Astetična ličnost
PASIVNO-OSAMLJENA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Astetične ljude doživljavamo uglavnom kao bezbojne i plašljive osobe, najčešće su zadovoljne u svom zvanju. U pozadini društvenih zbivanja žive i rade neprimjetno. Oni su osamljeni, zatvoreni, nekomunikativni osobito prema osobama drugog spola. Pokazuju malo osjećaja, ne vole nikoga posebno ali i ne mrze. Ljudi ih malo zanimaju, mogu imati bujnu maštu, istančanu intuiciju. Najčešće su to umjetničke duše. Da bismo lakše uočili značajke pasivno osamljene duševne konstitucije, nabrojit ćemo ih po uobičajenoj shemi: osjećaji, mišljenje, pojam o sebi i međuljudski odnosi. Osjećaji su im bezbojni, nedostaju nijansa, finoća, strast: ljudi ih malo zanimaju i ne znaju suosjećati s drugima. Mišljenje im je pomalo konfuzno, zbrkano, često se upuštaju u analize koje nadilaze njihovu misaonu sposobnost, analize su im površne, pojmovi nejasni. Pojam o sebi im je nejasan, ali je zanimljivo da ih to mnogo ne uznemiruje: ne bave se previše sobom, uglavnom su zadovoljni samim sobom. Napokon, u međuljudskim odnosima uočljiva je njihova povučenost: najbolje se osjećaju ako ih drugi puste na miru, pa u očima ljudi nisu previše privlačne osobe.
Psihodinamizam
Kada govorimo o psihodinamizmu, tražimo odgovor na dva pitanja: Kako je došlo do ovakve strukture ličnosti i koji su ti mehanizmi, tj. nutarnji pokretači koji upravljaju ponašanjem takve osobe? Astetične su osobe u pravilu ljudi nježne tjelesne građe, mršavi, tanki i slabašni. Asteničar ima siromašan čuvstveni potencijal, a to siromaštvo samo još više pojačava time što izbjegava situacije koje bi mogle razvijati njegovu čuvstvenost. Dublja analiza duševnoga svijeta astenične osobe otkriva nam nedostatak temeljnoga povjerenja u ljude: ne usudi se potpuno povjeriti drugima, biti intiman, iskazati svoje osjećaje.
Duhovni život
Astenična struktura ličnosti nužno će imati svoj odjek i u duhovnom životu takva čovjeka i njegov će duhovni život biti siromašan osjećajima. Razumom prihvaća vjerske istine, ali bez čuvstvene dimenzije. I svoju religioznost živi osamljeno. Izbjegava masovne vjerske manifestacije. Lako se pretvori u bezimenog vjernika. Često je u nedoumici čime bi mogao sebe optužiti u ispovjedi. Boga će prepoznati svuda u prirodi, no njegov odnos prema Bogu lako ostaje bezličan. Ovakva duhovnost međutim skriva i neke svojstvene šanse. Takva osoba ima dobre preduvjete da postane osamljeni patnik: samoća joj je element, a patnju može podnositi (misli se prvenstveno na tjelesne patnje), jer nedostatak čuvstvene dimenzije čuva je od sloma. Ako to uoči i svjesno živi može ostvariti autentičnu životnu svetost. Dokaz je za to:
Ivan od Križa:
Svetac pasivno-osamljene duševne konstitucije
Jasno je da čistih tipova nema. No, ako studiramo ličnost Ivana od Križa, u njemu prepoznajemo mnoge crte asteničnoga tipa. To posebno dolazi do izražaja u dvjema značajkama njegove duhovnosti: u odsutnosti čuvstava i u samoći. Evo kako jedan od životopisaca vidi prvu značajku: iz životopisa
Često ističe da osjećaji nisu bitni za duhovni život. Za njega je molitva savršena onda, ako čovjek u njoj ne nalazi nikakva užitka, jer prave radosti nadilaze osjetne radosti. Okolina ga smatra nepopravljivim individualistom. Samoća ga prati svuda, to karakterizira njegov duhovni život. Životopisac ga vidi ovako: "Osamljeni hodočasnik noći duše." Ali zbog toga ne pati, njemu je samoća njegov element. Ta vanjska samoća opačaćuje i njegovu duhovnost: brat Ivan je zadovoljan, može patiti, moliti u tišini, u samoći, sam sa svojim Bogom… iz životopisa
Sklonost prema osamljenosti, premda je u osnovama patološka crta, nosi i velike šanse. Ovakvi su ljudi veliki osamljeni patnici. Mogu i znaju patiti. Mogu, jer ih patnja neće slomiti, budući da nemaju razvijenu čuvstvenu dimenziju, a znaju patiti jer se patnja povećava ako nema nikoga s kim bi se podjelila. A asteničar nije sposoban naći utjehu kod ljudi. Ivan od Križa ušao je u povijest svetaca upravo kao veliki osamljeni patnik. Ovu misao neka potvrdi još jedan karakterističan primjer iz njegova života: iz živ.
Na kraju bismo željeli saznati tajnu kako je taj čovjek uspio ostvariti autentičnu svetost, na koji je način postao trubadurom Božje ljubavi unatoč svoje asteničnosti. Možda tajna leži u tome da nije to uspio unatoč, tj. protivno svojoj naravi, svojoj psihičkoj strukturi, negu upravo unutar te strukture, dapače s pomoću te psihičke strukture. Nije išao graditi krepost na onim temeljima koje nije imao, nego je spoznao šanse koje mu je nudila njegova jedinstvena tjelesna i duševna konstitucija. Ivan nije našao rješenje u negaciji sebe, u potiskivanju, nego u tome što je tu svoju narav na jedinstven način i potpuno znao ugraditi u poziv milosti. Dakle, ključ za životnu svetost jest: pronaći jaku točku, jaku stranu dane ličnosti, one mogućnosti koje narav pruža i na tom temelju graditi svetost sa stanovišta dominantne kreposti. Kod Ivana od Križa to je bila ljubav prema samoći i patnji, ali ispunjena nadnaravnim sadržajima.
Povučena ličnost
AKTIVNO-OSAMLJENA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Duševnu strukturu povučene ličnosti možda ćemo najlakše razumjeti ako je promatramo u usporedbi s asteničnom ličnosti. Obadvije su, osamljene, ali ne zbog istih razloga, tj. psihodinamizam njihove samoće nije jednak. Dok je asteničaru samoća gotovo njegov element, prirodni ambijent u kojem se dobro osjeća za povučenu ličnost samoća je teška, bolno iskustvo, ali ne zna sebi pomoći u tome. Plašljivi su i osamljeni, zapravo zatvoreni. Katkad nam se čini da su hladni i otuđeni. Imaju malo prijatelja, ali ih i oni poznaju površinski. Nerjetko posjeduju natprosjećne intelektualne sposobnosti i neobičnu kreativnost, ali se unatoč svoje genijalnosti u biti osjećaju nestvarnima. S obzirom na čuvstva, karakterizira ih određena podvojenost, no svakako ne bez osjećaja. Slikovito bismo ih mogli opisati ovako: izvana santa leda, iznutra vulkan. Budući da se ne usudi javno pokazivati svoje osjećaje, živi ih prema unutra, pa možemo reći da ih karakterizira bogata mašta. Osjećaji su većinom negativna naboja: napuštenost, neshvaćenost, izolacija. Nezadovoljan samim sobom, pati od samoće. Mišljenje je povučene ličnosti razbijeno: svakog se trenutka nameću neke sporedne misli, nikada ne vidi jasno, uvijek naslučuje još nešto iza stvari, sklone su apstraktnom razmišljanju. Stalno istražuje, pita: iz ovakvoga stava mogu se roditi nove, originalne, korisne inicijative, ali i bizarne, neobične novotarije. Uglavnom se bavi apstraktnim filozofskim pitanjima što može dovesti do toga da izgubi zdrav osjećaj za realnost pa živi u svijetu mašte i svojih misli. Pojam o sebi u povučene ličnosti je otuđen, ne prihvaća sebe, muči je osjećaj manje vrijednosti. Njezina je povučenost stav obrane od pretpostavljenih mogućih napada na vlastitu osobu. Istodobno čezne za ljubavlju, ali je ne može niti prihvatiti niti doživjeti. Međuljudske odnose karakterizira nepovjerenje. Svoj odnos prema drugima živi u stalnome strahu zbog mogućih poniženja i rana. Stoga izbjegava ljude. Općenito uzevši, to je čovjek koji uvijek drži odstojanje, teško govori drugima ti, osjetljiv je i neljubazan, neproračunljiv i nepodmitljiv.
Psihodinamizam
Polazište za nerazumjevanja ponašanja povučene ličnosti može biti spoznaja da je kod nje samoća izraz samoobrane. Teško se upušta u odnose jer se boji za svoje ja. Budući da ima negativnu sliku o sebi, boji se da će i drugi dobiti uvid u njezinu unutrašnju bijedu. S druge strane, čezne za priznanjem, za ljudskom blizinom, ali je strah sprečava u ostvarivanju toga. Na taj način živi u zatvorenom, patološkom krugu: samo povećava svoju samoću i time svoju patnju. Korijene toj patologiji treba tražiti u ranome djetinjstvu. Vjerojatno se radi o ranom doživljaju odbačenosti od roditelja.
Duhovni život
Osoba aktivno-osamljene duševne konstitucije živjet će i svoj odnos prema Bogu na sličan način kao odnos prema ljudima: i prema Bogu držat će određeno odstojanje. Zato ga muče sumnje, uvijek traži nešto više, uvijek naslućuje još nešto što nije izrečeno između njega i Boga. Ovo je doduše slabost, ali može značiti jedinstvenu šansu. Povučenost je opasnost i slabost, jer takva panična osoba lako izgubi vjeru ako joj se čini da ju je i Bog prevario. Ali je i velika mogućnost da na toj liniji ostvari životnu svetost. Dokaz je za to:
Toma Akvinski:
Svetac aktivno-osamljene duševne konstitucije
Po Tomi Akvinskome, tome geniju kršćanske filozofije, životopisci samo navode njegova silna ostvarenja a malo govore o njemu kao osobi. Zbog toga imamo vrlo malo vjerodostojnih podataka o njemu. Ali ono malo što je ostalo dovoljno je da u njemu prepoznamo karakterističnu povučenu ličnost s aktivno osamljenom duševnom konstitucijom. Sa sigurnošću znamo da je već u djetinjstvu. Dugo se nisu mogli snaći s obzirom na tog šutljivog mladića. Priča se da je jednom njegov učitelj, Albert Veliki, pročitao njegove bilješke, pa je zadivljen rekao: "Vi nazivate Tomu nijemim volom; ali vam kažem, ako ovaj šutljivi vol rikne jednoga dana, čitav će svijet čuti njegov glas." Druga značajka osamljene povučene ličnosti jest da živi u svijetu mašte. Iz mnogih legenda možemo spoznati jezgru njihove poruke: Toma nerjetko doista nije razlikovao stvarnost od svijeta svoje mašte, odnosno da je više živio u svijetu svojih misli nego u stvarnosti koja ga je okruživala. Priča se da bi mu donijeli jelo i nakon dugog nekog vremena i odnijeli a da Toma to ne bi primjetio. Drugom zgodom, priča se, da je svojem tajniku diktirao o Presvetom Trojstvu sa svijećom u ruci. Toliko se zadubio u svoje misli da nije primjetio da je svijeća dogorjela; morali su mu zamotati ruku zbog opekline. Toma ima vrlo bogat čuvstveni svijet, ali je svoje osjećaje živio prema unutra. Kad su se čuvstva nakupila, prelio ih je u pjesme (Divnoj dakle). Možemo uočiti i to da je Toma patio od osjećaja manje vrijednosti, budući da je imao negativnu sliku o sebi. Posljednjih dana života bio je uvjeren da je sve što je napisao obično smeće. Žene je smatrao promašenim muškarcima. Ipak, Toma je postao svetac, drag i velik. Željeli bismo saznati tajnu. Ključ za razumjevanje već imamo. Nije se zaustavio na negativnostima svoje ličnosti - njih je prihvatio kao nužne granice - za to nije imao sposobnosti budući da nije mogao razviti tople, neposredne, intimne međuljudske odnose. Svu je svoju energiju usredotočio na iskorištavanje onih mogućnosti koje je posjedovao: golemu inteligenciju, snažnu stvaralačku volju, strast za traženjem istine. To je predao Bogu kao kamate za onih nekoliko talenata koje je imao. Jer kamate se mogu izvući samo iz one glavnice koju imamo. Neki životopisci su ga okarakterizirali kao sveca poniznosti i mudrosti.
Inadekvatna ličnost
PASIVNO-OVISNA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Bitna oznaka jest ne samostalnost i bespomoćna ovisnost o drugima. Ima nedovoljnu potrebu da svoj život veže uz osobu ili osobe kojima pridaje gotovo magične sposobnosti, pa će samo u njih imati povjerenje. Ako uspije pronaći takvu osobu bit će u svagdanjem životu relativno dobra. Ali ako ne pronađe ovakvu osobu - potporu koja će je nositi - postaje nesposobna za normalan život. Na svim područjima njezina života nalazi u sebi nepovjerenje. Brižno promatra i prati svaki mig, pokret i najmanju sugestiju osobe - potpore - i iz njih nastoji pročitati upute s obzirom na to što treba činiti ili raditi. Dva osnovna problema su osjećaj manje vrijednosti i bazična nesigurnost. Karakteriziraju je nježni osjećaji i čovječnost. Mišljenjem joj prevladava karakterističan obrambeni mehanizam negacije. U međuljudskim odnosima pretjerano je predusretljiva, suglasna, uslužna. Nesigurna je i uvijek sumnja u ispravnost svojih postupaka. Ima kompleks manje vrijednosti. Teško donosi odluke.
Psihodinamizam
Često pati od kroničnih umora. Nerijetko već ujutro ustaje umorna i iscrpljena i osjeća kao da bi mogla prespavati još jednu noć. Inače je ugodna, drugima ne uzrokuje neprilike. Već kao dijete odmah je htjela nagradu, neposredno zadovoljstvo. Nema ambicija i inicijativa. Dakle, riječ je o nezreloj strukturi ličnosti, tj. inadekvatna ličnost zaostala je u određenoj točki razvoja na putu prema zrelosti. Stoga, ostaju vječna djeca. Svakog drugog smatra sposobnijim od sebe da donese odluku umjesto njega i za njega. On je nemoćno dijete umjesto kojega misle roditelji. Da postigne ovaj cilj, žrtvuje svoju osobnost, podlaže se, niječe svoje sposobnosti, pokazuje se slabim i izručenim.
Duhovni Život
Inadekvatna duševna struktura opečaćuje i duhovni život. Njenu će duhovnost karakterizirati: podređenost, poniznost, i strogo prijanjanje uz moralne norme. Ali to su ujedno i šanse. Potreba za podređenošću može biti odlična osnova za poslušnost. U redovničkom životu ovakve osobe mogu postati svjedoci herojske poslušnosti. O sebi će iznositi malo dobrih i lijepih stvari i uvijek se ponižavati. Lako upada u skrupuloznost. Propise i zakone obdržava do najmanjih sitnica. Istini za volju, ovo nije nimalo privlačna slika kršćanske savršenosti. Ali ako netko tu pronađe sebe, tj. shvati to kao svoju šansu za dominantnu krepost, na tim temeljima može ostvariti i autentičnu životnu svetost. Dokaz je za to:
Ivan Vianney:
Svetac pasivno-ovisne duševne strukture
Istina je da Ivan nije bio nikakav genijalac, nije imao velikih umnih sposobnosti što ga je i kočilo u teškim okolnostima u kojima je živio, no sigurno nije bio toliko nevrijedan kakvim se je smatrao. Patio je od neizlječivog kompleksa manje vrijednosti. To dolazi do izražaja već u mladosti gdje je pokraj sebe imao opata Baelly-a koji ga je uvijek nanovo spašavao od očajavanja. Ivan ne bi nikada ostvario svoj san da postane svećenik. Ni kasnije kao poznati Arški župnik nije bio sposoban prihvatiti i cijeniti sebe. Smatrao se nesposobnim za sve. Stalno je patio od osjećaja nedostatnosti, te je želio pobjeći sa svoje župe što je dva puta i učinio. U cijelom njegovom životu možemo vidjeti njegovu stalnu potrebu za podložnošću koja se očituje u podložnosti svom kapelanu. Prema sebi je veoma strog što pokazuju njegovi truli krumpiri i ostale katkad neljudske pokore. Svojstvenost inadekvatne ličnosti je da se za kršćanski ideal krvavo bori. Na kraju bismo htjeli saznati tajnu kako je ovaj čovjek uspio ostvariti svetost? Ključ za razumjevanje isti je kao i prije: ne protiv svoje naravi nego unutar nje. Ono što je moglo značiti nedostatak i slabost, pretvorio je to u šansu i mogućnost.
Histerična ličnost
AKTIVNO-OVISNA DUŠEVNA KONSTITUCIJE
Klinička slika
Za histeričnu osobu je nepodnošljivo da ona ne bude uvijek u središtu pažnje. Zbog toga će žrtvovati sve, ako treba, i svoj dobar glas. Histerična je osoba izvana kao vulkan a iznutra kao santa leda. Osim sebe malo kad voli nekog drugog, a ako voli, onda silnom strašću, i to na kratko vrijeme. Ako ne dobije tu podršku, pretvara se u osvetnicu. U čuvstvenom svijetu je labilna, česti nekontrolirani i dramatični čuvstveni izražaji, nagle promjene raspoloženja bez vidljivih uzroka. Ima vrlo visok pojam o sebi, smatra se društvenom, privlačnom, šarmantnom, odanom, što nije objektivna slika.
Psihodinamizam
Ako želimo ukratko prikazati psihodinamizam histerične ličnosti možemo reći da se radi o nezreloj osobi koja se još uvijek boji da će izgubiti majku. U tih osoba vrlo često je po srijedi bio rani šok tipa odvajanja od majke. Ovakva je ličnost, naime, čini se, jednom zauvijek naučila jednu životnu lekciju: da prihvaćanje od drugih (majka) ne valja pasivno čekati, jer će te oni iznevjeriti, nego prihvaćenost (majke) treba iznuditi. Kroz život ih prati osjećaj da ih nitko nije spreman prihvatiti dovoljno, nego to prihvaćenje treba iznuditi silom.
Duhovni život
Ako je histerična osoba religiozna, onda je to na infativan način. Trči od jednog sveca do drugog, pali svijeće… Ali u njenoj duhovnosti postoji velika šansa da može na jedinstven način shvatiti da svi ovisimo o Bogu, i to potpuno. Ako pronađe ovaj put, tj. da sebe potpuno preda Bogu, može ostvariti i autentičnu životnu svetost. Dokaz je za to:
Franciska Ivana de Chantal:
Svetica aktivno-ovisne duševne konstitucije
Ivana nije nikad svjesno upoznala majku jer je umrla kad je imala dvije godine. Tako da u njenom životu stalno prepoznajemo tu potrebu da je prihvate i da se za nju brinu drugi. Pošto je bila plemićke obitelji, udaje se za baruna te rađa šestero djece. Dva tjedna nakon rođenja najmlađeg djeteta, muž umire. Ivana pada u očaj te se zavjetuje da se nikada više neće udati. U početku se veže za nekog brata kapucina, zatim se veže uz sv. Franju Saleškog. Pod njegovim vodstvom rađa se ideja o osnivanju ženskoga Reda. Između Ivane i Franje razvija se povjerljivo prijateljstvo koje Franjo postepeno raskida jer koči njihov duhovni napredak. Ivana zbog toga još više pati, posebno nakon Franjine smrti. Od tada živi samo za njegovu uspomenu, te se posvećuje za izdavanje Franjinih djela. Ivana nije bila u stanju živjeti samostalno ni poslije Franjine smrti. Još uvijek joj je potreban pomoćnik, naslon i vođa. To je bio sv. Vinko Paulski. Unatoč tome što naizgled živi u duševnom miru, dani joj prolaze u bijedi i patnji da jedino rješenje nalazi u skretanju pažnje sa svoga nutarnjega svijeta i sa svoje duše, i budući da nikada nije mogla prihvatiti i podnositi sebe. Histerična će osoba pregaziti ljude da postigne svoj cilj. Znamo i to da je usijanim željezom utisnula Isusovo Ime u prsa, da bi tako i vidljivo posvjedočila svoju odlučnost. Ipak, Ivana je postala svetica. Na samrtnoj postelji ovako govori o sebi dok hrabri svoje susestre: "Pomirite se potpuno s Božjom voljom. Jer Božja ljubav prodire u najskrivenije i najintimnije dijelove naše duše, i svojim mačem dijeli nas od nas samih." Dakle, ona je shvatila ono što histerična duševna konstitucija nudi kao jedinstvenu šansu: ovisni smo o Bogu i samo nas On može spasiti od nas samih. Sve je predala milosti da ona nadoknadi ono što joj je uskratila narav.
Narcistička ličnost
PASIVNO-NEOVISNA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Govorimo o osobi koja je zaljubljena u samu sebe, sebe smatra najvažnijom, svoj sud stavlja iznad svakoga suda. Doživljavamo je kao sebičnu, oholu, kao osobu koja iskorištava druge. Za nju je samo po sebi razumljivo da se svi njome bave, da je svi poslužuju, ali ne osjeća potrebu dati ništa za uzvrat. Uvjerena je da je ona neka viša vrijednost u ovome svijetu, te da sve može i da će joj uspjeti sve što god poduzme. Lako gubi osjećaj za realnost. Nije lako živjeti s takvom osobom. Mišljenja drugih ne cijeni, sve se okreće samo oko nje, a drugi postoje samo radi toga da joj se dive, ili da služe njezinim planovima. Što se čuvstava tiče uvijek je u povišenom čuvstvenom stanju. Optimist je i bezbrižna je premda povremeno upada u depresije. Svi su njezini osjećaji okrenuti prema samoj sebi. Posjeduje bujnu maštu.
Psihodinamizam
Psihička pozadina ovakvog ponašanja je još u ranom djetinjstvu, onda ako roditelji odviše doslovno shvate da je dijete dar Božji, a zaborave da mu treba pružiti i odgoj koji uključuje frustracije i zadatke, tj. odgajati ga za samostalnost i životnu borbu. U djetetu se formira uvjerenje da ima pravo na svaku povlasticu samim tim što postoji. Čitav je svijet zato da njemu služi i da se njemu divi. Dijete vrlo rano shvaća i počinje iskorištavati ovu šansu. Zaostaje u razvoju međuljudskih odnosa.
Duhovni život
Dvije osnovne karakteristike: neobično jaka vjera u Providnost koja graniči sa preuzetnošću i gotovo slijepom sigurnosti, te uvjerenjem u spoznatu istinu. Ponaša se kao da Providnost ima njoj služiti, što istodobno skriva i goleme šanse za životnu svetost: može imati povjerenje u Boga koje graniči s fanatizmom, a to osobi da je zavidnu sigurnost u životu. Dokaz je za to:
Franjo Xaverski
Svetac pasivno-neovisne duševne konstitucije
Sigurno je naime da že milost ući u život svake osobe preko one crte njezine ličnosti koja joj ne najkarakterističnija. Franju je Bog uhvatio preko njegove zaljubljenosti u sebe. Mladi samodostatni i ponosni sveučilišni profesor siguran u svoju sjajnu budućnost, potrešen je spoznajom da bi mogao izgubiti sebe, svoju ličnost. Postaje generalom Družbe, te često prema sebi sudi druge.
Agresivna ličnost
AKTIVNO-NEOVISNA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
To je čovjek koji napada sve i svakoga, kojega karakterizira stalna potreba da uvijek i svagdje ističe i dokazuje svoju superiornost i neovisnost. Nastoji pribaviti što više vlasti da bi tako onemogućio eventualnu svoju ovisnost o drugima. Najčešće su to hladni, grubi i bezosjećajni ljudi. Čini se da upravo uživaju u ponižavanju drugih, u pobjedi suparnika, u poniženju slabih, osobito neprijatelja. Svadljivi su, izazovni, katkad izrabljivači i nemilosrdni, bez imalo nježnosti. Ako se i susreću s dobrotom, suosjećanjem ili razumjevanjem prema slabima, to preziru kao slabost. Najčešći osjećaji su im razdražljivost, explozivnost, mrzovolja, agresivnost i provokativnost.
Psihodinamizam
Klinička nam opažanja dokazuju da je obiteljska situacija u kojoj je ovakav čovjek odrastao, slijedećeg profila: grub nasilnički otac, i slaba potisnuta majka. Zbog toga dijete čitav vanjski svijet doživljava kao nešto neprijateljsko i u njemu se osjeća od početka suvišnim i isključenim. Razmišljanja su im da ne mogu imati povjerenja u druge, te da se ne mogu na nikoga osloniti jer će ih iskoristiti. Stoga grabe svaku moguću vlast da postanu neovisni o drugima. Napadaju da ne budu napadnuti.
Duhovni život
Postoje tri vrste explozije: prema van, unutra i gore, tj. prema Bogu. Primjer takve reakcije imamo u nekim psalmima i kod Joba. Čovjek se na neki način prepire s Bogom zbog nesreće i nepravde u svijetu, što nije teško smjestiti u molitveni život agresivne ličnosti: explodirat će prema gore. Često su agresivne ličnosti reformatori, pobunjenici, te oštri kritizeri nesavršenosti u Crkvi i kod ljudi. Jedan od njih je:
Sv. Ivan Kapistran:
Svetac aktivno-neovisne duševne konstitucije
Evo što on misli o sebi: umišljen, uporno traži svoju pravdu, tvrd je. Ne prihvaća kritike, a vrlo često explodira prema van, napada. Borio se protiv anarhista, židova, nove ženske mode i Turaka. Franjevac postaje vojnik i pobjeđuje Turke kod Beograda. Ta ga je pobjeda stajala 234 godine službe njegove kanonizacije.
Kompulzivna ličnost
PASIVNO-AMBIVALENTNA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Svaki čovjek ima pozitivnih i negativnih slika ličnosti. Ambivalentnost, naime, znači upravo to: prisutnost dvaju suprotnih nagnuća. Zbog toga osoba živi u trajnoj komfliktnoj situaciji, čija je posljedica tjeskoba. Ta suprotna nagnuća istodobno pokreću kompulzivnu ličnost. S jedne strane to je agresivnost, a s druge strane potreba za prihvaćanjem koja je, čini se, jača, pa je zbog nje žrtvovana najčešće ona prva. Iz takvih ličnosti odražava se vrlo malo životne radosti. Svaki njihov čin, pokret, gesta, odaju duboku napetost i nespontanost. Svoje osjećaje ljubomorno čuvaju. To je upravo ono što uočavamo u prvom susretu s takvom osobom: nije slobodna i ne zna se opušteno, spontano i prirodno približiti drugima. Zbog toga su najčešće marljivi i savjesni u izvršavanju dužnosti i obveze. Najbolje se osjećaju na radnom mjestu, gdje je sve točno programirano, pa ako i nije oni će programirati. Tvrdoglavo prijanjanje uz propise nerjetko služi da se drugi kazne, tj. da kompulzivna ličnost na taj način kamuflirana može živjeti svoju agresivnost i neprijateljske osjećaje. Prema nosiocima vlasti su pretjerano uljudni i formalni. Ljude cijene i vrednuju po njihovom statusu i funkciji, no kad on dođe na vlast nerjetko je krut, okrutan i neprijateljski raspoložen. Sužen čuvstveni i misaoni svijet.
Psihodinamizam
Vrlo rano u fazi prvog prkosa počinje se javljati zločestoća djeteta, samo zbog toga da dođe do izražaja. Svi ti i takvi djetetovi pokušaji za samostalnim djelovanjem uvijek grubo i nasilno su prekinuti ili kažnjavani, te se u djetetu rađa agresivnost. Ono je prisiljeno odreći se svoje potrebe za samostalnošću.
Duhovni život
Religioznost može služiti istoj svrsi kao i čitav životni stil: da krutim i strogim prijanjanjem uz religiozne propise osoba sačuva sebe od neželjenih čuvstvenih impulsa. Sklon je ritualizmu, tj. redovitu obavljanju unaprijed programiranih molitava, rituala, duhovnih vježbi. Takvi ljudi mogu u redovničkom životu postati heroji obdržavanja Pravila ili postati zakonodavci.
Franjo Borgia:
Svetac pasivno-ambivalentne konstitucije
Možemo spomenuti ono što su mu neki Isusovci prigovorili: da im je nametnuo pravila. Naime, Ignacije je ostavio glavne smjernice koje je kasnije Franjo kao general razmjenio na sitan novac, tj. na pravila. Često je imao osjećaj krivnje, te se i potpisivao kao Franjo Borgia - grešnik. Svjesno je obdržavao pravila, bio je poslušan i iskren pokornik. Ovdje se potpuno predao Bogu, tu je izgradio dominantne kreposti svojega života.
Negativistička ličnost
AKTIVNO-AMBIVALENTNA DUŠEVNA KONSTITUCIJA
Klinička slika
Ovo je sigurno najčešća patologija svagdanjega života. Ovakvim osobama ništa nije dobro i ništa nije pravo. U njoj se izmjenjuju suprotna raspoloženja bez predviđenih rokova. Kritizira, mrmlja, svađa se, napada. Agresivne su explozije česte, iznenadne i snažne, toliko da iznenade i samu osobu. Odmah zatim upada u suprotno raspoloženje, osjeća krivnju, čini veliku pokoru. To ne traje dugo i ponavlja se kroz cijeli život.
Psihodinamizam
Općenito možemo reći da je negativizam uvije znak obrane. U obitelji roditelji su prema djetetu postupali nedosljedno: iskazivali su velike ljubavi i nježnosti da bi ga u drugom trenutku za isto ponašanje kažnjavali. Te osobe teško se kontroliraju i vrlo su ranjive.
Duhovni život
Dvije crte karakteriziraju religioznost: opravdanje za vlastitu pravovjernost i osjećaj krivnje. Često se opravdava i to napadanjem, polemikom, i ponižavanjem drugih. Nakon ovih agresivnosti ispovjeda se i čini strogu pokoru, kuša živjeti životom strogoga askete, ali u tome uspjeva samo kratko vrijeme. Mogli bi reći zašto se tako često ispovjedaju, no ako bi im oduzeli taj put rasterećenja, njihova bi se ličnost mogla potpuno dezintegrirati. Na taj način on svoju ličnost čuva od dubljeg i tragičnijeg raspada.
Jeronim:
Svetac aktivno-ambivalentne duševne konstitucije
I najoduševljeniji životopisci kazuju nam da je bio neugodan za svoju okolinu, neki mu čak osporavaju pravo na svetost. Tipičan negativista, napadao je sve i svakoga, bio je explozivan i neproračunljiv. Nalazi sebe u pustinjačkom životu, te je zbog svoje naravi ostao bez jednog prijatelja. Njegova ga pisma odaju kao strogog asketu, duhovnog vođu čvrste ruke koji zna biti istodobno nježan i gorko plakati. Bio je strogi asketa, ali je znao užasno poniziti čovjeka. Postao je svecem jer je bio svjestan svoje naravi, te je pronašao osnove za dominantnu krepost: poniznost. Podnesene su ga patnje pročistile, a Božja je milost dodala sve ostalo - to je onaj drugi, sve i svakoga preobražavajući božanski činitelj.
Jel se mozete naci u nekim od opisima?
BVB
Login
FAQ
Chat
Traži
ali zasigurno ovo: 
{upitnik} osoba.