www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 27 lis 2020 18:45

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 50 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 10 vel 2020 18:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Siromasi duhom


Siromasi ovoga svijeta ne posjeduju siromaštvo duha samim time što trpe oskudicu dobara ovoga života. Siromaštvo duhom sastoji se u želji da se nema ništa osim Boga. "Susrećem siromahe," veli sveti Augustin, "a zatim otkrivam da nisu siromašni", drugim riječima: mnogi su stvarno siromašni, a malo ih je siromašno duhom i željom. Sveta Terezija kaže da oni koji izvana izgledaju siromašni, a nisu siromašni duhom, zavaravaju i sebe i svijet oko sebe. Što im vrijedi njihovo materijalno siromaštvo? Onaj tko je izvana siromašan, ali u srcu nosi nezasitnu želju za bogatstvom, taj ima samo teret, a ne i krjepost siromaštva. Istinski krjeposni siromasi ne žele ništa osim Boga, i upravo su zbog toga neizmjerno imućni. Takve opisuje sveti Pavao da su "kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju" (2 Kor 6,10). No kako mogu oni koji su bogati zemaljskim dobrima ipak posjedovati siromaštvo duhom? To mogu tako da nemaju neurednu navezanost na svoj imetak. Što su dobra ove zemlje? Pravo uzevši, ona su samo naizgled dobra te nikada ne mogu zadovoljiti čovjekovo srce. Prorok Hagaj kaže: "Jedete, a niste siti" (Hag 1,6). Umjesto da utaže glad, kaže sveti Bernard, zemaljska je dobra samo povećavaju. Kada bi ta dobra zaista mogla priuštiti zadovoljstvo čovjekovu srcu, bogataši i mogućnici bili bi savršeno sretni, no iskustvo pokazuje suprotno. U pravilu su to najnesretniji ljudi, budući da ih more strahovi, zavisti i tuge. "Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!" Imao sam sve ove stvari, reče Salomon, "i gle: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!" (Prop 1,14). Uz ovo treba dodati činjenicu da se oni, koji su neprestano zaokupljeni povećavanjem svojega zemaljskog imutka, nalaze u velikoj pogibelji da zauvijek propadnu. Na to nas upozorava apostol u svojoj Poslanici Timoteju: "Oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, đavolsku zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest ljubav prema novcu; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima" (1 Tim 6,9-10). Želimo li pripadati Bogu, moramo se odreći svih navezanosti na zemaljska dobra. Tko teži za zemaljskim dobrima, kaže sveti Filip Neri, nikada ne će postati svet. Bogatstvo koje moramo nastojati steći, kaže sveti Prosper, nisu vremenita dobra, nego krjeposti, poniznost, blagost, čistoća, pobožnost, jer one će predstavljati našu veličinu i slavu na nebu. "Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu" (Mt 6,19). Imućni ljudi mogu živjeti siromaštvo duha dajući milostinju i vršeći dobra djela. "O sretne li razmjene," kaže sveti Petar Damijanski, "dajemo zemlju, a primamo zlato", to jest, dajemo svoj zemaljski posjed, a zauzvrat primamo Božje milosti i vječnu nagradu na nebu. U svim razdobljima kršćanstva bilo je ljudi visoka položaja koji su živjeli veoma jednostavno, kako bi mogli vršiti dobra djela. Plemenitašica Violanta Palombara odijevala se u jednostavno ruho. Njezina je krunica bila izrađena od jeftina drveta. Netom pred smrt čuli su je kako kliče: "Ah, što to vidim! Moja je haljina postala blistava, a zrnca se krunice ljeskaju poput dragulja." Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2020 18:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Istinska nenavezanost


Naša se nenavezanost na zemaljskie stvari prepoznaje po prepuštanju u Božju volju prilikom zemaljskih nedaća, kao što je novčani gubitak poradi nesretna slučaja ili krađe. Vjera nas uči da se ništa ne događa bez Božjega dopuštenja. Stoga, ako pretrpimo gubitak dobra glasa ili zemaljskoga imetka, Bog očito ne želi grijeh koji je to prouzročio, nego želi ili dopušta trpljenje koje nas snalazi, i to zbog našega dobra. Kada je k pobožnome Jobu prispio glasnik s viješću da su mu Sabejci oteli sve što je imao i pobili njegovu djecu, Božji je čovjek odvratio: "Gospodin je dao, Gospodin je oduzeo." Nije rekao: "Gospodin je dao, a Sabejci su oduzeli", nego: "Gospodin je dao, Gospodin je oduzeo; dogodilo se kako se Gospodinu svidjelo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodinovo" (Job 1,21). Najzad, na očit način dokazujemo da posjedujemo duh nenavezanosti ukoliko smo spremni žrtvovati sve što imamo - bogatstvo, časti, ugled, položaj - jednom riječju, svaku zemaljsku pogodnost samo zato da ne bismo uvrijedili Boga. Takav su duh posjedovali sveti mučenici. Dacijan, upravitelj pokrajine Tanigme, obratio se mladome đakonu Vinku sljedećim riječima: "Mladiću moj, još si posve mlad; sreća ti se blagonaklono smiješi. Da je postigneš, trebaš se samo odreći svoje vjere; budi poslušan caru i izbjegni sramotnu smrt." Vinko se okrenuo biskupu Valeriju koji je zajedno s njime stajao pred upraviteljem te mu rekao: "Oče, ako želiš, odgovorit ću i u tvoje ime." Sveti biskup, koji je bio pripravan sve pretrpjeti iz ljubavi prema Isusu Kristu, reče: "Da, sine moj! Kao što sam ti već povjerio propovijedanje Božje riječi, sada ti povjeravam i ispovijedanje naše vjere." Na to je Vinko izjavio upravitelju da i Valerije i on štuju samo jednoga Boga te da niti mogu niti žele klanjati se đavolima, jer upravo to su bogovi Rimskoga Carstva. "Osim toga," nastavio je, "nemoj sebi umišljati da ćeš svojim prijetnjama ili obećanjima utjecati na nas. Ništa na ovome svijetu ne može donijeti toliko časti i sreće kao umiranje za Isusa Krista." Razgnjevivši se zbog neustrašivosti svetoga đakona, upravitelj je povikao: "Ili ćete prinijeti žrtvu bogovima ili će vas vaša drskost stajati života!" Sveti je đakon glasno odgovorio: "Već sam ti rekao da nam ne možeš učiniti veće dobročinstvo negoli predati nas u smrt zbog Isusa Krista i možeš biti uvjeren da ćeš se ti prije iscrpiti mučeći nas nego što ćemo se mi izmoriti od tvoga mučenja." Promotrimo sada neka sredstva koja su nužna za ostvarivanje ove nenavezanosti na sve zemaljske stvari. Prije svega, da se iz srca ukloni svaka neuredna navezanost, treba se baviti razmišljanjem o smrti. Dan smrti naziva se "danom gubitka" budući da se toga dana gube zemaljska bogatstva, časti i ugodnosti. Zbog toga kaže sveti Ambrozije da te stvari zapravo ne smijemo nazivati svojim vlasništvom budući da ih ne možemo ponijeti sa sobom na drugi svijet, kamo nas mogu pratiti samo krjeposti. Stoga je imao pravo čovjek koji je, uvidjevši ispraznost ovoga svijeta, napisao na lubanju sljedeće riječi: "Onome tko razmišlja, sve ovo na zemlji čini se vrijednim prijezira." No, zbog čega postoji tako mnogo nesretnih ljubitelja ovoga svijeta? Zato što ih vrlo malo razmišlja o smrti. Bijedna Adamova djeco, kaže Duh Sveti, zašto ne odstranite iz svojih srdaca svaku zemaljsku navezanost? "Zašto ispraznost ljubite, opsjenu slijedite?" (Ps 4,3). Ono što se dogodilo tvojim pređima, dogodit će se i tebi. I oni su voljeli obitavalište koje sada pripada tebi, no oni su otišli u vječnost, a i ti ćeš za njima. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2020 10:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1534
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 21 zahvala
Fran26 napisao:
SIROMAŠTVO I NENAVEZANOST


Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko. Mt 5,3

Govoreći o siromaštvu duhom, učitelji duhovnoga života općenito ga razumijevaju na dvojak način. U užemu smislu radi se o nenavezanosti srca na zemaljska imanja. U širemu smislu, siromaštvo duhom znači nenavezanost na sve zemaljsko, bez obzira što to bilo. Upravo je u ovome smislu siromaštvo duha nužno svima koji teže za savršenstvom. Naše srce ne može postojati bez ljubavi; ono će ljubiti ili Boga ili stvorenja. Ako ne ljubi stvorenja, sigurno će ljubiti Boga. Prema tome, da bismo postali sveti, iz svoga srca moramo odstraniti sve što nije za Boga. Kada bi netko došao pustinjskim ocima sa željom da ga prime u zajednicu, postavili bi mu pitanje: "Donosiš li ispražnjeno srce kako bi se moglo ispuniti Duhom Svetim?" Bili su u pravu budući da u srcu koje je ispunjeno zemaljskim stvarima nema mjesta za ljubav prema Bogu. Tko donese posudu ispunjenu zemljom na izvor vode, ne može je napuniti vodom sve dok ne odstrani zemlju kojom je ispunjena. Kako je moguće da mnogi ljudi mole i često pristupaju svetoj pričesti pa ipak ne postižu nikakav značajan napredak u ljubavi prema Bogu? Nema sumnje, razlog je u tome što im je srce ispunjeno samopoštovanjem, taštinom, samovoljom i navezanošću na stvorenja. Tko, dakle, želi ostvariti savršenu ljubav prema Bogu, taj mora živjeti siromaštvo duha. Mora biti nenavezan na svjetske posjede, zemaljske časti, druga stvorenja i sama sebe. Naš je božanski Otkupitelj rekao: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3), i još: "Jao vama, bogataši!" (Lk 6,24). Što želi reći tim riječima? Da su svi siromasi blaženi i da su svi bogataši nesretni? Nipošto, nego radije želi potaknuti sve, i bogate i siromašne, da vrše vrlinu siromaštva i nenavezanosti. Naime, postoje mnogi koji su siromašni zemaljskim dobrima, ali srcem uporno čeznu za svjetovnim stvarima, a s druge strane postoje i bogataši čija su srca potpuno odijeljena od njihovih zemaljskih posjeda. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"


lijepo to obrazlaže sv. alfonso...mnoge buni taj pojam siromašni duhom...boldao sam po meni dobro obrazloženje

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2020 10:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1534
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 21 zahvala
Fran26 napisao:
Istina je da neki olako i nehajno govore kako je umobolnost po sebi privlačna. No, čak i najkraće razmišljanje pokazat će da, ako je bolest lijepa, onda je to obično tuđa bolest. Neki slijepac može izgledati slikovito, no potrebna su dva oka da bi se sliku vidjelo. Slično tome, čak i u najneobuzdanijoj poeziji umobolnika, mogu uživati samo oni koji su zdravog razuma. Za umobolnog je čovjeka njegova umobolnost sasvim prozaična stvar, jer je posve istinita. Čovjeku koji za sebe drži da je pile, sebi je običan poput pileta. Čovjek koji misli da je komadić stakla, sebi je jednako dosadan kao i komadić stakla. Homogenost njegova uma je ono što ga čini dosadnim, i ono što ga čini ludim. Samo zbog toga što shvaćamo ironiju njegove predodžbe on nam može biti zabavan, samo zbog toga što on ne shvaća ironiju svoje predodžbe su ga i stavili u Hanwell. Ukratko, neobičnosti začuđuju jedino obične ljude. Neobičnosti ne pogađaju neobične ljude. Upravo zato se obični ljudi mnogo bolje zabavljaju, dok se neobični uvijek žale da je život dosadan. A to je također i razlog što novi romani tako brzo umiru, a stare bajke traju vječno. Junak stare bajke uvijek je normalno ljudsko biće; njegove pustolovine su ono što pobuđuje uzbuđenje; one ga uzbuđuju jer je normalan. No, u modernom psihološkom romanu junak je abnormalan; ono središnje nije u središtu. Zato ni najžešće pustolovine na njega ne utječu na odgovarajući način i knjiga postaje dosadna. Možete napisati priču o junaku među zmajevima, ali ne i o zmaju među zmajevima. Bajka raspravlja o tome kako će se razuman čovjek ponašati u ludom svijetu. Razboriti realistički roman danas raspravlja o tome kako će se istinski umobolnik ponašati u bešćutnom svijetu. Počnimo dakle s ludnicom. Iz tog zlog i fantastičnog konačišta krenimo na naše intelektualno putovanje. Dakle, ako moramo baciti letimičan pogled na filozofiju zdravog razuma, prva stvar koju po tom pitanju treba poduzeti jest otkloniti jednu veliku i uobičajenu pogrešku. Svuda je prisutno stajalište, da je imaginacija, posebno mistična imaginacija, pogibeljna za ljudsku duševnu ravnotežu. Za pjesnike se obično govori da su psihološki nepouzdani, i općenito ima neka neodređena asocijacija između lovora ispletenih u kosi i slamčica zabodenih u nju. Činjenice i povijest u potpunosti proturječe tom stajalištu. Većina velikih pjesnika su bili ne samo zdravog razuma već i izrazito praktični. Ako je Shakespeare zaista držao konje, to je bilo stoga što je bio daleko najpouzdaniji za to.

Imaginacija ne rađa umobolnost. Ono što rađa umobolnost, upravo je razum. Pjesnici ne polude, ali igrači šaha da. Matematičari polude, i blagajnici, no kreativni umjetnici vrlo rijetko. Ja ni u kom smislu, kao što će se vidjeti, ne napadam logiku. Ja samo kažem da ta opasnost leži u logici, a ne u imaginaciji. Umjetničko očinstvo jednako je zdravo kao i fizičko. Štoviše, vrijedno je napomenuti da kada je pjesnik zaista bio morbidan to je bilo obično zato što je imao neku slabu točku racionalnosti u svom umu. Poe je, na primjer, zaista bio morbidan, ali ne zato što je bio poetičan, već zato što je bio naročito analitičan. Čak je i šah za njega bio odviše poetičan. Nije volio šah, jer je pun konjanika i kula, poput poeme. Volio je crne pločice za igranje dame, jer su više nalikovale crnim točkama na dijagramu. Možda je najbolji dokaz od svih slijedeći: samo je jedan veliki engleski pjesnik poludio — Cowper. A njega je nedvojbeno u ludilo otjerala logika, ružna i neprijateljska logika o predodređenosti ljudske sudbine. Poezija nije bila bolest već lijek; poezija ga je djelimice održavala zdravim. On je, ponekad, mogao zaboraviti crveni i žedni pakao prema kojemu ga je povlačio odvratni determinizam između širokih voda i bijelih lopoča Ouse-a. John Calvin ga je prokleo. John Gilpin ga je gotovo spasio. Na sve strane vidimo kako ljudi ne polude od sanjarenja. Kritičari su puno luđi od pjesnika. Homer je potpun i sasvim smiren; njegovi kritičari su ti što ga razdiru na ekstravagantne odrpine. Shakespeare je sasvim pri sebi. Jedino su neki njegovi kritičari otkrili da je on zapravo netko drugi. I mada je sv. Ivan Evanđelist u svojoj viziji vidio mnoga neobična čudovišta, sigurno nikad nije vidio tako divlje stvorenje kao što je neki od njegovih komentatora. Opća činjenica je jednostavna. Poezija je zdravog razuma, jer slobodno pluta u beskonačnom moru. Razum nastoji preploviti to beskonačno more i tako ga učiniti konačnim. Rezultat je duhovna iscrpljenost, poput fizičke iscrpljenosti g. Holbeina. Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vježba; shvatiti kakvo sve jest, prevelik je napor. Pjesnik jedino žudi za uzvišenjem i širenjem, za svijetom u kojem će se moći protegnuti. Pjesnik jedino želi glavom doseći nebo. Logičar nastoji nebo unijeti u svoju glavu. I njegova glava je ta koja puca. G. K. Chesterton "Pravovjerje"


dobro je naglasio da nema sudbine, nema predestinacije u životu svakog čovjeka ...kalvinisti su u velikoj zabludi,ali i svi moderni ljudi koji se često pozivaju na sudbinu i usud...da ne pričam o mnogim navodnim katolicima koji vjeruju da im položaj zvijezda i horoskop određuje sudbinu! :oops:

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2020 18:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
lijepo to obrazlaže sv. alfonso...mnoge buni taj pojam siromašni duhom...boldao sam po meni dobro obrazloženje

Da. I još;


P. Koji su siromasi duhom, koje Isus Krist naziva blaženima?

O. Siromasi duhom su prema Evanđelju oni čije je srce odvojeno od bogatstva, koji se dobro služe bogatstvom, ako ga posjeduju, koji ga ne traže zabrinuto ako ga nemaju i koji predano podnose gubitak bogatstva, ako im ga tko oduzme.
Veliki katekizam sv. Pija X.



Q. What does the first Beatitude mean by the "poor in spirit"?

A. The first Beatitude means by the "poor in spirit" all persons, rich or poor, who would not offend God to possess or retain anything that this world can give; and who, when necessity or charity requires it, give willingly for the glory of God. It includes also those who humbly submit to their condition in life when it cannot be improved by lawful means. The Baltimore Catechism



What, then, does He say? "Blessed are the poor in spirit, for theirs is the kingdom of heaven." We read in Scripture concerning the striving after temporal things, "All is vanity and presumption of spirit;" but presumption of spirit means audacity and pride: usually also the proud are said to have great spirits; and rightly, inasmuch as the wind also is called spirit. And hence it is written, "Fire, hail, snow, ice, spirit of tempest." But, indeed, who does not know that the proud are spoken of as puffed up, as if swelled out with wind? And hence also that expression of the apostle, "Knowledge puffs up, but charity edifies." And "the poor in spirit" are rightly understood here, as meaning the humble and God-fearing, i.e. those who have not the spirit which puffs up. Nor ought blessedness to begin at any other point whatever, if indeed it is to attain unto the highest wisdom; "but the fear of the Lord is the beginning of wisdom;" for, on the other hand also, "pride" is entitled "the beginning of all sin." Let the proud, therefore, seek after and love the kingdoms of the earth; but "blessed are the poor in spirit, for theirs is the kingdom of heaven." Sv. Augustin "On the Sermon on the Mount, Book I"



Siromašni u duhu

Što se tiče prvoga blaženstva ono spada među najparadoksalnija. Riječ je o siromašnima u duhu kojima se obećaje da će biti posjednici nebeskoga kraljevstva. Takvo obećanje i proglašavanje siromašnih blaženima otvara velika pitanja: Što znači biti siromašan u duhu i tko su oni siromašni u duhu? Je li Isusova poruka namijenjena samo beskućnicima, bijednicima, socijalno nezbrinutima ili Isusova poruka ima širu osnovu i zadire dublje u život pa zahvaća i druge društvene slojeve? Ako se siromašni i bijednici proglašavaju blaženima i sretnima, je li cilj Isusove poruke siromaštvo i bijeda, nazadak, a ne napredak? Nije li ovo prvo blaženstvo svojim lakim obećanjem samo sredstvo za smirivanje i zavaravanje onih koji u životu nemaju ničega. Zbog svih tih teških pitanja vezanih uz prvo blaženstvo potrebno je ozbiljnom analizom pokušati dosegnuti stvarno značenje i poruku pojmovnoga sklopa siromašni u duhu. Ponajprije treba ustanoviti da se pojmovni sklop - siromašni u duhu sastoji zapravo od dva važna pojma: (ptohos) - siromašan i (pneuma) duh. Više je nego očito da je glavni pojam u tom sklopu duh koji je samo atributivno određen pridjevom siromašan. Sam pojam (ptohos) - siromašan uključuje nekoliko mogućih značenja. Prvenstveno su to značenja: nemati nešto, imati potrebu za onim čega se nema i potrebu za drugim koji ima ono što mi nemamo. On se može odnositi na stvarno materijalno siromaštvo, ali se pod tim pojmom može razumjeti i egzistencijalno siromaštvo. U Psalmima se pojam (ptohos) susreće 7 puta (24,16; 39,18; 68,30; 69,6; 85,1; 87,16; 108,22). U svim tim slučajevima govor je o osobi koja je siromašna i potrebita Božje pomoći. Istina, Psalmi ne rabe sintagmu »siromašni u duhu«, ali se u njima nalazi ponašanje koje je opisano tim jezičnim izričajem. Molitelj je svjestan svoga stanja u kojem potrebuje Božju pomoć i on takvo stanje neuvijeno i priznaje. A jer se to događa u molitvi, biva još jasnije da molitelj ističe vlastitu nedostatnost i potpunu ovisnost o Bogu. Na tim se mjestima ne opisuje neko konkretno materijalno siromaštvo i neki konkretni materijalni nedostatak, nego određena i ozbiljna životna potreba. Kod proroka pojam se susreće osobito često u Amosa i Izaije. No ovdje je riječ o osobama koje su tlačene, ugnjetavane, društveno i vjerski obespravljene, dakle, o ljudima koji su pritisnuti siromaštvom u socijalnom području života. To su oni koji su potlačeni i koji trebaju pomoć, jer ne mogu sami sebi pomoći. Istom odlučnom Božjom akcijom korjenito će se promijeniti njihova situacija. Oni se nazivaju različitim pojmovima, ali je najčešći od tih pojmova pojam koji označava čovjekovo siromaštvo pred Bogom, ali i pred ljudima. U Izaije se osobito naglašava da će Bog intervenirati u korist siromaha i da će taj zahvat pridonijeti korjenitoj promjeni. Ta se najava Božjega zahvata na strani siromaha najavljuje kao vesela vijest (Iz 29,18; 47,17; 61,1-2).

Prema tome, pojam (ptohos) označava s jedne strane materijalno siromaštvo i patnju koja iz toga nastaje, a s druge strane, potrebu tuđe pomoći, prvenstveno Božje, kako bi se to stanje razriješilo. Siromaštvo ne izražava samo nedostatak nego i potrebu za otklanjanjem tog nedostatka. S druge strane, pojam siromašan može se shvatiti i u egzistencijalnom smislu, gdje potreba nije ograničena samo na materijalna dobra nego uključuje svekoliku ugroženost i nedostatak čovjekova bića. No tu je također i pojam (pneuma) - duh, ali i središte čovjekove osobe uz koji je vezan atribut siromašan. Ta jezična konstrukcija stoji u dativu i može se odnositi na ljudski ili Božji duh. Ukoliko bi to bio instrumentalni dativ, onda bi doista bila riječ o siromaštvu. Ako bi to bio ljudski duh, onda bi značilo biti siromašan iz svoje vlastite slobode. Ali protiv takvog tumačenja govori mnogo toga. Stoga ostaje ona druga mogućnost, da je posrijedi dativ odnosa. Gotovo da se izričaj i ne može odnositi na Božji duh, pa ostaje mogućnost ljudskoga duha. U tom slučaju ne može biti riječ samo o materijalnom siromaštvu nego i o nutarnjem. Riječ je o čovjekovu duhu ili o središtu čovjekova bića koje je svjesno svoje nedostatnosti, ali istodobno svjesno i potrebe i upućenosti na drugoga. Prema tome, siromašni u duhu bi bili oni ljudi koji su svjesni da je njihov duh, središte njihove osobe, nedostatan sam sebi i da je potrebit drugoga u ostvarivanju ljudskoga smisla i sreće te da je u konačnici čovjek pred Bogom upućen na drugoga i na posve Drugoga. Taj izričaj, dakle, označava da čovjek nije biće zatvoreno u sama sebe i dostatno samome sebi, nego da svoju sreću i smisao ostvaruje u drugome i s drugima i, napokon, da svoj smisao treba tražiti u drugome i posve Drugome. Zato Isus i upozorava na opasnost koja može nastati zbog čovjekove »opsjednutosti« materijalnim stvarima i brigama te poziva da se oslobodi tereta koji čovjeku priječi čovječnost. Biti njegov učenik neminovno uključuje slobodu od materijalnih dobara i spremnost hoda s njim i za njim. Hod s Isusom znači praktičan odmak od posvemašnje ovisnosti i robovanja materijalnome bogatstvu. Sintagma ne isključuje, dakle, ni one koji se osjećaju potlačenima i siromašnima u doslovnom fizičkom smislu, ali se ne bi smjela shvaćati redukcijski i isključivo. Siromaštvo je ovdje vrlo širok pojam, osobito kad je povezan u jezični sklop s čovjekovim duhom. Poruka je ovoga prvoga blaženstva da će oni koji budu svjesni svoga vlastitoga siromaštva, nedostatnosti središta vlastite osobe kao i potrebe drugih ljudi u otklanjanju tog nedostatka i naposljetku posve Drugoga - Boga, doista i pronaći svoj smisao i svoju sreću: kao čisti dar, kao istinsku ljubav, kao pravu dobrotu, kao konkretnu pomoć. Siromašni duhom trebaju taj dar htjeti i znati primiti. U konačnici taj će dar dobrote i ljubavi učiniti središte njihove osobe uistinu bogatim. Iako siromašni, takvi će postati sposobni da budu dionicima nebeskog zajedništva sreće i ljubavi, posjednicima Božjega kraljevstva, jer će im sam Bog biti konačna nagrada i sreća. U ovom se blaženstvu ipak ne govori o ljudskim sustavima i zemaljskim kraljevstvima, nego je prvenstveno riječ o nebeskom, Božjem kraljevstvu i o nevjerojatnoj tvrdnji da će upravo siromašni u duhu biti suvlasnici tog kraljevstva. Isus je na više mjesta posve jasno dao do znanja da se nebesko kraljevstvo ne zasniva na zemaljskom, materijalnom, propadljivom bogatstvu, nego da se, zapravo, temelji na posebnim odnosima među ljudima, a onda i na posebnom odnosu prema Bogu. Time se istodobno ističe kako se ljudska sreća zapravo gradi na drugim i drukčijim temeljima nego što je to običan posjed. U Božjem kraljevstvu isključeno je posjedovanje kao izrabljivanje. U njemu vladaju odnosi srca, a to će reći odnosi koji proizlaze iz središta osobe i odatle bitno određuju život i djelovanje. Svako pak posjedovanje, kao zatvaranje u vlastiti svijet, ruši čovjeka u središtu bića i k tomu mu onemogućuje ući u svijet koji će biti lišen ograničenosti zakona imanja. Iz svega toga proizlazi da u svijetu Božje vladavine neće nipošto biti moguće uspostaviti odnose nadređivanja i podređivanja, te iskorištavanja i posjedovanja drugoga u bilo kojem pogledu. E. Fromm je osobito dobro naglasio presudnu razliku između imati i biti u životu kao i sve ono što slijedi ne samo između ta dva glagola nego i između dva temeljna životna opredjeljenja. Život - prema Frommu - koji se temelji na imati pretpostavlja razaranje, lažnu sigurnost, nezadovoljstvo i besmisao života, a život koji se temelji na biti nosi dinamiku, rast, smisao, ljubav. Riječ je o dvjema različitim, ali bitnim razinama života. Ne treba posebno isticati da je biblijska poruka postavljena na razinu onoga biti. Uostalom, u biblijskoj poruci i samo ime Božje u vezi je sa zbiljom označenoj glagolom biti - on je onaj koji jest: Jahve (Izl 3,14). Božo Lujić "Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2020 19:00 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
dobro je naglasio da nema sudbine, nema predestinacije u životu svakog čovjeka ...kalvinisti su u velikoj zabludi,ali i svi moderni ljudi koji se često pozivaju na sudbinu i usud...da ne pričam o mnogim navodnim katolicima koji vjeruju da im položaj zvijezda i horoskop određuje sudbinu! :oops:

Da. I još;


U kršćanstvu se neprestano pojavljivalo takozvano učenje o predestinaciji. Po tome učenju jednostavno je unaprijed određeno tko će doći u raj, a tko u pakao. Crkva je to uvijek odbijala. Jer zamisao da ja kao pojedinac zapravo ne mogu ništa učiniti — zato što sam predodređen za pakao, a ako sam predodređen za raj, onda je to tako — sigurno nije primjerena vjeri. Bog je stvorio stvarnu slobodu i dopušta nam da mu poremetimo planove (iako to čini tako da od toga stvara opet nešto novo). Joseph Ratzinger "Bog i svijet"


Kad se predestinacija shvaća kao uklanjanje ljudske slobode u spasenjskom djelovanju, onda je heretički predestinacionizam (DS 529 621 si 625 1556 1567; NR 824 835). Ne postoji nikakva pozitivna i aktivna predestinacija za grijeh. Takva je nespojiva i nužna za svetost Božju i njegovu sveopću volju spasenja, jer grešnost grešnog čina kao manjak bića ne zahtijeva nikakvu pozitivnu božansku uzročnost. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"


Bog kao apsolutni temelj, koji svojim slobodnim činom svemu daje stvarnost, gleda svijet ne samo u njegovu hodu, nego ga mora htjeti da on postane; u tom htijenju on nije ničim određen osim svojom vlastitom mudrom dobrostivom slobodom (koja je nužno neshvatljiva i neopoziva). Stoga postoji neka predestinacija slave za ljude koji postaju (DS 1540 1565 1567; NR 809 833 835; Rim 8,29). Ukoliko se ona odnosi na cjelinu ljudskog spasenja (iz ćudoredne dobre odluke koju Bog omogućuje svojom djelotvornom milošću i iz slave koja otuda slijedi), ona ima slobodnu Božju ljubav kao jedini temelj. Ali kao takva želi ona slavu čovjeka kao ovisnu o njegovoj ćudorednoj odluci. Putujućem čovjeku je predestinacija, ovisno o pojedincu, nepoznata (spasenjska sigurnost), ali predmet čvrste nade i molitve. Ta predestinacija ne uklanja slobodu stvorenja, njegovu odgovornost i dijaloško partnerstvo s Bogom, nego je upravo njihov temelj, jer Bog upravo hoće slobodno i njegov čin. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"



Izbor i predodredenje


Himan podcrtava početni Očev "izbor" koji ima odlučno značenje.. "Izabrati" znači očitovati svoju naklonost onome koga volimo i koga osobno cijenimo. Tim je izborom posebno potvrđeno da je Otac osobno ljubio, još i prije njihova postanka, one koji će mu biti posinjena djeca u Isusu. Mogli bismo zamisliti da je Očeva nakana bila općenita, globalna, da uspostavi očinstvo sa svima kojima Krist priopći svoj život. Ali ima mnogo više: Otac je odlikovao već prije stvaranja svijeta svakoga od onih koje je odredio da postanu njegova djeca. Njegov se očinski pogled zaustavio na njima tako da je svakoga izabrao osobno. Taj božanski izbor koji se očituje u onima koji prihvaćaju Evanđelje i žive kršćanski nije neka nova Očeva ljubav, ona je od vječnosti. Nacrt sveopćeg očinstva bio je dakle ujedno i nacrt pojedinačnog očinstva, s nakanom za izbor svakoga pojedinca. Taj se izbor mora shvatiti pozitivno, kao pažnja usmjerena na pojedinca sa željom za njegov probitak. Ne smije se razumjeti negativno kao posinjenje pridržano nekima na štetu drugih koji bi bili odbačeni ili napušteni. Pokretačka je misao da izbor koji je nekada bio pridržan Izraelu odsad vrijedi za sve. Taj izbor postaje sveopći, a da ne gubi vrijednost izbora jer se gleda na svaku osobu i svatko je osobno predmet ljubavi. Isto to vrijedi za predodredenje koje se ne smije shvatiti kao da bi neki bili isključeni. Pojam predodređenja katkada se upotrebljavao u nauci u smislu ograničenja, ili štoviše s razlikovanjem između predodređenja za dobro ili zlo. Ovdje se radi samo o predodređenju za sretnu sudbinu posinjenja u Kristu. A to je predodređenje otvoreno za sve, bez ograničenja. Zapravo svi su ljudi predodređeni od Oca da postanu njegova djeca u Kristu. Himan uzima u obzir samo povijesno predodređenje koje se očituje među suvremenim kršćanima, ali to je očitovanje znak mnogo širega predodređenja. Predodređenje je dakle odluka Očeve ljubavi. Riječi "u ljubavi" vjerojatno označuju ono "predodredi" jer stoje neposredno prije. One jasnije izražavaju nadahnuće ljubavi predodređenja. Ali ako se te riječi odnose na ono što prethodi, one bi isto značile, prema kontekstu, ne našu ljubav prema Bogu, nego Božju ljubav za nas, i bile bi posljednja ocjena stanja koje je nastalo izborom: djelo ljubavi, Očev izbor podržava u toj ljubavi one koji su izabrani i daje im da žive "sveti i neporočni pred njim". Izbor dakle sadrži konačnu ljubav koja određuje osobni život izabranika. U vezi s tim preslab je pojam "nacrt" da izrazi očinsku odluku, jer s Očeve strane to je više nego nacrt: njegovo se očinstvo uspostavlja već prema svima onima koji će kasnije postojati. Jean Galot "Upoznajmo i slavimo Oca"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 vel 2020 17:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Život u skrovitosti


Skrovit i nepoznat život pruža veliku sigurnost onima koji iskreno žele ljubiti Boga. Sam se naš božanski Učitelj udostojao poučiti nas o tome vlastitim primjerom, budući da je proveo trideset godina u skrovitosti Nazareta, u radionici jednostavna tesara. Nasljedujući ovaj božanski uzor, mnogi su se sveci povukli u pustinju i živjeli u dalekim špiljama kako bi umakli ljudskim počastima. Želja da se istaknemo i zavrijedimo pohvale, da nam ljudi odaju priznanje zbog uspješnih pothvata, predstavlja zlo zbog kojega zaboravljamo Boga, kao što kaže sveti Vinko Paulski; takva zla želja upropašćuje čak i naša najsvetija djela te više od ičega drugog sprječava naše napredovanje u duhovnome životu. Prema tome, da bismo bili Bogu mili i ugodni, moramo ukloniti iz svojega srca želju da se pokazujemo pred ljudima kako bi nas hvalili i odobravali te pogotovo moramo odbaciti želju da vladamo nad drugima. "Neuredno revnovanje", piše Petar Blois, "oponaša ljubav, ali na izopačen način. Ljubav sve podnosi, ali jedino zbog vječnih dobara; revnovanje također sve podnosi, ali samo zbog bijednih časti ovoga svijeta. Ljubav je puna prijaznosti, osobito prema siromašnima i prezrenima; revnovanje je također puno prijaznosti, ali samo prema utjecajnim ljudima ovoga svijeta, od kojih može zadobiti ono što žudi. Ljubav vjeruje i nada se svemu što se odnosi na vječnu slavu; revnovanje vjeruje i nada se svemu što omogućuje ispraznu čast i slavu ovoga svijeta." Pa ako i uspijemo zadobiti čast koju smo umislili da nam pripada, što smo time postigli? Ništa drugo osim malo dima koji nas u tuđim očima najčešće ne uzdiže, nego dapače snižava. Čast iščezava, kaže sveta Terezija, poradi želje kojom smo za tom čašću težili. Što veću čast primamo, to nam je veća sramota zbog želje za tom čašću. Sveta Ivana de Chantal kaže: "Što se smatramo vrjednijima za neku dužnost ili posao, to manje zavrjeđujemo dobiti ga, jer time pokazujemo da nam nedostaje poniznost, a to bi nam bila najbolja preporuka." Kada je isusovac sveti Vinko Carafa posjetio bolesna prijatelja koji je upravo bio određen za neku vrlo važnu, ali i opasnu službu, bolesnik ga je preklinjao da moli za njegov oporavak. No sveti je Vinko odvratio: "Ne, moj dragi prijatelju, ne želim se iznevjeriti ljubavi prema tebi. Sada kada si u stanju milosti, Bog te poziva na drugi svijet zbog toga što želi tvoje spasenje. Kada bi ti dopustio da dalje živiš, ne znam bi li spasio dušu na svojoj novoj dužnosti." Na te je riječi bolesnik mirno prihvatio smrt iz Božje ruke i umro je potpuno se prepuštajući Božjoj volji. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 vel 2020 17:49 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Istinska nenavezanost


Nenavezanost na ljude ne znači da ne smijemo ljubiti nikoga na ovoj zemlji, nego da naša naklonost mora biti u skladu s Božjom voljom i da mu se mora sviđati. I narav i vjera nas obvezuju da ljubimo svoje roditelje, rodbinu i dobročinitelje. No ova ljubav postaje neurednom i zlom ukoliko zbog nje nanesemo uvrjedu Bogu ili prestanemo napredovati na putu krjeposti. Mnogi bi kršćani uvelike uznapredovali na putu prema savršenstvu kada bi bili slobodni od svih zemaljskih navezanosti. No, budući da u svome srcu podržavaju neku neurednu navezanost koje se ne žele odreći, zbog toga i nadalje ostaju u svojemu bijednom stanju, ne čineći ni jedan korak naprijed na putu krjeposti. Sveti Ivan od Križa kaže: "Duša koja je navezana uz bilo koje stvorenje nikada ne će ostvariti savršeno jedinstvo s Bogom, makar posjedovala mnoštvo drugih krjeposti. Nije nimalo važno je li ptica privezana debelim ili tankim konopcem, jer ptica ostaje sputana i ne može poletjeti sve dok se konopac ne raskine. Tužno je vidjeti veliko mnoštvo duša koje su doduše bogate krjepostima i milostima, ali nikada ne ostvaruju savršeno sjedinjenje s Bogom jer nemaju hrabrosti odreći se neke malene navezanosti. A potreban je samo jedan velikodušan napor kako bi se prekinula spona koja ih sputava i koja predstavlja jedinu zaprjeku njihovoj sreći. Prema tome, da bi se postiglo savršeno sjedinjenje s Bogom, potrebno je biti potpuno nenavezan na stvorenja. Napose se moramo odreći svake neuredne navezanosti na rodbinu. Naš nam Gospodin i Spasitelj Isus Krist kaže da onaj tko je odviše privržen svojim rođacima ne može biti njegov učenik. A zbog čega? Zato što se često događa da nemamo većih neprijatelja duše od svojih vlastitih rođaka. "Neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi" (Mt 10,36). Sveti je Karlo Boromejski rekao da kad god bi posjetio svoju rodbinu, nakon toga bi se umanjila njegova revnost za Božju slavu. Kada su oca Antonija Mendozu upitali zašto nikada ne posjećuje svoj očinski dom, odgovorio je: "Zato što znam da ne postoji mjesto gdje bi redovnik mogao tako lako izgubiti duh pobožnosti kao među vlastitom rodbinom." Onaj tko se zaista odrekao neuredne navezanosti na svoju rodbinu, ne će biti prekomjerno shrvan kada smrt ugrabi nekoga tko mu je blizak i drag. Mnogi su neutješni prilikom smrti nekoga rođaka ili prijatelja. Plaču i uzdišu, prepuštaju se tako neobuzdanoj žalosti i nestrpljivosti da im se nitko ne usuđuje ni pristupiti. Pitam se: kome oni misle ugoditi takvom nerazumnom tugom i tolikim potocima suza? Možda Bogu? Zasigurno ne, budući da Bog želi da se prepustimo njegovoj svetoj volji. Možda pokojnikovoj duši? Ni njoj, jer ako se ta duša nalazi u paklu, ona prezire i te suze i onoga koji ih lije. Ako je ta duša spašena i već u nebu, tada joj je najveća želja da rođaci i prijatelji zajedno s njom zahvaljuju Bogu. Ako se duša još uvijek nalazi u čistilištu, ona gorljivo čezne za molitvama svojih prijatelja i za savršenim predanjem u Božju volju tako da bi se svi jednoga dana mogli zajedno naći na nebu. Čemu, dakle, služi takav pretjeran plač i naricanje? Jednom kada je časni teatinac Josip Caracciolo posjećivao svoje rođake koji su neprestance oplakivali smrt njegova brata, rekao im je sljedeće: "Ah, čuvajmo svoje suze za nešto vrjednije; prolijevajmo ih zbog smrti Isusa Krista, koji nam je i otac i brat i zaručnik, i koji je pretrpio smrt iz ljubavi prema nama." U takvim prilikama moramo nasljedovati pobožnoga Joba koji je, doznavši za smrt svoje djece, rekao s divnom predanošću: "Gospodin je dao, Gospodin je oduzeo; dogodilo se kako se Gospodinu svidjelo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodinovo" (Job 1,21). Godine 1624. sin pobožne Japanke bio je osuđen na smrt. Opraštajući se od svoje majke, mladić joj se obratio ovim riječima: "Draga majko, napokon je kucnuo čas za kojim sam tako dugo čeznuo i za koji sam tako često Boga molio. Sada mi je umrijeti. Oprosti mi svu muku i žalost koju sam ti nanio i daj mi svoj majčinski blagoslov!" Na to je kleknuo da primi njezin blagoslov. Majka ga je nježno zagrlila i rekla: "Dragi moj dječače, neka te Bog blagoslovi i udijeli ti milost svete smrti. Srce mi se kida što te gubim, no tješi me pomisao da umireš za Isusa Krista. Neka on bude vazda blagoslovljen zbog ove velike milosti koju ti daje." Zatim se mladić zaputio prema krvniku da primi smrtni udarac. Kakva li veličanstvena primjera nenavezanosti na rodbinu! Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 vel 2020 10:13 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1534
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 21 zahvala
Fran26 napisao:
Život u skrovitosti


Skrovit i nepoznat život pruža veliku sigurnost onima koji iskreno žele ljubiti Boga. Sam se naš božanski Učitelj udostojao poučiti nas o tome vlastitim primjerom, budući da je proveo trideset godina u skrovitosti Nazareta, u radionici jednostavna tesara. Nasljedujući ovaj božanski uzor, mnogi su se sveci povukli u pustinju i živjeli u dalekim špiljama kako bi umakli ljudskim počastima. Želja da se istaknemo i zavrijedimo pohvale, da nam ljudi odaju priznanje zbog uspješnih pothvata, predstavlja zlo zbog kojega zaboravljamo Boga, kao što kaže sveti Vinko Paulski; takva zla želja upropašćuje čak i naša najsvetija djela te više od ičega drugog sprječava naše napredovanje u duhovnome životu. Prema tome, da bismo bili Bogu mili i ugodni, moramo ukloniti iz svojega srca želju da se pokazujemo pred ljudima kako bi nas hvalili i odobravali te pogotovo moramo odbaciti želju da vladamo nad drugima. "Neuredno revnovanje", piše Petar Blois, "oponaša ljubav, ali na izopačen način. Ljubav sve podnosi, ali jedino zbog vječnih dobara; revnovanje također sve podnosi, ali samo zbog bijednih časti ovoga svijeta. Ljubav je puna prijaznosti, osobito prema siromašnima i prezrenima; revnovanje je također puno prijaznosti, ali samo prema utjecajnim ljudima ovoga svijeta, od kojih može zadobiti ono što žudi. Ljubav vjeruje i nada se svemu što se odnosi na vječnu slavu; revnovanje vjeruje i nada se svemu što omogućuje ispraznu čast i slavu ovoga svijeta." Pa ako i uspijemo zadobiti čast koju smo umislili da nam pripada, što smo time postigli? Ništa drugo osim malo dima koji nas u tuđim očima najčešće ne uzdiže, nego dapače snižava. Čast iščezava, kaže sveta Terezija, poradi želje kojom smo za tom čašću težili. Što veću čast primamo, to nam je veća sramota zbog želje za tom čašću. Sveta Ivana de Chantal kaže: "Što se smatramo vrjednijima za neku dužnost ili posao, to manje zavrjeđujemo dobiti ga, jer time pokazujemo da nam nedostaje poniznost, a to bi nam bila najbolja preporuka." Kada je isusovac sveti Vinko Carafa posjetio bolesna prijatelja koji je upravo bio određen za neku vrlo važnu, ali i opasnu službu, bolesnik ga je preklinjao da moli za njegov oporavak. No sveti je Vinko odvratio: "Ne, moj dragi prijatelju, ne želim se iznevjeriti ljubavi prema tebi. Sada kada si u stanju milosti, Bog te poziva na drugi svijet zbog toga što želi tvoje spasenje. Kada bi ti dopustio da dalje živiš, ne znam bi li spasio dušu na svojoj novoj dužnosti." Na te je riječi bolesnik mirno prihvatio smrt iz Božje ruke i umro je potpuno se prepuštajući Božjoj volji. Sv. Alfonz Liguori "Vježbanje u savršenosti"


Poniznost...nekoliko puta sam na ovom forumu spominjao da je to najbveća vrlina koju čovjek može imati...a antipod je oholost
Tome treba stremiti , kao i ljubavi...naravno, teško je uvijek biti ponizan jer mi smo ipak grešni ljudi , i imamo svoje ja...svoj ego

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 vel 2020 17:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4254
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 67 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
Poniznost...nekoliko puta sam na ovom forumu spominjao da je to najbveća vrlina koju čovjek može imati...a antipod je oholost
Tome treba stremiti , kao i ljubavi...naravno, teško je uvijek biti ponizan jer mi smo ipak grešni ljudi , i imamo svoje ja...svoj ego

Da. Tak nekak Hrki. :)

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 50 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr