www.tebe-trazim.com

Dekalog, Krist i sloboda...

Dekalog oslobađa čovjeka od svih lažnih središta i time mu omogućuje sinergično djelovanje na osobnom mikroplanu i socijalnom makroplanu. Bog ne želi pacificirati i umrtviti čovjeka, nego upravo suprotno, želi ga na neki način “oploditi” i omogućiti mu da do krajnjih granica koristi svoje urođene sposobnosti, želi ga osposobiti da u doslovnom smislu postane bogolik, da zaista postane sukreator i sugraditelj svijeta.

Osnovna premisa od koje treba poći je da Bog vjeruje u čovjeka i njegove sposobnosti... kada se gleda Njegovo djelovanje kroz cjelokupnu odnos sa židovskim narodom, a nakon utjelovljenja i sa kršćanima, on je uvijek afirmativan prema čovjeku koji je otvoren prema njemu, pa i onome koji nije...

Sloboda... gledajući iz prespektive neobraćenog čovjeka, čini mu se da ga Dekalog okiva, sputava... Koja je uloga Zakona i kako Krist pomiruje u sebi Dekalog, ljubav i slobodu?

Da bi bolje shvatili njegov zahvat u povijest, poslužit ću se jednom paralelom. Uzmimo, npr. prirodu i/ili svemir. Ako gledamo globalno, cijela priroda je bogata, puna života, raznovrsna, plodna. No, što njoj omogućuje da bude takva? Upravo zakoni, zakoni u fizikalno-matematičkom smislu, nepromjenjive fizikalne konstante, nepromjenjivost i čvrsta strukturiranost prirodnih zak0na. Ti zakoni egzistiraju objektivno “iznad” prirode, oni je nadilaze iako su joj u isto vrijeme i imanentni, i upravo ti prirodni zakoni i njihova čvrstoća i stabilnost omogućuju prirodi tu njezinu živost, jer je, na neki način, sva priroda “omotana” na njima, “stoji” na njima, na njihovoj nepromjenjivosti i stabilnosti sustava...

Ako ćemo sada gledati na globalnom, društvenom planu, možemo si postaviti pitanje što je to što omogućuje društvu da bude kao i priroda - da bude bogato, puno života, raznovrsno, plodno? Ako se vratimo na Knjigu Postanka, prve ljude, vidjet ćemo da su bili savršeni. Što im je, između ostaloga omogućavalo tu savršenost. Upravo ta čvrstoća zakona koji im je bio utisnut u njihovu prirodu, utisnut u tolikoj mjeri da je taj zakon bio dominantna unutrašnja struktura oko koje se sve ostalo u njihovim životima “omotavalo”.

Nakon pada, nakon grijeha, nakon njihovog NE Bogu, u ljude ulazi grijeh, istočni grijeh, “primarna devijacija”, tada dolazi do rušenja odnosa i to na četiri plana: u odnosu čovjeka prema Bogu, u odnosu čovjeka prema samome sebi, u odnosu čovjeka prema drugome čovjeku i u odnosu čovjeka prema prirodi. Zakon više nije “utisnut u njihova srca”, nego na neki način zakon egzistira “izvan njih”, moraju ga učiti...

Budući da je Bog ljubav, i da ne želi uništiti čovjeka, vrhunac svojega stvaranja, On, iz svoje ljubavi odlučuje pomoći čovjeku da se vrati Njemu.... Tada Krist se, drugi Adam, Bog, utjelovljuje, propovijeda, govori ljudima tko je zapravo, i kakav je zapravo taj Bog, biva razapet kao žrtva pomirnica za sve grijehe čovječanstva, umire na križu, uskršava, i nakon toga šalje Duha Svetoga, koji će opet utisnuti Zakon Ljubavi u srce čovjeka, gdje daje mogućnost da taj zakon opet postane dominantna unutrašnja čovjekova struktura. A, kada postane, tada se može reći da je čovjek slobodan u doslovnom smislu te riječi.

Ako ćemo gledati objektivno, kada bi Krist bio utisnut u srca svih ljudi, kada bi on bio dominantan u srcu svakoga čovjeka, tada bi čovječanstvo u cjelini doživjelo nezamislivu transformaciju....