www.tebe-trazim.com

Kako u poniznosti ne izgubiti samopouzdanje?
Možda nekome nije povezano,no meni je.
Naime radi mira i ne ulaženja u rasprave na uvrede sam šutila,od te šutnje upila ipak riječi koje su srušile samopouzdanje,a to donosi druge životne posljedice.

"Tko kaže da je najveći grešnik na svijetu, a ljuti se kada ga drugi preziru, pokazuje da je ponizan riječima, ali ne srcem."

Ovo mi je posebno dalo razmišljati,meni je žao kad sam opomenuta od osoba koje liječe svoje životne propuste na drugome,a moram šutiti,i onda se ta osoba uzvisuje,odnosno lažno prikazuje svoje pravo lice.Radi mira treba uzmaknuti,i pobjeći,ali prava istina nikada ne dođe na vidjelo.

Možda nije vezano za poniznost,ali osobno ne volim slušati savjete ljudi koji mi nisu uzor u određenim stvarima,a obično takvi dijele savijet odnosno uče druge,a sami bi trebali biti učenici,to sam pročitala na ovom forumu i toliko mi je istinita ta činjenica.
Ne volim davati i primati savjete!

Molimk se Isusu da mogu to sve primiti,i da se odbije od moga srca,i da te ljudi volim i prihvatim!

I meni je, draga Mandolino, isto tako sve slično i povezano jer često "dobijem po nosu" jer sam nešto ovako ili onako bez obzira što god odgovorio.
Odlučio sam da neću odgovarati ni braniti se.

Uzdam se u Isusa, on mi je uzor. Nije se branio kod nepravedne presude.
On je pomogao, pomaže i pomoći će!
Bog sve vidi i sve zna!

Draga Mandolina poniznost je majka svih kreposti, evo što kaže Majka Tereza (jako lijepo rečeno):

“Humility is the mother of all virtues; purity, charity and obedience. It is in being humble that our love becomes real, devoted and ardent. If you are humble nothing will touch you, neither praise nor disgrace, because you know what you are. If you are blamed you will not be discouraged. If they call you a saint you will not put yourself on a pedestal.”

Ako šutiš "samo" da ne bi ulazila u rasprave ideš linijom manjeg otpora i još uz to naravno upijaš riječi koje "bole" i gubiš samopouzdanje što naravno donosi druge psihičke probleme. Pokušaj na te uvrede reagirati molitvom za osobu koja ti ih upućuje, pokušaj shvatit zašto te ta osoba vrijeđa, koje rane nosi u sebi, zašto liječi svoje komplekse na drugima. Kada sve to shvatiš moći ćeš s radošću moliti za nju . Potrebno je dobro procjeniti kada prešutit a kada stati u obranu nečega. Kada te netko vrijeđa bilo pravedno ili nepravedno bolje prešutit, ti znaš što je istina i kome odgovaraš za sve učinjeno. Kada netko vrijeđa (ili govori neistine) Isusa i Crkvu mislim da je bitno stati u obranu, u čemu sam ja jako loša priznajem .
Nije ovo nikakav savjet tebi, ovo je samo moje iskustvo još uvijek svježe.

Evo što kaže Terzija od djeteta Isusa o poniznosti:

Poniznost – za Tereziju od Isusa krajnja poniznost graniči s krajnjim dostojanstvom za koje ona sama dugo vremena nije znala. "Da sam shvatila, kao što sada znam, da u sićušnoj palači moje duše prebiva tako veliki Kralj, ne bih ga bila tako često ostavljala samog, ostala bih s njime unutra s vremena na vrijeme, a što je najvažnije, nastojala bih da mi kuća ne bude tako nečista..." Tako Majka, koja marljivo rukuje metlom a grijeh uspoređuje s paučinom, prispododablja Božju prisutnost u čovjeku s dobrom domaćicom koja uljudno dočekuje goste.
"Poniznost znači živjeti u istini", kaže ona. Ova Istina je veličanstvena: mi smo ništa, ali Bog prebiva u nama, a Bog je sve. "Mi smo više nego ludi kad ne shvaćamo veliko dostojanstvo naše duše, nego je ponizujemo svodeći je na razinu nedostojnih stvari ovoga svijeta..." Čuvajmo se lažne poniznosti koja odbija da prizna darove što nam ih Bog daje: "Shvatimo dobro, dobro ono što jest: Bog nam daje te darove bez ikakve naše zasluge, i zahvaljujmo Njegovu Veličanstvu..." "Što više uviđamo da smo bogati, a znademo da smo po sebi siromašni, to ćemo više napredovati u pravoj poniznosti."

Evo jedna molitva za poniznost (koju je sastavila Sveta Terezija malog Isusa za jednu novakinju):

O Isuse, za vrijeme svoga zemaljskog hodočašća rekao si:"Učite se od mene jer sam krotak i ponizan srcem i naći ćete mir dušama svojim"(Mat.11,29). Mogući Vladaru neba, jest moja duša nalazi pokoj, kada vidi, kako se Ti zaodjeven odijelom sluge tako duboko ponizuješ da pereš noge apostolima svojim. Sjećam se tada onih riječi, što si ih izgovorio, da nas poučiš kako ćemo vršiti poniznost: Primjer sam Vam dao, kako ja učinih vama, tako i vi da činite. Nije sluga veći od svoga gospodara. Kada to znate, blago vama ako to činite." (Iv.15-17). Ja ih razumijem, o Gospodine ove riječi, koje su izišle iz Tvoga blagog i poniznog Srca, i ja ih hoću pomoću Tvoje milost izvršiti u djelu.
Hoću da se u poniznosti snizujem i svoju volju podlažem volji mojih susestara, a da im se ni najmanje ne protivim, ili da istražujem, da li imaju ili nemaju pravo zapovijedati mi. Nitko, o moj Preljubljeni, nije imao ovo pravo prema Tebi, a ipak si bio pokoran, ne samo preblaženoj Djevici i svetom Josipu, nego i samim Tvojim krvnicima. Sada u svetoj Hostiji vidim kako se spuštaš u najdublje poniženje. S kakvom poniznosti, o Kralju slave, pokoravaš se svim Tvojim svećenicima, i ne činiš razlike među onima, koji Te ljube, i onima, koji su, nažalost, mlaki ili hladni u Tvojoj službi. Oni mogu sat prikazivanja Svete Žrtve požurivati ili odlagati, Ti si uvijek spreman, da na njihovu riječ siđeš s nebesa.

O moj Preljubljeni, kako krotak i ponizan mi se ukazuješ pod koprenom bjele Hostije. Da me naučiš poniznosti, nisi se mogao dublje poniziti. Zato ću i ja, da odgovorim Tvojoj ljubavi, izabrati zadnje mjesto, da dijelim Tvoja poniženja, kako bih jednom "mogla imati dijela s Tobom" u kraljevstvu nebeskom.

Zaklinjem Te, moj božanski Isuse, pošalji mi jedno poniženje svaki put, kada pokušam da se uzdižem iznad drugih.

Ali, o Gospodine, Ti poznaš moju slabost. Svako jutro odlučujem, da ću se vježbati u poniznosti, a na večer spoznajem, da sam učinila mnogo pogrešaka oholosti. Tada sam u napasti da postanem malodušna; ali znadem, malodušnost nije drugo nego oholost:o moj Bože, stavljam stoga sve svoje pouzdanje samo u Tebe. Pošto Ti sve možeš, udostoj se u moju dušu usaditi krepost, koju molim. Da postignem ovu milost od Tvojega beskrajnog milosrđa, često ću ponavljati prred Tobom:"Isuse blaga i ponizna Srca učini srce moje po Srcu svome!" Amen

O poniznosti - Poučne zgode iz života sv. Filipa Nerija

Pročulo se po cijelom Rimu kako neka časna sestra živi sveto i pobožno te po cijele dane moli i vrši pokoru; htjeli su je već za života častiti kao sveticu, a narod je svakodnevno hrlio k njoj. Papa je htio provjeriti radi li se tu o pravom svetom životu ili o nečemu drugome, pa je zamolio o. Nerija da ode posjetiti tu sestru i onda mu kaže svoje mišljenje. Filip je požurio do samostana u kojem je ta sestra živjela. Budući da je malo čas padala kiša, ulice Rima bile su pune lokava, i Filip je svojim cipelama ugazio u gotovo svaku od njih.
Kada je došao do samostana, zamolio je sestru vrataricu da mu pozove „sveticu“, no vratarica je odgovorila da je sestra u kapelici u dubokoj molitvi te ju ne smije ometati. No, Filip je bio veoma uporan pa su pozvali dotičnu sestru iz kapele rekavši joj da ju Filip Neri hitno treba. Kada je sestra došla, pitajući se što je tako hitno, Filip joj je odgovorio da ima prljave cipele i da je došao da mu ih ona očisti. Na to je dotična sestra planula; strašno se naljutila na o. Filipa jer ju je zbog tog bezveznog razloga pozvao iz kapelice u kojoj se nalazila u ekstazi. Filip je tako zaključio da je daleko od svetosti, jer joj nedostaje najbitnija stvar: PONIZNOST...

Kad pročitam ovu priču vidim da mi baš nije jasna, zašto ta časna nije ponizna jer mu nije očistila cipele, šta je on bio invalid da si ne može sam očistiti cipele. Nisam znao da je običaj u samostanima da ljudi banu pa da im časne čiste cipele. A baš me zanima dal je neko doživio da mu gost uleti u kuću i kaže očisti mi cipele, a mi smo odgovorili nema problema i očistili te cipele.
Tak da, možda je to jedna od onih priča koju svi copy paste-aju a niko ne zna zašto.

Istina je da sam je copy paste al da nisam razumjela ne bi ni copy paste. Poanta priče nije u čišćenju cipela, to je samo figurativno rečeno da se dočara. Poanta je u tome da je njoj zasmetalo što se netko (usput rečeno svećenik koji je prešao toliki put po kiši samo da nju vidi) usudio nju omesti dok je bila u molitvi. Uzmi u obzir da je to bilo 16.st i da je on prešao toliki put pješke po kiši samo da nju vidi (po nalogu Pape jer je kao navodno živjela sveto), ali ona uopće nije htjela doći da ga pozdravi. On je izmislio da je hitno treba jer u suprotnom ne bi ni došla ( došla je sva ljuta), a onda je čišćenje cipela bilo samo kao neka izlika zašto je zvao, na što je ona naravno poludila . Poanta je u tome da je vjera bez djela ništa, ako moliš po cijele dane, a bližnjemu u potrebi ne pomažeš uzalud sva molitva.

Evo zamisli u današnje vrijeme, ti doma moliš (proživio si neko teško razdoblje u životu ili nisi, nije uopće bitno) i dođu ti gosti recimo iz Australije da ti pružu utjehu, ili samo da te vidu, dakle dolazu samo radi tebe da budu s tobom u teškoj situaciji, gosti koji su 2 dana putovali, umorni su, gladni, žedni i ti ih ne želiš primit jer sad trenutno ti moliš, pa nek dođu kasnije . Dakle bitnija ti je molitva od tvog bližnjeg.

Ovak to vuči drugačije, al sjećam se da sam čitao o sv. Padre Piju kad mu je neko došao u posjet tijekom Velikog Tjedna da se ljutio jer mu ne daju u miru moliti. Tak da ne znam.

Johnny, brate moj, to što je Padre Pio napravio ne znači da je ispravno. On je imao tešku narav, i imao je svojih mana, kao i svi sveci. Bit svetaca jest da su u određenom aspektu života ispunili svoju "dužnost" prema Bogu. Netko se može pozvat na to, ako Chestertona proglase svecom da je ok kladit se i pit, no nije tako. On je svoj život posvetio Bogu, i širio Evanđelje na svoj način. To ne znači da je u svemu bio svet. Bitno je nać uzor u svecima u njihovim određenim segmentima života. Kod svakog sveca možemo naći grijeh, no baš ta činjenica nam daje poriv da ih pratimo. I oni su bili grešni kao mi, i oni su padali u određenim stvarima, isto kao i mi. Da su i oni u svemu bili sveti, teško da bi se mi mogli poistovjetit s njima. Zato i imamo svece, oni su nam primjer, a njima je primjer Isus Krist. Oni nam kokrentnim primjerima pokazuju kako slijedit Krista.

A mislin da fiducia nije dobro objasnila. Mislim kako je riječ o tome da je ona svoju svetost temeljila na pobožnosti. Za pobožnost potrebna je velika poniznost. Ako nije dovoljno ponizna da mu očisti noge, nije toliko pobožna da bude sveta. Npr sv Jeronim koji stoji meni u potpisu, nije nikako bio ponizan pred drugima. Sa svima se svađao, imao tešku narav. On i sv Augustin jedva da su se međusobno trpili zbog prijevoda Biblije. No, zaslužio je svetost drugim stvarima, kako jedan, tako i drugi.

To mi je zanimljivo kod sv. Jeronima, no navodno je bio nježna duša, zato je valjda i bio svadljiv, a i takav mu je valjda temperament. Vidiš zanimljivo je da kažeš da je sv. Padre Pijo imao tešku narav. Možda se većina ljudi ne bi to usudila reć jer je kao svet, pa je sve bilo savršeno.