www.tebe-trazim.com

Na upozorenje svima nama.
Ovih dana na portalu Hercegovina info pojavila su se dva pisma jedne djevojke koja se izvukla iz ralja prostitucije koja su nastala kao reakcija na jedan članak koji je pisao o studenticama koje imaju isti problem.
Budući da oni koji su to objavili odmah stave uz članak i neku neprimjerenu sliku kopirat ću tekst i staviti link.

Pismo broj 1:

Poštovni, vjerojatno ni sami ne slutite koliko je rasprostranjena prostitucija među studentskom populacijom u velikim gradovima. Makroi u metropolama vrebaju na svakom koraku mlade studentice iz provincije uvlačeći ih u ralje prostitucije. Sličan scenario dogodio se meni i mojoj obitelji, zahvaljujući kojoj sam se uspjela izvući iz svega, ali nažalost veliki je broj mojih vršnjakinja to nisu uspjele.

Usprkos protivljenju roditelja otišla sam studirati u Hrvatsku. Ja djevojka od 18. godina kojoj je najveći odlazak od kuće bio shoping u Mostaru stigla sam u veliki grad. Svjetla velegdrada su me toliko zaslijepila da sam mislila da je čitav svijet samo moj. Smjestila sam se u malom stančiću skupa sa jednom djevojkom iz moga kraja. Tu počinje moja noćna mora. Kako se brzo ispostavilo ta djevojka je došla zabavljati se i tulumariti, a ne studirati. Ubrzo je naš mali stančić postao okupljalište raznih tipova koje je moja cimerica kupila po studentskim zabavama. Bila sam oštro protiv toga, ali sa vremenom sam popustila i jednostavno ušla u tu kolotečinu.

Stalnog dečka nisam imala, ali sam izlazila sa par njih. Jednoga dana moja cimerica mi je ponudila da za dobru lovu izađemo sa dvojicom poslovnih ljudi na večeru. Budući da bi mom tankom studentskom budžetu dobro došao dodatni novac pristala sam na taj izlazak. Večerali smo u jednom hotelu sa dva fina gospodina koji su stigli na sajam. Nakon večere uslijedio je izlazak u noćni klub, i ponesena atmosferom popila sam par nekakvih koktela. Slijedeće čega se sjećam jeste buđenje u nepoznatoj hotelskoj sobi, a na noćnom ormariću me čekala kuverta sa novcima i porukom: "Bila si odlična". To je bio strašan šok za mene. Istrčala sam iz hotela i otišla do cimerice koja se na moju priču samo nasmiješila.

Moja jedina pomisao u tom trenutku bila je da odem što dalje od nje i njenog načina života, ali nažalost bilo je kasno. Tu noć osim što su me napili i iskoristili, prijatelji moje cimerice su sve to snimili. Te fotke sam dobila na mail, a na kraju njega je stajala poruka: Budi pametna da ove fotografije ne bi došle do tvojih roditelja. Pomislila sam da bi takvo nešto ubilo moga oca, te sam pristala na uvjete „prijatelja" moje cimerice.

Po danu sam bila uzorna djevojka i odlična studentica, a noću bi pružala seksualne usluge klijentima. Ubrzo sam se počela gaditi sama sebi i zaprijetila sam cimerici da ću otići na policiju, i da ću prijaviti i nju i njene prijatelje. Umjesto očekivane slobode u naš stan je došao nekakav tim koji me je prebio i rekao da će fotke osim mojim roditeljima biti proslijeđene medijima ukoliko nastavim sa prijetnjama. Zbog masnica na tijelu nekoliko dana nisam pružala usluge. Ubrzo se sve vratilo u kolotečinu, a zbog svega počela sam piti velike količine alkohola, a ni droga mi više nije bila strana. Rezultat svega je zapuštanje faksa, a roditeljima sam morala lagati sve i svašta da bih opravdala loše stanje na faksu.

Onda su došli najgori dani u mom životu. Na jednoj žurki sam se predozirala i donijeli su me polumrtvu u hitnu pomoć. Uspjeli su me spasiti i zadržati u bolnici, a kako se radilo o drogi, dežurni ljekar je izvjestio policiju. Policija je naravno došla i do mojih roditelja koji su odmah došli u bolnicu. Skrhana od svega priznala sam u kakvo sam se kolo uhvatila. Moja cimerica je sve to zanijekala i bila je moja riječ protiv njezine. Nakon te traume odličila sam u dogovoru sa roditeljima vratiti kući. Dugo vremena bilo mi je potrebno da se vratim u normalu. Prošla sam pakao zahvaljujući svojoj lakovjernosti i svjetlima velikog grada. Danas za sebe mogu reći da sam koliko toliko normalna. Opet sam na studiju, ali ovaj puta u Mostaru. Vaša priča od jučer me potakla da se ispovjedim i da skrenem pozornost mladim djevojkama koje dođu studirati iz provincije u veliki grad.

Vaš portal je jako čitan, kao ovdje tako i tamo gdje sam proživjela pravu noćnu moru, a ako ovo moje pismo pomogne samo jednoj djevojci sličnoj meni, onda je moja i Vaša misija uspjela.

S poštovanjem

http://www.hercegovina.info/vijesti/sho ... #news_view

Pismo br 2:

Ekskluzivno donosimo i drugi dio priče djevojke koja se ponovo obratila našem portalu.

Zahvaljujući portalu hercegovina.info moja priča je došla na naslovnice portala u Hercegovini, ali i puno šire , što mi je iznimno drago zbog pouke i poruke koju ona nosi.

Sam problem je zainteresirao mnoge, a i moje cure sa faksa žučno komentiraju priču i ne sluteći da sam ja njen glavni lik. Ljudi iz mog sela nemaju pojma zašto sam se vratila kući, pa čak ni veći dio moje rodbine. U dogovoru sa roditeljima odlučili smo da svima ispričamo kako je financijska situacija glavni razlog mog povratka u Hercegovinu. Znate i sami kakva je mala seoska sredina, i da se znaju pravi razlozi mog povratka sasvim sigurno bi bila na stubu srama. Danas sam shvatila da me to ne bi ni toliko pogodilo, jer ja svoj križ sama nosim i nabolje znam koliko mi je težak. Nakon kalvarije koju sam preživjela čak sam ozbiljno razmišljala da odem u samostan u izolaciju, ali zahvaljujući svojim roditeljima ostala sam sa obitelji i skupa sa njima vratila se u kakav takav normalan život.

Prije nekih dvadesetak dana srela sam majku moje cimerice iz Zagreba. Najradije bi je izbjegla i otišla na drugu stranu, ali izašla je točno pred mene. Reda radi upitala sam je za moju bivšu cimericu, a ona se pohvalila da se odlično snašla, te da je suvlasnica malog salona za masažu. Jadna žena i ne sluti da joj je kćerka prostitutka i da se prodaje za novac. Da se nisam izvukla od tog zla, vjerojatno bi sličnu priču i ja složila svojim roditeljima. Naravno, ona mene ne spominje, kao ni ja nju. Jedna drugoj čuvamo tajnu, samo je razlika između mene i nje što je ona u „posao" ušla svojevoljno, a ja sam u njega uvučena mimo svoje volje. Neutralnom promatraču sa strane vjerojatno to nije važno i za njega smo iste i ja i ona.

Opet sam smogla snage da napišem sve ovo i da se prisjetim svoje kalvarije, samo iz razloga da probam djevojkama iz manjih sredina još jednom ukazati kakve se zamke kriju za njih u velikom gradu. Svjetla velegrada imaju lažni sjaja, a veća sredina donosi većini nas samo veće probleme. Tko upadne u zamku teško će se iz nje izvući. Drage djevojke pazite sa kim izlazite i što radite, prijatelja nemate u stranom i velikom gradu. Vaši jedini prijatelji su oni koje ste ostavili kući i koji izdvajaju crno iza nokta da bi vas školovali.


Ja sam skupa sa svojom obitelji prošla ono što nikome ne bih poželjela, pa čak i neprijateljima kojih na sreću nemam. Najveći neprijatelj sam bila sama sebi, kada sam one večeri za pedesetak eura pristala izaći sa nepoznatim ljudima. Da sam slušala savjete roditelja koje su dali kada sam otišla na fakultet, sasvim sigurno ništa mi se ne bi desilo. I mojoj cimerici želim da se izvuče iz pakla u kome se nalazi. Vjerojatno ni ne pomišlja da se iz svog „salona" vrati u Hercegovinu gdje joj je sve monotono. Nažalost, ona nema pojma koliko je monotono spavati sa lažnom gospodom koji ostave kući ženu u djecu, te se prazne po hotelima sa prijateljicama noći. To su svinje koje se ponašaju kao da su puštene sa lanca kada odu od kuće na službeno ili ne znam kakvo putovanje. I ona će to jednoga dana shvatiti, kada na njeno mjesto dođu mlađe i kada je njeni „prijatelji" odbace kao zadnju prljavu krpu. Nadam se da i ona ovo čita, te da će prepoznati i bar malo promisliti o onome što radi. Ako ne zbog sebe, onda zbog roditelja koji se sa njom ponose i ne sanjajući kakvim im se poslom kćer jedinica bavi u velikom gradu.

Od mog povratka kući prošlo je već par godina. Za sve to vrijeme nisam imala dečka, i moram priznati da me je danas strah izaći sa dečkom ili zaljubiti se u nekoga. Strah je da bi taj netko mogao saznati za moju crnu prošlost, te me odbaciti bez velike priče i objašnjenja. Vrijeme kažu liječi sve. Moje vanjske rane su izliječene, ali one unutarnje još itekake boli i boljet će me vjerojatno sve dok sam živa. Hvala Bogu da sam se izvukla, da sam kući sa svojim najmilijima i da danas mogu nekoga savjetovati. Ono što te ne ubije to te ojača, pa tako sam i ja smogla snage da sve iznesem u javnost.


Još jednom hvala velika na ustupljenom prostoru.

hercegovina.info

http://www.hercegovina.info/vijesti/sho ... #news_view

Još jedna slična priča nastala kao reakcija na prethodne.

Ovaj puta donosimo priču našeg posjetitelja koja se dogodila u Mostaru prije nekoliko godina. Priča je zanimljiva, pa i poučna, te je vrijedi pročitati.

Obično kada bude plaća u firmi u kojoj radim odlazim na bankomat da bih uzeo to malo crkavice, jer ne da mi se čekati red u banci. Tako sam i taj put otišao do bankomata kod hotela Ere u Mostaru. Kad sam uzeo svoj novac pa priđe mi neka djevojka, zgodna lijepo izgleda i kaže mogu li te nešto upitati?
Zašto ne kažem joj. Kaže da bi mi pružila seksualnu uslugu za 30 maraka.
Osto sam zatečen, jeli moguće da se to događa u centru grada?
Dolazeći sebi od iznenađenja nekako sam uspio upitati što to znači, i kako će se tako javno nuditi u sred bijela dana?

Reče da je tu na proputovanju i da joj hitno treba 30 maraka za autobuske karte i da se ne bavi time, te da ju je nužda natjerala na taj čin.
Pozvao sam je na piće i popričali smo o svemu pomalo. Vjerovatno je sve što je tada izustila slagala. Na rastanku samo sam joj dao 30 maraka naravno bez one usluge koju je pružala. Na kraju smo i zamijenili brojeve telefona, eto ako nekada nešto zatreba.I sve to ne bi bilo čudno da mi kolega ne ispiča sličnu priču kada je uzimao novac sa bankomata. Razlika između njega i mene je što on nije nasjeo, već je kulturno odbio djevojku.

Par dana poslije vidim tu istu djevojku kako sjedi u jednom od mostarskih kafića sa nekim mutnim tipovima i mirno ispija kavicu. Pomislim golemo koliko joj traje proputovanje, i koliko kupuje kartu za povratak kući. Uzela me je ko bebu malu zvečku.

Nedugo zatim ugledah je kako stoji na kiši pored male pošte na Aveniji. Sva je mokra i promrzla. Uzeo sam je za ruku i poveo u "mlječni" na piće. Nakon pića krenula je priča. Tužna priča, ona je došla u Mostar iz malog mjesta. Obitelj sa puno djece, a ona otišla studirati u grad. Ali otišla je eto u druge vode, i sad joj je teško da se izvuče. Žao mi je bi iz duše. Na kraju joj kupim sendvić i kutiju cigareta.
Ona na rastanku reče da će pokušat da se izvuče. Poslije toga sam je još jednom vidio kod ljekarne u Radićevoj. Nisam joj se tada javio.

Nekako u to vrijeme u Mostaru se pojavio problem sa prostitutkom koja je oboljela od side, a meni pred oči ispade djevojka sa bakomata.
Iskreno , javila mi se porukom da se vraća kući, ali kod takvih ništa nije sigurno.
I jedne večeri mi zazvoni mobitel, gledam nepoznat broj. Sa druge strane glas djevojke sa bankomata. Zvuči sretno i kaže mi da se vratila kući. Našla je neki posao i živio sa svojim obitelji je. Zahvalila mi je na svemu i i rekla da me nikada neće zaboraviti. Iskreno ja nju jesam, sve dok se ovih dana nisu pojavili tekstovi o prostituciji i naivnim djevojkama. Ne znam gdje je danas djevojka sa bankomata i drago mi što se izvukla iz tog pakla. Nažalost mnoge nisu.

hercegovina.info

Ime autora poznato redakciji portala hercegovina.info