www.tebe-trazim.com

.
Liječnici uglavnom dijele duševne bolesti na dvije velike grupe: psihoze i neuroze.
Psihoze su duševne bolesti u pravom smislu riječi. Glavna im je oznaka da zamračuju svijest, potpuno ili djelomično a nastaju obično uslijed organskih poremećaja ili naslijeđenih opterećenja.
Psihozom se gubi ili deformira ispravan odnos između bolesne osobe i realnosti (okoline, svijeta). One također paraliziraju volju, a čuvstva rasplamsavaju do paroxizma ili sasvim gase.
Psihoze mogu biti shizoidne, hipotimne, hipertimne, cikloidne, epileptoidne, i opsesione naravi.
Proizvode (teške) poremećaje u našem opažanju, predočavanju, pamćenju, mišljenju, rasuđivanju, zaključivanju, osjećanju, htijenju, govoru i radu.
Najpoznatiji oblici psihoza su: idiotizam (somatogeno bezumlje), oligofrenija (moždana zakržljalost), shizofrenija (rascjep svijesti), ludilo (dementia precox et senilis), delirij (bunilo), manije (preuzbudljivost), depresije (apatija, melankolija), abulija (bolest volje), moralno ludilo ("moral insanity", moralna bešćutnost, degenerici), paranoja (bolesna egzaltacija, umišljaj proganjanja), halucinacije (utvaranja) i razne sexualne perverzije.
.
Blaži oblik psihoze je psihastenija. Ona predstavlja lakše odstupanje od normale. Kod nje nema pravog pomračenja svijesti. Bolesnici zadržavaju svoju razumnost, svjesni su svoje bolesti, žele se izliječiti, ali im to ne uspijeva. Najviše je pogođena voljna i čuvstvena strana psihe.
Uzroci su većinom psihogeni. Evo najobičnijih psihastenija: afazija (poteškoće govora), agnozija (zaboravljanje), hipohondrija (sjeta), megalomanija (umišljena veličina), mitomanija (izmišljanje), fixne ideje (jedna jedina misao ovlada dušom), komploti (nutarnji neriješeni problemi), fanatizam (ideološka zagriženost), involucija (proces starenja) itd. Psihoze onemogućuju duhovni život, a psihastenije ga jako otežavaju.
------------

.
Neurozom nazivamo abnormalnu reakciju na normalne podražaje. Svijest bolesnika ostaje zdrava, ali njegov odnos prema svijetu postaje nezdrav. Pravilna komunikacija na relaciji ja - svijet poremećena je.
Procesom "potiskivanja" više je naglašen potsvijesni život.
Neuroza je kao neko neprobavljeno iskustvo. Uzroci su joj više vanjski (neadaptacija okolini) nego nutarnji. Nekada se je krivilo jedino živce zbog loše veze subjekt-objekt (živac=neuron).
Najobičniji uzroci što vode do neuroza jesu: sukobi u obitelji, društvu, školi, zvanju, odgojne pogreške, napeta atmosfera, traume, razočaranja, neuspjesi, neshvaćanja, strah od rada i odgovornosti, iscrpljenost, stambene i radne neprilike, ratna stradanja, šokovi, stresovi, frustracije i sl.
Najčešća oznaka svih vrsta neuroza jesu stanja t j e s k ob e i nelagodnosti. To je kao neko upozorenje, neki alarm da s našom psihom neštd nije u redu. Kad se bolesnik ne osjeća doraslim svojim zadacima, onda si traži spas bijegom u bolest.
.
*(Jedan veoma čest primjer kako se stvaraju neuroze: đak polaže ispite. Precjenjivao je svoju inteligenciju i pamćenje, nije se trudio ni učio, a očekivao je uspjeh.
Na ispitu je imao tremu i nemirnu savjest, pao je. Mjesto da uvidi svoju krivnju i nastoji oko popravka neuspjeha (što bi bila normalna reakcija), on svaljuje krivnju na drugoga (profesore, drugove), poziva se na bolest, (trema, mito, protekcija i sl.).
Ako se slučaj ponovi više puta - sa svojim posljedicama: gubitak razreda ili škole, sramota, strah od roditelja itd. - neuroza je gotova.)*
.
Neuroze obično počinju već u djetinjstvu, a najviše se očituju u mladenačkim i zrelijim godinama.
Najraširenije neuroze su: skrupuloznost (o kojoj smo već govorili), fobije (tjeskobe, bezrazložni strah), opsesije (prisilne misli, slike i predodžbe), kompulzija (prisilni čini), pedantnost (sitničavost), histerija (mušičavost) i razne profesionalne neuroze.
.
Neurastenija je blaži i neodređeni oblik neuroze. Nema nikakve organske promjene i obično je bolesnik nije ni svjestan. Očituje se najviše u stalnom zamoru i živčanoj iscrpljenosti.
Simptomi su joj: nesanica (ukoliko pacijent spava, san mu ne donosi okrepe, ujutro se osjeća umornijim nego navečer), uporna glavobolja, rastresenost, zaboravnost, nesposobnost koncentracije, osjetljivost, razdražljivost, slab apetit, loša probava itd.
.
Neurastenik ne voli društvo, rado samuje, osjeća neko nutarnje nezadovoljstvo. On iskreno teži savršenstvu kod sebe i drugoga.
Neuroze su samo smetnje, ali nikako zapreke svetosti.
Izrazito jake neuroze, osobito kad je bolesnik prepušten sam sebi ili živi u neprikladnoj okolini, mogu dovesti do teških psihopatija.
Iako imaju poteškoća, neurastenici su podatni duhovnom usavršavanju, osim ako nisu stekli krivo uvjerenje da njihova "nervoza", opravdava sve excese i oslobađa ih od asketskih nastojanja.

.
Radi svoje raširenosti među tzv. "pobožnim" ženama dvije duševne bolesti zaslužuju posebni spomen. To su histerija i halucinacija.
Histerija je jako raširena neuroza, osobito među ženskim svijetom, ali joj plaćaju danak i muškarci.
Ona je egocentrična reakcija bolesnika na emotivno-imaginarnoj bazi. Inteligencija mu je netaknuta, ali smisao za realnost i istinu pokvarena. Mašta histerika je hipertrofirana.
Volja je doduše željna dobra, ali preslaba za samoodricanje i ustrajnost. Htjela bi naime postizati uspjehe putem "kratkog spoja".
.
Po svom temperamentu je histerik impulzivan, rob svoje čuvstvenosti, stoga i mušičav.
Život mu je san, a snovi život.
Uvijek misli na sebe i hoće da bude centar pažnje. Ako mu to ne uspijeva realnim vrlinama, utječe se svojoj i tuđoj imaginaciji, jer su mu voljnokritičke sposobnosti slabe.
Poticane sugestijom i varanjem drugoga, a svrši autosugestijom i varanjem sama sebe.
Umišlja, izmišlja, glumi, pravi scene, pretjerava, hoće da frapira.
Pod svaku cijenu traži sućut i pažnju, pa stoga exibicira bolestima i napadajima.
Histerik posjeduje sposobnost pretvaranja duševnih bolova u tjelesne simptome, (tzv. konverzioni simptomi). Tako on može doživljavati hipersensibilna i anestetična stanja, napadaje plača i smijeha, grčeve, vaskularne mrlje, izljeve i čireve, oštru glavobolju, drhtanje, kljenut, poremećaje vida, sluha i govora. No svi ti ispadi se događaju u-vijek pred svjedocima, gledaocima, publikom.
Histerik želi biti uvažen i priznat, hoće da bude netko ili nešto ("persone" u starogrčkom) i stoga mu treba maska ili krinka - "rollenspiel - teatar!
.
Ne smijemo zaključiti da su histerici neki varalice i simulanti (onda ne bi bili bolesnici!).
Oni većinom vjeruju u ono što govore, rade i glume.
Oni bi htjeli biti iskreno dobri, ali smatraju da se dobrota i svetost mogu "namjestiti". To su neka vrsta iskrenih farizeja.
Oni ne znaju na drugi način pokazati i dokazati svoju vrijednost, u koju su najiskrenije uvjereni. Poslije kriza, u normalnim stanjima, oni se i ne sjećaju "scene", a pogotovo njezina sadržaja.
Često puta su religiozni, a kako su redovito mitomani, nije im težak skok u viđenja, objave, halucinacije i stigme.
Vole sve ono stoje čudesno i mistično. Iako ne posvema, ipak su moralno odgovorni za svoja djela.
Histerija je nespojiva sa svetošću. No ima dosta slučajeva da histerici u svojim normalnim stanjima iskreno mole, žive kreposno i teže savršenstvu.
Dadu se uposliti u crkvene i karitativne poslove, koji iziskuju najveće žrtve, bez ikakve druge nagrade do li "priznanja". Ipak su sposobni za izvjesni duhovni život uz dva uvjeta: da se oslobode svoga egocentrizma i prepuste duhovnom vodstvu. No upravo tu je problem: kako ih osloboditi od njihova egoizma i uvjeriti da su bolesnici?
Lako je doći na kraj njihovim krizama - dosta je ukloniti "publiku" - ali to nije uvijek izvedivo (u obitelji, crkvi, redovničkim zajednicama).
.
Histerici u načelu žele duhovno vodstvo, naime tako da budu vođe svome "vođi"!
Sve je u redu dok ih duhovnik sluša. Zbog bilo kakve sitnice, koja je kadra povrijediti njihovu taštinu, spremni su mu postati najvećim dušmanima i ocrnjivačima.
Veoma opasno je primati njihove darove, povjerenja, pisma. Naivni svećenik može lako postati statistom na njihovoj pozornici, upasti u razapete zamke i upropastiti svoj dobar glas.

.
Halucinanti su mnogo rjeđi od histerika, no ništa manje opasni. I kod njih su brojčano jače zastupane žene. Idealna nadnaravna bića i drugi ljepši svijet su najprimamljiviji objekti halucinoza. Stoga rado izbijaju baš na religioznom području.
Halucinacija je psihoza priviđenja. Bolesnik vidi i čuje ono što postoji samo u njegovoj bolesnoj mašti.
Njegova osjetila rade "naprazno". Imaju senzaciju osjeta, čiji predmet i uzročnik ne postoji. Uvjereni su da njihova priviđenja odgovaraju zbilji.
Svoje iluzije, utvare i "viđenja" oduševljeno serviraju drugima.
Nekada "vide i čuju" neki određeni "predmet" (lik, glas, slika), a nekada nešto nejasno (šum, obris, miris, dodir). Koji put "ono" zapažaju samo jednim ćutilom ili pak s više njih.
Viđenje može trajati duže ili kraće vrijeme, ali vizionarstvo je trajna sklonost, bolesno stanje, psihoza.
Koliko puta smo sretali ljude i žene koje su "vidjele" Isusa i Gospu, "razgovarale" sa svecima i "čule tajne glasove"? I koliko puta su dobivene "poruke" bile "važne", čak i sudbonosne za Crkvu i čitavo čovječanstvo?
I koju li smo svetu srdžbu izazvali kad im nismo vjerovali?
Ovi dragi siromašni bolesnici nisu uvijek neuki i obični mali ljudi. To mogu biti i poznati velikani.
.
Kad jako sugestivne osobe naiđu na sugestibilnu publiku, one joj mogu nametnuti svoje umišljene vizije, pa onda nastaju tzv. kolektivne halucinacije.
Dobro su nam poznate iz povijesti, a bili smo im svjedoci i u našim danima ("Gospe na staklima"!). Veoma su pogibeljne za pravi religiozni osjećaj i duhovni život uopće. Budimo skupa sa sv. Crkvom mudri i oprezni kod razlikovanja pravih i krivih vizija.
Vizije nadnaravnih stvarnosti su moguće, ali iznimne. One su posebna i rijetka milost, povlastice svetih duša.
.
Halucinoze nije lako odstraniti, a ni halucinante vratiti zbilji. Od ove će nas bolesti očuvati poniznost, poučljivost i odanost crkvenom učiteljstvu.
Nećemo nikada težiti za religioznim senzacijama i čudesnim fenomenima. Stare svetačke legende, a i mnoge moderne hagiografije, čitat ćemo trijezno, cum grano salis. Više ćemo vjerovati Crkvi nego sebi: "Da i sam anđeo s neba dođe..."
------------
TERAPIJA
.
Ne možemo ulaziti u pojedinosti liječenja svake duševne bolesti. Navest ćemo glavna psihoterapeutska načela:
- 1. Čim opazimo kod sebe - ili nas na to drugi upozore - znakove duševne rastrojenosti, moramo se odmah dati liječiti.
Velim - dati se liječiti, a ne sami se liječiti. Treba provesti dvije vrste liječenja:
a) d u h o v n o, preko duhovnog vođe. Time treba svakako započeti: otvoriti ispovjedniku dušu i srce. Često su naši problemi, zadaci i potrebe vrlo teške a sile slabe. Nebeski Otac će nam pomoći preko duhovnog oca. Kada duhovnik uvidi da nam je potrebna i liječnička pomoć, on će nas uputiti i na
b) medicinsko liječenje kod katoličkog psihijatra, koji je dobar vjernik i stručnjak. U njega moramo imati puno povjerenje. On će potražiti uzroke naših anomalija, pronaći dijagnozu i odrediti metode liječenja (uvjeravanje, hipnoza, sugestija, psihoanaliza, trening, kemoterapija, psihokirurgija, grupno liječenje, behavior-therapv i sl.).
.
-2. Biti odvažan, ne misliti: izgubljen sam, propao čovjek, ruševina. To nije istina, mnogi su psihopati ozdravili. Komplex manje vrijednosti samo mi škodi. Uostalom i nema mnogo sasvim normalnih ljudi. Skoro svaki je u nečemu nastran. Mnogi slavni ljudi su bili neurastenici, a neki i teški duševni bolesnici.
.
-3. Poštivati pravila duševne higijene: čestit i krepostan život, preventiva, san, odmor, zdrava ishrana, gibanje na svježem zraku, vježbe disanja, prijateljska okolina, smisao za stvarnost itd.
Kad je moguće, treba promijeniti nezdravu okolinu. Ako to nije moguće, treba joj se prilagoditi, zavoljeti svoj posao. Stičimo dobre navike, jer će nam one dobro doći kad nastupe crni dani. Najvažnije pravilo duševnog zdravlja: čista duša, bez grijeha i osjećaja krivice!
.
-4. Budimo uvijek zaposleni. Radimo neki plemenit, zanimljiv i kpristan posao. Ako je naše zanimanje intelektualne naravi, odmorimo se fizičkim radom. Ne zaboravimo: besposlica je najbolji saveznik naše bolesti.
.
-5. Ne dajmo se uzrujavati protivnim mišljenjem. Koliko ljudi toliko ćudi. Drugačija shvaćanja, metode i način života obogaćuju i naš život. Naši protivnici nisu naši neprijatelji!
.
-6. Ako smo konstatirali kod sebe neku duševnu abnormalnost, n e stupajmo u svećenički ni redovnički stalež. U tom bi nam slučaju bilo teže. Pokorimo se u ovome, kao i u svemu ostalome, svome duhovnom vođi.
.
-7. Glavna misao našega života neka bude: BOG JE MOJ OTAC a ja sam njegovo dijete! Onaj tko Boga iskreno ljubi ne može biti krivac, niti će Bog biti njegov sudac. S Očeve strane ljubav, s moje strane - djetinje povjerenje i pouzdanje.
.
Normalna vjera, ćudoredan i krepostan život najbolji su saveznici duševnog zdravlja.
Otkrivanje svrhe svijeta, uzroka opstanka i smisla života u-nosi radost i mir u dušu.
Moj logorski drug V. Frankl smatra da življenje bez smisla stvara neuroze, a traženje i nalaženje smisla omogućuje zdrav i sretan život. Stoga je svoju glasovitu metodu liječenja duševnih bolesti nazvao logoterapija.

*****************
POZITIVNI VID ASKEZE
---------------------[b][/b]
Nakon što smo upoznali i otklonili glavne zapreke našoj svetosti, preostaje nam pozitivni dio asketskog posla: pronaći i upotrijebiti pomagala što će nas dovesti našem svetom cilju.
Postizavanje bilo kojeg cilja traži odgovarajuća sredstva.
Samim naravnim sredstvima (odgoj, učenje, vježbe, autogeni training, sugestija,joga, zen, razne inicijacije, -psihoanaliza, psihoterapija, logoterapija, katarza, self-actu-alization, naravna meditacija, askeza i sl.) ne možemo nikada postići ni naravno savršenstvo, a kamoli nadnaravno.
Nadnaravni ciljevi iziskuju i nadnaravna sredstva. Ona koja nam se pružaju izvana i kod kojih pretežno sudjeluju vanjski faktori nazivamo vanjskim sredstvima usavršavanja. Ostala sredstva, koja pronalazimo u sebi i koja traže primarno našu vlastitu aktivnost, zovemo nutarnjima.
Razumljivo je da u askezi ne može biti neki čisto vanjski rad koji ne bi imao veze s vjernikovom nutarnošću. Po riječima sv. Pavla naše se opravdanje i spasenje odvija na ovim razinama: nutarnjoj ("corde enim creditur") i vanjskoj ("ore autem confessio fit", Rom 10,10).
.
--------------------------------------
A. VANJSKA SREDSTVA
.
Od vanjskih sredstava posvećenja na prvo mjesto dolazi primanje svetih sakramenata i bogoslužje općenito. Nasljedovanje Krista se najbolje ostvaruje u sakramentalnom jedinstvu s njime. Sakramentalni život je život u Kristu i s Kristom
--------
SAKRAMENTI
-
Najviše se posvećuje onaj koji najviše sudjeluje u životu i milosti Kristovoj. To se sudjelovanje najbolje ostvaruje primanjem sv. sakramenata koji su glavno i redovito sredstvo posvećenja. Preko njih Krist nastavlja i dalje svoje posvetiteljsko djelo u Crkvi i vrši svoju svećeničku vlast.
Sakramenti djeluju snagom Kristovom, a ne službenika koji ih dijeli. U svakom sakramentu doživljujemo novi susret s Bogom, osobni dodir s Kristom i topli zagrljaj majke Crkve .
U sakramentima doživljujemo djelovanje samoga Boga, ali na ljudski način. U njima nam se dariva novi milosni život tako da Krist sudjeluje u našim životnim peripetijama, a mi u njegovu svećeništvu (sacerdotium commune) i njegovim otajstvima.
U sakramentima se, doduše još na nesavršen način, već ostaruje eshatološko jedinstvo.
.----------
SAKRAMENTALNA MILOST
.
Kako već otprije znamo što su sakramenti i kako nam je poznat njihov vanjski elemenat ("vidljivi i sveti znakovi".
Znak vazda ukazuje na označeno, a u sakramentima i na Označenoga, izvornika i uzornika svega svetoga), zaustavit ćemo se na nutarnjemu, tj. ne na simbolu nego na simboliziranome, na milosti.
Svaki sakrament nam ili daje ili - ako je već imam - povećava posvetnu milost, a s njome zajedno i ostale vrhunaravne darove. K tome nas obogaćuje i posebnim djelatnim milostima koje su potrebite da se postigne svrha dotičnog sakramenta.
To su sakramentalne milosti. One nam daju pravo na specijalnu pomoć Božju u posebnim životnim prilikama. Ne moraju se efektivno dobiti odmah u času primanja sakramenata, ali se uvijek dobivaju u pravo vrijeme. Stoga sakramenti savršeno odgovaraju svim glavnim osobnim i društvenim potrebama ljudskoga života.
Kako svaki sakramenat ima posebnu svrhu, tako postoje i posebne sakramentalne milosti:
- Krštenje je sakramenat preporoda. Briše u duši grijeh (istočni i svaki drugi) te stvara novog čovjeka: kršćanina i dijete Božje. Milost krsta se zove "gratia regenerativa".
-Krizma (potvrda) nas čini zrelim kršćanima, svjedocima, vojnicima i apostolima Kristovim. Jača našu vjeru i daje snagu da po njoj živimo (to je "gratia roborans").
-Euharistija hrani našu dušu, sjedinjuje je s Bogom i žrtvom Kristovom, kao i sa svom braćom i sestrama u Kristu. Sakramentalno ujedinjuje sve udove Otajstvenog Tijela (gratia unitiva).
-Ispovijed je sakramenat pokore i pomirenja koji nam vraća krsnu nevinost, liječi i čisti dušu. Pomiruje nas s Bogom i opet čini svetima (grataia justificans).
-Bolesničko pomazanje nas jača i krijepi u teškim bolestima, a najviše u posljednjoj borbi (gratia allevians, confortans).
- Sv. red daje svećeničku vlast i milost, tj. sudjelovanje na Kristovoj posredničkoj službi (gratia sacerdotalis).
-Ženidbom se prima roditeljska vlast, pomoć Božja u obiteljskom životu i odgojnom radu (gratia conjugalis)..

.
Premda snaga sakramenata ne ovisi o našoj dispoziciji, ipak o njoj zavisi količina milosti koju ćemo primiti. Tko pobožnije i revnije prima svete sakramente dobiva i veće milosti.
Sakrament je poput izvora vode, koji se nudi svima, ali ipak više vode zahvati onaj koji donese veću posudu.
Voda je u vrelu za sve jednako čista, no čistiju vodu dobiva tko grabi čistijom posudom.
Sakramente možemo također usporediti izvoru elektriciteta a primaoce vodičima struje. Bolji vodič prenosu više struje. Stoga je veoma važno u kakvom se duševnom raspoloženju pristupa sv. tajnama (opus operantis!).
Prije svega ne smijemo postavljati nikakvu subjektivnu ili objektivnu zapreku (obex) sakramentalnoj milosti (dispositio negativa). Zatim ćemo pristupati sakramentima živom vjerom, čistom nakanom, iskrenom željom, ljubavi i žarom (dispositio positiva).
Nedostojnim primanjem sakramenata počinjamo vrlo teški grijeh svetogrđa.
Za dostojno primanje sakramenata "mrtvih" (krštenje, ispovijed, i katkada, bolesničko pomazanje) traži se vrhunaravno pokajanje,a za sakramente "živih" (svi ostali) i stanje milosti.
.
Primanje sv. sakramenata ne smijemo shvatiti kao dolaženje po svoju "porciju milosti". Ono je u prvome redu susret s Kristom, izvorom svake svetosti. Susret i dijalog dviju osoba, ujedinjenje dviju duša, uranjanje u Kristov misterij. Pri tome se budi i angažira sva naša vjera i ljubav, um i srce, čitava naša ličnost . Sakramenti nemaju magijski nego skroz personalni karakter. Sakramentalni život nije zapravo nikakvo "primanje" sakramenata, već život u sakramentalno-vidljivoj zajednici s Kristom.
Svi su sakramenti važni za duhovni život kršćanina. Praktični su najvažniji oni koji se najčešće primaju, a to su ispovijed i euharistija. Ipak je priprava za primanje i onih sakramenata koji se rijetko primaju - ili možda samo jednom u životu - vrijedna naše najveće brige, jer se jednom promašena priprava ne može više nikada nadoknaditi.

Za sv. krst, istina, ne traži se nikakva priprava ako se prima u ranom djetinjstvu. Premda se stvarno niti ne sjećamo svoga krštenja, ipak taj najprvi sakramenat, vrata našega sakramentalnog i nadnaravnog života uopće, ne smije za nas ostati "mrtvi" sakramenat. Naprotiv,on za nas znači život.
Kao što je tjelesno rođenje uvjet naravnog života, tako je krst, duhovno rođenje, uvjet nadnaravnoga. Po njemu se Isus rađa u nama i mi u njemu, postajemo Božjom djecom i hramom, baštinicima neba, drugovima svetih i članovima Crkve.
.
Krsna voda nas je oprala od istočne ljage i porodila za vječni život. Krštenje je početak i zametak naše svetosti, po njemu smo bili odvojeni od svijeta i grijeha i Bogu "posvećeni", kao "božanski rod" preneseni i primljeni u svijet dobrote, svjetla i svetosti.
Od toga časa u nama Bog začima svoj božanski trojstveni život.
Krsnim pečatom smo Bogu zabilježeni i Kristu izjednačeni, jer smo postali drugi Krist - kršćanin.
Ako smo kršćani, moramo živjeti, tj. proživljavati svoje krštenje. U prvom redu ne smijemo zaboraviti svoj krsni zavjet: vjera u Boga, odricanje sotone i vršenje zapovijedi. Treba ga zato češće obnavljati (vel. subota, prva pričest, "asperges" kod župne mise). To činimo i kad se škropimo sv. vodom, slavimo "krsnicu" ili imendan.
.
Sjećanje na krst će nam olakšati krsna haljina i svijeća, ako su nam je roditelji sačuvali.
Ne smijemo zaboraviti ni svoje obveze prema kumovima, a pogotovo ako smo i sami kome kumovali.
Kumstvo nosi veliku čast (zastupnik djeteta na krstu, povjerenik Crkve i roditelja, jamac kršćanskog odgoja djeteta, svjedok krštenja, duhovni otac ili majka djeteta), ali i ozbiljne obveze (poznavati svoje kumče, pomagati u odgoju, davati mu dobar primjer i stalno moliti za nj).
Preko kumova i preko svoga krstitelja ulazimo u bratsku solidarnost crkvene zajednice, puka Božjega.
Da li smo na sebi ostvarili Apostolovu želju (Rim. 6,4) da budemo "po krštenju pokopani s Kristom u smrti (grijehu), da kako je Krist uskrsnuo od mrtvih, tako i mi živimo novim životom (milosti)"?

Krizma je sakrament potvrde ili još bolje: nadopuna krsta (complementum baptismi). Na krštenju smo postali djeca Crkve, a ovdje još i njezini borci, vojnici i apostoli. Na krizmi sazrijevamo, postajemo zreli kršćani i dionici svećeništva Kristova .
Kao što nas krsni biljeg upriličuje Kristu otkupitelju i bratu, tako nas krizmeni žig čini sličnima Kristu kao mesiji.
Krizma nam daje pečat duhovne zrelosti i aktivne sposobnosti za život, obranu i širenje sv. vjere. U tu svrhu obilato primamo Duha Svetoga s njegovim darovima.
.
Sveta potvrda nas obvezuje da jačamo svoju vjeru praktičnim kršćanskim životom i učenjem vjeronauka (u što spada i studiranje kršć. duhovnosti).
Blagdan Duhova, prisustvovanje krizmi ili kumovanje pružaju nam prigodu da se sjetimo svojih krizmenih dužnosti, naročito u slučaju ako smo primili ovaj sakrament u nejakoj dobi ili nepripravni. Naročito živo moram sebi oživjeti u pameti veliku dužnost svakog krizmanika: biti ispovjednik, misionar i apostol svoje vjere. Moja krizma mi nalaže revni crkveni apostolat - u onom obliku, dakako, koji odgovara mome staležu i obrazovanju -ali bez ikakva ljudskog obzira, srama ili straha.
Mogu biti, i dužan sam biti, koliko samoinicijativni širitelj Božjega kraljevstva u svojoj okolini, toliko i službeni apostol: đakon, liturg, katehist, pjevač, ministrant i općenito: aktivni član župne zajednice, Katol. Akcije i postojećih vjerskih društava.
.
*(Sve te krizmene dužnosti pretpostavljaju stanovitu zrelost potvrđenika, pa prema tome i kasniju dob primanja (ne, kao dosada, u dječjim godinama).)*

Onaj tko je savršen, sličan je Kristu u svemu: u životu, bolovanju i smrti. Ovaj me sakrament izjednačuje Isusu u njegovim patnjama i smrtnoj agoniji, daje mi njegovu snagu i pomoć. Postajem po treći put "pomazanikom" - to sam već bio po krstu i krizmi - dakle i potpunim "Kristom" (Hristos = Pomazanik).
Ovo je sakrament nade, okrepe, snage, posljednjeg usavršenja pred ulazak u vječnu domovinu. To je zadnje zemaljsko sakramentalno osličenje Kristu. Kruna je svega moga kreposnog nastojanja tokom života. Moj posljednji liturgijski "Amen".
.
Bolesničko pomazanje mi donosi višestruku korist: oproštenje grijeha (ako se prije ne mogu ispovjediti), posvetnu milost, koja okrepljuje bolnu dušu, te zdravlje tijela, ako je volja Božja i duhovna korist.
Da mogu postići ove blagodati, moram biti pripravan na taj sakrament već sada, dok sam zdrav.
Mogućnost nenadanog oboljenja i nagle smrti samo još više potiču na gornji zaključak.
Evo dakle pravog asketskog stava:
- neću se bojati i sakramenta umirućih, ni smrti uopće...
- čim teže obolim, sam ću tražiti poputbinu...
- često ću obavljati savršeno pokajanje, jer nepokajanome sakrament ne bi koristio...
- bolesnike ću poticati na primanje ovog sakramenta misleći pri tome na svoju smrt...

U životu laika su ženidba i obitelj redovita sredina u kojoj oni razvijaju i doživljuju svoju vjeru i duhovnost. Ženidba je sakrament u kojem se prima roditeljska vlast i milost, a obitelj je zajednica u kojoj kršćani prakticiraju svoju ženidbenu milost.
Uz pomoć Božje milosti supružnici jačaju svoju vjeru i vjernost te rješavaju obiteljske i bračne poteškoće.
U snazi iste milosti odgajaju kršćanski svoju djecu.
Zajedničkom molitvom i vjerskim životom podržavaju svoju ljubav i gaje ostale obiteljske kreposti. Sakramentalna milost im pomaže u njegovanju zajedničke svetosti.
Bračni drugovi duhovno dozrijevaju zajedno i dužni su u tome pomagati jedan drugome.
Supruška solidarnost čuva partnere od individualne i kolektivne sebičnosti.
Daje im snagu podnošenja odricanja i žrtava skupnog života.
Uvijek im doziva u pamet ljubav između Krista i njegove Crkve.
Ženidbena milost prenosi vjeru roditelja na potomstvo i formira mlade podatne duše djece. Sakramentalni vez (savez!) temelj je domaće crkve u kojoj su roditelji kućni svećenici.
.
Ukratko: bračni drugovi svoj glavni trud usmjeruju prema tri velika i sveta cilja: svom kršćanskom odnosu prema Bogu, svojoj supružničkoj ljubavi, slozi i vjernosti te prema dobru djece (odgoj). Naravno, ne smiju nikada zaboraviti niti interese svoje vjerske i narodne zajednice.