www.tebe-trazim.com

Pitanja u vezi trudnoće - riječ stručnjaka

6.12.2008.

Evo još jednog odgovora na pitanje iz prethodnog broja.



Radujem se tim mladim ljudima vjernima Božjem glasu u savjesti! Potičem ih da - i uz teškoće, ne prezaju od više djece!

Donosim naučavanje Crkve:

1. Kondom nije lijek i nikad to ne može biti. U tom smislu ga je već osudio Pio IX., blaženi, 1853., nazvavši ga "nefario instrumento - bezbožnim (opakim) sredstvom" (Denzinger, n. 2795).

2. Kondom - kao i svaki kontaceptiv (bilo mehanički, bilo tehnički, bilo kemijski) razdvaja dva smisla bračnog čina: sjedinjenje - s jedne i mogućnost prokreacije - s druge strane. Čin kojim se razdvajaju te dvije dimenzije jest "intrinsece malus actus - po sebi zao čin" i ničim se i nikad ne može pravdati (Pavao VI., Humanae vitae, god. 1968., n. 12 i 14; na istoj su liniji u više dokumenata Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.).

3. Neplodne dane, osobito u svrhu planiranja porođaja, Crkva odobrava, dapače preporučuje, od Pia XI., u Casti connubii, god. 1930., Pia XII., god. 1951., a posebice od Pavla VI., u Humanae vitae, n. 16 - ako imaju ozbiljne razloge.

4. Orgazam nikad nije dopušten izvan bračnog čina.

5. Samoblud kod oženjenog je analogan preljubu.

U doba trudnoće preporučuje se apstinencija. A da se uzmogne prakticirati potrebna je molitva i svladavanje. Tu teškoću neka prikažu za blagoslov djeteta koje se ima roditi. Uz molitvu i svladavanje "nitko neće biti kušan izvan svojih sila", jer "tko se boji Gospodina, zlo ga ne snalazi, i uvijek se iz kušnje izbavlja" (Sir 33,1). A sv. Pavao još jasnije bodri: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).



Literatura



Humanae vitae (Ljudski život), papinska enciklika o ljudskoj spolnosti;

Ružica Martinović -Vlahović, Prirodno planiranje obitelji..., već 11 izdanja, Bioetički Centar, FTI, Zagreb;

I. Fuček, Moralno-duhovni život - Predbračna ljubav - Bračna ljubav, svezak IV, Verbum, Split 2005, str. 352 i sl.; 500 i sl. 504 i sl.; a u svesku VI.,Verbum, Split 2008,

Roditelji - Djeca, (mnogo se govori o svetosti braka, i o gore postavljenim pitanjima posebno na str. 354 i sl, pa 359 i dalje.

I.F. (podaci u uredništvu)

Istine i pretjerivanja o Prirodnom planiranju obitelji

13.8.2010.

Je li grijeh ako supružnici planiraju obitelj služeći se plodnim i neplodnim danima žene?
Ja mislim da je Bog dao ženi i njenom mužu plodne i neplodne dane da bi se oni njima mogli koristiti kako im odgovara i na taj način isplanirati obitelj a da ne zgriješe. Jesam li u pravu?

Ispravno misliš. I, nužno je primijetiti još nešto. Metoda plodnih i neplodnih dana traži određenu (i obostranu) samodisciplinu supružnika, ali sigurno pomaže i jačanju međusobnog poštovanja i ljubavi među njima. Ovo potvrđuju parovi koji tu metodu koriste već godinama. O tome je, isto tako, već dovoljno i jasno napisano u priručnicima o prirodnoj metodi pa neću duljiti. Metoda poštuje prirodni ritam i kao takva moralno je prihvatljiva.

Problem ne-prirodnih (kemijske ili mehaničke) kontracepcije je u instrumentalizaciji osobe, ponajprije osobe žene. Užitak i zadovoljstvo tu su u prvome planu. Ženu se "koristi" poput predmeta, u prvi plan dolazi ono što njeno tijelo može pružiti. O zajedništvu duša, ili o nekakvoj suradnji roditelja sa Stvoriteljem na davanju novih života tu se i ne pomišlja. Čovjek sve uzima u svoje ruke, prisvajajući si „prava“, ignorirajući bilo kakvu odgovornost, užitak bez odgovornosti i posljedica.
Pozdrav,

Pater Z. Knežević



Poštovani, hvala na odgovoru.
Pojedine osobe mi govore kako je to u redu, ali kako je korištenje prirodnog planiranja obitelji na duži period ipak grijeh, da je tako rekao papa Ivan Pavao II. Govore mi kako je grijeh ako se na takav način odgodi začeće npr. na nekih pet godina ili duže jer se to kosi s naukom Crkve da bračni parovi budu otvoreni životu. Možete li mi nešto o tome reći?
Unaprijed zahvalna

Poštovana,

ljudi nažalost blebeću svašta. Baš poput farizeja "tovare ljudima teška i nesnosna vremena ali sami ni da bi ih prstom makli". Nemaju pojma! Najlakše im je napamet i neprovjereno reći: "Crkva kaže ne smiješ", pa onda olako optužiti Crkvu za "krutost". Proučavajući dolje navedene dokumente, očito je da Crkva itekako ostavlja dovoljno širok prostor a roditeljima prepušta da sami vide i odluče što mogu a što ne mogu u realnoj situaciji postići a da si život ne pretvore u "nemoguću misiju".

Prijeđimo na tvoja pitanja:

„Pojedine osobe mi govore kako je to u redu ali kako je -

PITANJE 1) korištenje prirodnog planiranja obitelji na duži period ipak grijeh, da je tako rekao papa Ivan Pavao II.“

Odgovor: trebalo bi vidjeti u kojem je to kontekstu IP II. govorio. Istina, govorio je, ali u kontekstu je bio govor o sebičnosti: npr., obitelj ima jedno ili dvoje djece, mogla bi imati više ali iz otvoreno sebičnih razloga (hedonizam, ljudski obziri, i sl), ne želi. A budući da su oni "katolici" služe se prirodnom metodom i kažu - sve je ok, služimo se prirodnom metodom. U TOM SLUČAJU to bi bio grijeh.

„Govore mi,

PITANJE 2) kako je grijeh ako se na takav način odgodi začeće npr. na nekih pet godina ili duže jer se to kosi s naukom Crkve da bračni parovi budu otvoreni životu. Možete li mi nešto o tome reći?“

Odgovor: moguće je uzdržavanje na određeno ili čak NA NEODREĐENO VRIJEME - (v. navedeni tekst dolje, podvučen!)

Znači li poštovanje prema utjelovljenoj ljubavi prepustiti broj rađanja djece u potpunosti "zgodi"? Ne, u pozivu parovima na odgovornu ljubav, Crkva ih zove također na odgovorno roditeljstvo.

ODGOVOR NA (OBA) TVOJA PITANJA:

Pavao VI je jasno izrekao da "primjenjuju odgovorno roditeljstvo oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme." (HV) Eventualno velik broj djece u obitelji treba biti plod prethodne razborite odluke a ne "zgode", a potrebni su ozbiljni razlozi i poštivanje moralnog nauka da se trudnoća odgodi ili izbjegne. Crkva uči da je jedini moralno dopušten način planiranja obitelji "samokontrola".

+++

Što Crkva uči o odgovornom roditeljstvu?

(v.: http://www.google.hr/url?sa=t&source=we ... QwA0BXK4Sg

…

Povjerenje u providnost

Koji je, dakle, "ozbiljan" razlog da se izbjegne trudnoća? Ovdje se diskusija obično zagrije. Ako se ispravno mišljenje ne traži pažljivo, dolazi do zabluda na obje krajnosti.
Primjer jedne takve zablude je "hiperpobožna" zamisao da, ako par stvarno vjeruje u providnost, tada nikada neće pomišljati na odgađanje rođenja djeteta. To jednostavno nije učenje Crkve. Kako je primjetio Karol Wojtyla, u nekim slučajevima "povećanje broja djece bilo bi neuskladivo s roditeljskom dužnošću" (Love & Responsibility 243). Stoga, kao što je također potvrdio, planiranje obitelji "u određenim okolnostima može biti dopušteno ili čak obveza" (Person & Community 293).
Nesumnjivo je da trebamo vjerovati u Božju providnost, ali treba izbjeći zabludu "providentalizma" (tj. kakogod se mi ponašali Bog će već sve providjeti). Kada je Sotona napastvovao Isusa da skoči sa hrama, kazao je istinu kada je tvrdio da će Bog providjeti za njega. Čak je i citirao Sveto Pismo! Ali Isus mu je odgovorio drugom istinom iz Pisma: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (Lk 4, 9-12).
Par koji se bori priskrbiti ono što je potrebno za dijete koje već imaju, trebao bi isto tako ne stavljati Boga na kušnju. Danas je poznavanje ciklusa plodnih i neplodnih dana dio Božje providnosti. Tako par koji odgovorno upotrebljava te dane pokazuje pouzdaje u Božju providnost.

Sebičnost: neprijatelj odgovornog roditeljstva


Svakako je istina, da se, kao i sve dobre stvari, i prirodno planiranje može zloupotrijebiti. Sebičnost, kao neprijatelj ljubavi, također je neprijatelj i odgovornome roditeljstvu. Jasno je iz Crkvenog učiteljstva da isprazni razlozi za izbjegavanje trudnoće ne prolaze. Ili s druge strane, da bi planirali obitelj od para se ne zahtjeva situacija "na život ili smrt".
U odlučivanju brojnosti obitelji, II Vatikanski uči da roditelji trebaju "sporazumno i zajedničkim nastojanjem stvoriti sebi ispravan sud imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će i materijalne i duhovne prilike svoga stanja;
vodit će, konačno, računa o dobru obiteljske zajednice; o potrebama vremenitog društva i
same Crkve." (Gaudium et Spes 50). U uvjetima ograničavanja brojnosti obitelji dokument Humanae Vitae uči da "prihvatljive osnove za raspoređivanje rađanja" mogu nastati iz "psihičkog ili tjelesnog stanja muža ili žene ili iz vanjskih okolnosti".


Crkveno vodstvo namjerno daje široke mogućnosti. Obaveza je svakog para primijeniti ova osnovna načela na njihovu specifičnu situaciju. Moralne dileme su mnogo lakše kada netko povuče crtu za nas, ali, kako tvrdi II. Vatikanski sabor: "U krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom."



Začuđujuće je rasprostranjena ideja da par od svećenika mora dobiti "dopuštenje" da bi odgodio trudnoću i ova tvrdnja nije samo pogrešna, nego i pokazuje ozbiljnu pomutnju o prirodi moralne odgovornosti. Ako je par nesiguran u svoju motivaciju, svakako je preporučljivo da traži razborit savjet. Ali Crkva tu odgovornost za odluku prepušta bračnome paru.


U ovoj točki prisutan je još jedan, suptilniji i premalo rasvijetljen oblik sebičnosti koji se također sukobljava s odgovornim roditeljstvom. Jedan je par imao nekoliko rođenja u vrlo malim razmacima. Roditelji su ispravno prihvatili svako dijete kao Božji blagoslov i poduzeli su sve što su mogli da djecu vole i brinu o njima. Međutim, već emocionalno iscrpljena nakon trećeg djeteta, majka je željela veće dobne razlike između budućih rođenja djece. Izišlo je na vidjelo da je razlog što nisu rasporedili trudnoće bio u tome što se muž sebično nije želio (ili mogao) suzdržati.


U ovom slučaju, ono što je izvana možda izgledalo kao velikodušnost, pokazalo se kao propust da se živi po naučavanju Crkve. Pouka? Da bi se uopće moglo govoriti o odgovornome roditeljstvu, odluka o spolnom sjedinjenju ili njegovu odgađanju tijekom plodnog razdoblja ne smije biti motivirana sebičnošću.

Zaključak


U suprotnosti sa svjetovnom "neutjelovljenom" vizijom ljubavi, Crkva uči da i materija ima svoje značenje: u načinu postupaka prema vlastitim tijelima svjedočimo svoje najdublje uvjerenje o nama samima, o Bogu i o značenju ljubavi. Uravnoteženo učenje Crkve o odgovornom roditeljstvu božanski je dar darovan da sačuva najvišu vrijednost toga znaka. Neuravnoteženost u oba smjera treba izbjegavati ako želimo osigurati vjernost znaku bračne ljubavi i objavu božanskog misterija u svijetu.

Prema članku Christophera Westa: "What the Church Really Teaches about Responsible Parenthood" (2003)

Seks na drugačiji način.2.

18.12.2003.



Dragi pater Ivica,



Oralni seks... grijeh ili ne? Želim biti dobra vjernica i nastojim postići to da uživam i u seksu a da se zbog toga ne moram ispovijedati, naime da ne osjećam krivnju grijeha zbog toga. Više puta sam čula da za planiranje obitelji uzdržavanje od bračnog čina jest jedini ispravan način. Ali uz to obično ide «preporuka», da supružnici mogu izraziti nježnost i ljubav (dodirima, poljupcima, milovanjem) na način koji ne uključuje sam bračni čin. Ili sam ja «čula»; ono sto mi je pasalo, a što zapravo nikad nije bilo rečeno?!

Ako se s mužem smijem ljubiti i milovati kad se suzdržavamo od bračnog čina jer tada ne želimo začeti dijete, ili kad god to poželimo u neko drugo vrijeme, zasto moj muž i ja ne smijemo obostrano uživati u oralnom seksu? Zasto se na oralni seks ne može gledati kao na jedan od načina da si supružnici iskažu neizmjernu nježnost, blizinu, ljubav?

Ponekad i sam bračni cin – «klasični», može biti zloupotreba i nasilje nad drugom osobom, bez obzira tko od supružnika ga počinja. Mislim da Vi u odgovoru kažete kako žena može na oralni seks pristati samo da udovolji mužu i da to tada nije uzajamni čin ljubavi (nije citat, ali to je bio smisao, zar ne?). Zar se to ne događa mnogim ženama - a možda i muževima - i u situacijama kad se bračna ljubav iskazuje samim seksualnim činom sjedinjenja spolnih organa.

Dakle, ja ovdje «zagovaram»; oralni seks kao izraz bezuvjetne i obostrane ljubavi koja nema veze sa sebičnošću jednog od supružnika. Naprotiv, cilj je darivanje sebe drugoj osobi i pružanje užitka u uzajamnoj ljubavi. Govorim o seksu koji oboje supružnika žele, bez obzira na način primanja i pružanja zadovoljstva. Griješim li ako tako gledam na seks uopće, pa i na oralni seks? Muž i ja lijepo, skladno i u ljubavi živimo. Nikad se nisam osjećala «iskorištenom»; ili predmetom njegove sebične zelje za užitkom.

A znam da nije ni on. To se odnosi i na oralni seks. Vodimo ljubav onako kako taj čas osjetimo potrebu izraziti ljubav jedno drugome. Ako zbog plodnih dana znamo da se moramo suzdržati od bračnog cina, a osjetimo potrebu za većom intimnošću... griješimo li ako oboje slobodno i spontano uz ostale načine tjelesne blizine izaberemo i oralni seks?

Hvala Vam unaprijed na odgovoru

S.



Nisam ni tvrdio da je oralni seks (kao predigra) samim tim i grijeh. Supružnici imaju pravo na tijelo drugog supružnika. No grijeh je kada je to način čuvanja od začeća tj. kao kontracepcija.

Zašto je kontracepcija ove vrste grijeh, a kontracepcija suzdržavanjem nije? Jer je to seksualni čin koji odvaja prokreativnost (načelnu otvorenost nastanku novog života – ne nužno uvijek i začeće) od spolnog čina i popratnog zadovoljstva. U ovakvoj kontracepciji zadržava se samo ovo drugo (zadovoljstvo sjedninjena - koje je po sebi legitimno), a to nije cjelina ljudske seksualnosti. Stoga ovdje nije samo oralni seks grijeh već i svaki «klasični» seks koji je kontracepcijski onemogućen (kondom i ostalo).

Ukoliko je oralni seks predigra, ponavljam, nije kao takav grijeh. Naveo sam razloge koje bi trebalo imati u vidu i koji prate (brojni su primjeri iz života) seksualni život bračnih drugova kada izražavaju seksualnost na drugačije načine. Slažem se da i «klasični» seks nije uvijek slobodan od moguće zloporabe drugog partnera. No on je u sebi osnovna seksualna gesta kojom je bračni čin ostvaren. U drugim načinima iskazivanja seksualnosti to nije slučaj – stoga oni imaju smisao samo u cjelini bračnog predanja (tj. dovršavaju se u njemu), a ne kao takvi. Stoga se prema njima mora pristupati razumno, uzeti u obzir opasnosti koje oni mogu (ali ne moraju) nositi.

Ukratko, ukoliko navedene opasnosti zastranjenja nisu nazočni, kako kažete, u vašoj bračnoj ljubavi, onda pripadaju ljubavnom darivanju. Opet: ako nisu zamjena (kontracepcijska) za potpuni bračni odnos.

Usput: zašto je sad suzdržavanje kontracepcijski prihvatljivo? Jer čuva iskonski doživljaj da je ljubav integralna, totalna, da joj nema zamjene. Bračno suzdržavanje čuva ljubav, jer mu je smisao upravo ona; svjedoči da je ljubav neponovljiva.

Bog te blagoslovio

P.Ivica

Seks na drugačiji način?

8.12.2003.



Bog Pater Ivica

Negdje sam čuo da se bračni drugovi ne moraju sustezati u izražavanju spolne ljubavi. Da li je oralni seks u braku, ali samo kao predigra, grijeh? Uostalom o takvim se stvarima nigdje u crkvi ništa ne govori, barem ja to nisam čuo, dok se može čuti u opuštenijim povjerljivim razgovorima da to ljudi prakticiraju i u braku (mislim ovdje i na vjernike). Naime tako sam pročitao na jednoj stranici da to jest grijeh, a ranije sam pročitao da nije grijeh pa me sad zanima što je istina?

Iskreno hvala

P.


Nekako se nužno nameću dva vidika:

Prvo: Oralni seks kao supstitut (nadomjestak) pravog spolnog odnosa u braku nije izraz istinskog darivanja, te je prema tome grijeh. U ovom smislu on može biti i oblik čuvanja od trudnoće te je i u tom smislu neprihvatljiv.


Kao predigra za potpuni spolni odnos...? Tu odlučujuću ulogu igraju motivi i stupanj slobode bračnih drugova u bračnom darivanju. Ako su motivi određena neoplemenjena radoznalost ili težnja za egzibicijama i to može biti grijeh.

U pitanju je ovdje i jednakopravnost u zadovoljstvu koje se postiže ovakvim načinom spolnog susreta. Čini se da je za muškarca ovdje ono izraženije (a time i više naglašen zamjenski karakter za pravi odnos), dok je kod žena pristanak na ovakav kontakt oblik ugađanja suprugu (što može biti u potpunosti motivirano ljubavlju). Zamjenski karakter odnosa za ženu ovdje stvarno ne postoji, jer u direktnom smislu seksualno nije u mogućnosti doživjeti zadovoljenje (nema sjedinjenja naravnog za ovakav čin). Do koje je mjere ovo ugađanje koje žena želi pružiti suprugu istinsko ili je samo oblik popuštanja je pitanje od slučaja do slučaja.

Isto tako ovakvo što je u mogućnosti shvatiti kao kult falusa, određeno simboličko ali i stvarno štovanje muškog spolnog organa, što je bilo i još jeste rašireno u mnogim poganskim religijama, ali i u današnjoj neo-poganskoj kulturi slavljenja instinkata i (sirove ) tjelesnosti. Takvi kultovi ne služe uljuđenju čovjeka, ne izvlače iz njega ono nešto više po čemu je on čovjek, već ga vežu uz cikluse čisto animalnog opstojanja.

Ovakav odnos prema ženi može biti izazvan ili može stvarati svjesno ili nesvjesno preziran odnos prema njoj sve do oblika sadizma. Kod žena takav kult stvara nekršćanski odnos prema daru ljudske plodnosti koja se odvaja od integralnosti čina kao takvoga te se slavi falus kao veliki i moćni «oploditelj», ideja koja je u povijesti imala utjecaja i na rašireno mišljenje (katkada i znanstveno obrazlagano) da je samo muškarac začetnik života, a žena samo pasivni primatelj.

Nadalje za muškarca je ovakav odnos, (i kada je samo predigra) alternativa pravom odnosu (bez obzira što je simulirana), jer pomaže doživljavanje spolnog čina kao izrazito falusno-orgazmičkog karaktera, zanemarujući njegov sjedinjujući karakter koji se postiže sjedinjavanjem naravnim za bračni čin (tj. putem spolnih organa). Za muškarca je ovdje opasnost žensko tijelo doživjeti kao područje koje kao takvo u svim svojim vidicima i specifičnostima služi takvoj «falusno-orijentiranoj» seksualnosti.

Prakticiranje oralnog seksa povlači i pitanje kvalitete cjelokupne intimnosti u bračnim susretima. Zanimljivo bi bilo vidjeti odakle tj. iz kakvih izvora dolaze ideje za takve «igre». Nažalost, naše kultiviranje bračnih čina je prepušteno informacijama i poticajima iz filmova i literature, koja ako i nije direktno pornografska, tretira ljudsko tijelo i seksualnost kao poligon za što intenzivnije nalaženje sebičnog užitka pod svaku cijenu.

Bračne odnose, kao i sve važno u životu, treba kultivirati. Tako sudbonosne odnose, koji su izraz ljudske ljubavi treba oplemenjivati ljubavlju koja zrcali vječnost. Ona ima puno imena: delikatnost, nježnost, briga za drugoga, čuvanje dostojanstva drugoga itd.



Bog vas blagoslovio!

P.Ivica

Oralni seks

Ksawery Knotz povlači jasnu razliku između oralnog seksa u kontekstu cjelovitog spolnog čina i oralnog seksa koji nije u njegovoj funkciji. Ako supružnici u predigri koja vodi prema penetraciji razmjenjuju nježnosti na taj način, onda u tome nema ničega amoralnog. Međutim, ako se pod “oralnim seksom” podrazumijeva seksualni čin koji vodi do orgazma odvojenog od penetracije i cjelovitosti spolnoga čina, onda to nije u duhu spolnog morala kako ga definira “Teologija tijela”, a po kojemu je svaka muška ejakulacija izvan vagine također neprihvatljiva.

A mene zanima u zdravstvene svrhe, je li ozenjeno muskarcu vjerniku preljub ako se samozadovoljavao u bolnici da mu pregledaju ejakulat kod prostate?
Takodjer kad se pije antibiotik za prostatu, treba se muskarac samozadovoljavati da bi krvlju lijek usao u prostatu..
bb