www.tebe-trazim.com

Zato sam napisala "ponistava" pod navodnike. Ispunjavanjem prorocanstva, tj Isusovom pojavom na zemlji zavrsava stari zavijet i pocinje novi. Nisam rekla da ga netreba citati, da nebi doslo do zabune.
Bilo bi dobro da nam neki teolog bolje pojasni..naravno.

P.S. Naggar je legenda

..dolaskom novih always ..
..više ne koristite stare..

Vidim ja vi napravili sprnju od moje teme

Oprosti Mare, nemoj se ljuti ozbiljno sam shvatila tvoju temu, cak sam je i komentirala, ali nagarovi komentari su mi tako smjesni da jednostavno nemogu odoljeti....
Nema to veze sa tvojom temom naggar je naggar, hvala ti Boze na njemu.

Ma kakva ljutnja

Stari Zavjet vrijedi.
Isusu nije moglo ostati skriveno raspoloženje ljudi i slušatelja. Stoga smjesta reagira: “Nemojte ni pomisliti kako sam došao dokinuti Zakon ili Proroke! - Ne dokinuti, nego dopuniti” - kao da zaustavlja ispruženom rukom reakcije među slušateljima. I punim retoričkim zamahom nastavlja: “Sve dok bude neba i zemlje, ni jedno slovce, ni jedan potezić Zakona ne će proći dok se sve ne ispuni!”(5,17)

Isus je Novim Zakonom samo dopunio Stari, sve ostalo što nije bilo potrebno mijenjati, ostaje.
Što se tiće hrane, mesa.... Pavlu je rekao da uzme, zakolje i jede, jer ako je Bog očistio, zašto da on proglašava nečistim.
Za žene, Isus nam je dao novo dostojanstvo, oslobodivši nas grijeha, a što se tiće menstruacije i čišćenja, to imate već objašnjeno. Tako je bilo da se zaštiti ženu u to vrijeme. To je bio jedini način da se shvati poruka: kratko i jasno, bez puno objašnjavanja, jer ljudi ne bi razumjeli.
Dosta se toga svodi na: dobro je ili nije dobro

"Od kada koristim , "Always xxxl "
čuča mi je puno suša "

Zanimljivo pitanje. I ne samo da je u tome slučaju žena nečista, u starom zavjetu se spominje čitav niz odredbi u kojima je čovik nečist ili može postati nečist (usp. Lev 13,44; Lev 15,3; Lev 15,9; Lev 11,27; Lev 12,2; Br 19,11; Lev 13,8; Pnz 23,11 itd.).

Zake je to tako? Nije mi potpuno jasno ni nakon ovih tekstova;

Svaka je levitska nečistoća morala biti očišćena. Izraelski je narod bio Božji narod, njegova predraga svojina, pa je morao odražavati njegovu svetost. Žena je nakon poroda, prema židovskom shvaćanju, bila nečista. Onečistila se krvlju. To se smatralo levitskom nečistoćom odn. grijehom u širem smislu riječi (nipošto u moralnom smislu). Zato je poslije poroda prinijela žrtvu za grijeh i bila očišćena. Isto je to vrijedilo i za gubave. Gubavi su bili proglašeni nečistima. Kad su ozdravili, morali su prinijeti žrtvu za grijehe i potom su bili proglašeni čistima (Lev 14,10-32). Ritualno čišćenje sastojalo se u ritualnom pranju. Žena je 40 odnosno 80 dana nakon poroda morala žrtvovati janje od godinu dana (ili, ako je bila siromašna, goluba) kao paljenicu i jednog goluba ili grlicu kao žrtvu okajnicu (Lev 12,6-8; Lk 2,24). Obred čišćenja gubavca bio je međutim mnogo zamršeniji. S vremenom je dobivao nove elemente (Lev 14,1-32). U Herodovo vrijeme obred se odvijao u zasebnu dvorištu, zvanu dvorištu gubavaca. Svećenik je uzeo dvije čiste ptice. Jednu je od njih zaklao nad posudom u koju je curila tekuća voda, s kojom je miješao krv žrtve. U tu je smjesu stavljao cedrova drveta, grimiza i hizopa. Vjerovali su da te stvari očišćuju. Zatim je umočio živu pticu u tu smjesu i njome sedam puta škropio gubavca proglašavajući ga očišćenim. Nato je pustio živu pticu označavajući tako da je ona odnijela bolest od bolesnika. Ozdravljeni je gubavac potom morao oprati svoja odijela, ošišati se i obrijati (po cijelu tijelu) i okupati se. Ozdravljeni se nije mogao odmah vratiti kući, nego tek sedam dana nakon tih obreda. Osmi je dan prinio žrtvu koja je po Levitskom zakonu bila propisana. Za vrijeme žrtve bio je posvećen posebnim obredom, slično kao i svećenici: svećenik je mazao krvlju žrtvovanog jaganjca desno uho, palac desne ruke i nožni palac, a zatim iste te dijelove tijela uljem i na koncu ulje prolio po glavi. Ovim je obredom ozdravljeni gubavac bio povraćen u zajednicu. Vrlo se strogo pazilo na dodir mrtvaca. Svaki dodir mrtvaca onečistio je vjernika, i bilo je poslije toga nužno i obvezno čišćenje. Bio je očišćen »vodom« crvene junice (Br 19,1-10). To je bio posebni obred. Uzeli su crvenu junicu koja nije nikada bila ujarmljivana i koja nije imala nikakve mane. Nju su izvan grada zaklali. Klanje je obavljao laik. Svećenik je samo promatrao. Zatim su je potpuno spalili. Dok je na lomači gorjela, svećenik je na lomaču bacao hisop i niti od grimiza. Vjerovali su da te dvije stvari očišćuju onečišćeno. Kad je junica izgorjela, svećenik je pokupio pepeo i pomiješao ga sa »živom« vodom (vodom s izvora). Taj magični čin, očigledno, je poganskog porijekla. Pogani su vjerovali da crvena boja ima magičnu moć tjerati demome. Ovi su obredi (dosad opisani) izražavali negativni vid svetosti ukoliko su odstranjivali levitsku nečistoću i omogućivali vjerniku kontakt s Bogom. Međutim su postojali i obredi čišćenja s pozitivnim vidom, obredi koji su čišćenjem vjernika posvećivali i omogućivali mu izravan kontakt s božanstvom. Posvećenje osobe i stvari značilo je prijenos tih istih iz profanog područja u sakralno. Adalbert Rebić "Biblijske starine"


»Čistoća« i »nečistoća« u obrednom smislu drže razliku u stvarima, hrani i radnjama najrazličitije vrste koje su u ćudorednom pogledu sasvim indiferentne, ali se smatraju spojive ili nespojive s kultom ili vršiteljem kulta (trajno ili na određeno vrijeme); bilo da je to »nečisto« kao posebno sveto (tj. pridržano Bogu) ili bilo kako nije dolikovalo kultu. Takvih tabu-propisa bilo je (s vrlo različitim tumačenjima) ne samo u većini religija, nego i u SZ: određeni seksualni događaji i radnje, doticaji mrtvaca i gubavca onečišćavali su za neko vrijeme, mnoge se životinje i vrste mesa nisu smjele jesti itd. (usp. npr. Lev 11-17). I ovdje je tumačenje teško, osobito zato što su stari običaji, koje su osjećali razumljivima same po sebi, često uopće više nerazumljivi, prihvaćeni u starozavjetno zakonodavstvo. Ponešto je bilo iz higijenskih razloga. Svakodnevica je na taj način bila prožeta nekom religioznom sviješću i udaljena od životnog stila drugih naroda i njihovih religija (obrezanje). Čovjek je tim realnim usporedbama bio upućivan na višu stvarnost (Heb 9,13; 10,22 itd.). Isus Krist dokinuo je propise obredne čistoće (Mt 15,1-20; Mk 7,1-23) u korist čistog srca. Provođenje te emancipacije nailazilo je na poteškoće u prvoj kršćanskoj zajednici. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"

Ipak, uvik triba imati na umu;

Biblija pripada prostoru i vremenu. Pisana je kroz razdoblje od preko tisuću godina. Posljednja knjiga je od nas odijeljena vremenskim rasponom od gotovo dvije tisuće godina. Kroz ovo vrijeme više se puta izmjenilo lice zemlje, kulture i civilizacije na njoj, mentalitet i shvaćanje. Bog je po nadahnutim piscima govorio jezikom njihova vremena. Drugačije govori Mojsije narodu u pustinji, drugačije opet Ezra povratnicima iz babilonskog sužanjstva, drugačije opet Utjelovljena Riječ, Isus, svojim suvremenicima, drugačije opet apostoli obraćenim poganima. A naše vrijeme razlikuje se opet od njihova. Kultura, slika svijeta i religioznost je drugačija danas u svijetu znanosti i tehnike, u svijetu odvojenosti kulture i vjere, života i religije, znanosti i religije, dok je u vrijeme pisanja knjige to sve bilo prisno povezano. Sveti su pisci redom Semiti. Njihovo mišljenje, vrednovanje i izražavanje je drugačije nego je naše. I opet, svaki je pisac ostavio jasne tragove svog načina gledanja, vrednovanja, pisanja u svoju knjigu. Celestin Tomić "Pristup Bibliji"






KKC 577 Na početku Govora na gori, Isus je dao svečano upozorenje u kojemu je Zakon, dan od Boga na Sinaju u doba Prvog Saveza, prikazao u svjetlu milosti Novog Saveza:
Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u Kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom" (Mt 5,17-19).

KKC 579 To načelo cjelovitosti opsluživanja Zakona, ne samo u njegovu slovu nego i u duhu, bilo je milo farizejima. Ističući ga za Izraela, oni su mnoge Židove Isusova doba doveli do skrajnje vjerske revnosti. Ta revnost, ako se nije htjela rastvoriti u "licemjernu" kazuistiku, mogla je samo pripraviti Puk na nečuveni zahvat Božji, u kojemu će jedini Pravednik, namjesto svih grešnika savršeno ispuniti Zakon.

KKC 580 Savršeno ispunjenje Zakona moglo je biti djelo samo božanskog Zakonodavca, koji se rodio kao podložnik Zakona u osobi Sina. U Isusu, Zakon se više ne pokazuje urezanim u kamene ploče nego "u srce" (Jr 31,33) Sluge koji je, zato što "vjerno donosi pravdu" (Iz 42,3), postao "savez narodu" (Iz 42,6). Isus ispunja Zakon sve dotle da uzimlje na sebe "prokletstvo Zakona" (Gal 3,13) što ga na sebe navukoše oni koji ne "vrše svega Zakona" (Gal 3,10), jer se smrt Kristova zbila "za otkupljenje prijestupâ Prvoga Saveza" (Heb 9,15).

KKC 581 Isus se u očima Židova i njihovih duhovnih glavara pokazao kao "rabbi". On se često služio dokazivanjem u okviru rabinskog tumačenja Zakona. Ali istodobno Isus nije mogao ne povrijediti učitelje Zakona, jer se nije zadovoljavao time da svoja tumačenja predlaže uz njihova, "on je naučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci" (Mt 7,29). U njemu se ista Riječ Božja koja je odjeknula na Sinaju da bi Mojsiju dala Pisani Zakon, daje iznova čuti na Brdu Blaženstava. On Zakon ne ukida nego ispunja dajući mu na božanski način posljednje tumacenje: "Čuli ste da je rečeno starima (...), a ja vam kažem" (Mt 5,33-34). Tom istom božanskom vlašću on ne priznaje neke "ljudske predaje" farizejâ (Mk 7,8) koji poništavaju "Riječ Božju" (Mk 7,13).

KKC 582 Idući još dalje, Isus ispunja Zakon o čistoći hrane, tako važan u židovskomu svagdanjem životu, otkrivajući njegov "pedagoški" smisao božanskim tumačenjem: "Ne može onečistiti čovjeka što u nj ulazi" (...) - tako on proglašuje čistima sva jela. "Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli" (Mk 7,18-21). Predajući s božanskom vlašću konačno tumačenje Zakona, Isus je došao u sukob s nekim naučiteljima Zakona koji nisu prihvaćali njegovo tumačenje, premda je bilo zajamčeno božanskim znakovima što su ga pratili. To vrijedi osobito za pitanje subote: Isus pripominje, često s rabinskim dokazima, da služenje Bogu ili bližnjemu, kao u slučaju njegovih iscjeljenja, ne krši subotni počinak.



»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom« (Mt 5,17-19). Ne radi se o ukidanju, nego o ispunjenju, a ovo ispunjenje zahtijeva više, a ne manje pravednosti, kako Isus odmah nakon toga kaže: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko« (5,20). Radi li se, dakle, samo o zaoštrenu rigorizmu poslušnosti Zakonu? Ili je ova veća pravednost nešto drugo? Ako je na početku »relecture« - novoga čitanja bitnih dijelova Tore - naglašena potpuna vjernost, neprekinut kontinuitet, pri daljnjemu osluškivanju ovih riječi biva očito da Isus ovaj odnos Mojsijeve i Mesijine Tore prikazuje u antitezama: starima je rečeno - a ja vam kažem. Isusovo »Ja« nastupa takvom vlašću kakvu sebi ne smije dopustiti nijedan učitelj Zakona. Mnoštvo to osjeća - Matej nam izričito kaže da je narod bio »prestrašen« njegovim načinom naučavanja. On ne naučava kao rabini, nego kao onaj koji ima »vlast« (7,28; usp. Mk 1,22; Lk 4,32). Time se, dakako, ne misli na neku retoričku kvalitetu Isusovih govora, nego na očito polaganje prava da sam stoji na visini Zakonodavca - na visini Božjoj.... Sada se još jednom moramo vratiti antitezama Propovijedi na gori u kojima Isus preuzima pitanja s područja druge ploče Dekaloga suprotstavljajući starim naputcima Tore novu radikalnost pravednosti pred Bogom: ne samo ne ubiti, nego ići ususret bratu s kojim se je u svađi i pomiriti se s njime. Nema više rastave braka. Ne samo jednakost po pravu (oko za oko, zub za zub), nego dopustiti i da te udare, ne uzvraćajući udarac. Ne samo ljubiti bližnjega, nego i neprijatelja. Visina eihosa, koja se ovdje izriče, uvijek će iznova potresati ljude svih naroda i dodirivati njihova srca kao vrhunac ćudoredne veličine. Joseph Ratzinger "Isus iz Nazareta"


Ne samo da je Isus opraštao grešnicima njihove grijehe i s njima se solidarizirao, i sve to u ime Boga koga je naviještao, nego je također došao u sukob s vodećim vjerskim krugovima u Izraelu i zbog toga što je na poseban način interpretirao Mojsijev zakon. Ti su krugovi smatrali takav Isusov stav povredom Zakona, a to je bilo strogo sankcionirano, čak i smrću. Istina je da Isus nije dovodio Zakon u pitanje - uostalom i sam se u mladosti držao odredbi Zakona – ali je drukčije shvaćao i interpretirao Zakon. Ponajprije shvaćao je da je Zakon dan radi čovjeka, a nije tu čovjek radi Zakona. Već iz tako postavljene teze nastali su brojni problemi jer je takav stav izgledao pobožnim Židovima kao svetogrđe. Uvijek se iznova otvaralo pitanje o Isusovu odnosu prema Tori, njezinu prihvaćanju i održavanju. Evanđelja izrijekom navode da je Isus bio obrezan po židovskom Zakonu te da je obavio i sve druge židovske vjerske propise. Osim toga, navodi se da je Isus zalazio i u sinagoge te uzlazio u Jeruzalem za vrijeme Pashe, a vjerojatno i drugih svetkovina. Osim toga, u Mt 5,17 navode se Isusove riječi ne o odbacivanju, nego o ispunjenju Zakona: »Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.« Nekoliko redaka dalje (Mt 5,20) Isus kontrastira pravednost farizeja i onu koju on naviješta kao pravednost nove Božje vladavine: »Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Kakav je zapravo bio Isusov stav prema Tori? Čini se, s jedne strane, da on vrlo ozbiljno uvažava Toru kao objavu Božje volje, a s druge strane, da ona za njega znači samo temelj za kretanje prema novim naglascima. Ako Isus nije došao dokinuti Toru, kako protumačiti njegove antiteze i druge izričaje koji na određen način ukazuju da Isus nadilazi i nanovo interpretira Božju volju objavljenu u Zakonu? Ponovno treba naglasiti da Isus ne najavljuje neki novi Zakon, niti poziva na obraćenje koje bi čovjeka usko vezivalo uz Toru, nego je njegov navještaj kao teološko središte vezan uz Isusovo naviještanje Božje vladavine ili još točnije rečeno: stvarnosti novoga Božjega odnosa prema svijetu, čovjeku i životu. Taj novi odnos, shvaćen doista veoma široko, ne dovodi u pitanje postojanje Tore, ali je u nekim elementima bitno drukčije interpretira i, što je još važnije, on je u svojoj osobi na jedinstven način ostvaruje. Isus poziva ljude da se uključe u stvarnost nove Božje vladavine. Kako Isus ostvaruje novu Božju vladavinu? Prije svega, to je prihvaćanje vlastitoga životnoga puta kao puta samodarivanja za druge - puta smrti i uskrsnuća. Isusov odnos prema Zakonu moguće je gledati samo u okviru navještaja Božje vladavine koja je bila i teološko središte Isusova života. Što se pak tiče antiteza (Mt 5,21-48) koje dolaze neposredno nakon temeljnoga Isusova stava prema Tori, treba reći da one pokazuju, s jedne strane, prihvaćanje Mojsijeva zakona, a s druge, i izvjesnu radikalizaciju ne toliko na teoretskom koliko na praktičnom području. Na tu činjenicu upućuje i to što su antiteze više usmjerene na djelovanje nego na neko teorijsko diferenciranje. S obzirom na preradbu postoji opće slaganje u istraživanju da je Matej rabinskom poimanju pravde suprotstavio veću pravednost. Oznaka veće pravednosti jest upravo ono više.... Isus »ne obezvređuje Zakon, nego od zakonske logike i stavova usmjeruje prema ljubavi. Takvim principom on se ne suprotstavlja temeljnoj ideji judejske rabinske tradicije, za koju isto tako vrijedi da je Zakon povjeren srcu. To ne znači ni to da Isus dokida juridički red u ime etičkoga reda...Tako nadilaženje Zakona odgovara Isusovu navještaju kraljevstva Božjega i jedino taj navještaj opravdava autentičnost izričaja.« Isus u svojoj osobi kao ostvarenju Božje vladavine prevladava sve napetosti, ali s druge strane, on postaje neprihvatljiv u svijetu u kojemu zakon služi za pokrivanje vlastitih nedostataka. Zato je i tako osobno interpretiran, ali i radikaliziran Zakon kao ono »više« ili kao smjernica prema onomu »više«, postao razlogom Isusova odbacivanja i smaknuća. Božo Lujić "Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka"

Dakle: ne ukinuti pravednost (zakon), nego povećati pravednost.


To nije točno.

Post 9,3 Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje.

Pnz 14,4-6 Ovo su životinje koje možete jesti: vol, ovca, koza, jelen, srna, srndać, kozorog, antilopa, bivol i divokoza; možete jesti svaku životinju koja ima razdvojene papke - nadvoje posve razdvojene - i koja preživa.



Ne.

Mt 15,11 Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje.

Mk 7,15 Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje.

Nebi naggar izdrzao bez svojih komentara..ma da ga nema trebalo bi ga izmislit