www.tebe-trazim.com

Dali se utjelovljenjem Riječi unijela promjena u Bogu?

Opet je počelo trolanje jednog heretika.
Pokušaji da se proda vlastita religija.
Idem postaviti pitanje na koje imam svoj odgovor kako bi malo ove mlake katolike prorešetao svojim uvjerenjima i pokazao kako sam "pametan".

Pitanje: Jel' manje smrdilo dok nije bilo Kopitara?"
Odgovor: Je!

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.

Da li je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek ( Bogočovjek) oduvijek takav u jednoj osobi dvije naravi ( Božanska i ljudska).
Ako je takav od uvijek - od vječnosti onda se nije dogodila promjena u Bogu.

Ako je Bog Sin nekada postojao samo kao Bog pa je u jednom povijesnom trenutku uzeo tijelo i postao čovjek ...Onda se dogodila promjena u Bogu a to je nemoguće jer je Bog od uvijek isti.

Postavljam pitanje kao teologumenon koji ima za cilj da se više razmišlja o teološkim problemima te da pokušate ovo svatiti kao potrebu jednako kao i molitvu.

O onome koga voliš razmišljaš i misli su ti zaokupljene s Njim, ne mogu vjerovati da vas ništa ne zanima ili što je još gore da mislite da će se vaš Ljubljeni naljutiti zbog toga na vas.
Izartikulirajte stvari koje ne razumijete neće se Bog naljutiti...nije grijeh razmišljati i pogrešiti nego je grijeh ne razmišljati da ne bi pogrešio.

Onda :
Da li je sa utjelovljenjem Riječi došlo do promjene u Presvetom Trojstvu?

Nije jer Bog je postao stvorenje, ali je i dalje Bog.

Kršćani vjeruju u Boga trojedine ljubavi, jednog Boga u tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Otajstvom utjelovljenja Bog se u Sinu sjedinio sa svojim stvorenjem, ušao u njegov život i povijest, postao stvorenje u vremenu i prostoru, vidljiv i opipljiv, ne prezrevši već uzvisivši tijelo koje je sam postao, te je bio čovjeku u svemu sličan osim u grijehu.

U NZ ne postoji izraz utjelovljenje direktno, no njime se izriče središnja misao proslova Ivanovog evanđelja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Premda se pojam „utjelovljenje“ nije odmah upotrebljavao, sadržaj ove kršćanske istine činio je jezgru propovijedanja crkveni crkvenih otaca o Isusu Kristu, a posebno grčkih otaca. Oni su bili pozvani utjeloviti radosnu vijest Isusa Krista u helenističku kulturu koja nije previše vrednovala materijalno, tjelesno, osjetilno i puteno, zbog čega su neke kršćanske skupine na tim prostorima nijekali Isusovu ljudsku narav, njegovu tjelesnu dimenziju smatrali prividnom ili drugačijom od naše ljudske naravi. Za crkvene oce Utjelovljenje je predstavljalo događaj spasenja u kojem je Sin Božji iz ljubavi odlučio istrgnuti čovjeka iz raspadljivosti, zemnosti i smrti i učiniti ga dionikom svoga besmrtnog života. Vjeru otačkeCrkve u otajstvo Utjelovljenja potvrdili su veliki koncili otačkoga doba: Nicejski, Efeški, Kalcedonski, Drugi i Treći carigradski te Drugi nicejski. U srednjem vijeku tomističko-dominikanska škola smatrala je temeljnim razlogom utjelovljenja Božju volju da otkupi čovječanstvo koje je palo u grijeh. Skotističko-franjevačka škola pak smatrala je Božji naum da se u Sinu priopći stvorenju i učini ga dionikom svoje slave glavnim razlogom Božjeg silaska i očitovanja ljudima. Suvremeni teolozi u otajstvu Utjelovljenja vide temelj cjelokupnog otajstva Isusa Krista koje uključuje objaviteljsko i spasenjsko značenje Isusovoga povijesnog života, njegove smrti, uskrsnuća i ulaska u slavu. Oni smatraju da je Bog, jer je savršen, imao mogućnost i zaista odlučio postati konačnost i vrijeme u čovještvu koje je Sin preuzeo, a da pri tome od svoje savršenosti ništa nije izgubio. Suvremeni čovjek, kao i nekršćanske religije, nailazi na poteškoće u susretu s otajstvom Utjelovljenja jer se ljudskome umu čini da je riječ o „mitu o utjelovljenom Bogu“ kojim kršćanska vjera želi dati transcendentni smisao učenju i povijesnim događajima Isusa iz Nazareta.

Prema nicejsko-carigradskom „Vjerovanju“ Sin Božji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom“. Ljudska narav bila je ranjena istočnim grijehom kojim je izgubila savršeno zajedništvo s Bogom jer je Bogu rekla „ne“. Zato je Sin Božji, njegova Riječ (Logos), postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom, da bismo upoznali ljubav Božju, da nam sama Riječ bude uzor svetosti, da postanemo zajedničari božanske naravi. Utjelovljenje Sina Božjega znači uzimanje ljudskog života u cjelini te se ne tiče samo začeća i rođenja Spasitelja već i cijele otkupiteljske povijesti Riječi koja je postala tijelom i uzela ljudski život u svoj veličini i ranjivosti. Događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog i djelomično čovjek, niti je mješavina božanskoga i ljudskoga. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je Bog po naravi, a ne po posinjenju, on je istobitan s Ocem. Isus je i pravi čovjek s razumskom dušom, voljom i tijelom, koji su savršeno usklađeni s njegovim božanskim umom i voljom, a koji su mu zajednički s Ocem i Duhom Svetim. Isus Krist rođen je od Oca odvijeka po božanstvu te od Marije Djevice po čovještvu. Začet je kao čovjek u krilu Djevice Marije po Duhu Svetome, Gospodinu i Životvorcu, koji je poslan da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi. Ovaj trenutak Crkva naziva navještenjem kojim započinje „punina vremena“, ispunjenje starozavjetnih obećanja i pripravā. Stoga kršćani ispovjedaju jednoga te istog Krista Gospodina u dvije naravi, nepomiješane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive. Vlastitost svake naravi sačuvana je i sjedinjena u Isusu Kristu, Jednome od Trojstva. Prema tome čudesa, ali i trpljenja i smrt pripadaju jednoj osobi, Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku. Rimska liturgija zato pjeva da je Isus Krist ostao ono što je bio, a uzeo ono što nije bio. Utjelovljenje je tako Otajstvo čudesnog ujedinjenja božanske i ljudske naravi u jedinstvenoj Osobi Riječi, koje može shvatiti samo vjera koja je temelj i potporanj za ono što nadilazi svaku mogućnost ljudskih osjetila i razuma. Ovo jedinstveno povezivanje božanskoga i ljudskoga poprimilo je u crkvenoj tradiciji naziv „hipostatsko sjedinjenje“ čime se iznosi vjera da je Isusovo čovještvo neodvojivo spojeno s osobom ili „hipostazom“ Riječi, tj. drugom osobom Presvetog Trojstva.

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.

Po tebi Bog je postao čovjek a da nije došlo do nikakve promjene.....
Ja se slažem da je IK uvijek isti i ne pada mi napamet da ga djelim i da kažem :
Bilo je vrijeme kad IK nije bio čovjek.

Zašto po meni?
Zar Katolička Crkva drugačije naučava?
Bilo je vrijeme kada nije postojao čovjek.
Isus je postojao. On je Alfa i Omega.

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.

Zašto po meni?
Zar Katolička Crkva drugačije naučava?
Bilo je vrijeme kada nije postojao čovjek.
Isus je postojao. On je Alfa i Omega

Dobro je da si bar to priznao, da je Isus od uvijek.

Nemam ja što priznati. Istina Crkve je jasna.
Samo meni nije jasno, što tebi nije jasno. Postavljaš pitanja koja svaki prvopričesnik zna odgovor pa mi je čudno.

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.

Nemam ja što priznati. Istina Crkve je jasna.
Samo meni nije jasno, što tebi nije jasno. Postavljaš pitanja koja svaki prvopričesnik zna odgovor pa mi je čudno.[/quote]


Znači li to da je Isus od uvijek imao i svoju ljudsku narav?