www.tebe-trazim.com

Upravo suprotno! Samo ako gledas u Boga, moze ti biti dano da spoznas da si ohol, jer oholost i jeste okretanje k sebi:

Dočim, prva zla volja (jer prethodi svim ostalim zlim djelima u čovjeku) prije bijaše nekakvo otpadnuće od Božjega djela prema svojim vlastitim djelima, negoli ikakvo djelo; te stoga bijahu zla djela, jer su se zbila prema sebi, a ne prema Bogu; a sama zla volja bijaše poput zla stabla što je tim djelima urodilo kao zlim plodovima, ili pak sam čovjek ukoliko je bio zle volje.
Sv. Augustin, De Civ. Dei

Mhm, što se događa kad predugo gledaš u svijetlo - zaslijepljen si.

Uzmite jedan klasični primjer friškog karizmatika. Euforija prođe, krštenje u duhu. Ljudi ne žele pustiti to. I zadržavaju se i stagniraju i prijeđu u oholost - duhovnu.

Što se događa - milost prolazi da gledaju što im se dogodilo, da se opet vrate na to "ja" koje su razvili i umišljaj da su sve shvatili, da se rasvijetli razumom. Ali to je je težak i dobran pad.

A, opet tko nema te oscilacije ili sve zna (svetac je) ILI je ohol (zadnji je). Ako ti sve dobro ide i ne trpiš zbog ničega, ja bih se bojao za sebe za duhovni napredak. Jer imati svijest o sebi da je sve super, nije uopće super.


I

Dakle, svjetlo bi ovdje trebalo stajati za Boga. I ti predlazes da odvratimo malo pogled kako ne bismo bili zaslijepljeni? Kategoricno odbijam

Kažem da razum postaje zaslijepljen. Ako ćemo o svecima: Sv. Ivan od Križa kaže razboritost. Ako ćemo na evanđelje; u hramu je među učiteljima Krist zadivio učitelje razumnošću.

Žao mi je što je nemam uz sebe: http://verbum.hr/knjige/dijalog-bozansk ... osti-1688/
U Dijalogu se odvaja sebeljublje od oholosti tj. oholost je posljedica sebeljublja kao i svi ostali grijesi.

Zato jer ne gledaju u Darovatelja nego u dar. Tražimo utjehe a ne onoga koji utjehu daje. I slažem se s Piom, ako je svjetlost Bog onda nas ono rasvjetljava i jasno vidimo svoje mane. Ne zasljepljuje nego rasvjetljuje.

To je sasvim suprotno od savršenstva, put do savršenstva JEST popraćen utjehom. Ali se bez utjehe ide više čim si bliže cilju.
Ova rečenica je upravo ono što karizmatici rade, ostanu na afektivnom predugo.

Referenca: Opet sveti Ivan od Križa.

Da bi se rasvjetlilo/vidjelo, prvo nešto morati postati noć.

Nevermind. Sve to super zvuči papirnato.
Kak ide u praksi? Kak je kaj?

Koliko vidin Ildefonz, Pia ti je pomoću Sv. Augustina sve dobro odgovorila. Nema potrebe da i ja odgovaram. Možda samo još jedna sitnica koja samo ide u prilog onog šta Pia pomoću Sv. Augustina tvrdi;


Čitamo u Knjizi Postanka: »Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!'« (Post 2, 16-17). U toj prispodobi Objava poučava da moć razlučivanja dobra i zla ne pripada čovjeku, nego samo Bogu. Ivan Pavao II. "Veritatis splendor"

I ne samo to, Pascal, a i sama Crkva idu još dalje od toga, naravno, sasvim ispravno budući da je čovik stvorenje;


Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. II. VATIKANSKI SABOR "Gaudium et spes"

Mi poznajemo život i smrt samo kroz Isusa Krista. Bez Isusa Krista mi ne znamo ni što je naš život, ni što je naša smrt, ni što je Bog, niti što smo mi sami. Blaise Pascal "Misli"


Dakle, ne samo da bez Boga na znamo šta je grijeh i oholost, mi bez Bog ne znamo ništa, pa čak ni tko smo mi sami.




I meni je ža, baš me zanima kako Katarina Sijenska opisuje odnos sebeljublja i oholosti. Toma kaže da je svejedno računamo li oholost ili sebeljublje kao uzrok svakog grijeha;

In desiring to excel, man loves himself, for to love oneself is the same as to desire some good for oneself. Consequently it amounts to the same whether we reckon pride or self-love as the beginning of every evil. Sv. Toma Akvinski "Summa Theologica"


Ruku na srce, svako sebeljublje jest upravo oholost. Evo jedan zanimljiv opis ovog što raspredamo prema isusovcu Moritz Menschleru;


Rodoslovlje obitelji oholosti glasi ovako: prababa je sebeljublje, a njezina su djeca oholost i sjetilnost. Prvo dijete oholosti jest taština, blago stvorenje, no pomalo ludo; drugo je dijete častohlepnost, nemirno biće, jer želi da ga svi časte; treće je dijete pohlepa za vlašću; ne želi se nikomu pokoravati i želi biti nad svima, pravi je đavao u obitelji, pred njim nitko nije siguran pa ni sam Bog. Svi imaju zajedničku obiteljsku crtu da se preko mjere i neuredno teže pokazati, pokušati i poduzeti više nego što mogu i jesu. Osobita oznaka oholosti je samodopadnost koja sama sebe obožava i sve sebi pripisuje. Oholost je uz to i osjetljiva, jer se uzrujava kod svakoga nepriznanja, kod svake sumnje i ukora, kod svakoga tobožnjega zapostavljanja. Nijedna biljka nije tako osjetljiva kao što je oholost osjetljiva na svoju čast. Misli da u punoj mjeri ima sve čemu se ljudi dive. Voli prigovarati i kritizirati i žive i mrtve. Oholost se zna nadimati do polubožanstva. Ohol čovjek zna sve i nitko ga ne može poučiti; gotov je čovjek i nitko mu ne može stati uz bok. Takvi polubogovi nisu rijetki na svijetu. Najviše ih ima među onima koji ne mare za Crkvu ni za Boga. Oholosti ima svugdje po svijetu i svake vrste. Ima vladalačke oholosti, podaničke, plemenitaške, prosjačke, učenjačke i seljačke. Proširila se kao kuga po svijetu od onoga vremena otkada je stara teta, zmija, zapisala našim roditeljima u knjigu rođenja: "Bit ćete kao bogovi." Ova nam se izreka neprestano vrzma po glavi. Moritz Menschler "Tri temelja duhovnog života"


p.s. Toni baš si daj truda i razveseli nas ovde, citiraj taj dio đe Katarina Sijenska opisuje odnos sebeljublja i oholosti.

Postoje dvije vrste oholosti:ona koja se zadovoljava sobom, općenita je i manje štetna i druga koja je nezadovoljna sobom, jer je očekivala puno od sebe i zatim ostaje razočarana. Ova druga vrsta je veoma lukava i štetna. by Frederic Ozanam
Franjo Saleški se bori protiv svih lukavosti ove oholosti koja se skriva pod maskom poniznosti. Nadvladava tu revnost koju ima duša, ne toliko da ozdravi, nego da se vidi već lijepom i zdravom. Ta potajna zloba zbog koje se duša ne želi izmiriti sa vlastitom savješću i bez problema se smatra nepopravljivom. Ta melankolija u koju netko tako rado upada, ta neprestana i isključiva kontemplacija samog sebe i vlastitih pogrešaka, ta potreba da se jauče više pred ljudima nego pred Bogom, ona potajna žudnja da budemo pomilovani i utješeni. Sveti Naučitelj razotkriva sve te stvari i pokazuje da se "sva ta lutanja čine po nagovoru duhovnog vođe koji se zove sebeljublje".
http://verbum.hr/knjige/umijece-kako-se ... kama-3004/

p.s. Fran Dijalog sam posudio. Kad ga dobijem nazad potrudit ću se prepisati to o sebeljublju i oholosti.