www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 27 sij 2021 05:27

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema


Početna » Teologija » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]



Započni novu temu Odgovori  Strana 3 od 10
  [ 97 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 10  Sljedeće
  Prethodna tema | Sljedeća tema 
Autor Poruka
Fran26
PostPostano: 13 vel 2020 19:56 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Ljubav prema samome sebi


Smijemo li ljubiti sami sebe? Suprotno onomu što mnogi vjeruju, tradicionalna teologija je uvijek tvrdila da čovjek ne samo da smije nego i mora ljubiti samoga sebe. Bog je stvorio svakoga čovjeka i kao takav čovjek je plod Božje ljubavi. Kako mogu ljubiti i prihvaćati Boga ako prezirem ono što je On stvorio iz ljubavi? Ako me Bog ljubi bezuvjetnom ljubavlju, jasno je da smijem i moram i ja ljubiti sam sebe. Ne ljubiti sebe bila bi pobuna protiv Boga koji me stvorio da me učini sretnim. Ne postoji mogućnost stvaranja skladnoga odnosa s Bogom ako se ne priključim na Njegovu ljubav koju ima prema meni. Naravno da to ne isključuje mogućnost da je ta ljubav prema samome sebi u mojoj konkretnoj stvarnosti i povijesti gotovo uvijek pomiješana s određenim dijelom sebičnosti i nažalost se može izroditi u čistu sebičnost. „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", govori Isus (Mt 22,39). On uzima zdravo za gotovo da čovjek ljubi samoga sebe. Po Isusovoj zapovijedi subjekt koji ljubi postaje mjerilo za ljubav prema bližnjemu. To donosi veliko oslobođenje: ljubiti sebe ne mora voditi do osjećaja grijeha. Suprotno narcizmu gdje čovjek sebično ljubi sebe i samo sebe, postoji ljubav prema samome sebi koja je zdrava, pa čak i potrebna. Suprotno od onoga što mnogi misle, kršćanstvo koje kaže da me Bog ljubi, poruka je koja me potvrđuje i daje mi moju pravu vrijednost. „Ego affectus est" (JA je voljeno), kaže sveti Bernhard od Clairvauxa (1090. - 1153.). Ne trebam se najprije truditi postati dostojnim kako bih bio ljubljen, smijem čuti da sam ljubljen. „Ljubljen sam, dakle postojim" piše Francois Mauriac (1885. - 1970.), što je inačica poznate Descartesove izreke. Kada ova stvarnost postaje moje iskustvo, onda se u meni oslobađa skriveni izvor. Spoznaja Božje ljubavi prema meni sigurno je jamstvo moje vlastite vrijednosti i oslobađa me mojega narcisoidnoga straha da ću izgubiti sam sebe. To pokazuje da kršćanstvo nije radikalni altruizam. Vlastito JA uvijek je prisutno u ljubavi, ne nužno kao izričiti objekt u žarištu, daleko od toga, već kao sama po sebi jasna rezonantna ploča. Wilfrid Stinissen "Ali najveća među njima je ljubav"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 14 vel 2020 19:53 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Malo je ljudi pozitivno prema samima sebi


Ne postoji mnogo ljudi u stvarnosti koji prihvaćaju i ljube sami sebe. Neki čak vjeruju da je to zabranjeno. Nije li i sam Isus rekao da se moramo odreći samih sebe (Mt 16,24), da moramo mrziti svoj život (Iv 12,25)? Vrlo rijetko ćemo susresti čovjeka koji ljubi sam sebe u pravome značenju riječi, koji se prihvaća onakvim kakav je, bez gorčine ili razočaranja. Ne ljubiš li samoga sebe, ne možeš očekivati niti da tebe drugi ljube. Uvjeren si da ništa ne vrijediš. Kada sumnjaš u svoju vlastitu vrijednost, doticaj s drugima pretvara se u prijetnju. Ljudi s kojima živim postaju mi suparnici, takmaci. Teško je takvim ljudima poći u susret s pozitivnim očekivanjem. Vrlo lako doživljavaš druge kao slonove koji te lako mogu nagaziti i slomiti. U svojemu strahu gradiš zidove svoje vlastite utvrde čiji postaješ rob. To vodi u osamljenost, u najrašireniju bolest našega vremena. Kada smo shvatili da nas Bog ljubi, tada možemo ljubiti i sami sebe. Ne trebamo analizirati sami sebe i nabrajati svoje pozitivne strane: inteligenciju, karakter, kreposti itd. Graditi svoje poštovanje i povjerenje u sebe na tim vrijednostima nosi veliku pogibelj: nikada ne znamo koliko dugo će trajati to stanje. Sada si možda inteligentan, ali može doći vrijeme kada budeš senilan. Danas si strpljiv - tako vjeruješ - podnosiš poniženja bez vraćanja istom mjerom, ali već sutra dosad neviđenom snagom probija iz tebe tvoj vatreni temperament. Terezija Avilska napisala je nekoliko pametnih savjeta: nikada nemoj vjerovati da „posjeduješ" krepost. Krepost smo samo posudili, a Bog je može uzeti natrag kada god to poželi. U Putu savršenstva piše: „Kada imamo u vidu da nam je Gospodin podario krepost, moramo računati da je to nešto što smo dobili i što On može uzeti od nas, kao što se često i događa posebnim planom Božje providnosti. Sestre, zar to niste nikada primijetile? Ja sam to primijetila. Katkada mislim da sam toliko slobodna od zavisnosti i kada dođe kušnja to se i pokaže. Drugi sam puta tako zalijepljena za neke stvari kojima sam se prije nekoliko dana smijala, da gotovo ne prepoznajem samu sebe. Postoje dani kada mi se čini da sam tako hrabra i da ne postoji poteškoća koju ne bih mogla podnijeti, ako je riječ o služenju Bogu. I kada su kušnje došle, onda se pokazalo da je tako. A drugi dan ne bih imala hrabrosti ni muhu ubiti radi Boga, ako bi se to od mene tražilo. Katkada mi se čini da se ni najmanje ne obazirem na to što se o meni govori ili šapuće iza leda; i katkada je uistinu tako i čak se zbog toga radujem. Nakon toga dolaze dani kada me i najmanja riječ ražalosti tako da bih otišla na kraj svijeta jer mi se čini da me sve zamara. Ali to se ne odnosi samo na mene jer sam to primijetila i kod mnogih koji su znatno bolji od mene. Znam, dakle, da je to tako. Budući da je tako, tko može tvrditi da osoba posjeduje neku krepost ili je krepostima bogata kada upravo tada kada joj je krepost najpotrebnija, ostaje bez nje? Ne, sestre, umjesto toga, što se tiče kreposti, smatrajmo se siromašnima." Graditi povjerenje u sebe uspoređujući se s drugima jednako je loše — jer tada sebe činim većim čineći druge manjim. Prekrasne se riječi Ivana Krstitelja „On mora rasti, a ja umanjivati se" (Iv 3,30) pretvaraju u „Ja moram rasti, a ti se umanjivati." Pronalazim svoju sigurnost na račun drugoga. Wilfrid Stinissen "Ali najveća među njima je ljubav"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 15 vel 2020 09:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Sigurnost u saznanju da me Bog prihvaća


Samo kada sam sebe prihvaćam zato što me prihvaća Bog, živim u istini i istovremeno u potpunoj sigurnosti. Kada sam u Božjim očima dragocjen, ne trebam više dokazivati svoju vrijednost, niti se braniti od drugih. Sklonost samoobrani, koju svi imamo, i koja se pretvara u osjećaj nesigurnosti, nestaje čim naučimo počivati u Božjoj ljubavi. Ne tražimo više očajnički toplo prihvaćanje drugih ljudi kada znamo, i to uistinu znamo, da nas Bog prihvaća. Kada možemo prihvatiti ili potvrditi sami sebe kao od Boga prihvaćene ili potvrđene, nije teško prihvatiti i ljubiti druge. To jasno vidimo u Isusovu životu. On se odmara u Očevoj ljubavi. Živjeti s Ocem, Njega slušati i činiti što On kaže, Isusova je hrana, izvor snage (Iv 4,34). „Jer Otac ljubi Sina i sve mu pokazuje što sam čini" (Iv 5,20), govori hrabro i samouvjereno Isus. Zato što neprekidno živi u ozračju Očeva prihvaćanja, ne osjeća se ugrožen ni od koga i može bez straha, a prije svega s puno ljubavi, ići drugima u susret. Prema Martinu Heideggeru čovjek se doživljava kao bačen u egzistenciju (Geworfensein). Taj bi „osjećaj" trebao predstavljati jedno od osnovnih čovjekovih iskustava. Je li uistinu tako? Imamo li svi osjećaj da smo zavitlani i bačeni u svijet da bismo kasnije bili prepušteni svojoj sudbini? Možda se ovako osjećaju oni koji nisu osjetili dobrodošlicu u svijet u trenutku rađanja, koji nisu iskusili ljubav u prvim godinama života tu na zemlji. Ali učiniti od toga temeljni ustroj našega iskustva kao ljudi jest „pucanje u prazno". Mnogi osjećaju ili znaju da na početku postoji dobrota i snaga koja je puna ljubavi - mi kršćani to nazivamo Bog - koja nas nije „bacila" u ovaj svijet pun opasnosti nego je taj svijet „darovala" nama samima. Svaki je čovjek cijelim svojim bićem Božji dar. Naš se početak nalazi u Bogu, u Njegovoj inicijativi koja je puna ljubavi, u Njegovoj odluci da postojimo, ne samo kao ljudi nego kao određene, jedinstvene osobe s vlastitom nacionalnošću, bojom kože, karakterom, sklonostima, sa svime što čini da nas nitko ne može zamijeniti s nekim drugim. Bog se ne posvećuje serijskoj proizvodnji. Sve što Bog čini originalno je i ekskluzivno. Ne postoji nitko kao ti. I negdje u dubini duše osjećaš da je tako. Razlog što nikada nećeš u potpunosti razumjeti sebe leži u činjenici da si iskusio da si drugačiji od svih drugih, da su tvoji metafizički „geni" jedinstveni. Što se više sjedinjujemo sa svojim vlastitim bićem, tim se više sjedinjujemo s Bogom. Svaka je osoba jedinstvena Njegova slika čija se beskonačnost ničime ne može obuhvatiti. Svaki čovjek je svrha samome sebi zato što je stvoren da oslikava nešto od samoga Boga, a za to samo on, i nitko drugi, ima mogućnost. Zato je životni put svakoga čovjeka, njegov razvoj, nešto neizmjerno skupocjeno i apsolutno nenadomjestivo. Wilfrid Stinissen "Ali najveća među njima je ljubav"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Hrvoje Hrki
PostPostano: 17 vel 2020 08:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1583
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 23 zahvala
Fran26 napisao:
Ljubav prema samome sebi


Smijemo li ljubiti sami sebe? Suprotno onomu što mnogi vjeruju, tradicionalna teologija je uvijek tvrdila da čovjek ne samo da smije nego i mora ljubiti samoga sebe. Bog je stvorio svakoga čovjeka i kao takav čovjek je plod Božje ljubavi. Kako mogu ljubiti i prihvaćati Boga ako prezirem ono što je On stvorio iz ljubavi? Ako me Bog ljubi bezuvjetnom ljubavlju, jasno je da smijem i moram i ja ljubiti sam sebe. Ne ljubiti sebe bila bi pobuna protiv Boga koji me stvorio da me učini sretnim. Ne postoji mogućnost stvaranja skladnoga odnosa s Bogom ako se ne priključim na Njegovu ljubav koju ima prema meni. Naravno da to ne isključuje mogućnost da je ta ljubav prema samome sebi u mojoj konkretnoj stvarnosti i povijesti gotovo uvijek pomiješana s određenim dijelom sebičnosti i nažalost se može izroditi u čistu sebičnost. „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", govori Isus (Mt 22,39). On uzima zdravo za gotovo da čovjek ljubi samoga sebe. Po Isusovoj zapovijedi subjekt koji ljubi postaje mjerilo za ljubav prema bližnjemu. To donosi veliko oslobođenje: ljubiti sebe ne mora voditi do osjećaja grijeha. Suprotno narcizmu gdje čovjek sebično ljubi sebe i samo sebe, postoji ljubav prema samome sebi koja je zdrava, pa čak i potrebna. Suprotno od onoga što mnogi misle, kršćanstvo koje kaže da me Bog ljubi, poruka je koja me potvrđuje i daje mi moju pravu vrijednost. „Ego affectus est" (JA je voljeno), kaže sveti Bernhard od Clairvauxa (1090. - 1153.). Ne trebam se najprije truditi postati dostojnim kako bih bio ljubljen, smijem čuti da sam ljubljen. „Ljubljen sam, dakle postojim" piše Francois Mauriac (1885. - 1970.), što je inačica poznate Descartesove izreke. Kada ova stvarnost postaje moje iskustvo, onda se u meni oslobađa skriveni izvor. Spoznaja Božje ljubavi prema meni sigurno je jamstvo moje vlastite vrijednosti i oslobađa me mojega narcisoidnoga straha da ću izgubiti sam sebe. To pokazuje da kršćanstvo nije radikalni altruizam. Vlastito JA uvijek je prisutno u ljubavi, ne nužno kao izričiti objekt u žarištu, daleko od toga, već kao sama po sebi jasna rezonantna ploča. Wilfrid Stinissen "Ali najveća među njima je ljubav"


mnogi dušebrižnici kažu da onaj tko ne ljubi sebe neće znati ljubiti ni druge
samo ta ljubav ne smije biti sebična!

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 17 vel 2020 15:31 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
mnogi dušebrižnici kažu da onaj tko ne ljubi sebe neće znati ljubiti ni druge
samo ta ljubav ne smije biti sebična!


Dobro kažu. Malo tko će znati ljubiti drugoga ako ne ljubi samoga sebe. :-|

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 17 vel 2020 18:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
»Eros« i »agape« – različitost i jedinstvo


Ljubav između muškarca i žene, koja nije plod planiranja i htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću, stari su Grci nazvali eros. Recimo odmah da grčki Stari zavjet koristi dvaput riječ eros, dok je Novi zavjet ne koristi nikada: od triju grčkih izraza za ljubav – eros, filia (prijateljska ljubav) i agape – novozavjetni spisi daju prednost posljednjem, koji se u grčkom jeziku zapravo vrlo rijetko koristi. Što se tiče prijateljske ljubavi (filia), ona se koristi na produbljen način u Ivanovu evanđelju za izražavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika. Izbjegavanje riječi eros, zajedno s novom vizijom ljubavi koja se izražava riječju agape, bez sumnje jasno ističe nešto novo i esencijalno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav. U kritici kršćanstva, koja je postajala sve radikalnija počevši od prosvjetiteljstva, ta se novost promatrala kao nešto potpuno negativno. Kršćanstvo bi, prema Friedrichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se, budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok. Time je njemački filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj, pruža sreću koja nam daje određeni predokus nečega božanskog?

No je li uistinu tako? Je li kršćanstvo doista uništilo eros? Pogledajmo pretkršćanski svijet. Grci – kao uostalom i druge kulture – smatrali su eros prije svega nekom vrstom opijenosti, zahvaćenošću razuma nekim »božanskim ludilom« u kojem čovjek biva istrgnut iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom, kušati najveće blaženstvo. Sve ostale sile između neba i zemlje padaju tako u drugi plan: »Omnia vincit amor« – ljubav sve pobjeđuje – kaže Vergilije u Bukolikama i dodaje: »et nos cedamus amori « – i mi smo podlegli ljubavi. U religijama je taj stav pronašao svoj izraz u obredima plodnosti, čiji je sastavni dio bila »sveta« prostitucija, koja je cvala u mnogim hramovima. Eros se, dakle, slavio kao božanska sila, kao zajedništvo s božanskim. Benedikt XVI., "Deus Caritas Est"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 17 vel 2020 19:48 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Stari se zavjet snažno usprotivio takvom obliku religioznosti, koji se kao velika napast suprotstavlja vjeri u jednoga Boga, te se borio protiv takve religije kao protiv izopačene religioznosti. Pritom nipošto nije odbacivao eros kao takav, ali je navijestio rat njegovu iskrivljenom i razornom obliku, budući da ga ta lažna divinizacija erosa lišava njegova dostojanstva i upravo ga dehumanizira. Naime, u hramu s prostitutkama, koje su morale pružati tu božansku opijenost, nije se postupalo kao s ljudskim bićima i osobama, već su služile samo kao sredstvo da se poluči »božansko ludilo«: u stvarnosti one nisu božice, već ljudske osobe koje se zlorabi. Zbog toga opojni i razuzdani eros nije neka »ekstaza«, uzdizanje ka božanskom, već pad, degradacija čovjeka. Eros očito treba stegu i čišćenje tako da čovjeku ne pruža kratkotrajno i prolazno zadovoljstvo, već u određenom smislu predokus vrhunca našeg postojanja, onu sreću kojoj teži čitavo naše biće.

Iz ovoga letimičnog pogleda na poimanje erosa u povijesti i sadašnjosti, dvije stvari jasno izlaze na vidjelo. Prije svega da između ljubavi i božanskog postoji neki odnos: ljubav obećava beskonačnost, vječnost – stvarnost koja je veća i potpuno drukčija od našega svakodnevnog življenja. Ali se istodobno uvidjelo kako put za postizanje toga cilja nije jednostavno pokoravanje nagonu. Nužna su čišćenja i sazrijevanja, a to uključuje i odricanje. To ne znači odbaciti ili »otrovati« eros. Naprotiv, na taj ga se način ozdravlja i vraća mu se njegova istinska veličina. To je prije svega zato što je čovjek tijelo i duša. Čovjek postaje doista to što jest kad su tijelo i duša u prisnom jedinstvu. Izazov što ga predstavlja eros može se smatrati stvarno prevladanim kada se to jedinstvo postigne. Ako čovjek teži tomu da bude samo duh i želi odbaciti tijelo kao nešto što pripada samo životinjama i njihovoj naravi, tada duh i tijelo gube svoje dostojanstvo. A ako pak, s druge strane, on niječe duh te, dakle, smatra materiju, tijelo, isključivom stvarnošću, također gubi svoju veličinu. Epikurejac Gassendi u šali se obraćao Descartesu pozdravom: »O duše!« A Descartes bi mu odgovarao: »O tijelo!« No duša i tijelo ne ljube sami i odvojeno: čovjek, osoba, taj je koji ljubi kao jedno stvorenje sastavljeno od duše i tijela. Samo kada se to dvoje stopi u jedno, čovjek u punini postaje to što jest. Samo na taj način ljubav – eros – može sazreti i postići svoju pravu veličinu. Danas se nerijetko prekorava kršćane da su u prošlosti bili protivnici tjelesnosti; i istina je da su takve težnje uvijek postojale. Ali veličanje tijela, kojem smo danas svjedoci, himbeno je i lažno. Eros, sveden na čisti »seks«, postaje roba, neka puka »stvar« koja se može kupiti i prodati, štoviše, sam čovjek postaje roba. U stvarnosti se to teško može nazvati čovjekovim veličanstvenim »da« tijelu. Naprotiv, on sada promatra tijelo i spolnost tek kao svoj materijalni dio koji treba proračunato upotrijebiti i iskoristiti. On, prema tome, tijelo ne promatra kao područje ostvarenja vlastite slobode, već kao nešto što, na svoj način, pokušava učiniti ugodnim i neškodljivim. Zapravo se tu susrećemo s poniženjem ljudskog tijela, koje nije više integrirano u našu potpunu slobodu življenja, nije više živi izraz našega cijelog bića, već je manje ili više potisnuto na čisto biološko područje. Prividno uzdizanje tijela može se brzo pretvoriti u mržnju prema tjelesnosti. Kršćanska je vjera, naprotiv, promatrala čovjeka kao biće jedinstva i dvojnosti, u kojem se duša i tijelo uzajamno prožimaju i u kojem oboje biva na nov način oplemenjeno. Istina, eros nas hoće uzdići »u ekstazi« prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja. Benedikt XVI., "Deus Caritas Est"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 18 vel 2020 17:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Koji konkretan oblik ima taj put uzdizanja i čišćenja? Kako se mora živjeti ljubav a da se u punini ostvari njezino ljudsko i božansko obećanje? Prvu važnu smjernicu možemo pronaći u Pjesmi nad pjesmama, starozavjetnoj knjizi koju su mistici jako dobro poznavali. Prema tumačenju koje danas prevladava, pjesme sadržane u toj knjizi bile su isprva ljubavne pjesme, možda predviđene za židovske svadbene svečanosti, u kojima su veličale bračnu ljubav. U vezi s tim vrlo je poučna činjenica da se u knjizi za izražavanje »ljubavi« koriste dvije različite riječi. Prva je »dodim« – množina koja izražava ljubav koja je još uvijek nesigurna, za kojom se još uvijek neodređeno traga. Tu riječ zatim zamjenjuje riječ »ahabà«, koja se u grčkoj tradiciji Staroga zavjeta prevodila izrazom sličnog prizvuka »agape «, koji je, kao što smo vidjeli, postao karakterističan izraz za biblijsko shvaćanje ljubavi. Nasuprot neodređenoj ljubavi koja se još uvijek traži, ta riječ izražava iskustvo ljubavi koja je sada postala doista otkrivanje drugoga, nadilazeći sebični karakter koji je ranije jasno prevladavao. Sada ljubav postaje skrb o drugome i za drugoga. Ne traži više samu sebe, nije uranjanje u opijenost srećom; traži, naprotiv, dobro drugoga: postaje odricanje, spremna je na žrtvu, štoviše traži je.

Sada rast u ljubavi prema višim razinama, prema njezinim dubokim čišćenjima, traži svoj konačni oblik, i to u dvojakom smislu: u smislu isključivosti – »samo ta osoba« – i u smislu »zauvijek«. Ljubav obuhvaća cjelokupnu opstojnost u svim njezinim dimenzijama, uključujući vrijeme. Drukčije niti ne može biti, jer njezino obećanje smjera konačnom cilju: ljubav je usmjerena na vječnost. Da, ljubav je »ekstaza«, ali ne u smislu trenutka opijenosti, već prije kao putovanje, kao trajno izlaženje iz vlastitoga »ja«, zatvorenog u samoga sebe, prema svojem oslobađanju kroz sebedarje i upravo tako prema istinskom pronalaženju samoga sebe, štoviše, prema otkrivanju Boga: »Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati « (Lk 17,33), kaže Isus – ta se njegova tvrdnja susreće u evanđeljima u različitim inačicama (usp. Mt 10,39; 16,25; Mk 8,35; Lk 9,24; Iv 12,25). Isus time opisuje svoj osobni put, koji ga preko križa vodi do uskrsnuća: put pšeničnog zrna koje padne na zemlju i umre te tako donese mnogo roda. Polazeći od središta svoje osobne žrtve i ljubavi koja u njoj postiže svoju puninu, on tim riječima opisuje također bit ljubavi i zapravo ljudskoga života općenito. Benedikt XVI., "Deus Caritas Est"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Fran26
PostPostano: 19 vel 2020 18:37 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 4347
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 71 zahvala
Ova početna, u prvom redu filozofska, razmišljanja o biti ljubavi dovela su nas sada po svojoj nutarnjoj dinamici do praga biblijske vjere. Na početku smo pitali podrazumijevaju li različita, čak suprotna, značenja riječi ljubav neko duboko jedinstvo ili pak moraju ostati nepovezana, jedno pokraj drugoga. Na još istaknutiji način javilo se pitanje ima li poruka ljubavi, koju nam naviještaju Biblija i crkvena predaja, išta zajedničko s općeljudskim iskustvom ljubavi ili se, naprotiv, suprotstavlja tome iskustvu. Tako smo upoznali dvije temeljne riječi: eros kao izraz koji označava »svjetovnu« ljubav i agape kao izraz ljubavi utemeljen na vjeri i njome oblikovan. Ta se dva shvaćanja često stavljaju jedno nasuprot drugome kao »uzlazna« i »silazna« ljubav. Postoje i druge slične podjele, kao što je, primjerice, razlikovanje između posesivne i nesebične ljubavi (amor concupiscentiae – amor benevolentiae), čemu se pokatkad pridodaje također ljubav koja traži vlastitu korist.

U filozofskoj i teološkoj raspravi ta su razlikovanja bila često zaoštravana do te mjere da se među njima postavljala jasna suprotnost: tipično bi kršćanski bila silazna, nesebična ljubav, upravo agape; nekršćansku kulturu, međutim, prije svega grčku, karakterizirala bi uzlazna, požudna i posesivna ljubav, to jest eros. Ako bi se to suprotstavljanje, ta antiteza zaoštrila do krajnjih granica, samoj bi se biti kršćanstva otrgnule temeljne relacije koje su od vitalne važnosti za čovjeka i ona bi postala neki svijet za sebe, kojemu bi se možda divilo, no koji bi definitivno bio odsječen od složene tvorevine ljudskog života. Zapravo eros i agape – uzlazna ljubav i silazna ljubav – nikada se ne mogu potpuno odijeliti jedno od drugoga. Štoviše obje, u svojim različitim aspektima, nalaze prikladno jedinstvo u jednoj stvarnosti ljubavi, to se općenito više ostvaruje prava narav ljubavi. Premda je eros u početku prije svega označen požudom i uzlazan – zbog očaranosti velikim obećanjem sreće – u približavanju drugom sve će manje i manje postavljati pitanje o samome sebi, tražit će sve više sreću drugoga, sve će se više brinuti za njega, darovat će se i željet će »biti ondje za« drugoga. Na taj se način element agape ucjepljuje u njega, u suprotnom eros osiromašuje i propada i gubi također svoju vlastitu narav. S druge strane, čovjek ne može živjeti niti isključivo u nesebičnoj, silaznoj ljubavi. Ne može uvijek samo darivati, mora također primati. Onaj koji hoće darivati ljubav, mora je i sam primati kao dar. Sigurno da čovjek može – kao što nam kaže Gospodin – postati izvor iz kojeg teku rijeke žive vode (usp. Iv 7,37-38). Ali da bi postao takav izvor, on sam mora piti, uvijek iznova, iz onoga prvog, iskonskog izvora koji je Isus Krist, iz čijeg je probodenog srca potekla Božja ljubav (usp. Iv 19,34).

U izvješću o Jakovljevim ljestvama crkveni su oci vidjeli na simboličan način prikazanu tu neraskidivu povezanost između uzlazne i silazne dimenzije ljubavi, između erosa koji traži Boga i agape koja prenosi primljeni dar. U tome biblijskom ulomku čitamo kako je praotac Jakov u snu ugledao iznad stijene koja mu je služila kao jastuk ljestve koje su se pružale do neba i po kojima su se penjali i silazili anđeli Božji (usp. Post 28,12; Iv 1,51). Pogađa osobito način na koji papa Grgur Veliki tumači tu viziju u svojem Pastoralnom pravilu. Dobri pastir, kaže on, mora biti ukorijenjen u kontemplaciji. Samo će na taj način, naime, moći u svojoj nutrini posvijestiti potrebe drugih kao da su njegove vlastite: »per pietatis viscera in se infirmitatem caeterorum transferat«. Sveti se Grgur, u tome kontekstu, poziva na svetog Pavla, koji bî ponesen do najvećih Božjih otajstava te je tako, jednom kada je ponovno sišao, bio kadar biti svima sve (usp. 2 Kor 12,2-4; 1 Kor 9,22). Nadalje ukazuje na primjer Mojsija koji uvijek iznova ulazi u sveti šator, gdje se zadržava u razgovoru s Bogom, te je na taj način mogao, kada bi izašao iz šatora, služiti svome narodu: »Ulazi [u šator] da se duhom vine k Bogu, izlazi [iz šatora] kako bi pomagao onima koji trpe: intus in contemplationem rapitur, foris infirmantium negotiis urgetur.«

Našli smo tako prvi, na neki način općenit, odgovor na dva prije spomenuta pitanja: u osnovi »ljubav« je jedna stvarnost, ali s različitim dimenzijama; ovisno o prilikama, jedna ili druga dimenzija može doći jasnije do izražaja. Tamo gdje se, međutim, te dvije dimenzije potpuno odjeljuju jedna od druge, dolazi do izobličenja odnosno bar osiromašenja ljubavi. Vidjeli smo također, vrlo sažeto, da biblijska vjera ne gradi neki paralelni svijet ili svijet koji je u suprotnosti s onim iskonskim ljudskim fenomenom koji je ljubav, već prihvaća čitava čovjeka intervenirajući u njegovu traženju ljubavi kako bi je pročistila i otkrila njezine nove dimenzije. Ta novost biblijske vjere pokazuje se osobito u dva elementa koji zavrjeđuju da ih se istakne. To su: slika Boga i slika čovjeka. Benedikt XVI., "Deus Caritas Est"

_________________
I'll keep the candles burning,
Let your body melt in mine.
I'm livin' in my, livin' in my dreams!
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Hrvoje Hrki
PostPostano: 20 vel 2020 07:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1583
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 31 zahvala
Zahvaljeno je: 23 zahvala
Fran26 napisao:
Stari se zavjet snažno usprotivio takvom obliku religioznosti, koji se kao velika napast suprotstavlja vjeri u jednoga Boga, te se borio protiv takve religije kao protiv izopačene religioznosti. Pritom nipošto nije odbacivao eros kao takav, ali je navijestio rat njegovu iskrivljenom i razornom obliku, budući da ga ta lažna divinizacija erosa lišava njegova dostojanstva i upravo ga dehumanizira. Naime, u hramu s prostitutkama, koje su morale pružati tu božansku opijenost, nije se postupalo kao s ljudskim bićima i osobama, već su služile samo kao sredstvo da se poluči »božansko ludilo«: u stvarnosti one nisu božice, već ljudske osobe koje se zlorabi. Zbog toga opojni i razuzdani eros nije neka »ekstaza«, uzdizanje ka božanskom, već pad, degradacija čovjeka. Eros očito treba stegu i čišćenje tako da čovjeku ne pruža kratkotrajno i prolazno zadovoljstvo, već u određenom smislu predokus vrhunca našeg postojanja, onu sreću kojoj teži čitavo naše biće.

Iz ovoga letimičnog pogleda na poimanje erosa u povijesti i sadašnjosti, dvije stvari jasno izlaze na vidjelo. Prije svega da između ljubavi i božanskog postoji neki odnos: ljubav obećava beskonačnost, vječnost – stvarnost koja je veća i potpuno drukčija od našega svakodnevnog življenja. Ali se istodobno uvidjelo kako put za postizanje toga cilja nije jednostavno pokoravanje nagonu. Nužna su čišćenja i sazrijevanja, a to uključuje i odricanje. To ne znači odbaciti ili »otrovati« eros. Naprotiv, na taj ga se način ozdravlja i vraća mu se njegova istinska veličina. To je prije svega zato što je čovjek tijelo i duša. Čovjek postaje doista to što jest kad su tijelo i duša u prisnom jedinstvu. Izazov što ga predstavlja eros može se smatrati stvarno prevladanim kada se to jedinstvo postigne. Ako čovjek teži tomu da bude samo duh i želi odbaciti tijelo kao nešto što pripada samo životinjama i njihovoj naravi, tada duh i tijelo gube svoje dostojanstvo. A ako pak, s druge strane, on niječe duh te, dakle, smatra materiju, tijelo, isključivom stvarnošću, također gubi svoju veličinu. Epikurejac Gassendi u šali se obraćao Descartesu pozdravom: »O duše!« A Descartes bi mu odgovarao: »O tijelo!« No duša i tijelo ne ljube sami i odvojeno: čovjek, osoba, taj je koji ljubi kao jedno stvorenje sastavljeno od duše i tijela. Samo kada se to dvoje stopi u jedno, čovjek u punini postaje to što jest. Samo na taj način ljubav – eros – može sazreti i postići svoju pravu veličinu. Danas se nerijetko prekorava kršćane da su u prošlosti bili protivnici tjelesnosti; i istina je da su takve težnje uvijek postojale. Ali veličanje tijela, kojem smo danas svjedoci, himbeno je i lažno. Eros, sveden na čisti »seks«, postaje roba, neka puka »stvar« koja se može kupiti i prodati, štoviše, sam čovjek postaje roba. U stvarnosti se to teško može nazvati čovjekovim veličanstvenim »da« tijelu. Naprotiv, on sada promatra tijelo i spolnost tek kao svoj materijalni dio koji treba proračunato upotrijebiti i iskoristiti. On, prema tome, tijelo ne promatra kao područje ostvarenja vlastite slobode, već kao nešto što, na svoj način, pokušava učiniti ugodnim i neškodljivim. Zapravo se tu susrećemo s poniženjem ljudskog tijela, koje nije više integrirano u našu potpunu slobodu življenja, nije više živi izraz našega cijelog bića, već je manje ili više potisnuto na čisto biološko područje. Prividno uzdizanje tijela može se brzo pretvoriti u mržnju prema tjelesnosti. Kršćanska je vjera, naprotiv, promatrala čovjeka kao biće jedinstva i dvojnosti, u kojem se duša i tijelo uzajamno prožimaju i u kojem oboje biva na nov način oplemenjeno. Istina, eros nas hoće uzdići »u ekstazi« prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja. Benedikt XVI., "Deus Caritas Est"


Po tebi, kako nas to eros uzdiže u ekstazi prema božanskom...?

_________________
Dođi Duše Sveti
Dođi po moćnim zagovoru
Bezgrješnog Srca Marije
Svoje Preljubljene Zaručnice
amen
Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  Strana 3 od 10
  [ 97 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 10  Sljedeće

Početna » Teologija » Teologija » a) Dogmatika

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr