VJEČNA BOŽJA LJUBAV SVOJOM POBUDOM PREDUSREĆE NASA SRCA DA GA LJUBIMO
»Ja sam te ljubio vječnom ljubavlju i radi toga, imajući milosrđe i sažaljenje za te, ja sam te privukao k sebi i ja ću te izgraditi i ti ćeš biti izgrađena, djevice Izraela. Jerem 2.3. To su Božje riječi. Njima on obećava, da će Spasitelj, kada dođe na svijet, izgraditi novo kraljevstvo, svoju Crkvu i da će ona biti njegova zaručnica djevica, prava Izraelka u duhovnome smislu. Iv 1.47. Kako vidiš, dragi moj Teotime, on nas nije spasio ni zbog kakve zasluge djela, koja bismo mi bili učinili, već jedino iz čistoga svojega milosrđa. Tit 3.5. Ta stara, točnije rečeno, ta vječna ljubav ponukala je njegovu božansku Promisao, da nas privuče k sebi. Da nas nije privukao Otac, nikada mi ne bismo došli k Sinu, našemu Spasitelju, a prema tome ni k spasenju. Iv 6.44. Aristotel, dragi moj Teotime, govori o pticama, koje on naziva »apodi« ili bez nogu. One imaju izvanredno kratke noge i njihova stopala nemaju nikakve snage. Tako se one ne mogu njima služiti. Žive kao da ih ni nemaju. Kada se one jedanput spuste na zemlju, one ostaju ležati na njoj kao zalijepljene za nju, jer nisu sposobne uzletjeti. Budući da se ne mogu služiti nogama, one nemaju sredstva, kojim bi se otisnule od zemlje i digle u zrak. Radi toga one ostaju čučati na zemlji i pogibaju na mjestu. Spasiti ih može jedino povoljan vjetar, kada priteče u pomoć njihovoj nemoći. Svojim udarcima o zemlju on ih zahvati i digne, kao što to on čini i s mnogim drugim predmetima. Odgovarajući udarcima vjetra one se počinju služiti krilima, prihvaćaju prvi poticaj i prvi polet, koji im daje vjetar. Potom vjetar i dalje nastavlja davati svoju pomoć te ih tjera da lete sve više i sve dalje. Dragi Teotime, anđeli su kao ptice, koje zbog njihove ljepote i rijetkosti nazivamo »rajskim pticama«. Te ptice nitko još nije vidio na zemlji, osim mrtve. Čim su ti nebeski duhovi napustili božansku ljubav i prepustili se sebičnosti svoje ljubavi, isti čas su se kao mrtvi strovalili u pakao i tamno su bili pokopani. Jer kao što smrt ljude zauvijek rastavlja od ovoga smrtnoga života, tako je pad anđele zauvijek rastavio od vječnoga života. Mi ljudi smo više nalik na apode. Jer, dogodi li nam se nesreća, da uvrijedimo ljubav Božju i s visina njezine milosti padnemo na zemlju i privežemo se uz stvorove, mi uistinu umiremo, ali ne potpunom smrću. Nama još uvijek preostaje neznatna mogućnost kretanja i osim toga ostaju nam noge, to jest ostaje nam nekoliko slabih čuvstava, pomoću kojih mi možemo činiti sitne pokušaje, da ljubimo Boga. Ali to je sve ipak tako malo i tako slabo, da mi sami od sebe ne možemo otrgnuti naše srce od grijeha, niti se više možemo vinuti u visine svete ljubavi, koju smo, jadni kako smo, dragovoljno i izdajnički napustili.
Nema sumnje, da smo zaslužili, da nas Bog ostavi, kada smo mi tako izdajnički ostavili njega. Ali njegova vječna ljubav ne dopušta njegovoj pravednosti, da se često posluži tom kaznom. Naprotiv! Njegova ljubav probudi u njemu sažaljenje, koje ga tjera na to, da nas izvuče iz naše nesreće. To on čini tako, da pošalje povoljan vjetar svojega svetoga nadahnuća. To nadahnuće blagom silom ulazi u naše srce, prožme ga i ispuni. Na kraju ga gane, uzdigne naše misli i potjera naša čuvstva u visine božanske ljubavi. Taj prvi pokret i polet, koji Bog poklanja našim srcima, želeći ih potaći na ono, što je za njih dobro, zbiva se doduše u nama, ali ne po nama. Jer on dolazi iznenada, prije nego smo mi na nj i mislili, prije nego smo mi i mogli na nj misliti. Sami od sebe i sami po sebi nismo mi kadri pomisliti ni jednu jedinu stvar, koja se tiče našega spasenja. Sve ono, što mi možemo u tome pogledu učiniti, dolazi od Boga, 2 Kor 3.5., koji nas nije samo ljubio prije nego smo mi ljubili njega, nego nas je ljubio, da budemo rođeni i da postanemo sveti. Ef 1.4. Radi toga on nas još i danas pretiče i predusreće blagoslovima svoje očinske dobrote. On potiče naš duh, da nas natjera na sveto pokajanje i obraćenje. Molim te, dragi Teotime, promatraj siromašnoga prvaka apostola, kako je, one žalosne noći za vrijeme muke svojega Spasitelja, sav bio utrnuo u svojemu grijehu. Nije ni pomislio, da se kaje za svoj grijeh, kao da nikada nije ni čuo za svojega božanskoga Spasitelja. Kao jedan od onih kržljavih apoda ležao je na zemlji i ne bi se bio nikada pridignuo, da ga pjevanje pijetla, koji je bio oruđe božanske Promisli, nije udarilo u uši i da u isto vrijeme dobri Spasitelj nije bacio na nj svoj spasonosni pogled kao strelicu ljubavi i probo njime kameno srce. Istom tada je iz njegovih očiju procurilo toliko vode, kao ono iz one stijene u pustinji, koju je nekoć udario Mojsije svojim štapom. Promatraj i opet toga istoga apostola u drugoj prilici njegova života. Tom zgodom on spava u Herodovoj tamnici, vezan dvjema lancima. Utamničen je kao mučenik. Ali usprkos tome, on je i ovdje slika siromašnoga čovjeka, koji spava u svojemu grijehu, koji je zatočenik i rob Sotone. Jao! Tko će ga spasiti? Anđeo silazi s neba, udara u bok toga velikoga zatočenika, budi ga i traži od njega, da ustane. Dap 12.6. Isto tako i nadahnuće i poticaj dolaze s neba. Možemo reći, da su oni nalik anđelu, koji udara ravno u srce siromašnoga grešnika i tjera ga, da se digne iz svojega grijeha. Nije li dakle istina, dragi moj Teotime, da se to prvo čuvstvo i taj prvi udarac, koje duša osjeti, kada je Bog pretekne svojom ljubavlju, probudi i potakne, da ostavi grijeh i da se vrati k njemu, rađaju doduše u nama i za nas, ali ne po nama? Ne vrijedi li to isto nesamo za to čuvstvo i za taj udarac, već i za svaki dobar poticaj, koji nastaje u nama i za nas? Mi se probudimo, ali mi se ne probudimo sami od sebe. Nas je probudilo Božje rasvjetljenje, Božje nadahnuće, a da nas je moglo probuditi, ono nas je potreslo i prodrmalo. »Ja sam spavala«, veli pobožna zaručnica, »a moj zaručnik, to jest moje srce je bdjelo.« Pj. nad pj. 5.2. »Evo, ovdje je onaj, koji mene budi zovući me imenom naše ljubavi, a ja po glasu dobro poznam, da je to on«. Iznenada i neočekivano Bog nas zove i budi. U tu svrhu on se služi svojim svetim nadahnućem. Na samom tom početku božanske milosti mi sami ne činimo ništa. Mi jedino osjećamo drmanje, koje Bog izvodi u nama, kako to kaže sv. Bernard. Zapamtimo: to Bog djeluje u nama, ali bez nas. Sv. Franjo Saleški "Teotim" (Rasprava o Božjoj ljubavi)
_________________ I'll keep the candles burning, Let your body melt in mine. I'm livin' in my, livin' in my dreams!
|