 |
| Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
zlatica napisao: Moje je pitanje da li je licemjerno ispovijedati jedan grijeh, znajući da ćemo ga ponoviti, koliko god se trudili, i onda ga ponoviti, računajući unaprijed na ponovnu ispovijed i oprost? Pričali smo o tome nedavno. Radi boljeg razumijevanja prenosim pitanje i odgovor; Student sam u dvadeset trećoj godini, katolički odgojen, molim se i idem u crkvu. Dosta se često ispovijedam, ali s time u vezi imam veliki problem. Mislim da imam nekakvu dobru volju, ali uvijek padam u iste grijehe i uvijek ispovijedam iste grijehe. Već me je vrlo sram. Ne znam jesu li mi ispovijedi valjane jer, dok se ispovijedam i kajem, u isto vrijeme znam da ću opet pasti. I tako se sa mnom uvijek isto događa. Zbog toga nekada upadam u malodušnost i bezvoljnost. Već sam više puta mislio i bio u pravoj kušnji da napustim ispovijed jer mi ništa ne koristi. S druge strane, vrlo se bojim ići na pričest nečiste savjesti, a ne želim se pokazati gorim od drugih.
No nije to sve. Na faksu u društvu uvijek u istim prigodama upadam u besramne razgovore, kadkad u prave napasti koje me progone i dovode do padova: o tim stvarima dalje razmišljam, po ilustriranim časopisima tražim odgovarajuće slike, pođem pogledati i kakav porno. Sve me to baca u lijenost i narad. Ponekad mi prođu dani a da nisam ništa studirao. Šta da radim sa sobom? Ima li kakva lijeka mojemu stanju?Iz tvoga se pisma vidi da si iskren i otvoren, da se trudiš živjeti svoje krštenje; moliš se, ideš u crkvu i na sakramente. Ne vidi se iz tvojih pritužbi da si upao u teške poroke: alkohol, drogu, bježanje od kuće, razbludan život i slično. Vidi se, naprotiv, da si mladić koji se trudi, koji bi želio ostvarivati više vrijednosti i prave ljudske i kršćanske ideale, koji vjerovatno ima i lijepe odnose s roditeljima i općenito s ljudima, koji nastoji živjeti u većoj stalnosti, dakle i u savršenijem kršćanskom životu. Sve je to vrijedno spomenuti da ne bi (ne daj Bože) upao u malodušnost i pesimizam, koji rađaju bezvoljnošću, nerjetko i napuštanjem vjere i ćudorednih zasada.
Tri su uglavnom stvari koje te muče. Prva je "uvijek ispovijedanje istih grijeha". Druga je, dok se ispovijedaš i kaješ, "znanje da ćeš opet upasti u iste grijehe". A treće su one "prigode za grijeh" u društvu kolega i kolegica na faksu, a vjerovatno i drugdje, što onda na razne načine sam produljuješ i podržavaš.
1. Grijesi koji se povraćaju. U nekom smislu svi smo mi grešnici na taj način, možemo reći "povratni" grešnici, jer više -manje opetujemo iste grijehe, ispovijedamo iste slabosti. Zato smo svi u "materijalnom" ili "nesvojstvenom" značenju toga izraza povratni grešnici. O tome ovdje ne govorimo. Pravi "povratni grešnik" jest onaj koji, nakon dobre ispovijedi teških ili smrtnih grijeha, uvijek iznova pada u iste grijehe, redovito na isti način, u istim okolnostima. Ispovjednik, a i sam pokornik, na osnovi takvih trajnih ponavljanja, mogu doći do dvojbe, štoviše do zaključka da tu nema pravog kajanja, nema odluke, jer se ne vidi nikakav ili jedva kakav napredak. Dakle, s time u vezi dolazi i pitanje valjanosti prijašnjih ispovijedi: nisu li bile iz običaja, formalističke, dakle svetogrdne? Valja razlikovati. Postoji "povratni grešnik", koji se prvi put optužuje za neki grijeh kao primjerice muž koji se više godina kontracepcijom brani od začeća djeteta, pa taj svoj način još nikada nije ispovijedao, iako je znao da je težak grijeh. Drugi tip "povratnog grešnika" jest onaj, koji nakon čitave serije ispovijedi ne poduzima ništa ozbiljnije da se oslobodi toga grijeha, da izbjegne prilike u kojima pada, da poduzme druga sredstva da se popravi: molitvu, post, čitanje i razmatranje Božje riječi i slično. Kod takvog se grešnika s pravom može zaključiti da nema "dobre volje", nego da je vođen svojom "zlom voljom" o kojoj ne vodi računa, ne ispituje savjest, ne trudi se.
Treći tip "povratnoga grešnika" jest tvoj slučaj: to su oni koji imaju, kako za sebe kažeš, "nekakvu dobru volju", ali svejedno upadaju u iste grijehe. Ovoj zadnjoj vrsti pokornika ispovjednik će redovito dati odrješenje, jer dotični izražavaju dobru volju, kajanje, spremnost na popravak. Drugoj vrsti "povratnih grešnika" ispovjednik je dužan dati ozbiljnu opomenu, pa, ako pokornik nikakvim znakom ne bi pokazao dobru volju, dužan mu je uskratiti odrješenje. Prvi slučaj ne mora biti fatalan, ako se pokornik, nakon provedenih godina u istom grijehu koji nikad nije ispovijedio, sada iskreno kaje i želi činiti pokoru i zbiljski se popraviti. Treba napomenuti da mnogi pokornici danas imaju slabu vjeru, odviše su zaokupljeni zemaljskim brigama. Tu slabu vjeru u ispovijedi treba, koliko je moguće, poduprijeti, potaknuti, oživjeti: uskratom odrješenja moglo bi se učiniti veće zlo, a ne veće dobro. Svakako, ispovjednik ne smije postupati po nekom "lakšem principu", ne vodeći računa o raspoloženju savjesti pokornika, nego da "razborito" ocijeni "plamičak vjere" i "mrvu dobre volje" pa da postupi kako bi Gospodin postupio s takvim grešnicima. Redovito su to ne grešnici iz "zle volje" nego iz slabosti. No, dobro je znati, da i grijesi "iz slabosti" mogu biti teški ili smrtni grijesi, ako grešnik ništa ne poduzima da promjeni svoje stanje.
2. Dok se ispovijedaš znaš da ćeš opet pasti u isti grijeh. Ovdje treba dobro razlikovati: znanje od slobodne volje. Znanje da ćeš opet pasti u isti grijeh, jer ti to govori tvoje dugogodišnje iskustvo, nipošto nije i volja da ponovo učiniš taj grijeh: jedno je znanje, a drugo je volja. Kad se ispovijediš, naprotiv, imaš dobru volju i odluku da nećeš više tako griješiti. Dakle, dok se ispovijedaš, tvoja je volja ispravna, imaš i odluku i želju za popravkom, ali te buni tvoja loša navika, znanje da ćeš ponovo pasti. Sjećam se jednog "povratnog grešnika" koji je plakao zbog toga što je bio uvjeren da će opet pasti. To "biti uvjeren da će opet pasti" nije odluka da i padne. Naprotiv, on ima odluku da ne padne, da se popravi, ali ga buni običaj i prijašnji način. Važno je pri tome znati da su njegove ispovijedni dobre. Dapače, takvim se pokornicima može čak i preporučiti česta ispovijed, po mogućnosti kod istog ispovjedanika koji bi ga dobro poznavao pa bi mu mogao i bolje pomoći. Čestim, naime, pristupanjem ispovijedi ima više nade da će se snagom milosti sakramenta lakše svladati i konačno da će u njemu pobijediti Bog svojom milošću protiv slabosti ljudske prirode. Ivan Fuček "Naša nas savjest pita"
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
