www.tebe-trazim.com • Pogledaj temu - Uzbudljiva romantika pravovjerja

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema

Početna » Teologija » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]

Uzbudljiva romantika pravovjerja

Moderatori: ita, Božja ovčica

Strana 1 od 5

[ 50 post(ov)a ]

Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 Sljedeće

Prethodna tema | Sljedeća tema

Autor

Poruka

Fran26

Naslov: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 07 vel 2020 16:27

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

Prigodan uvod. Slika

Ljudi su upali u glupu naviku da o pravovjerju razgovaraju kao o nečemu što je teško, monotono i bezopasno. Nikada nije bilo ničeg tako pogibeljnog ili tako uzbudljivog kao što je to pravovjerje. Bio je to zdrav nazor; a biti razborit je dramatičnije nego biti mahnit. Bila je to ravnoteža čovjeka koji upravlja konjima u pomamnoj jurnjavi, i za kojeg se čini da se svija i koleba sad na jednu sad na drugu stranu, a ipak u svakom svom stavu posjeduje aritmetičku točnost i gracioznost kipa. Crkva je u svojim prvim danima bila strastvena i nagla prilikom uključivanja u ratove; ali se ne može reći da se poput vulgarnog fanatizma slijepo držala samo jedne ideje. Skretala je u lijevo i u desno, upravo da bi izbjegla ogromne prepreke. S jedne strane je ostavila ogromni teret arijanizma, potpomognutog svim njegovim svjetovnim silama, koji je pokušavao učiniti kršćanstvo odviše svjetovnim. Slijedećeg je trenutka skretala da bi izbjegla orijentalizam, koji bi je bio učinio odviše nesvjetovnom. Crkva nije nikada prihvatila put podložnosti ili konvencionalni pristup; ona nikad nije bila konvencionalna. Bilo je puno lakše prihvatiti svjetovnu moć arijevaca. U kalvinističkom sedamnaestom stoljeću, bilo je lakše upasti u beznadnu jamu predestinacije. Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od tih otvorenih zamki zablude i pretjerivanja, koje su stajalište za stajalištem i sekta za sektom razasuli po povijesnoj stazi kršćanstva - to bi zaista bilo jednostavno. Uvijek je lako pasti; ima bezbroj načina da se padne, samo jedan pri kojem se ostaje uspravan. Upasti u bilo koji od hirova, od gnosticizma do Kršćanske znanosti, zaista bi bilo podložno i bez duha. Izbjeći ih sve bila bi vrtoglava avantura. A u mojoj viziji nebeska kočija juri grmeći kroz stoljeća; tmurne hereze rastu i ruše se, tvrdoglava istina posrće, ali ostaje uspravna. G.K.Chesterton "Pravovjerje"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 07 vel 2020 19:54

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

KAKO JE DIVNA BOŽJA PROMISAO U SVOJ RAZNOLIKOSTI MILOSTI KOJE DIJELI LJUDIMA

Božja je Promisao dakle pokazala neusporedivu naklonost prema kraljici kraljica, prema Majci lijepe ljubavi. Eccl. 24.24. Ta je naklonost bila jedinstvena i nadasve savršena. Ali ona je također imala u pripravnosti posebne naklonosti i za druge duše. Opet poslije svega toga ta vrhovna božanska dobrota razlila je obilje milosti i blagoslova na sav ljudski rod i na anđele. Blagodati toga obilja uživali su svi. Ono se zatim razlilo na sve ljude, kao kiša koja nosi darove rasta i ploda i dobrima i zlima. Mt 5.45. Ono je obasjalo sve, kao svjetlo, koje obasjava svakoga čovjeka, koji dolazi na ovaj svijet. Iv 1.9. Svi su dobili svoj dio, kao ono od sjemena, koje pada ne samo na dobru zemlju, već i na put i među trnje i kamenje. Mt 13. 3-8. Nitko se prema tome ne može ispričati pred Otkupiteljem, Rim 1.20., ako on to prebogato otkupljenje nije upotrijebio za svoj spas. Tako se je dakle, dragi moj Teotime, bogata punina milosti razlila na sav ljudski rod. U tome smo mi svi jednaki, što je bogato obilje blagoslova ponuđeno svima nama. Pa ipak, raznovrsnost tih milosti je tako velika, da je nemoguće reći, što je divnije: ili veličina svih milosti u tako velikoj raznovrsnosti ili tolika raznovrsnost u tolikoj veličini. Tko bi mogao osporavati tvrdnju, da kršćanima stoje na raspolaganje veća i jača sredstva spasenja nego poganima? Ili, da među kršćanima imade ljudi i gradova, u kojima njihovi pastiri svojom sposobnošću postizavaju više plodova, nego na drugim mjestima? Nitko dakle ne može nijekati, da su ta vanjska sredstva posebna naklonost Božje Promisli. Niti tko može sumnjati, da ona pridonose spasenju,i usavršavanju duša. Ta, to bi bila nezahvalnost prema Božjoj dobroti. To bi bilo protuslovlje iskustvu, koje pokazuje, da tamo gdje obiluju njegova vanjska sredstva, redovito, bolje uspijevaju i rađaju većim učinkom i njegova unutrašnja sredstva milosti.

Sigurno je, da nećemo nikada i nigdje naći dva čovjeka, koji bi bili potpuno slični po svojim naravnim darovima. Isto tako nećemo naći dva čovjeka, koji bi bili potpuno jednaki po svojim nadnaravnim darovima. Anđeli su također primili milost prema različitosti svoje naravi i svoje službe, kako nas uvjeravaju veliki sveti Augustin, De civitate Dei 11,9.16 i 12.9 i anđeoski sveti Toma, I, 62.6. Svi su dakle anđeli različite vrste ili barem imadu različita svojstva i različite službe, jer se razlikuju jedni od drugih. Prema tome, koliko imade anđela, toliko imade različitih milosti. Što se tiče ljudi, nema sumnje, da se njima daje milost prema različitosti njihovih naravnih darova. Unatoč tome smijemo ipak reći, da Božja dobrota nalazi zadovoljstvo ili, da tako kažemo, ona se upravo naslađuje u stvaranju milosti. Ona ih stvara raznoliko u beskrajnim vrstama, oblicima i načinima. I ta raznolikost odrazuje sjaj njegova otkupljenja i milosrđa. Na blagdan svakoga ispovjedaoca i biskupa Crkva pjeva o tome sjaju: »I nije se našao nijedan, koji bi bio ravan njemu«. Eccli 44.20. I kao što na nebu »nitko ne zna novo ime, osim onaj koji ga prima« Otkr. 2.17., jer svaki svetac prima ime, koje je određeno samo za nj, prema novom stanju i novom stupnju vječnoga blaženstva koje je primio, tako i na zemlji svaki čovjek prima milost, koja je vlastita samo njemu, tako da se sve milosti razlikuju među sobom. Radi toga i naš Gospodin uspoređuje svoju milost s biserima, Mt 13.45, koji se inače, kako piše Plinije, H. n. 1.9, zovu i jedinstvo, jer je svaki od njih toliko jedinstven sam za sebe, svaki imade svoja vlastita svojstva, tako da se nikada ne nađu dva, koja bi bila među sobom potpuno slična. I kao što se svaka zvijezda razlikuje od druge svojom jasnoćom, 1 Kor 15.41., tako će i ljudi biti različiti jedni od drugih u svojemu vječnom blaženstvu. A to je očevidan znak, da su oni takvi bili i u stanju milosti. Ta raznolikost u milosti ili ta milost u raznolikosti stvara izvanredno svetu ljepotu i izvanredno divan sklad, u kojemu uživa sav sveti grad nebeski Jeruzalem. Pa ipak, moramo se dobro čuvati, da nikada ne ispitujemo, zašto je apsolutna Mudrost podijelila milost radije jednome nego drugome, niti zašto je ona više voljela, da njezine milosti obiluju na ovome mjestu nego na drugome. Ne! Moj Teotime, nikada ne dopusti sebi tu vrstu znatiželje! Jer svaki od nas imade dovoljno, štoviše obilno svega onoga, što je potrebno, da postigne svoj spas. Kakav razlog dakle može imati čovjek da jadikuje, što se Bogu svidjelo, da svoje milosti dijeli bogatije jednome nego drugome? Ne bismo li se nasmijali onome, kome bi palo na pamet, da ide ispitivati, zašto je Bog stvorio dinje veće nego jagode ili ljiljane u njihovu rastu više nego ljubice? Ili opet, zašto ružmarin nije ruža? Zašto karanfil nije neven? Zašto je paun lijepši nego šišmiš? Zašto je smokva slatka, a citrona kisela? Kakva su to pitanja, rekli bismo mu. Siromašni čovječe, ta, upravo ljepota svijeta zahtijeva raznolikost. Radi toga je potrebno, da stvari imadu različite, ali nejednake savršenosti i da jedne ne budu ono isto, što su i druge. Moraju dakle biti jedne male, druge velike, jedne kisele, druge slatke, jedne ljepše, druge manje lijepe. Tako je to isto i u nadnaravnim stvarima. Svaki čovjek ima svoju vlastitu milost, jedan ovako, drugi onako, veli Duh Sveti. 1 Kor 7.7. Bila bi dakle drzovitost, kada bi netko pošao istraživati, zašto sv. Pavao nije imao milost, koju je imao sv. Petar. Ili, zašto sv. Petar nije imao milost sv. Pavla? Ili zašto sv. Antun nije bio sv. Atanazije, zašto sv. Atanazije nije bio sv. Jeronim? Jer na ta sva pitanja mogli bismo dati samo jedan odgovor: Crkva je vrt iskićen cvjetovima bez kraja i broja. Prema tome, jasno je, da u njoj mora biti različitih veličina, različitih boja, različitih mirisa, ukratko, različitih ljepota i savršenosti. Uza sve to, svi oni imadu svoju vrijednost, svoju ljupkost, svoj sjaj i svoj raskoš boja. Osim toga u skupu svoje raznolikosti svi oni ipak čine izvanredno ugodnu savršenost ljepote. Sv. Franjo Saleški "Teotim" (Rasprava o Božjoj ljubavi)

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 07 vel 2020 20:06

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

VJEČNA BOŽJA LJUBAV SVOJOM POBUDOM PREDUSREĆE NASA SRCA DA GA LJUBIMO

»Ja sam te ljubio vječnom ljubavlju i radi toga, imajući milosrđe i sažaljenje za te, ja sam te privukao k sebi i ja ću te izgraditi i ti ćeš biti izgrađena, djevice Izraela. Jerem 2.3. To su Božje riječi. Njima on obećava, da će Spasitelj, kada dođe na svijet, izgraditi novo kraljevstvo, svoju Crkvu i da će ona biti njegova zaručnica djevica, prava Izraelka u duhovnome smislu. Iv 1.47. Kako vidiš, dragi moj Teotime, on nas nije spasio ni zbog kakve zasluge djela, koja bismo mi bili učinili, već jedino iz čistoga svojega milosrđa. Tit 3.5. Ta stara, točnije rečeno, ta vječna ljubav ponukala je njegovu božansku Promisao, da nas privuče k sebi. Da nas nije privukao Otac, nikada mi ne bismo došli k Sinu, našemu Spasitelju, a prema tome ni k spasenju. Iv 6.44. Aristotel, dragi moj Teotime, govori o pticama, koje on naziva »apodi« ili bez nogu. One imaju izvanredno kratke noge i njihova stopala nemaju nikakve snage. Tako se one ne mogu njima služiti. Žive kao da ih ni nemaju. Kada se one jedanput spuste na zemlju, one ostaju ležati na njoj kao zalijepljene za nju, jer nisu sposobne uzletjeti. Budući da se ne mogu služiti nogama, one nemaju sredstva, kojim bi se otisnule od zemlje i digle u zrak. Radi toga one ostaju čučati na zemlji i pogibaju na mjestu. Spasiti ih može jedino povoljan vjetar, kada priteče u pomoć njihovoj nemoći. Svojim udarcima o zemlju on ih zahvati i digne, kao što to on čini i s mnogim drugim predmetima. Odgovarajući udarcima vjetra one se počinju služiti krilima, prihvaćaju prvi poticaj i prvi polet, koji im daje vjetar. Potom vjetar i dalje nastavlja davati svoju pomoć te ih tjera da lete sve više i sve dalje. Dragi Teotime, anđeli su kao ptice, koje zbog njihove ljepote i rijetkosti nazivamo »rajskim pticama«. Te ptice nitko još nije vidio na zemlji, osim mrtve. Čim su ti nebeski duhovi napustili božansku ljubav i prepustili se sebičnosti svoje ljubavi, isti čas su se kao mrtvi strovalili u pakao i tamno su bili pokopani. Jer kao što smrt ljude zauvijek rastavlja od ovoga smrtnoga života, tako je pad anđele zauvijek rastavio od vječnoga života. Mi ljudi smo više nalik na apode. Jer, dogodi li nam se nesreća, da uvrijedimo ljubav Božju i s visina njezine milosti padnemo na zemlju i privežemo se uz stvorove, mi uistinu umiremo, ali ne potpunom smrću. Nama još uvijek preostaje neznatna mogućnost kretanja i osim toga ostaju nam noge, to jest ostaje nam nekoliko slabih čuvstava, pomoću kojih mi možemo činiti sitne pokušaje, da ljubimo Boga. Ali to je sve ipak tako malo i tako slabo, da mi sami od sebe ne možemo otrgnuti naše srce od grijeha, niti se više možemo vinuti u visine svete ljubavi, koju smo, jadni kako smo, dragovoljno i izdajnički napustili.

Nema sumnje, da smo zaslužili, da nas Bog ostavi, kada smo mi tako izdajnički ostavili njega. Ali njegova vječna ljubav ne dopušta njegovoj pravednosti, da se često posluži tom kaznom. Naprotiv! Njegova ljubav probudi u njemu sažaljenje, koje ga tjera na to, da nas izvuče iz naše nesreće. To on čini tako, da pošalje povoljan vjetar svojega svetoga nadahnuća. To nadahnuće blagom silom ulazi u naše srce, prožme ga i ispuni. Na kraju ga gane, uzdigne naše misli i potjera naša čuvstva u visine božanske ljubavi. Taj prvi pokret i polet, koji Bog poklanja našim srcima, želeći ih potaći na ono, što je za njih dobro, zbiva se doduše u nama, ali ne po nama. Jer on dolazi iznenada, prije nego smo mi na nj i mislili, prije nego smo mi i mogli na nj misliti. Sami od sebe i sami po sebi nismo mi kadri pomisliti ni jednu jedinu stvar, koja se tiče našega spasenja. Sve ono, što mi možemo u tome pogledu učiniti, dolazi od Boga, 2 Kor 3.5., koji nas nije samo ljubio prije nego smo mi ljubili njega, nego nas je ljubio, da budemo rođeni i da postanemo sveti. Ef 1.4. Radi toga on nas još i danas pretiče i predusreće blagoslovima svoje očinske dobrote. On potiče naš duh, da nas natjera na sveto pokajanje i obraćenje. Molim te, dragi Teotime, promatraj siromašnoga prvaka apostola, kako je, one žalosne noći za vrijeme muke svojega Spasitelja, sav bio utrnuo u svojemu grijehu. Nije ni pomislio, da se kaje za svoj grijeh, kao da nikada nije ni čuo za svojega božanskoga Spasitelja. Kao jedan od onih kržljavih apoda ležao je na zemlji i ne bi se bio nikada pridignuo, da ga pjevanje pijetla, koji je bio oruđe božanske Promisli, nije udarilo u uši i da u isto vrijeme dobri Spasitelj nije bacio na nj svoj spasonosni pogled kao strelicu ljubavi i probo njime kameno srce. Istom tada je iz njegovih očiju procurilo toliko vode, kao ono iz one stijene u pustinji, koju je nekoć udario Mojsije svojim štapom. Promatraj i opet toga istoga apostola u drugoj prilici njegova života. Tom zgodom on spava u Herodovoj tamnici, vezan dvjema lancima. Utamničen je kao mučenik. Ali usprkos tome, on je i ovdje slika siromašnoga čovjeka, koji spava u svojemu grijehu, koji je zatočenik i rob Sotone. Jao! Tko će ga spasiti? Anđeo silazi s neba, udara u bok toga velikoga zatočenika, budi ga i traži od njega, da ustane. Dap 12.6. Isto tako i nadahnuće i poticaj dolaze s neba. Možemo reći, da su oni nalik anđelu, koji udara ravno u srce siromašnoga grešnika i tjera ga, da se digne iz svojega grijeha. Nije li dakle istina, dragi moj Teotime, da se to prvo čuvstvo i taj prvi udarac, koje duša osjeti, kada je Bog pretekne svojom ljubavlju, probudi i potakne, da ostavi grijeh i da se vrati k njemu, rađaju doduše u nama i za nas, ali ne po nama? Ne vrijedi li to isto nesamo za to čuvstvo i za taj udarac, već i za svaki dobar poticaj, koji nastaje u nama i za nas? Mi se probudimo, ali mi se ne probudimo sami od sebe. Nas je probudilo Božje rasvjetljenje, Božje nadahnuće, a da nas je moglo probuditi, ono nas je potreslo i prodrmalo. »Ja sam spavala«, veli pobožna zaručnica, »a moj zaručnik, to jest moje srce je bdjelo.« Pj. nad pj. 5.2. »Evo, ovdje je onaj, koji mene budi zovući me imenom naše ljubavi, a ja po glasu dobro poznam, da je to on«. Iznenada i neočekivano Bog nas zove i budi. U tu svrhu on se služi svojim svetim nadahnućem. Na samom tom početku božanske milosti mi sami ne činimo ništa. Mi jedino osjećamo drmanje, koje Bog izvodi u nama, kako to kaže sv. Bernard. Zapamtimo: to Bog djeluje u nama, ali bez nas. Sv. Franjo Saleški "Teotim" (Rasprava o Božjoj ljubavi)

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 08 vel 2020 16:37

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

Istina je da neki olako i nehajno govore kako je umobolnost po sebi privlačna. No, čak i najkraće razmišljanje pokazat će da, ako je bolest lijepa, onda je to obično tuđa bolest. Neki slijepac može izgledati slikovito, no potrebna su dva oka da bi se sliku vidjelo. Slično tome, čak i u najneobuzdanijoj poeziji umobolnika, mogu uživati samo oni koji su zdravog razuma. Za umobolnog je čovjeka njegova umobolnost sasvim prozaična stvar, jer je posve istinita. Čovjeku koji za sebe drži da je pile, sebi je običan poput pileta. Čovjek koji misli da je komadić stakla, sebi je jednako dosadan kao i komadić stakla. Homogenost njegova uma je ono što ga čini dosadnim, i ono što ga čini ludim. Samo zbog toga što shvaćamo ironiju njegove predodžbe on nam može biti zabavan, samo zbog toga što on ne shvaća ironiju svoje predodžbe su ga i stavili u Hanwell. Ukratko, neobičnosti začuđuju jedino obične ljude. Neobičnosti ne pogađaju neobične ljude. Upravo zato se obični ljudi mnogo bolje zabavljaju, dok se neobični uvijek žale da je život dosadan. A to je također i razlog što novi romani tako brzo umiru, a stare bajke traju vječno. Junak stare bajke uvijek je normalno ljudsko biće; njegove pustolovine su ono što pobuđuje uzbuđenje; one ga uzbuđuju jer je normalan. No, u modernom psihološkom romanu junak je abnormalan; ono središnje nije u središtu. Zato ni najžešće pustolovine na njega ne utječu na odgovarajući način i knjiga postaje dosadna. Možete napisati priču o junaku među zmajevima, ali ne i o zmaju među zmajevima. Bajka raspravlja o tome kako će se razuman čovjek ponašati u ludom svijetu. Razboriti realistički roman danas raspravlja o tome kako će se istinski umobolnik ponašati u bešćutnom svijetu. Počnimo dakle s ludnicom. Iz tog zlog i fantastičnog konačišta krenimo na naše intelektualno putovanje. Dakle, ako moramo baciti letimičan pogled na filozofiju zdravog razuma, prva stvar koju po tom pitanju treba poduzeti jest otkloniti jednu veliku i uobičajenu pogrešku. Svuda je prisutno stajalište, da je imaginacija, posebno mistična imaginacija, pogibeljna za ljudsku duševnu ravnotežu. Za pjesnike se obično govori da su psihološki nepouzdani, i općenito ima neka neodređena asocijacija između lovora ispletenih u kosi i slamčica zabodenih u nju. Činjenice i povijest u potpunosti proturječe tom stajalištu. Većina velikih pjesnika su bili ne samo zdravog razuma već i izrazito praktični. Ako je Shakespeare zaista držao konje, to je bilo stoga što je bio daleko najpouzdaniji za to.

Imaginacija ne rađa umobolnost. Ono što rađa umobolnost, upravo je razum. Pjesnici ne polude, ali igrači šaha da. Matematičari polude, i blagajnici, no kreativni umjetnici vrlo rijetko. Ja ni u kom smislu, kao što će se vidjeti, ne napadam logiku. Ja samo kažem da ta opasnost leži u logici, a ne u imaginaciji. Umjetničko očinstvo jednako je zdravo kao i fizičko. Štoviše, vrijedno je napomenuti da kada je pjesnik zaista bio morbidan to je bilo obično zato što je imao neku slabu točku racionalnosti u svom umu. Poe je, na primjer, zaista bio morbidan, ali ne zato što je bio poetičan, već zato što je bio naročito analitičan. Čak je i šah za njega bio odviše poetičan. Nije volio šah, jer je pun konjanika i kula, poput poeme. Volio je crne pločice za igranje dame, jer su više nalikovale crnim točkama na dijagramu. Možda je najbolji dokaz od svih slijedeći: samo je jedan veliki engleski pjesnik poludio — Cowper. A njega je nedvojbeno u ludilo otjerala logika, ružna i neprijateljska logika o predodređenosti ljudske sudbine. Poezija nije bila bolest već lijek; poezija ga je djelimice održavala zdravim. On je, ponekad, mogao zaboraviti crveni i žedni pakao prema kojemu ga je povlačio odvratni determinizam između širokih voda i bijelih lopoča Ouse-a. John Calvin ga je prokleo. John Gilpin ga je gotovo spasio. Na sve strane vidimo kako ljudi ne polude od sanjarenja. Kritičari su puno luđi od pjesnika. Homer je potpun i sasvim smiren; njegovi kritičari su ti što ga razdiru na ekstravagantne odrpine. Shakespeare je sasvim pri sebi. Jedino su neki njegovi kritičari otkrili da je on zapravo netko drugi. I mada je sv. Ivan Evanđelist u svojoj viziji vidio mnoga neobična čudovišta, sigurno nikad nije vidio tako divlje stvorenje kao što je neki od njegovih komentatora. Opća činjenica je jednostavna. Poezija je zdravog razuma, jer slobodno pluta u beskonačnom moru. Razum nastoji preploviti to beskonačno more i tako ga učiniti konačnim. Rezultat je duhovna iscrpljenost, poput fizičke iscrpljenosti g. Holbeina. Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vježba; shvatiti kakvo sve jest, prevelik je napor. Pjesnik jedino žudi za uzvišenjem i širenjem, za svijetom u kojem će se moći protegnuti. Pjesnik jedino želi glavom doseći nebo. Logičar nastoji nebo unijeti u svoju glavu. I njegova glava je ta koja puca. G. K. Chesterton "Pravovjerje"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 08 vel 2020 16:43

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

Mali je problem, ali ne irelevantan, to što se ovu zapanjujuću zabludu najčešće podržava zapanjujuće pogrešnim navodom. Svi smo mi čuli kako ljudi citiraju glasoviti Drydenov stih kao: "velik je genij ludilu srodan". No, Dryden nije rekao da je veliki genij bliski srodnik ludilu. Sam je Dryden bio veliki genij, i znao je da tome nije tako. Bilo bi teško pronaći čovjeka romantičnijeg od njega samog, ili razumnijeg. Ono što je Dryden rekao bilo je slijedeće: "veliki umovi su često ludilu srodni" i to je istina. Upravo je sama prevelika spremnost intelekta ono što ga dovodi u opasnosti da doživi slom. Također, ljudi bi mogli sjetiti se o kakvom čovjeku Dryden govori. On ne govori ni o kakvom duhovnom vizionaru kao što su Vaughan ili George Herbert. On govori o ciničnom svjetskom čovjeku, skeptiku, diplomati, velikom praktičnom političaru. Takvi su ljudi zaista srodni ludilu. Njihove neprestane kalkulacije o svojoj pameti i o pameti drugih ljudi, opasno su zanimanje. Za um je uvijek opasno procjenjivati um. Neki je brbljavac upitao zašto kažemo: "lud kao šeširdžija". Neki još veći brbljavac bi mogao odgovoriti da je šeširdžija lud, jer mora odrediti mjeru ljudskoj glavi. A ukoliko su veliki mislioci često manijakalni, onda je istina i da su manijaci općenito veliki mislioci. Dok sam bio zauzet polemikom s Clarionom o problemu slobodne volje, R. B. Suthers, taj valjani pisac, rekao je da je slobodna volja ludost, jer ona znači bezrazložno djelovanje, a postupci umobolnika bili bi bezrazložni.

Ja se ovdje ne bavim tom kobnom zabunom u determinističkoj logici. Očito, ako neki postupci, čak i postupci jednog umobolnika, mogu biti bezrazložni s determinizmom je gotovo. Ako se lanac kauzalnosti može prekinuti zbog jednog luđaka, onda se može prekinuti i zbog običnog čovjeka. No, moj je cilj ukazati na nešto praktičnije. Možda je prirodno da jedan moderni marksički socijalist ne zna ništa o slobodnoj volji. Ali je svakako neobično ako jedan moderni marksistički socijalist ne zna ništa o luđacima. Suthers očito nije ništa znao o luđacima. Zadnja stvar koja se može reći za nekog luđaka jest to da su njegovi postupci bezrazložni. Ako se za neke ljudske postupke može reći da su više-manje bezrazložni, onda su to usputni postupci zdrava čovjeka kao na primjer: zviždanje dok hoda, mlaćenje trave štapom, udaranje petom ili trljanje rukama. Sretan je čovjek koji čini beskorisne stvari. Bolestan čovjek nije dovoljno jak, da bi bio dokon. Baš takve nehajne bezrazložne postupke luđak ne bi mogao nikada shvatiti, jer luđak (kao i determinist) općenito vidi odviše povoda u svemu. Luđak bi u tim beznačajnim postupcima otkrio znakove zavjere. Pomislio bi da je odsijecanje trave napad na privatno vlasništvo. Pomislio bi da je udaranje petom signal suučesniku. Kad bi luđak za trenutak mogao postati bezbrižan, postao bi zdrav. Svaki onaj tko je imao nesreću da razgovara s ljudima na rubu ili pak u samom srcu duševne poremećenosti, zna da je njihova najzlokobnija odlika užasna jasnoća detalja, povezivanje jedne stvari s drugom na zemljovidu pomnije razrađenom nego labirint. Ako raspravljate s luđakom, iznimno je vjerojatno da ćete izvući kraći kraj, jer u mnogo slučajeva njegov um radi brže upravo zato jer ga ne usporavaju stvari koje idu zajedno s dobrom prosudbom. Njega ne ometa smisao za humor ili milosrđe ili proste iskustvene činjenice. On je tim više logičan što je izgubio određene zdravorazumske osjećaje. Zaista, opća fraza kojom se opisuje umobolnost u ovom slučaju zavarava. Luđak nije čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma. G. K. Chesterton "Pravovjerje"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 08 vel 2020 19:34

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

O blagosti prema sebi

Blagost možemo vježbati na sebi tako da se ne ljutimo na sebe i svoje nesavršenosti; jer, premda razum zahtijeva da zamrzimo na grijeh, ako nam se dogodi da sagriješimo ta mržnja ne smije biti oštra, puna gnjeva i ljutnje. Griješe, dakle, oni koji se rasrde na sebe zato što su se rasrdili, razgnjeve zato što su se razgnjevili, razljute zato što su se razljutili; jer, tako im srce stalno sve dublje tone u srdžbu; i premda im se čini kako ova druga srdžba uništava prvu, ona zapravo širom otvara vrata novoj koja će se prvom prigodom pojaviti; osim toga, ove srdžbe, ljutnje i gnjev protiv sebe upereni su na oholost ali potječu iz samoljublja; a samoljublje vrijeđa naša nesavršenost. Dakle, trebamo se za svoje pogreške kajati staloženo, ozbiljno i odlučno, jer kao što sudac bolje kažnjava krivce ako im presudu izriče razumno i staloženo nego kad to čini naprasito i strastveno, ne kažnjavajući pogreške po onome što one zaista jesu nego po svojoj strasti; isto tako sami ćemo sebe bolje kazniti kajemo li se staloženo i ustrajno nego kad to činimo s gorčinom, u srdžbi i tjeskobno; jer, kajući se u srdžbi nije nam na umu veličina naših pogrešaka nego sklonosti koje su u nama. Tako primjerice onaj tko je sklon čistoći žestoko će se srditi na svaku pa i najmanju pogrešku koju je učinio protiv nje a teška kleveta koju počini izgledat će mu smiješno. Ako su pak nekome mrski kleveta i ogovaranje neobično će se uznemiriti ako koga i najmanje okleveće a neće mariti ni ako počini najveći grijeh protiv čistoće, i tako redom; to se događa poglavito zato što ljudi ne prosuđuju po svojoj savjesti razumom nego strašću.

Vjeruj mi, Filotea, kao što na dijete više djeluje i popravlja ga ako ga otac kori blago i srčano, nego kad to čini žestoko i ljutito; tako je i s našim srcem; više će ga se kosnuti i više ćemo žaliti ako ono počini kakvu pogrešku pa ga prekorimo blago i smireno, s više samilosti, nego kad to činimo žestoko i strastveno, tražeći da se popravi. Kad bih, primjerice, ja osobito želio i nastojao ne upasti u grijeh taštine a ipak se taštinom teško ogriješio, ne bih svoje srce korio ovako: "Nisi li bijedno, jadno i odvratno kad si se nakon toliko odluka dalo zanijeti taštinom? umri od stida, ne podiži više bestidno oči k nebu, ti izdajničko i svome Bogu nevjerno srce!" i tome slično, nego bih ga nastojao popraviti razumno i samilosno: "Hajde! jadno srce moje, evo, upali smo u jamu koje smo se tako odlučno htjeli kloniti; daj! ustanimo i bježimo iz nje zauvijek; zamolimo za Božje milosrđe i ufajmo se da će nam od sada pa na dalje biti od pomoći, i vratimo se na put poniznosti; glavu gore! Od sada bolje pazimo! Dat će Bog, bit će bolje." Na tom bih prijekoru nastojao izgraditi čvrstu odluku da više neću pasti u ovaj grijeh, koristeći se pritom svim prikladnim sredstvima i slušajući opomene svog duhovnog voditelja. Ako pak netko misli da mu ovako blaga opomene ne može dirnuti srce, neka ga k tome žestoko ukori, da se duboko postidi, no nakon toga sve kajanje treba završiti utjehom i spokojnim svetim pouzdanjem u Boga. Nasljeduj u tome velikog pokornika koji je svoju potištenu dušu ovako tješio: Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! (Ps 42, 6). Pridigni srce svoje kad padne, učini to blago, silno se ponizi pred Bogom kad spoznaš svoju bijedu, i ne čudi se svome padu, jer nije nikakvo čudo što je nemoć nemoćna, slabost slaba a bijeda jadna. Svim srcem zamrzi uvredu koju si Bogu nanijela te hrabro i ufajući se u njegovo milosrđe vrati se na put kreposti s kojeg si zastranila. Sv. Franjo Saleški "Filotea"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 09 vel 2020 12:08

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

KAKO DO RADOSTI

Radost je čuvstvo, ugodno čuvstvo. Ona je pratilica, ili točnije, pjesma posljednica pravog postojanja, pokazatelj sklada u nama, i sukladnosti sa svijetom oko nas, zapravo sukladnosti s drugim (i Drugim). Zato najdublje radosti niču na susretima i najtrajnije radosti cvatu na blizinama. Da čovjek ide za radošću, razumljivo je. No, kao što svaka vrijednost postoji kao iskonska i kao patvorina, tako je i s radošću. Postoje i patvorene radosti. Pravo postojanje za čovjeka jest ljudsko postojanje. Nepravo postojanje je dakle ono koje nije ljudsko, koje je raščovječeno, gdje se svodi na gotovo čisto životinjsko postojanje, gdje se razum stavlja u zagradu, gdje se svjetla savjesti gase, a vatra srca prigušuje. Patvorene radosti su i one radosti koje se ne otvaraju drugome, koje su zatvorene u svoj vrt ograđen visokom ogradom. Narcis, motreći svoje lijepo lice u odsjaju vode, nikad ne bi pao i utopio se da je, umjesto čučanja nad rijekom, prošao rijekom ljudskih sudbina, lica otvorena oku ljudi. U biti, radost kao krivotvorina jest ona radost koja zatire a ne promiče život, koja u konačnici vodi u smrt a ne u život, koja se ne temelji na skladu sa sobom i s drugima. Nadomjestak za ono iskonsko u prvi čas uvijek ima okus iskonskoga, kao i npr. surogati kave i čaja, šećera i drugih tvari. Tako je i s radošću. Nadomjesci, pa i patvorine - nisu li patvorene novčanice naoko slične pravima!? — imaju okus i izgled nepatvorenoga. I zato ljudi trče za patvorinama radosti. No, kako one nisu duboke, a pogotovo ne trajne — za razliku od pravih radosti koje proniču biće i drže dugo - čovjek traži sve jače i jače, sve češće i češće podražaje, koji bi izbili čuvstva radosti i zadovoljstva. I tako rastu doze svih pomama i narkoza, zaglušnost svih tonova i nestrpljivost svih žudnji. Istinska radost, dakako, nije smijuljenje u prikrajku niti gnječenje smijeha iza usnica. Ona je široka i silna. Razmjerna je skladu vlastitog postojanja i sukladnosti sa susjedovim postojanjem. Šesto sjetilo ili buon senso mnogo pomaže radosti jer otkriva čovjeku gdje svršava a gdje cvate sklad. U Bibliji stoji rečenica »Radost Gospodnja snaga je vaša«. Doista, postoji sveza između radosti i snage. Bijes je snažan u svome naponu, no radost je još snažnija u svojoj punini. Radost Gospodnja jest postojanje u skladu sa sobom, s drugim i s Drugim (Gospodom), i ona je snaga. Kako bilo da bilo, radost je pjesma posljednica sklada sa sobom i s drugim. A ima li što snažnije od pjesme! Ivan Golub "Čežnja za licem"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Hrvoje Hrki

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 10 vel 2020 07:37

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1534
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 21 zahvala

Bravo Frane...ti teolozi su puno bolji od filozofa ( chesterton je katol.pisac)
Kada stigneš pomalo dodavaj, da ne zatrpaš odjednom, onda ljudi ne stignu čitati
PO MENI BI BILO BOLJE DA SI OTVORIO TEMU ZA SVAKOG TEOLOGA(PISCA) POSEBNO, NAPOSE, DA SE LAKŠE MOŽE NAĆI ŠTA JE TKO NAPISAO NA JEDNOM MJESTU...ali, kako ti hoćeš napravi

I tko voli ili koga zanima neka čita, a koga ne zanima neka ne čita i neka ne kvoca protiv :a1163:

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 10 vel 2020 15:33

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

Hrvoje Hrki napisao:

..ti teolozi su puno bolji od filozofa ( chesterton je katol.pisac)
Kada stigneš pomalo dodavaj, da ne zatrpaš odjednom, onda ljudi ne stignu čitati
PO MENI BI BILO BOLJE DA SI OTVORIO TEMU ZA SVAKOG TEOLOGA(PISCA) POSEBNO, NAPOSE, DA SE LAKŠE MOŽE NAĆI ŠTA JE TKO NAPISAO NA JEDNOM MJESTU...ali, kako ti hoćeš napravi

Neka bude jedna tema. Kažem ti da imam stotinu autora i barem tisuću tekstova u tikvanji koje mislim ovde staviti.

Razne teme od raznih autora, ali sve na jednom mjestu. Ako bude svaki autor posebno, "zagadit" ćemo cijeli forum. Ovde ležerno, šta dođe dođe.

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Uzbudljiva romantika pravovjerja

Postano: 10 vel 2020 17:58

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala

SIROMAŠTVO I NENAVEZANOST

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko. Mt 5,3

Govoreći o siromaštvu duhom, učitelji duhovnoga života općenito ga razumijevaju na dvojak način. U užemu smislu radi se o nenavezanosti srca na zemaljska imanja. U širemu smislu, siromaštvo duhom znači nenavezanost na sve zemaljsko, bez obzira što to bilo. Upravo je u ovome smislu siromaštvo duha nužno svima koji teže za savršenstvom. Naše srce ne može postojati bez ljubavi; ono će ljubiti ili Boga ili stvorenja. Ako ne ljubi stvorenja, sigurno će ljubiti Boga. Prema tome, da bismo postali sveti, iz svoga srca moramo odstraniti sve što nije za Boga. Kada bi netko došao pustinjskim ocima sa željom da ga prime u zajednicu, postavili bi mu pitanje: "Donosiš li ispražnjeno srce kako bi se moglo ispuniti Duhom Svetim?" Bili su u pravu budući da u srcu koje je ispunjeno zemaljskim stvarima nema mjesta za ljubav prema Bogu. Tko donese posudu ispunjenu zemljom na izvor vode, ne može je napuniti vodom sve dok ne odstrani zemlju kojom je ispunjena. Kako je moguće da mnogi ljudi mole i često pristupaju svetoj pričesti pa ipak ne postižu nikakav značajan napredak u ljubavi prema Bogu? Nema sumnje, razlog je u tome što im je srce ispunjeno samopoštovanjem, taštinom, samovoljom i navezanošću na stvorenja. Tko, dakle, želi ostvariti savršenu ljubav prema Bogu, taj mora živjeti siromaštvo duha. Mora biti nenavezan na svjetske posjede, zemaljske časti, druga stvorenja i sama sebe. Naš je božanski Otkupitelj rekao: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3), i još: "Jao vama, bogataši!" (Lk 6,24). Što želi reći tim riječima? Da su svi siromasi blaženi i da su svi bogataši nesretni? Nipošto, nego radije želi potaknuti sve, i bogate i siromašne, da vrše vrlinu siromaštva i nenavezanosti. Naime, postoje mnogi koji su siromašni zemaljskim dobrima, ali srcem uporno čeznu za svjetovnim stvarima, a s druge strane postoje i bogataši čija su srca potpuno odijeljena od njihovih zemaljskih posjeda. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!

Vrh

Strana 1 od 5

[ 50 post(ov)a ]

Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 Sljedeće

Početna » Teologija » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na: