www.tebe-trazim.com

doći će to sve na svoje courage
malo mi je ovo paf iznositi ovoliku privatnost, ali nema veze evo..čisto možda nekom pomogne da drugačije pogleda na život i odnos i što se sve može oprostiti (možda vam vaši problemi ne budi tako veliki):
otac je majku u trudnoćama gazio na podu u trbuh i to pred sam porod..tukao ju je "redovno".. pitali su me neki iz doma da li je to razlog zato što je sestra bolesna (ja sam rekla da to nikad ne bih ustvrdila,to samo Bog zna ..jer u našoj obitelji nema takvih slučajeva niti takvih bolesti)..prvu sestru je pokušao ugušiti rukama dok je bila beba.. nju je tukao sve dok nije otišla od kuće ..a negdje je imala 18 godina,možda i manje...
mama i ova sestra invalid su dobile toliko batina da nisu mogle ustati po par dana iz kreveta..
otac je mene jednom ošamario u životu, ali je pokušao izvršiti suicid pred mojim očima(pokušao se objesiti) kad mi je bilo 12 godina... ja sam ga spasila vikajući po cijeloj ulici ljude da dođu.. zašto me nije tukao kao mamu i sestre-neznam ..
pričalo se da je htio "dirati" jednu djevojčicu iz ulice na prljav način ..onaj najgori način koji samo sotona može smisliti..
pio je gotovo svakodnevno i onda je tako psovao da se nije moglo slušati..tukao se sa susjedima i završavao i na hitnoj i u bolnici..ali to ga nije nikad opametilo..
imao je ljubavnice...
mrzio je sve oko sebe..ali sebe ne.. sebi je ugađao na ogavne načine..
sve novce od plaće je propio obavezno svaki mjesec.. mama i sestra su išle kopati na svaku njivu, obavljale su sve poslove gdje god je tko nudio da bi imali kruha..
danas on ima 84 pune godine, pokretan je, ništa ga ne boli, živi sam(tako je htio-insistirao je da sestra ode u dom premda ona zna i kuću održavati i kuhati malo), pije i danas pomalo i mirovinu redovno profućka- na što- ja neznam- udijeli mom sinu nešto jako sitno (oko 200 kuna) a i meni da otprilike 100 kuna mjesečno..eto kao kaže brineš se o meni ..mislim...
hranu koju mu nosim je o mom trošku ..
eto tako

eto Pia draga, ja mogu biti sigurna u to da sam ocu oprostila - iz prethodnog posta se da zaključiti..
srce mi je mirno i duša mi je mirna .. nemam više te terete na sebi ..ponio ih Isus za me..

Bas ste sigurni? Ja iz vaseg posta iscitavam upravo nesto drugo. al to nije toliko bitno. Meni ipak nitko nije dao odgovor, kako covjek moze biti siguran da je oprostio? Kako izgleda oprost? - jer on se mora vidjeti, toliko bar znam

Bas ste sigurni? Ja iz vaseg posta iscitavam upravo nesto drugo. al to nije toliko bitno. Meni ipak nitko nije dao odgovor, kako covjek moze biti siguran da je oprostio? Kako izgleda oprost? - jer on se mora vidjeti, toliko bar znam

Kako covjek zna da je oprostio? Kako moze biti siguran?

Oprostiti ne znači zaboraviti


Često se puta čuju riječi: "Ne mogu oprostiti, jer ne mogu zaboraviti", ili "Zaboravi sve", "Okreni novu stranicu", "Idemo dalje..." Takav način govora i postupanja je fatalistički, bez izlaza. Zaboraviti nesretan događaj – sve kad bi se i moglo – priječilo bi da se oprosti, jer se više ne bi znalo što se oprašta.
Pogrešno je od zaborava praviti test opraštanja. Istina je suprotna. Opraštanje pomaže pamćenju da ozdravi. S opraštanjem, sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Nesretni događaj postaje sve manje i manje prisutan u svojoj bjesomučnosti, rana pomalo zacjeljuje, sjećanje na uvredu ne uzrokuje više ponovno bol. Zato se – opraštanjem – izliječeno pamćenje oslobađa svog negativnog tereta, i čovjeka otvara za bolju i zdraviju sadašnjost i budućnost.
Zato je ispravno reći: "Ne zaboravljam, ali opraštam". To hoće reći da oproštenje ne traži da se zaboravi uvreda, jer bi inače bili osuđeni da opet ista zla podnosimo, ne bi se mogli zaštiti, izvući pouku. No oprez! To ne znači "Opraštam, ali ne zaboravljam". U čemu je razlika? (U drugom slučaju proces opraštanja nije doveden do kraja, nije riječ o potpunom oproštenju.)

Pa nisam baš sigurna da bolna sjećanja mogu biti isto što i ne-oprost.