne boli postignuti su veliki uspjesi. No i unatoč tome posljednjih se desetljeća bilježi sve veći porast trpljenja nevinih i duševnog trpljenja. Doista, moramo učiniti sve da pobijedimo trpljenje, ali potpuno ga ukloniti iz svijeta iznad je naše moći. To je jednostavno zato jer se ne možemo osloboditi svoje ograničenosti i zato što nitko od nas ne može ukloniti moć zla i grijeha koji je, kao što jasno vidimo, stalni izvor trpljenja. To može učiniti samo Bog: samo Bog koji osobno ulazi u povijest, u njoj se utjelovljuje i trpi. Znamo da taj Bog postoji i da je zato ta moć koja »uzima grijeh svijeta« (lv 1,29) prisutna u svijetu. Po vjeri u postojanje te moći u povijesti rodila se nada u ozdravljenje svijeta. Ali riječ je tek o nadi, a ne o ispunjenju; o nadi koja nam ulijeva hrabrost da se svrstamo na stranu dobra i u naizgled beznadnim situacijama, svjesni da će, ako ćemo suditi po dosadašnjem tijeku povijesti, moć grijeha i dalje biti prisutna sa svojim zastrašujućim posljedicama. Benedikt XVI., "Spe salvi"


E, ovo je dosta dobar dio iz Spe salvi...barem po meni
Mi se najbolje možemo ispoljiti u našem radu, na poslu, u komunikaciji sa kolegama na poslu, sa strankama, klijentima s kojima smo u odnosu
Biti dobar s njima, trpjeti, poniziti se a ne biti ohol i nadmen...tu se najviše može pokazati naša želja, namjera da budemo krotki, u ljubavi sa drugima isl.

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 vel 2019 19:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4101
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 64 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
E, ovo je dosta dobar dio iz Spe salvi...barem po meni
Mi se najbolje možemo ispoljiti u našem radu, na poslu, u komunikaciji sa kolegama na poslu, sa strankama, klijentima s kojima smo u odnosu
Biti dobar s njima, trpjeti, poniziti se a ne biti ohol i nadmen...tu se najviše može pokazati naša želja, namjera da budemo krotki, u ljubavi sa drugima isl.

Tek smo na pola puta, ima toga još. :)


Vratimo se našoj temi. Možemo pokušati umanjiti patnju, boriti se protiv nje, ali je ne možemo otkloniti. Upravo tamo gdje čovjek pokušava otkloniti svako trpljenje, gdje pokušava umaknuti svemu onome što bi mu moglo zadati patnju, gdje se, zbog straha da bi mu to moglo nanijeti bol, ne trudi oko istine, ljubavi i dobra, njegov život tone u prazninu; u njemu možda više gotovo ne postoji boli, ali je zato još snažniji onaj zlokobni osjećaj odsutnosti smisla i samoće. Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju. Htio bih u vezi s tim citirati nekoliko rečenica iz pisma vijetnamskog mučenika Pavla Le-Bao-Thina (1857.) iz kojih se jasno vidi ta preobrazba trpljenja snagom nade koja izvire iz vjere: »Ja Pavao, utamničen poradi imena Kristova, želim vas izvijestiti o mukama kojima sam svakodnevno izložen, da u vama plamen Božje ljubavi zaplamti te sa mnom uzdignete svoju hvalu Bogu: vječno je milosrđe njegovo (usp. Ps 136[135]). Ovaj zatvor ovdje doista je prava slika vječnog pakla: mučenjima svake vrste, kao što su lanci, čelični okovi, užad, pridodaju se mržnja, osveta, klevetanja, prostački govor, lažne optužbe, krivokletstva, proklinjanja i na kraju tjeskoba i žalost. Bog, koji je trojicu mladića izbavio iz užarene peći, uvijek je uz mene i oslobodio me tih muka, pretvorivši ih u slatki jaram: vječno je milosrđe njegovo. Usred tih muka, koje obično druge prestraše i slome, po Božjoj sam milosti sačuvao duh radosti i veselja, jer nisam sam, već je Krist sa mnom. [...] Kako podnijeti taj užasni prizor, dok svakoga dana slušam kako car, mandarini i njihovi dvorani pogrđuju tvoje sveto ime, Gospodine, koji sjediš nad kerubima (Ps 80 [79], 2) i serafima? Tvoj križ gaze bezbožnici! Zašto ne pokažeš svoju slavu? Dok sve to promatram, najradije bih, u ljubavi kojom izgaram prema tebi, da mi udove odsijeku i da umrem kao svjedok tvoje ljubavi. Pokaži mi, Gospodine, svoju moć, priteci mi u pomoć i spasi me, da se u mojoj slabosti očituje i proslavi tvoja snaga pred pucima. [...] Draga braćo, kada ovo budete slušali, kličite i uzdižite vječni himan hvale Bogu, izvoru svakog dobra, i blagoslivljajte ga sa mnom: vječno je milosrđe njegovo. [...] Pišem vam sve ovo da budemo jednodušni u vjeri. Usred ove oluje svoje sidro bacam prema prijestolju Božjem: to je sidro živa nada u mom srcu...« To je pismo iz »podzemlja«. Iz njega zrači užas koncentracijskog logora, u kojem ne samo da tlačitelji svoje žrtve podvrgavaju svakojakim mučenjima već zlo bjesni i među samim žrtvama, koje, na taj način, i same postaju okrutna oruđa mučitelja. To je pismo iz pakla, ali u njemu se obistinjuje ono što piše u Psalmu: »Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. [...] Reknem li: »Nek me barem tmine zakriju« [...] ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost« (Ps 139 [138] 8-12; usp. također Ps 23 [22] ,4). Krist je sašao nad »podzemlje« i tako je blizu onome koji je u njega bačen te pretvara za njega tamu u svjetlost. Trpljenje, mučenja i nadalje su strašna i gotovo nepodnošljiva. Ipak, svanula je zvijezda nade — srce se usidrilo uz samo Božje prijestolje. Namjesto zla u čovjeku pobjeđuje svjetlost: trpljenje, premda ne prestaje nanositi bol, pretvara se, usprkos svemu, u zahvalni hvalospjev. Mjera čovječnosti određuje se na osnovi odnosa prema trpljenju i onima koji trpe. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti one koji trpe i ne pridonosi stvaranju ozračja u kojem će njegovi članovi dijeliti tuđu bol i duboko suosjećati s onima koji trpe, okrutno je i neljudsko društvo. Društvo, međutim, ne može prihvatiti one koji trpe i pomoći im u njihovu trpljenju ako sami pojedinci nisu za to sposobni a, s druge strane, pojedinac ne može prihvatiti trpljenje drugoga ako on osobno nije sposoban u trpljenju vidjeti neki smisao, put čišćenja i sazrijevanja, put nade. Prihvatiti drugoga koji trpi, naime, znači preuzeti njegovo trpljenje, tako da ono postane i moje. Ali upravo zato jer je sada to postalo zajedničko trpljenje, u kojem je prisutan netko drugi, to je trpljenje prožeto svjetlom ljubavi. Latinska riječ con-solatio, utjeha, to izražava na vrlo lijep način. Ona znači biti s drugim u njegovoj samoći, tako da on više ne bude sam. Ali i sposobnost prihvaćanja trpljenja iz ljubavi prema dobru, istini i pravednosti bitan je pokazatelj čovječnosti, jer ako su, u konačnici, moje blagostanje i sigurnost važniji od istine i pravednosti, tada je na snazi zakon jačega, tada vladaju nasilje i laž. Istina i pravednost moraju biti iznad moje udobnosti i tjelesne sigurnosti, u suprotnom sam moj život postaje laž. Na kraju, i onaj »da« ljubavi izvor je trpljenja, jer ljubav uvijek zahtijeva odricanja vlastitoga »Ja«, u kojima dopuštam da budem »potkresan« i ranjiv. Ljubav ne može postojati bez toga bolnog odricanja samoga sebe, jer u protivnom postaje čista sebičnost i time prestaje biti ljubav. Benedikt XVI., "Spe salvi"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 38 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr