Kako nam je poznato, u duši pravednika borave sve tri božanske Osobe.
Ipak se Božji boravak u duši pripisuje posebno Duhu Svetome. Takvo shvaćanje ima temelj u sv. Pismu, nalazi se u "Epifanijevu simbolu", usvojio ga je Tridentinski sabor (Denz. 1542,1677, 1689), naučavao Leon XIII ("Divinum illud") i Pio XII ("Mvstici Corporis"). Ispovijeda ga i katol. liturgija: "Dulcis hospes animae".
Nekako je bliže našem ljudskom poimanju da Duh boravi u duhu.
.
Mjesto u kojemu Bog stanuje sveto je: "Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji stanuje u vama?" (I Kor. 3, 16). Naša duša je dakle svetište Svetoga Duha. I ne samo duša već i tijelo. "Ili zar ne znate daje vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama?" ponovo se čudi Apostol.
Stanovanje Duha Svetoga u nama je prava, stvarna i fizička prisutnost, ne istom moralna. Kako Duh Sveti posvećuje sve što "dotakne", tako i dušu u kojoj boravi.
Nju dapače u daleko većoj mjeri nego sve ostalo. Stvari naime posvećuje izvanjski, dušu pak iznutra, preobrazujući je.
.
Ono što je naša duša u ljudskom tijelu to je Duh Sveti u Otajstvenom Tijelu Kristovu - tvrdi sv. Augustin2. Kao što svako tijelo treba dušu, tako je treba i Mistično Tijelo. Duša oživljuje tijelo, i Duh Sveti oživljuje Crkvu Isusovu. Stoga i "vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca".
On je dao život fizičkom tijelu Kristovu - koje je začeto po Duhu Svetome - pa tako i Mističnome, a onda i nadnaravnom životu svakoga kršćanina.
Mi smo postali udovi Otajstvenoga Tijela onoga časa kada smo bili preporođeni vodom i Duhom Svetim.
.
Pošto nam je Duh Sveti "dan" ili "darovan" (I Iv. 4, 13), očito je daje on božanski Dar. No on nije neki mrtvi dar, neka dragocjena stvar, on je živi Dar, sama treća bož. Osoba. Duh Sv. naime nije samo darovan, on je također i "poslan" (Iv. 15, 26; Rim. 5, 5).
Stvar se nosi, donosi ili prenosi - može se i slati, ali samo po drugome! - dočim se "šalje" jedino živo biće, osoba.
Duh Sveti je najljepši, najveći i najprvi Božji Dar, jer na neki način pretiče ostale božanske Osobe, Za Oca i Sina se veli da oni "dolaze" u duše (Iv. 14, 18-23), a Duh Sveti se uvijek "šalje", što naznačuje njegovo prvenstvo u posvećivanju duša .
*(Nekoga se može poslati onamo gdje se sam ne nalaziš. Ako Otac i Sin šalju nekoj
duši Duha Svetoga, znači da se oni u njoj još ne nalaze. No ovo prvenstvo Duha Sv. ne isključuje istodobnost ostalih Osoba, jer je dolazak Duha Sv.( missio et actio divina ad extra).
*
On je onaj neprocjenjivi Dar koji se sam dariva, a dokaz je neizmjerne ljubavi Oca i Sina, koji nam ga šalju. Pače, on je ta ista njihova ljubav. U tom istom Duhu ljube se Otac i Sin međusobno i ljube nas zajednički. Nestvoreni Dar nestvorene Ljubavi. Ljubav Oca i Sina u nama.
Zar je onda čudno daje Isus psovku na Duha Svetoga proglasio najtežim grijehom,koji se ne oprašta ni na drugom svijetu? (Mt. 13,31).
................
DUH SVETI - DAROVATELJ
.
Premda je Duh Sveti u prvom redu Dar, on je također i Darovatelj. Kad on dolazi k nama, nikada ne dolazi "praznih ruku". Sobom donosi bezbrojne darove, golemo duhovno blago. Dariva nam ga tako velikodušno i potpuno da nam ga nikada više ne oduzima.
Mi ga možemo izgubiti jedino svojom krivicom, kad ga se grijehom hotimično odreknemo. Ovim duhovnim blagom Duh Sveti izgrađuje naš nadnaravni organizam, utkiva ga u naš vrhunaravni život.
To milosno tkivo smo već proučili, kad smo govorili o darovima i plodovima Duha Svetoga.
.
Osim darova koji su nam nužni za izgradnju nadnaravnog života, Duh Sveti nam u obilju svoje darežljivosti poklanja često i "suvišne" darove, bez kojih bi mogao opstojati naš duhovni život (gratiae gratis datae).
Ovi darovi ipak nisu suvišni, jer su namijenjeni proslavi Božjoj, raširenju vjere, obraćenju grješnika i posvećenju drugih duša. Poznate su nam brojne k a rizme Duha Svetoga u Starom i Novom Zavjetu.
Prosvjetljivao je proroke, nadahnjivao sv. pisce, poučavao apostole, darom čudesa resio svece. Pogotovo je kao "Duh Istine" (Mt. 14,17) uvijek asistirao Crkvu, sabore i pape.
.
DUH SVETI - POSVETITELJ
------------------------------------------
Ako Duh Sveti stanuje u našoj duši, on onda u njoj ne spava, nego živi i radi. Tko je živ taj se pokreće i radi (tako npr. samo onu vodu zovemo "živom" koja se giba i teče). Ni ljudski duh ne može mirovati, a kamoli Božji. A koji je posao Duha Svetoga u kršćanskoj duši?
Da je posvećuje i usavršuje.
To je njegova misija, radi toga je on poslan s neba. Doduše, sve tri božanske Osobe su naši posvetitelji kao šiljaoci Duha Svetoga, ali on posebno kao njihov poslanik sa specijalnom posvetnom zadaćom. Sv. Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja (Rim 8, 14-17). On je naš posvetitelj u pravom smislu riječi. I samo mu ime glasi: Duh Sveti!
.
Kako nas Duh Sveti posvećuje?
Najprije time što nam u ime Presvetoga Trojstva oprašta grijehe: "Primite Duha Svetoga: kojima oprostite grijehe bit će im oprošteni..." (Iv. 20, 23). Tako povraćenu milost nam umnožava preko svetih sakramenata - ali ne zaboravimo: snagom Duha smo je dobili i u krstu i u ispovijedi! - naročito krizme i sv. reda. On nas u č i moliti (Rim. 8, 26), upoznati i naučavati istinu (Iv. 14, 26) jer je Duh Istine.
On je dao apostolima snagu da svjedoče za Krista (Dap. 1,
, a i nas će učiti što ćemo govoriti pred progoniteljima (Mk. 13, 11), jer je on najbolji svjedok Isusov (Iv. 15, 26). Duh Sveti je paraklit, tj. naš tješitelj i odvjetnik (parakaleo=zagovarati) , osobito nakon odlaska Gospodinova. Duh Sveti vodi i Crkvu i pojedince.
Toliko smo vrhunaravno savršeni koliko se damo od njega voditi: "Svi oni koje vodi Duh Božji sinovi su Božji" (Rim. 8,14). On je onaj koji u nama viče "Oče" (Gal. 4,6).
.
Tako nam biva jasno da nas upravo Duh Sveti posvećuje pobožanstvenjujući nas i naše djelovanje, posebno svojom ulivenom ljubavlju. Njegovi smo hramovi, on je pečat i zalog naše nadnaravnosti (II Kor. 1,22) i on u nama stvara "novo srce" (Jer. 31, 33; Ez. 36, 25). Samo njegovom snagom ćemo uskrsnuti na vječni život (Rim. 8, 11).
Ako ni sam Isus nije mogao živjeti ("začet po Duhu Svetom") ni raditi (krštenje Isusovo, odlazak u pustinju itd.) bez suradnje Duha Svetoga; ako se je Crkva rodila (Duhovi) i širila (karizme) samo pomoću istoga Duha, može li se zamisliti život savršena kršćanina bez milosnog djela Duha Svetoga?
.
Stari kršćani su bili toliko prožeti uvjerenjem o intimnoj prisutnosti treće božanske Osobe u svojim dušama, da su neki oci (npr. sv. Irenej) smatrali da se svaki pravi kršćanin sastoji od tri elementa: tijela, duše i Duha. Premda je Duh Sveti obujmom svoga djelovanja tako bogat i sveobuhvatan, nama modernima, nažalost, izgleda bezličnim i među svim bož. Osobama najmanje osobnim.
Prosječnim kršćanima je on nekako tuđ i dalek (na to se je tužio već i Leon XIII), pa su ga neki teolozi s pravom nazvali "nepoznatim Bogom" . Stoga nije nikakvo čudo što je život mnogih katolika mlak, prazan i neplodan. Osiromašen je pomanjkanjem vjere u Duha Svetoga, zbog čega ovaj takvoj duši ne može doći, ni u njoj živjeti i raditi.
.
"Malo je savršenih duša, jer ih malo slijedi vodstvo Duha Svetoga", tuži se L. Lallemant.
Želimo li postići svetost i procvat svoga duhovnog života, moramo promijeniti svoj dosadašnji stav prema Duhu Svetome. Najprije moramo:
- više poznavati i ljubiti treću božansku Os o b u (studij i pobožnost Duhu Svetomu);
- gajiti nutarnju sabranost punu ljubavi, šutnje, pobožnosti i adoracije. Molitvicom "Slava Ocu..." i pobožnim križanjem dozivati sebi u pamet ulogu božanskih Osoba u našem duhovnom životu. Često i posebno se moliti Duhu Svetomu;
- čuvati čistoću duše bez koje prestajemo biti hramom Duha Svetoga, pače ga i oskrvnjujemo. "Ako tko oskvrne hram Božji, uništit će njega Bog" (I Kor. 3,16). Apostol nam preporuča: "Nemojte žalostiti Duha Božjega čiji znak nosite" (Ef. 4, 30);
- biti poslušan Duhu Svetomu, koji nas vodi preko svoje Crkve, svećenika, duhovnika, ispovjednika, i starješina.
- Okupljati se i moliti u Duhu u smislu pentekostalnog pokreta, ali bez pretjerivanja te izbjegavajući nastranosti (npr. masovna psihoza, žeđ izvanrednoga, preuzetnost karizme, izoliranje od ostale Crkve, vanjsko dezangažiranje i sl.).