Čar, ljepota i korist svetosti mogli bi biti dostatni motivi da nas povuku prema njoj. No moramo priznati čitavu istinu: svetost je i naša dužnost.
-----------------
DUŽNOST
Prije svega: na što smo dužni? Na osnovno kršćansko savršenstvo, koje se sastoji u vršenju zapovijedi. Ono je temelj svetosti. Zatim: n a potpuno kršć. savršenstvo.
Dakle, moramo biti u posjedu bitne svetosti preko milosti posvećujuće. Uz bitnu svetost trebamo povezati i m o r a 1 n u, tj. kreposni život. Milost ne može obitavati u duši zajedno s grijehom. Naša svetost je u svojoj srži kršćanska, tj. k r i s t o v s k a.
U današnjoj ekonomiji spasenja Bog nam ne priopćava svoju svetost drugačije nego po Sinu: "per Ipsum et cum Ipso et in Ipso". Sam pak Sin je sva stečena dobra stavio u ruke svoje Crkve, svog Otajstvenog Tijela. Ona je vidljivi i redoviti faktor posvećivanja, pa stoga naša svetost mora biti i crkvena ili liturgijska, jedino ostvarljiva u krilu Majke Crkve
.
Naša svetost ne smije i ne može biti individualistička - odvojena od svetosti Božje, Kristove, crkvene - jer se ostvaruje samo in communione cum Deo et in corpore Christi phvsico et mvstico. Ona je dakle zajedničar -ska, povezana sa svetošću sve naše braće u Kristu, kako nam je to i naglasio posljednji Koncil. No ipak mora biti individualna, osobna, radikalno naša. U njoj moramo angažirati čitavu svoju osobu, sve svoje naravne i nadnaravne moći.
Bez našeg zalaganja ne može nikada postati našom.
K tome smo dužni na putu svetosti ostati ustrajni, nepokolebivi, vjerni (i "u malim stvarima!"), dosljedni.
Makar nismo heroji, i baš zato što nismo, dužnost nam je težiti prema herojskom savršenstvu koje se zove svetost.
Dobro je napomenuti: dužnost savršenstva ne stoji u tome da moramo biti savršeni odmah na početku duhovnog života ili u nekom određenom času.
Bit ove dužnosti je u tome da nastojimo i da stalno težimo prema svetosti, tj. da je se nikada ne odreknemo ili je prezremo.
*
(Naravno, moramo priznati da ćemo ostati uvijek djelomično nesavršeni, no ta nam spoznaja nanosi bol. "Jedeš Leben der Vollendeten quillt iiber vom Unvollendetsein. Denn Leiden ist Unvollendetsein." (Schreyer Lothar - Die Vollendeten. Kemper Verlag, Heidelberg 1949, str. 13)).
*
Na vršenje Božjih zapovijedi vezani smo kaznom grijeha. Ispunjavanje evanđeoskih savjeta nas ne obavezuje pod grijeh. Ipak griješi onaj koji načelno odbacuje svaku dužnost kršć. savršenstva ili pak onaj tko se je obavezao na savršenstvo zavjetima koje ne vrši.
.
--------------------
ZAŠTO DUŽNOST?
Istina je da za spasenje duše dostaje vršenje zapovijedi (Mt. 19,21), no jer nas je Bog posinio, jer smo njegova djeca, slijedi naša dužnost da mu budemo što sličniji, dakle što savršeniji. "Noblesse oblige", kažu Francuzi.
Svetost je duhovno plemstvo. Jedini način da se odužimo Bogu za veliku č a s t posinovljenja jest da se vlastitom svetošću što više poistovjetimo sa svojim Ocem na nebu.
Veći stupanj savršenosti povlači sobom i veći stupanj milosti.
.
Praktična svetost sastoji se u ljubavi, a ljubav je zapovijed, i to najveća (Mt. 22, 37).
Formula ove zapovjedi ("ex toto corde...") traži savršenu ljubav. A kada mi možemo ljubiti Boga dovoljnom ljubavi?
Na svetost nas prisiljava i ljubav prema samima sebi: sebe pravo ljubiti znači htjeti svoje savršenstvo. Zar svaki od nas ne želi biti npr. najbolji đak, najsposobniji majstor, najvještiji umjetnik i uopće najsavršeniji čovjek?
Pravo je, dakle, da nastojimo biti i najsavršeniji kršćani, sveci.
.
Zdravi razum nas uči da treba stremiti svome savršenstvu. Nije osnovni cilj života, kako neki uče (Freud), težnja za užitkom, nego težnja za puninom i savršenstvom (Adler).
Napredovanje, tj. težnja k onome što je bolje, svojstvo je svakog živog bića. U životu nazadovanje znači senilnost, bolest ili smrt. Propušteno napredovanje jest uvijek nazadovanje ("Non progredi est regredi").
Naš život naliči penjanju po stepenicama ili putovanju. Stoga onaj koji stoji na mjestu zapravo nazaduje. Dok on stoji, drugi su dotle daleko odmakli. Dakle, on nije na svome pravom mjestu, on je zaostao.
U duhovnom životu nema "stanja na mjestu". "Qui non proficit, deficit", zaključuje sv. Leon Veliki (Sermo 59,
.
.
Tijelo, svijet i sotona vuku nas natrag. Toma Kempenac priznaje: "V l a stita težina me uvijek vuče na dno". (De imitat. Chr. III. 8,1). Čim prestane naš napor ka naprijed, odmah bivamo povučeni nazad. Slično kao što i čamac na rijeci ide niz vodu, ako ne vozi uporno proti struji.
Sv. Augustin nas mudro savjetuje: "Uvijek se razvijaj, uvijek hodaj, uvijek napreduj. Nemoj zaostajati na putu, nemoj se vraćati, nemoj ići stranputice. Bolje ide i šepavac nego lutalica". (Sermo 169,18).
.
Često se i sa zadovoljstvom ističe kako čovječanstvo napreduje u svakom pogledu: ekonomskom, socijalnom, tehničkom, naučnom itd. No upravo takav razvoj nas obavezuje i na moralno-asketski napredak. Neskladi ili - još gore - sukob između tehničkog i moralnog razvoja mogao bi povući ljudski rod u katastrofu, koja bi ugrozila i sam njegov opstanak. Zar nas razorna snaga nuklearne energije u rukama neodgovornog državnika ne napunja užasom?
Kakvo dobro možemo očekivati od militarista bez srca, od tehnokrata bez duše, od činovnika bez kičme, od laboranta bez savjesti? Ukratko rečeno: od "science sans conscience"?
Sve veći materijalno-tehnički napredak traži od čovjeka i sve veće duhovno-asketsko savršenstvo.
.
Iskustvo nam potvrđuje nauku otaca: "contraria contrariis curantur".
Zle sklonosti u nama možemo savladati jedino njegovanjem dobrih. Krepost je jedini lijek proti grijehu. Krivo drvo se može ispraviti samo tako da se savija na obratnu stranu... Savijanje sama sebe je napor i vještina, a kondicija se stiče vježbom, treningom ( = askeza).
Askeza je put savršenijemu, a savršenstvo nema granica, pa mu ih ni mi ne smijemo stavljati.
Isusova konstatacija: "Onaj koji stavlja ruku na plug pa se okreće natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje". (Lk. 9, 26).
.
-------------------------
SVETA DUŽNOST
Gosp. Bog traži od nas savršenost: "Sveti budite, jer sam i ja svet". (Lev. 11, 44). Mi smo odabranici Božji. Ono što On izabere ili što se njemu posvećuje mora biti bez mane (Lv. 22,22), čak ako se radi i o životinjama, a pogotovo o čovjeku. Čitav narod (ib. 11) i svećenstvo (ib. 21,17) mora biti čisto. Bogu se služi "savršenim srcem" (I Kr. 8,61). Ono stoje Jahve naredio Abrahamu vrijedi za sve njegovo potomstvo, tjelesno i duhovno: "Hodaj preda mnom i budi savršen". (Gen. 17,1).
.
Po riječima sv. Jakova i djeca N. Zavjeta moraju biti "perfecti et integri, in nullo deficientes". (Je. 1, 4), jer - kako svjedoči sv. Pavao - "elegit nos in ipso ante mundi con-stitutionem, ut essemus saneti et immaculati". (Eph. 1,4). Isti apostol svečano izjavljuje:"Ovo je volja Božja posvećenje vaše". (I Sol. 4, 3).
Da ne bi možda tkogod pomislio da je već dovoljno savršen, sv. Ivan opominje: "Tko je pravedan neka bude još pravedniji, a tko je svet neka bude još svetiji". (Apk. 22,11).
Nikada nismo dostatno savršeni. Stoga i Spasitelj traži od nas: "Budite savršeni kao stoje savršen i vaš nebeski Otac". (Mt. 5, 48). Kad nas Bog ne bi pozivao na savršenstvo, protuslovio bi samome sebi, svojoj neizmjernoj svetosti. Ako nas je posinio, to je učinio samo zato da mu budemo što sličniji.
.
Svetost Božja je razlog ("Budite sveti jer...") i mjera ("Budite savršeni kao...") kršćanske svetosti.
Uostalom, postoje i naše opće i temeljne kršćanske dužnosti koje nas same po sebi potiču na veću savršenost: 1) prva i najveća dužnost, zapravo jedina svrha našega života, jest slava Božja.
Savršeniji stvorovi daju Bogu veću slavu. Dakle, već radi toga bismo se morali truditi oko svoga posvećivanja. Tko ne vodi brigu o svome duhovnom napretku otima Bogu dužnu slavu. 2) Spas naše duše zahtijeva što veće zalaganje oko dobra, a većeg dobra od sjedinjenja s Bogom - najvećim Dobrom -nemamo.
Što je veća svetost na zemlji, to je veća slava i radost na nebu.
.
Tko se zadovoljava samo s minimumom dobra i rajskog blaženstva, neće ni to postići. Poznat je princip iz balistike: gađaj više da pogodiš niže! To isto moramo činiti u duhovnom životu: gađati na najviše, na svetost!) D o b r o bližnjega traži također od svakoga kršćanina što veći stupanj svetosti. Jedino naš dobar primjer može biti drugome na pobudu. Među savršenima ni grješnik ne može odoljeti porivu svoga boljega "ja".
Zar se gornje pobude na savršenstvo potpuno ne slažu s vrhovnim ciljem našega života - slaviti Boga posvećujući sebe i bližnjega?
"Hramovi smo Duha Svetoga, a hram Božji mora biti svet", opominje nas Apostol.
.
-------------
OPĆA DUŽNOST
Koga sve Bog poziva na svetost? Svako svoje dijete, svakoga kršćanina i kršćanku (vocatio remota)!
Nitko nije izuzet od ove časti i dužnosti. Istina, nije svatko pozvan na jednaki stupanj savršenstva, nego na onaj koji najbolje odgovara njegovim sposobnostima, mjeri milosti i Božjem predodređenju. Ipak neke Bog posebno poziva u "stalež savršenstva", pa i na najviše vrhunce svetosti (vocatio proxima, specialis). Mi sada ovdje govorimo samo o općem pozivu na opću svetost, koja izvire iz naše krsne posvećenosti Kristu.
Svi smo krštenjem postali udovi svetog i otajstvenog Tijela. Dakle sveti udovi.
.
Upućujući svoju prvu poslanicu Korinćanima Apostol je adresira ovako: "Crkvi Božjoj u Korintu posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti". (I Kor. 1, 2).
Svi su dakle Korinćani pozvani na svetost. A zar samo Korinćani?
Ne, i Rimljani također, i svi narodi, i svi ljubimci Božji (Rim. 1, 7), tvrdi isti Apostol. To uporno i često opetuje također i veliki učitelj duhovnog života sv. Franjo Saleški (u "Introduction a la vie devote" i drugim svojim djelima) i zaključuje: "Svaki... i na svakome mjestu dakle mora i može težiti savršenom životu" .
Crkva je to uvijek učila, u davnim vremenima kao i danas. Pio XI u svojoj enciklici "Rerum omnium", nakon što je citirao zapovijed Kristovu o savršenstvu, veli: "Tenentur enim hac lege, ut patet, omnino omnes, nullo excepto". (AAS 15, 49-63, 26,1 1923).
Ovaj časni i dragi zakon savršenstva nije mogao zaboraviti ni II Vatikanski Sabor, koji nam poručuje: "Svi su u Crkvi pozvani na svetost" (Dogmatska konstitucija o Crkvi, gl. V. 39), te opet: "Svi su dakle vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću vlastitog staleža", (ib. gl. V. 42).
U Crkvi nema samo jedan "stalež savršenstva", čiji bi se pripadnici mogli i morali posvećivati. Čitava Crkva je stalež savršenstva i svi njezini članovi su u načelu sveti .
.
Ako nas Bog sve poziva na svetost, znači daje ona svima m o g u ć a. Nitko se od nas ne može izvlačiti od ovog "slatkog jarma" (Mt. 11, 30), pa čak i onda kada je težak i kada traži žrtve.
"Štogod je u zapovijedima teško, ljubav čini da bude lako", tješi nas sv. Augustin (Sermo 96, 1).
Svetost je trajna, ustrajna i svakodnevna dužnost kršćanina: "Opus est enim nobis cotidiana sanctificatio" (Sv. Ciprijan, De domin. oratione).
.
-----------------
SVEĆENICI
Ako je itko pozvan i dužan na svetost, to je svećenik. To od njega traži već samo njegovo i m e (svetjenik, sacerdos, hijerarh, hijereus). Kako će posvećivati druge ako sam nije svet? Njegova je služba i zadaća da posvećuje. A od koga će početi ako ne od sebe?
Svećenik je primio sveti red da bude djelitelj svetih tajna, učitelj svete nauke, čuvar svetih mjesta, posvetitelj. Karakter sv. reda traži od svećenika da on bude "posvećen" Bogu ne samo vanjskim nego i nutarnjim načinom. Svoju službu svećenik mora vršiti u stanju milosti, dakle i svetosti.
Misnik je, svaki dan prikazuje svetu Žrtvu i njome se hrani. On je posrednik između Boga i ljudi, između Svetoga i grješnika. Svetost Božja treba da se prelijeva kroz svećenika na vjernike. Svećenik je zastupnik Kristov.
.
Ako ga loše zastupa, onda nije zastupnik nego prestupnik, falsifikator. Isus je svećenike obavezao na svetost i svojim primjerom i naukom: "Ja se posvećujem za njih da i oni budu posvećeni u istini". (Iv. 17, 19). Slabi svećenik izdaje Krista, izobličuje ga, iskrivljuje njegovu sliku u dušama vjernih. Kako on smije ponoviti Apostolove riječi "pro Christo legatione fungimur" (II Cor. 5, 20)?
Mjesto da bude "dobar pastir", postaje vukom.
Tko je ono "svjetlo" što treba da svijetli svim ljudima, onaj "grad na gori" i "sol" koja ne smije izvjetriti (Mt. 5,13), ako ne svećenik?
.
Kada Bog zahtijeva svetost od starozavjetnih svećenika (Ex. 19, 22: "sanctificentur"... Lev. 21, 6: "sancti erunt"), koliko neće više od onih koji su "drugi Krist", izabranici i zamjenici njegova Sina! Preko pastoralnih poslanica sv. Pavla.spisa sv. Otaca (Grgur Naz. Krizostom, Jeronim) i naučitelja (Akvinac, Bonaventura), općih (Tridentinski, Vatikanski II) i posebnih sabora, preko biskupa i papa (Leon XII, Pio X , Pio XII) Katolička crkva je uvijek od svojih službenika tražila istinsku svetost.
Kod ređenja je svim klericima toplo preporuča (v. Pontificale Romanum), a u svome Zakoniku naređuje .
Posljednji sabor mnogo inzistira na svetosti svećenika i traži da se "penju uvijek višoj svetosti". (Lumen Gentium, V, 41.). To najbolje postižu savjesnim i vjernim obavljanjem svoje dušobrižničke službe.
.
Na svome ređenju mladomisnik ne dobiva već gotovu svetost, kao na tanjuru. On je već gotovu mora donijeti sobom u prezbiterat. Stoga je potrebno da je počne sticati još u sjemeništu.
Svaka nova klerička služba pretpostavlja postupno usavršivanje. Svetim redovima, pogotovo prezbiteratu i episkopatu, smijemo pristupiti tek nakon što smo prokušani u kršćanskoj savršenosti.
Protestantski se teolog Josuttis tuži: "Kod nas župnik ne uči ni moliti ni postiti". Kod nas se katolika, doduše, to uči, no da li svatko i nauči?
.
-----------------
REDOVNICI
Svi navedeni razlozi, koji potiču klerike na svetost, važe i za svećenike redovnike. No redovnici kao takovi - bez obzira jesu li svećenici ili ne, dakle i redovnici-laici i sve redovnice - moraju težiti za svetošću iz posebnih razloga.
Prvo: izabrali su kao svoj životni ideal stalež savršenstva.
Redovništvo bi naime trebalo biti stalež savršenstva. Sticanje svetosti je glavni razlog zašto Crkva osniva redovničke zajednice.
Redovništvo nema druge važnije svrhe osim posvećivanja svojih pripadnika. Tu im svrhu Vatik. Sabor uporno stavlja pred oči, osobito u dekretu "Perfectae caritatis". Zato stari Kodex propisuje: "Svi redovnici, kako starješine tako i podložnici, dužni su težiti za savršenstvom svoga staleža", (kanon 593,a novi taj stalež zove "totius personae consecratio" (c. 607). U ovaj stalež stupaju odazivajući se posebnom Božjem pozivu na savršenstvo (sv. zvanje).
.
Drugo: na svetost ih obavezuju redovnički z a v j e t i. Po njima su se zavjetovali, tj. Bogu obećali da će vršiti tri evanđeoska savjeta: siromaštva, čistoće i posluha.
Ono što za ostale kršćane ostaje samo savjet, to sada za redovnika i redovnicu biva zavjet. Isusov savjet postaje redovnikov zavjet, životni dug, svetinja.
Treće: pravila reda traže od svakog člana i čitave redovničke zajednice kršćansku savršenost.
Pravila (regule, ustav, ustanove) postoje samo zato da olakšaju redovnicima-čama postizanje svetosti, koja je glavni cilj svake družbe i svih pravila skupa. Oduvijek su svi redovnici znali da "qui regulae vivit Deo vivit" (=tko živi po pravilu Bogu živi).
.
Ako neki redovnik/ca svjesno zanemaruje brigu oko svoga posvećenja, teško griješi.
Ta se nebriga očituje u gaženju zavjeta, u formalnom preziru savršenstva, u svjesnoj nakani da ga se ne postigne, u stalnom kršenju redovničkih ustanova i davanju teške sablazni svojoj subraći ili susestrama kao i ostalim vjernicima. Dok ispunjavanje zavjeta uvijek obavezuje pod smrtni grijeh, pravila obično obavezuju pod lagani grijeh (osim ako nije izričito naglašena teška obveza).
Svaka točka kućnoga reda u načelu nije propisana pod grijeh - pa niti maleni - ali veće narušavanje samostanskog reda, pogotovo kad povlači za sobom sablazan i opći nered, uvijek je grješno.
-------------------
LITERATURA:
P. Philippe, Rinovamento e adattamento đegli Istituti Religiosi. Ancora,
Milano 1965.
J. Laplace, La donna e la vita consacrata. Ancora, Milano 1965. B. Muller-Elmau> Darum sollt ihr vollkommen sein. Reinhard, Miinchen
1982.
B. Haring,Ihr seid das Salz dieser Erde. Neue Stadt, Miinchen 1982. G. Greshake,/Yiesrme/w. Herder, Freiburg 1982. U. T. Holmes, Spirituality for ministry. Harper, S. Francisco 1982. M. Caprioli, Sacerdozio e santita. ed. II Teresianum, Roma 1983.