www.tebe-trazim.com

Neki ljudi imaju krive pojmove o kršć. savršenstvu. Za nevjernike je ono vrsta duševne bolesti, utopija ili besmisao, jer nemaju pojma o nadnaravnoj stvarnosti. Ni svim kršćanima nije uvijek jasno u čemu se zapravo savršenstvo sastoji. Povijest znade za mnoge asketske zablude. Neki su tražili savršenstvo u tajnom i privilegiranom vjerskom znanju (gnostici), u velikim pokorama i mrtvljenju (flagelanti), u moralnoj strogosti (jansenisti) ih u potpuno pasivnom predanju Božanstvu (kvijetisti), a drugi opet u isključivo vanjskoj akciji (amerikanizam). Za slabe vjernike je savršenost pretjerivanje, bigotstvo ili licemjerje.
*
(I ovdje o. Kuničić ispravno tvrdi: "Mjesto pretjeranog ponavljanja riječi "ljubi", eto nam Krist daje definiciju i sadržaj toga pojma u pojmu "drži zapovijedi"... Nema smisla govoriti o ljubavi bez žrtve i napora." (ib. str. 139-140)).
*
Nažalost, i neki dobri kršćani imaju krive predočbe o kršćanskom savršenstvu:
-kao da bi se ono sastojalo u vanjskoj pobožnosti, tj.u vidljivim obrednim činima (ceremonije, vjerski običaji i česte molitve, kruničanje, dnevna pričest, prisustvovanje svim relig. funkcijama, članstvo u bratovštinama ili vjerskim redovima i sl.). Vanjski čini pobožnosti, pogotovo ako nisu iskreno proživljeni, nisu nikakav znak savršenosti.
-Savršenstvo nije u neobičnom i nenaravnom ponašanju (prenavljanje, čudaštvo, posebna odjeća, "asketski" izgled i stavovi...). Naprotiv, savršeni čovjek se vlada posve prirodno i jednostavno. Njemu je tuđa svaka namještenost i egzibicija.
-Kršć. savršenstvo ne sačinjavaju ni p o k o r e, ne znam kako bile velike. Postovi, bičevanja, kostrijet, mrtvljenja, žrtvice i si. same po sebi još nisu savršenstvo, nego tek sredstva do njega.
-Pa ni dar čudesa, proroštva, poznavanje duša, vizije, extaze, stigme i slični fenomeni ne moraju biti dokaz nečije svetosti, premda ih Bog daje redovito savršenim dušama. Savršenost se ne sastoji u izvanrednim i herojskim djelima, nego u herojskom vršenju običnih i dnevnih dužnosti.
*
(Sv. Ivan Krstitelj nije činio čudesa, a ipak ga je Isus kanonizirao (Mt. 11,11). Terezija Neuman je nosila na sebi stigme Isusove, a ipak je Crkva nije kanonizirala!)
*
Duhovne utjehe također nisu nužni elemenat kršć. savršenstva. Sreća u molitvi, užitak u pokorama, osjećaj blaženstva, dar suza, pa čak i "mistični" zanosi mogu biti često i čisto naravne pojave, jer religiozno doživljavanje ima i svoj prirodni temelj. No isto tako savršenost nije neka bešćutnost ili osjećajna hladnoća (stoicizam).
-Nikakav apostolat ili bilo kako velika i uspješna crkvena djelatnost (karitativni rad, socijalne ustanove, pobožne akcije, osnivanje redova, gradnja crkava, masovna obraćenja, Katolička Akcija, misije i sl.) nisu sigurni znakovi savršenstva. Iza revnog vanjskog rada može se kriti duhovna praznina ("hereza aktivizma"). Savršenstvo nije u veličini pothvata što se vrši, nego u veličini ljubavi kojom se vrši.
-Kršć. savršenstvo najzad nije ni neki "d u h o v n i" ili "n u t a r n j i" život u općem smislu riječi. Ima naime ljudi s veoma razvijenim nutarnjim životom (filozofi, pjesnici, umjetnici, joga, derviši), ali koji nema veze s autentičnom kršćanskom duhovnošću, čak i onda kad je religiozno obojen (sinkretizam, budistička askeza i sl.). Naša duhovnost je potpuno usmjerena na Krista i posvema prožeta njegovom ličnošću, naukom i milošću.
--------------------
LITERATURA:
A. Marin Royo, Teologia de la perfection cristiana. Ed. 3, BAC, Madrid
1958.
R. Guardini, Unterscheidungdes Christlichen. Griinevvald, Mainz 1963. R. Marle', La singulariti chretienne. Casterman, Tournai 1970. L. de Lorenzi, Dimensions de la vie chretienne. S. Paolo, Roma 1979. R. VVilliams, Christian spirituality. J Knox Press, Atlanta 1980. G. Thils, Existence et saintete en Jesus-Christ. Beauchesne, Pariš 1982. F. Baur, Life in abundance. A comtemporary spirituality. Paulist Press,
New York 1983.
I. Weismayer, Leben in Fiille. Tvrolia, Innsbruck 1983. ft. Erharter (Hg), Vom Geist christlichen Lebens. Herder, Wien 1983. J. M. R. Tillard, Dilemmas of modem religions life. Glazier, VVilmington 1984.
I. Hausherr, Carita e vita cristiana. Ed. Orientale, Roma 1970.
B. Welte,Dialektik der Liebe. Knecht, Frankfurt 1973.
B. Haring, Liebe ist mehrals Gebot. Wewel, Munchen 1975.
S. W. Duck, Theory and practice in interpersonal attraction. Academic
Press, New York 1977.
R. Coste,L 'amour qui change le monde. SOS, Pariš 1981. R. Maurus Akademie - Was heisst Liebe? Knecht, Frankfurt 1982. K. Rahner, Was heisst Jesus lieben?, Herder, Freiburg 1982. D. M. Hoffman, Living divine love. Alba House, Staten Island 1982. V. Satura (Hg), Damit die Liebe gelingt. Herder, Freiburg 1983. H. Rotter, Grunđgebot Liebe. Tyrolia, Innsbruck 1983.

Pošto ćemo u posebnom poglavlju govoriti o bitno- habitualnom savršenstvu (milosni život), ovdje treba još malko produbiti pojam aktualnomoralnoga savršenstva.
Kako su savršenost i svršnost korelativni pojmovi, savršenost ljudskih čina, tj. moralna savršenost sastoji se u postizavanju konačne svrhe. Neka stvar je naime savršena ukoliko odgovara svojoj svrsi.
Tako i ljudska djela.
Savršena su ako su pravilno usmjerena svrsi ljudskoga života.
Po riječima sv. Tome "nešto nazivamo savršenim ukoliko postiže svoju svrhu, koja je konačno savršenstvo svake stvari." (Summa Theol. II. II. q 184, a. 1). Ova svrha "koja je konačno savršenstvo svake stvari" - znamo već - to je Bog.
Sudjelovanje u božanskom životu, tj. jedinstvo s Bogom, svrha je i našeg života. I samo u ovom božanskom sjedinjenju nalazimo pravo savršenstvo, kako je to jezgrovito napisao sv. Toma. "Summa perfectio hominis esse non potest in hoc quod coniungitur rebus se inferioribus, sed per hoc quod coniungitur alicui rei altiori". (Contra Gentiles, III, 27). Tomin je zakliučak: "In spirituali vita perfectus est, qui est in caritate perfectus" .
.
------------
LJUBAV
Kako postižemo ovo sjedinjenje s Bogom? Pomoću naših duševnih moći uzdignutih u nadnaravni red. Razum, prosvijetljen vjerom, upoznaje Ga; volja, potaknuta ufanjem, teži za Njim; a ljubav, pomognuta milošću, dopire do Njega i ujedinjuje nas s Njim. A zašto je to privilegij ljubavi? Jer "Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu." (I Iv. 4, 7).
Izvor savršenstva jest, dakle, ljubav: Božja ljubav prema nama (Nestvorena Ljubav) i naša ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga (stvorena ljubav). U tome se sastoji "sav zakon i svi proroci." (Mt. 7, 12). Sv. Pavao, naziva ljubav "vezom savršenstva" (Kol. 3, 14) i "puninom zakona" (Rim. 13, 10). U vrhunaravnoj ljubavi su sadržane i sve ostale kreposti. Ona je njihovo počelo, pogonska snaga i nužna pratilica.
"Ostaje nam ovo troje: vjera, ufanje i ljubav. Najveća je od njih ljubav." (I Kor. 13,13).
.
-----------------------------------------------------
SRŽ SAVRŠENSTVA JE U LJUBAVI.
To je jednodušna nauka kršćanske predaje kao i moderne katoličke misli. U ljubavi nalazi bit savršenstva i crkveno učiteljstvo.
Pio XII: "La perfezione consiste, per eccellenza, nell' unione con Dio, la quale si attua per mezzo della čarka." (12. XII. 1957. u svome govoru na II. kongresu staleža savršenosti). Isto je učio i njegov davni prethodnik Ivan XXII: "Perfectio vitae christianae principaliter et essentialiter in caritate consistit." (v. Al. Benigar - Theologja spiritualis, ed. II Roma 1964, str. 281).
---------------------------------
DJELOTVORNA LJUBAV
Kršćansko savršenstvo je upravno razmjerno žaru ljubavi: čim je veća ljubav, veće je i savršenstvo. A s ljubavlju se rađaju, rastu ili nestaju i sve ostale kreposti. Ljubav ih prožima, omogućuje i obogaćuje (pročitaj I Kor. 13 i sl.). Po ljubavi su sve one usmjerene isključivo konačnoj Svrsi. Stoga vele skolastici: "Caritas est forma omnium virtutum."
.
Prava ljubav nije samo afektivna, već je isto tako i efektivna, djelotvorna. S pravom piše Benigar: "Perfectio vitae praesentis non est in ipso habitu caritatis, sed in actibus caritatis." (Op. cit. st. 289). Pokazuje se i dokazuje ne riječima, nego djelima. Očituje se u brzom, radosnom i trajnom vršenju djela ljubavi spram Boga i bližnjega te u potpunom svladavanju vlastitih strasti. Ljubav nadahnjuje i oblikuje sve ostale kreposti.
Ni jedne kreposti nema bez ljubavi.("Između žrtve i ljubavi nema cijepanja. Upotpunjuju se, traže se i međusobno usavršavaju. Na kalvariji je križ i ljubav. Ljubav je pristala na križ, križ je dokazao ljubav." (Dr Jordan Kuničić - Rod izabrani, I dio, II izd. Zgb 1964, str. 143).
.
Djela ljubavi traže odricanje i žrtvu. Nema ljubavi bez žrtve. Ni savršenstva nema bez žrtve. Tako je u naravnom i vrhunaravnom redu. I Božja ljubav prama nama očitovala se je u žrtvi križa: "Tota vita Christi fuit crux et martvrium." (De imitatione Chr. II, 12).
Isusov primjer je za nas poučan i obavezan: "Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sama sebe, neka uzme križ svoj i neka me slijedi." (Mt. 16, 24). Apostol tvrdi: "Oni koji su Kristovi propeše svoje tijelo s manama i požudama." (Gal. 5, 24). Iskrena ljubav je uvijek pregaranje,mrtvljenje, odricanje i žrtva. Ali ljubav ujedno i zaslađuje žrtvu: "Ubi amatur non laboratur."
.
Ljubav prema Bogu se praktično očituje u djelima ljubavi prema bližnjemu. "Laže onaj koji veli da ljubi Boga, a mrzi bližnjega" (I Iv4,19). Obe je ljubavi Krist ujedinio u jednu jedinu. Istom se kršćanskom ljubavi voli Boga i svu njegovu djecu na svijetu. Pa i sve ostale stvorove ljubimo samo uključene u jedinstvenu Božju ljubav. Najmanje što se može tražiti od kršćanske ljubavi jest vršenje zakona pravde i kreposti pravednosti (osobne i društvene).
Ljubav koja nije spremna na žrtvu površna je i nedosljedna.
Žrtva koja se čini bez ljubavi bezvrijedna je i kratka vijeka. U stvarnom životu jedino ona žrtva je plodna koja izvire iz ljubavi, a ujedno ona ljubav prava koja se znade žrtvovati.
Naš Učitelj nam je to dao na znanje jednostavnim riječima: "Ako me ljubite, vršite moje zapovijedi." (Iv. 14, 15). To je dakle osnovno, jer vršenje zapovijed i je ustvari žrtvovanje. No ipak nije dovoljno za punu savršenost: "Ako hoćeš da budeš savršen, prodaj što imaš..." (Mt. 19, 17). Savršena ljubav ispunjava ne samo zapovijedi, već i savjete Ljubljenoga.
.
Kršćanski ljubiti znači konkretno: živjeti po nadnaravnoj ljubavi, izraženoj u bogoslovnim i moralnim krepostima, te u herojskom stupnju vršiti sve Božje zapovijedi, savjete i nadahnuća po uzoru Kristovu.
Nije točno mišljenje da se: savršenstvo sastoji u ispunjavanju evanđeoskih savjeta.
Evanđeoske savjete, naime možemo izvršiti tek iza kako smo ispunili evanđ. zapovijedi .
Pravo savršenstvo sačinjava vršenje zapovijedi i savjeta zajedno, ukratko: vršenje volje Božje.

Čar, ljepota i korist svetosti mogli bi biti dostatni motivi da nas povuku prema njoj. No moramo priznati čitavu istinu: svetost je i naša dužnost.
-----------------
DUŽNOST
Prije svega: na što smo dužni? Na osnovno kršćansko savršenstvo, koje se sastoji u vršenju zapovijedi. Ono je temelj svetosti. Zatim: n a potpuno kršć. savršenstvo.
Dakle, moramo biti u posjedu bitne svetosti preko milosti posvećujuće. Uz bitnu svetost trebamo povezati i m o r a 1 n u, tj. kreposni život. Milost ne može obitavati u duši zajedno s grijehom. Naša svetost je u svojoj srži kršćanska, tj. k r i s t o v s k a.
U današnjoj ekonomiji spasenja Bog nam ne priopćava svoju svetost drugačije nego po Sinu: "per Ipsum et cum Ipso et in Ipso". Sam pak Sin je sva stečena dobra stavio u ruke svoje Crkve, svog Otajstvenog Tijela. Ona je vidljivi i redoviti faktor posvećivanja, pa stoga naša svetost mora biti i crkvena ili liturgijska, jedino ostvarljiva u krilu Majke Crkve
.
Naša svetost ne smije i ne može biti individualistička - odvojena od svetosti Božje, Kristove, crkvene - jer se ostvaruje samo in communione cum Deo et in corpore Christi phvsico et mvstico. Ona je dakle zajedničar -ska, povezana sa svetošću sve naše braće u Kristu, kako nam je to i naglasio posljednji Koncil. No ipak mora biti individualna, osobna, radikalno naša. U njoj moramo angažirati čitavu svoju osobu, sve svoje naravne i nadnaravne moći.
Bez našeg zalaganja ne može nikada postati našom.
K tome smo dužni na putu svetosti ostati ustrajni, nepokolebivi, vjerni (i "u malim stvarima!"), dosljedni.
Makar nismo heroji, i baš zato što nismo, dužnost nam je težiti prema herojskom savršenstvu koje se zove svetost.
Dobro je napomenuti: dužnost savršenstva ne stoji u tome da moramo biti savršeni odmah na početku duhovnog života ili u nekom određenom času.
Bit ove dužnosti je u tome da nastojimo i da stalno težimo prema svetosti, tj. da je se nikada ne odreknemo ili je prezremo.
*
(Naravno, moramo priznati da ćemo ostati uvijek djelomično nesavršeni, no ta nam spoznaja nanosi bol. "Jedeš Leben der Vollendeten quillt iiber vom Unvollendetsein. Denn Leiden ist Unvollendetsein." (Schreyer Lothar - Die Vollendeten. Kemper Verlag, Heidelberg 1949, str. 13)).
*
Na vršenje Božjih zapovijedi vezani smo kaznom grijeha. Ispunjavanje evanđeoskih savjeta nas ne obavezuje pod grijeh. Ipak griješi onaj koji načelno odbacuje svaku dužnost kršć. savršenstva ili pak onaj tko se je obavezao na savršenstvo zavjetima koje ne vrši.
.
--------------------
ZAŠTO DUŽNOST?
Istina je da za spasenje duše dostaje vršenje zapovijedi (Mt. 19,21), no jer nas je Bog posinio, jer smo njegova djeca, slijedi naša dužnost da mu budemo što sličniji, dakle što savršeniji. "Noblesse oblige", kažu Francuzi.
Svetost je duhovno plemstvo. Jedini način da se odužimo Bogu za veliku č a s t posinovljenja jest da se vlastitom svetošću što više poistovjetimo sa svojim Ocem na nebu.
Veći stupanj savršenosti povlači sobom i veći stupanj milosti.
.
Praktična svetost sastoji se u ljubavi, a ljubav je zapovijed, i to najveća (Mt. 22, 37).
Formula ove zapovjedi ("ex toto corde...") traži savršenu ljubav. A kada mi možemo ljubiti Boga dovoljnom ljubavi?
Na svetost nas prisiljava i ljubav prema samima sebi: sebe pravo ljubiti znači htjeti svoje savršenstvo. Zar svaki od nas ne želi biti npr. najbolji đak, najsposobniji majstor, najvještiji umjetnik i uopće najsavršeniji čovjek?
Pravo je, dakle, da nastojimo biti i najsavršeniji kršćani, sveci.
.
Zdravi razum nas uči da treba stremiti svome savršenstvu. Nije osnovni cilj života, kako neki uče (Freud), težnja za užitkom, nego težnja za puninom i savršenstvom (Adler).
Napredovanje, tj. težnja k onome što je bolje, svojstvo je svakog živog bića. U životu nazadovanje znači senilnost, bolest ili smrt. Propušteno napredovanje jest uvijek nazadovanje ("Non progredi est regredi").
Naš život naliči penjanju po stepenicama ili putovanju. Stoga onaj koji stoji na mjestu zapravo nazaduje. Dok on stoji, drugi su dotle daleko odmakli. Dakle, on nije na svome pravom mjestu, on je zaostao.
U duhovnom životu nema "stanja na mjestu". "Qui non proficit, deficit", zaključuje sv. Leon Veliki (Sermo 59, .
.
Tijelo, svijet i sotona vuku nas natrag. Toma Kempenac priznaje: "V l a stita težina me uvijek vuče na dno". (De imitat. Chr. III. 8,1). Čim prestane naš napor ka naprijed, odmah bivamo povučeni nazad. Slično kao što i čamac na rijeci ide niz vodu, ako ne vozi uporno proti struji.
Sv. Augustin nas mudro savjetuje: "Uvijek se razvijaj, uvijek hodaj, uvijek napreduj. Nemoj zaostajati na putu, nemoj se vraćati, nemoj ići stranputice. Bolje ide i šepavac nego lutalica". (Sermo 169,18).
.
Često se i sa zadovoljstvom ističe kako čovječanstvo napreduje u svakom pogledu: ekonomskom, socijalnom, tehničkom, naučnom itd. No upravo takav razvoj nas obavezuje i na moralno-asketski napredak. Neskladi ili - još gore - sukob između tehničkog i moralnog razvoja mogao bi povući ljudski rod u katastrofu, koja bi ugrozila i sam njegov opstanak. Zar nas razorna snaga nuklearne energije u rukama neodgovornog državnika ne napunja užasom?
Kakvo dobro možemo očekivati od militarista bez srca, od tehnokrata bez duše, od činovnika bez kičme, od laboranta bez savjesti? Ukratko rečeno: od "science sans conscience"?
Sve veći materijalno-tehnički napredak traži od čovjeka i sve veće duhovno-asketsko savršenstvo.
.
Iskustvo nam potvrđuje nauku otaca: "contraria contrariis curantur".
Zle sklonosti u nama možemo savladati jedino njegovanjem dobrih. Krepost je jedini lijek proti grijehu. Krivo drvo se može ispraviti samo tako da se savija na obratnu stranu... Savijanje sama sebe je napor i vještina, a kondicija se stiče vježbom, treningom ( = askeza).
Askeza je put savršenijemu, a savršenstvo nema granica, pa mu ih ni mi ne smijemo stavljati.
Isusova konstatacija: "Onaj koji stavlja ruku na plug pa se okreće natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje". (Lk. 9, 26).
.
-------------------------
SVETA DUŽNOST
Gosp. Bog traži od nas savršenost: "Sveti budite, jer sam i ja svet". (Lev. 11, 44). Mi smo odabranici Božji. Ono što On izabere ili što se njemu posvećuje mora biti bez mane (Lv. 22,22), čak ako se radi i o životinjama, a pogotovo o čovjeku. Čitav narod (ib. 11) i svećenstvo (ib. 21,17) mora biti čisto. Bogu se služi "savršenim srcem" (I Kr. 8,61). Ono stoje Jahve naredio Abrahamu vrijedi za sve njegovo potomstvo, tjelesno i duhovno: "Hodaj preda mnom i budi savršen". (Gen. 17,1).
.
Po riječima sv. Jakova i djeca N. Zavjeta moraju biti "perfecti et integri, in nullo deficientes". (Je. 1, 4), jer - kako svjedoči sv. Pavao - "elegit nos in ipso ante mundi con-stitutionem, ut essemus saneti et immaculati". (Eph. 1,4). Isti apostol svečano izjavljuje:"Ovo je volja Božja posvećenje vaše". (I Sol. 4, 3).
Da ne bi možda tkogod pomislio da je već dovoljno savršen, sv. Ivan opominje: "Tko je pravedan neka bude još pravedniji, a tko je svet neka bude još svetiji". (Apk. 22,11).
Nikada nismo dostatno savršeni. Stoga i Spasitelj traži od nas: "Budite savršeni kao stoje savršen i vaš nebeski Otac". (Mt. 5, 48). Kad nas Bog ne bi pozivao na savršenstvo, protuslovio bi samome sebi, svojoj neizmjernoj svetosti. Ako nas je posinio, to je učinio samo zato da mu budemo što sličniji.
.
Svetost Božja je razlog ("Budite sveti jer...") i mjera ("Budite savršeni kao...") kršćanske svetosti.
Uostalom, postoje i naše opće i temeljne kršćanske dužnosti koje nas same po sebi potiču na veću savršenost: 1) prva i najveća dužnost, zapravo jedina svrha našega života, jest slava Božja.
Savršeniji stvorovi daju Bogu veću slavu. Dakle, već radi toga bismo se morali truditi oko svoga posvećivanja. Tko ne vodi brigu o svome duhovnom napretku otima Bogu dužnu slavu. 2) Spas naše duše zahtijeva što veće zalaganje oko dobra, a većeg dobra od sjedinjenja s Bogom - najvećim Dobrom -nemamo.
Što je veća svetost na zemlji, to je veća slava i radost na nebu.
.
Tko se zadovoljava samo s minimumom dobra i rajskog blaženstva, neće ni to postići. Poznat je princip iz balistike: gađaj više da pogodiš niže! To isto moramo činiti u duhovnom životu: gađati na najviše, na svetost!) D o b r o bližnjega traži također od svakoga kršćanina što veći stupanj svetosti. Jedino naš dobar primjer može biti drugome na pobudu. Među savršenima ni grješnik ne može odoljeti porivu svoga boljega "ja".
Zar se gornje pobude na savršenstvo potpuno ne slažu s vrhovnim ciljem našega života - slaviti Boga posvećujući sebe i bližnjega?
"Hramovi smo Duha Svetoga, a hram Božji mora biti svet", opominje nas Apostol.
.
-------------
OPĆA DUŽNOST
Koga sve Bog poziva na svetost? Svako svoje dijete, svakoga kršćanina i kršćanku (vocatio remota)!
Nitko nije izuzet od ove časti i dužnosti. Istina, nije svatko pozvan na jednaki stupanj savršenstva, nego na onaj koji najbolje odgovara njegovim sposobnostima, mjeri milosti i Božjem predodređenju. Ipak neke Bog posebno poziva u "stalež savršenstva", pa i na najviše vrhunce svetosti (vocatio proxima, specialis). Mi sada ovdje govorimo samo o općem pozivu na opću svetost, koja izvire iz naše krsne posvećenosti Kristu.
Svi smo krštenjem postali udovi svetog i otajstvenog Tijela. Dakle sveti udovi.
.
Upućujući svoju prvu poslanicu Korinćanima Apostol je adresira ovako: "Crkvi Božjoj u Korintu posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti". (I Kor. 1, 2).
Svi su dakle Korinćani pozvani na svetost. A zar samo Korinćani?
Ne, i Rimljani također, i svi narodi, i svi ljubimci Božji (Rim. 1, 7), tvrdi isti Apostol. To uporno i često opetuje također i veliki učitelj duhovnog života sv. Franjo Saleški (u "Introduction a la vie devote" i drugim svojim djelima) i zaključuje: "Svaki... i na svakome mjestu dakle mora i može težiti savršenom životu" .
Crkva je to uvijek učila, u davnim vremenima kao i danas. Pio XI u svojoj enciklici "Rerum omnium", nakon što je citirao zapovijed Kristovu o savršenstvu, veli: "Tenentur enim hac lege, ut patet, omnino omnes, nullo excepto". (AAS 15, 49-63, 26,1 1923).
Ovaj časni i dragi zakon savršenstva nije mogao zaboraviti ni II Vatikanski Sabor, koji nam poručuje: "Svi su u Crkvi pozvani na svetost" (Dogmatska konstitucija o Crkvi, gl. V. 39), te opet: "Svi su dakle vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću vlastitog staleža", (ib. gl. V. 42).
U Crkvi nema samo jedan "stalež savršenstva", čiji bi se pripadnici mogli i morali posvećivati. Čitava Crkva je stalež savršenstva i svi njezini članovi su u načelu sveti .
.
Ako nas Bog sve poziva na svetost, znači daje ona svima m o g u ć a. Nitko se od nas ne može izvlačiti od ovog "slatkog jarma" (Mt. 11, 30), pa čak i onda kada je težak i kada traži žrtve.
"Štogod je u zapovijedima teško, ljubav čini da bude lako", tješi nas sv. Augustin (Sermo 96, 1).
Svetost je trajna, ustrajna i svakodnevna dužnost kršćanina: "Opus est enim nobis cotidiana sanctificatio" (Sv. Ciprijan, De domin. oratione).
.
-----------------
SVEĆENICI
Ako je itko pozvan i dužan na svetost, to je svećenik. To od njega traži već samo njegovo i m e (svetjenik, sacerdos, hijerarh, hijereus). Kako će posvećivati druge ako sam nije svet? Njegova je služba i zadaća da posvećuje. A od koga će početi ako ne od sebe?
Svećenik je primio sveti red da bude djelitelj svetih tajna, učitelj svete nauke, čuvar svetih mjesta, posvetitelj. Karakter sv. reda traži od svećenika da on bude "posvećen" Bogu ne samo vanjskim nego i nutarnjim načinom. Svoju službu svećenik mora vršiti u stanju milosti, dakle i svetosti.
Misnik je, svaki dan prikazuje svetu Žrtvu i njome se hrani. On je posrednik između Boga i ljudi, između Svetoga i grješnika. Svetost Božja treba da se prelijeva kroz svećenika na vjernike. Svećenik je zastupnik Kristov.
.
Ako ga loše zastupa, onda nije zastupnik nego prestupnik, falsifikator. Isus je svećenike obavezao na svetost i svojim primjerom i naukom: "Ja se posvećujem za njih da i oni budu posvećeni u istini". (Iv. 17, 19). Slabi svećenik izdaje Krista, izobličuje ga, iskrivljuje njegovu sliku u dušama vjernih. Kako on smije ponoviti Apostolove riječi "pro Christo legatione fungimur" (II Cor. 5, 20)?
Mjesto da bude "dobar pastir", postaje vukom.
Tko je ono "svjetlo" što treba da svijetli svim ljudima, onaj "grad na gori" i "sol" koja ne smije izvjetriti (Mt. 5,13), ako ne svećenik?
.
Kada Bog zahtijeva svetost od starozavjetnih svećenika (Ex. 19, 22: "sanctificentur"... Lev. 21, 6: "sancti erunt"), koliko neće više od onih koji su "drugi Krist", izabranici i zamjenici njegova Sina! Preko pastoralnih poslanica sv. Pavla.spisa sv. Otaca (Grgur Naz. Krizostom, Jeronim) i naučitelja (Akvinac, Bonaventura), općih (Tridentinski, Vatikanski II) i posebnih sabora, preko biskupa i papa (Leon XII, Pio X , Pio XII) Katolička crkva je uvijek od svojih službenika tražila istinsku svetost.
Kod ređenja je svim klericima toplo preporuča (v. Pontificale Romanum), a u svome Zakoniku naređuje .
Posljednji sabor mnogo inzistira na svetosti svećenika i traži da se "penju uvijek višoj svetosti". (Lumen Gentium, V, 41.). To najbolje postižu savjesnim i vjernim obavljanjem svoje dušobrižničke službe.
.
Na svome ređenju mladomisnik ne dobiva već gotovu svetost, kao na tanjuru. On je već gotovu mora donijeti sobom u prezbiterat. Stoga je potrebno da je počne sticati još u sjemeništu.
Svaka nova klerička služba pretpostavlja postupno usavršivanje. Svetim redovima, pogotovo prezbiteratu i episkopatu, smijemo pristupiti tek nakon što smo prokušani u kršćanskoj savršenosti.
Protestantski se teolog Josuttis tuži: "Kod nas župnik ne uči ni moliti ni postiti". Kod nas se katolika, doduše, to uči, no da li svatko i nauči?
.
-----------------
REDOVNICI
Svi navedeni razlozi, koji potiču klerike na svetost, važe i za svećenike redovnike. No redovnici kao takovi - bez obzira jesu li svećenici ili ne, dakle i redovnici-laici i sve redovnice - moraju težiti za svetošću iz posebnih razloga.
Prvo: izabrali su kao svoj životni ideal stalež savršenstva.
Redovništvo bi naime trebalo biti stalež savršenstva. Sticanje svetosti je glavni razlog zašto Crkva osniva redovničke zajednice.
Redovništvo nema druge važnije svrhe osim posvećivanja svojih pripadnika. Tu im svrhu Vatik. Sabor uporno stavlja pred oči, osobito u dekretu "Perfectae caritatis". Zato stari Kodex propisuje: "Svi redovnici, kako starješine tako i podložnici, dužni su težiti za savršenstvom svoga staleža", (kanon 593,a novi taj stalež zove "totius personae consecratio" (c. 607). U ovaj stalež stupaju odazivajući se posebnom Božjem pozivu na savršenstvo (sv. zvanje).
.
Drugo: na svetost ih obavezuju redovnički z a v j e t i. Po njima su se zavjetovali, tj. Bogu obećali da će vršiti tri evanđeoska savjeta: siromaštva, čistoće i posluha.
Ono što za ostale kršćane ostaje samo savjet, to sada za redovnika i redovnicu biva zavjet. Isusov savjet postaje redovnikov zavjet, životni dug, svetinja.
Treće: pravila reda traže od svakog člana i čitave redovničke zajednice kršćansku savršenost.
Pravila (regule, ustav, ustanove) postoje samo zato da olakšaju redovnicima-čama postizanje svetosti, koja je glavni cilj svake družbe i svih pravila skupa. Oduvijek su svi redovnici znali da "qui regulae vivit Deo vivit" (=tko živi po pravilu Bogu živi).
.
Ako neki redovnik/ca svjesno zanemaruje brigu oko svoga posvećenja, teško griješi.
Ta se nebriga očituje u gaženju zavjeta, u formalnom preziru savršenstva, u svjesnoj nakani da ga se ne postigne, u stalnom kršenju redovničkih ustanova i davanju teške sablazni svojoj subraći ili susestrama kao i ostalim vjernicima. Dok ispunjavanje zavjeta uvijek obavezuje pod smrtni grijeh, pravila obično obavezuju pod lagani grijeh (osim ako nije izričito naglašena teška obveza).
Svaka točka kućnoga reda u načelu nije propisana pod grijeh - pa niti maleni - ali veće narušavanje samostanskog reda, pogotovo kad povlači za sobom sablazan i opći nered, uvijek je grješno.
-------------------
LITERATURA:
P. Philippe, Rinovamento e adattamento đegli Istituti Religiosi. Ancora,
Milano 1965.
J. Laplace, La donna e la vita consacrata. Ancora, Milano 1965. B. Muller-Elmau> Darum sollt ihr vollkommen sein. Reinhard, Miinchen
1982.
B. Haring,Ihr seid das Salz dieser Erde. Neue Stadt, Miinchen 1982. G. Greshake,/Yiesrme/w. Herder, Freiburg 1982. U. T. Holmes, Spirituality for ministry. Harper, S. Francisco 1982. M. Caprioli, Sacerdozio e santita. ed. II Teresianum, Roma 1983.

"B"
MILOST
------------------
Ako želimo dobro upoznati neku stvar, pojavu ili biće, moramo otkriti njihove izvore. Kad hoćemo da upoznamo kršćansko savršenstvo, jednako tako trebamo sići na same njegove izvore.
Temelji ili izvori (causae) kršć. savršenstva mogu biti tvorni, svršni, zaslužni, uzorni, materijalni i formalni.
.
----------------------------------------------
IZVORI KRŠĆANSKOG SAVRŠENSTVA
Prvi izvor i temeljni tvorni uzrok(causaefficiensprincipalis)svakog savršenstva jest Troje dini Bog, koji je sam apsolutno savršenstvo.
Kao Stvoritelj dao nam je naravno savršenstvo stvorivši nas na svoju sliku, a kao Otac obogatio nas je nadnaravnim savršenstvom učinivši nas svojom djecom. - Instrumentalni tvorni uzrok (c. instrumentalis seu ministerialis) kojim se je Bog poslužio, da nas posveti jest sv. Čovještvo Isusovo, jer je ono bilo oruđe II Bož. Osobe.
Zbog sudjelovanja Kristova u našem u-savršavanju ono se i zove "kršćansko" savršenstvo. "Od njegove punine svi mi primismo". (Iv. 1, 14). - Drugotni tvorni uzrok (c. eff. secundaria) ljudske svetosti je prihvaćanje milosti i suradnje s njome od strane kršćanina. Milost je uspješna ("Gratia Dei sum id quod sum") jedino uz našu suradnju ("et gratia eius in me vacua non fuit, sed abundantius illis omnibus laboravi." I. Cor. 15,10).
.
Konačni uzrok (c. finalis) nečega jest ujedno i njegov izvor, tj. razlog opstanka. Svrha i razlog opstanka svega je slava Božja, koja je svrha i krše. savršenstva. Bliža svrha svetosti je ujedinjenje s Bogom preko Isusa Krista. Nasljedovanjem Krista postizavamo sebi savršenstvo a Bogu slavu.
Ni u jednom slučaju nije naše savršenstvo samome sebi svrha. Ono je ustvari sredstvo po kojemu, ujedinjeni s Isusom, postajemo "dionici božanske naravi" . Gldria Deo et Christo eius!
Pošto smo usljed istočnoga grijeha postali "neprijatelj Božji" (Rim 5, 10) i po svojoj naravi ("natura filii irae", Eph. 2, 3) nesposobni da se otkupimo, a još manje da se posvetimo, trebalo je da II Bož. Osoba postane čovjekom pa da nam donese milost otkupljenja i posvećenja. To je S p a s i t e 1 j učinio svojim životom i smrću na križu. On je zaslužni izvor (c. meritoria) našeg savršenstva.
Po uzvišenosti Kristove osobe, po svetosti njegova života, po gorčini njegove muke, po veličini njegove ljubavi, po vrijednosti njegova zastupstva (Caput generis humani, Caput Corporis Mystici) Bog nam dijeli svaku milost. Nema milosti koja nije plod Isusovih zasluga.
.
Model našega savršenstva je svetost Božja. Ona je izvor i uzor (c. exemplaris) svakoga savršenstva. Ideja potpunoga savršenstva je ostvarena samo u Bogu. On jedini posjeduje puninu bitne i moralne svetosti. Jedino je od njega možemo primiti i jedino po njemu usmjeriti: "Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac". (Mt. 5, 48). - Međutim, nebeski Otac nam je pokazao na zorni način kako izgleda nadnaravno ljudsko savršenstvo: po svome Sinu i "čovječanskom Sinu" Isusu. Krist je najsavršenija slika Očeva: "Tko vidi mene vidi i Oca". (Iv. 14, 9).
On je stoga i uzor našega savršenstva. "Nasljedovati Krista znači nasljedovati Boga", izjavljuje sv. Paulin (Epistola ad Severum 22). - Imamo još jedan uzor savršena života, niži ali nama bliži: život svetaca. Oni su nam uzor ukoliko su vjerno nasljedovali svoga Gospodina. Njihov primjer nam je dragocjen, jer nas hrabri pomisao da su bili slabi ljudi kao i mi. Ako su dakle mogli postati svetima oni, zašto ne bismo i mi?
.
Kao što naravni život ima svoje materijalno i formalno počelo, tako ga ima i nadnaravni.
Ovdje tvarno ili materijalno počelo (c. materialis) ne shvaćamo kao nešto od čega se (non ex quo) taj život sastoji, nego kao počelo u kojemu (sed in quo) se on odvija. U tom smislu je materijalni izvor krše. savršenstva ljudska narav ukoliko treba da bude uzdignuta u nadnarav.
Naša narav pruža vrhunaravnom životu svoje duševne i tjelesne moći, sva svoja fizička, psihička, moralna i osobna dobra (o kojima smo već govorili). Primalac milosti je ljudska osoba.
.
Oblično ili formalno počelo (c. formalis) koje treba da u materijalnom elementu nadnaravnog života posije sjeme nadnaravi, da ga nadnaravno oživi, formira i usavrši jest posvema milost .
Kao što je duša formalno počelo naravnoga čovječjeg života, tako je milost formalni izvor nadnaravnoga. Milost čini čovjeka djetetom Božjim, rađa ga na vrhunaravni život. Stoga je red da o njoj nešto više naučimo.

"O kad bi znala dar Božji.'" (Iv. 4,10)
.
Po svojoj etimologiji riječ milost može označavati:
- a) odliku, radi koje nam neka osoba postaje mila, draga (lat: gratia, gratiositas; haris, Karijatide ili Harite =Gratiae; franc: le charme, la grace; engl: the gracefulness; hrvat: milje, milina, milovidnost, miloća, dražest; umiljat)
- b) ljubav, naklonost, prijateljstvo što ga osjećamo prema nekome (lat: favor, benevolentia; engl. the graciousness;njem. Gnade;polj: milošć; hrv: milovanje, miljenik-ca, miljenče). U tom smislu je Noa "našao milost pred Gospodinom" (Gn. 6, ;
- c) nezasluženi dar, pomoć (lat: gratis; grč: haarisma; engl: a kindness; njem: Gnaden-gabe- geschenk - brot; hrv: milošta, milodar, milostinja, blagodat);
- d) pomilovanje, oproštenje krivice (lat: gratia, gratificatio, clementia, misericordia; grč: haritoo; engl. the mercy;njem. Gnadenakt, gnadig;hrv. milostiv-ost, milosrđe, smilovanje);
- e) u latinskom i grčkom jeziku može također naznačavati zahvalnost (gratias agere, gratitudo, euharistia, haristerios) pa tako isto i u talij. franc. i engleskom;
- f) u njemačkom još i nezasluženo doživotno uzdržavanje iz milosti (Gnadengehalt, Gnadensold).
..
U asketici, i teologiji uopće, riječ milost se uzima u značenju ljubavi, naklonosti i prijateljstva Božjega prema ljudima (favor, benevolentia), a također kao čin Božjega pomilovanja i oproštenja (gratificatio, justificatio, remissio peccatorum). U užem smislu riječi "milost" zapravo označuje Božji dar koji nadilazi našu narav (superadditum) i koji nam se dariva bez ikakve naše zasluge (donum gratis datum). Svojstvo milosti leži u njezinoj nezasluženosti s naše strane.
.
Dakako, ne može biti ni govora o tome da bi Bog našao u nama nešto što ne bi bilo njegov dar, neku našu iodliku koja bi po sebi bila njemu draga. Ono što on u nama ljubi, to smo od njega i primili. Također je nemoguća bilo kakva zahvalnost Božja prema nama ("servi inutiles sumus"). Jedino dolazi u obzir naša zahvalnost prema svome Stvoritelju, Ocu i Otkupitelju.

U svome najužem i stvarnom značenju milost je nadnaravni dar kojim se Bog dariva čovjeku i osposobljuje ga za nadnaravni život.
Milost je potpuno nezasluženi dar Božje dobrote (donum indebitum), jer ni u kojem slučaju ne pripada ljudskoj naravi i sasvim je nadilazi u svakom pogledu. Stoga je zovemo ne samo "dar" nego i "nadnaravni" dar.
Nadnaravan je po svojoj svrsi, po svojim učincima, po svojoj strukturi i po svome postanku. To je Božji dar čovjeku kao razumnom biću, koje će ga znati cijeniti i upotrijebiti.
Darovatelj je Bog (bog-astvo), čovjek je uživalac, korisnik, milosnik. Milost kao dar nema svoje vlastite egzistencije: ona sva proizlazi od Darovatelja i potpuno je upućena na darovanoga, ulazi u njegovu vlastitu supstanciju (gratia est accidens animae adhaerens).
.
Milost nije dar kojim se čovjek služi, ali koji ostaje izvan njegove naravi kao neko strano tijelo. Ona se ucijepljuje u samu dušu čovječju, preobrazuje ju i osposobljava za nove zadatke, pače i za novi način života.
Već smo to rekli: milost je rađanje čovjeka na božanski život.
Iako je ovo rađanje plod časa, kratak čin, njime nije iscrpljena snaga milosti, jer je rađanjem stvoren život koji traje, milosni nadnaravni život duše (gratia in esse).

Neizmjerni Bog u svome Trojstvu prebogat je životom i dobrotom. A kako život i dobrota uvijek teže svome umnoženju, tako se je i Božje bogatstvo života i dobrote prelilo izvan svojih granica, na stvorove.
*
("Kad Bog ljubi, nužno izlijeva svoje savršenosti, jer on ne može ljubiti nego samo sebe. Ljubeći naravno, saopćava bitak, život; ljubeći nadnaravno saopćava sama sebe." (A. Dagnino, op. cit. str. 157).
*
I tako u svakom stvoru ima nešto od savršenosti Stvoritelja. Još više: i same Božanske Osobe silaze na zemlju (missio visibilis) da posvete čitavu zemlju, svako stvorenje. Dolaze s posebnom svrhom da posvete i usreće svoje najljepše zemaljsko stvorenje - čovjeka. I to, ne samo time što dolaze k njemu, nego i što se nastanjuju u njemu, žive u njegovoj duši, pobožanstvenjuju njegov život (missio invisibilis, gratia).
Svojim dolaskom ga Trojedini obogaćuje mnogim darovima (gratia creata), ali - što je najvažnije - dariva mu sebe sama, svoj nestvoreni život (Gratia Increata).
To je razlog da u neizmjernom bogatstvu milosti razlikujemo "stvorenu" milost: sve one vrhunaravne darove što nisu Bog sam, od "Nestvorene Milosti": njega samoga, tvorca i vrela svake milosti.
.
Ova prisutnost Božja u pravedniku nije isto što i Božja sveprisutnost u svijetu (ubiquitas, praesentia Dei communis). Stvoritelj je naime nazočan u svim stvorovima kao prvi uzrok njihova bitka (per essentiam, tanquam causa essendi), kao svevideći i sveznajući pratilac svakog zbivanja (per praesentiam, bolje: per omniscientiam) i kao svemoćni vladar čijom se moći sve pokreće (per potentiam et virtutem).
U duši pravednika Bog prebiva na odličniji i posve nov n a č i n: ne samo što tamo jest, što u njoj živi i radi, nego zato što se duši dariva, s njom poistovjećuje, nju preoblikuje i adoptira.
To je prisutnost ne toliko tvorca i gospodara, koliko oca, prijatelja, posvetitelja i darežljiva gosta.
To je osobni susret dvaju osoba koje povezuju i ujedinjuju svoja žica u jedan zajednički život.
Ovaj susret nije trenutan, to je trajni zagrljaj Duha i duše, Oca i djeteta. Zasada se vrši ovdje u vremenu (praesentia Dei per gratiam) da se poslije usavrši u nebu i vječnosti (per lumen gloriae).
.
Duša pravednika je prebivališe presv. Trojstva, poprište njegova rada. 0-tac nam dariva svoje očinstvo i mi mu postajemo djecom. Naravni Božji Sin priznaje nas braćom, učlanjuje u svoje mistično Tijelo, uzima na sebe ljudsku narav uzdigavši je do najviših granica savršenstva. Duh Sveti nas ispunjava svojom prisutnošću i posvećuje svojom svetošću.
Preko milosti mi na neki način učestvujemo u intimnom životu presv. Trojstva. Nestvorena Milost nas uvlači u svoj obiteljski krug, milosno nas asimilira. "Ego dixi: dii estis et filii Excelsi omnes". (Ps. 81). Tako nije više naravni red stvari naša sudbina, već jedino nadnaravni.
Ljudski život i njegovo određenje se ostvaruje samo u Milosti.

Stvorena i Nestvorena Milost nisu dvije različite milosti. To je ista stvarnost izražena u dva vida nazočnosti: Darovatelja i njegova dara. Gdje se nalazi Bog tu je s njime i njegovo bog-astvo(boštvo, božanstvo? Op.Zdrave).
.
Mnogovrsni su darovi Božji čovjeku i mogu se promatrati s različitih gledišta. Stoga se stvorena milost dade razvrstati u više kategorija. Ako se misli na one darove što ih je Bog udijelio prvim ljudima nezavisno od zasluga Kristovih, zovemo ih općenito milost Božja (gratia Dei vel Conditoris).
Sve pak ostale darove stečene Isusovim zaslugama (što je pravilo za sadašnju ekonomiju Providnosti) zovemo Kristovim milostima (g. Christi vel Salvatoris).
Milost u užem smislu je vazda nutarnja (g. interna), jer djeluje i ostaje u duši, no u širem značenju može biti neki vanjski dar koji, premda utječe na dušu, postoji i ostaje izvan nje - kao npr. propovijed, Objava, sv. slika, dobar primjer - pa se nazivlje vanjskom milošću (g. externa).
.
Obzirom na svoju trajnost i način kojim se usidruje u subjektu, milost može biti trajna, kao neko stanje ili habitus (gratia habitualis) ili pak trenutna, prolazna, u obliku čina ili akta (g. actualis).
Habitualna milost ostaje trajno u svome nosiocu, preobrazuje dušu u njenoj biti, jer je pobožanstvenjuje i posvećuje, pa je stoga nazivamo i posvetnom milosti (g. sanctificans).
Kažemo da se tada duša nalazi u stanju milosti.
Aktualna milost je kratkotrajna kao i svaki čin, jer njome Bog časovito djeluje na umne i voljne moći naše duše, ne dirajući u samu njenu bit, i pokreće ih na vrhunaravna djela, pa joj odatle ime djelatna milost.
Oni pak darovi što nam ih Bog ne nudi za naše osobno posvećenje, već za dobro Crkve i bližnjega, zovu se karizme. One nisu strogo povezane s osobnom svetošću.

Proučavanje temperamenata ne spada samo u psihologiju, nego - zbog njihova upliva na život svakoga čovjeka - također i u pedagogiku, moralku i asketiku.
Prije svega valja biti na čistu s razlikom pojmova karakter,i temperamenat. Karakternost je odlika koju može imati samo čestit čovjek. Mi joj dajemo etičko značenje, a sadrži posjedovanje vlastitih načela i dosljednost tim načelima. Samo za takva čovjeka kažemo daje karakter. /Tko ima svoje uvjerenje, ali po njemu ne živi, jest ne-karakter. Tko nema ni
uvjerenja ni ćudoredne stalnosti bez-karakteran je čovjek, a onaj koji ima naopaka načela i njih se drži jest loš karakter (Ž. Bezić, Što je značaj? Marulić, br. 1. g. 1980).
.
Psihološki gledajući svaki čovjek ima određene značajke karakteristike, ali nije značaj karakter ako nije dosljedan samome sebi. (Tko se ne vlada dosljedno ili nije normalan ili nije moralan. ()"Karakter nije značajka nego značaj. Nije oznaka nego značenje. Nije značka nego znak. Nije osobitost nego osobnost. Nije lice nego ličnost. Nije struktura već arhitektura" (Ž. Bezić).
.
Dok je karakter moralno-psihološka kategorija, dotle je temperamenat fiziološko-psihološka kategorija. Temperament (ćud) je fiziološki supstrat karaktera i prvobitno zavisi od biološko-hereditarnih čimbenika (žlijezde, hormoni, nervni sistem, krvotok, roditelji) . Korijen mu je u biofizičkim slojevima bića, ali jako utječe na duševnu orijentaciju čovjeka jer sobom nosi urođenost, stalnost i globalnost. Stoga se najbolje očituje po osnovnim duševnim tendencijama i po ustaljenoj voljno-osjećajnoj reakciji na okolinu.
.
Temperament je temeljna i trajna (psiho-fiziološka) dispozicija naravi pojedine ličnosti. Svaki čovjek ima svoj posebni temperament ("koliko ljudi toliko ćudi"). Uza sve to postoje i neke zajedničke crte među raznim temperamentima. Tako se oni dadu svesti na nekoliko općenitih tipova.
Kriteriji za podjelu temperamenata mogu biti raznoliki. Najglavniji su slijedeći: afektivnost (kako se pojedinac uzbuđuje na vanjske utiske), reaktivitet (koliko utisci traju i kako se na njih reagira), aktivitet (dominantna duševna djelatnost), tendencija (glavna sklonost), vertiranost (odnos prema vanjskom svijetu), homogenost nutarnje strukture, temeljno duševno raspoloženje, tjelesna konstitucija i sl. ).
.
Tipologija temperamenta zavisi o tome koji će se kriteriji uzeti u obzir, odnosno kojima će se dati prednost. Radi toga se psiholozi jako razilaze u svojim tipologijama (Jaensch, Jung, Kretschmer, Freud, Klages, Kunkel, Spranger, Malapert, Ribot, Le Senne, Minkovsky, Hubert i drugi).
Nama se još uvijek čini najboljom i najjednostavnijom stara klasična dioba temperamenata na sangvinike, kolerike, melankolike i flegmatike.
Unutar ova četiri osnovna tipa mogu se smjestiti sve ostale varijante i nijanse (kojih ima bezbroj i koje su nekada jako subjektivne).
Dobro je natuknuti i suvremene podjele temperamenata. Po anatomskim kriterijima Kretschmer je podijelio ljude na piknički, leptosomni i atletski tip, a Sheldon na endomorfni, mezomorfni i ektomorfni.
.
Prema duševnoj konstituciji ljudi su po Jaentschu integrirani i dezintegrirani, po Jungu intravertirani i extravertirani, po Klagesu duhovni i duševni, po Kunkelu stvarni i nestvarni, a po Sprangeru teoretski, ekonomski, estetski,religiozni, društveni i politički nastrojeni. Kliničke tipologije se baziraju ili na somatskim devijacijama ili na psihičkim analizama (npr. Freud). Najsvestraniju tipologiju ćudi su donjeli Heysmans i Le Senne.(Potanje o tome kod Ž. Bezić, Tipologija temperamenata (CuS, br. 2. g. 1980),
Novije tipologije temperamenata (CuS, br. 3, g. 1980), Odgoj značaja (Služba Božja, br.l,g. 1980).
.
Čisti temperamenti ne postoje.
Kod svakog čovjeka su elementi njegove ćudi drugačije "temperirani". Ovo su samo najtipičniji oblici. Moguće je da u nekome postoji mješavina temperamenata. - Nema apsolutno najboljega tipa. Svaki je etički i asketski vrijedan, ali nijedan savršen. U svakome se nalaze pozitivne i negativne značajke.
Temperamenat se ne može izmijeniti jer je prirođen, ali se može odgojiti i usavršiti. Negativnosti se mogu ublažiti (ako i ne uvijek eliminirati), a pozitivnosti njegovati i dotjeravati.
Poznavanje sebe i svoga temperamenta je stoga veoma važna stvar za asketu.
A sada nešto o pojedinim temperamentima.
~~~~~~~~~~
SANGVINIK
~~~~~~~~~~
Sangvinik se uzbuđuje brzo ali površno, reagira naglo i pretjerano. U akciji nije samostalan ni ustrajan. Čuvstven, extravertiran, nestabilan, zaljubljen u ljepotu. Kod njega dominiraju osjećaji. U srdžbi plane kao slama, ali se brzo gasi.. Ima vitko tijelo, oči velike i sjajne, hod brz i lagan, nastup simpatičan.
.
Kod njega je pozitivno:
veseljak je, optimista, iskren, dobrodušan, nježan, dobar prijatelj, društven, razgovoran, prijatan. Rado zaboravlja i oprašta. Esteta je i umjetnik, voli muziku i pjesmu. Inteligencija mu je bistra i živa no površna.
.
Negativno:
volja stoji pod utjecajem utiska, momenta, afekta. Sklon je nepromišljenosti i naglosti, brbljav, nepostojan i subjektivan u sudovima. Lako mijenja raspoloženje i podložan je časovitim impresijama. Ne voli žrtve i odricanja, rastresen je u molitvi. Tašt je, previše pazi na vanjštinu, senzualan, voli užitke. Iskreno se kaje za pogreške, ali se i brzo na njih povraća.
.
Sangvinici su bili npr. Grgur Ninski, Voltaire, Strossmayer, Pio XI.
~~~~~~~~
KOLERIK
~~~~~~~~
Kod njega je afektivnost brza, duboka, srednjeg trajanja. Reaktivnost jaka, hitra, ali ne pretjerana. Dinamičan, aktivan, samostalan, osjetljiv i extravertiran tip. Kolerikom dominira volja, a omiljela vrednota mu je Dobro, pravo, zakon. Tjelesno: čvrst, nabit, široka pleća, kratak vrat, prodoran pogled.
.
Odlike:
aktivan, postojan, temeljit i borben. Misao jasna i brza, ne gubi se u suvišnim reflexijama, hitro donosi odluke, poduzetan i snalažljiv. Uredan, ozbiljan i odlučan. Ne žali truda i napora, radišan i šutljiv. Ima jaku volju, energičan je i nesavladiv. Vođa masa, zakonodavac, osvajač, heroj, šef.
.
Mane:
ohol, vlastoljubiv, krut, pravdaš, prkosan. Ne bira sredstva do cilja. Ako mu je potrebito, znade biti okrutan i brutalan. Ne oprašta lako i nije strpljiv i oprezan. Smatra da je uvijek u pravu, nikada ne priznaje krivicu, tvrdoglav i uporan. Prepotentan je, nema samilosti, prezire slabiće, egoist. Teško se moli, pa i Bogu.
.
Neki kolerici: Mojsije, Cezar, Luther, Grgur VII.
.
~~~~~~~~~~~
ME1ANKOLIK
~~~~~~~~~~~
Excitabilnost duboka i trajna. Ne reagira brzo niti na vanjski način, no zato nutarnje prekomjerno i osjećajno. Intravertirani, kontemplativni tip s jakom umnom koncentracijom. Bježi od akcije i teško se na nešto odlučuje. Njegova preokupacija je Istina. Sanjar, samotnjak, zatvoren, skeptičan, osjetljiv i melankoličan. Doživljuje nutarnje borbe i protuslovlja, često je i sam sebi zagonetan. Obično je obilježen nježnom tjelesnom konstrukcijom, gracilan i mršav. Pogled mu je miran, sabran, sjetan. Držanje odmjereno, dostojanstveno i tromo.
.
Dobre osobine:
bogati i duboki nutarnji život. Zanimaju ga samo veliki i vječni problemi. Šutljiv, ozbiljan, temeljit i religiozan. Voli samoću, tišinu i razmatranje. Požrtvovan, samilostan, darežljiv. Oštrouman, misaon, filozof, pjesnik, umjetnik i prijatelj knjige. Senzibilan na dobrotu i ljepotu, ali bez čulnosti. U duši je dobar, ali njegova dobrota teško prelazi u djelo.
.
Loše:
čovjek teorije više nego prakse. Preosjetljiv, tugaljiv, sumnjičav, pesimista. Ne zaboravlja ništa, osobito nepravde, a sposoban je i da mrzi. Asocijalan je i nepovjerljiv, mizantrop, sam guta svoju bol. Pati od svoje i tuđe nesavršenosti, malodušan, skrupulozan, povučen i plah. Drži se pasivno, oklijeva, koleba, nije energičan. Nesposoban za vanjsku akciju, uvijek odgađa odluku i izvedbu. Bez odvažnosti i smjelosti. Spor u radu i govoru. Teško se ispovijeda. Ohol na svoj način (bježi od časti i masa, ne nameće se, ali sebe previše cijeni, ne voli poniženja i peče ga zapostavljanje).
.
Većina velikana spada u melankolike: Job, David, Salamon, Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel, Dante, Da Vinci, Goethe, Kirkegaard, Pascai, Pio. XII.
.
~~~~~~~~~~
FLEGMATIK
~~~~~~~~~~
Emotivnost mu je spora i površna, gotovo nikakva. Ne uzrujava se nikada i ni za što. Reagira lagano, umjereno i neupadno. Na djelu je polagan, razborit i trijezan. Volja mu je osrednja, um praktičan, a emocionalnost oskudna. Egocentričan, indiferentan i nepokretan tip. Kod njega je obično krupno tijelo, spor hod i prijazno lice.
.
Svjetle strane:
dobrodušan, miroljubiv, strpljiv, iskren i skroman. Realan je, praktičan i oprezan. Ugodan u društvu i ne da se lako uvrijediti. Neće se raskinuti na poslu, ali je ustrajan, točan i solidan. Ne uzbuđuje ga ni uspjeh niti neuspjeh, hladnokrvan je. Voli svoj mir i pušta svakoga u miru. Ne grize ni sebe ni drugoga. U svojim postupcima naravan je, u svojim nazorima nezavisan, ah' otvoren novim idejama.
.
Tamne strane:
hladnoća, nepokretnost i proračunatost. Nema smisla za žrtvu, obožava komoditet, pomalo egoista. Bezbrižan, više drži do prava nego do dužnosti. Ne voli redovnički život, miliji mu je obilan stol nego pokora. Osim što je spor znade biti još i nemaran, netačan, površan i lijen.
.
Malo je velikih flegmatika. Najveći među njima je sv. Toma Akvinski.
.
Kako neku narodnost sačinjava stanoviti broj pojedinaca istoga porijekla i kraja, zajedničke kulture i jezika, jednake povijesti i tradicije, nije čudo da svaki narod ima neke zajedničke crte, skoro bismo rekli zajednički temperamenat. Tako, među evropskim narodima, prevladavaju kod Latina (i južnjaka općenito) sangvinici, kod Germana (srednja Evropa) kolerici, kod Slavena (osobito Rusa) melankolici, a kod Anglosasa (i sjevernjaka) flegmatici.(Detaljnije: Bezić, Psihologija naroda (Marulić, br. 2, g. 1981).
.
Kad budemo odgojili i oplemenilili do krajnih mogućnosti sve svoje duševne, tjelesne, psihofizičke i moralne sposobnosti, onda tek možemo smatrati da je naše naravno savršenstvo - dakako samo relativno - gotovo.
----------------------
LITERATURA:
P. Mesnard, Education et caractere. Ed PUF, Pariš 1953.
F. Grieger, Carattere e vocazione. SEI, Torino 1960.
A. Roldan, Introduccion a la ascetica diferencial. Razon y fe, Madrid 1960. K. G. Jung, Psihološki tipovi. Kozmos, Beograd 1963. R. Allers,Psicologia e pedagogia del carattere. SEI, Torino 1967. A. Roldan, Personality types and holiness. Alba House, Staten Island 1968. R. Gaillat, Clefs pour la caracterologie. Seghers, Pariš 1973. R. Stagner, Psychology of personality. IVizd. McGrow,N. York 1974. St. Hauenvas, Character and the christian life. Trinitv Univ. Press, St. Antonio USA 1975.
G. Palmade, Caracterologie. 12. izd. PUF, Pariš 1976.
E. Kretschmer,Korperbau und Charakter. 26. izd. Springer, Berlin 1977. G. Cruchon, Structure et dynamismes de la personnalite humaine.
Gregoriana, Roma 1979. A. Fulgosi, Psihologija ličnosti. Škol. knjiga, Zagreb 1981.
H. Franta, Psicologia della personalitd. LAS, Roma 1982. A. Milano, Persona in teologia. Dehoniane, Napoli 1985.

Kad milost nazivamo darom, pri tome je ne smijemo zamišljati kao neku stvar ili predmet kojim nas darežljivost Božja obasiplje da bi bili bogatiji.
Milost-dar to je sam živi Bog ili njegova živodajna pomoć, što se nudi jednom živom i razumnom biću da bi se njegov naravni život uzdigao u nadnaravnost.
Milost, dakle, daje jedan novi ž i v o t, jer je i ona sama život, dinamika.
Ona je rađanje života za život, a rađanje uvijek pretpostavlja živog roditelja i živo čedo, dakle umnažanje i pomlađenje života.
Milost je život po svome izvoru (živi Bog) i život po svome učinku (božanski život u čovjeku) - uvijek život, i to "novi život" (Rim.'6,4).
.
Kao svaki život, i milosni život je jedan organizam.
Posjeduje žive organe kojima se služi i aktivne moći kojima radi. Premda je u sebi jedinstven i cjelovit, ipak u njemu možemo pojmovno razlikovati - analogno naravnom životu - tri životvorna elementa:
- sam princip vrhunaravnoga života - milost posvećujuću,
- nadnaravne organe kojima se on služi - ulivene kreposti i darove Duha Svetoga, te
- posebne moći i pomoći kojima milost proizvodi nadnaravna djela čovjekovoj prirodi nedostupna - djelatne milosti.
.
------------------------------
POSVETNA MILOST
-------------------------------
BIT MILOSTI
Kako je nadnaravno savršenstvo život, ono mora imati svoje životno počelo i izvor, a to je posvetna milost.
Ona je pak samodarivanje Boga čovjeku, kojim se posvećuje naša duša i postaje dionicom božanskog života.
Ona je trajni vrhunaravni dar, habitualno stanje prijateljstva Božjega, koje se gubi samo smrtnim grijehom. Posvećujuću milost dobivamo preko sv. sakramenata i djelima savršene ljubavi, a zbog zasluga Kristovih .
Po njoj nam Bog dariva sam sebe, svoju ljubav i naklonost, a ne samo neka nadnaravna dobra (Rahner: Selbstmitteilung Gottes).
*( Po nauci II Vatik. Sabora milost Božju redovito primaju katolici, kao članovi prave i jedine Crkve Kristove. No Bog u svojoj dobroti ne uskraćuje milost ni ostalim kršćanima koji in bona fide pripadaju nekatoličkim kršćanskim zajednicama).).*
.
Milosni život je sasvim novi način bivstvovanja, nadljudski, u kojemu se odražava Trojstveni život.
Posvema milost je novi životni oblik jer unosi nešto božanskoga u naš ljudski život i ne ostavlja nas više običnim naravnim ljudima.
Preobražava ne samo moći nego b i t duše, biva njezinim novim svojstvom kao neka nova narav, posvećuje ju. Postajemo "dionici božanske n a r a v i" (II Pet. 1, 4) na stvaran i formalan način, ali samo analogno i akcidentalno.
Ne možemo naime biti djeca Božja u istom smislu kao Isus.
On je bitno jednak Bogu, sin njegove božanske naravi, druga božanska Osoba, i sam Bog.
Mi smo pak djeca po milosti - "ne od krvi ni od volje putene, nego od Boga rođeni" (Iv. 1,13) - tj. usvojena, adoptirana. I ostajemo uvijek ljudi, stvorenja. No čim se po vjeri i krstu sjedinimo s pravim i naravnim Božjim Sinom, u očima Očevim izjednačujemo se s Isusom (Rim. 8, 29, Gal. 3, 26).
.
Milost je stvarnost višega reda, jedna nova nutarnja nadnaravna kvaliteta, dodana ljudskom biću.
Nosilac joj je ne ljudsko tijelo već duša, koju potpuno prožima i usavršuje u redu bivstvovanja i u redu djelovanja.
Milost posjeduje bogoobličnu snagu i duša u susretu s njome postaje b o g o l i k a.
Ova bogoličnost nije verbalna i slikovita, nego stvarna i tako djelotvorna da čovjeka čini djetetom Božjim. Taj su milosni proces stari istočni oci nazivali "pobožanstvljenjem" (theosis) .
--------------------
USPOREDBA
Tri su glavne funkcije milosti u nama:
- oprašta nam grijehe i ništi zlo u čovjeku (justificatio),
- preobraražava i posvećuje dušu (sanctificatio),
- stavlja nas u novi odnos prema Bogu: posinovljenje (divinizatio). Kako čovjek može biti istodobno Božje i ljudsko dijete? To nije lako shvatiti. Doduše, imamo nekoliko slika ili usporedbi iz naravnog reda, koje nam donekle olakoćuju poimanje milosne stvarnosti, ali ni izdaleka potpuno: omnis comparatio claudicat. Tako npr. neki bogoslovi uspoređuju milosnu vezu Boga i duše sa jedinstvom duše i tijela.
- Kao što je duša forma tijela, vele oni, i ujedinjena s njime tvori čovjeka, tako i milost s dušom tvori novo jedinstvo, čiji je rezultat posinaštvo Božje. Točno, ali uz opasku daje vez duše i tijela supstancijalan, a Boga i duše samo akcidentalan.
Duša se u stanju milosti može zgodno usporediti usijanom željezu. Kao što željezo u vatri sja, gori, žari, tj. prima sve vlastitosti ognja premda uvijek ostaje željezo, tako i duša u milosti Božjoj sja, živi i gori božanskim životom ostajući vazda ljudskom dušom... Kao što dragi kamen na suncu blista sunčanim sjajem, a ne gubi uslijed toga svoje vlastite prirode... Kao što divlja voćka na koju se nakalemi plemeniti n a v r t a k ostaje uvijek divljaka, ali unaprijed živi novim sokom i plodi plemenitim voćem..
Jasno da ove slike nisu ni izdaleka potpune i adekvatne. Slike se obično zadržavaju na vanjštini i površini koje mogu lako prevariti sjetila i nedovoljno oprezni razum. (Žir je, tako, sličniji jajetu nego hrastu, a ipak je žir hrast a ne jaje... Jaje uopće ne nalikuje kokoši, ali je stvarno kokoš...) Sve su ovo, dakako, samo blijede slike. Milosna stvarnost je daleko jača.
.
------------
UČINCI
------------
Učinci posvetne milosti su izvanredno važni i uzvišeni. Nemamo dovoljno riječi da opišemo njihovu veličinu i dalekosežnost. Evo glavnih. Po milosti posvećujućoj mi postajemo:
.
.
1. DJECA BOŽJA U ADOPTIVNOM SMISLU .
Iako smo samo stvorenja, Bog nas uzima za svoju djecu, posinovljuje nas, te tako stičemo pravo na ime, život i baštinu samoga Boga.
I u civilnom pravu postoji institucija "posvojenja", no tamo je ono pravna fikcija, a ovdje stvarnost. "Gledajte koliku nam je ljubav iskazao Otac, da se nazivamo sinovima Božjim i da to j e s m o". (I Iv. 3, 1). A to jesmo ne po nekom pravnom efektu, nego po milosnom rođenju od Boga, što je jedna realna duhovna stvarnost. "Vi niste primili duha ropstva, da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja po kojemu zovemo: Abba-Oče!
Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja". (Rim. 8,15).
Kako je milost rađanje, nužno slijedi da kao plod donosi djetinjstvo. A dijete jednako tako nužno participira na naravi očevoj. I dijete milosti ima pravo na Očevu narav. Stoga i jesmo, po svjedočanstvu sv. Petra "d i o n i ci božanske narav i" (II Pet. 1,4).
Iz istog razloga i bogoslovi nazivaju milost posvećujuću "milost posinstva" (gratia adoptionis).
*(Princeza Luiza, unuka franc. kralja Luja XIV, na ukor svoje guvernante uvrijeđena primjeti: "Ja sam kćerka tvoga kralja". Razmaženo kraljevsko dijete dobije ovaj kršćanski odgovor: "A ja sam kćerka tvoga Boga".)*
.
2. BRAĆA KRISTOVA.
Ako smo djeca Božja, onda smo i braća Kristova. Najprije braća po tijelu (On je postao čovjek, "Sin čovječji!"), a onda i p o milosti (time što smo mi postali djeca Božja). Zato nas on sam uči moliti "Oče naš...", a prije odlaska na nebo izjavljuje: "Idem k Ocu mome i Ocu vašemu". (Iv. 20, 17).
Sveti Pavao ga nazivlje "prvorođenim među mnogom braćom" (Rim, 8, 29), a nas "Kristovim subaštinicima".
Sv. Augustin opaža za Krista: "Unicus natus est et noluit manere unus" (Tract. II in Jo. 13). Kad ćemo se napokon uživati u ovu divnu stvarnost - braća smo i sestre Kristove!
.
3. BAŠTINICI NEBA
Baština je postulat sinovstva: "Ako smo djeca, također smo i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi" (Rim 8, 17). Kraljevstvo Božje postaje i naše kraljevstvo, a stiče se samo milošću (to je ono "svadbeno ruho" što nam omogućuje božansku gozbu).
Po njoj nam pripada "visio beatifica" tj. blaženo gledanje i uživanje Boga na nebu.
Milost je zora koja nam obećaje nebesko podne.
Milost i slava se upotpunjuju.
Koliko li samo milosna baština nadmašuje naše zemaljske zakone nasljedstva! Ljudska baština se dobiva tek nakon smrti oca, a Božja baština je moguća jedino za živa Oca, i to odmah. Stoje na zemlji veći broj baštinika primaju manju baštinu, dočim milosna baština - kako na nebu tako i na zemlji - ogromna je, nedjeljiva, neiscrpiva, božanska. Zemaljsku baštinu napuštamo smrću, a nebesku istom onda ovjekovječujemo.
Žalosno je da se toliko napora ulaže i parnica vodi (čak i ratova!), da se postigne bijedna i prolazna zemaljska baština, a tako se malo trudimo da bi stekli kraljevstvo nebesko!
.
4. HRAM DUHA SVETOGA
"Zar ne znate daje naše tijelo hram Duha Svetoga?" čudi se sv. Pavao (I Kor. 6,19). Dapače - kako tvrdi Isus - i hram čitavog sv. Trojstva: K njemu ćemo doći i nastanit ćemo se u njemu" (Iv. 14, 23).
K nama, dakle, silazi i sama Nestvorena Milost. Koja li čast i sreća: "Mi smo hram Boga živoga!" (IIKor. 6,16).
Svi poštujemo - i s pravom! - crkve i hramove jer su Božje obitavalište.
A koliko poštujemo sveti hram svoje duše? I s koliko poštovanja pristupamo braći i sestrama u Kristu, tim živim i milosnim tabernakulima?
.
5. NADNARAVNI ŽIVOT
Milost nam također dariva i nadnaravni život, o kojemu smo već toliko govorili.
I to već ovdje na zemlji, u harmoniji s našim naravnim životom. Uzdiže nas i duhovno pre obrazuje. Postajemo više nego ljudi, više nego anđeli. Članovi smo Božje obitelji.
Ono što će "blaženo gledanje" dovršiti na nebu, po milosti počinje već na zemlji. Anticipacija nebeskog blaženstva.
.
Primanje nadnaravnog života u stvari znači no vo rođenje, duhovni p r e p o r o d, što ga sv. Pavao zove i novim stvaranjem ("Kojigod živi u Kristu novo je stvorenje". II Kor. 5,17), čiji je učinak nutarnji i preporođeni čovjek (ib. 4,16). Apostoli često ističu ovu nadasve odgojnu istinu (Titu, 3, 4-6; Ef. 4, 24; Rim. 6, 1-14; Kol. 3, 12; I Pet. 1,3,23: Jak. 1,18).
A Isus poručuje svim Nikodemima svijeta: "Ne čudi se što ti rekoh: treba da se ponovno rodite". (Iv. 3,7).
Kojom li samo brigom i tjeskobom njegujemo tjelesni život, a s kojom mlohavošcu nadnaravni!?
.
6. MILOST NAS POSVEĆUJE
Donosi nam oproštenje svih prošlih grijeha i čuva nas od budućih: "Tko je god rođen od Boga ne čini g r i j e h a, jer sjeme Božje (tj. milost) ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga" (I Iv. 3, 9).
Ne samo što nas opravdava nego nas milost i čini pravednima, (gratia justificans), preporođenima, svetima, Bogu dragima, njegovim prijateljima: "Ne zovem vas više slugama nego prijateljima" (Iv. 15, 15).
Kako milošću sudjelujemo na božanskoj naravi, Bog u nama nalazi dio svoga savršenstva i voli nas kao nešto svoje.
.
Posvetna milost je vrelo ontološke i moralne svetosti. Daje nam da budemo sveti i da djelujemo sveto.
Po njoj naša djela dobivaju nadnaravnu vrijednost, jer potječu iz vrhunaravnog principa i tad su učinjena s Kristom i u Kristu. Postaju nam zaslužna djela, jer njima možemo zasluživati nebo. Bez milosti naime nema nikakve nadnaravne zasluge.
Kad pomislimo na sve ove izvanredne i goleme učinke milosti, onda tek uviđamo kolika je njezina važnost za naš duhovni život.
Veličinu milosti je najbolje označio sv. Toma riječima: "Vrijednost milosti jednog jedinog čovjeka veća je nego naravna vrijednost čitavog svemira" (Summa, I-II. 113, 9, ad 2).
Ispravan zaključak glasi: milost je najveća vrednota !