www.tebe-trazim.com

..blagost je..
..ljubav koja je pobijedila egoizam u nutrini..
..pa sa razumijevanjem...
..komunicira s bližnjima...

obrnuto od kad si prema nekom oštra

Malo se šalim, ja bi rekao kad imaš za nekog razumijevanja i kad ga ne dočekaš "na nož", to je krepost za koju treba moliti ali iz osobnog iskustva znam da itekako treba moliti za to da nekome oprostimo sve dok se to oproštenje ne dogodi. No to je proces, kaže pater DeGrandis da je praštanje proces kao kad gulomo crveni luk, oguliš jedan sloj a ispod njega nalazi se drugi. I tako moliš sve dok sve slojeve rane ne oguliš

vid naggara kako pogađa u sridu

Ovo je bilo jako poučno
Hvala Bogu!

nažalost puno je djece koja imaju mučno djetinjstvo zbog situacije u obitelji. Takva djeca su zakinuta za najljepše doba života, kaže Benedikt XVI da Raj zamišlja kao svoje djetinjstvo, on je očito imao lijepo djetinjstvo. Ali ako djeca koja su imala traumatično djetinjstvo ne oproste svojim roditeljima i ne nauče ih poštivati u životu će biti zakinuti za puno toga i što je najgore najčešće će to prenijeti na svoju djecu jer ne znaju drugačije.

U ostalom nas kršćane samo ljubav prema neprijateljima razlikuje od drugih, a praštanje je ljubav prema neprijateljima

Malo bih nadodala da oni koji su imali teško djetinjstvo i nisu imali ljubavi pokušaju sasvim drugačije sa svojom djecom i da im to bude pouka kako ne treba raditi.
Kaže se - on nije sposoban dati ljubav jer je nije primio - zar ne bi bilo dobro i idealno.. kad nisi primio ti i kad si bio zakinut - daj to svom djetetu. Naučiti se na primjeru kako ne treba. Samo nažalost malo je takvih koji to rade. Obično bude po istom.

O ovoj temi, možemo svi pisati..svatko na svoj način. Nažalost, ne mogu ni ja reći da sam imala neko lijepo djetinstvo. Mislim pri tome, da nije bilo otvorenosti, bliskosti s roditeljima..već više strah! U djetinstvu sam imala strah od oca, nikad nisam pred njim smjela reći kako se osjećam, što bih htjela..već, pred njim smo se morali pokoravati. S mamom isto nisam imala neki poseban odnos..jer, malo sam vremena provodila s njom. Ona bi obavljala vanjske poslove, a ja ostajala s bakom i sa tetkama..tako da sam u tim nekim godinama bila više njima privržena. Tad sam mislila, da je u svim obiteljima tako, da je to normalno. Kad bih vidjela nekoga od druge djece, da ih roditelji grle, vode na neka mjesta, druže se..bila sam tužna, jer kod nas, toga nije bilo. Ali, opet, znala sam da me vole..osjećala sam to. U pubetretu se nisam nikako mogla razumjeti s mamom, imale smo loš odnos. vremenom, kako sam odrastala..u školi postizala dobre rezultate, dobijala sam njihovu naklonost..bili su ponosni. Ali, opet je u meni čučio strah, što bi se dogodilo, kad ne bih bila dobra, ako ocjene ne bi bile kloše. Oni vjerojatno nisu bili ni svjesni tih mojih strahova.
Ne mogu se žaliti da nam je ikada zafalilo materijalno. Nasparam nekih, bilo je skromno..al' dali su nam koliko su mogli, omogućili školovanje, studiranje. I na tome sam im jako zahvalna. Ali, ostali smo gladni ljubavi, topline..
Uz to sve..moj tata je bio alkoholičar..O tome ne trebam posebno ni pisati, kakav je život s takvim ljudima. Studentske godine, prošle su...I tek sada, kada sam se udala, neke stvari mogu jasnije vidjeti, razumjeti...
Hvala Bogu, tata je bio na liječenju i prestao je s alkoholom, već skoro pune dvije godine..I od tada, drugi je čovjek!
Što se tiče vjere, žive je na tradicionala način...nažalost! Al' vjerujem, molim se..da se njihova srca otvore Bogu u potpunosti!
Doživjela sam velike traume s njima, donekle imam i narušeno zdravlje zbog toga..Bile su jako velike rane, boljelo me o tome i pričati..Previše sam se zatvarala u sebe, često sebe okrivljivala za sve loše..Sebe ponekad samosažaljavala..
Molila sam za njih i molim se i molit ću! Oprostila sam im sve! Molitva mi je pomogla da ih gledam na drugačiji način, ali i sebe...da zaiječim rane. Poštovala sam ih uvijek, osim u nekim situacijama..gdje bi me poslušnost njima svjesno odvela ne krivu stranu...i pri izboru svoga muža! Tu sam odluku donijela za sebe, unatoč njihovom protivljenju, pritiscima..
Prije sam htjela njih mijenjati..sve loše posupke, navike, koje sam zapažala kod njih..htjela sam da promjenu na bolje..Ali, to je bio moj pogled, moje zapažanje..i sve te stvari, oni nisu doživljavali kao ja. Kroz svo to vrijeme, shvatila sam značenje riječi...da mogu samo sebe mjenjati..Naučila sam prihvaćati..Sagledati kao cjelovite osobe, njihove životne okolnosti. Nisu mi mogli dati, pružiti no što ni samo nisu imali, nisu dobivali kao djeca...Često s mužem idem kod njih i sada, jedva čekaju kad ćemo im ponovno doći. Materijalno im pomažemo, koliko možemo..a u mojim su molitvama svakodnevno.
Ja sam se osobno rasteretila, kad sam osjetila, da ih prihvaćam takve kakvi su, kada ih ne želim mijenjati po svome..nego prepuštam u Božje ruke, da upravi njihovim životima...Mislim, da lagano, naši narušeni odnosi se liječe, popravljaju, uz Božju pomoć...
Ne želim zalaziti u svađe, dokazivanja, prepirke oko stvari..oko kojih se ne slažemo..Nekako sve to gledam na drugačiji način. Ne znači da je put posut ružama, da sve ide lagano, idealno..to je život..učimo ga živjeti!

onome ko se Bogu okrene Bog nadoknadi tu ljubav. Ni moji roditelji, za koje mogu reći da su bili dobri roditelji, meni nisu puno toga dali jer ni sami nisu imali. No Bog mi je puno toga nadoknadio i još povrh toga dao. Ako osuđujemo svoje roditelje i ne praštamo im, time samo sebi pripremamo teren da i mi takvi budemo, ako ne i gori a naša djeca prema nama gora nego mi prema našim roditeljima

savršeno sročeno.

života ti