www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 24 stu 2017 12:24

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 10  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 25 srp 2012 16:56 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
NAŠ RAD, ŽIVOT, NAPASTI, POJAM GRIJEHA, POŽUDA, NAPASTI, OPASNOSTI, SKRUPUILE, SOTONA, i dr.
Skenirano iz knjige Živana Bezića "Kršćansko savršenstvo"
Tema NIJE namijenjena za replike, i ako je sve ovo nepotrebno, molim da se obriše.
Ako je poželjno, javiti na PP, jer može toga biti još...kao što već ima u Osobnom forumu OD SVEGA POMALO.
.
Knjiga Živana Bezića je kao 4. prošireno izdanje zadnji put tiskana 1986. u Mostaru (edicija "Crkva na kamenu"), samo u 2000 primjeraka. Od tada sam u nekoliko navrata nastojao da se načini reprint... Uzalud.
Knjiga je tražena od bogoslova, jer je izvrsna i kao priručnik i kao veoma ozbiljno štivo s ispravnim i dubokim teološkim pristupom svim područjima/pitanjima kršćanske egzistencije i napretka.
.
===========================
NAŠ RAD, NAŠ ŽIVOT I GRIJEH
===========================
(Mi živimo i radimo u Bogu)
--------------
Ovolika pomoć sv. Trojstva, Crkve, Gospe, svetaca i anđela mora nam biti poticaj da i sami ulažemo više truda oko svoje svetosti.
Bog naime traži našu suradnju: "Ako te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe" (Sv. Augustin). Naša pak suradnja treba da se proteže u dva pravca. Prvo: da čuvamo ono što smo primili na krstu, tj. nadnaravni život u milosti* To ćemo postići boreći se protiv svih nesavršenosti i neprijatelja milosti, u čemu se sastoji negativni vid askeze. Drugo: da ne samo sačuvamo darove krštenja, nego da ih još više umnožimo i usavršimo aktivirajući u tu svrhu sve svoje snage. To je pozitivni vid askeze1.
Odatle dva poglavlja ovog otsjeka: I: borba protiv nesavršenosti, II: rad oko savršenosti.
-------------------------------
================================
1. BOBRBA PROTIV NESAVRŠENOSTI
================================
(Negativni vid askeze)
Kad se ima krenuti nekim putem, mora ga se najprije učiniti prohodnim, očistiti i ukloniti sve zapreke. Isto važi i za put duhovnog savršenstva. Potrebito je najprije ukloniti sve zapreke i nesavršenosti koje ometaju naše korake ka svetosti. To su u prvome redu grijesi, požude, napasti, griješne prigode i uopće sve moralne slaboće. U tom pravcu moramo započeti svoju borbu za duhovno uzdizanje.
-----------
.
GRIJEH
Naš naravni i nadnaravni život ima svoje posljednje opravdanje i svoju konačnu svrhu samo u Bogu. Sve ono što nas vodi tome cilju jest dobro, a sve što nas odvraća od njega jest zlo. Ako je to zlo plod naše slobodne volje, onda ga zovemo moralnim zlom ili grijehom. Grijeh je sušta suprotnost dobroti i svetosti, negacija nadnaravog života u čovjeku. U nesavršenom svijetu postoji dobro i zlo. Dožnost dobrog i savršenog čovjeka jest staviti se na stranu dobra. Ako se stavi na stranu zla, postaje grješnik.
.
-----------------
POJAM GRIJEHA
Općenito govoreći grijeh je zao ljudski čin (actus humanus malus), tj. čin "lišen pravog usmjerenja ili prave svrhe"2. Teološki rečeno, grijeh je odstupanje od čovjekove zadnje svrhe (deordinatio a fine U 11 i m o) i okretanje prema zlu. Kako nam je Bog naredio postizavanje konačne svrhe, to je svaki grijeh prekršaj volje Božje, prijestup božanskog zakona (libera transgressio legis divinae). Otvoreni neposluh stvora svome Stvoritelju, dakle uvreda Božanstva. Nezahvalnost djeteta prema nebeskome Ocu i prezir Kristove ljubavi i muke. Nekada izričiti i prkosni, nekada uvijeni i neizravni, a uvijek blasfemni "neću". Non serviam.
Grijeh bi, tobože, imao da bude "čin oslobođenja" od zavisnosti Božje i moralnih okova, prometejizam i afirmacija ljudske volje, a u stvari je robovanje sotoni, zlu i najnižim ljudskim nagonima. "Zaista, zaista vam kažem: tkogod griješi, rob je grijehu" (Iv 8, 35).
Grješnik se zavarava i kad misli da se grijehom solidarizira s ostalim ljudima ili svijetom uopće. Prezir Stvoritelja se negativno odražava i na sve stvoreno. Svaki grješnik postaje krivcem ne samo pred Bogom nego i pred čovjekom, pred čitavim kozmosom3.
Bit grijeha se sastoji u dvostrukoj zloći:
a) u odvraćanju od Boga, izvora svakog dobra i posljednje svrhe ljudskog života (aversio a Deo), što sačinjava formalni element grijeha;
b) okretanju prema z 1 u ili nekom prividnom dobru (conversio ad malum, ad creaturas) - što je materijalni elemenat grijeha. Najveća zloća grijeha je u tome što je povreda ljubavi Božje. Ako je Bog ljubav, onda je najveće zlo protu-ljubav, izravna uvreda Ljubavi. Ako je Krist put, grijeh je bespuće i stranputica. Ako je Krist istina, onda je grijeh laž i zavaravanje. Ako je Isus naš život, grijehom vrijeđamo Krista i nanosimo štetu vlastitom životu, opredjeljujemo se za moralnu i duhovnu smrt5.
.
Da bi neko zlo djelo postalo punim i pravim grijehom, potrebno je da se ispune ova tri uvjeta: 1) da se izvrši neki zao č i n, koji je objektivno protivan našoj posljednjoj svrsi, tj. volji Božjoj (actio mala), a taj čin može biti ne samo vanjski nego i nutarnji (misao, želja, čuvstvo, nakana); 2) da počinilac znade daje njegov čin u sebi zao i opak (scientia, advertentia), inače bi bio zabluda, a ne grijeh; 3) da ga kao takva slobodno i svojevoljno hoće (consensus, libera voluntas), jer inače bi bio samo pogreška.
--------
VRSTE
Osim grješnoga čina (peccatum actuale), koji se sastoji u nekom zlom djelu, moramo razlikovati griješno stanje(p. habituale). To je stanje krivice i neprijateljstva s Bogom, u kojem živi duša nakon počinjenog grijeha. Ona je okaljana ljagom grijeha, sviješću krivnje, podložna kazni i grižnji savjesti i smrtno ranjena gubitkom posvetne milosti. U tom se stanju nalazi sve dok se ne pokaje i dobije oproštenje grijeha.
Griješiti se može na više načina: mišlju, željom, čuvstvom, riječju i djelom. Ne samo čineći što je zlo (comissione), već i ne vršeći dužno dobro (omissione).
Grijesi se obično razvrstavaju prema svome o b j e k t u, tj. prema vrednoti koju odbacuju, dobru koje preziru, osobi koju vrijeđaju, kreposti koju gaze, zakonu koji krše ili dužnosti koju ne vrše. Na težinu grijeha utječe sam grješni čin, okolnosti u kojima je izvršen, posljedice kojima je urodio. a osobito sloboda i svijest počinioca, te nakana radi koje je učinjen. Broj grijeha zavisi o broju grješnih predmeta (quot objecta - tot peccata!). Vanjski grijesi (zle rijeci i djela) primaju svoju zloću iz unutarnjih (misli, želje, osjećaji).
Za grijeh je u prvom redu odgovorna naša savjest i volja, tako da ono što smo učinili po diktatu svoje savjesti nije nikada grijeh. Također ne snosimo odgovornost za ono što nismo učinili svjesno i svojevoljno.
*
(Sv. pismo naziva grijeh značajnim imenima: "amartia" (promašaj, pogreška, zabluda), "anomia" (bezakonje, zločin) i "adikia" (krivnja, nepravda). Grčki nazivi za grijeh počinju s "alpha privativum", što naznačuje da je grijeh navijek nešto negativno!).
*
Uz individualne ili osobne grijehe ne valja zaboraviti niti za tzv. društvene grijehe. Za njih znade i Objava (peccatum mundi). Iskonski se grijeh uvlači u svako ljudsko biće, u svaku generaciju i svaku društvenu sredinu te stvara griješno ozračje. U tom se ozračju truju i dobronamjerni pojedinci prihvaćajući nehotice naopake socijalne odnose. Društvene se strukture često znaju pretvoriti u legalizaciju zla, nepravde i nasilja. Od sličnih grijeha koji put nije imuna ni crkvena sredina. Pristanak uz kolektivna zla i pasivni stav prema njima prelazi u osobni grijeh.
------
.
IZVORI
Dva su glavna izvora grijeha, jedan u nama (zle misli, želje, čuvstva, volja, požuda, nagoni), a drugi izvan nas: napast (od svijeta i đavla) te grješne prigode.
Grijesima "neznanja" (peccata ignorantiae) zovemo ona zla djela koja činimo iz nepažnje ili odgovornog neznanja6. Učenje katoličke moralke i poznavanje svojih kršćanskih dužnosti pomoći će nam da ih se oslobodimo. Ako pak griješimo iz slaboće, zbog jačine strasti ili napasti, zavedeni okolinom ili grješnom prigodom - to su "grijesi s 1 a b o ć e" (p. infirmitatis et concupiscentiae) - nije dovoljno znanje moralke i asketike, već treba dosljedna borba proti svim slaboćama i nagnućima, te uporno zalaganje volje u stjecanju kreposti. Dakle askeza. Najopasniji su "grijesi zloće" (p. malitiae), tj. kad se zlo direktno traži i svjesno preziru zakoni Božji, bilo izričito htijući zlo, dopuštajući ga ili propuštajući dužno dobro (volendo, permitendo vel omittendo).
Psihološki razvoj grijeha se odvija u tri faze: napastovanje, borba i pad. Napast ili poticaj na grijeh izvire često iz nas samih (naše požude), dolazi iz naše okoline (društvo, svijet, grješne prigode) ili čak od izvan-svjetskih sila (đavao). Kadgod napast dolazi izvana, ona uvijek računa i o"lanja se na našeg nutarnjeg neprijatelja, svoju petu kolonu, tj. naše nagone i strasti. U fazi borbe čuvstva odmah prianjaju uz grijeh ako u njemu naziru neku ugodu ili užitak, razum prosuđuje štetu ili korist predloženoga djela, a dotle volja napastovanoga koleba. Padu grijeh se ostvaruje onda kada naša čuvstva uživaju i naslađuju se u zlu, razum ga takovim spoznaje i prihvaća, a volja donosi slobodnu odluku i pristanak.'
(Neznanje je grješno ukoliko je voljno prouzročeno (ignorantia vincibilis, affectata, crassa).)
-------
.
POSLJEDICE
Posljedice grijeha mogu biti samo negativne. Prva i najveća je uvreda Boga (offensa Dei) i poremećaj moralnoga reda. Grješnika muči teret i osjećaj krivnje (reatus culpae) spojen sa grižnjom savjesti. Duša je okaljana ljagom grijeha (macula animae), gubitkom ljepote i milosti (ako je grijeh težak)7. Ljudska narav - koja je već iskonskim grijehom bila teško ranjena -još više se kvari svakim novim osobnim grijehom. Postaje sve više sklona zlu, stiče opake navike, razum gubi objektivnost i bistrinu, volja snagu i otpornost, a požude samo jačaju (4 vulnera naturae). Kako je svaki grijeh povreda vječne pravde, on nužno povlači za sobom primjernu kaznu (reatus poenae), koja može biti vječna ili vremenita. Dnevno opažamo vlastitim očima koje sve teške duhovne, ćudoredne, socijalne, političke, ekonomske i odgojne štete ostavljaju za sobom ljudski grijesi...
.
Osim što vrijeđa Boga svaki grijeh ponižava i samoga čovjeka. Zapravo grijeh više vrijeđa čovjeka nego Boga. Svojim nedjelima mi ne možemo direktno uvrijediti Boga, koji je uzvišen nad svakom našom zloćom, ali mrsimo njegove planove stvorene za dobro čovjeka. Od grijeha ima štetu samo čovjek. Grješnik vrijeđa Boga ukoliko se od njega udaljava i sebe upropašćuje. Na taj način prezire ljubav Božju, odbacuje njegovo očinstvo i milost. Grješnik se odriče svoga uzvišenog cilja i ponižava se birajući niže vrednote ili pak nedostojne sebe. Svjesno radi proti općem i vlastitom dobru i tako o š t e ć u je svoju narav i društvo kojemu pripada. Ne postupa po diktatu razuma, već se podlaže prohtjevima svojih niskih poriva gazeći zakone razuma i time svoje ljudsko dostojanstvo, čija je karakteristika upravo razumnost. Grijesima odbacujemo svoj viši "ja", s njegovim plemenitim zahtjevima, a priklanjamo se iracionalnim instinktima sa dna i tako se spuštamo na razinu nerazumnih životinja8. To je zapravo ono jedino pravo i tragično "otuđenje" (alienatio) o kojemu moderni toliko - većinom netočno - govore i pišu9.
*
(Značajna je veza latin. riječi "peccare" (= griješiti) i "pecus" (= stoka, ovca). Peccare = agere ut pecus. Uostalom, svi sinonimi za grijeh zvuče negativno: nefas, crimen, delictum, vitium offensa, iniquitas, malum... Slična je situacija u svim evrop. jezicima. Engl.: sin (sink = potonuti), fali, lapse, offence, fault, slip... Njem.: Šunde, (Sund = tjesnac), Laster, Frevel. Schuld, Vergehen... Grč.: hamartia, adikia. parabasis, parakoe... U romanskim jezicima slično kao u latinskome).
*
Posebno teška posljedica grijeha jest stvaranje zlih navika, m a n a. Čestim opetovanjem griješnih čina stiče se lakoća i sklonost za zlo.
Grješni čin prelazi u grješno stanje, habitus. U čovjeku nastaje stalna dispozicija prema zlu, koju pomaže slabost čovječje naravi sklone zlu još od istočnoga grijeha. Kršćanska starina nabraja sedam glavnih mana:
-Oholost (superbia) = neuredna težnja za vlastitom veličinom, što se očituje na razne načine;
-Lakomost ( avaritia) = neuredna težnja za zemaljskim dobrima;
-Bludnost (luxuria) = neuredna težnja za spolnim užicima; Zavist (invidia) = žalost radi tuđega dobra;
-Neumjerenost (intemperantia) = neuredna težnja za jelom i pićem; S r č b a (ira) =neuredno i ljutito reagiranje na vanjske podražaje;
-Lijenost (acedia) = neuredna težnja za mirovanjem (duševna i tjelesna).
.
Ne mislimo reći da nema i drugih teških mana, ali te su najčešće i izvor su ostalima, premda nisu uvijek smrtni grijeh. Tri su naime dobra za kojima najviše neuredno težimo: 1) duševna dobra, odatle oholost; 2) tjelesna dobra, odatle bludnost te neumjerenost u jelu i pilu; 3) vanjska dobra, odatle lakomost i škrtost. Dva su dobra od kojih z a z i r e m o i bježimo: 1) vlastito duhovno dobro, jer traži žrve, odatle lijenost; 2) tuđe dobro, koje u nama izaziva zavist. Može se napkon dogoditi da izgubimo
neko dobro, za kojim onda neuredno žalimo, što rađa srdžbom.
.
==============
a) TEŠKI GRIJESI
==============
.
SMRTNI GRIJEH
Najvažnija podjela grijeha jest ona na teške i lagane. Teški se grijesi još zovu smrtni (peccata mortalia, gravia), '* a lagani još i maleni grijesi (p. levia). Ono što smo dosada govorili općenito o grijehu, uglavnom se odnosi na teške grijehe, a na malene samo analogno.
Smrtni grijesi su dobili svoje ime iz usporedbe sa smrću. Kao što tjelesna smrt znači rastanak duše od tijela, tako i duhovna smrt - koja je posljedi ca teškog grijeha - znači rastanak milosti od duše. Izgubivši milost, grješnik gubi i nadnaravni život, nastupa dakle duhovna smrt.
*
(U novije vrijeme neki teolozi (K. Rahner, P. Schoonenberg, Haring i dr.) prave razliku između teškog i smrtnog grijeha. Po njima su smrtni grijesi samo ona najveća zla kojima potpuno prekidamo s Bogom (optio fundamentalis contra Deum), a kao posljedicu imaju duhovnu smrt, tj. pakao. Teški su grijesi također ozbiljna zla djela, ali koja izravno ne odvraćaju od Boga (nisu optio fundamentalis) niti sasvim prekidaju vez ljubavi i milosti. Trodjelnu klasifikaciju grijeha su zastupali i neki biskupi na rimskoj sinodi 1983, ali je papa u svojoj pobudnici "Reconciliatio et Paenitentia" (1984) nije prihvatio (br. 17).
*
Već nam je poznato da se bit grijeha sastoji u odvraćanju od Boga kao posljednje svrhe ljudskoga života. Težina smrtnoga grijeha je u tome da okrećemo leđa Bogu svjesno, svojevoljno i u velikoj stvari. Odričemo se Stvoritelja kao svoje posljednje svrhe. Promišljeno se odupiremo njegovoj volji, prekidamo vez ljubavi i milosti, otkazujemo mu posluh svojevoljno gazeći božanske zakone. Smrtni grijeh nikada nije samotna činjenica, već uvijek cijela jedna povijest... U smrtni grijeh se ne može upasti iznenada... On je tek konačna točka neke svjesno i hotimično krivo usmjerene životne faze. (P. Wesseling - Neobičan dnevnik. Zagreb 1968, str. 100). Smrtni grijeh je teška uvreda Božjeg veličanstva i dobrote. Najveći je neprijatelj ljudskoga spasenja i savršenstva. Gdje vlada grijeh tu ne može biti nadnaravnog života, tu vlada duhovna smrt. Grijeh je najveće i zapravo jedino apsolutno zlo. Kao što postoji samo jedno jedino Dobro - Bog - tako postoji i samo jedno jedino zlo - ono što nas udaljuje od Boga - dakle grijeh. Pored zloće nosi u sebi i veliku ludost:12 brkajući cilj i sredstva gazi red vrednota. Tako se teškim grijehom ruši i svaki red uopće: prirodni, moralni i socijalni.
-----------
.
UVJETI SMRTNOGA GRIJEHA
----------------
Opći uvjeti grijeha su nam već poznati: zlod djelo, znanje i volja. To vrijedi za svaki grijeh, a za smrtni napose:
1) mora najprije postojati neka izričita i stroga Božja zapovijed ili zabrana (materia gravis) koju grješnik gazi i tako počinja zlo djelo,
2) sa strane čovjeka treba da postoji puna svijest ili znanje o toj naredbi, odnosno zabrani (advertentia plena), što nas hic et nunc obvezuje; i…
3) da se grješnik odluči za zlo potpuno slobodno i hotimično (consensus perfectus).
.
Kada zlo nije počinjeno znajući da se radi o velikom grijehu, hotimice, tj. kad manjka drugi ili treći uvjet, grijeh ne može biti težak, iako je možda po sebi teški prekršaj volje Božje (peccatum materiale), jer mu fali formalna zloća. Ako je k tome neznanje nesavladivo i uopće nije postojala namjera da se čini zlo, onda nema ni grijeha. Naprotiv, ako je materija grijeha bila neznatna, a mi smo je smatrali velikom pa smo svjesno i svojevoljno učinili prekršaj, odgovorni smo za smrtni grijeh (pec. formale). U tome se je naime slučaju naša volja pokazala spremnom da teško uvrijedi Boga. Ako se dogodi da učinimo bilo koje veliko objektivno zlo, ali ne potpuno svjesno i slobodno, onda to može biti samo maleni grijeh. O težini grijeha uvijek odlučuje naša namjera, objekt i okolnosti djela, te naše opće životno usmjerenje.
Posebno teški grijesi su oni protiv Duha Svetoga: očaj, preuzetnost, otvrdnulost u grijehu, konačno nepokajanje, protivljenje istini poznatoj i zavist na duhovnom dobru bližnjega. Postoje također i teški grijesi koji vapiju u nebo za osvetom Božjom: hotimično ubojstvo, sodomija, ugnjetavanje siročadi, udovica i siromaha uopće, te uskraćivanje zaslužene plaće. Najteži je grijeh mržnja na Boga i vjeru.
*
("Grijeh je samo velika varka" - znaju reći pojedinci, -"Jer grješnik ne nalazi ono što je tražio" (Dr. W. Keilbacn - Religiozno doživljavanje, Zgb. 1944, str. 66).
Tu je korijen naše moralne odgovornosti. Gdje nema Zakonodavčeva govora nema ni podložnikova odgovora, dakle ni odgovornosti. Bog nam govori svakome osobno preko naše savjesti, milosti, Objave i Crkve. Naše vladanje je odgovor, praktični "da" ili "ne")
*
---------------------------------------------------------
BORBA PROTIV SMRTNOG GRIJEHA
===============================
Borba protiv smrtnog grijeha je osnova svake askeze. S njome se mora započeti duhovni život. Ona karakterizira prvu i temeljnu fazu kršćanske askeze. Glavni oblici borbe protiv grijeha jesu:
.
1) MRŽNJA NA GRIJEH I SVAKO ZLO UOPĆE.
Postiže se razmišljanjem o njegovoj težini (uvreda Boga, neposluh, buna, nevjernost, nezahvalnost, nepravda, prezir Isusove ljubavi i muke)..., o njegovim teškim posljedicama (anđele je pretvorio u vragove, upropastio prve ljude i po njima svih nas, doveo svako zlo na zemlju, stvorio pakao, Krista razapeo...), među kojima je osobito teška: propast naše duše (gubimo posvetnu milost, pravo na nebo i zasluge, prestajemo biti djeca Božja i njegov hram, postajemo plijen sotone, zaslužujemo pakao i mnoge vremenite kazne...).
.
2) OTKRIVANJE IZVORA OSOBNIH GRIJEHA.
Kad budemo načisto odakle nam dolaze najteže napasti, lakše ćemo se braniti i boriti. Ako je izvor grijeha u nama samima, usmjerit ćemo svoju borbu na savladavanje požudi strasti, sticanje moralnog znanja, jačanje volje ili odgoj osjećaja (već prema tome u čemu smo najslabiji).
.
3) IZBJEGAVANJE NAPASTI I GRJEŠNIH PRIGODA
Ako smo otkrili da se poticaj na grijeh nalazi izvan nas. Čim smo nutarnje slabiji, tim se više moramo čuvati vanjskih opasnosti. Pogotovo ne smijemo sami tražiti grješne pogibelji. "Qui amat periculum in illo peribit" (Eccles 3,27).
.
4) ISPOVIJED POSLIJE SVAKOGA TEŠKOG GRIJEHA.
I to čim prije, odmah. Ako nije moguća ispovijed, barem savršeno pokajanje. Tko se nauči živjeti u smrtnome grijehu postat će okorjeli grješnik, nesposoban za nadnaravni život.
.
5) MOLITVA ZA POMOĆ BOŽJU U OVOJ TEŠKOJ BORBI.
Zazivati bi. Djevicu, anđela čuvara, sveca zaštitnika i uzora. Česta pričest. (Odmah sada naglašujemo da je molitva najbolji lijek u svakoj duhovnoj i tjelesnoj potrebi, pa je unaprijed nećemo posebno isticati kao terapeutsko sredstvo).
.
-----------------------------
b) MALENI GRIJESI
-----------------------------
.
ZLOĆA
Mali grijeh je prestup, odbacivanje (kažemo i gaženje) volje Božje u maloj stvari, ili pak u velikoj, ali ne s punim znanjem i voljom. Njime ne isključujemo Boga kao zadnju svrhu svoga života, ali se neuredno zaustavljamo na stvorovima. I. F. Sagiiees ga definira: "Actus moraliter malus praeter finem ultimum"14. Pravac puta ostaje ispravan, ali naše putovanje postaje sporo i bez žara1 s. Veza s Bogom ostaje, doduše, neprekinuta, ali oslabljena i napukla. Lagani grijeh ne pred stavlja svjesno odvraćanje od Boga i ne gasi u nama svetu ljubav. Uvreda je i neposluh Bogu, ali nije buna. "Trun" je - da se poslužimo Isusovom slikom - ali nije "greda" (Mt, 7, 3).
Zove se malim ili laganim grijehom ne zato što on ne bi bio veliko zlo -svaki grijeh je veliko zlo - nego stoga što ga Bog lakše o-prašta (i bez ispovijedi), lakše su mu posljedice i kazne (vremenite, čistili-šte). Njime ne gubimo vječni život, jer malenim grijehom pokazujemo i manju zloću. Premda nije smrt za dušu - ne tjera iz nje posvećujuću milost niti prekida prijateljstvo Božje16 - ipak je opasna duhovna bolest, rana na duši (stoga ga Nijemci zovu "Wundsiinde"). Pored teškoga grijeha najveće je zlo na svijetu. Gori je nego bilo koje zlo fizičkoga reda (siromaštvo, bolest, smrt...). Ne može ga opravdati nikakva zemaljska korist, obzir ili strah.
Nije uvijek lako uočiti težinu grijeha (a niti potrebito, barem za onoga koji teži savršenstvu, jer ovaj je obračunao sa smrtnim grijesima). Često puta u savjesti ostaje neka neizvjesnost i sumnja (što po sebi nije zlo). Ipak se mogu prepoznati maleni grijesi po tome što su:
1.) 1 a g a n i po svojoj naravi (ex genere suo levia), kad nas zapovijed ili zabrana ne veže pod smrtni grijeh (npr. razgovor na zabranjenom mjestu)...
2.) po svojoj malenkosti (ex parvitate materiae), tj. ako se radi o nekoj po sebi sitnoj stvari (npr. sitna krađa)...
3.) po nepotpunosti čina (ex imperfectione actus), naime čina u njegovoj moralnosti, tj. zbog pomanjkanja pune svijesti ili volje. To se događa kad griješimo iz poluodgovornog neznanja, pri nepotpunoj svijesti, u polusnu, s nepunim pristankom volje, uslijed prisile, teškog strana, bolesti, stare navike ili neodoljive požude (actus secundo-primi).
*
Dr Kuničić uspoređuje mali grijeh sa slugom koji, doduše ide kamo ga je gospodar poslao, ali hoda tromo i zaustavlja se (Kat. Mor. I. str. 110).
*
-------
OPASNOST
I maleni su grijesi velika zapreka na putu savršenstva. Doduše, ne dižu nam niti izravno umanjuju posvetnu milost s njenim darovima, ali se u duši smanjuje dispozicija za nju, raste opasnost da ju se izgubi, a spriječava se dolazak novih djelatnih milosti. Svetost je nespojiva s bilo kakvim grijehom, pa i najmanjim. Svaki maleni grijeh "pogoršava rane iskonskog grijeha, zasjenjuje pamet, slabi volju, raspaljuje strasti".
Tko se navikne na lagane grijehe polako upada i u teške. Mah' grijeh naime otvara put velikim grijesima, stvara slabe navike, umanjuje djelovanje milosti u nama, hladi ljubav i revnost i onemogućuje kreposni život.
Posebna opasnost laganih grijeha krije se u tome što lako prerastu u velike:-1) zbog sakupljene materije (exaccumulatione materiae), npr. kod više malenih krađa, - 2) zbog krive savjest i (ex conscientia erronea), tj. kad se neku laganu griješnu materiju smatra teškom, a ipak se vrši griješni čin, i - 3) zbog otežavajućih okolnosti (ex circumstantiis), što biva kad se:
- ima izričito zla nakana (npr. ljutimo drugoga da bi opsovao),
- griješi iz prezira prema Bogu i vjeri (npr. zloupotreba posvećenog predmeta),
- teško sablažnjuje iskmji (npr. redovnik u krčmi) i
- sebe izlažemo pogibelji smrtnoga grijeha (npr. nečedni ples).
.
--------------------------------------------------
BORBA PROTIV MALIH GRIJEHA
--------------------------------------------------
Borba protiv malih grijeha nije ništa manje važna od borbe protiv velikih grijeha, naročito za vjernika koji teži savršenstvu. Stoga je i postupak sličan. Jedino bih naglasio slijedeće: pošto smo skloni da podcjenjujemo lagane grijehe, upravo borbi protiv njih moramo posvetiti veću brigu. Prije svega: - 1) često razmišljajmo o zloći (uvreda velikoga Boga, neposluh, nezahvalnost, nemar...) i velikim posljedicama tzv. malenih grijeha (muke čistilišta, vremenite kazne, povreda bližnjega, zle navike, opadanja žara i ljubavi, duhovno mrtvilo...).
- 2) pokajmo se odmah za svaki i najmanji grijeh, osobito: prigodom ispita savjesti, naveče, prije pričesti. Ispovjedimo redovito sve svoje lagane grijehe. Iako nam to nije moralna dužnost, jest asketska. - 3) čuvajmo se hotimičnih laganih grijeha. Istina, svaki je grijeh hotimičan (inače ne bi bio grijeh), ali ovdje mislimo na potpuno svjesne i svojevoljne grijehe, koji nisu posljedica obične ljudske slaboće i nepromišljenosti. Veliko je načelo asketskog života: nikada svjesno prekršiti ni najmanju vjersku zapovijed. "Tko je vjeran u najmanjoj stvari vjeran je i u velikoj, a tko nije u malome vjeran neće biti ni u velikome" (Lk. 16,19), tvrdi Sveznajući. Prava savršenost isključuje svaku - pa i najmanju - nevjeru i zloću. Tko nije donio ozbiljnu odluku o izbjegavanju malenih grijeha taj nema ni ozbiljne namjere da usavrši svoj milosni život. Stoga je nužno voditi borbu protiv hotimičnih grijeha svagdanjim ispitivanjima savjesti, sabranošću, budnošću, vršenjem redovničkih pravila i staleških dužnosti, mrtvljenjem, odricanjem, žrtvicama...
Kako je nemoguće vlastitim silama ustrajati kroz čitav život bez malenih grijeha, potrebito je da surađujemo s primljenim milostima i molimo za dar u s t r a j n o s t i.
.
---------------------
LITERATURA:
G. Maugeri,// mistero delpeccato veniale. Firenze 1942.
P. Schoonenberg, Theologie der Šunde. Benziger, Einsiedeln 1966.
L. Scheffczyk, Mrklichkeit und Geheimnis der Šunde. Winfried W, Augsburg 1970.
B. Haring, Šunde im Zeitalter der Sakularisation. Styria, Graz 1974. A. Dorn,Schuld - was ist das? Auer, Donauworth 1976. J.Pieper, Uber den Begriff der Šunde. Kosel, Miinchen 1977. J. B. Libanio,Peccato e apzione fondamentale. Cittadella, Assisi 1977. J. Pieper, Šunde- eine Fehlleistung Salva tor, Steinfeld 1978. S. M. Fagan,/ta sin changed? Gill, Dublin 1978. P. Re'my, Et le peche, qu'en dire? Centurion, Pariš 1979. 0. Mochti, Das Wesen der Šunde. Pustet, Regensburg 1981. M. Sievvemich, Schuld und Šunde in der Theologie der Gegenwart. Knecht,
Frankfurt 1982. J. Gaffney, Sin reconsidered. Paulist Press, Ramsey NJ 1983.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2012 16:58 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
======
SVIJET
======
Grješne prigode imaju svoj korijen u svijetu u kome živimo. No potrebno je naglasiti da "svijet" ima svoj pozitivni i negativni smisao.
.
ŠTO JE SVIJET?
Svako stvorenje, pa tako i svijet - koji je zbroj svih stvorova - u sebi je dobro, jer je djelo Božje. Po sebi nije nikakvo zlo niti je izvor napasti i grijeha. Svi narodi ga smatraju nečim lijepim i dobrim. Grci zovu svijet "kozmos" (= red), Latini "mundus" > čist, uredan), stari Slaveni i Rusi "mir", Poljaci "šwiat" (= svjetlo), a slično i mi Hrvati . U svijetu i za svijet je Bog ustanovio svoju Crkvu, a Isus dao svoj život "pro mundi vita". "Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Jedinca..." (Iv 3, 16 - 17). Baš ovaj i ovakav svijet je Stvoritelj izabrao da bude poprište golgotske drame i da se u njemu odvija borba svakoga od nas za osobni i opći spas i posvetu. Kad je Bog stvorio svijet, sve je bilo "vrlo dobro" (Gen. 1, 31), ali je zlo došlo preko iskonskoga grijeha. Svijet se je izopačio grijehom sotone i ljudi. Svijet je ontološki dobar, ali je povijesno izopačen (stoga mu treba otkupljenje i posvećenje).
U biblijskom žargonu, kojim se služi i asketika, svijet se uzima u ovom posljednjem, negativnom značenju. Dakle, pod nazivom "svijet" mislimo na opaki svijet, iskvaren po čovjeku i koji je plod sotonskoga miješanja u sudbinu zemlje. Mislimo na onaj svijet što nas odvraća od Boga i kreposna života. Takav svijet postaje za nas izvorom napasti i o njemu govori Spasitelj: "Opera eius mala sunt" (J. 7, 7), a sv. Ivan: "Čitav svijet počiva u zlu" (I Iv. 5, 19).
Tako se je moglo dogoditi daje đavao postao "gospodarom ovoga svijeta" (Iv. 14, 30), u kojemu dolaze do glavne riječi najviše religiozno indiferentni ljudi, grješnici, nevjernici i otvoreni neprijatelji Boga i vjere. Oni daju svijetu bezbožni pečat, stvaraju protureligioznu klimu i nekršćanski miljeu. Stoga sv. Jakov zaključuje: "Tko hoće da bude prijatelj svijetu postaje neprijatelj Bogu" (4,4) .
*
(Svijet ima pozitivno značenje i u germanskim jezicima. U njemačkom Welt dolazi od wer-alt (prastar). Slično i engleski world.
O. Brajčić je protiv lučenja ovoga svijeta od vječne domovine. On tvrdi: "Ne postoji drugi svijet. Postoji samo drugi status (stanje) ovoga svijeta. Laicizam kozmosa ne postoji jednako kao što ne postoji laicizam povijesti. Mi ni sa svojim životom ni sa svojom smrću nikamo ne selimo. Ni u svemir. U njemu već jesmo. Ni u Boga. I u njemu smo već također". (Brajčić R. - Antropologija ideje Božjeg naroda; "Crkva u svijetu" 5/66, str. 62).
I sv. Augustin razlikuje dva svijeta: "mundus quem fecit Deus, mundus quem regit diabolus" (En. Ps. 141, 15).)
*
-------------------------
NAPASTI SVIJETA
Takav svijet očito mora biti izvor napasti svakoj "duši blagorodnoj". Obično nas napastuje na tri načina:
a)-svojim užicima (mondenosti, zabave, plesovi, plaže, kina, štampa, uglavnom sva obojena erotski, zatim: moć, ugled, čast, bogatstvo, varava obećanja, laskanje)...
b)-svojim krivim nazorima, propagandom, dezinformacijama i krilaticama, od kojih se stvara javno mišljenje, a koje su redovito u opreci s evanđeljem (Bog je dobar pa će oprostiti... blago bogatima, moćnima, snalažljivima... mladi smo... jedan put se živi... itd. Najnovija krilatica: sekularizacija),
c)-svojim zlim primjerima i grješnim prigodama, što nose sobom brojne sablazni (moda, noćni lokali, slobodna ljubav, loši običaji...). Nekada javno mišljenje i vladanje svijeta stoji otvoreno na strani zla ili ga želi zaodjenuti plaštem dobra (tako npr. zavodnike zove "kavalirima", pokvarene žene "damama", raskalašene glumice "zvijezdama", špekulante i prevarante "vještim financijerima", tirane "državnicima", bezvjerce "slobodnim misliocima" itd.).
.
Čak i dobra ovoga svijeta mogu biti za napast slabijim i neizgrađenim duhovima. Neki se u njima izgube, a neki ih krivo shvaćaju. Ne samo čarobna riječ "progres", novinarske senzacije, već i prava dostignuća naše civilizacije znaju dezorijentirati. Mnoge fasciniraju veliki uspjesi svijeta na tehničkom (nuklearna sila, osvajanje svemira), kulturnom (znanost, umjetnost), ekonomskom (novi izvori energije i bogatstva, blagostanje, konfort), društvenom (vlast, položaj, politički i poslovni uspjesi) i bilo kojem polju. Svijet se profanizirao - a mi s njime - pa zaboravlja da sva svoja postignuća duguje u prvome redu ne ljudskome umu, nego Sveumu (op: Nadumu, Nadinteligenciji), čija smo mi iskrica.
Ako nas ne uspije zavesti milom, svijet se znade poslužiti i silom: prijetnjama, terorom i progonima: fizičkim i moralnim, otvorenim i prikrivenim (poruge i laskanje, Kulturkampf, propaganda, vjerska diskriminacija, ucjenjivanje službama, plaćama i penzijama, razdioba stanova i stipendija itd.). Učitelj nam je taj postupak lijepo rastumačio: "Svijet vas mrzi, jer niste od svijeta nego sam vas ja izabrao... Ako su progonili mene, progonit će i vas" (Iv. 15,19-20).
.
----------------------------------------
NAŠ ODNOS PREMA SVIJETU
Kakav je kršćanski stav prema takvom svijetu? Evo opći tavjet sv. Pavla: "Nolite conformari huic saeculo!" (Rom. 12, 2). To će nam uspjeti ako:
1) Iali zdrava kršćanska načela:
"Nitko ne može dva gospodara služiti..." (Lk. 16, 13). Apostol je uvjeren: "Si hominibus placerem, Christi servus non essem" (Gal. 1,10). Ispravna načela se stiču poznavanjem svoje vjere (čitanje Evanđelja, duhovno štivo, propovijedi, vjeronauk, duhovne vježbe i si.), a učvršćuju životom po vjeri. Svijet pobijediti može jedino pravi vjernik: "Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet - vjera naša" (I Iv. 5,4). Sekularističke parole zamagljuju kršćansko obzorje.
.
2) držimo na pameti da smo tlo svijeta, sol zemlje, grad na gori, evanđeoski kvasac. To pak možemo biti samo ako prakticiramo evanđelje i ako smo aktivni članovi Crkve, a ne njeni mrtvi udovi. Kao svećenici vršeći dostojno svoju svetu službu, kao redovnici odričući se svjetovnih želja, kao laici učestvujući u katoličkoj akciji vjerni svojoj vjeri i staleškim dužnostima u svijetu, a svi skupa dajući dobar primjer uzornim kršćanskim životom.
3) izbjegavali griješne prigode, jer "prigode beru jagode". Ima situacija u kojima ne možemo odoljeti unakrsnoj vatri zavodljivog svijeta. Tada je jedini spas u bijegu, kako reče naš sv. zemljak Jeronim. Ne zaboravimo: tko se vatrom igra mora se opržiti.
4) ponosnikatolici, a ne robovi ljudskoga obzira. Junak ne robuje nikome, pa ni svijetu. Oponašanjem se gubi samosvijest i sloboda, a krnji vlastita ličnost. Uostalom "što koristi čovjeku da dobije čitavi svijet a dušu svoju izgubi?" (Mt. 16,26). Iz iskustva znamo da svijet brzo prolazi i sve njegove naslade (I Jak. 2,17), pa zato i papu prigodom krunjenja opominju paleći pred njegovim očima slamu: "Sveti oče, tako prolazi slava svijeta".
No razboriti kršćanin ne smije zaboraviti da svijet ima i svoje pozitivno lice i da nije samo izvor napasti i sablazni. Stoga i njegov stav prema svijetu neće biti isključivo negativan (samoobrana, odricanje, bijeg). Stvarnost treba promatrati otvorenim očima i znati u njoj otkriti i tamne i svijetle strane .
Stoga nam je dužnost da:
a) poštujemo svijet kao djelo Božje. On je po sebi velika vrednota i sadržava mnogo dobra. Često je to dobro u njemu profanirno i stavljeno nasuprot Bogu, što je apsurd. Dobro se Dobru ne može protiviti. Ta Stvoritelj je povjerio ovaj svijet nama ljudima i - nikome drugome. Dok dakle traje "sedmi dan stvaranja", upravo na nama leži odgovornost daljnje izgradnje ovoga svijeta. Koja li čast i odgovornost za nas: mi smo suradnici Božji na djelu stvaranja!
b) s v i j e t o m se s 1 u ž i m o7 - ali ne da svijetu služimo!8 - na svoje i tuđe dobro. Svako dobro smijemo iskoristiti sebi na korist a Bogu na slavu. Ako u svijetu nalazimo i zlo, sjetimo se da smo ga tu mi sami, skupa sa sotonom, donijeli te da nam je onda sveta dužnost da ga uklanjamo iz svijeta. (Ukoliko pod imenom svijet mislimo na prirodu što nas okružuje, onda je ne smijemo zagađivati, uništavati i zloupotrebljavati, jer se prirodni zakoni ne mogu nekažnjemo gaziti. Suvremeni kršćanin ima i ozbiljne ekološke dužnosti!).
c) čitavi svijet posvetimo i vratimo Bogu. On pripada svome Stvoritelju. Zlorabeći svijet otimamo ga iz svetih planova Promisla, a posvećujući ga krećemo prema jednoj divnoj eshatološkoj budućnosti ("nova zemlja i novo nebo!") . To je bila i ostala misija Kristova (anakefalaiosis, Ef. 1,10) koju je on - učlanivši nas u svoje Otajstveno Tijelo - prenio na sve svoje udove. (In mundo, non de mundo!).
*
(Posljednji Koncil je odnosima Crkve i svijeta posvetio čitavu konstituciju, kojoj je dao značajan i optimističan naslov "Gaudium et spes"! No to u Crkvi nije ništa nova: "La premićre grande lutte doctrinale de 1' Eglise n'a pas eti contre les negaterus de Dieu, mais contre les negateurs du monde". (Charles P. - Createur des choses visibles. Nouvelle Revue Theol. 67, str. 267, g. 1940). Uopće ne postoji tzv. dilema "Bog ili svijet". Ni sam Bog je ne priznaje (ta zašto bi onda bio i stvorio svijet?!), pa stoga ne veže nijednog kršćanina. "Povlačenje od svijeta" je samo jedan izuzetan (monaški) oblik kršćanskog života).
*
------------
SOTONA
…………
Sotona je "napasnik od početka". To mu kaže i njegovo ime10. Prvi ljudi su pali njegovom krivnjom: "Po vražjoj zavisti je došla smrt na ovaj svije" (Mud. 2, 24). Nitko nije izuzet od njegova napastovanja, čak ni sam Spasitelj. Đavao ostaje i nadalje najvećim neprijateljem našega spasenja. "Vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre", kaže slikovito a vjerno sv. Petar (I 5, 8). Griješeći stavljamo se u službu vraga: "Qui facit peccatum ex diabolo est" (I Jo. 3, 8).
Postoje dvije krajnosti u odnosu na sotonu. Stari su mu pripisivali sva zla, čak i ona što su izravni plod ljudske slaboće i zloće. Moderni ga niječu ili sumnjaju u đavolski opstanak (đavao je simbol zla, a ne biće, kažu oni) tražeći korijene zala u sudbini, okolini ili u samom čovjeku.
*
(Crkva nije bila nikada manihejska. Strogi Origenes: "Neque etiam recusandum est uti rebus propter nos creatis, gratias agendo Creatori". (Contra Celsum, 8,33). "Bijeg" od svijeta ("fuga mundi" kršć. tradicije) treba shvatiti u prvome redu kao nutarnju slobodu od svjetovnih interesa i čari. Stoga: "Qui utuntur hoc mundo tamqam non utuntui, praeterit enim figura huius mundi". I Cor 7,31). "Replete terram, subicite eam et dominamini..." (Gen. 1,28).
*
Staro shvaćanje je očito pretjerano, a moderno nije u skladu sa sv. Pismom.
Pri tome ne smijemo zaboraviti ni vremensku dimenziju svijeta: veličinu njegove prošlosti, odgovornost za njegovu budućnost, ali i važnost sadašnjeg časa. Naše vrijeme stavlja pred kršćane velike zadatke
Židovski: satan (=protivnik, suparnik, zavidnik), grčki: diabolos (= opadač, zlobnik, varalica), staroslav. vrag (= neprijatelj, dušmanin)).
.
----------
ZAŠTO?
Zašto nas vrag napastuje? Radi svoje zloće koja je pokretač svih njegovih djela. Zloća je porodila zavist, a ova neodoljivu volju za napastovanjem.
Ali zašto Bog dozvoljava sotoni da nas napastuje? Zato što svaki čovjek treba da se slobodno opredijeli za Boga. Tek u napastima svatko pokazuje svoju pravu moralnu vrijednost. "U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci". Kroz napast i kušnju kršćanin postaje "zlato". Svladana napast povećava naše zasluge za nebo, čelici dušu, budi duhovne energije, čisti nas od naših slaboća (bolje ih upoznajemo), uči nas poniznosti (uviđamo da nismo savršeni) i vjernosti Bogu. Stoga je anđeo poučio Tobiju: "Jer si bio drag Bogu, trebalo je da budeš kušan u napasti" (Tob. 12,13).
Jačina i broj napasti ovisi o našem temperamentu (koliko ljudi toliko ćudi), odgoju (kakav otac takav sin), redovitom ponašanju (Tappetito vien mangiando) i okolini u kojoj se krećemo (reci mi s kime si, reći ću ti kakav si). Dakako da i Providnost ima s nama svoje planove:"I krivim crtama Bog znade pisati ravno" (portugalska poslovica).
.
KAKO?
Đavao nas napastuje indirektno - preko svijeta i naših požuda - ili direktno: poticanjem i nagovaranjem na zlo. To je napast u užem smislu riječi. Ako ona dolazi bezrazložno, nenadano, žestoko i uporno, onda je to očiti znak da je djelo paklenoga napasnika. Ipak naglasujemo: sotonska moć je ograničena i on nas nikada ne može prisiliti da griješimo. Ako padnemo u grijeh, uvijek je to s našim pristankom.
Klasičan primjer sotonske napasti nalazimo opisan na prvim stranicama biblije. Odanle se može najbolje upoznati đavolska taktika i psihologija svakog napastovanja.

1) Đavao rijetko nastupa otvoreno, on se redovito približava kamufliran te uzima nevini izgled (u ono doba zmije, danas: prijatelja, knjige, slike, filma, filozofa i si.);
2) zatim napastuje izdaleka: kuša nam snagu, potiče sumnje, sugerira ("Zašto vam je Bog zabranio da jedete ovo voće?");
3) dalje nastupa prama našem reagiranju: ako smo jaki i odlučni, pušta nas na miru; kad opazi da smo meki, kolebljivi (Eva se upušta u razgovor!), onda ide naprijed i 4) nastupa otvoreno, hvali i nudi "zabranjeno voće", golica naše strasti, a osobito oholost ("Nećete umrijeti... bit ćete kao bogovi").
*
(Čak i "anđela svjetla" (II Kor 19,14). Njegova strategija je opasna: dobrima pod vidom dobra sugerira zlo, pod vidom revnosti uvlači srdžbu, pod vidom bratske opomene podmeće zavist, pod vidom "čiste savjesti" oholost, a pod vidom duhovne ljubavi tjelesnu, (v. Benigar. op. cit. 643)).
*
Eto, to je napast, ali još nije grijeh.
.
Tek svjesna i svojevoljna privola nas čini moralno odgovornima za naša djela. Po njoj objektivno zlo postaje također i subjektivno, tj. grijeh. Katkada se događa da nismo potpuno sigurni da li smo pristali uz napast i sagriješili. Kako ćemo postići izvjesnot savjesti? Sigurno smo sagriješili: ako smo priželjkivali grješnu prigodu i nismo joj se uklonili; ako se nismo odmah oduprli napasti već smo oklijevali; ako smo na nju pristali makar i napola (tada je svakako lagani grijeh); ako smo se u njoj svjesno naslađivali; i pogotovo: ako smo izvršili ono stoje napasnik želio.
No niti nakon grijeha sotona ne napušta svoju žrtvu. Drži je u zabludi i sljepilu, tako da ne spozna svoga grijeha. Na taj način se postaje okorjeli grješnik. Ako se ipak krivcu "otvore oči" - kao Adamu i Evi koji se poslije grijeha sakrivaju - sotona ga nastoji pretjeranim stidom i strahom odvratiti od ispovijedi i obraćenja.
.
-------------------
OPSJEDNUĆE
Ima i težih slučajeva. Kada đavao vidi da mu ne koristi obična napast ni bilo kakvo lukavstvo, onda se i on, poput svijeta, služi silom. Katkada upotrebljava samo vanjska sredstva prisile, straši, prijeti i tvorno napada. Ne ulazi u čovjeka, ali ga fizički i nervno iscrpljuje hoteći ga dovesti do kapitulacije (tako je npr. postupao sa sv. Ivanom Vianev). Teolozi takav način napastovanja zovu "opssesio", tj. opsjednuće.
Još teži je slučaj "possesio" ili posjednuće. Tada se napasnik služi svojim mimonaravnim sposobnostima te ulazi u nutrinu čovjeka, zagospodari njegovim duševnim i tjelesnim moćima te ih upotrebljava u najodvratnije svrhe. Posjednuti nije više gospodar svojih postupaka. Vlada se abnormalno i govori blasfemno (imamo primjera u Evanđelju).
Slični slučajevi su rijetkost i obično se ne dešavaju onima koji teže za savršenstvom. U dijagnozi valja biti jako oprezan i trijezan. Sve čudne i opake pojave ne možemo smjesta pripisivati đavlu. Najprije treba tražiti prirodne uzroke. Terapija spada u kompetenciju hijerarhije.
---------------------
.
VLADANJE U NAPASTI
Već znamo svoju dužnost - obrana i uz cijenu borbe. U težim napastima borba može biti duga i naporna. Bit će tim lakša čim prije je zametnemo. Borbu treba započeti još prije same napasti. Poslovica uči: bolje je spriječiti nego liječiti. Treba dakle izbjegavati napasti i grješne prigode. Napasti su najopasnije kad im se sami izlažemo te kad ih pripuštamo zbog svoje nemarnosti ili preuzetosti. Sv. Pismo nas opominje: "Tko misli da stoji neka pazi da ne padne" (I Kor 10,12). Stoga su nam potrebiti: budnost ("Bdijte..."), molitva ("... i molite da ne upadnete u napast"), sv. sakramenti (osobito ispovijedi i pričesti) i sakramentali (blagoslovine, znak križa, blagoslov...).
U napasti je najbolje odmah se oprijeti ("principiis obsta"), odlučno se boriti, ne mlohavo i napola, ne očijukati s napasnikom (vezano pseto ugrize onoga koji mu dolazi blizu), bježati duhom (okrenuti pažnju na dobre stvari) i tijelom (udaljiti se). Fight or flight! Upraviti svoju pamet i srce Bogu, te ga zazivati u pomoć.
Poslije napasti su moguća tri slučaja:
1) ako smo pobijedili napasnika: zaslugu nemojmo pripisivati sebi već Bogu. Pretjerano samopouzdanje i precjenjivanje sebe je veoma opasno.
2) Ako smo sagriješili: ne očajavati, odmah se pokajati i čim prije ispovijediti.
3) Ako smo ostali u sumnji da li smo sagriješili: ne obnavljati u pameti doživljaj napasti, nego se obratiti za savjet ispovjedniku ili duhovnom vođi.
-------------------
LITERATURA:
A Auer, Weltoffene Christ. Patmos, Diisseldorf 1963.
Razni pisci,Le me'pris du monde. Aubier, Pariš 1965.
A. M. Ramsey, Geistlich und weltlich. Knecht, Frankfurt 1968.
J. Flamand, MoHcfe et realites terrestres. Descle'e, Bruges 1969.
C. Balducci, La possessione diabolica. Ed. Mediterranee, Roma 1974. J. Jones, The Špirit and the World. Harothorn, New York 1975.
W. Kasper, Teufel, Ddmonen, Besessenheit. Grunewald, Mainz 1977. K. P. Fischer (Hg),Die Sache mit dem Teufel. Knecht, Frankfurt 1980. J. M. R. Tillard, Dam le monde, pas du monde. Lumen Vitae, Bruxelles 1981.
D. H. Garrison, Good lessons from bad examples. Breadman, Nashville
1982.
A. Mazzarone,iVeri nel mondo e per U mondo. OR, Milano 1983. F. Reisinget, Mutig gegen den Strom derZeit. Veritas, Linz 1983.
B. Maggioni,Nel mondo ma non del mondo. Ancora, Milano 1983. W. Nigg, Der Teufel und seine Knechte. Walter, Olten 1983.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2012 16:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Napasti nas prate kroz čitav život, ali se početnici u duhovnom životu često puta nalaze u nekim posebnim pogibeljima ili napastima. Nisu to uvijek prave napasti, već opasnosti i poteškoće u kojima se ne znaju snaći pa se izgube, a često i ozbiljno stradaju.
.
-----------------------------------------
DUHOVNE UTJEHE I SUHOĆE
----------------------------------------
Takva jedna pogibelj za početnike jesu krivo shvaćene duhovne utjehe i suhoće. Gosp. Bog naime običava dati početnicima izvjesne slatkoće i utjehe u molitvi da bi ih tako privukao na put savršenstva. No onda ih često ostavi i u duhovnim suhoćama i tjeskobama da bi ih iskušao i učvrstio u krepostima. Kad su puni utjehe i zanosa, početnici krivo misle da su već savršeni, a kad naiđu suhoće, smatraju se izgubljenima, nepopravljivima, osuđenima i gube odvažnost.
.
UTJEHA
"Duhovna utjeha" se naziva ono duševno stanje euforije kad u pobožnosti osjećamo neku posebnu slast, praćenu čuvstvom radosti i ushita. Osjećamo se sretnima i blaženima, uživamo nutarnji spokoj i mir. Prožima nas neki naročiti duševni zanos i slatkoća, što se prelijeva i na fiziološke funkcije. Stoga se utjehe mogu očitovati i vanjskim znakovima, npr. jačim kucanjem srca, tronućem, suzama. Koji put se takva naslada prenosi i na čulno područje, pa onda postaje pravom napasti. (Time ne mislimo reći da samo početnici osjećaju duh. utjehe i suhoće. Proživljavaju ih također i visoko izgrađene duše (mističke zaruke, mistička noć), ah' kod ovih nemaju značaj duhovne pogibelji. Ne samo utjehe već i suhoće su kod nekih svetaca znale trajati jako dugo. Tako su npr. duh. suhoće pratile sv. Alfonza Liguori 12 god. sv. Ružu Limsku 15 g, sv. Tereziju Avilsku 18 god, sv. Pavla od Križa kroz 45 god.)
.
Duhovne utjehe nemaju uvijek nadnaravne izvore. Korijen im redovito moramo tražiti u strukturi ljudske psihe, u kojoj se smjenjuju - poput plime i oseke - raznolika, često i suprotna, duševna stanja. Nakon opojnih zanosa znadu slijediti čemer i gorčina. Neke naravi su posebno sklone utje-hama, npr. one s bujnom maštom, senzibilne, emotivne i optimističke. Previše meke duše su navikle da svuda traže užitak i ugodu, pa i u molitvi. Katkada Bog dozvoljava ili šalje utjehu - tada su vrhunaravne - da nas njima potakne na pobožnost i revnost. No i sotona se znade njima poslužiti da bi lakše zaveo na krivi put preosjetljive i uzbudljive duše.
.
Nema sumnje da duh. utjehe mogu duši koristiti. One nam zaslađuju molitvu, olakšavaju vršenje pobožnih djela i duhovnih vježba, omogućuju stvaranje dobrih navika i potiču volju na dobro. Čine nam prijatnim i privlačnim sve ono što je Božje. No isto tako mogu i škodit i zbunjujući neiskusnu dušu, koja drži da je u njima srž pobožnosti, pa često traži slatkoću mjesto Boga. Utjehe zauzmu u duši mjesto Božje, postaju same sebi svrhom. Utvrđuju mekušce u njihovoj pohlepi za užicima, pa dok su ovi npr. kadri iskreno plakati nad mukom Isusovom, nisu sposobni podnijeti ni najmanju žrtvicu. Ohole pak duše umišljaju si da su već savršene, ne trude se da napreduju, zanemaruju odricanja a traže priznanja. Kad naiđu na teškoće, odmah klonu.
Savjeti: 1) Nikada ne poistovjetiti utjehu i svetost. Ni najveća utjeha nije dokaz svetosti. - 2) Tražiti Boga prije i iznad svega, a ne duhovne slatkoće i utjehe3. Nikakav stvor ne može zamijeniti Stvoritelja. - 3) Ako nam Bog sam pošalje utjehe, primimo ih s poniznošću i zahvalnošću. Nikada se njima hvastati pred ljudima! - 4) Znati i držati na pameti da utjehe ne traju dugo. Post Phoebum nubila!
-----------
.
SUHOĆE
Kad prođu "utjehe", redovito nastupaju duhovne "suhoće". Mogu trajati dugo, pa i ponavljati se. U tim časovima se gubi radost u pobožnosti i volja za molitvom. Vjera, ufanje i ljubav slabe, a nadolazi umor i dosada. Duša se osjeća potištena i napuštena od Boga4, bez trunka veselja i žara. Samo s velikim naporom volje može obavljati uobičajene pobožnosti, a često ih i sasvim napušta. Živi kao u nekome mraku, depresiji, tjeskobi i sumnji. Učitelji duhovnog života takva stanja nazivaju još i pasivno čišćenje, dezolacija, duhovna suša ili duhovna noć.
Uzroci sličnim pojavama obično se nalaze u nama samima: temperament, iscrpljenost, bolest, zamor, neuspjesi, nepravilan stav kod molitve i si. Katkada su kazna Božja za našu površnost, senzualnost, svojevoljne grijehe i nevjernost milostima. Nekada Bog samo kuša našu vjernost i ustrajnost ili liječi našu mlakost. Sotona se služi suhoćama da nas lakše napastuje ili baci u malodušnost i zdvojnost.
*
(Louis Poullier piše da se - uvaživši ovaj savjet, tj. Bog prije svega - može moliti i željeti duhovne utjehe, i pri tome se poziva na sv. Bernarda (Oictionnaire de Spiritualite sv. II, dio II, Pariš 1953, str. 1630).
To je muka uglavnom savršenih duša (Isus na križu!). Može je osjetiti samo onaj kome je Bog najveća ljubav, onaj koji je prije nosio Boga u sebi i živio u njegovoj milosti. Osjećaj zapuštenosti od Boga su preživjeli mnogi sveci (sv. Terezije, sv. Ivan od Križa, sv. Anđela Folinjska, sv. Franjo Saleški i drugi)).
*
Premudri Bog dopušta duhovne suhoće za naše dobro. Pomoću njih nas odcjepljuje od svake stvorene radosti - bila ona i najduhovitija - da bismo tražili samo Nestvorenu sreću:
Njega jedinoga.
Suhoće koriste i našoj poniznosti, jer uviđamo da prijašnje utjehe nisu bile plod naših zasluga. Bolje upoznajemo svoju bijedu i tako se oslobađamo od samodopadnosti i u-mišljenosti. Suhoće nam čiste dušu od svih prošlih i sadašnjih nagnuća te potiču na iskrenu i nesebičnu službu Bogu. Jačaju našu volju i njezine skrivene energije.
.
Savjeti:
1) Ispitati se nije li suhoća možda posljedica neke naše krivice (samodopadnosti, mlakosti, lijenosti, čulnosti, krivih pojmova o pobožnosti...)
2) Ne tražiti afektivnu pobožnost. Uvjeriti se daje religioznost funkcija prvenstveno uma i volje, a da su čuvstva manje važna.
3) Ustrajati u dobru, znajući da su dobra djela učinjena bez utjehe i naslade pred Bogom puno zaslužnija. Nikako ne mijenjati dosadašnje dobre odluke. Utjeha će se opet vratiti: post nubila Phoebus!
4) Sjetiti se daje i Spasitelj okusio iste muke (Getsemani... križ). I sveci su proživljavali duhovne suhoće (neke smo spomenuli u posljednjoj bilješci).
5) Povjeriti se potpuno duhovnom vođi. Baš u tim teškim trenucima vođa nam je najpotrebniji.
--------------
.
NEPOSTOJANOST
Pomanjkanje ustrajnosti, prevrtljivost i klonulost značajke su početnika. S tim manama se ne može naprijed. Pače, vuku nas natrag k duhovnom ledištu.
Sama ljudska narav je nepostojana, sklona umoru i željna novotarija. Uvijek iste pobožne vježbe polako dosade. Revnost u krepostima s vremenom popusti, pogotovo ako smo doživjeli neuspjehe i padove. Žrtvice postaju bolne i teške. Napor volje nas zamara, a stalno "posvećivanje" djela se mehanizira, u koliko se prije toga ne napusti. Toj mani su najviše skloni prevrtljivi zna čajevi (sangvinici). I ne samo početnici u duhovnom životu. Znade zahvatiti i stare iskusne borce, kao što je bila sv. Terezija Avilska.
.
PROTUTEŽA NEPOSTOJANOSTI:
1. Spoznaja da savršenstvo nije posao časa ili dana, to je zadatak čitavog života. Dugo je i naporno penjanje na "goru blaženstva". - 2. Molitva za ustrajnost, koja je ne samo krepost već i milost. - 3. Ne propuštati nijednu dobru odluku ili naviku. - 4. Redovito kontrolirati svoje napredovanje (ispit savjesti) da ne bi kliznuli nizbrdo. - 5. i veoma važno: odgoj volje!
.
ŽURBA I PRETJERIVANJE
Nerazboriti i previše zagrijani početnici iscrpe se i potroše sve svoje energije odmah na početku. Naglo se i nepromišljeno zalete, previše žure, preskaču stepenice, zaboravljajući da i duhovni život ima svoje zakone razvitka kao i svaki život. Do zrelosti se ne dolazi najedanput i u skokovima. Poletarci, međutim, pretjeruju u planovima, pokušajima i žrtvama, rasipaju beskorisno snagu, ne znaju strpljivo čekati rezultate i brzo sustaju na pola puta.
Uzroci ovim manama leže većinom u pretjeranom samopouzdanju i precjenjivanju vlastitih sposobnosti. Previše se polaže na svoju snagu i aktivnost, mjesto na milost Božju. Započinju se nepromišljeni koraci i ne traži se savjet duhovnika. Redovito je po srijedi bolesna težnja za novotarijama, originalnošću, vlastitim metodama i forsiranim sjedinjenjem s Bogom. Kod žurbe kao i svih ostalih pretjerivanja se uvijek može otkriti pomanjkanje duhovne discipline, smirenosti i promišljenosti.
Lijek:
1. Potpuni oslon na Boga, odbacivši svaku samouvjerenost i žurbu.
2. Savjet duhovnog vođe u svim važnijim pothvatima.
3. Promišljenost u planovima i staloženost u izvođenju.
4. Postupnost u radu, bez preskakivanja i naglosti.
5. Obuzdavanje temperamenta i žestine. "Brzi konji vrat lome"!
Sv. Toma savjetuje naglima da se koriste svojim i tuđim iskustvima, da dobro izvažu svoje sile i mogućnosti, te da predvide sve moguće zapreke. (Summa, 11-11,53, 3).
-------------
.
SKRUPULOZNOST
Latinska riječ "scrupulus" označuje kamenčić što ga može osjetiti samo najfinija vaga, ili pak onaj kamičak što žulja u cipeli. Na moralnom području skrupulama zovemo bolesno stanje savjesti krajnje uznemirene zbog sitnica. Skrupuloznost je duševna bolest i to posebno na vjersko-ćudorednom polju. Napada uglavnom pobožne duše, željne savršenstva i svetosti. Očituje se u pretjeranom stranu - koji se pretvara u stalnu tjeskobu - da i najmanjim sitnicama teško vrijeđamo Boga. Ono što uopće nije grijeh skrupulozna savjest smatra grijehom, sitne pogreške i nesavršenost drži neoprostivim zlodjelom, a svako pomanjkanje u primanju sakramenata svetogrđem. Pogotovo je muči stalna bojazan da joj ispovijedi nisu valjane i boji se pristupati sv. pričesti. Skrupulant se stalno muči neprekidnim ispitivanjem savjesti. Njegova savjest je uvijek nemirna, nesigurna i neizvjesna. Sadržaj njegova duha je vječna sumnja.
Skrupulant obično pozna ćudoredna načela i u teoriji znade lučiti zlo i dobro. Poteškoća nastaje kad mora pristupiti djelu.
*
(Ni skrupuloznost nije monopol početnika. Vrlo često je okuse i sveci, pa i u zrelijim godinama i višem stadiju duhovnog napretka (tako npr. sv. Ignacije Lovolski). Ipak većinom pohađa mlade i početnike).
*
SKRUPULOZNOST NIJE ISTO ŠTO I OSJETLJIVA SAVJEST.
Fine i delikatne savjesti znaju dobro razlikovati veliki grijeh od maloga, uvijek slušaju duhovnoga vođu, zabrinute su jedino za slavu Božju i ne osjećaju tjeskobnoga straha. Istina je, nježne ljude više muči savjest nego ostale. I oni se boje ako su uvrijedili Boga, i oni opetuju nevaljale ispovijedi ako su ih učinili, ali to rade uvijek iz opravdanih razloga.
.
Skrupulanti, naprotiv:
a: ne znaju razlikovati veliki i mali grijeh;
b: ne podlažu se rado odlukama ispovjednika, tvrdoglavi su i ne daju se lako uvjeriti;
c: žive u strahu radi ugroženog spasa svoje duše, a ne zbog uvrede Boga (uopće su previše zaokupljeni pitanjima grijeha i spasa, a malo onima ljubavi i slave Božje);
d: u duši skrupulanta vlada trajni nemir i strah, njegova savjest luta kao lađa bez kormilara.
Skrupuloznost moramo lučiti također i od prolaznih vjersko-moralnih kriza što ih proživljava skoro svaki vjernik u posebno teškim životnim prilikama (pubertet, izbor zvanja, vjerska konverzija, ćudoredna katarza). One su normalne i kratkotrajne kao proljetne oluje iza kojih još jače blista vedrina neba.
-----------
.
UZROCI
Uzroci skrupulama mogu biti raznoliki:
1) najprije fizički: psihopatska konstitucija, funkcionalni poremećaj, živčana slabost. Nervi su umorni, napeti i razdraženi, te nisu u stanju da se oslobode fixnih ideja.
2) karakterni: sitničavi, tvrdoglavi i nepoučeni duhovi koji vide u Bogu samo stroga suca, traže dlaku u jajetu, imaju krive pojmove o svetosti, oslanjaju se isključivo na vlastiti sud i ne uvažavaju savjet ispovjednika.
3) moralni: stari neokajani grijesi i loše ispovijedi.
4) nekada skrupuloznosti doprinose i vanjski uvjeti: strogi odgoj, oštre zapovijedi, rigorozni ispovjednik, jansenističko štivo i sl.
.
Osim navedenih naravnih uzroka mogu se koji put pridružiti i nadnaravni. Bog dopušta skrupule ili da nas kazni za našu oholost, samodopadnost i slabe ispovijedi ili da nas ovom kušnjom pouči poniznosti i savjesnosti u radu, pa da nas tako podigne na viši stupanj savršenosti. S o t on a pak znade iskoristiti ovu našu duševnu slaboću da baci tjeskobu, nemir i sumnju u srce, da nam ogorči primanje sakramenata, da izgubimo pouzdanje u Boga ili da - kad već ne postoji materija za grijeh - barem formalno sagriješimo.
----------
.
POSLJEDICE
Posljedice skrupuloznosti su teške i veoma opasne: čovjek oslabi duševno i tjelesno, osobito na živcima; postaje neuravnotežen i nesiguran, ne zna kamo će sa svojim očima ili rukama; pati od halucinacija, fobija i vazomotoričnih smetnji (znojenje, lupanje srca, tlak, nesanica, fixne ideje, tikovi); nesposoban je da zdravo sudi i ocjenjuje svoja djela; pretvara se u egocentrično i nepovjerljivo biće; tuži se na sve i sva, pa i na Boga; trošeći svu energiju na sitnice nema snage da se odupre teškim grijesima (kad skrupulant padne u očaj, znade postati laxistom, pa čak i bezbožnikom).
Pod vodstvom ispovjednika i uz uvjet da se prihvati kao kušnja sa strane Božje, bolest skrupula može postati i korisna duši. Ona će iskrenome i poslušnome pokorniku pomoći da očisti svoju savjest od prijašnjih pogrešaka i propusta, da postane ponizniji i poučljiviji, te da pročisti svoj nutarnji život i svoje nakane. U borbi sa skrupulama duša se oslobađa od legalizma i formalizma, bolje upoznaje Božje očinstvo i ljubav, te izbacuje strah iz svoga religioznog rječnika. U svakom slučaju uviđa da se prava pobožnost ne sastoji u duhovnim utjehama.

LIJEK
Kad je očito da je skrupuloznost nastala zbog psihofizičkih razloga, onda se treba obratiti katoličkom psihijatru. Ali uvijek je najbolje početi s dobrim ispovjednikom. Ako to bude potrebno, on će nas sam uputiti liječniku. Govoreći jasno i praktično: za skrupuloznost postoji jedan jedini lijek, ali siguran - potpuno povjerenje i posluh ispovjedniku. Apsolutni posluh. Ništa drugo ne pomaže.
No skrupulantu prijeti još jedna velika pogibelj: on naime obično misli da ga njegov ispovjednik dovoljno ne razumije i da ne shvaća težinu njegova stanja. Stoga napušta svoga redovitog ispovjednika pa traži drugoga. Nezadovoljan ovim, obraća se trećemu itd. Upravo u tome je tragedija: on treba vođu, živo osjeća tu potrebu, žudi za vodičem, ali opet sumnja i sumnja. Pravilo: skrupulant ne smije mijenjati svog ispovjednika!
*
(Skrupulant je svijestan njihove bezrazložnosti i štetnosti. One ga bole i muče. Žarko želi da ih se riješi, ali je nesposoban da to izvede. Odatle još veća patnja).
*
-----------------------
NESAVRŠENOST
Osim grijeha - sa svim njegovim korijenjem i izdancima - našu svetost onemogućuju ili koče razne nesavršenosti. Kako je savršenstvo punina svih potrebitih odlika, tako je i nesavršenost nedostatak neke dužne ili moguće odlike. Nesavršenost može biti objektivna, tj. bez naše krivice, ili pak subjektivna, plod moralne slaboće.
..
POJAM
Put savršenosti isključuje svaku svojevoljnu nesavršenost. Naglasujemo "svojevoljnu" jer - dok smo ljudi - uvijek ćemo biti izloženi slaboćama i nedostacima što prate ljudsku narav. Ono što je ljudsko nužno mora biti i nesavršeno. Glavno je da se ne mirimo sa svojim nedostacima. Inače bi oni postali subjektivne, dakle hotimične nesavršenosti, a to je onda pravi grob svetosti.
Sve hotimične ćudoredne nedostatke nazivamo općenito moralnim nesavršenstvima, a posebno onda kad se njima krše božanski zakoni. Unutar njih, asketska nesavršenost pokazuje da ne slijedimo niti božanske savjete, primljene na razne načine. (Jasno: ako smo se zavjetovali na vršenje evanđeoskih savjeta, onda je savjet postao zavjet i obvezuje nas pod grijeh, pa nije više obična nesavršenost). Neispunjavanje savjeta ili svijesni izbor manjeg dobra namjesto većeg jest pozitivna nesavršenost. Nehotični prekršaj Božjih i crkvenih savjeta ili nesviiesni izbor manjega dobra pred većim otkriva negativnu nesavršenost .
Moralne i asketske nesavršenosti potječu općenito iz slabosti ljudske naravi, a posebno iz slabosti volje. Nisu čin zloće, ali su pomanjkanje žara i revnosti, ukratko: ljubavi. Obično naša ograničena pamet nezna procijeniti pravu vrijednost dobara, a volja sudjeluje u krivnji lošim izborom vrednota, pa bira manje dobro mjesto većega.
---------------------
VREDNOVANJE
Nesavršenosti po sebi nisu grijeh, niti maleni. Grijeh se, naime, nalazi uvijek na liniji zla i više-manje svjesnog odvraćanja od Boga. Nesavršenost je pak na liniji dobra, a sastoji se u tome što smo propustili da neko dobro učinimo još bolje.
Kad smo učinili zlo ili propustili učiniti dužno dobro, onda je to grijeh (veći ili manji, prema poznatim kriterijima o težini grijeha). Ako smo pak učinili dobro, ali ne s dovoljno mara, ljubavi, zalaganja i prave nakane onda je to nesavršenost. Isto tako pokazivalo bi nesavršenost i svjesno neizvršavanje nekog evanđeoskog savjeta. Sv. Pismo znade ne samo za grijehe već i za nesavršenosti. Na njih je mislio Isus kad je rekao da i "pravednik padne sedam puta na dan".
Premda smo nesavršenost metnuli na liniju dobra (što ona objektivno i jest), ipak svojevoljno propuštanje boljega ne može biti bez subjektivne krivnje ? Stoga poznati moralist J. Leclercq piše; "Ne biti savršen znači nositi u sebi neko zlo (manjak onoga što bi morao imati). Nesavršen čovjek predstavlja mješavinu dobrote i zloće". Slično misli i asketičar O. Zimmermann: "Iako nesavršenosti nisu grijeh, ipak su u suprotnosti s voljom Božjom... Sveci ih mrze kao grijeh". Zar nam se onda ne nameće dužnost odstraniti iz svog vladanja svaku nesavršenost, tj. birati uvijek ono što je savršenije? Prije svakog odgovora moramo napomenuti da čovjeku nije moguće uvijek činiti ono što je apsolutno savršenije. Stoga ovdje mislimo na relativno savršenstvo, tj. na ono što nama, ovdje, sada, u ovim okolnostima izgleda najbolje. Ako želimo čisto legalistički odgovor na postavljeno pitanje, evo ga: nismo dužni uvijek birati i činiti savršenije tako da bi takav propust bio grijeh.
.
Kršćanin - pogotovo asketa - ne promatra svoj odnos prema Bogu prvenstveno kroz okvire zakona, nego ljubavi, milosti, svoga posinstva. Gledajući tako na stvar pravilni aksetski odgovor na gornje pitanje glasi: da, dužni smo raditi ono što je savršenije.
Iz mnogih razloga:
a) Postoji opća dužnost svih kršćana da teže za svetošću (vidi str. 73). Težiti za svetošću znači: po mogućnosti uvijek činiti ono što je savršenije. Dakle...
b) Naša osnovna moralna dužnost je postizavanje konačnog cilja života. Ako svjesno propuštamo neko bolje sredstvo do njega,
zar to ne znači svjesno omalovažavanje svoga Cilja?
c) A taj Cilj, radi kojega sam stvoren, nije neki mrtvi nišan što ga mogu promašiti bez odgovornosti i posljedica. To je moj Otac. Odričući se savršenstva, odričem se Oca. Prezirući savršenstvo, prezirem njegovu ljubav,
d) Znamo dobro da je ljubav glavna kršć. zapovijed, jedini zakon askeze, forma i norma savršenstva. Kolikogod nas veže ljubav, toliko nas obvezuje i biranje boljega, onoga što je Ocu draže. Svjesno biranje nesavršenijeg dokaz je naše sebičnosti i pomanjkanja plemenitosti,
e) Da bi se lakše posvetili, Bog nam dariva milosti koje su temelj i pravilo našega nadnaravnog života. U nekim prigodama i našim posebnim životnim situacijama - npr. izbor zvanja - nije moguće odbiti milost bez odgovornosti grijeha. Zakon milosti je rast i napredak. Mi se vladamo po tom zakonu jedino onda kada biramo savršenije,
f) Kad mi moja savjest kaže: ovo dobro je sada i ovdje najbolje za tebe, a ja ga odbijam i odlučujem se za manje dobro, zar nisam time povrijedio svoju savjest?
Hoće li me ona i nadalje učiti najboljemu ako ga odbijam?
Svijest dužnosti ne uključuje u sebi prvenstveno neku obavezu radi kazne (legalizam), niti radi grijeha (moralizam). Dužnost počiva na ljubavi. A ljubav nas vodi Savršenome samo preko savršenih čina.
.
POSLJEDICE
Prihvaćena nesavršenost nalazi se na samoj granici (malenog ) grijeha. Tako su blizu da ih nije moguće uvijek razlikovati. Svojevoljna nesavršenost je neprijatelj milosti i uvod u grješni život. Uvijena je suprotnost kršćanskoj ljubavi, a i svim ostalim krepostima, napose plemenitosti i razboritosti. Velika je smetnja savršenstvu i svetosti. Sve dok smo navezani na bilo koju hotimičnu nesavršenost, ne može biti ni govora o stapanju naše volje s voljom Božjom.
Naše moralne nesavršenosti su naročito opasne kad postanu običajem i navadom. Navike znatiželje, govorljivosti, sjetilnih simpatija, taštine, slobodarstva, pa sitni komoditeti, povlastice i privezanost k stanovitim stvarima i običajima - sve su to niti koje nas privezuju zemlji i smetaju nam u letu prema nebesima. Dobro veli sv. Ivan od Križa: što pomaže ptici ako je vezana tankom uzicom a ne debelim uzetom? Doklegod je vezana bilo čime, letjeti ne može. Ako želi poletjeti u visine, mora se osloboditi svake veze. ("Salita", I. 11, 3). Doduše, lakše je prerezati uzicu nego uže.
Sv. Toma rješava pitanje ovako: na planu akcije nismo dužni činiti uvijek ono najbolje moguće, ali to jesmo na planu ljubavi (v. In Evang. Matthaei, 19,12).
-
Nesavršenost je relativan pojam, pa stoga na ovom polju terminologija nije ustaljena. Nesavršenost u sebi nije moralno zlo - onda bi bila grijeh - i zahvaća područje indiferentnoga i dobroga. U poredbi s nekim većini dobrom znači manje dobro. Npr. izvadio sam novčanik da podarim siromaha. U njemu su samo dvije novčanice, od 100 i 1000 din. Dobro će biti ako mu dadnem 100 din, još bolje ako mu darujem 1000, a najbolje ako sve. Svaka manja svota pokazivala bi moju nesavršenost. Posebno je pitanje: da li sam uvijek dužan činiti ono što je savršenije?
U tome svi moralisti nisu složni. Većina zastupa gornje mišljenje. Ipak ima dosta onih koji tvrde da su svojevoljne nesavršenosti uvijek (maleni) grijeh.
Tako dr. Royo Marin: "Shematski rečeno: veliki je grijeh kršenje nekog velikog božanskog zakona, mali grijeh je kršenje nekog malog bož. zakona, a nesavršenost je kršenje nekog bož. savjeta ili pak nemarno vršenje dobra. Dakle oglušivanje zovu milosti. Manjak svete ljubavi".
No, ipak je treba jednom prerezati! Tek u stanju slobode ptica može letjeti. Duša koja je vezana ma i najtanjom niti nesavršenstva nije u stanju duševne slobode.
(Eto, tu se krije najglavniji uzrok zašto mnoge Bogu posvećene duše ne postanu nikada svetima. Same su se saplele sitnim uzama navika, komoditeta i naklonosti koje ih vežu uz ovu zemlju).
Lijek
1) Prvi lijek je upoznavanje vlastitih nesavršenosti. To ćemo postići preko ispitivanja savjesti, naročito posebnog ispita savjesti, kojemu je svrha da nam otkrije sve naše slabosti. Kod upoznavanja naših nesavršenosti mogu nam pomoći i drugi: ispovjednik, roditelji, odgojitelji, starješina, prijatelj, suradnik na poslu, ukućani itd.
2) Redovito ispovijedanje svih nesavršenosti je sjajan način da ih se riješimo. Tu nam priskaču u pomoć i sakramentalne milosti.
3) Odvažna odluka da radim uvijek ono što je bolje i savršenije. To je herojska odluka, koja mora biti dobro promišljena i na Boga oslonjena. Neki su sveci pravili i zavjete u tom smislu (što se ne preporuča bez savjeta duhovnog vođe).
4) Raditi uvijek i z najboljih m o t i v a, s čistom nakanom, a nikada po svojoj ćudi, ukusu i mušicama.
5) Tko se želi riješiti svojih nesavršenosti neka se često pita: što bi Isus na mome mjestu učinio? Vjerno nasljedovanje Krista vodi savršenstvu.
----------------------
LITERATURA:
Denis le Chartreux, De gaudio spirituali et pače interna. Opera omnia.
T. 40,Tournail911. V. Ravmond, La guida dei nervosi e degli scrupulosi. Roma 1925.
D. Casey, The nature and treatment ofscruples. London - 1948. A. L&mbez,Petit traite du scrupule. Blois 1962.
A. Valensiš,Z,đgzbw nellafede. Milano 1955. T. Gpffi, L 'animo scrupuloso. Roma 1960.
E. Boylan,Le dificolta nell'orazione mentale. Roma 1960.
H. Herrmann, Schwache Punkte im Glaubensleben. Knecht, Frankfurt
1961.
D. M. Hoffman,Beginnings in spiritual life. Doubledav, Garden City 1967. P. De Vnes,Discernimiento. Mensajero.Bilbao 1967.
B. Zomparelli, // problema dell' imperfezione morale. Roma 1970. D. Gil, La consolation sin causa precedente. Roma 1971.
J. T. Chirban, Human growth andfaith. Univ. Press of Am, Lanham 1981.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2012 17:00 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
POŽUDA
======
ŠTO JE?
----------
Dva su glavna izvora grijeha: jedan u nama (požuda), a drugi izvan nas (svijet i sotona). Najopasniji je onaj u nama!
U moralnom značenju riječi požuda je neuredna težnja za sjetilnim dobrima. Nalazi se u svakome čovjeku - iskonski kao sklonost same naravi, postlapsarno ojačana kao posljedica istočnoga grijeha - pa tako i u kršćaninu (krštenje je ne diže) i u asketi1, a najviše u grješniku. Potječe iz urođenih potreba čovječje naravi, ali izopačene Adamovom krivicom u svim njegovim potomcima, a razvija se ponavljanjem grješnih čina. Vezana je uz neki tjelesni ili duševni užitak, koji onda nastoji zagospodariti našim težnjama, voljom i djelovanjem. Mjesto da ostane sluga višim ciljevima života, postaje tiraninom.
Kao prirodna i normalna težnja ljudskog organizma za osjetnim dobrima požuda po sebi ne bi bila nikakvo zlo. Sam Bog je stavio u našu narav tjelesne užitke, ali sa svrhom da pomogne održavanje čovjeka kao pojedinca (čemu služi užitak hrane) i kao vrste (tome služi seksualni užitak). Stoga su nagoni hranjenja i rađanja u čovjeku najjači. Užitak postaje grješan tek onda, ako potječe iz neuredne naslade, tj. tražimo užitak radi njega samoga, bez obzira na svrhu radi koje nam je dan. Tada naslada postaje sama sebi svrhom, a ne više sredstvom za plemenitije ciljeve. Požuda može ići tako daleko, da čak isključi prirodnu svrhu zbog koje nam je užitak od Stvoritelja darovan. Na taj način postaje protuprirodna, razaračka moć2.
Sv. Ivan (I Iv. 2,16) razlikuje tri vrste požude: požuda tijela (concupiscentia carnis), požuda očiju (c. oculorum) i oholost života (superbia vitae). Iako je požuda zapravo moralni defekt tjelesno-sjetilne naravi, Apostol je dobro uočio da se ona može pripisati i duši, u kojoj to neuredno teženje za sjetilnim užicima postaje svijesnim3. Čovjek je jedinstvena psihofizička cjelina, pa stoga pri svakom ljudskom činu sudjeluju i tjelesne i duševne moći. Tako se požuda može očitovati kao čisto tjelesna pohota, kao psihofizička pohlepa i kao gotovo čisto duševna naslada. Svaka od njih teži nekom "dobru" - a dobro može biti: sjetilno, korisno i moralno - ali svaka na neuredan način.
- Tjelesna požuda (c. carnis) ima za objekt sjetilni užitak (bonum delectabile), ali jer za njim teži neuredno, rađa grijesima bludnosti, lijenosti i neumjerenosti u jelu i pilu.
- Tjelesno-duševna požuda (c. oculorum) hlepi za korisnim užicima (b. utile) a izrođuje se u lakomost i znatiželju.
- "Duševna" požuda (superbia vitae) po sebi teži za časnim i poštenim radostima (b. honestum), kao što je to npr. osobna čast i ugled, ali prevršujući mjeru upada u oholost, zavist i srčbu.
Tako te tri glavne požude rađaju i glavnim manama.
------------------------
POŽUDA TIJELA
.
To je neuredna ljubav tjelesnih užitaka.
Može se očitovati na raznim područjima i znade se koristiti svim tjelesnim sjetilima: vida, sluha, dodira, okusa i mirisa. Sve njih znade učiniti igračkom svojih strasti. Najviše se očituje grijesima neumjerenosti i bludnosti.
---------------------------
a) NEUMJERENOST
Ona napada čovječju ravnotežu na vrlo širokoj fronti, a osobito na području uzimanja hrane, pića i incitativa…droge.
-Neumjerenost u jelu zove se proždrljivost. Pokazuje se u sadržaju hrane (izbirljivost, sladokusnost, gurmanstvo), načinu jela (pohlepnost), u količini (previše) i vremenu uzimanja (često, nepotrebno).
-Neumjerenost u piću vuče pretjeranom uživanju alkohola, dosljedno pijanstvu. Ne mora svaki put dovesti do opojnosti i gubitka razuma, očituje se u čestom pijuckanju vina, rakije, likera, aperitiva, kave, svih opojnih i općenito slatkih pića.
Otkrivanjem novih narkotika danas se sve više širi narkomanija. Mnogi bolesni ljudi, brodolomci života, neurotici i neiskusna mladež traži zaborav i kompenzaciju ne samo u opojnim pićima nego i u opojnim drogama (morfij, opium, kokain, heroin, merkalin i si.). Ne tako opasna mana, ali jednako neprijatelj umjerenosti jest veoma rašireni običaj pušenja duhana. Robovi ove strasti su nam svima dobro poznati.
Svaka neumjerenost je zapreka duhovnom napretku. Rađa hedonizmom, mekoputnošću, lijenošću, što stoje u najvećoj opreci s askezom. Zaposta vlja pravila razuma i razboritosti, teško vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Oduzima čovjeku svijest, duševno ga otupljuje, ponizuje do živinstva. Uzrok je mnogih osobnih (koliko donosi samo bolesti!) i socijalnih zala (razarenje obitelji, iskrivljeni odgoj (pokvarena djeca) itd.). Grijeh Ezava!
Neumjerenost treba na vrijeme liječiti: misli na svoje dostojanstvo, svoje dužnosti i zle učinke ove mane... Budi zaposlen, čuvaj se besposlice... Izbjegavaj grješne prigode i loše društvo... Nada sve: svladavaj se, poštuj red i mjeru!
--------------------
-b) BLUDNOST
To je neuredna težnja za spolnim užicima. Odnčući se prirodnog cilja spolnosti traži isključivo nasladu, a izbjegava odgovornost. Opasnija je od neumjerenosti u jelu i pilu. Proždrljivosti i pijanstvu služi samo jedan dio tijela (usta), a putenosti skoro sva osjetila. K tome je još potpomažu napasti, mašta, moda, zli primjeri, izazovi i poticaji okoline. Erotizam se razvija ljenčarenjem, nezdravim prijateljstvima, čitanjem nećudorednih knjiga i romana, promatranjem opscenih filmova, slika, žurnala ili televizijskih programa. Pogoduje mu čitav način modernog života i vladanja. Pansexualizam postaje najvećim grijehom zapadne civilizacije i najtežom sablazni za mlade i moralno zdrave narode. To je grijeh Sodome i Gomore.
Je li potrebito govoriti o teškim posljedicama bludnosti? Njeni gorki plodovi na moralnom, medicinskom, socijalnom i religioznom polju previše su očiti... Radije naučimo kako se svladava: pravilnim sexualnim odgojem... obuzdavanjem mašte, nečistih poriva i želja... kroćenjem sjetila, osobito vida... zaposlenošću i radom.... nasljedovanjem Krista i svetaca... čuvanjem tjelesnog i duhovnog dostojanstva (dijete Božje, hram Duha Svetoga)... molitvom i sakramentima... zavjetom čistoće...
c) Lijenost je neuredna težnja za mirom i počinkom. Traži užitak bez truda. Izbjegava svaki rad, napor i naprezanje. Teži k neredu, besposlici i komoditetu. Ukazuje se kao nemar, tromost i mlitavost u vršenju dužnosti. Izbjegava umor, trud, svladavanje. Od svega se najviše boji askeze. Zazire od promjena, napretka i žrtava. Može se očitovati kao tjelesna ili duhovna lijenost, redovito kao oboje. Ima teške vjerske i duhovne posljedice: neznanje, ravnodušnost, mlakost, rastresenost, pospanost, putenost, duhovna i tjelesna zapuštenost. Oduvijek su govorili učitelji duhovnog života: ako tko ne zna sam sebi naći posla, naći će mu ga đavao.
I lijenosti ima lijeka: svijest odgovornosti pred Bogom, savješću i društvom... Razmatraj: negativno djelovanje lijenosti na duh i tijelo... gubitke tolikih vremenitih i vječnih dobara... dragocjenost vremena: "fugit irreparabile tempus" (Ovidije)... Radi, vrši dužnosti, gimnasticiraj.
---------------------
POŽUDA OČIJU
Požuda očiju se sastoji u neurednoj znatiželji i sklonosti prema zemaljskim dobrima. Ima dakle dva predmeta: pohlepu za znanjem i imanjem. Zovemo je požudom "očiju" jer se te obe pohlepe najviše odrazuju na čovječjem oku.
.
---------------------
a) ZNATIŽELJA
Težnja za znanjem ili znatiželja nije po sebi nikakav grijeh. Ona je dapače dobra i korisna za stjecanje znanja. Majka je mnogih otkrića, izuma i saznanja. Dok se njome uredno služimo pomaže naš duhovni i duševni napredak. Postaje neuredna kad nas potiče da pretenciozno prodiremo u Božje tajne (okultizam, spiritizam, astrologija, gatanje, vračanje i si.) ili u intimni život bližnjega (tračevi, ogovaranja, čitanje tuđih pisama, prisluškivanje, špijuniranje...) ili pak da gubimo svoje vrijeme i zanemarujemo staleške dužnosti i poslove (suvišna radoznalost, sakupljanje i priopćavanje novosti, traženje senzacija, brbljavost, radio, televizija, ilustracije, romani, kinomanija...). To je grijeh Lotove žene. (Terapija: "Nemojte istraživati suvišne stvari" Crkv. 3, 24)... ispraznost svih stvari ("vanitas vanitatum!")... samozataja: ne možemo sve znati ni sve imati..
.
--------------------
b)-LAKOMOST
Ona se još naziva gramzivost ili škrtost.
Dok je radoznalost većinom mana mladeži, dotle je škrtost grijeh starijih. No može se opaziti kod svake životne dobi. Očituje se u nagomilavanju suvišnih predmeta, nakita, uspomena, novca, zbirki, polica i dragocjenosti. Uživa se u posjedovanju i promatranju nepotrebnih uresa, rariteta ili dragunlija (lakomost se može maskirati i pod "pobožnom" sklonošću za sakupljanjem sv. sličica, krunica, molitvenika i si.). Previše se tuguje radi gubitka kakve sitnice i stalno se živi u strahu da bi se nešto moglo izgubiti. Strah, nemir i nezasitnost temeljne su note lakomčeve duše. Zaboravlja Boga, svoj spas kao i vječna dobra. Prema drugima je tvrda srca, nemilostiv i spreman na lihvu. Škrtari kod potrebitih izdataka. Nastoji zadržati tuđu ili zajedničku stvar. Uskraćuje bližnjemu zasluženu plaću, a možda i vlastitoj djeci ono najnužnije za život. Spreman je na nepravde, kršenje obećanja, izdaju ideala (Judin grijeh). Kod stjecanja bogatstva škrtac griješi namjerom (pohlepa) i načinom (nepravde) te neurednom uporabom stečenoga (tvrdičluk).
Liječenje: misao na smrt i vječnost ("Praeterit figura huius mundi")... darežljivost i djela milosrđa... sloboda srca ("Gdje je blago tvoje, tu je i srce tvoje" (Mt. 6, 21)... zavjet siromaštva... primjer Isusov, Gospin, svetaca...
------------------
.
OHOLI ŽIVOT
a) OHOLOST je najpogibeljnija strast. To je neuredna ljubav vlastite slave i ve1ičine - Luciferov grijeh. Oholica se ne drži malenim niti pred Bogom. Smatra se središtem svega, najvećom vrednotom kojoj se sve mora pokloniti. Sebe precjenjuje, druge potcjenjuje (megalomanija). Vlastohlepan je i častohlepan. Nametljiv je, preuzetan i bolesno ambiciozan. Rado iznosi tuđe pogreške, a ističe svoje vrline (hvastanje). Ako sam nema vrlina, izmišlja ih (lažac, mitoman), hini ih (licemjerac) ili stvara na umjetan način, maskrira se (taština). Ima na pameti jedino svoje interese i užitke (egoizam). Smeta mu svatko koji ima nešto više ili bolje od njega (zavist). Bijesan je kad njegovo samoljublje naiđe na neshvaćanje ili zapreke (srčba). Nikoga ne priznaje boljim ili pametnijim od sebe pa ne prima ni savjeta ni naredbe (neposluh). Zbog svoje umišljene savršenosti drži da mu se ne treba truditi oko svoga napretka (lijenost). (Filozof Erich Przywara preporučuje svima "reductio in mvsterium" (E. Przywara - Analogia entis, str. 55)).
Kako vidimo, oholost je izvor mnogim grijesima. S pravom se nalazi na čelu glavnih mana. Ubija u zametku svaki krepostan život. Najveća je zapreka savršenstvu, jer oduzima i samu težnju za njim (oholica misli: tko je bolji od mene?!). Pad anđela i ljudi počeo je s ohološću. Zapreka je milosti: "Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost" (Jak. 4,6).
Popravak: gnothi seauton=upoznaj sama sebe: svoju bijedu, ništavost, slabost griješnost, neznanje, ograničenost...Budi ponizan: "Što imaš a da nisi primio? Ako si pak primio, čemu se oholiš kao da nisi primio?" (I Kor. 4, 7)... Misli na sudbinu oholica: Absalom i drugi. ("Tko visoko leti nisko pada!")... Poštuj bližnjega: dijete je i slika Božja, ima u sebi nešto dobra... Budi poslušan (posluh uma i volje, zavjet...)
.
b) ZAVIST je kćerka oholosti. To je žalost radi tuđega dobra: tjelesnoga i duhovnoga (u ovom posljednjem slučaju se zove "invidia diabolica"). Zavidnikova se žalost može pretvoriti u mržnju do uništenja (Kainov grijeh). A uvijek nosi sobom potcjenjivanje, ogovaranje, rovarenje, spletke i uživanje u tuđem zlu. Ipak zavidnik najviše škodi samome sebi. Izjeda ga i ogorčuje njegov vlastiti jal i pakost.
Melem: poniznost (poniznome ne smeta tuđa veličina).... ljubav (bližnjega "kao samoga sebe", kao brata svoga i Kristova, kao dijete Božje)... dobrota (koja se mjeri praktičnim djelima ljubavi)... malo više pameti (koja mi korist od jala? Naprotiv: duhovne i tjelesne štete. Sjeti se definicije zavisti: sve ostale mane donose neki "užitak", a zavist samo "žalost").
.
c) SRDITOST - ona je također plod oholosti ,nekad je grješna. Nije naime svaka srdžba zlo (srdžba Kristova, roditelja, starješina i sl.). Grijehom postaje kada je neuredna, bezrazložna ili pretjerana. Njome otkrivamo svoju oholost, razdražljivost, neumjerenost i duševnu slabost. Ne znamo pravilno reagirati na vanjske podražaje i zapreke. Uzrujavajući se preko mjere postajemo smiješni, naprašiti, gubimo gospodstvo nad samim sobom i kvarimo živce. Srditi ljudi teže za osvetom i oštećuju bližnjega. Upadaju u prepirke, svađe, tuče, ubojstva, kletve, uvrede i psovke. Vanjski znakovi srdžbe su vika, izobličenost, agresivnost, bijes, mahnitost, delirij. Neurednom srčbom uvijek sebe sramotimo, bližnjega sablažnjavamo a Boga vrijeđamo.
Lijek: Krepost blagosti, poniznosti i strpljivosti (Krist: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca", Mt. 11, 29)... Samoodgoj, svladavanje, uljudnost... Odstraniti uzroke uzrujavanja... Misliti na posljedice naglosti... Popraviti štete učinjene u srčbi (sablazan, uvrede, svađe i si.).
Zaključak: krepostan kršćanin treba da pozna ustrojstvo i svrhu svih svojih tjelesnih težnja. Svaki nagon ima svoju razumnu svrhu, a svi skupa su samo sredstvo konačnom cilju. Užitak nije sam sebi svrha. Najjači impulsi dolaze iz biološki najnižih slojeva ljudskog bića. Nije svrha duhovnosti da iščupa ljudske nagone (što je nemoguće), nego da ih odgoji i stavi u službu dobra.
Kršćanska apatheia nije nikakva bešćutnost. Ona naznačuje vlast razuma nad materijom, pobjedu ljubavi nad egoizmom i svjetlo vjere u mraku nagona.
---------------------
LITERATURA:
F. J. Kovach, Philospohy of Beauty. Univ. of Oklahoma Press, Norman 1974.
A. Lowen, Lust. Kosel, Miinchen 1979. Alb. Ple,Par devoir ou parplaisir. Cerf, Pariš 1980. H. Wattiaux, Vie chrćtienne et sexualite. CLD, Chambrav 1980. W. Filmer, Verzichten lemen. Ullstein, Frankfurt 1984.
G. Dacquino, Vivere ilpiacere. SEI, Torino 1984.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2012 17:02 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
ISPOVIJED
==========
Rastanak sa grješnim životom, oproštenje grijeha i novu posvetnu milost dobivamo u posebnom sakramentu što se zove ispovijed. Ona je čin pokore i vanjski znak pomirenja s Bogom, Crkvom i bližnjima. Stoga se ona zove i sakrament pokore ili pomirenja. Glavni je uvjet obraćenja s puta nesavršenosti. Lijek je za naše duhovne slaboće i bolesti. Čisti nam dušu od grijeha i njegovih ostataka i potiče je na sve veću plemenitost i svetost.
Dobra priprava, tj. pravilno duševno raspoloženje, najvažnije je kod sakrmenta ispovijedi, jer o našoj nutarnjoj dispoziciji ovisi valjanost sakramenta. Naime, skrušeno priznanje grijeha je bitni element ispovijedi, teološki rečeno: materia proxima sacramenti (grijesi su "materia remota" a odrješenje "forma"). Ispovijed bez kajanja, pa makar ga propustili i nehotice, nije uopće valjana. Zbog toga ispovijedanje iz navike može biti uzrok mnogim nevaljanim ispovijedima. Svaku ispovijed treba obaviti tako dobro kao da nam je posljednja u životu.
…………..
PRIPRAVA
Prije direktne priprave za ispovijed dobro je pomoliti se Duhu Svetome za rasvjetljenje i milost dobre ispovijedi te nad sv. Pismom razmišljati o svom životu. Kod same priprave pak bitno je obratiti posebnu pažnju na ispit savjesti, pokajanje i dobru odluku.
Ispit savjesti je prvi uvjet dobre ispovijedi ( o tome kako se obavlja, govorit ćemo kasnije). Svrha mu je da se sjetimo svih svojih grijeha, da upoznamo njihov rod (teški ili lagani), broj i vrstu (protiv kojoj su kreposti ili zapovijedi upereni). Treba ga obaviti ozbiljno i savjesno, ali ne tjeskobno ni predugo. Oni koji su skrupulozni dogovorit će se sa svojim ispovjednikom o potrebi i načinu promišljanja grijeha. U izvanrednim okolnostima smijemo pristupiti ispovijedi i bez ispita savjesti. Oni koji ne obavljaju ispit savjesti svaku večer moraju mu posvetiti više vremena prije samog sakramenta.
Kod sakramenta pokore je najvažnije i odlučno naše k a j a n j e, iskrena bol za počinjene grijehe, voljni prekid sa zlom. Kajanje valja daje iskreno, općenito i vrhunaravno. Doduše, u ispovijedi vrijedi i nesavršeno vrhunaravno kajanje - jer je uklopljeno u Kristovo križno ispaštanje - ali će duša koja teži savršenstvu nastojati da i njezino kajanje bude savršeno, tj. iz čiste ljubavi prema Bogu. Suze, uzdisaji ili neka osjetna bol ne moraju biti sastavni dio iskrenoga kajanja, koje je bitno čin volje a ne osjećaja. Motivi mogu biti: rugoba grijeha, dobrota Božja, muka Spasitelja, moja nezahvalnost, kazne za grijeh, sramota, socijalne posljedice i si. Nadnaravni motivi su jedino valjani motivi za savršeno pokajanje.
.
Plod i dokaz iskrenog pokajanja jest čvrsta odluka o popravku. Ona se mora odnositi na svaki teški grijeh i treba da je stvarna i konkretna. Ako ispovijedamo samo lagane grijehe, onda se mora kajanjem i odlukom obuhvatiti barem jedan maleni grijeh. Prava odluka uključuje također nakanu da ćemo se čuvati bliže grješne prigode.
Da se možemo bolje uživjeti u crkveni, liturgijski i pomirbeni vid ispovijedi, bit će dobro daje obavljamo za vrijeme pokorničkog bogoslužja u našoj župi, skupa s ostalim suvjercima. Premda će se priznanje grijeha obaviti pojedinačno pred svećenikom, priprava za sakramenat, razmatranje riječi Božje, ispit savjesti, kajanje i barem dio pokore najbolje je izvršiti u zajednici vjernika u obredu pokorničkog bogoslužja. Zajedničko i javno kajanje te međusobno pitanje i davanje oproštenja ukazuje na društvene dimenzije naših grijeha. Za svako zlo kao i za njegov popravak odgovorni smo osobno i kao članovi svoje zajednice.
------------
.
ISPOVIJEDANJE
Čin priznanja grijeha - to je "ispovijed" - ima u sebi neizmjernu odgojnu moć6. Dok se ispovijedamo, držimo na pameti daje to sveto djelo, čin kulta upućen Sveznajućemu (koji jedini ima pravo na tajne naše savjesti) i njegovu Sinu: "Otac ne sudi nikom, već je sav sud predao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca" (Iv. 5, 23). Mi svoje grijehe priznajemo Uvrijeđenome, kojega svećenik kod ispovijedi vidljivo zastupa.
Moramo očitovati svoje teške grijehe (jer su materia necessafia sacramenti) - inače ispovijed nije valjana, svetogrdna je - i to po broju i vrsti. I ne samo vanjske čine nego i nutarnje (misli, želje, čuvstva). Osoba kojoj je doista stalo do njezine svetosti još će navesti također uzroke i okolnosti pada, a nikada neće pokušati da umanji svoju krivicu ili da zabašuri teže grijehe nagomilavanjem malenih. Naša ispovijed mora biti iskrena i potpuna u materijalnom i formalnom pogledu.
Ispovijedanje laganih grijeha nije bitno za valjanost sakramenta (jer su "materia libera sacramenti"), ali je korisno zbog njegova spasonosnog djelovanja na našu dušu. Pogotovo je korisno da se ispovijedaju svojevoljno učinjeni mali grijesi. Ako nemarno ili uopće ne ispovijedamo lagane grijehe, ne trpi sakrament (on je valjan), ali trpi naša duša. To je samo na njezinu štetu. Ne služi se sakramentom koji je najjači ustuk svakome grijehu i upravo zato je i ustanovljen od Gospodina. Ne zaboravimo da ispovijed nije samo sredstvo za opraštanje grijeha, nego također i odlično sredstvo za duhovno usavršavanje. Ništa nas toliko ne brusi, čisti i usavršuje koliko pedagogija i askeza ispovijedi.
..
Još nešto.
Malenim grijesima postajemo krivci ne samo pred Bogom već i pred braćom vjernicima, pred čitavom Crkvom. A samo u ispovijedi dobivamo oproštenje Crkve. Premda Bog uvažuje naše kajanje uvijek i u svakoj formi, ono nema sakramentalne snage i ne donosi sobom sakramentalnu milost ex opere operato. Stavljajući pod ključ sv. ispovijedi sve svoje grijehe, pa i one najmanje, dobivamo dvostruko vrijedno oproštenje:
a) radi svojih osobnih zasluga (kajanje, pokora kao osobno djelo) i - stoje daleko važnije ;
b) radi Kristovih zasluga (ispovijed je sakrament!). Zato će dobri vjernik ispovijedati uvijek iskreno sve svoje grijehe, bili oni veliki ili mali, navodeći njihov rod, broj, vrstu i uzroke. Navođenje uzroka će pomoći ispovjedniku da nam dade najbolji savjet, pravi lijek i vrstu pokore.
..
SAVRŠENA ISPOVIJED
Tko teži savršenstvu treba da nastoji sve činiti na savršen način. Pogotovo svoje ispovijedanje. Ono pak nije savršeno ako nije i potpuno, tj. ako ne obuhvaća sve grijehe, dakle i malene. Prema tome ima veliku asketsku vrijednost svaka ispovijed "iz pobožnost i", kako se naziva ona ispovijed kod koje - nemajući na duši velikoga grijeha - očitujemo samo malene. To je iskusio svaki pokornik koji prakticira ispovijed iz pobožnosti. Stoga je Crkva (u posljednje vrijeme najviše Pio XII) toliko preporuča, a klericima i redovnicima-čama također i naređuje (Codex).
--
(Ispovijed nije privatna stvar pojedinca. Ona ima društveni i eklezialni značaj. Latinsko joj ime (confessio) dolazi od confiteri (fateor) I hrvatski korijen (povijest, povijedati) upućuje na priznanje grijeha pred drugima).
-
K savršenoj ispovijedi pripada još i ispovijedanje propusta. Ne samo onih propusta što nas terete pod smrtni grijeh, već i tolikih bezbrojnih nemarnosti što su nastale iz izdaje ili omalovažavanja naših ljudskih, društvenih i staleških dužnosti. Savršena ispovijed od nas traži također i otkrivanje svih nesavršenosti, slabosti, zlih sklonosti, slabih navika, sablazni i neizvršenih odluka. Nikada ne valja propustiti da se ispovjednika upozori i na svoju glavnu manu. Time je još jednom opozivamo, a duhovnom ocu pružamo bolji uvid u naše moralno stanje. Dobro je katkada ponovo spomenuti i koji stari (veći) grijeh, osobito onda kad nema potrebite materije za ispovijed, tj. kad nismo svjesni nikakvog, niti malenoga, grijeha.
Ispovijed je sud - gdje je pokornik samotužitelj i svjedok, a svećenik sudac mjesto Boga - koji završava osudom ili odrješenjem i očinskom opomenom ispovjednika. Suvišno je i spominjati da će pokornik uvijek savjesno uvažiti sve njegove opomene i savjete te skrušeno obaviti zadanu pokoru, koja je sastavni dio ispovijedi, a ima izvanrednu vrijednost jer je sakramentalna. To znači: Krist je pridružuje svojem ispaštanju i žrtvi na križu, a svećenik priključuje zadovoljštinama čitave Crkve. Pravi asketa se dakako neće zadovoljiti samo propisanom pokorom. Ako je plemenit, neće nipošto zaboraviti da se i zahvali milostivom Ocu na udijeljenom oproštenju.
Za unapređenje svoje svetosti i povećanje milosti pobožna duša će se rado koristiti i mnogobrojnim "oprostima" (indulgentiae), što ih Crkva često nudi svojoj djeci. Oprosti nam brišu vremenite kazne za grijehe što su preostale iza ispovijedi. Jačaju u našoj svijesti divnu solidarnost općinstva svetih.
-----
.
NAJČEŠĆE POGREŠKE
Najveću pogrešku - koja se može pretvoriti u grijeh - čine oni pokornici koji se ispovijedaju iz loših pobuda (običaj, obzir, strah, licemjerje, histerija). Ako je loša pobuda isključivi ili glavni motiv ispovijedanja, može se postaviti pitanje valjanosti sakramenta. - Česta mana nekih pokornika jest želja sve kazati, naime i suvišne stvari. Tada se pričaju nepotrebne sitnice, beznačajne okolnosti, tuđi grijesi, vlastite vrline ili odlike, te se tako ispovijed bez potrebe odugovlači. Ono što ne spada na ispovijed treba pitati ili pričati u drugo vrijeme. - Mnogi naprotiv žele što manje kazati. U tom slučaju, osobito ako se radi o težim grijesima, prijeti pogibelj nevaljane ispovijedi (zataja). Pokorniku manjka osnovna pokornička krepost - iskrenost. Nisu također dobre ni previše općenite optužbe (npr. nisam bio dovoljno pobožan, povrijedio sam bratsku ljubav, sagriješi sam protiv VI zapovijedi Božjoj i slične...) - Uobičajena pogreška je još i k o n f u z n o ili nerazgovjetno ispovijedanje. Ako ispovjednik nije razumio grijehe, ne može vršiti svoju sudačku i učiteljsku službu. Stoga nejasno kazivati grijehe znači isto kao i ne reći ih uopće. Ako se to namjerno čini, onda je ispovijed svetogrdna.
(Ovdje se pokora uzima kao čin satisfakcije, što je sastavni dio sakramenta).
.
Nije, nažalost, rijetka pogreška i pomanjkanje iskrenog i dubokog kajanja.
To se najčešće događa kod onih koji se ispovijedaju iz navade. Pokaju se površno, makinalno, bez iskrenog osjećaja žalosti i ozbiljne odluke, a nekada se čak i zaborave uopće pokajati. Takove su ispovijedi nevaljale, a kad su plod velike nemarnosti još i svetogrdne. Ispovijedati se treba: iskreno, skrušeno, jasno i kratko!
--------------------------
ČESTA ISPOVIJED?
Kako često ćemo se ispovijedati? Sakrament pomirenja nam je n a r e đ e n jedan put na godinu, i to o Uskrsu. Isto tako se moramo ispovijedati prije pričesti ako smo u teškome grijehu. Slično važi i za sve sakramente živih. Redovnicima i klericima je preporučena česta ispovijed barem svakih 15 dana.
Pristupanje sakramentu pokore potrebno je svaki put kad smo teško sagriješili. Ako nije moguće doći odmah do svećenika, učinimo barem savršeno pokajanje cum voto sacramenti. Crkva nam preporučuje čestu sv. ispovijed. Po savjetu ispovjednika možemo se ispovijedati i više puta tjedno. Neki su se sveci ispovijedali svaki dan (Franjo Borgia, Vinko Fererski, Katarina Sienska, Ignacija Loyola, Karlo Boromejski, Alfonzo Liguori i dr.).
Prigodom duhovnih vježbi, stupanja u red, polaganja ili obnove zavjeta, primanja sv. redova i si. dobro je obaviti i tzv. "o p ć u" ili generalnu ispovijed. Ona se ne smije dozvoliti skrupulantima (osim prvi put nakon nastupa bolesti). Da se bolje pripravimo na sakramenat pokore i sa svrhom da u sebi uzgajamo duh pokore, dobro bi bilo češće obavljati (osobito u sjemeništima i redovničkim zajednicama) skupne pokajničke pobožnosti (Bussandacht). One nam mnogo pomažu za bolje obavljanje ispovijedi.
Praktični savjet:- Ispovijedaj se stalno u redovitog ispovjednika. Vrlo je kobno po duhovni život često mijenjati ispovjednika. - Crkva preporuča da ti tvoj redoviti ispovjednik bude istodobno i duhovni vođa. - Ako ti je savjest opterećena kojim teškim grijehom, ispovjedi se čim prije, u bilo kojoj crkvi. - Nikada nemoj razgovarati o svojim ili tuđim ispovjednicima.
……………………………
KORIST OD ISPOVIJEDI
Teško je naći riječi kojima bi se dovoljno istakla uloga sakramenta pokore u našem posvećenju. Ona je nenadoknadivo vrelo usavršavanja. Bez nje je doslovno nemoguć duhovni napredak. Njezin konačni rezultat mora biti naša moralna izmjena, potpuno obraćenje duha i srca, novi bolji život, metanoia.
.
Često si dozivajmo u pamet njezine učinke: pruža nam oproštenje grijeha i pomirenje s Bogom, povraća ili povećava posvetim milost, dakle i nadnaravni život, daje posebnu sakramentalnu milost i pomoć u ratu s grijehom, briše vječne a smanjuje vremenite kazne, oživljuje zamrzle zasluge, liječi duševne rane, snaži kreposti, dariva mir i veselje srcu, čisti i odgaja savjest, jača volju i žar, usavršuje krepost pokore te omogućuje bolje poznavanje sama sebe. Sv. Terezija od M. I. zabilježila je u svome životopisu daje za nju svaka ispovijed bila "najveći blagdan". Sveci su shvaćali važnost i korist sakramenta ispovijedi.
--------------
LITERATURA:
D. M. Knight, Confession can change your life. Claretian Publ., Chicago
1977.
F. Bussini, Vhommepecheur devantDieu. Cerf, Pariš 1978. J. Sobosan, Act ofcontrition. Ave Mana, Notre Dame JN 1979. M. Ballevdier, Pe'cheurs pardonnes. Cerf, Pariš 1979. L. Šuštar, Š. Steiner, Zakrament sprave. Tromostovlje, Ljubljana 1979. L. Fuček, Susret s Bogom dobrote. Ob. Život, Zagreb 1980.
E. Bargellini i dr., Confessarsi: perche? Camaldoli 1980. P. Adnes, La penitentia. BAC, Madrid 1981.
R. Falsini i dr, // sacramento della penitenza. 0. R. Milano 1981.
H. P. Arendt, Bussakrament und Einzelbeichte. Herder, Freiburg 1981.
D. Grothues,Sc/i"Wtm<i Vergebung. Don Bosco, Munchen 1981.
C. Doolev,Devotional confession. Leuwen 1982.
B. D. Marliangeas, Culpabilite, peche, pardon. Cerf, Pariš 1982.
A. Šuštar, Sloboda savjesti. Izd. K. S. Zagreb 1982.
B. Bro, Le secret de la confession. Cerf, Pariš 1983.
H. Caldel&ri. Pardon, source de vie. St. Paul, Pariš 1984.
F. Canova, L'umano in cofessione. Messagero, Padova 1984.
===========
ponavljam:
Ako je sve ovo nepotrebno, molim da se obriše.
Ako je poželjno, javiti na PP, jer može toga biti još...kao što već ima u Osobnom forumu OD SVEGA POMALO.
.
Knjiga Živana Bezića je kao 4. prošireno izdanje zadnji put tiskana 1986. u Mostaru (edicija "Crkva na kamenu"), samo u 2000 primjeraka. Od tada sam u nekoliko navrata nastojao da se načini reprint... Uzalud.
Knjiga je tražena od bogoslova, jer je izvrsna i kao priručnik i kao veoma ozbiljno štivo s ispravnim i dubokim teološkim pristupom svim područjima/pitanjima kršćanske egzistencije i napretka.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2012 23:41 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Prvi dio
=================
S A V R Š E N S T V O
=================
TEMELJI SAVRŠENSTVA
.
Proučivši pojam savršenstva (A) vidjet ćemo u čemu se sastoji naravno (B) i nadnaravno ili kršćansko savršenstvo (C).
.
----------------------------------------
A) POJAM SAVRŠENSTVA
----------------------------------------
ETIMOLOGIJA
Moguća je trostruka etimologija riječi:
1. od imenice VRH koja sugerira pojmove: s-vrha-biti, na-vrhu-biti, do-vrha-doći, pun-do-vrha i si. (Njemački: Vollendung, Vollkommenheit, VervoUkommnung).
2. od imenice S-VRHA. Odatle: s-vršenost, s-vrhovitost, s-vrsishodnost, usmjerenost, postizanje svrhe, ispunjenje zadaće {latinski finalitas, grčki telos, teleologija).
3. od glagola S-VRŠITI, koji se prelijeva u sa-vršiti, završiti, u-savršiti, do-vršiti i si. Učinak glagola "svršiti" je, dakle, svršenost, dovršenost, dotjeranost, punina, ukratko: savršenost. (Lat. perfectio, grč. teleiotes1, tal. finitezza, franc. achevement, njem. Vollkommenheit).
*
(Latinski "perfectio" dolazi od "peificere" tj. "peractum efficere", dakle: svršiti, završiti. Jednako i grčki "teleiotes", nastalo od telos" - kraj, cilj, svrha, svršenost i "teleios" - potpun, savršen. (Francuzi pored riječi "perfection" i "perfectioner" imaju još izraze: bonifier, rabonnir, ameliorer, ali ove posljednje upotrebljavaju se u agrarnom smislu).
*
---------------------------
TERMINOLOGIJA
Bogatstvo hrvatskog jezika se očituje i dvostrukim izrazom za lat. termin "perfectio":
1) Savršenstvo: kategorija najboljega, logički bitak. Označuje stanje savršenosti in abstracto. Nešto što je nemoguće nadmašiti, kvalitetnu puninu.
2) Savršenost: odlika, kvaliteta in concreto. U užem smislu označuje jednu odliku na nekom biću. U širem smislu: zbroj svih odlika jednog subjekta.
Za pojam kršćanskog savršenstva uzimamo redovito riječ svetost.
.
POJAM
Već smo rekli: sve što živi teži svojoj punini, svome savršenstvu. Tako i čovjek. On pogotovo, jer posjeduje um i svjestan je svoje težnje. Nosi je već u svome naravnom životu i otkriva je ne samo u svojim namjerama nego i u svojim djelima2. Težnja za savršenošću je jaka na osobiti način u njegovom nadnaravnom životu, čiji je izvor Savršeni Bog. Savršenstvo kršćanina, dakle nadnaravno savršenstvo, mora biti daleko veće nego naravno savršenstvo bilo kojega čovjeka, pa i najvećeg filozofa. To je naime savršenstvo djeteta Božjega. Askeza je upravo škola i put k tom savršenstvu.
.
A ŠTO JE TO UOPĆE SAVRŠENSTVO?
Filozofi daju razne definicije. Uglavnom se slažu u ovome: Savršenstvo je punina svih odlika koje pripadaju nekom biću. Svako stvoreno biće - jer ovdje ne mislimo na božansku savršenost - sačinjavaju njegovi konstitutivni elementi. Ako mu manjka samo jedan sastojni dio, nema svoje punine, nema svih potrebitih odlika i vlastitosti. A kako znamo daje neka odlika upravo njegova "vlastitost", dakle da mu pripada? Po tome da li je odnosna odlika nužna za postizavanje svrhe toga bića. - Bitak naime u sebi sadržava svršnost . Ako dakle neko biće posjeduje sve odlike potrebite njegovoj objektivnoj svrsi, ono je ne samo s-vršeno (ontološki, perfectio in esse),nego i sa-vršeno (teleološki, perfectio in operari).
*
(Neki doduše sumnjaju u čovjekovu mogućnost savršenstva (tako npr. A. Maslow: Motivacija i ličnost. Nolit, Beograd 1982, str. 289). Ipak je čovjek za nju otvoren. Filozof L. Wittgenstein je izjavio: "Jedno sam siguran: vjera budućnosti mora biti asketska". A na pitanje "Zar vi hoćete biti savršen? odgovorio je odlučno: "Naravno, ja hoću da budem savršen" (Stimmen der Zeit, br. 12, g. 1983, str. 840, 843)).
*
Biće koje posjeduje svrhu svoje existencije u samom sebi mora biti apsolutno savršeno. Esse subsistens (Bog)ne može imati ni najmanju nesavršenost. Bog je stoga samo Savršenstvo. Sva ostala bića mogu biti samo relativno savršena, tj. ukoliko participiraju na savršenstvu Božjemu. Kako ona nemaju razlog svog opstanka u sebi nego u Stvoritelju, nemaju ni svrhu opstanka u sebi nego u Njemu. - Stvorena savršenost je uvijek i relativna savršenost.
.
=============
SVRHA ŽIVOTA
=============
Savršenost i svršnost jesu korelativni pojmovi.
Svako biće - bilo ono živo ili neživo, razumno ili nerazumno - ima dvostruku svrhu svoga opstojanja: jednu bližu, a drugu daljnju, posljednju, konačnu ili glavnu. Bliža svrha mu je ona radi koje je direktno stvoreno i kojoj ga upućuje sama njegova narav. Tako je npr. bliža svrha olovke da piše, sata da pokazuje vrijeme, žarulje da svijetli i si. Međutim svi stvorovi imaju i jednu svima zajedničku svrhu, a to je ona posljednja i glavna - slava Stvoritelja. Ako je stvorenje nerazumno, onda mu njegova konačna svrha leži u samom razlogu opstanka, ako je pak razumno (anđeo, čovjek), onda mu ona mora izvirati još iz svijesti i volje.
.
--------------------------
GLAVNA SVRHA
Posljednja i glavna svrha našega života jest slava Božja. To je i jedini razlog zašto je stvoren čitavi svijet. Svako inteligentno biće u svome radu ima pred očima neki cilj. Bog - kao sama Mudrost - pogotovo. A Stvoritelj svijetu nije mogao dati druge i više svrhe od samoga Sebe (bonitas Dei communicanda). Bogu, doduše, ne treba naše hvale. On je u sebi ima u izobilju (gloria intrinseca). Ali jer stvorovi ne mogu imati drugog cilja osim slave Stvoritelja, dužni su ga slaviti svojim opstankom (gloria Dei extrinseca), a razumna bića i svojim djelima. To je ujedno i njihovo vlastito dobro zato što je njihova svrha također i njihovo dobro i jedina objektivna sreća. Bog se naime dariva ljudima i pridružuje ih svojoj vlastitoj slavi.
"Blaženstvo čovjeka kao razumnog bića stoji u tome da posjeduje Boga, neizmjerno dobro. Čovječja sreća stvarno ne razlikuje se od formalne slave Božje. Isti su naime čini kojima dajemo slavu Bogu i čini kojima stičemo blaženstvo. Spoznaja i ljubav Boga čine i slavu Božju i naše blaženstvo." (Dr. St. Bakšić: "Bog Stvoritelj", sv. I. Zgb. 1946, str. 62).
I sam Bog traži dužnu slavu od svojih stvorova. "Ja sam Gospodin. To je moje ime, i moje slave neću dati drugome." (Iz. 42, 8). "Čuj me Jakove, čuj me Izraele! Ja sam prvi i ja sam posljednji." (Iz. 48,12). "Ja sam alfa i omega." (Otkr. 1, 8) Bog je jedini potrebiti i dovoljni cilj ljudskoga života. "Kao što je u Bogu naše počelo, tako je u njemu i naša svrha. Mi dolazimo od Boga i konačno se njemu vraćamo. Naš život je sličan kružnom gibanju koje ima svoj kraj baš ondje gdje mu je i početak". (Dr. Hijacint Bošković - Sjedinjenje s Bogom, Zgb. 1943, str. 25-26). Zaista: Bog moj i sve moje!
Stoga nam sv. Pavao svjetuje: "Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu B o žj u." (I. Kor. 10,31). Vršenje Pavlova savjeta je dovelo svece do savršenstva. Sv. Ignacije je stavio sebi i svojoj Družbi načelo: Omnia ad majorem Dei gloriam!
.
-----------------------------
SPOREDNA SVRHA
Prema tome, glavna svrha ljudskog života ne može biti spas duše i vlastito dobro, kako misle neupućeni vjernici4. To je tek sporedna svrha, ali stvarno uključena u prvoj, jer svrha stvorova je da budu dionici Božje dobrote i da se Bog proslavi u njima (bonitas Dei participanda). "Ni jedan od nas ne živi samom sebi i nijedan ne umire samom sebi, jer ako živimo Gospodinu živimo, ako umiremo Gospodinu umiremo. Dakle: bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinu pripadamo." (Rim. 14,7). Slaveći Boga stvorovi ujedno postižu svoje vlastito dobro i spas. Ovdje se objektivna i subjektivna sreća potpuno poklapaju5. Onima koji teže za savršenstvom posvećenje i spasenje duše postaje jedna te ista briga. Ostvarivanjem svoje posljednje svrhe oni slave Boga, postaju mu slični, tj. savršeni, blaženi i "spašeni".
U ovom svjetlu moramo promatrati i svrhu naše askeze. Vrhovni cilj moga života nije moja savršenost, već Božja slava, kojoj ona mora služiti. Značenje moga savršenstva vidim jedino u tome da njime proslavim Najsavršenijega. Jer - s pravom tvrdi Haring - "ovaj apsolutni, iz sebe i za sebe postojeći Bog ne može biti obično sredstvo moga usavršenja. Ja ga ne mogu postići, ne mogu od njega učiniti moj cilj, ako ga ne uzmem onakvim kakav jest: Apsolutni, Subzistentni, Sveti. Bog je za mene više negoli samo moje vrhovno dobro. On je najviša apsolutna vrednota, apsolutni gospodar svega što postoji". (Das Heilige und das Gute, str. 252). Kršć. duhovnost je teocentrična, ne antropocentrična, i u stvari nije ništa drugo nego najsavršeniji način služenja Bogu. "U ovoj službi leži moja sreća, moje savršenstvo i moje plemstvo", zaključuje Haring(ib. 256).
*
(Nevjernici čak drže da je čovjek svrha samome sebi. Čovjek nije najveća vrednota u svemiru niti je on mjerilo svemu. Dobro opaža B. Haring: "Ne stvara savršeni.čoyjek red vrednota, nego radije uključivanje čovjeka u rad vrednota, ispravno vrednovanje, čini ga savršenim." (Das Heilige und das Gute, str. 233). I zaključuje: "Selbstvervollkomnung als Heilssuche ist also durchaus mdglich; aber nicht alsErstes, nicht als der letzte etisch - religiose Bezugspunkt". (ib. str. 247).
"Bog je htio svoju sreću s mojom sjediniti; on me je htio po tom sretnim učiniti da ga slavini; on je moj interes sa svojim sjedinio, moj život sa svojim, moje biće sa svojim." (B. Ivaniš - Gore Srca, I. B. Luka str. 7), ili kako je rekao sv. Irenej: "Gloria hominis Deus, gloria Dei homo.").
*
Kršćansku duhovnost moram dakle prvotno promatrati u funkciji Božje slave, kojoj služi sve pa i moja savršenost.
.
------------------
"DVA REDA"
Pozvan sam na jedinstvo s Bogom i kao čovjek i kao kršćanin. K njemu me vodi i moja naravna i moja nadnaravna svrha. Obe su svrhe integrirane u jedan jedini i cjeloviti poziv na savršenstvo (integra hominis vocatio, Get S, 11), jer je "konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski" (G et S, 22). Zapravo je stvarnost samo jedna. U tom smislu postoji samo jedan svijet, koji nije rascijepljen na svijet i nadsvijet. Ipak Bog nije isto što i stvoreni svijet, među svijetom i Bogom postoji razlika. Tu razliku smanjuje sam Stvoritelj tako što se spušta do čovjeka, a čovjeka uzdiže k sebi (milost). Tako se čitava stvarnost, a s njome i naša duhovnost, odvija samo s jednom glavnom svrhom i u jednome pravcu, ali na dvije razine.
Čovjek može postići svoju posljednju svrhu u dvostrukom redu stvarnosti: naravi i nadnaravi. Stvorenje ili red naravi jest sve ono što postoji izvan Boga, dakle čitava priroda. Naravnim redom nazivamo ono područje stvarnosti gdje ne djeluje direktno milost Božja a koje je potpuno prepušteno prirodnim zakonima7. Svi pripadnici toga reda, dakle i čovjek, mogu ispuniti svoju svrhu u uslovima prirodnog stanja stvari. Sreća koju time postižu jest čisto naravna sreća.
No dobri Bog je htio da svom najdražem stvoru na zemlji - čovjeku -pruži daleko veću sreću: sebe sama, svoj božanski život. Htio je da mu bude ne samo Stvoritelj nego i Otac. Stoga je čovjeka uzdignuo u viši red bitka, u svoj božanski, dakle nadnaravni, stupanj opstojanja, učinivši ga svojim djetetom po milosti. Time je čovjek zaronio u novu višu stvarnost, gdje ga čeka zadatak ne običnog naravnog savršenstva, nego vrhunaravnoga.
To je razlog zašto smo pozvani na dvostruko savršenstvo i dvostruki život: naravni i nadnaravni (što se ne smije shvatiti kao da bi to bila dva suprotna i odvojena života. U konkretnom čovjeku oba sačinjavaju jedan jedini život koji se napaja iz dva izvora i pokreće dvostrukom dinamikom, snagama ljudske i božanske energije).
.
-----------------------------
LITERATURA:
A. Zigrossi,L<z perfezione cristiana. Morcelliana, Brescia 1967.
A. Gazzera, A. Leonelli,Z,a vita della perfezione. Ed. V, Fossano 1968.
AA. W, La perfezione oggi. Ed. Iiviana, Padova 1977.
K. Weitzmann (ed), Age of spirituality. Princeton Univ. Press, New York
1980.
Ph. Ferlay, Gloire de Dieu, vie de l'homme. Cerf, Pariš 1981. L. Bouver, Cosmos: le monde et la gloire de Dieu. Cerf, Pariš 1982. J. Mohanz, Pienezza umana. Ed. Queriniana, Brescia 1983. M. Adler, Vom Sinn undZiel unseres Lebens. Miriam, Jestetten 1984. G. Greshake, Gottes Heil - Gliick des Menschen. Herder, Freiburg 1984.
------------
------------
.
======================
NARAVNO SAVRŠENSTVO
======================
Naravni život je preduvjet nadnaravnoga. Milost uvijek zida na naravi, ne na prazno. Svrhunaravno savršenstvo je moguće uz uvjet daje prije ostvareno i naravno. Samo savršen čovjek može biti savršen kršćanin1. "Svetost je - piše o. Hertling - nastavak i kao kruna savršene čovječnosti. Savršeno čovještvo se odnosi prema svetosti kao posredni cilj prema konačnom, kao niži stupanj prema višemu. Prema tome u svetosti je sadržano savršeno čovještvo ali ne obratno. Ipak sve ono što vodi savršenom čovještvu vodi također (barem kao priprava) i svetosti" (L. Hertling - Teologia ascetica, ed. II. Romae 1967, pag. 74). Ovo je potpuno ispravno ukoliko se čovještvo uzme u svojoj moralnoj savršenosti, a ne u fizičkoj. Netko može biti fizički nesavršen, ali zato moralno savršen.
*
(Pio XII - Discorso agli educatori dei Carmelitani, 23. sett. 1951. - AAS. 43, 1951, p. 735)traži:
"Neka se ne zanemari ništa od onoga što može pridonijeti usavršavanju tijela i temperamenta, odgoju svih naravnih kreposti i muževnoj izgradnji čitavog i potpunog čovjeka: tako da se redovnički i svećenički odgoj u nadnaravnim krepostima bazira i počiva na tvrdom naravnom temelju savršena i čestita čovjeka".(Apost. konstitucija "Sedes Sapientiae", n. 22)).
*
Bog nas je posinio kao ljude, dakle i s našom ljudskom naravi. Krist se je "utjelovio" u ovu istu našu čovječju prirodu. Milost ovaj naš naravni red ne ruši, već oplemenjuje i usavršuje. Usavršena narav pomaže i radu milosti. "Čim su bolji uvjeti ljudskih moći, tim je veća mogućnost duhovnog života".
Stoga nam je dužnost naučiti nešto i o naravnom savršenstvu čovjeka. Upoznat ćemo ga kao tjelesno, duhovno i moralno biće. Proučit ćemo i ljudske temperamente zbog njihova upliva na duhovni život askete.
-----------------
NARAVNI ŽIVOT
Naravno ili prirodno je ono što sačinjava bit neke stvari ili bića. Ono je naravi prirođeno3, ne nadodano nego iskonsko, suštinski joj pripada (vel constitutive vel consecutive vel exigitive vel meritorie), tako da bez toga biće ne može niti postojati niti djelovati. Obzirom na čovjeka je naravno ono što pripada svakome čovjeku bilo po naravi, bilo po rođenju, bilo po onome što je sam'stekao svojim radom. Ljudsku narav sačinjava duša i tijelo sa svim njihovim moćima i sposobnostima. Njoj pripada razum, volja, sloboda i sve ono što čovjek svojim ljudskim djelovanjem zasluži4. Naravnim zovemo i sve ono što nije produkt kulture, znanosti i ljudske volje. Prirodno je ono što nam je dano i zadano bez naše volje i stvaralačkog čina. Napokon naravnim smatramo ono što nije uzrokovano izravnim zahvatom Božjim u ljudskom životu.
.
Čovjek sa svim ostalim bićima i stvarima ovoga svijeta sačinjava tzv. naravni red. Ljudi i sve što postoji na svijetu tvore jedan divni i svrhoviti red, koji je djelo Stvoritelja. On - kao Tvorac svega - njihova je konačna svrha, k Njemu ih sve vuče i upravlja po samoj njihovoj naravi. Na raspolaganju im stoje mnogobrojna - ljudskoj naravi odgovarajuća i prikladna - sredstva, a njima treba da se služe u skladu sa prirodnim zakonima. Kad čovjek zaista tako postupa i sve usmjeruje vrhovnome cilju, onda u njemu i oko njega vlada pravi i potpuni red. Taj red je Božji red, no i naravni, jer ga je Višnji upisao u samu ljudsku narav.
Čovjek je samo jedan od članova toga reda, ali živi član. U njemu ključa i buja život, što gaje dobio rođenjem od svojih roditelja. To je tjelesni život, po kojemu čovjek raste, kreće se, množi se, radi, prima osjete i reagira na njih. To je i život duševni, što se očituje u djelima razuma, volje i osjećaja. Materijalno počelo ljudskog naravnog života je tijelo, a formalno duša. Zakon koji stavlja red u ovaj život jest prirodni zakon upoznat našim umom (etika). Cilj mu se sastoji u očuvanju i usrećenju čovječjeg tjelesnog i duševnog života prema svrsi Stvoritelja, a svjetlo u životu mu pružaju ljudska osjetila i razum. Ukratko: život čovjeka kao prirodnog bića zovemo naravnim životom. Ako je taj život, s prirodnog stajališta, u svemu besprijekoran, tada čovjek posjeduje naravno savršenstvo.
*
3) (Narav se još zove i "pri - roda".
4.) Kroz ljudski razum narav dopire do svoga najvećeg vrhunca. "Nature, in the form of man, begins to recognize itself" (V. Weisskopf, Knowledge a""i wonder. Doubleday, Garden City 1963, str. 270).
*
--------------
ČOVJEK
A što je čovjek?
Razumno živo biće, složeno od tijela i duše. Najljepše od svih stvorova. Obdareno naravnim životom poput ostalih živih bića na zemlji. No ipak narav čovjeka je nešto izuzetno u svemiru, misteriozna simbioza duha i materije. Točka u kojoj se dodiruju duhovni i materijalni svijet, nebo i zemlja. Materija koja je postala svijesna sama sebe. "Trstika koja misli", kako zgodno reče Pascal. Produhovljena priroda, nosilac prava i dužnosti, osoba. Svim svojim bićem žudi za istinom, dobrotom i ljepotom, ali često promaši svoj cilj. Grješnik i svetac.
Čovjek je donekle predstavnik čitavog makrokozmosa, njegova slika u malome (mikrokozmos!). Sjajno je to iskazao sv. Grgur: "Omnis creaturae aliquid habet homo: habet namque commune esse cum lapidibus, vivere cum arboribus, sentire cum animalibus, inteligere cum angelis," (Homil. 29 super Evang.) Tako u čovjeku buja mnogostruki život: vegetativni, senzitivni, umni i duhovni. Po svome tijelu je prolazno i vremenito biće, ali po duhu besmrtno i Bogu usmjereno. Toliko povezan s Bogom daje u "punini vremena" i ovaj postao čovjekom. Stvoritelj je već od prvog časa uspostavio kontakt s čovjekom: objavio mu se je, govorio s njime, dao mu svoje zapovijedi, podložio zemlju. Veza Boga i čovjeka nije samo uzročna, kao što je svaka veza uzroka i posljedice, već i osobna. Odnos je između dvaju osoba, dijalog, gdje je čovjek sugovornik Božji. U tom odnosu Božja dobrota, želeći pomoći slabom stvoru, drži inicijativu, a čovječja nesavršenost treba oslonac i pomoć u svome Tvorcu. Ljudska ograničenost vapi za Puninom, a duhovnost za svojim duhovnim Počelom. Stoga je čovjek po svojoj naravi religiozno biće.
Kao individualna osoba čovjek može stupiti u suodnos s drugim osobama (ljudima) i s Bogom. Baš u čovjekovoj osobnosti jest izvor njegove bogolikosti i religioznosti. Ona, je središte i nosilac sveukupnosti ljudskog bića. Iz nje sve ljudsko izvire i u nju sve prirodno i nadprirodno uvire. Osobnost je temelj ljudskog dostojanstva, slobode i odgovornosti.
Svaki čovjek je individuum, ličnost za sebe, osoba sa vlastitom sviješću, slobodom i odgovornošću. No isto tako je i društveno biće, vezano na bližnjega; u biološkom, političkom, ekonomskom, čuvstvenom i duhovnom odnosu s ostalim ljudskim bićima. Rađa se i razvija u krilu jedne obitelji, pripada nekoj rasi, narodu i kulturi, izražava se specifičnim jezikom, podanik je određene države, a po svome zanimanju je vezan na neki stalež.
.
Kao religiozno biće redovito je povezan s ostalim ljudima koji vjeruju (pa i onda kad ne vjeruje traži saveznike) u jednu vjersku zajednicu. Ova činjenica društvenosti odrazuje se i na čovjekovo savršenstvo. Kako se nitko ne može sam samcat spastiti, tako se ne može ni sam posvetiti.
Bog je stvorio čovjeka posljednjega - kao krunu svih stvorenja - i to na svoju "sliku i priliku." U času stvaranja gaje obdario svim potrebitim naravnim darovima, tj. dao mu je sve one moći i sredstva koja pripadaju zdravoj i normalnoj ljudskoj naravi, da bi mogao dolično proživjeti svoju zemaljsku egzistenciju. Čovječja je narav na početku bila netaknuta i bez ikakvih zlih sklonosti. Čovjek je bio savršen u naravnom redu.
.
-----------------------------
TJELESNA DOBRA
----------------------------
.
----------
TIJELO
Bit čovjeka nije u njegovoj duhovnosti niti u njegovoj tjelesnosti, već u spoju obojega. "Čovjek, kao ovozemaljsko biće, jest nerazdvojivo jedinstvo duha i materije u obliku organizirana tijela".
Iako je tjelesnost bitni dio čovjeka, nije glavni ni jedini (materijalizam). Nije ni neka puka emanacija duha (idealizam), a još manje neprijatelj duha, djelo đavla (maniheizam). Zajedno s dušom tvori jedno dinamično jedinstvo - jedinstveno u svemiru - čovjeka. Preko tijela duša spoznaje svijet i djeluje na nj. Po njemu je čovjek vezan na zakone i slabosti materije. Stoga nakon mladenačkog i muževnog uspona degenerira u senilnost. Svojim porivima često puta vuče čovjeka u blato. Fiziološki procesi u tijelu lako prelaze u psihološke. Duševni, a tako isto i duhovni, život u velikoj mjeri zavisi o tjelesnoj kondiciji. Odatle izreka: "mens sana in corpore sano."
Tijelo kao takvo ima golemu vrijednost. Supstrat je duha, gradivo za čovještvo i njegova bitna sastavnica. Kroza nj se izrazuje i očituje ljudska osoba. I katolička se duhovnost odvija i razvija preko tjelesnih i osjetnih stvarnosti (pojam sakramentalnosti!). "Nijedna se duša ne povezuje s Bogom, a da nije prošla određen prijelaz preko Materije"6. No i po svojoj tjelesnoj i po svojoj duhovnoj strukturi čovjek je nedovršen. Ostao je kao jedan plan, nacrt, zadatak. Stvoritelj gaje ostavio nesavršenim da bi i sam čovjek nešto doprinio svom usavršavanju.
Ljudsko tijelo je divni, upravo čarobno čudesni stroj, oživljen duhom. No uza svu svoju snagu veoma je osjetljiv i loman. Može ga poremetiti i najmanja vanjska zapreka (klimatska, geološka, prometna itd.), pa čak i zaustaviti tako sitno biće kao stoje virus ili mikrob. Slične vanjske opasnosti, nutarnji nedostaci, osobito organska degeneracija sile nas da ga brižno čuvamo, vježbamo, jačamo i usavršujemo.
.
---------------
Život i smrt
----------------
Čovječji boravak na zemlji omeđuju dvije krajnje točke: rađanje i umiranje. Među njima teče život. Premda nemamo utjecaja na svoje rođenje, umjetnost življenja i smrti zavisi o nama. Hereditarnost nas donekle veže, ali ne determinira. Baštinjene sklonosti (dispozicije) se mogu prevladati snagom volje i odgoja. Ako nismo gospodari historije stoje nosimo u sebi,jesmo budućnosti što stoji pred nama. Svatko od nas je kovač vlastitog života. Uvjeti rođenja, zdravlja, baštine i okoline ne smiju biti presudni čimbenici u životu savršena čovjeka.
Životni proces ima svoj kraj. To je smrt. Ona je prirodni završetak naravnog života. Za čovjeka je ona trenutačni fenomen dugog procesa koji ga oslobađa zakona materije i otvara vrata vječnosti. U filozofiji života smrt ima svoj duboki i pozitivni smisao. Zbog toga razuman čovjek ne odbija misao na smrt. On je pače realno uklapa u svoj život. Biti svijestan svoje smrti, prihvatiti je kao činjenicu i na toj spoznaji graditi svoj život najbolji je znak životne zrelosti. Konac djelo krasi, pa tako i smrt kruni život čovjekov. Znati umrijeti je znak mudrosti i savršenosti. Život se naime usavršava u smrti. Ne svršava, nego usavršava!
.
-----------------
DOB I ROD
Naše tijelo nas suočava i s faktorom vremena. Čovjek se rađa, razvija i umire u vremenu, koje nije samo izvanjska dimenzija nego i nutarnja. Stoga nitko od nas nije najednom čovjek i gotov čovjek. Faze razvoja nas vode od djetinjstva do starosti. Savršen čovjek je onaj tko je - u svoje vrijeme - savršeno dijete, savršen mladić ili djevojka, savršen muž ili žena, savršen starac ili starica. Svako ljudsko doba ima svoju specifičnu savršenost. I svaka dob nosi sobom svoje probleme. I svaka je prikladna da se usavršavanjem nastavi ili, ako je potreba, da se počne iznova.
Veoma važna činjenica: čovjek nije bespolno biće. On je ili muškarac ili žena. Stoga mora da bude ili savršen muškarac ili savršena žena.
Savršenost ne znači uniformiranost, ona ima svoje muške i ženske oblike. Iako imaju jednaku ljudsku narav, anatomija, psihologija i duhovnost muškarca i žene su različite. Domet i kakvoća njihove savršenosti bit će drugačiji. Ženidba i djevičanstvo, očinstvo i materinstvo, udovištvo i redovništvo još više nijansiraju obrise muške odnosno ženske savršenosti. Asketika vodi računa o svemu tome, ali ovdje, nažalost, o sexualnoj askezi ne možemo potanje govoriti.
.
-----------------
ZDRAVLJE
Pored života zdravlje je najljepši tjelesni dar. Ono je k tome apsolutni u-vjet pravilnog životnog funkcioniranja. 0 njemu ovisi u znatnoj mjeri i duševna aktivnost čovjeka. Tjelesno i duševno zdravlje skupa jest ideal naravnog savršenstva.
No jer nam je zdravlje stalno ugroženo (to najbolje pokazuje naš običaj da, prigodom susreta, redovito pitamo svoje znance "kako si... kako zdravlje"), mnogi ljudi žive u stalnoj tjeskobi i strahu od bolesti. Takav stav je već sam u sebi bolest. Briga za zdravlje ne isključuje vedrinu i optimizam.
.
---------------------------
SJETILA I ŽIVCI
Vanjski podražaji i ljudski osjeti su prve dodirne točke između svijeta i subjekta. Osjetila su most između materijalne i duhovne stvarnosti. Svijet se doduše shvaća duhom, ali se upoznaje tijelom, preko tjelesnih osjeta i dodira.
Čovjek se pokreće iz nutarnjih poriva (potrebe, nagoni) ili iz vanjskih podražaja (reflexi, osjeti). Da bi moglo reagirati na podražaje, ljudsko tijelo je obdareno sjetilima (osjetilima, ćutilima). To su tjelesni organi, ali u službi duha. Neki vanjski nadražaj u njima stvara osjete i predočbe, kojima organizam reagira na svoju okolinu. Pomoću njih opažamo stvari i događaje. O ispravnosti naših sjetila zavisi stoga i ispravnost naše orijentacije prema svijetu oko nas. Bolesni organi mogu biti podložni osjetnim varkama i halucinacijama (ovu činjenicu ne smijemo nikako zaboraviti!).
Kako pak materijalni nadražaji postaju sadržaj duha? Pomoću živaca. Svako osjetilo je proviđeno snopom živčevlja (nervi) koje vodi do mozga, gdje se stvaraju utisci, osjeti i predočbe. Jedan dio živčevlja radi automatski (vegetativni živčani sustav). "Živčani sistem povezuje organe i grupe organa, upravlja tjelesnim funkcijama, usklađuje ih, provodi vanjske nadražaje u svoje centre i saopćava njihove impulze perifernim organima." (Pedagogijski leksikon, Zagreb 1939, str. 496). Živci dakle imaju odlučnu senzornu i motornu ulogu u organizmu. Njihovo zdravlje je neophodni uvjet pravilne tjelesne i duševne djelatnosti.
.
------------
NAGONI
Na razmeđi između čovjekovih tjelesnih i duševnih struktura nalaze se nagoni. To su prirodne, impulsivne i nesvjesne sklonosti živog bića koje imaju određeni objekt i svrhu: dobro cjeline. Svojstvene su svim živim organizmima te su izraz teženja bića za ugodnim osjećanjem ili pak izbjegavanjem neugoda, šteta i opasnosti. Nagoni su urođeni i svrhoviti, ali nesvjesni i izmiču kontroli volje. Ako su puka reakcija organizma na vanjski podražaj, onda su to obični reflexi. Ako su aktivni pokušaj u zadovoljavanju tjelesnih i uopće vitalnih potreba, zovemo ih porivima ili nagonima (instinkt). Glavni nagon u čovjeku jest samoodržanje: bilo pojedinca (glad, žeđ, obrana) bilo čitave vrste (sex).
Nagoni ipak dopiru do praga duševnog života u čovjeku (u životinji nikada). Ako su pretjerani i neumjereni te potpuno isključeni iz moralne kontrole, postaju p o ž u d e. U svom paroxizmu znadu prijeći u strasti. Kao osjet ugode i neugode postaju redovitim afektivnim stanjem čovjeka, prate sve njegove emocije. U tom svojstvu utječu i na moralni, duhovni i vjerski život vjernika. Mogu ga stimulirati na dobro (toplinom, prijatnošću, radošću) ili na zlo (požude i strasti).
Pošto su iracionalni elemenat u čovjeku, nagone valja disciplinirati, tj. staviti pod nadzor razuma, asketski koristiti i po mogućnosti sublimirati.
---------------------
LITERATURA:
R. Zavalloni, Le strutture umane della vita spirituale. Morcelliana, Brescia 1971.
A Chapelle, Sexualite et saintete. Ed. Inst. Etudes theol, Bruxelles 1977.
G Colzani, L 'uomo nuovo. Torino 1977.
A.A. W,//corpo, perche? Morcelliana, Brescia 1979.
A. Rotzetter (Hg), Geist wird Leib. Benziger, Zurich 1979.
C.W. Ellison (ed), Modifying Man. Univ. pf Am, Washington 1979.
H. VVetter, Der Schmerz und die Wurde der Person. Knecht, Frankfurt 1980.
P. Ph. Druet, Pour vivre sa mort. Ars moriendi. Lethielleux, Pariš 1981. J. H. Moore, Sexuality and spirituality. Harper, S. Francisco 1981. G. Blaquiere, La grace d' etre femme. S Paul, Pariš 1981. K. Trinchei, Naturund Geist. Herder, VVien 1981. M. Amigues, Le chretien devant le refus de la mort. Cerf, Pariš 1981. J. T. Chirban, Human growt and faith. Univ. Press of Am. Vvashington 1981.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2012 08:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
===============
DUŠEVNA DOBRA
===============
DUŠA
Duša je nematerijalno počelo ljudskog života. To je jednostavni, nesasta-vljeni, neprostorni duhovni bitak određen da oživljuje ljudsko tijelo. Ne nasljeđujemo je od roditelja - kao tijelo - već je primamo izravno od Boga. Po svojoj naravi je nešto sasvim suprotno tijelu, ali ne kao njegova negacija, nego upravo kao afirmacija i živodajni princip. Ona ga formira, oživljuje i oduhovljuje ("Anima est forma corporis"). U najužoj supstancijalnoj vezi s tijelom tvori novi subjekt - čovjeka, osobu. U toj osobi ona proizvodi jastvo i svijest. Čovjeka razlikuje od životinje, oslobađa od robovanja materiji, otvara mu nadnaravne vidike. Duša je nosilac čitavog duševnog života i snosi odgovornost za čovjekovo usavršenje. Ona nam omogućuje ne samo zemaljski nego i vječni život. Po njoj smo besmrtni. Stoga se može reći da je čovjek "duh u svijetu" (K. Rahner).
Mada je duševni život jedinstvena cjelina, ipak se u njemu dadu nazrijeti tri temeljne duševne funkcije: spoznaja,htijenje i osjećanje. Dakle: um, volja i čuvstva.
.
UM
Um, razum ili pamet (intelekt) glavni je čovjekov put do istine. Objekt našeg intelekta je naime istina. Stoga razum ima primarnu ulogu u nauci, religiji i životu uppće.
Umom nazivamo duševnu sposobnost sticanja pojmova, spoznaja i sudova. On je subjekt čitavog misaonog procesa. Ovaj proces počinje čulnim opažanjem pojedinosti (utisci, predočbe) od kojih se poređenjem sa sličnim opažanjima (asocijacija) izlučuju zajedničke i bitne crte (apstrakcija) da se dobiju opći pojmovi (ideje). Uspoređivanjem pojmova dolazimo do sudova, odnosno zaključaka (rasuđivanje, logičko mišljenje). Utiske i pojmove duša zadržava u sebi pomoću pamćenja (memorija), može ih izvlačiti vani (sjećanje) ili pak ih maštom prerađuje u nove kombinacije (fantazija). Uspoređivanjem proživjelih događaja duša stvara sebi iskustvo. Koncentriranjem svoje pažnje na jedan misaoni sadržaj razum razmišlja (razmatranje). No naša pažnja ne može nikada biti uperena istodobno na dva različita predmeta (činjenica važna za duhovni život!).
Osim divne sposobnosti našega duha da stvara pojmove on ima još jednu sposobnost, jednako divnu ali daleko odgovorniju - moć govora. Čovjek je biće koje govori, tj. sposobno da misli, želi i osjeća, te da svoje misli; želje i osjećaje priopćava drugome. Ljudski govor se ostvaruje pomoću zvučnih (živa riječ), grafičkih (pisana riječ) i kretnih (gestikulacija) simbola. On je temelj kulture, religije i društva. Govorom čovjek otkriva sebe i svijet
oko sebe. Njime se najbolje očituje čovjekova društvenost. Da se govor može razviti u razgovor, potrebit je zajednički jezik (narodnost).
Metafizički temelj govora je i s t i n a.
Riječ nema smisla ako ne izriče istinu. Jedino zato je moguće govoriti s Bogom (molitva) i s ljudima. Spoznaja istine nas neizmjerno obogaćuje i otvara sve putove k savršenstvu.
Polje naše svijesti ipak ne može obuhvatiti čitavu ljudsku djelatnost. Mnogošta izmiče kontroli razuma i volje te se sakriva duboku u ponorima podsvijesti. Mnoge neprijatne misli, neugodne brige, zabranjena iskustva, nemili doživljaji ili potisnuti nagoni teže da iz svoga skrovišta izbiju na javu putem snova, neuroza, omaška i raznih psihoza (o tome nas uči dubinska psihologija). Nije uvijek lako zagospodariti nad vlastitim duševnim podzemljem, ali to ipak ostaje trajnom zadaćom duhovnog čovjeka.
*
(Premda je naš um stvoren za spoznaju istine, radi svoje ograničenosti ne može spoznati čitavu istinu, pogotovu onu nadnaravnoga reda, a može se desiti da čak i promaši istinu te upadne u zablude. Prepušten sam sebi ostaje nemoćan i nesiguran u dohvaćanju vrhovnih stvarnosti. Očito mu je, dakle potrebita nadnaravna pomoć).
*
VOLJA
Pored Istine naš duh najviše hlepi za Dobrotom. Prvo dostiže umom a drugo voljom.
Volja je duševna moć čiji je objekt dobro. Sastoji se u teženju k nekom, barem prividno, dobrom cilju i u htijenju da ga se postigne. Zadaća joj je ostvarivati zakonite ljudske težnje i upravljati dobru sve naše sklonosti. Nikada ne može da radi bez određenog cilja. Njezin vodič u odabiranju dobra mora biti razum (stoga je "appetitus rationalis"). On joj pruža m o t i v e, a ona donosi odluke. Slobodna je, duhovna i spontana moć ljudske duše.
Volja je ona dragocjena snaga kojom čovjek može gospodariti samim sobom i svojim nižim porivima. Upravo u toj snazi volje nalazimo glavnu mogućnost moralnog popravka i usavršenja. U njoj počiva osnovna etička snaga čovjekova, urođena težnja prema moralnom dobru. Uz milost volja je temeljena poluga askeze. Ona je prvi uslov kako ličnog tako i društvenog preporoda. Njome se može vršiti vlast i nad ostalim ljudima, događajima i stvarima. Ona izvodi promjene stanja u svome subjektu kao i u njegovoj okolini.
.
NAŠA VOLJA IMA I SVOJE GRANICE
Neznanje, strah, navika, bolest, strasti i razni društveni obziri sputavaju njezinu slobodu. Najteže joj okove nameću nagoni (instikti). Pošto su oni iskonski biološki pokreti kojima je svrha održavanje pojedinaca i ljudske vrste, urođeni porivi koji izmiču vlasti razuma i volje i koji automatski pokreću motorne centre, savladavanje nagona predstavlja težak problem duhovnog života. Sjedne strane: treba im razumno udovoljavati jer su zdrava i svrhovita težnja organizma za održanjem, ali s druge strane treba ih disciplinirati jer su bujica koja lako prelazi obale. U tom poslu se traži velika mudrost i snaga.
.
---------------
ČUVSTVA
(Ovdje ne mislimo ulaziti u psihološku raspravu da li su čuvstva zasebna duševna moć ili su jednostavno niži voljni čini: "appetitus sensitivus." Poneki psiholog misli da je i sama volja neka čuvstvena pojava koja nas motivira na djelovanje. Tim više što ni odnosna terminologija nije dovoljno definirana).
Odlikuju se jednostavnošću slijedeće definicije čuvstva: reakcija subjekta na svoje doživljaje (Tkalčić), doživljaji ugode i neugode (Ebbinghaus), sposobnost doživljavati radost i žalost (Kusić). Osjećaj ugode ili neugode ima korijen u fiziološkom dijelu bića (afekti fizičkog reda), a radosti ili žalosti u psihičkom (afekti moralnoga reda). Premda su naoko suprotni osjećaji, bol i radost su zapravo relativni pojmovi, često se kompenetriraju i prelaze jedno u drugo. Obično sva čuvstva započinju ljubavlju ili mržnjom, a završavaju radošću ili bolom. Nekada se u duši sukobljavaju raznovrsne emocije. Kvalitet i intenzitet emocija zavisi o časovitom raspoloženju, ukusu, odgoju i navikama pojedinaca (gladnome je jelo ugodno, sitome ogavno; isti napor je atleti prijatan, mekušcu bolan; suze mogu izražavati tugu i veselje). Vrednovanje čuvstava redovito zavisi o osobnom stavu individua. Tako pesimisti nalaze u svijetu samo bol, a optimisti su sretni što i "na trnju mogu brati ruže." Ista čuvstva mogu biti konstruktivni i destruktivni elemenat u životu. Ona su po sebi moralno indiferentna stanja. Moralnu kvalifikaciju dobivaju, uz svijesno-voljni faktor, po predmetu kojemu su usmjerena te načinu i mjeri kojom se očituju. Iz toga vidimo kako su u čuvstvenom životu čovjeka važni njegovi vjerski nazori.
Elementarni osjećaji ugode i neugode utkivaju se u sve ostale osjećajne aktivnosti. Mogu se stabilizirati kao duboka i trajna čuvstva ili emocije (ljubav-mržnja, radost-žalost i si.) ili explodirati u kratkotrajnim i naglim uzbuđenjima (afekti: strah, srčba, bol, šok, stres...). Emocije utječu na naše fiziološke procese, na duševnu djelatnost kao i na vanjsko držanje (reflexne i nehotične kretnje). Pretjerane emotivne reakcije odudaraju od tipa savršenog čovjeka, jer ga vuku u niže iracionalne i nagonske sfere.
Uobičajena je dioba čuvstava na "niža" (vezana uz čulnu ugodu) i "viša" (religiozna, estetska, patriotska itd.). Dominantno pak čuvstvo u ljudskom životu jest ljubav, odnosno mržnja. Ljubav je najplemenitiji osjećaj, ali se i ona, nažalost, može izroditi. Sva ostala čuvstva su na neki način pozitivni ili negativni derivati ljubavi. Čak i mržnja nije ništa drugo nego deformirani oblik ljubavi. Tri su glavne vrste ljubavi: rodbinska, prijateljska i sexualna. Na dva načina se može ljubiti: čistom ljubavlju ("amor benevolentiae": očarani smo odlikama ljubljenoga, spremni smo se žrtvovati za nj) ili pak zainteresiranom ljubavlju ("amor concupiscentiae", u voljenom tražimo vlastito dobro). Imamo i dva reda ljubavi: naravni i nadnaravni.
.
Ako neka čuvstva zauzmu potpunu i dugotrajnu prevlast u čovjeku i pretjerano ga usmjere samo u jednom pravcu, tako da pred njihovom "žestinom ustukne volja i razum, kažemo da su to onda strasti. One u većoj ili manjoj mjeri zamračuju pamet, koče volju i ograničuju slobodu. Kad su svojevoljno podržavane, ne umanjuju odgovornost. Dapače, još je većma povećavaju. Strasti su nespojive sa savršenstvom, pa i s naravnim. Obaraju čovjekov moralni lik, skučuju njegove horizonte, zarobljuju mu volju i razaraju značaj.
*
(Mnogi asketski pisci nazivaju strastima ("passiones") - držeći se skolastičke terminologije - općenito sva čuvstva. No to nije ispravno. Strasti označuju afektivnu prekomjernost, duševnu patnju (riječ "strast" dolazi od "s t r a d a t i"), psihički nered.)
*
Premda emocije sačinjavaju posebnu duševnu sferu, nisu potpuno samostalne. One mogu biti od razuma pozitivno ili negativno vrednovane, a od volje prihvaćene, odbijene ili blokirane.
----------------------
LITERATURA
V. Marcozzi, Ascesi epsiche. Morcelliana, Brescia 1958.
E. Gellhorn (ed), Emotions and emotional disorders. Harper, New York
1963.
A. Roldan, Ascetica epsicologia. Ed. Paoline, Roma 1965. R. Matignon, Vie consacree et equilibre psychique. Privat, Toulouse 1965. W. A. Hofmann, Trainiere Deinen Willen. 3. izd. Winkler, Wien 1969. A. Forest,L' avenementdel'ame. Pariš 1973. E. Marin i dr, L' unite de V homme. Seuil, Pariš 1974. J. Seifert,Le/ft undSeele. Pustft, Salzburg 1974. H. J. Bogen, Mensch aus Materie. Droemer Knaur, Munehen 1976. J. Dominian,Maturite affective et vie chre'tienne. Cerf, Pariš 1978. W. R. Uttal, The psychobiology ofmind. Wiley, Chichester 1978. K. T. Strongman, The psychology of emotion. II izd. Wiley, Chichester
1978.
H. Barz, Vom Wesen derSeele. Kreuz, Berlin 1979. AA. W,L" anima. Ed. Dehoniane,Napoli 1979. J. C. Eccles, The human mvsterv. Springer Int, New York 1979.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2012 08:09 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
================
MORALNA DOBRA
================
Čovjek je stvor po svojoj biti, ali je i stvaralac po svome djelovanju, jer djelom stvara i dotjeruje svoj moralni lik, dakle i svoje savršenstvo. Naravno savršenstvo je naime plod svjesnog nastojanja na etičkom polju. Preduvjet mu je sloboda, izvodilac savjest, a cilj - savršena ljudska ličnost.
.
---------
SLOBODA
Uz svijest i volju sloboda je temeljno moralno dobro. Znamo iz iskustva i psihologije da je ljudska volja slobodna, nije vezana na determinizam fizičkih zakona tjelesa (fizička sloboda), sama odabire sredstva za izvršavanje svojih ciljeva birajući između više motiva (psihička sloboda) i može se oduprijeti vlastitim i tuđim poticajima na zlo ili pak na njih pristati (moralna sloboda, liberum arbitrium). Ljudska sloboda nije samo sloboda "od nečega" (negativna sloboda) - jer takvu imaju donekle i životinje - već sloboda "za nešto", sposobnost opredjeljenja, izbor vrednota, finalitet. Činjenica slobode omogućuje ćudoredni poredak, a tako isto i svako asketsko nastojanje. Bez nje bismo bili samo automati Ui u najboljem slučaju životinje nesposobne za pravi i potpuni ljudski čin (actus humanus) čiji su elementi svjesnost, voljnost i sloboda11. Bez dara slobode volja bi nam bila potpuno suvišna. U slobodi se rađa odgovornost, razvija ličnost, odgaja savjest i stječu zasluge. Bog toliko poštuje ljudsku slobodu daje radije dopustio grijeh nego prisilu, radije smrt Sina na križu nego "munje i gromove s neba". U slobodi se je začela tragedija čovječanstva (iskonski grijeh, mogućnost zla uopće), u slobodi sazrijeva i njegova katarza (kajanje, ispaštanje, obraćenje, askeza). S njome je počelo zlo, s njome treba da se povrati dobro.
Sloboda je sposobnost naše volje da stupi u akciju, da se opredijeli za oprečna djela, moć izbora između dobra i zla. Ukoliko predstavlja svojevoljno i razumno opredjeljenje dobru - sloboda je naša snaga. No, ukoliko pretpostavlja mogućnost izbora zla - ona je naša slabost, nesavršenost12.
Savršeno biće odbija svako zlo, ne može se za nj odlučiti. Stoga Bog - najsavršenije i najslobodnije biće - nema slobode izbora zla (libertas contrarietatis). Čovjek nažalost - baš zato što nije savršeno biće, a k tome ranjeno istočnim grijehom - može zlorabiti svoju slobodu na zlo. Ali, s druge strane, njegova sloboda uključuje osjećaj odgovornosti, svijest krivnje ili zasluge, čuvstvo kajanja i težnju za očišćenjem, pa mu tako otvara put k savršenstvu13. Problem (naravnog) savršenstva je zapravo problem čovjekove slobodne volje.
Najveća afirmacija slobode jest asketski život. Našu naime slobodu najviše slabi sklonost prema sjetilnim dobrima. Kod grješnika se sloboda raspli-njuje i utapa u moru sirenskih poziva i omama. Ona postaje igračka strasti, rob ne gospodar. Ništa pak toliko ne jača volju i ne utvrđuje našu slobodu, koliko svojevoljno odricanje od tjelesnih užitaka. Čim manje želja, tim manje okova. Askeza je najbolja škola slobode.
.
--------------
SAVJEST
Vrhovna i temeljna norma moralnosti je svetost Božja ("Ordo rerum in finem ultimum, ratio divina")- Ljudskim silama dostižna, ali daljnja, norma je razumna čovječja narav (ratio humana). Bliža i praktična norma ćudorednog djelovanja je naša savjest (conscientia). Ona u sebi sadrži moralni sud o našim djelima. Neumitno sudi u svakom konkretnom slučaju dnevnog života. U vremenskim situacijama primjenjuje vječne zakone. Glas je Božji u nama14. Zato nije podložna ljudskim zakonima. Nemoralno je raditi protiv vlastite savjesti kad nam nešto nalaže ili zabranjuje. Glavno pravilo savjesti je: "čini dobro, izbjegavaj zlo" ili još preciznije: "ovo moraš činiti (jer je dobro), ono ne smiješ činiti-(jer je zlo)." Jednako tako savjest nas potiče i na asketskom području da uvijek radimo ono stoje bolje i savršenije.
Elementi zdrave savjesti su: a) spoznaja dobra i zla, pretpostavlja se moralni red; b) svijest dužnosti: uvijek činiti dobro i mrziti zlo, obaveza za svakog čovjeka i u svakom činu; i c) nutarnja sankcija: duševni mir ili nemir (grižnja savjesti). Naša savjest obavlja svoj sveti posao u tri faze: 1) prije čina čovjeka potiče na dobro ili odvraća od zla, 2) tokom čina odobrava ili neodobrava započeto djelo, 3) nakon čina hvali ili kudi, čini čovjeka zadovoljnim ili nezadovoljnim. Jedino kod posve pokvarenih ljudi savjest znade zatajiti. Ako je bila previše neslušana ili gažena, ušuti. To je njezina najveća kazna. Zato Isus opominje: "Pazi dakle da svjetlo stoje u tebi (tj. savjest) ne postane tama". (Lk. 11, 35).
.
"Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini" (Get S, 16).
"Bez pravilne i čvrste savjesti nije moguć duhovni napredak. Savjest onoga koji teži za savršenošću mora biti nježna i osjetljiva, sposobna za najsuptilnije finese svetosti. Stoga odgoj savjesti spada u najosnovanije dužnosti svakoga čestitog čovjeka. Jer...", - kako to dobro opaža francuski moralist Lottin - "savjest nije isključivo čin razuma, nego i plod dobre volje. Glavni uvjet savršene savjesti jest - vjerno slijediti njezin glas"!
.
------------
LIČNOST
Čovjek je stvorenje, ali ne gotovo, svršeno, savršeno. Bog je samo započeo stvaranje čovjeka, a dovršiti ga mora čovjek sam. Bog mu je dao unaprijed sve potrebito: duševne i tjelesne moći, slobodu i savjest, vjeru i milost. Pravilnim usmjerenjem svih svojih mogućnosti čovjek je dužan dovršiti vlastitu izgradnju, tj. postati savršena ljudska ličnost, stoje 'la piu nobile e la piu strabiliante opera delle creazione"16. Kad bude uzdignuta u nadnaravni red, ova će ličnost postati dijete Božje.
A što je to ličnost? To je ljudska osoba koja ima svoje "lice", svoje nutarnje duhovno lice. Ne samo izvanjsko tjelesno, a niti samo neki bezlični i neosobni duh. Ne, svaki čovjek treba da ima svoj cjeloviti, jedinstveni i karakteristični lik, tj. da bude ličnost. Tjelesna fizionomija nije dovoljna za razlikovanje ljudi. Svoje pravo lice čovjek otkriva po svojoj duševnoj fizionomiji. Po tome što je osoba razlikuje se od životinje, a po tome stoje ličnost razlikuje se od drugih osoba, od gomile i mase17. Ličnost znači individualnost, samostalnost, cjelovitost, stvaralaštvo. Ona nam otkriva što koji čovjek jest (psihološka ličnost), što može (dinamična ličnost) i što hoće (idejno-voljna usmjerenost, moralna ličnost). Ličnost se ne rađa s čovjekom. Ona se razvija postupno putem iskustva i borbe, duševnim sazrijevanjem, odgojem, a najviše samoodgojem. Da se može rascvjetati, potrebna joj je sloboda.
U vulgarno-društvenom žargonu riječ ličnost označuje uglednu osobu (personnage, personaggio), ali to nije prava ličnost (personalitć, personalitd).)
.
Svaku ljudsku ličnost sačinjava svijest o vlastitome jastvu i o svojoj nesaopćivoj individualnosti, smisao za odgovornost, svojstveni način mišljenja, htijenja i čuvstvovanja, a osobito nastojanje oko moralnog usavršavanja. U-pravo na moralno - asketskom polju čovjek pokazuje svoju pravu vrijednost. Sve drugo ljude nivelira, ali njihov moralni lik ih distingvira. A opet, na drugoj strani, ništa toliko ne približava čovjeka Božanstvu, koliko rad oko svetosti. Svojim posvećivanjem čovjek dovršava u sebi "sliku i priliku" Stvoritelja, otkriva lice Božje u svojoj duši, usklađuje svoj lik Božjemu liku, postaje ličnost. U tome je smisao kršćanske osobnosti.
Izgrađenu ličnost obično nazivamo karakterom . Potpuno ispravno, jer nema ličnosti bez njezinih vlastitosti, karakteristika. To je čovjek upravo onakav kakav jest s određenim osobnim osobinama. No u moralno-asketskom smislu je karakter nešto drugo: ideal i norma, čovjek kakav bi trebao biti. Ljudskoj osobi karakter daje stabilnost, trajnost, cjelovitost, dosljednost samoj sebi. Karakteran čovjek (značaj!) očituje se po ovim dvjema značajkama: 1) da ima svoje vlastito mišljenje, idejni stav, životno uvjerenje i 2) da se vlada dosljedno svome uvjerenju. Tko nema vlastitih načela i osobnog uvjerenja nije ličnost. Tko ne živi po svojim načelima nije karakter. Krivo se pripisuje karakternost biološkim, hereditarnim i društvenim faktorima . Karakternost je u prvome redu plod askeze i volje, a onda tek stvar temperamenta. "Le caractere est la maniere relativement une et constante de sentir, de penser, de vouloir" (Fouillee).
.
------------------------------
OSOBNA ZRELOST
Karakter, i kao psihička činjenica i kao asketski zahtjev, pripada svakoj osobi. Pojam osobnosti pak upućuje na ljudsko sazrijevanje prema vlastitom identitetu i integritetu. Osoba naime etimološki dolazi od sintagme o - sebi - biti, a latinska riječ persona od per-se-una (u sebi jedna). Ne može o-sebi-biti onaj koji nije samostalan i nema stabilnosti u samom sebi. Ne može biti jedinstvena osoba ako je u sebi podvojena, rastrgana, nedovršena i nezrela. Zrelom se osobom zove samo kompletna, cjelovita, jedinstvena i samostalna ličnost.
.
(Tako, među ostalima, i Royo Marin: "Teologia della perfezione cristiana", Roma 1960, str. 925. Isto tako je pogrešna dioba karaktera na "dobre i loše", apatične, afektivne, cerebralne, aktivne, pasivne itd. (kako to čine Tanquerey 11 * i Benigar str. 363, kao i mnogi drugi). Karakter može biti samo dobar (ako postoji), on je nedjeljiv. Kad kažemo za nekoga da je "loš karakter", zapravo mislimo da nije nikakav karakter. Karakter je moralno-psihološka kvalifikacija jednaka za sve ljude. Može, dakako, postojati u različitim stupnjevima (čovjek može biti više ili manje karakteran), ali ne u raznim oblicima. Gore spomenuta podjela karaktera se zapravo odnosi na temperamente. "Tous les hommes ont un caractćre, tous n *ont pas du caractere" (Dictionnaire de spiritualite, Tome II, Beauchesne, Pariš 1953, col. 122).
.
Potpuna zrelost mora biti i tjelesna i duševna. Tjelesno je zreo organizam koji je skladno i cjelovito razvijen, sposoban da se reproducira, rađa novi život i donosi plodove. Duševno je zreo čovjek koji je inteligentan, afektivno uravnotežen i voljno samostalan. Oznake zrelosti kod čovjeka jesu:
- izgrađen svjetonazor: smisao i svrha života,
- moralno usmjeravanje prema dobru, savjesnost i odgovornost,
- prihvaćanje stvarnosti (realizam), razuman i pravilan odnos prema njoj,
- prihvaćanje drugih osoba, prijateljski i komunikativan stav, pozitivni međuljudski odnosi,
-harmonija čuvstava i svih ostalih elemenata čovještva,
-stvaralačko uključivanje u društvo (svijest rada, dužnosti i odgovornosti),
- sposobnost rasuđivanja, slobodnog izbora i donošenja odluka,
- sklad naravi i nadnaravi.
Zrelost je dinamičan pojam i uvijek uključuje razvitak, teži punini. Ako je osoba stvaralaštvo, onda je i učenje, uvijek novo stvaranje. Ako je samoostvarenje (selfrealization), onda je to u zajednici drugih osoba i na zajedničku izgradnju. Ako je sloboda, tad je i odricanje i odgovornost. Ako je punina, ne može to biti bez rasta i dozrijevanja. Ljudska zrelost uvjet je i za kršćansku zrelost. Milost gradi na ljudskoj podlozi. Poput Krista i milost se "utjelovljuje" u čovječju konkretnu zbilju. Stoga je osobna nezrelost zapreka duhovnom napretku, a zrelost joj je pretpostavka.
Nažalost, ljudska zrelost nije nikada gotova, završena i savršena. Upravo stoga i postoji dužnost usavršavanja. Tjelesnog, duševnog i duhovnog.
--------------------
LITERATURA:
G. del Lago, Dinamismi della personalita e Grazia. LDC, Torino 1970. N. Fabre,Educazione della coscienza nel fanciullo. LDC, Torino 1970. G. Flick, Coscienza e sviluppo della personalita. Ed. Dehoniane, Bologna
1971.
B. Lonergan, Grazia eliberta. Ed. Gregoriana, Roma 1971. E. Blumenthal, Wege zur inneren Freiheit. Rex, Munchen 1972. G. Greshake, Građe als konkrete Freiheit. Griinewald, Mainz 1972. R. M. Hare,Freiheit und Vernunft. Patmos, Dusseldorf 1973. H. Rotter,.Frez7ie# ohneNormen? Tvrolia, Innsbruck 1977.
A. J. Novak, Gewissen und Gewissensbildung heute. Herder,Wien, 1978.
B. J. Boelen,Personal maturity. Seaburv Press, New York 1978. J. Fuchs (Hg), Das Gewissen. Patmos, Dusseldorf 1979.
H. J. Clinibell, Growth counseling. Abingdon, Nashville 1979.
K. Wojtyla, Person und Tat. Herder, Freiburg 1981.
L. de Lorenzi, Freedom and Love. St. Paul s Abbey, Rome 1981.
R. Barenz,Ltes Gewissen. II izd. Echter, Wiirzburg 1981.
B. Kiely, Psicologia e teologia morale. Marietti, Casale Monferrato 1982.
S. Hrnjica, Zrelost ličnosti. Zavod za udžb. Beograd 1982.
0. H. Pesch, Frei sein aus Gnade. Herder, Freiburg 1983.
J. Ansaldi, Ethique et sanctification. Labor, Geneve 1983.
N. Brown, The worth of Person. Cath. Inst. of Sydney, Sydney 1983.
S. Rehrl (Hg), Christliche Verantwortung. Pustet, Salzburg 1983.
G. Agresti, Maturita umana e cristiana. Ancora, Milano 1983.
A. Laun, Das Gewissen. Tyrolia, Innsbruck 1984.
J. W. Fovvler, Becoming adult, becoming christian. Harper, S. Francisco 1984.
N. Hamilton, Maturingni the christian life. Geneva, Philadelphia 1984.
H. J. Clinibell, Grovvth counseling. Abingdon, Nashville 1979.
K. Wojtyla, Person und Tat. Herder, Freiburg 1981.
L. de Lorenzi, Freedom and Love. St. Paul s Abbey, Rome 1981.
R. Barenz,Dkzs Gewissen. Ilizd. Echter, Wiirzburg 1981.
B. Kiely,Psicologia e teologia morale. Marietti, Casale Monferrato 1982.
S. Hrnjica, Zrelost ličnosti. Zavod zaudžb. Beograd 1982.
0. H. Pesch, Frei sein aus Gnade. Herder, Freiburg 1983.
J. Ansdldi,Ethique et sanctification. Labor, Geneve 1983.
N. Brown, The worth of Person. Cath. Inst. of Sydney, Sydney 1983.
S. Rehrl (Hg), Christliche Verantwortung. Pustet, Salzburg 1983.
G. Agiesti, Maturita umana e cristiana. Ancora, Milano 1983.
A. Laun, Das Gewissen. Tyrolia, Innsbruck 1984.
J. W. Fowler, Becoming adult, becoming christian. Harper, S. Francisco
1984. N. Hamilton, Afa/wrinLm" the christian life. Geneva, Philadelphia 1984.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: SAVRŠENSTVO
PostPostano: 26 srp 2012 18:04 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
"C"
NADNARAVNO SAVRŠENSTVO
.
(KRŠĆANSKO SAVRŠENSTVO)
.
"Čovjek je nostalgija naravi za nadnaravi" (Škvorc, Vjera i nevjera, 185).
Bez naravnog savršenstva u čovjeku nema ni nadnaravnog1, jer - kako to znamo iz dogmatike - nadnarav gradi na naravi: "Gratia non destruit, sed supponit et perficit naturam" (Toma, Summa theol. 1,1,8, ad 2). Zbog toga nam je bilo potrebito najprije upoznati glavne uvjete naravnoga savršenstva. I sada, nakon što smo se potrudili da usavršimo svoj naravni život, možemo pristupiti proučavanju vrhunaravnoga.(Preziranje naravne djelatnosti i savršenosti je kvijetistička zabluda, osuđena od Crkve (g. 1687.).
Prva će nam briga biti da steknemo jasne pojmove o kršćanskom savršenstvu. Upoznavši njegov formalni element (milost) i mogućnost ostvarenja milosnog života, vidjet ćemo kakav stav treba zauzeti prema kršćanskom savršenstvu (dužnost usavršavanja).
.
----------------------------------------------
NADNARAVNO SAVRŠENSTVO
Dok čovjek živi samo u okvirima naravi i posjeduje samo naravno savršenstvo, on ostaje "stari čovjek" (Kol 3,9) i "staro tijesto" (I Kor 5, 7), pa prema tome živi "po tijelu" (Rim 8, 6). No njegov Stvoritelj ga je pozvao na nadnaravni život, hoće da bude "novi čovjek", da živi "po Bogu" i "po duhu" te da djeluje po "duhovnoj razboritosti". Zbog toga nam je potrebno nadnaravno savršenstvo, jer "ono što je rođeno od tijela tijelo je - tvrdi Isus (Iv 3, 6) - a stoje rođeno od Duha duh je".
.
POJAM
Već znamo što je to naravno savršenstvo. Ono je punina svih dobara koja pripadaju naravi nekog bića. Savršenstvo mora biti punina, jer praznina, pa bila ona i djelomična, ukazuje na manjkavost, nesavršenost. Punina pretpostavlja pozitivni sadržaj, dakle odlike, vrline i dobra što je sačinjavaju. Te odlike nisu nešto sporedno, one moraju pripadati nosiocu savršenstva e da bi mogao postići svoju svrhu. On ima na njih naravno pravo.
Nosilac naravnog savršenstva, razumljivo, može biti samo biće naravnog reda.
Analogno pojmu naravnog savršenstva zamišljamo i suštinu vrhunaravnoga. Ono je, prem tome, punina dobara koja pripadaju nekom nadnaravnom biću. Jasno da to može biti punina isključivo nadnaravnih odlika koje služe subjektu za postizavanje vrhunaravnih ciljeva. "Nadnaravnim" zovemo ono što ne pripada naravnom redu stvorova i (naturae indebitum), nadilazi njegove moći, potrebe, zahtjeve i zasluge. Vrhunaravno je jer stvarno sačinjava novi viši red postojanja i djelovanja, drukčiji i superiorniji od ljudske naravi. Stoga nadnaravni život ima svoje vlastite - uvijek nadnaravne -izvore (milost), ciljeve (Bog), sredstva (Objava, sakramenti) i zakone (kršćanstvo, moral).
.
Ako subjekt nadnaravnog života ima pravo na svoje nadnaravne odlike, ako mu one nužno pripadaju i tvore njegovu bit, onda je on potpuno savršen, tj. Apsolutno nadnaravno biće (Bog). Ako pak neko biće nema pravo na vrhunaravne darove, jer i samo pripada naravnom redu (čovjek), onda ih može dobiti samo po darežljivosti i dobroti Apsolutnoga. A to je m i 1 o s t. Pošto čovjek po svojoj naravi nema pravo na vrhunaravnu savršenost, ona mu ne pripada osim po milosti. Milost Božja ga uzdiže u nadnaravni red, milost ga obdaruje vrhunaravnim životom i dobrima. Ukratko: nadnaravno savršenstvo jest život milosti u čovjeku.
Zbog toga je milost formalno počelo nadnaravnog života. Cilj mu je pak ujedinjenje s Bogom kao zadnjom svrhom i srećom djeteta Božjega. Sredstva mu pruža sama Nestvorena Milost i potpuno su nadnaravna. Zakon vrhunaravnog života se nalazi u objavljenoj volji Božjoj, a svjetlo mu daje krepost vjere (lumen fidei).
.
MOGUĆNOST
No, da li je to uopće moguća stvar nadići svoju narav i prijeći u novi viši red bivovanja (postojanja/življenja)? Je li moguć skok iz naravnoga u nadnaravno? Kako to da isti čovjek nosi u sebi dva međusobno različita života?
Pred nama se postavljaju dva ključna pitanja.
Prvo je teoretsko: mogućnost kvalitetnog skoka u nadnaravne sfere, a drugo historijsko: da li je uistinu Bog nešto takova s čovjekom izveo?
.
JE LI, DAKLE, MOGUĆ SPOJ NARAVI I NADNARAVI?
Prije svega moramo shvatiti da to nisu proturječni pojmovi, već samo različiti. Nadnarav nije negacija naravi, ne ruši je niti odbacuje. Dapače, ona pretpostavlja narav kao osnovu na kojoj počiva. Milost se nadograđuje i ugrađuje u već postojeću ljudsku narav. Ona se čak p rilagođuje prirodi čovjeka, njegovim mogućnostima i potrebama, tako da među njima vlada sklad i harmonija. Kako smo već rekli: gratia supponit et perficit naturam. Kao najveće dobro Bog želi da se prelije u svako svoje stvorenje, a naročito da saopći svoju dobrotu razumnim bićima. "Bonum est diffusivum sui" (=svojstvo je dobra da se razdaje). Njegova ga ljubav navodi da u onome koji je bio samo Njegova "slika" probudi i svoj božanski život, tj. da ga učini svojim djetetom.
Osim toga u čovjeku, podatnom djelu Tvorca svega, leži pasivna mogućnost prelaza u viši red("potentia oboedientiali s." )
Neki moderni teolozi (Rondet, Lubac, Bouillard, K. Rahner) drže da je "potentia obedientialis" preslab izraz da se označi vrhunaravna određenost čovjeka. Po njima čovjek nije samo sposoban za nadnaravni red, već upravo za nj i stvoren, u sebi nosi usmjerenje prema nadnaravi. Čisti naravni čovjek nije nikada postojao. Historijski čovjek, onaj stvarne "Božje odluke", čovjek je milosti. Pa kad je izgubi, ostaje u njemu težnja za nadnaravi (nadnaravni existencijal!). Potpuni čovjek je samo onaj u redu milosti.
.
STVARNOST
Vidimo, dakle, da je čovjekov vrhunaravni život izvediv i moguć bilo sa strane Božje bilo sa strane ljudske uz pomoć Božju. No, da li je i o s t v a-r e n? Je li Bog zaista uzdigao čovjeka u nadnaravni red?
Jest! To nam svjedoči sv. Pismo.
Bog se je požurio da pokloni svoju milost odmah prvim ljudima (Gen. 1, 26.. 2,18.. 3, 8.. Eph. 4, 23). Iza kako su je oni proigrali, nanovo nam je vraća po svome Jedincu: "Svakome od n a s (tj. kršćana) dana je milost po mjeri dara Kristova." (Ef. 4,7). Milost nas posvećuje i napunja Duhom Božjim daleko više nego bilo kakav hram: "Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama? Ne pripadate samima sebi." (I Kor. 6,19). A zašto ne pripadamo sami sebi? Jer nismo više obični, "svoji" ljudi. Sada smo Očevi, Njegova smo djeca i ne živimo "svojim" životom, nego božanskim: "A da ste sinovi, dokazuje činjenica što je Bog poslao u vaša srca Duha svoga Sina koji viče: "Abba - Oče"! Dakle, nisi više rob, nego si n." (Gal. 4, 6). Stoga nas i Krist priznaje svojom braćom: "Idem k Ocu mome i Ocu vašemu." (Iv. 20, 17). A sv. Ivan zanosno kliče: "Ljubljeni, sada smo djeca B ožj a." (I Iv. 3,2).
Bog dakle hoće da bude naš Otac. No ocem se postaje samo rađanjem. Stoga nas je Stvoritelj morao još i roditi. Kako? Rađanje je moguće na dva načina: naravnim putem (dajući drugome živi dio svoje naravi, tako je rođen Isus u krilu presvetoga Trojstva) ili nadnaravnim putem - po milosti. Nije nas mogao roditi naravnim putem (jer to je bilo moguće samo jednom, kod rađanja Druge Božanske Osobe), pa je preostalo samo milosno rođenje, po kojemu smo postali "novo stvorenje" (II Kor. 5,17) "da bismo i mi živjeli novim životom." (Rim. 6,4). Tako je milost zapravo rađanje čovjeka na božanski život.
.
SKLAD
Milosnim rađanjem je kršćanin obogaćen dvostrukim životom, čija oba pola savršeno skladu. Nema ni logičke ni teološke zapreke da koegzistiraju. Među njima nema nepremostivog jaza. Milost je "sjeme slave" ili još bolje "sjeme Božje" (I Iv. 3,9) posijano na njivi naravi. "Iako je kršćanstvo diglo čovjeka u svrhunarav, time nije otelo čovjeku njegov naravni ideal, već je samo u taj isti ideal stavilo božanski život." (Rudolf Brajčić - Čovjek, Zagreb 1965, str 42). Nema ni govora o tome da bi milost mogla učiniti nasilje ljudskoj naravi. Naprotiv, ona našu narav pomaže, liječi, oplemenjuje i usavršuje. Preobrazuje ju do tog stupnja da, na neki način, "nadnarav" postaje naša "druga nara v." Naravni i nadnaravni život u čovjeku stapa se u jedan jedini život, kojemu je radikalno počelo ljudska narav a formalno počelo milost(Stoga nadnaravni zakoni ne ukidaju naravne moralne zakone. (V. Fuchs: "Thcologia Moralis Generalis" str. 76.)..
.
Prof. Gračanin je zgodno usporedio (v. dr. Dj. Gračanin - Vjerodostojnost objavljenje religije, Zagreb 1961, st. 142) čovjekovu sposobnost za oba reda sa Remington-aparatom, čiji je motor reguliran na dvostruki električni napon: 110 i 220 volta. Kad bi se struja od 220 volta pustila u aparat voltaže 110, ovaj to ne bi mogao izdržati. Ali ako aparat ima ugrađen transformator, jednako je uporabiv uz bilo koji napon. Milost je onaj čudesni transformator kojim Stvoritelj usavršuje slabu ljudsku narav i čini je sposobnom za naravni i nadnaravni život skupa.
Dakle: milosni život unosi u čovjeka ne suprotnost, nego divni sklad. Onaj isti Cilj, za koji su stvorena sva bića, čovjek postiže svojim prirođenim sposobnostima ojačanim snagom milosti. Dakle, niti samo naravnim niti samo nadnaravnim, već skladnom suradnjom obaju.
S pravom veli Ch. A. Bernard: "Nadnaravni život ne razara čovjeka niti ga denaturalizira, on ga vodi radije do novog ljudskog savršenstva". "Lex gratiae est lex harmoniae",- PIŠE o. Truhlar.
--------------------
LITERATURA:
H. de Lubac, Le Sumaturel. Ed. Aubier, Pariš 1946. H. de Lubac,Le mysiere du sumaturel. Aubier, Pariš 1965. F. Juberias, La divinisacion del hombre. Coculsa, Madrid 1972. R. C. Neville, Soldier, sage, saint. Fordham Univ. Press. New York 1978. J. U. Loidi, // valore divino dell'umano.Ed. 3. Ares, Milano 1979. H. de Lubac, Petite catechese sur Nature et Grace. Favard, Pariš 1980. R. J. Hauser,/" his Špirit. Paulist Press, Ramsev 1982. J. Avelino de la Pienda, El Sobrenatural de los Cristianos, Sigueme, Salamanca 1985.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2012 18:05 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
ZAŠTO "KRŠĆANSKO?"
.
Sada imamo jasan pojam o kršćanskom savršenstvu. Ono je punina nadnaravnog života u kršćaninu.
Da je savršenstvo punina, to već dobro znamo. Ali zašto je život? Zato što Apsolutno Savršenstvo znači život: "Ja sam uskrsnuće i život" (Iv. 11, 25), a naše savršenstvo je sudjelovanje u Tom životu. Toliko smo savršeni koliko učestvujemo u Njemu, koliko ga u sebi posjedujemo. Na božanski život se rađamo milosnim rođenjem. "Zaista vam kažem: onaj koji vjeruje ima život vječni." (Iv. 6,47). Vječni je to život jer neće nikada više prestati.
Dosljedni vjernik "neće okusiti smrti zauvijek" (Iv. 8,52). "Vita gratiae est vera vita, vitae naturali inserta eamque maxime perficens"-
A zašto nadnaravni život zovemo kršćanskim? Zato što jedino kršćanin -jer je dijete Božje - može živjeti božanskim životom. Čovjek koji nije kršćanin ostaje samo dijete naravi, nije opravdan posvetnom milošću niti je utjelovljen Kristu i kao takav ne može primiti u sebe ništa vrhunaravno, o-sim djelatnih milosti.
Krštenjem se prima posvećujuća milost i postaje dijete Božje, sposobno živjeti Očevim životom. Samo krštenik hoda Kristovim putem, uživa svjetlo Kristove istine i živi kristovskim životom. Nitko drugi osim kršćanina nema uvjeta za takav život.
Uostalom, kršćanski živjeti znači živjeti s Kristom i u Kristu. On je "trs" a kršćani su "pruće" (Iv. 15, 1-8) i "udovi" otajstvenog Tijela kojemu je Isus glava (Ef. 4, 15). Tko ne pripada tom Tijelu ne može ni živjeti njegovim životom. Ne zaboravimo: jedan je jedini put u nadnaravno savršenstvo - Kristov put: "Ja sam put... nitko ne može doći k Ocu nego po meni." (Iv. 14, 6). Prema tome vrhunaravno savršenstvo je Kristovo, kršćansko savršenstvo .
.
---------------------
KRŠĆANSKI ŽIVOT
Svaki je život nešto sveta jer ima svoj izvor u Bogu živomu. I život biljke i život životinje je "svet", a najviše čovjekov. Čovjek je slika Božja i po svom življenju: živjeti znači životno sudjelovati u žicu samoga Praživota.
A što je kršćanski život? (U asketskoj literaturi nazivlje se još i "pobožni" život(ž.) - "bogooblični" ž. - "nutarnji" ž. - "duhovni" ž. - "milosni" ili "nadnaravni" život i si.). U svom osnovnom značenju (vita christiana in actu primo) to je život kršćanina pravednika koji živi u milosti posvećujućoj.
U svom potpunom smislu (in actu secundo) to je život samo onog pravednika koji se stalno trudi da svojim slobodnim i savršenim djelima, u stanju milosti i iz nadnaravne ljubavi učinjenim, po uzoru Kristovu i njegovom snagom na temelju ulivenih kreposti i darova, postane čim sličniji svome nebeskome Ocu i s njime se napokon ujedini (vječni život).
.
Svojstvo je života da raste, da se razvija, dakle usavršuje.
Bez težnje za savršenstvom ne možemo ni zamisliti kršćanski život. No ovaj život ne samo da izvire iz nadnaravi, nego se i izvršuje i usavršuje po njoj. Iako zahtijeva ljudsko djelo, bit mu je u vrhunaravnom djelovanju, u vršenju ulivenih kreposti i korištenju darova Duha Sv. Motive i ciljevi su mu isključivo nebeski: "Nostra conversatio in coelis est." (Phil. 3, 20).
Ne zahtijeva nužno extaze, viđenja ili čudesa, ali traži potpuno - i to aktivno - predanje Bogu u savršenoj ljubavi. Kad smo istaknuli nastojanje kršćanina da se sjedini s Ocem, htjeli smo naglasiti njegov sinovski odnos prema Bogu, no pri tome se ne smije zaboraviti da je to zapravo odnos prema Trojedinome Bogu. D
akle specifično kršćanski odnos. Naročito moramo imati na umu da smo postali Božjom djecom po Kristu i zbog njega. Mi smo sad "sinovi u Sinu". Kristova osoba, djela i milost jesu osovina pravog kršćanskog života. Inače ne bi bio "kršćanski".
.
Važno je također da se kršć. život ne shvaća kao neko pasivno stanje dobrote i predanja Bogu. Ne, to je premalo. Svaki život je akcija, dinamika, pokret. Inače nije savršenstvo. Radi toga, kadgod govorimo o savršenstvu, mi uvijek mislimo na dinamičko savršenstvo, tj. na život.
.
-----------------------------------------------
VIDOVI KRŠĆANSKOG SAVRŠENSTVA
Već smo vidjeli da savršenstvo može biti apsolutno i relativno. Kako je jedini Bog beskrajno savršen, ljudima preostaje samo relativno savršenstvo. Postižemo ga u dvije etape: ovdje na zemlji (zemaljsko s., perfectio viae) i zajedno s anđelima na nebu (nebesko s.,perfectio patriae, termini).
Asketika se bavi samo našim zemaljskim savršenstvom. Pošto se pak ovo izgrađuje suradnjom nadnaravnih i naravnih sila, dva su mu temeljna elementa: milost Božja (bitno s.,perfectio ontica, entitativa, essentialis) i čovječje nastojanje (moralno s., perfectio moralis, operativa). I moralno i bitno savršenstvo zovemo jednim imenom kršćansko savršenstvo.
.
Premda je, vremenski promatrano, kršćansko savršenstvo dvostruko - zemaljsko i nebesko - mi svoje proučavanje upravljamo prvotno zemaljskom savršenstvu, jer je ono uvjet i početak nebeskoga (perfectio inchoativa), stoji donekle u našoj moći, zavisi o našem nastojanju (nastojanje=askeza!), može se dotjerivati ili, ako bi bilo izgubljeno, natrag osvojiti. Nebesko savršenstvo pak više ne podliježe nikakvim promjenama.
Jednom postignuto niti se gubi niti povećava (perfectio consummata), jer se zasluživati može samo na ovome svijetu.
.
Pod sadržajnim vidom bitno kršć. savršenstvo se sastoji od trajnog posjedovanja posvetne milosti, ulivenih kreposti, darova Duha Svetoga i djelatnih milosti (stoga se zove i "habitualno" s., perfectio in esse).
Bit moralnoga savršenstva je djelotvorna kršćanska ljubav (prema Bogu i bližnjemu), koja se očituje vršenjem Božjih zapovijedi i savjeta te požrtvovnim nasljedovanjem Kristovih kreposti (stoga se nazivlje i "aktualnim" s., perf. in operari).
Možemo napomenuti da u svojoj dobroti Bog može odabrane stvorove obdariti posebnim izvanrednim savršenstvom, nedostupnim ostalima. Takovo je savršenstvo uživala bi. Djevica Marija (perfectio privilegiata).
.
Savršenstvo dijelimo na apsolutno i relativno.
Apsolutno je Bog.
Relativno - anđeli i ljudi, pa to relativno dijelimo na zemaljsko(ljudi) i nebesko(sveci i anđeli)
U zemaljskom savršenstvu razlikujemo bitno(habitualno) i moralno(djelatno). Oboje objedinjuje kršćansko savršenstvo.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 10  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr