www.tebe-trazim.com

------------------------
Kako naša narav treba naravne moći (pamet, volju, organe) kojima će djelovati, tako i nadnarav treba nadnaravne moći. Kako tijelo ima tjelesne organe, tako i milost posjeduje milosne organe pomoću kojih radi.
To su ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga.
Oni sačinjavaju bliži radni princip našega milosnog života sa svrhom usavršavanja i spasa duše, i bez njih ne možemo vršiti spasonosna djela. Dok je milost kao neki statički element nadnaravnog života, uliveni darovi predstavljaju njegov dinamičko-operativni element.
Milost se subjektivira u biti duše, jer je habitus entitativus, a kreposti u njezinim moćima, jer su habitus operativi.
-------------------------------
ULIVENE KREPOSTI
--------------------------------
ŠTO JE KREPOST?
Krepost je dobro i trajno duševno raspoloženje po kojemu se čestito živi. Ili kraće: svjesna dobra navika (habitus operativus bonus). Ne automatska navika (koja nema zasluge), niti kakva loša navada (koja zaslužuje kaznu), no ipak i uvijek navika, jer krepost nastaje dugotrajnim opetovanjem dobrih čina.
Krepost ipak nije puko opetovanje dobrih djela ("habitus" je, ne "habitudo"). Ona je stvaralačka moć koju u korijenu posjeduje svaki dobar čovjek.
Krepost je sposobnost djelovati uvijek bolje i savršenije, po njoj čovjek daje od sebe najbolje. Ono što na vani može izgledati kao opetovanje, to je zapravo nutarnji stvaralački čin, urođena težnja prema dobru, plod temeljnog životnog opredjeljenja (optio fundamentalis).
Ona u sebi uključuje ispravan cilj i nakanu, dobar čin kao jedino odgovarajuće sredstvo do cilja, pravilnu mjeru u djelovanju, te trajnost i ustrajnost u dobru. Krepost je velika moralna snaga ljudske duše.
.
*(Snaga je naznačena i u samoj riječi: grč. arete = muževnost: lat. virtus = krepčina; njem. Tugend (od taugen = vrijediti, biti jak); hrv. krepost od biti krepak. Engleski i romanski jezici se služe latinskim korijenom. U sanskritu je krepost također "sila" (Conciliurh, br. 6, g. 1978, 352)).*
.
Temelj je katoličke askeze, čiji je ideal krepostan, tj. svet kršćanin.
Kršćanske kreposti izviru iz jednog nadnaravnog stanja (milost) i nadnaravnog motiva (vjera i ljubav u Kristu). One najbolje usavršuju čovjeka i njegovo nastojanje prema dobru.
U velikoj mu mjeri olakšavaju vršenje teških moralnih obaveza i dužnosti. Bez njih je pak sličan nerodnoj smokvi (Lk. 13,6).
Plod kreposti je uvijek neko dobro, časno, pošteno i lijepo djelo. Krepost je etička vrednota najvećeg dometa, jedini put moralnom savršenstvu. Ona je stoga, kao temeljni životni stav, uvijek vrijednosno usmjerena.
Krepost su oduvijek cijenili svi narodi (Grci, Kinezi, Indijci, Perzijanci, Židovi). O njoj su napisali divne stranice stari (Platon, Aristotel, stoici) i novi filozofi (Kant, Wundt, Paulsen, Scheller, Spranger i dr.), da ne spominjemo sv. Pismo i kršćanske moraliste.
Danas je, nažalost, krepost zaboravljena i prezrena, jer ona traži od čovjeka žrtve i odricanja. Stoga joj moderni ljudi nerado spominju i samo ime, pa radije govore o "vrlini" nego o "kreposti". Upravo zato nam je ona danas i najviše potrebita. Krepostan život je najbolja služba Bogu, veli II Vatikanski sabor.
.
-------------------------------
ULIVENE KREPOSTI
Kreposti se mogu steći na dva načina: 1. vršeći opetovano i ustrajno dobra djela svojim vlastitim naravnim moćima i 2. bez naše zasluge, primajući ih od Boga kao direktni dar. Radi toga se one prve zovu stečene kreposti (virtutes acquisitae), a druge ulivene (v. infusae) ili darovane.
.
ULIVENE kreposti su plod posvetne milosti i prema tome su n a d-naravne.
Potrebne su nam, jer samim naravnim krepostima, koje po sebi ne mogu prijeći domet naravnih moći, ne bismo nikada mogli doseći nadnaravne vrednote. Našim naravnim i stečenim krepostima stoga dolaze u pomoć ulivene kreposti, koje ih onda oplemenjuju i uzdižu dajući im vrhunaravni cilj i pomažući ih nadnaravnim sredstvima.
.
Ulivene se razlikuju od istoimenih stečenih kreposti i visoko ih nadmašuju.
One su nadnaravne, a ove su naravne. Premda se mogu odnositi na isti objekt, nisu isto ni po svome porijeklu: jer su izravno dane od Boga (a stečene stječemo sami vježbom), niti po načinu djelovanja: jer rade samo pod uplivom milosti (a stečene djeluju i bez milosti), niti po svojoj svrsi: koja je kod ulivenih uvijek nadnaravna (dočim kod stečenih može biti i naravna), a niti po svjetlu kojim se ravnaju: one se povode za svjetlom vjere (a stečene svjetlom razuma).
Za razliku od stečenih, ulivene kreposti po sebi ne daju lakoću u djelovanju (slučaj obraćenoga grješnika kojemu je ispočetka teško priviknuti se na krepostan život) dok se ona ne stekne opetovanjem dobrih djela.
Ulivene i stečene kreposti nisu nužno povezane i mogu se posjedovati odjelito (npr. kršteno dijete ima ulivene a nema stečene kreposti, dočim kod grješnika je obratno: nema ulivenih, a može zadržati stečene).
.
Ulivene kreposti su od Boga darovane sposobnosti za vrhunaravna djela. Potpuno su upravljene na kreposno djelovanje. Uvijek prate milost posvećujuću. Zajedno s njome se dobivaju i gube.
One su kao grane na stablu milosti. Povećavaju se također s njome, osobito djelima savršene ljubavi.
Umanjiti se ne mogu direktno, jer su isključivo dar Božji a ne naša tekovina, ali mogu indirektno zbog malih grijeha ili suprotnih čina.
Nakon smrtnoga grijeha gubimo ih sve, osim vjere i ufanja koje ostaju, ali oslabljene (ljubav postaje paralizirana). No i ove se mogu izgubiti suprotnim činima, tj. grijesima nevjere i očaja.
*(Kod Dandera nalazimo zgodnu sliku: smrtnim grijehom su poljuljani temelji hrama Duha Svetoga (milost i ljubav), što smo bili prije grijeha. Hram se srušio (gubimo sve ulivene moralne kreposti), ostaju samo ruševine (vjera i nada) nekadašnjeg svetišta).*
.
-----------------------------------
BOGOSLOVNE KREPOSTI
Ulivene kreposti mogu biti ili bogoslovne (v. theologicae) ili ć ud o r e d n e (v. morales). Bogoslovnima nazivamo one kreposti kojima je materijalni i formalni objekt sam Bog, od njega se samo dobivaju, njegovom se Objavom spoznavaju i svoga imaoca, na neki način, s Bogom izjednačuju.
To su vjera, ufanje i ljubav.
Moralne kreposti uređuju odnos naše volje prema svim ostalim njezinim dužnostima. Dok se prve odnose direktno na sam cilj našega života, potonje su upravljene na potrebita ćudoredna sredstva.
Glavne moralne kreposti zovu se stožernima (v. cardinales).
.
Objava nam obilato dokazuje postojanje bogoslovnih kreposti. Najpoznatije su Pavlove riječi: "Sad ostaje ovo troje: vjera, ufanje i ljubav, ali najveća među njima ljubav". (I Kor. 13, 13).
.
Mi naime upravljamo čitav naš život prema Bogu preko tri temeljna duševna čina: vjere, nade i ljubavi.
Svojim umom, koji je određen za istinu, vjerujemo u Boga kao vrhovnu Istinu; svojom voljom, koja teži samo dobru, ufamo se u Boga kao naše najveće i zapravo jedino dobro; te ga napokon ljubimo ne samo kao naše osobno dobro nego kao najveće Dobro u sebi, tj. puninu i izvor svakoga dobra . No jer vjera, ufanje i ljubav nisu samo pojedinačni, izolirani čini naše duše koji se gube u nepovrat, nego su odraz našega stalnog raspoloženja i duševnog stanja u odnosu na Boga, zovemo ih krepostima.
Najvažnije su među krepostima, jer iz njih sve druge izviru i jer nas najtjesnije povezuju s Bogom.
.
-------------
V J E R A
Posvetna milost nam sobom donosi najprije dar vjere: "Da, milošću ste spašeni posredstvom vjere.
To ne dolazi od vas, to je dar Božji". (Ef. 2, . Nadnaravnu krepost vjere ne možemo sami steći. Ona je ulivena krepost kojom ispovijedamo opstojnost Božju.njem u se predajemo te držimo za istinu ono što nam je Bog objavio i uči nas Katol. Crkva.
Vjera je čin našeg povjerenja prema Bogu.
Spoznaja na temelju ljubavi i povjerenja. Najviši način spoznaje. Vjera je osobno predanje jednoj Osobi dostojnoj našeg povjerenja.
Ona je personalni odnos između Boga i vjernika prije nego prihvaćanje božanskih istina (Das-Glauben). Kršćanin vjeruje prije svega u Nekoga a ne u nešto. Motiv nadnaravne vjere je isključivo vjerodostojnost Boga Objavitelja, a ne očevidnost same stvari (to bi onda bilo "znanje").
Ona je naime "dokaz onoga što ne vidimo", kako kaže Apostol (Heb. 11,1)
*(Nekada se, osobito u profanom govoru riječ "vjera", "vjerovanje", "vjerovati" upotrebljavaju u značenju mišljenja ("mislim, držim, smatram daje tako"), što je sasvim krivo.
Vjera označuje uvijek sigurnost, duboko uvjerenje, nepokolebljivost. To ipak ne znači da se nečija vjera ne može nikako pokolebati. Sve što je ljudsko krhko je. Tako i vjera u svom ljudskom elementu. Metz tvrdi da je svačija vjera ugrožena, te da se u njoj stalno nalazi primjesa sumnje i nevjere.)*
.
-----------------------------------
VJERA je čin našega RAZUMA i VOLJE zajedno, ali čin NADAHNUT MILOŠĆU.
*To je bilo poznato već i piscima St. z-a. Oni upotrebljavaju za pojam vjere dva izmza.: aman (odatle: amen. Grci pistis, lat. fides.= vjera kao čin uma) i batah (elpis, spes = povjerenje kao čin volje).*
.
Vjera se rađa suradnjom čovjeka i Boga, no Bog tu ima glavnu riječ: "Nitko ne pozna Oca osim Sina i onoga komu Sin htjedne objaviti" (Mt. 11,27).
Bez milosti vjerovanja ne bi bilo, niti bi ono imalo čvrstine i sigurnosti, ali pri tome i čovjek doprinosi svoje umne sposobnosti, slobodu i dobro ćudoredno raspoloženje.
Vjera je čin čitave ljudske osobe. Stoga krepost vjere nije kod svakoga jednaka, i dobro je često puta moliti s apostolima: "Gospodine, u-množi našu vjeru!" (Lk. 17, 5).
.
Predmet vjere je Bog i njegova objava, priznanje misterija božanskog Trojstva i osobito spasiteljska uloga Isusova. Predmet ili sadržaj vjerovanja zovemo objektivna vjera (fides quae creditur), a sam čin vjerovanja subjektivna vjera.
Subjektivna vjera je naš pozitivni odgovor na Božju riječ , naš prvi susret s njime i životno opredjeljenje za Boga.
Pošto je Isus poklad/zasluge svoje nauke predao na čuvanje Katoličkoj Crkvi - koja je "stup i temelj istine" (I Tim. 3,15) - naša vjera iskreno obuhvaća svu crkvenu nauku i podlaže se nepogrešivnom učiteljstvu Crkve.
Naša vjera ima eklezijalni značaj. Bog nam je dariva, razvija i odgaja preko Crkve.
Vjera je Božje svjetlo u i o našem životu.
Vjerom upoznajemo svrhu svoga života i opstojnost nadnaravnog reda.
.
VJERA RASVJETLJUJE
Vjera rasvjetljuje višim svjetlom našu pamet, produbljuje znanje, čuva od zabluda, daje snagu našoj volji, osobito u poteškoćama i pogibeljima, zagrijava naše srce najuzvišenijom ljubavlju, tješi nas u nevoljama, donosi smirenje i nadu, upozorava na vječni život, ukazuje na jedine prave vrednote i sređuje naše odnose s Bogom i bližnjim. Vjera je najprvi akt religioznosti i dragocjeni moralno-zaslužni čin, jer je plod slobodne volje.
Prava vjera je natprirodna, čvrsta, živa, djelotvorna, cjelovita, nepokolebiva, te ne samo nutarnja nego i vanjska. Temelj je pojedinačnog i društvenog života.

*(Ako se rodi sumnja, ako su neodređene i općenite naravi, treba ih odbiti i više moliti. Ako su pak određene i uporne, treba se bolje informirati (knjige, ispovjednik, teolog, župnik.
Garigou Lagrange ovako definira duh vjere: "Sklonost da se sve promatra i sudi (Boga, bližnjega, sebe, dnevne događaje) u svjetlu vjere i nadnaravnim načinom, tj. kao okom Božjim") .
*(Vjera je i prvi uvjet nadnaravnog života (Rim. 3,21) i spasenja uopće (Mk. 16,16). Kršćani su samo oni koji "imaju vjeru" (Dap. 2,44) i zovu se jednostavno "vjernicima".
"Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu" (Hb. 11,5) niti posjedovati bilo koju drugu ulivenu krepost ili dar. Ona je korijen na kojem raste i cvate duhovni život. Iz nje izviru ufanje i ljubav, koja je sa svoje strane usavršuje i oživljuje (fides formata)*.
.
Vjera može ostati u duši i nakon gubitka posvetne milosti i ljubavi, no tada je sakata i nesavršena (f. informis seu mortua). Ona je posljednji "pojas za spašavanje" svakome grješniku sve dokle ne upadne u izričiti grijeh nevjere.
Vjera se nikada ne gubi bez vlastite krivice, a dokazuje se i razvija dobrim djelima: "Vjera je mrtva bez djela" (Jak. 2, 14-26) . Vjernik ne treba da se boji suda Božjega (Iv. 5, 24), jer je Božje dijete (Iv. 1,14), hoda u svijetlu (ib. 12, 46) i posjeduje vječni život (ib. 3, 16).
Pravi vjernik uvijek pobjeđuje: "Ovo je pobjeda" koja pobjeđuje svijet - vjera naša!" (I Iv. 5,4).
.
Vjera je apsolutno potrebna za spasenje: i malenima (fides infusa, habitualis) i odraslima (habitualis et actualis). Odraslima je od Boga i Crkve naređena. Nije potrebita jedino blaženima u nebu, jer oni već Boga "gledaju". Vjeruju čak i pakleni osuđenici skupa s vragovima, kako tvrdi sv. Jakov (2,19).
.
NJEGOVATI TAJ DAR
Dragocjeni dar sv. vjere moramo savjesno čuvati i njegovati, jer je ona početak, temelj i korijen svetosti (Trident. Koncil).
To ćemo postići ako za svoju vjeru:
1. često molimo/ispovijedamo,
2. obnavljamo u sebi i javno č i n vjere,
3. stječemo vjersko znanje (čitanje Evanđelja, katoličke štampe, vjeronauk).
4. odbijamo napasti i sumnje što se rađaju čitanjem protuvjerskih knjiga ih" gledanjem takovih filmova, krivim odgojem, bezbožnim ili krivovjernim društvom, praznovjerjem i najviše uslijed vlastite oholosti,
5. produbljenim studijem svoje vjere, 6. ž i v i m o po svojoj vjeri. Ova krepost se najbolje njeguje ako nastojimo steći duh vjere, po kojemu sve na svijetu - ljude, događaje, stvari, dobro i zlo - promatramo i sudimo sa stanovišta Božjega. "Justus meus ex fide vivit" (Rom. 1,17).
.
Iskreni će se vjernik žarko truditi da i drugome pomogne doći do svete vjere (javnim ispovijedanjem vjere, primjerom, apostolatom, tiskom, molitvom, obranom vjere i si.), pa tako svojom djelotvornom vjerom posvećuje sebe i bližnjega.
"Snagom ili slabošću rasvijetljene ili nerasvijetljene vjere bit će povećan ili smanjen vjerski život čitave Crkve".

Pored bogoslovnih kreposti s milošću nam se također ulijevaju i moralne. Premda za to nemamo izričite potvrde u sv. Pismu - kao što imamo za bogoslovne - to je u katoličkoj teologiji "sententia communis".
Moralne kreposti imaju zadaću da upravljaju ćudorednim djelovanjem kršćana, a imaju sjedište u ljudskoj volji (za razliku od intelektualnih kreposti, koje se nalaze u razumu).
Njihov broj je velik, ali među njima igraju glavnu ulogu četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Nazivaju se tako (virtutes cardinales, od lat. "cardo" = stožer na vratima) jer na njima počivaju i stožer su oko kojega se vrte sve ostale ćudoredne kreposti, koje su stoga dobile ime "pratilice".
Stožerne kreposti zahvaćaju i reguliraju čitav ljudski život, nutarnji i vanjski. Ako potječu iz ljudske naravi, zovemo ih stečene kreposti, a kad su dar milosti, zovu se ulivene.
--------------------
RAZBORITOST
Prva i najvažnija stožerna krepost jest razboritost (prudentia). Ona nam pomaže "razabirati" što je d o b r o ili z l o, i što je opet u dobru bolje. Potiče volju da u određenim prilikama izabere upravo ono što je toga časa najbolje ne gubeći nikada iz vida zadnji cilj. Prava je životna mudrost i dragocjeno svjetlo u radu.
Služi kao regulativ svim ostalim krepostima, jer se one bez razboritosti nalaze u pogibelji da izgube pravu mjeru.
*(Revnost bez razboritosti može postati fanatizam, strpljivost pretjeranom i griješnom popustljivošću, a ljubav slabošću. Nerazborita hrabrost donosi smrt, pretjerani oprez rađa kukavičluk)*
.
"Zlatna sredina" je naime bitna značajka svake kreposti, a temelji se na razboru.
Pojedine kreposti imaju svaka svoj posebni objekt, razboritost se pak proteže na čitavu ljudsku djelatnost, pa tako upravlja svim ostalim krepostima. Stoga su je oduvijek mudraci poznavali, posjedovali i cijenili.
Hvali je "Knjiga Mudrosti" (8, 7), preporuča Evanđelje (Mt. 10, 16: "mudri kao zmije", Mt. 25: "mudre djevice"...) i apostoli (npr. "mudrost križa" iz I. Kor. 2,4). Bila je ukras svakoga sveca.
Aristotel je definira kao "krepost ispravnog djelovanja" (recta ratio agibilium), a sv. Bonaventura kao vrlinu "pravilnog izbora u radu" (agendarum recta electio). Ona je intelektualna krepost, jer izvire iz praktičnog uma (razbor), ali je ujedno i ćudoredna, jer upravlja našom voljom, čuvstvom i djelima.
"Uvijek pogađa praktičnu istinu - kako veli dr Kuničić - uvijek ispravno sudi i diktira" (Katolička Moralka, sv. II izd. III Zgb. 1965, str. 89).
Uči nas stalno postupati u skladu s razumom i vjerom. Kršćanska razboritost je od Boga uliveni dar, vodi se nadnaravnim motivima i sve promatra "sub specie aeternitatis". Ako nam je dana za naše osobno dobro, zove se osobna razboritost, a kad joj je povjerena briga o drugima ili o javnom dobru, nazivamo je upravna razboritost (može biti odgojna, sudska, ekonomska, politička, saobraćajna itd.).
.
Moramo znati razlikovati pravu razboritost od krive, tj. od njezinih nametnika, kao što su: lukavost, prepredenost, proračunat ost, snalažljivost, koristoljubivost, prijevara, spletka, otezanje, tjeskoba ili pretjerana skrb.
To je, po riječima Apostola, zemaljska ili tjelesna razboritost.
Kršćanska razboritost - a to je ona prava: ne gleda na zemaljske i naravne interese, sva je usmjerena prema nadnaravnome i strogo poštuje ljestvicu vrednota. I ona se, dakako, oslanja na svjetlo zdravog razuma, ali još više na principe i svjetlo vjere. Dobro joj dođu i lijepo je upotpunjuju srodne vrline: oprez, budnost okretnost, dar savjeta(eubulija), mudrost, zdravi sud, savjesnost.
Do grijeha nerazboritosti vode slijedeće mane: lakoumnost, nepromišljenost, odbijanje savjeta, nepoučljivost, naglost, nemarnost, nepostojanost i si. Apostol nas opominje: "Nemojte biti nerazboriti nego mudri, jer to je volja Božja" (Ef. 5, 17). "Po razboritosti budite zreli ljudi" (I Kor 14,20).
--------------------------------------------------------------
POTREBA RAZBORITOSTI JE OČEVIDNA.
Bez nje nije moguća nijedna krepost, ni bilo kakav duhovni napredak.
Ona je solidni graditelj našega naravnog i nadnaravnog savršenstva.
Pomaže nam u izbjegavanju grijeha i zlih prigoda.
Čuva nas od naglih sudova, osjećaja i čina, te na vrijeme uklanja njihove štetne posljedice i pronalazi zgodne lijekove. Nitko bolje od nje ne zna prozreti zasjede đavla, koji se nekada pokušava prerušiti u "anđela svjetla" (II Kor. 11, 14).
*(Kršćanska razboritost ne isključuje smjelost i odvažnost, čak ni potrebni rizik kada to traže ozbiljni razlozi. Franc. svećenik Abbe Joly je napisao knjigu s naslovom "Le beau risque de la foi". Najbolje je da oprez i odvažnost spojimo u svome životu, kako su ih Nijemci spojili u svome jeziku: "wagen" (odatle: "die Wagnis" = smionost, odvažnost) znači usuditi se, odvažiti se, a "wagen" mjeriti, vagati (odatle: "die Wage = tezulja, vaga)*
.
Takva razboritost najbolje znade vršiti primjenu ispravnih načela na konkretne situacije. Ne dozvoljava da se griješi ni "perexeessum" ni "per defectum". Potrebna je svakome, a na osobiti način roditeljima, starješinama, odgojiteljima, upravljačima, vladarima, svima koji treba da se brinu za opće dobro.
Najviše je potrebna svećeniku. On mora biti uvijek i svuda jako razborit: u ispovijedaonici, propovjedaonici, školi, posjetima, razgovorima, vladanju i upravi crkvenih dobara.
.
Kako se stiče nadnaravna razboritost?
Samo milošću Božjom, jer je uliveni dar. Učvršćujemo je zajedno s posvetnom milošću živeći kreposno i stalno usmjeravajući pamet prema posljednjem cilju.
Razboritost donose godine, ali najviše kroćenje strasti, što je osobito važno za mladež. Najvjerniji saveznik razboritosti je redoviti ispit savjesti.
Početnici u askezi se posebno moraju čuvati grijeha nerazborito-sti kao i "tjelesne" razboritosti.
Napredni trebaju posjedovati veliku duhovnu staloženost i sve prosuđivati Božjim očima. Dobro će im doći zgodno formulirana kršćanska načela ("Što koristi dobiti cijeli svijet ..." i: "Sve na veću slavu Božju!".i:. "Što bi Isus na mome mjestu učinio?" i sl.).
Savršeni se posvema prepuštaju vodstvu Duha Svetoga prožeti darovima razuma, mudrosti, savjeta.
.
Kako se svaka vrhunaravna krepost bazira na naravnoj, dobro je znati kako se stiče i naravna razboritost. Prije svega treba znati učiti od prošlosti, vlastite i tuđe (iskustvo, povijest, hagiografija). Zatim treba imati ispravna moralna i asketska načela u životu i radu, te sposobnost intuicije, naročito u hitnim i zamršenim slučajevima.
Uvijek je potrebno dobro promišljati i vagati razloge za i proti, pomno proučiti sve okolnosti i moguće zapreke.
Pravilno izmjeriti svoje snage i mogućnosti i stoje moguće točnije predvidjeti posljedice i učinke djela, pa i one najdalje.
Mudro izabrati najbolja i najprikladnija sredstva do cilja. Ustrajno, vješto i smjelo izvoditi početi posao budno prateći tok događaja. Znati iskoristiti dobivene prednosti a liječiti neželjene posljedice. Veoma je važno biti objektivan prema sebi i drugima i gledati stvarnost otvorenim očima.
Prava razboritost se uči od prošlosti, oprezno i trijezno prosuđuje sadašnjost i mudro predviđa budućnost. U škripcu i sumnjama traži savjeta u dobrih, iskusnih i razboritih ljudi, posebno kod duhovnog vođe. Nada sve pak u Boga.
.
Naravna se razboritost gubi uslijed straha, koristoljubivosti i bilo koje strasti. Nadnaravna nestaje grijesima nerazboritosti i svakim teškim grijehom, svaki put kad se gubi posvetna milost.

Pravednost je nadnaravna krepost koja daje svakome svoje. Krepost je, to znači da iziskuje trajno i redovito vršenje pravde. Prima se od Boga, stoga je nadnaravna, a ima sjedište u ljudskoj volji. Ona strogo uređuje sve naše odnose i dužnosti prema iskrnjemu.
Njezin objekt je pravda, koja u višima poštuje auktoritet, u jednakima ravnopravnost, u podložnima njihovu slabost, a u svima osobu s njezinim ljudskim dostojanstvom i pravima.
.
Sv. Pismo je toliko cijeni da riječju pravednost (Justitia, justus) označuje skup svih kreposti, svetosti općenito. Po njoj naime sudjelujemo u svetosti Božjoj, koji je sama pravednost. Tek ako je vrhunaravno motivirana, postaje kršćanska krepost, inače ostaje u naravnom redu.
Pravednost je temelj društvenog poretka i mira.
Čuva od nepravda i njenih posljedica: svađe, mržnje i rata.
Odbacuje prijevaru, izrabljivanje i laž.
Osigurava poštenje i omogućuje ustanovu sudstva.
Poštuje svačije pravo, osobito slabih, siromašnih i malenih pred nasiljem moćnih i bogatih.
Ako se pravednost promatra kao krepost koja na temelju zakona promiče opće dobro, imamo tzv. zakonsku pravednost, i ona obvezuje podanike. Ukoliko zajednica, odnosno upravljači kao njezini predstavnici, imaju dužnost davati jednake terete i zaslužene časti svojim članovima poštujući njihova prava, postoji razdiobna pravednost.
Kad zakonita vlast treba da podložnima kroji pravdu i kažnjava krivce, postizava se kaznena pravda. Ako pravne osobe i pojedinci pravedno uređuju međusobne odnose, takovu pravednost zovemo uzajamnom.
Ako se želi svakome osigurati jednake uvjete života, osobito na ekonomskom području, dobiva se socijalna pravda. O svim ovim vidovima pravde uči nas potanko moralka i, donekle, pravo.
.
Živimo u vremenu kad su ljudi posebno osjetljivi na socijalnu nepravdu. Još uvijek postoje izrabljivani slojevi pučanstva, nepravedni društveni odnosi i goleme mase siromaha i potlačenih. Kršćanin se ne smije miriti s takvim stanjem, jer je ono suprotno duhu Evanđelja.
Njegova je sveta dužnost da sam osobno uvijek postupa pravedno te da se ustrajno bori za pravedne odnose u svijetu.
Temelj naše pravednosti je neizreciva Božja pravednost. I kako se je božanska pravednost odrazila u ljubavi, tako mora i naša. "Punina zakona" (Rim. 13, 10), a prema tome i pravde, jest ljubav. K tome smo pred Bogom svi jednaki, svi njegova djeca i svi međusobno braća. Ljudske smo osobe, koje imaju svoje dostojanstvo i svoja neotuđiva prava.

Nepravdom vrijeđamo ne samo oštećenog pojedinca, nego i čitavo društvo, moralni red, ljudsko dostojanstvo i samoga Boga.
Stoga Isus traži od svojih učenika savršenu pravednost: "Ako vaša pravednost ne bude veća ("abundaverit!") od one književnika i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt. 5,20).
.
Kršćansku pravednost potpomažu kreposti pratilice: poštenje u svakom pogledu, posluh roditeljima i poglavarima, poštovanje starijima, zahvalnost dobročiniteljima, te istinoljubivost, iskrenost i vjernost svima. Pravednosti se protive:

krađa, prevara, podvala, lihva, pljačka, šteta, nepoštena trgovina, prisvajanje, krivi sudovi i zakletva, osveta, kleveta, ogovaranje, laž, sablazan, uvreda, ruganje, protekcija, mito, povreda, sakaćenje, ubojstvo i neizvršavanje obveza prema bližnjemu (dugovi, obećanja, oklade, ugovori, isplate i si.).
.
Upute za vršenje pravednosti:
- Poštivati svaku osobu, njezinu čast, dobar glas, prava, tajne i sl. U slučaju grijeha, dužni smo dati odgovarajuću zadovoljština.
- Poštovati tuđa tjelesna, društvena i duhovna dobra (život, zdravlje, integritet, vjera, milost, sloboda, autorstvo, plodovi rada...). Ako smo pogriješili, treba dati pravednu odštetu.
- Poštivati tuđa materijalna dobra (vlasništvo, zaradu, ugovore, zajmove, najmove, zaklade, oporuke, nadarja, zaloge, nalaze, poreze i si.). Ako u ovome nismo postupili pošteno, moramo izvršiti povrat (restituciju). Pravi poštenjak više pažnje posvećuje tuđemu nego svojemu.
- Vršiti sve Božje, naravne, crkvene i ljudske (ukoliko su ovi posljednji u skladu s pravdom) zakone. Više gledati duh zakona nego slovo.
- U svim međuljudskim odnosima postupati objektivno i pravedno, ne po osobnim simpatijama ili antipatijama. "Ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga velikoga!".
- Revni kršćani se neće zadovoljiti time da samo ne čine nepravdu. Oni žude za pravdom (jedno od blaženstava!), promiču je, bore se za nju makar i stradali. Razobličuju nepravdu na svakom koraku, ne toleriraju je niti pomažu. Ako su nosioci vlasti, moraju braniti pravdu, a proganjati i kažnjavati nepravdu.
.
*(Pravda nas potiče da činimo bližnjemu dobro koje smo dužni, a ljubav i ono koje nismo dužni. Pravda zahtijeva da ne činimo zlo koje drugome škodi, a ljubav da ne činimo nikakvo zlo uopće.)*
- Kod kažnjavanja nikada ne biti suviše strog. Sjetiti se svoje vlastite slabosti: "Neka onaj koji je bez grijeha prvi baci kamen...."(Iv. 8,7).
U svemu, tako i kod kreposti pravednosti, neka je l j u b a v na prvom mjestu!

.
Moja okolina i čitav svijet, živi i neživi, okreću prema meni oba svoja lica: bolno i veselo, pružaju mi obje ruke: u jednoj nose bol, u drugoj užitak. Kako ću se ponašati u nevoljama, progonima, pogibeljima, teškoćama, bolima i bolestima?

To me uči krepost jakosti (fortitudo=hrabrost, junaštvo). A kako. ću se vladati prema užicima i nasladama?
To će mi kazati kršćanska umjerenost.
Jakost je krepost b o rbe, svršila ona pobjedom ili mučeništvom. A za borbu treba snaga, u prvom redu duševna.
Tu snagu ne nalazimo uvijek u sebi, sama ljudska jakost je nedovoljne Ovdje nam priskače u pomoć Bog - veliki, silni, svemogući - i tako jakost postaje nadnaravnom krepošću.
Pavao nam dozivlje u pamet: "Ova izvanredna snaga dolazi od Boga, a ne od nas" (II Kor. 4, 7). Prema tome je jakost ulivena krepost, koja nas stalno krijepi u postizavanju dobra a jača u pogibeljima.
.
Sjedište jakosti je u našem sjetilnoj težnji, ali pod vodstvom razuma i volje. Nije dakle biološko-fizička snaga već duševna i moralna. Prvenstveno ima pozitivnu ulogu: da nas vodi napornim putem dobra(8) i to stalno, jer inače ne bi bila krepost. No radi brojnih zapreka, teškoća i pogibelji na tom putu, jakost ima i defenzivnu zadaću: da nas brani od zla.
*(Razumije se da ovo dobro nije neka korist (bonum utile) ili ugoda (bonum delectabile), već istinsko dobro (bonum honestum) skopčano sa žrtvama. Zato je i put k njemu težak, naporan, a često i opasan. Putovati ugodnim putem nije nikakvo junaštvo).*
.
Čuva nas od dva excesa: precjenjivanja pogibelji (=strah) ili pak njezina potejenjivanja (=bojovnost, pretjerana smjelost). Moramo biti junaci, ali ne razmetljivci, oprezni i razboriti da, ali kukavice nikada! Duhovna jakost nam je potrebita i zbog vršenja ostalih kreposti (zato se i zove stožerna).
Svaka naime krepost traži borbu i savlađivanje nutarnjih i vanjskih teškoća, dakle i hrabrost.
.
Hrabrost sačinjavaju dva elementarna čina.
Jedan je agresivan: napadaj, osvajanje, izazov.
Drugi je defenzivan: obrana, otpor, odolijevanje, izdržljivost.
Oba tvore hrabrost, oba su potrebna. No veće je junaštvo izdržati, oprijeti se zlu do kraja, nepokolebivo ustrajati u dobru, nego tražiti borbu i okršaj. "Melior est patiens viro forti", tvrdi i samo sv. Pismo (Prov. 16, 23) Onaj koji napada smatra se jačim, a branitelj slabijim od napadača.
Prema tome je branilac, jer se ipak bori, veći junak. Često se u agresivnom tipu "junaka" krije pustolov i nesmotreni nebojša, koji u borbi traži slavu ili nalazi užitak, te tako zapravo otkriva svoje nejunaštvo. Istina je, međutim, da prava hrabrost donosi sobom smirenost i zadovoljstvo: "Gaudeo in passionibus" (Col. 1,24).
.
Posebna i najljepša vrsta kršćanske jakosti jest mučeništvo. Ono predstavlja junaštvo pred najvećom od svih pogibelji - smrću.
Svakoje mučeništvo (vjersko, rodoljubno, ćudoredno, ideološko) heroizam, a kršćansko najveći. Kršćanski mučenik je prožet najsvetijom ljubavi i vođen najuzvišenijim motivima. I svetost uopće je veliko i divno junaštvo (zovu ga "martyrium incruentum").
Zar nije teže, i stoga moralnije i zaslužnije, svoj život žrtvovati na tanane, ali potpuno, kroz dugi niz godina i u svim mogućim odricanjima? Onako kako je to činio sv. Pavao: "quotidie morior" (I Cor. 15, 31). Trajni i svakodnevni heroizam iziskuje veću snagu od časovitoga. Stoga su katolički sveci najveći heroji.
.
Za vrijeme progona je naročita hrabrost javno ispovijedanje vjere. No i svaki dan traži od nas akciju, a za stupanje u akciju treba odlučnost. Junaštvo urešeno idealizmom prelazi u velikodušnost, odliku velikih duša. Ako se s razlogom izlažemo pogibelji bez garancije pobjede, rađa se odvažnost, srčanost, smionost, neustrašivost.
Vrlina strpljivosti označuje potpuno gospodstvo nad samim sobom, a to je istinska duševna jakost.
Stalnost u dobru i nesebično zalaganje bez obzira na žrtve daju posebni oblik junaštva - postojanost ili ustrajnost.
Svim ovim varijantama jakosti stoje nasuprot brojne mane, od kojih je neke umanjuju ili brišu: strah, bojažljivost, malodušnost, ulagivanje, laskanje i kukavičluk. Druge pak se krivo kite imenom junaštva, jer ga izopačuju ili su samo njegova karikatura: preuzetnost, naprasitost, slavičnost, avanturizam, rekordomanija, bravure, rivalstvo i tvrdoglavost.
.
Dok smo okruženi tolikim zlima i opasnostima, tko može reći da nam jakost nije potrebita? Zar nije naš čitav život "agonija", fizička i moralna, koja treba heroizam?
Ličnost se postaje i karakter se stiče tek u životnoj borbi. I nebesko kraljevstvo mogu osvojiti samo "jaki" (Mt. 1, 12).

Hrabrost je potrebna osobito redovnicima (da mogu ostati vjerni i jaki u svojim zavjetima) i svećenicima (da mogu nositi također i slaboće svojih vjernika).
Radi našega duhovnoga i tjelesnoga dobra kršćanska jakost nam je i naređena: "Fortes estote" (I Pet. 5, . Ako nam je od Boga znači da ona ovisi i o nama, da je moguća. Odatle izvire dužnost da je moramo s t e ć i. A kako?
.
Najprije je moramo od Boga isprositi: živeći u milosti, molitvom i sakramentima (osobito krizma). Zatim trebamo poznavati svete vrednote i posjedovati ideale radi kojih se isplati žrtvovati.
Potrebno je biti jak suprot nutarnjim pogibeljima (strasti), pa će onda rasti snaga i proti vanjskim neprijateljima. Ostati vjeran svojoj askezi, disciplini, radu i redu. Odgajati svoju volju i karakter. Ispravljati slabosti svoga temperamenta.

Vježbati se u malim i svakidanjim pothvatima, da bi bili jači u velikima. Pre dviđati poteškoće i biti spreman na njih.

Imati dovoljno samopouzdanja, ali više u Boga nego u sebe: "Tu es, Domine, fortitudo mea!" (Ps. 42).
Napajati se primjerima heroja, svetaca, mučenika, a najviše Isusa na križu. Napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jer ljubav je snaga naše snage. Znamo već da je askeza vježbanje i borba, iz koje izlaze kao pobjednici samo hrabri. Početnici će ojačati svoju hrabrost u boju sa strahom i grijehom uopće.
Neće se bojati kritika, poruga, pritiska javnog mnijenja, niti će znati za ljudski obzir.
Neće prezati ni pred time da se zamjere svojim prijateljima, kada to treba. Bit će ustrajni u svojim dužnostima i neće se dati slomiti od prijetnji, opasnosti i nepravdi.
Napredni će više nego promatrati, oni će se suživjeti sa hrabrošću Kristovom u njegovom privatnom i javnom životu, napose u njegovoj herojskoj smrti. S odvažnošću će se spremati i na svoju vlastitu smrt.
Kao "vitezovi bez straha i mane" branit će potlačene i slabe. Bit će spremni i na izvanredne napore na koje ih ne veže nikakva dužnost. -Savršeni su oni koji su već žrtvovali Bogu svoj život bilo krvnim bilo nekrvnim načinom ("martyre a petit feu", kako to zgodno veli Tanquerey) . Njihova hrabrost je dar Duha Svetoga.

.
Duhovno dobro treba osvajati - tu nam je služila jakost - a sjetilno dobro nam se samo nudi pod vidom užitka. Kako će se razuman čovjek i kršćanin odnositi prema sjetilnim nasladama? I tu nam opet treba jakost da se odupremo sirenskom zovu svojih sjetila, koja bi htjela zaglušiti glas razuma.
Ona jakost koja vlada našim požudama i nasladama zove se umjerenost (temperantia). Kako sama riječ kaže, ona stavlja mjeru u ono područje našega teženja, gdje se mjera lako prevrši. Osigurava našu nutarnju slobodu i ne dopušta da postanemo robovi strasti i pohota.
Kao što u svakom dobrom poslu, tako nas i u ovome pomaže nebeski Otac svojom milošću. Stoga je i umjerenost ulivena krepost, koja naravnim motivima (npr. zdravlje traži umjerenost) dodaje još i vrhunaravne (i Bog traži umjerenost). Uvijek naime razum i vjera traže isto - naše konačno dobro.
.
Dvije su temeljne naslade ugrađene u čovječjoj naravi. Jedna služi održavanju zdravlja i života svakog pojedinca, a zadovoljava se uzimanjem hrane.
Druga teži održavanju ljudske vrste, dakle umnožavanju ljudskoga roda, i zadovoljava se spolnim općenjem.
Da se čovjek lakše i spremnije odazove tim ciljevima Stvoritelja - održavanje života pojedinca i društva - uz hranu i spol su vezani izvjesni užici, a ljudskoj prirodi dana instinktivna težnja i sklonost prema tim užicima, koja se, kad prijeđe mjeru - što se nakon istočnoga grijeha često događa - zove požuda.
Spolna požuda (libido) je možda najjači nagon u čovjeku, ali nije svemoćan i neodoljiv, kako to misle psihoanalitičari (Freud i ostali), a vole da misle slabići. Poplava pansexualizma u zapadnom svijetu ostavlja dojam kao da je spolnost glavni sadržaj života).
.
Zadaća je umjerenosti da ravna obim težnjama u granicama razumnosti i svrhovitosti i da ne dozvoli premoć požudi. Tako imamo dvije vrste umjerenosti: trijeznost u jelu i piću, čistoću u sexualnom životu.( Dakako da umjerenost nije ograničena isključivo na ova dva spomenuta područja.
Umjerenost treba da vlada također i našom znatiželjom, sticanjem, uživanjem i potražnjom zemalj. dobara, srčbom, govorom i sl.)
Razboritost je "mudra", pravednost "poštena", jakost "junačka", a umjerenost - lijepa" krepost.
*(U stvari je svaka krepost i mudra i poštena i junačka i lijepa, ali opet svaka ima svoju posebnu karakteristiku).*
.
U ljepoti umjerenosti sudjeluju sve njene vrste i pratilice.
Umjerenosti u jelu daje posebni sjaj post i nemrs, pogotovo kad nadilazi opseg crkvene zapovijedi i postane sistem pokore i mrtvljenja.
Trijeznost se posebno očituje kod umjerenog uzimanja pića, u prvom redu opojnoga. Izvanrednu ljepotu čovječjem biću daje umjerenost u sexualnim užicima - čistoća u bračnom životu, a nada sve potpuna čistoća u čitavom životu - djevičanstvo: "Kako je divan čist naraštaj u sjaju svome!" (Mud. 4,1) A koji li čar izbija iz kršćanske stidljivosti (nutarnja čistoća) i čednost i (vanjska čistoća)! Urednost pak stavlja sklad i ljepotu u samog čovjeka i u njegovu okolinu.
Razumljivo je onda da naš narod, a gotovo i svi narodi svijeta, grijehe neumjerenosti zovu "ružnim" grijesima.
Što je ružnije vidjeti od čovjeka koji se poživinčuje padajući u proždrljivost i pijanstvo? (Izraz nije prejak. Upotrebljava ga i sv. Pismo: "comparatus est jumentis insipientibus et similis factus est illis" (Ps. 48).
To priznaje sv. Augustin za sebe: "Požuda me je tako držala u ropstvu kao da sam u okovima" (Ispovijesti, VIII. 4,2).
.
Koliko god je čistoća lijepa, toliko je bludnost ogavna i ružna, kao i sve vrste bestidnosti, javne i tajne, samotne i u društvu. Pohota čovjeka izobličuje, bestijalizira, ponizuje, sramoti, zarobljuje, oštećuje u duši i tijelu.
Koliko li samo bolesti nose sobom neumjerenost, pijanstvo, narkomanija i nečistoća?
Umjerenost naprotiv čuva zdravlje, čisti srce, jača volju, oštri um, uljepšava život, oplemenjuje društvo, diže čovjeka nad sjetilnost i osposobljava za duhovni život.
.
Pošto se požuda nalazi u sjetilnom težnji (appetitus sensitivus concupiscibilis), tu treba da bude i krepost umjerenosti. No kao k r e p o s t dužna je djelovati po diktatu razuma, volje i vjere.
Što se traži od umjerenosti? Da udovoljava nasladama samo utoliko ukoliko služe svojoj svrsi (finiš operis). Dobro pojedinca i čovječanstva jest objektivna svrha, a užici samo sredstvo.
Nije, dakle, dozvoljeno ići isključivo za nasladama bez obzira na svrhu. Raditi jedino zbog užitka ne samo da nije savršeno, nego može biti i grješno. Odatle volja ima zadatak da u svom djelovanju sačuva moralni red: užitak služi čovjeku, tj. sredstvo služi cilju, a ne obratno.
.
Vjera uvjerava kršćanina da kao Božje dijete poštuje svoju i Očevu čast, pa da traži duhovne užitke, a kroti tjelesne nagone. I eto nas onda na najboljem asketskom putu.
Kako izgleda taj p u t k umjerenosti? Imamo dva paralelna kolosjeka: naravni i nadnaravni.
Naravni nas vodi preko zaposlenosti, koja sublimira naše nagone i ne ostavlja im vremena da se zadovoljavaju. Traži zdravu ishranu te umjereno spavanje i odmor. Zahtijeva društvo trijeznih i čistih ljudi, a izbjegava svaku grješnu prigodu.
Čisti zrak, tjelesno gibanje i pravila higijene su prava staza umjerenosti, a krčme, kavane, bifei, kafići, barovi i balovi, slastičarnice, kina, noćne(nečedne) šetnje, intimne zabave, pornografija, gozbe i pijanke jesu stranputice.
.
Vrhunaravnim kolosijekom putuje onaj koji vodi uredan duhovni život, ispituje dnevno svoju savjest, prima redovito sakramente ispovijedi i pričesti, iskren je svome duhovnom vođi, praktično je pobožan, živi u milosti i prisutnosti Božjoj.
Dobro je držati na pameti primjer Kristov i svetaca, naročito onih našega staleža. Napredni će sam sebi zadavati dragovoljne pokore i odricanja. Tko se nauči odricati u dozvoljenome lakše će onda i u zabranjenome. Nada sve: dobra nakana (čemu doprinosi molitva prije jela, rada, spavanja).
Ne zaboravimo ni ovo: umjerenost znači mjeru kako u traženju užitaka, tako i u njihovu izbjegavanju ili savlađivanju. Stoga treba zadržati ravnotežu i u pravcu uživanja i u pravcu odricanja. Crkva ne odobrava pseudoasketski rigorizam. Bog nam ne brani zakonite užitke koji služe njegovim planovima.

---------
Uvodna opaska autora Bezića:
"Pošto se u ovoj knjizi držim ustaljenih asketskih zasada, otsjek o stožernim krepostima obradio sam u duhu klasične teologije. No moram biti iskren i priznati da o sadržaju i klasifikaciji stožernih kreposti imam posebno mišljenje.
Uz ostale kriterije, stožerne kreposti, da bi to zaista bile, moraju se obazirati na tri stožerna čovječja odnosa: prema Bogu, sebi i bližnjemu. Naše odnose prema bližnjemu uređuje krepost pravednosti, prema nama jakost i umjerenost, a prema Bogu? Evo, tu je mjesto za krepost religioznosti, koju trebamo pribrojiti stožernim krepostima. Ako ona nije stožerna, koja druga to može biti?
.
Razboritosti bi u hijerarhiji kreposti moralo pripadati posebno mjesto, jer je ona regulativ stožernih kreposti, a i svih ostalih (bogoslovnih i moralnih). Ona je na sasvim poseban način stožerna. No, jer ju je vjekovna tradicija svrstala među stožerne kreposti, ostavimo je i mi u njihovu društvu.
Kako se jakost i umjerenost bave (doduše svaka pod drugačijim vidom) našim dužnostima prema sebi i pripadaju istom subjektu (naš appetitus sensitivus), možemo ih smatrati istom stožernom krepošću u dvije podvrste.
Umjerenost, uostalom, i nije drugo nego posebni oblik jakosti. Tako od stožernih kreposti mogu ostati četiri na broju:
-razboritost (kao regulativ svih kreposti i svih odnosa);
- religioznost (naše dužnosti prema Bogu);
- j a k o s t (naše dužnosti prema sebi);
-) pravednost (naše dužnosti prema bližnjemu).
.
----------------------
Religioznost se obično tretira kao potencijalna podvrsta stožerne kreposti pravednosti. Ona je doista "kći pravednosti" - kako kaže dr. Kuničić - ali ne samo pravednosti, nego i vjere, ufanja i ljubavi. Daleko prelazi okvire pravednosti, jer nije samo naš "dug" Bogu, već ontološki vez koji nas stavlja u dodir s Bogom prije svake dužnosti.
Dapače, u strogom smislu riječi, religioznost ne može ni biti puna pravednost. Da li je čovjek uopće sposoban da otplati svoj dug Stvoritelju i ispuni prema njemu sve svoje dužnosti?
Na religioznom području ne možemo nikada dostići mjeru pravednosti. Presitni smo naspram Bogu, među nama nema proporcije.
Stoga ne možemo obrađivati religioznost kao potencijalni dio pravednosti.
Ona je posebna krepost, a kap svoj objekt ima naš najtemeljitiji i "najstožerniji" odnos - onaj prema Bogu. Religija označuje odnos, osobni dodir između Boga i ljudi, a religioznost je krepost koja upravo taj odnos regulira.
.
Formalno je ravnopravna stožernoj kreposti pravednosti (koja određuje naš odnos prema bližnjemu) i jakosti zajedno s umjerenošću (koje ravnaju odnos prema nama samima), objektivno je važnija od svih njih, jer uređuje naš najdragocjeniji odnos, stav prema Bogu. Ne možemo je pak uvrstiti među bogoslovne kreposti, jer je njihov objekt direktno Bog, a objekt religioznosti je naš vanjski stav prema njemu.
Prema tome njoj je mjesto u sklopu stožernih kreposti, a ako joj - iz obzira prema tradicionalnoj terminologiji - nećemo dati ime "stožerna", moramo priznati da je više nego stožerna, da je temeljna krepost. Dok ostale moralne kreposti štuju Boga zaobilaznim putem, religioznost ga štuje izravno i direktno. Ona je prva u Dekalogu, dakle i u naravnom zakonu.
*(Lottin ovako sintetizira ulogu religioznosti: "Krepost religioznosti daje jedinstvo čitavom moralnom životu: ona međusobno spaja sva naša dobra djela upravljajući ih istome cilju, slavi Božjoj; ona pokreće sve stožerne kreposti na službu vrhovnom dobru. Legalna pravednost upravlja sve čine građanina zajedničkom dobru društva; religija upravlja sve čine čitavog čovjeka vrhovnom dobru, koje je zajedničko svakom biću. U redu naravne moralne čestitosti krepost religioznosti je vrhunac").*
.
ŠTO JE RELIGIOZNOST ?
To je nadnaravna krepost kojom Boga priznajemo, slušamo i štujemo.
*(Neki autori naglašavaju jedino štovanje Boga (kult) kao predmet religioznosti, a zaboravljaju priznanje i posluh. Ali ako štovanje neće biti formalizam, mora najprije biti nutarnje priznanje gospodstva Božjega i praktično pokoravanje tome gospodstvu).*
.
Priznanje i slušanje Boga nisu samo pretpostavke religioznosti, već njezina suština, njezin sastavni dio.
Takva je bila Isusova pobožnost: "Tada rekoh: evo dolazim. Na početku knjige je pisano o meni da vršim volju tvoju. Bože moj, prihvaćam tvoj zakon u dubini srca mojega" (Ps. 39)).
.
Možemo li reći da je pravo religiozan čovjek ili žena što se neprestano motaju po crkvi i ne propuštaju nijedan kultni čin, ali izvan crkve ne žive po vjeri? Je li to štovanje ili sramoćenje Boga i vjere?
I ona je ulivena krepost, jer bi bilo nelogično zamisliti da bi nas Bog darivao krepostima koje su manje potrebite," a ne bi onom najpotrebnijom. Čovjek je naime u svojoj suštini religiozno biće.
Krepost religioznosti obuhvaća tri čina:
1. umni, kojim Boga priznajemo, vjerujemo u njega i njegovu Objavu (subjektivno počiva na kreposti vjere, a objektivno se odnosi na Objavu, vjerske istine ili nauku, dogmu),
2. voljni, kojim Boga slušamo i vršimo njegove zapovijedi (počiva subjektivno na ufanju, a objektivno na moralu, vjerske zapovijedi) i
3. osjećajno-osjetni, kojim se Bogu predajemo i štujemo ga nutarnjim i vanjskim načinom (subjektivno: ljubav, objektivno: vjerski obredi, kult, liturgija).
.
Religioznost obuhvaća čitavog čovjeka i sve njegove moći te u cijelosti regulira naš odnos prema Početniku svega. Religioznosti nema bez vjere, ćudoređa i bogoslužja, i to u subjektivnom i objektivnom smislu.
.
Religioznost je naša najsvetija dužnost.
Smije li se prekinuti vezu s izvorom i počelom svog opstanka? Može li se nekažnjeno ignorirati i prezirati svoju posljednju svrhu i konačno blaženstvo? A Bog je naš početak i svršetak, alfa i omega! O njemu zavisimo ne samo po svom iskonu i svršetku, nego kroz čitav život.
Svaki stvor daje slavu Stvoritelju ("Coeli enarrant gloriam Dei", Ps. 18), a kako neće njegovo najdivnije stvorenje, koje je baš u tu svrhu obdareno razumom, milošću i tolikim drugim odlikama? Ako čitavi svemir pjeva slavu svoga Neimara, kako bi mu je mogao uskratiti onaj koji je stvoren na sliku Božju, koji je čak i njegovo dijete?
Stoga nam je religioznost toliko puta i naređena od Boga i Crkve. I što nije Bog sve učinio da ne prekinemo naš odnos s njime (objava, upućenje, otkupljenje, milosti, Crkva itd.)!
Među vjernicima naročitu dužnost štovanja Boga imaju redovnici/ce, koji su sav svoj život posvetili Bogu.
Religioznost je nadasve specifična obveza svećenika, čija služba je od Boga u tu svrhu ustanovljena, a od Crkve mu svetim redom povjerena. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi, dakle nosilac ove svete sveze i najautentićniji čuvar religioznosti.
.
Vjera je i nasušna potreba čovjeka.
Mi smo siromašna, ograničena i nesretna bića. Naša bijeda vapije za onim koji je Bog-astvo.
Mi smo razumna bića, i naša duša nužno traži Istinu.
Mi smo estetska bića i, nezadovoljna mrvicama prirodnih krasota a još više uplašena tolikim zemaljskim rugobama, čeznemo za neprolaznom Ljepotom.
Mi smo religiozna b i ć a, tj. ontološki vezana uza svoj Početak i Svršetak: "Stvorio si nas za sebe, Bože, i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi" (Sv. Augustin - Ispovijesti, I. 1.). A zar nismo i djeca Božja?
Dijete je pak upućeno svim bićem na oca, uza nj ga veže "pietas" (= pijetet, pobožnost, specifična krepost djetinjstva). Nema intimnijeg, dubljeg, sveobuhvatnijeg i radosnijeg doživljaja od religioznosti. "Kao pravo stvaralačko proživljavanje, tj. kao uspostavljanje unutrašnjeg odnosa između duše i Boga, religioznost ima svoju naročitu životnu dinamiku. Ta dinamika ushićuje srce čovjekovo i ispunjava ga onim blaženstvom što ga naslućuju i osjećaju samo oni, koji svetom zbiljom proživljavaju svoju religiju".
.
Religioznost je u prvom redu naš nutarnji stav prema Bogu. Rađa se i ostvaruje u našim duševnim moćima. Ona se očituje i na vanjskom području vidljivim činima/djelima vjere, ali bitan je nutarnji čin našega uma i volje. Vanjska očitovanja su opravdana i potrebna, no uvijek ostaju sporedna. Svoje opravdanje i svoju vrijednost nalaze jedino u duhu: "Bog je duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini" (Iv. 4, 24).
.
U tom pogledu Novi Zavjet daleko nadvisuje formalizam Staroga: "Dolazi čas, i već je tu, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce traži (ib. 25). Iskrena nutrina je jedini izvor i pravo mjesto svake zdrave religioznosti. Ovaj naš nutarnji čin klanjanja i predanosti Bogu zovemo pobožnost (devotio).
Ona nas potiče da se potpuno i revno predamo službi Božjoj i da sva svoja djela vršimo iz ljubavi prema njemu.
Djelotvorna pobožnost je najbolji izraz i dokaz religiozne duše.
Temeljni čin pobožnosti je molitva (o kojoj ćemo govoriti kasnije).
.
Unutarnja pobožnost je glavno, ali nije sve. Čovjek nije samo duh već i tijelo, pa kao takav treba da štuje Boga svim svojim bićem, dušom i tijelom. On kao "svećenik kozmosa" zastupa i materijalno-fizički svijet, koji preko čovjekovih materijalno-fizičkih znakova iskazuje dužnu čast svome Stvoritelju.
Kao društveno biće osjeća potrebu i dužnost da ga slavi ne samo privatno i pojedinačno, nego javno i skupno. Zbog toga postaje jasno da smo obvezni i na vanjsku pobožnost ili javne čine religioznosti, koje onda zovemo pobožnosti (plural!). Ako su ove društvenog i službenog karaktera, zovu se kult ili liturgija (bogoslužje).
.
Postoje tri vrste kulta:
-onaj koji iskazujemo samo Bogu (cultus latriae),
-onaj koji iskazujemo svecima (c. duliae), te posebno još...
-Bl. Djevici Mariji (c. hiperduliae).
.
U strogom smislu riječi kult pripada jedino Bogu (to je apsolutni kult), a Gospu i svece štujemo radi osobite veze koju imaju s Bogom (relativni kult).
U njima zapravo štujemo samoga Boga. Relativnim kultom poštujemo također i ons stvari i mjesta (crkve, slike, kipovi, relikvije, liturgijski predmeti i si.) koja su povećena bogoslužju ili pripadaju, odnosno su pripadala, svetim osobama.
.
Osnovni čin kulta jest klanjanje (adoratio) u svim njegovim oblicima: naklon, poklon, klečanje, sklapanje ruku, križanje i si. Rekosmo već: genetički je prvotno i asketski vrednije nutarnje klanjanje, koje nije nužno vezano uz vanjske geste (i anđeli se klanjaju), ali je i vanjsko potrebito i obvezno.
Ono ima značajnu psihološku (očitovanje osjećaja i uvjerenja, pomagalo nutarnjem činu, jer vanjski se i nutarnji nadopunjuju i međusobno pomažu), socijalnu (društveni poklon, crkvena svijest, poticaj i primjer) i religioznu zadaću (štovanje Boga, jačanje veze čovjeka i božanstva, priznanje ljudske ovisnosti). Klanjanje je eminentno religiozni akt. Pripada samo Bogu: jedino se njemu "klanjamo", a Gospu, anđele i svece "štujemo".
.
Drugi važni čin bogoslužja jesu prinos i žrtva. Prinos je svaki dar ili materijalni poklon koji prikazujemo Bogu ili crkvi radi Boga (milostinja, zavjetni darovi, plodovi, liturg. predmeti, nakit, misni stipendij, crkveni doprinosi, redovina, lukno i sl.). Oni izražavaju našu zahvalnost vječnom Darovatelju, a potrebiti su za obavljanje bogoslužja ili uzdržavanje crkvenih službenika -Žrtva je savršeniji način prinosa i označuje svečano odricanje od nekog osobnog dobra na slavu Božju, a po rukama svećenika.
.
Bitna svrha žrtve je da se njome prizna vrhovno Božje gospodstvo nad svime i stoga je najbolji način klanjanje i prinosa. U drugom redu može naznačavati našu zahvalnost, prošnju ili čin ispaštanja. Materijalno se sastoji od žrtvovane stvari (hostija), formalno od prikazanja (oblatio) i žrtvovanja, tj. uništenja žrtve (immolatio), a često se upotpunjava i gozbom (communio, pričest).
Žrtve mogu biti raznovrsne, krvne ili nekrvne, javne ili privatne, u raznim oblicima (kao što su bile u Starom Zavjetu ili danas kod poganskih naroda), ali u Novom Zavjetu imamo samo jednu žrtvu - svetu misu. Ona je najuzvišenija, najsvetija i Bogu najdraža žrtva, jer se u njoj, pod prilikama kruha i vina, Isus Krist prikazuje svome nebeskom Ocu. Vrednija je od svake druge žrtve, pače i od svih njih skupa. Stoga je i dovoljno da bude samo jedna.
.
Bog se štuje još i svetkovanjem blagdana, nošenjem religioznih znakova, zavjetima, zakletvom, paraliturgijskim, javnim i privatnim pobožnostima (blagoslov, oficij, procesija, sakramentali, posvete, hodočašća itd.).
Grijesi proti religioznosti mogu biti: protivjerstvo, bezvjerje, krivovjerje, idolopoklonstvo, gatanje, čaranje, okultizam, svetogrđe, kršenje zavjeta, krivokletstvo, simonija, psovka i sl.
.
Religioznost je ulivena i stečena krepost. Primili smo je kao milosni dar na sv. krstu, ali je također možemo i moramo vježbati i usavršiti. Kako?
- 1. "živim čuvstvima vjere, ufanja i ljubavi", naročito osjećajem strahopočitanja pred Božanstvom;
- 2. njegovanjem nutarnje pobožnosti, posebno razmatranjem i molitvom;
- 3. vršenjem vanjskih čina pobožnosti, osobito onih koje su propisane;
- 4. živeći sakramentalnim životom;
- 5. živeći liturgijskim životom.
To vrijedi za svakoga početnika u duhovnom životu.
.
Napredni će napose živjeti:
- duhom vjere (o kojemu smo već govorili)... još više:
- duhom žrtve, koja je specifično religiozni čin. Centar njegove pobožnosti bit će Kristova žrtva na križu i oltaru, kojoj će on još nadodati dragovoljne žrtve osobnog života, a najviše:
- Kristovim duhom.
Smisao Isusova života je bio potpuna služba Ocu, od koga je došao, za koga je živio i za čiju čast je umro. Baš u ovome treba "jedno osjećati s Kristom".
.
Najnapredniji će svoju religioznost usavršiti po daru pobožnosti i stvarno će živjeti po Duhu Svetome.
Osim spomenutih kreposti (bogoslovnih i stožernih) Bog nam dariva i mnoge druge kreposti prema svojoj dobroti i našim potrebama (o njima ćemo govoriti u II dijelu).

Kako je Bog kao objekt naše vjere još daleko i nedostignuto dobro, to se u nama rađa želja i čežnja za njim. Kad ova čežnja stekne sigurnost zbog obećanja Božjih, razvija se u kršćansku nadu ili ufanje. Ono je direktno vezano na vjeru, koja je "sperandarum substantia rerum" (Hb. 11,1). A. Benigar ga naziva "cvijetom koji niče iz korijena vjere, da bi rodio plodom ljubavi" (Theologia spiritualis, ed. II Roma 1964. st. 735).
.
Ufanje je ulivena krepost kojom se nadamo posjedovati samoga Boga, vječni život u njemu i sredstva za to potrebita. Bog je dakle glavi sadržaj našeg ufanja. On je ona "životonosna nada" i "baština koja se ne može raspasti ni okaljati ni uvenuti".
.
O kojoj nam govori sv. Petar (I Pet. 1,4). Slava Božja koja će se u nama očitovati bit će ujedno i naša slava, i u toj nadi ćemo biti spašeni (Rim. 8, 24). Naš Bog jest "Bog nade" (ib. 15,13). Temelj ufanja je Bog kao naše najveće dobro, koje nam se je k tome izričito obećalo. Svemoguć je pa svoja obećanja može ispuniti, i vjeran je pa ih hoće ispuniti (sperare Deum a Deo per Deum).
Kršćansku nadu pomažu još i zasluge Kristove, zagovor nebeske Majke, pomoć svetaca i Crkve. Sv. Pismo smatra nesretnim onoga koji se ufa u čovjeka (Jer. 17,5). Ufanje je specifično kršćanska krepost. (Time ne želimo reći da nada ne pripada ljudskoj naravi. Ako se ona definira kao "the self — transcending movement of man towards his future", onda je svojstvo svakoga čovjeka. No kršćansko ufanje nije okrenuto jednostavno "budućnosti", nego "vječnoj" budućnosti, eshatonu).
.
Pored Boga, koji je direktni predmet našeg ufanja, smijemo se i trebamo nadati i svim onim dobrima, naravnim i nadnaravnim, što nas podržavaju u toj nadi, te nam omogućuju njezino ostvarenje. Posebni pak predmet kršćanskog ufanja je Spasitelj Isus, koji je zapravo "naša nada" (I Tim 1, 1). On je naime posrednik između nas i Boga, veliki milosrdni i vjerni svećenik N. Zavjeta, koji stalno posreduje na nebu za nas (Heb. 2,17).
Ne može biti izgubljen onaj za koga se Mesija rodio, trpio i umro na križu. Uskrsnuo je da bude naše uskrsnuće (I Kor. 15,12-22), a na nebo otišao da nam pripravi stanove (Iv. 14, 2).
.
Protiv nade griješe svi oni koji padaju u očaj (per defectum) ili se preuzetno uzdaju samo u svoje snage (per excessum). Isto tako i pesimisti koji drugima kradu nadu, silnici što siju očaj u srca potlačenih, reakcioneri i nostalgičan prošlosti koji odbacuju bolju budućnost te svi ideolozi, demagozi i naivni progresisti koji nemogućim obećanjima bude u ljudima lažne nade.
Najviše griješe oni koji ljudskoj nadi otimaju vjeru i Boga.
.
Čovjekova nada postaje nadnaravnom krepošću tek onda kad proizlazi iz vjere u Božja obećanja, kad potaknuta milošću traži i rabi potrebita sredstva, ustraje u nastojanju oko dobra, svladava poteškoće na putu i nikada ne pada u očaj i malodušje.
Ona nas odcjepljuje od svijeta i njegovih prolaznih dobara te čvrsto veže uz Boga i čini nas već ovdje sretnima
*(Najsretniji dan u mome životu bio je kad sam g. 1943. teško ranjen, ležao na betonu mostarske tamnice. Bolovi su bili jaki, ali vjera jača, a blažena nada da ću za koji sat (bio sam naime potpuno uvjeren da ne mogu duže živjeti) ugledati Boga i biti s njime ispunjala me je neopisivom srećom. Kad sam, međutim, nakon par dana stekao uvjerenje da ipak neću umrijeti, bio sam razočaran).*
.
Krepost nade spašava kršćanina od nedaća prošlosti i sadašnjosti te ga bodri i sprema za sreću budućnosti. Na njoj počiva snaga molitve, jer nikada ne bi molili kad se ne bi nadali.
Kršćansku nadu mogu imati samo vjernici, pa makar bili i grješnici, i to samo na zemlji ili u čistilištu. Nebu je nada suvišna, a paklu nemoguća. Potrebna je svim vjernicima za spasenje. Još smo uvijek na putu (homines viatores), daleko od cilja.
Kršćanska nada nas krijepi, podiže, potiče na ustrajnost, daje odvažnost i izdržljivost. Ona se ne boji zemaljskih nevolja, niti ufa u zemaljska dobra, oslanja se na Boga, usmjeruje dušu prema visokim idealima, umnaža snagu, pruža čovjeku duhovnu sigurnost (Dr. J. Kuničić - Katolička moralka, II sv. izd. III. Zgb. 1965, str. 51). Bez nje bismo sigurno klonuli na putu.
.
Svima je nada potrebna, ali napose asketama. Oni se posvećuju težem poslu od ostalih ljudi (savršenost), pa trebaju veću snagu i više milosti, a naročito veliku nadu u konačni uspjeh. Početnici se najviše moraju čuvati očaja i preuzetosti, glavnih grijeha proti ufanja, te u sebi gojiti nostalgiju za nebom.
Napredni će se odricati zemaljskih dobara i radosti, živjet će bez tjeskobe i briga za budućnost svoj će pogled uvijek upravljati prema vječnosti ("lbi nostra fixa sint corda ubi vera sunt gaudia!") i moliti za dar ustrajnosti. Oni najnapredniji će se posvema prepustiti zagrljaju Očevu, te puni vjere i ufanja već ovdje na zemlji s Njime sjediniti u ljubavi. Kršćansko ufanje posvećuje: "Tko god ima ovu nadu u Njega posvećuje se kao što je i On svet". (liv. 3,3).
Ufanje se gubi grijehom očaja (Judin grijeh), a slabi sumnjama i preuzet-nošću. Jača se razmatranjem o dobroti, moći i vjernosti Božjoj, o do sada darovanim milostima te o zaslugama Isusovim, a osobito čestim razmišljanjem o eshatološkim dobrima koja s,u nam obećana.
*(Time što malo razmišljamo o "posljednjim stvarima" počinjamo veliku pogrešku, na koju se tuži i prof. Goldbrunner: "U čitavom kršćanskom odgoju i propovijedanju prošlost je daleko više naglašena nego budućnost... Niuka o budućnosti je već tisućljećima zaboravljena i još uvijek nije postala zajedničko dobro u vjerskoj svijesti kršćana.*
.
Hrani se čestom molitvom, ponovljenim Cinima ufanja, a najviše kreposnim životom.
Ufanje traži duhovnu budnost i spremnost. Tko se nada, taj čeka i mora biti uvijek budan (mudre djevice!). Poput vjere i ufanje nam je naređeno, osobito u nekim životnim okolnostima (napast, malodušnost; kod primanja sakramenata, kajanja, molitve).
Naše ufanje mora biti čvrsto i neoborivo. Zašto?
Jer ono počiva na Božjem obećanju, a znamo daje "vjeran onaj koji je obećao" (Hb. 10,24); na zaslugama Božjega Sina: "Krvlju Isusovom imamo osiguran ulazak u svetinju nad svetinjama" (Hb. 10, 19);na dobroti Božjoj, koja pomaže svima jer želi "da se svi ljudi spase" (I Tim. 2, 4), napose odabrani (Rim. 8, 28—30). No naše ufanje ne smije nikada postati preuzetno, kao da bi naš spas i savršenstvo zavisilo jedino o dobroti Božjoj, a nimalo o našem vlastitom zalaganju. Naša suradnja je nužno potrebita, jer — kako reče sv. Augu-stn — "Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe".
Stoga se moramo sa "strahom i trepetom" (Fil. 2, 12) brinuti o svome duhovnom dobru,.pa i "onaj koji stoji treba da pazi kako ne bi pao" (I Kor. 10,2).
Uza svu našu veliku odgovornost, kad smo učinili ono što smo mogli, budimo bez straha, čvrsto se ufajmo: "Znajte - poručuje nam Bog - da se nitko nije uzdao u Gospodina a bio prevaren". (Eccli. 2, 11).

----
Bogoslovne kreposti su "ovo troje: vjera, ufanje i ljubav, ali najveća je od njih ljubav" (I Kor. 13, 13). Premda bi pali čovjek mogao kroz izvjesno vrijeme ljubiti Boga nesavršenom ljubavlju i bez milosti, savršena ljubav kroz dulje vrijeme je nemoguća bez posebne pomoći Božje.
Stoga je sama naravna ljubav prema Stvoritelju nedostatna i bilo je potrebno da nas On nadahne svojom božanskom ljubavlju. Radi toga je nadnaravna ljubav ulivene na krepost kojom volimo Boga nada sve, a sebe i bližnjega radi Boga.
.
Kao krepost ljubav nije neki sentimentalni odnos prema ljubljenom biću, u sebi nema ništa sexualnoga (nije eros), nego je nesebični osjećaj naklonosti, vrijednosni sud, svjesni i voljni čin, stav predanja, kojim čitavo svoje biće predajemo i posvećujemo Bogu, ujedinjujući svoju volju s Njegovom (agape, caritas).
Dakako ona se oslanja na naravno nagnuće, na prirodnu težnju razumnoga bića svemu što je dobro i lijepo (amor naturahs), ali sveta ljubav oplemenjuje i usavršuje onu profanu, odabirući Najdostojnijega (dilectio=electio). Ona ne traži za sebe ništa, ni užitak (kao "amor concupiscentiae"), ni korist (kao "spes"), već se naprotiv sasvim dariva ljubljenome i želi samo njegovo dobro (to je "amor benevolentiae"). Po sebi se razumije da se njezino blaženstvo sastoji u zamjeni subjekta i objekta: ljubeći je ljubljeni i obratno ("amor amicitiae").
.
Kršćanska ljubav je sveto prijateljstvo Boga i duše ili - kako to vole reći mistici - "duhovne zaruke". Još više: ona prijatelje ujedinjuje u nadnaravnu zajednicu misli, osjećaja, želja i djela, u jedan vrhunaravni zajednički život (communio bonorum et vitae), život milosti ovdje, a život slave u nebu.
Razlog i formalni motiv kršćanske ljubavi jest neizmjerna Božja dobrota i ljepota u sebi, njegova svestrana savršenost (bonitas Dei absoluta). Posebni joj je pak razlog nesebična Božja ljubav prema nama. Jedino nas je iz ljubavi stvorio, posinio i pripravio nam vječni život. Ljubav je zakon kojim Bog upravlja ljudima i svjetovima (Dante).
.
Kršćanska ljubav obuhvaća prije svega Boga kao svoj glavni predmet. U toj ljubavi posebno mjesto pripada Isusu kao našem Spasitelju, koji je postao žrtvom naše ljubavi.
"Nema veće ljubavi od one kojom se daje vlastiti život za svoje prijatelje" (Iv. 15,13). I zato "tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" - pita se Apostol i sam odgovara u naše ime: - "Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile ni visina ni dubina, ni bilo koje stvorenje neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu" (Rim. 8, 35—38).
U ovu istu ljubav uključujemo sami sebe sa svojim duševnim i tjelesnim dobrima, a i sve ljude na ovom i drugom svijetu. Konačno u Bogu možemo voljeti i sva ostala stvorenja kao odraz njegove dobrote.
.
Veličinu ljubavi ističe Isus, sv. Ivan, sv. Pavao, sv. Augustin, sv. Bonaventura, Kempenac, sv. Franjo Saleški, sv. Ivan od Križa, te sva prošlost i sadašnjost kršćanstva. Zašto? Jer je ona najveća kao zapovijed, kao krepost i kao savršenstvo. "Učitelju, reci nam koja je najveća zapovijed u Zakonu?" Dobro nam je poznat odgovor Isusov (Mt. 22,37).
Ono "ex toto" znači da u srcu kršćanina ne smije biti ništa što je strano ili protivno ljubavi Božjoj. Kao jeka Kristovom zahtjevu čuju se riječi Pavlove: "Punina zakona je ljubav" (Rim. 13, 10). U njoj se naime sjedinjuju, opravdavaju, oplemenjuju i usavršavaju sve ostale zapovijedi. Bez nje su čisto nasilje.
U njoj je bit kršćanstva. Kako je "Bog ljubav" - tako je i kršćanstvo ljubav.
Ljubav je najveća i kao krepost. Tako izričito tvrdi onaj koji je nekada bio "spirans minarum" (I Kor. 13,13). Doduše, sve teološke kreposti smjeraju k Bogu: vjera kao zadnjoj Istini i ufanje svome Dobru. No obje u tom teženju nalaze i svoje zadovoljenje, dočim je ljubav potpuno nezainteresirana.
Na nebu će se vjera i ufanje stopiti sa svojim objektom i u raju će se rasplamsati do vrhunca. Ako ljubav ovako nadvisuje bogoslovne kreposti, a fortiori će nadmašivati i sve ostale kreposti, bilo ulivene bilo stečene.
Teolog ljubavi o. G. Gilleman tvrdi daje nemoguća bilo koja nadnaravna krepost bez ljubavi . Profesor Gregorijane J. Fuchs je isto tako kategoričan.
*(Ima pisaca koji nisu zadovoljni izrazom "caritas est forma virtutum". Među njima je i Dom Odon Lottin, benediktanac i profesor u Louvainu. No nama nije do toga da lomimo koplja oko termina. Ipak i on sam kaže: "Toutefois, revendiquons pour la charite le primat dans toute la vie morale." (O. Lottin - Morale fondamentale, vol. I. ed. Desclee 1954. str. 402).
A sv. Frano Saleški piše: "Sveta ljubav je krepost, plod, dar i blaženstvo." I dalje
tvrdi daje ona krepost nad svim krepostima, plod nad svim darovima i blaženstvo nad svim blaženstvima, (v. "Teotimo", ed. S. E. I. vol. I. XI. 19)).
.*
Da je ljubav bit moralnog savršenstva, to već otprije znamo. Svekolike kreposti zajedno daju savršenstvo, čije je žarište ljubav. Po riječima Akvinca ona je "forma perficiens unamquamque virtutem in ratione virtutis" (ib.). Sv. Pavlu je "veza savršenstva" (Kol. 3, 14), jer povezuje međusobno sve kreposti i daje smisao svakoj i svačijoj savršenosti.
Ljubav ne pozna granice, beskrajna je i neutaživa, po sebi teži savršenosti. I jedino se u njoj može smiriti.
Kršćanska ljubav se rađa, živi i umire s milošću posvetnom, koja je bit ontološkog savršenstva.
Bez ljubavi nema ni milosti. Sjeme nadnaravnog života je niklo iz dvije ljubavi: Božje i čovječje, i sazorit će tek onda kad se obje konačno ujedine. Tako kršćansko savršenstvo i svoj početak i svoju puninu nalazi u Ljubavi.
.
Kao svaka krepost ljubav nije samo čin, neki prolazni doživljaj, već i habitus, i to nadnaravni, od Boga uliven, k Bogu usmjeren i radi Boga darovan.
I kao krepost i kao čin ljubav prema Bogu mora nadilaziti svaku drugu ljubav (amor appretiative s u m m u s): "Tko ljubi oca ili majku, ženu ili djecu više nego mene, nije mene dostojan" (Mt. 10, 37). "Mjera ljubavi je ljubiti bez mjere" (Sever Milevitanski). Kršćanska ljubav nije samo čuvstvena i kontemplativna, nego i djelotvorna, inicijativna, živa. Ona je život i djelo: "Sinci, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom!" (I Iv. 3, 18). J a k a je u teškoćama, neustrašiva u pogibeljima, ustrajna u neuspjesima i neumorna u žrtvama.
-------------

On se nalazi u njenoj težnji za zbliženjem, izjednačenjem i sjedinjenjem. Sv. ljubav nas dakle zbližuje, izjednačuje i sjedinjuje s Bogom. U nama rađa božanske misli, želje, osjećaje, čine.
Tako nas milo i uporno preobrazuje i upriličuje Ocu. Nudi nam, goji i nijeti božanski život, jer "Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu" (I Iv. 4, 16). Ljubljeni Učenik znade iz iskustva: "Ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi od Boga je rođen", (ib. 4, 7). Ljubav je najveća posvema i bogooblična sila. Ona je majka svetaca i svetosti uopće.
Sv. Augustin je to ovako izrekao: "Ako ljubiš zemlju zemija si; ali ako ljubiš Boga - što da kažem? - Bog si" (Prema M. Royo - Teologija della perfezione cristiana, III ed. Roma 1960, str. 604).
.
Ako je ljubav bogoslovna krepost, kako se onda njome može ljubiti sebe i bližnjega? Bog je prvotni objekt ove kreposti, a mi i bližnji tek drugoredni. Osim toga, Bog nije sebičnjak, on želi da volimo sve ono stoje iole vrijedno ljubavi, što je s tog razloga i njemu drago.
Ljubeći stvorove ispravnom ljubavi, ljubimo ono što je dobro u njima; dakle opet Boga, ovaj put u njima. Ljubimo ih radi Boga, jer je to njegova zapovijed. Ljubimo ih u Bogu, jer je ljubav ulivena krepost, tj. Božja ljubav u nama.
.
U srcu kršćanina (koji je, dakako, u milosti) boravi i ljubi Bog. Mi volimo braću u Duhu Sv, s Kristom i našim zajedničkim ocem na nebu. Ta zar nismo svi plod njegove ljubavi, Božja djeca, Kristova braća, nebeski subaštinici, te zemaljski suputnici i supatnici?
Ljubav Isusova nas je sve skupa učinila udovima istoga Tijela, tako da je ista stvar i jednaka dužnost ljubiti Boga i bližnjega. Kršćanska je ljubav tako velika, da obuhvata ne samo rodbinu, znance, prijatelje, sunarodnjake i suvjernike, već i sve ljude pa i same neprijatelje. Ona je znak raspoznavanja pravog kršćanina (Iv. 13,35)
*
(Po ljubavi i svetosti se čovjek ne smije zatvarati u sebe, nego otvarati drugima, braći ljudima. Ni svetost ni ljubav ne mogu postojati u pojedincu koji se izolira od zajednice, bilo ljudske, bilo narodne, bilo vjerske).
*
U svjetlu nadnaravne ljubavi treba shvatiti i ljubav prema samome s e b i. I ova je opravdana, ali nikada ne smije postati samoljublje, jer ono je najnesretnija od svih ljubavi. Premda je prirodno da najprije ljubimo sebe, kršćanska ljubav traži da jednakom mjerom volimo i bližnjega. Dapače, potrebno je više ljubiti duhovno dobro iskrnjega, nego svoje tjelesno dobro.
U stupnjevanju ljubavi prvenstvo pripada duhovnim vrednotama. Duhovno ima prednost pred tjelesnim, nadnaravno pred naravnim, religiozno pred profanim.
Sve smijemo ljubiti ukoliko je odraz božanske dobrote i ukoliko nas vodi konačnoj Svrsi. I u toliko više, koliko nas više njoj vodi. Ako se pokaže da nas neka stvorena ljubav udaljuje od Boga, to je znak da ne potječe od njega, da ne spada u krepost ljubavi i da joj ne smije biti mjesta u našem srcu.
-------
SUBJEKT SVETE LJUBAVI je volja pravednika, ali ne isključivo volja, nego i čitav čovjek s dušom i tijelom. Ljubav usrećuje ne samo pozemljare, već i nebesnike i slatki je melem dušama čistilišta. Grješnici, osuđeni i demoni nisu sposobni ni vrijedni svete ljubavi. Grozota pakla se sastoji u potpunom pomanjkanju ljubavi.
Ljubav nam je potrebna kao kruh. Za naravni i za vrhunaravni život.
Ona je bitni uvjet - necessitate medii - za spasenje i za primanje milosti. Bez nje ne možemo dobiti opravdanje, tj. oproštenje grijeha - stoje početak posvetne milosti - jer je ona sastavni dio savršenoga krajanja . Pogotovo je bez nje nemoguć napredak u milosti i savršenstvu.
Čin ljubavi nam je zapovjeđen u nekim životnim okolnostima, osobito na početku razumnog života, u napastima i pogibeljima, te kod primanja sakramenata.
.
Nije dovoljno samo imati ljubav.
Treba je također vršiti i usavršiti. Ljubav naime teži prema punini, beskrajna je po svojim tendencijama. Umnožava se ne jednostavnim dodavanjem čina i predmeta ljubavi, već intenzivnijim i dubljim ukorjenjivanjem u srcu. Dakle, ne gomilanjem i zbrajanjem čina, nego produbljivanjem, time što će svaki novi čin biti jači, dublji, žarči.
U tome će nam najviše pomoći pobožnost Srcu Isusov u i primanje Euharistije, sakramenta ljubavi i jedinstva. Mlakost pak povlači za sobom ohlađenje ljubavi. Stoga više vrijedi jedno djelo žarke ljubavi nego bezbroj čina nesavršene ljubavi, i miliji je Bogu jedan veliki pravednik nego mnogi mlakonje.
.
Napredovanje u ljubavi ima za posljedicu i napredak u svetosti.
Veličina ljubavi je mjerilo savršenstva. Početnici u duhovnom životu se poznaju po tome što se još moraju boriti d a ne izgube svetu ljubav, za njih je smrtni grijeh još uvijek bliska opasnost. No svoju ljubav, dokazuju ne samo borbom protiv grijeha, već i djelima pokore, podlaganjem svoje volje Božjoj volji. Moraju isključiti iz svog života svaku sjetilnu ljubav i biti sposobni za savršeno pokajanje.
U odnosu na bližnjega trebaju izbjegavati sve grijehe proti bratskoj ljubavi (mržnja, antipatija, zavist, ljubomora, osveta, sumnjičavost, nepromišljeni sudovi, srčba, svađa, uvrede, nesloga, sablazan itd.). Savjesno će vršiti svoje dužnosti, osobito naređene, prema bližnjemu, a najnužnije je da znadu oprostiti i pomiriti se.
Bitno je: u svakom čovjeku gledati brata i sestru u Kristu.
.
.
Napredni askete su već učvrstili svoju ljubav i još je trebaju pročisti-t i od malenih grijeha. S iskrenom boli i često razmatraju muku Spasiteljevu, a sretni su kad rade za njegovu slavu ili vide da se širi kraljevstvo Božje.
Osjećaju svetu ravnodušnost prema svemu što se ne odnosi na Boga.
Odrekli su se svoje volje, nijedna im zapovijed nije teška, a svim žarom nastoje ispuniti sve evanđeoske savjete.
Bore se proti mlakosti i svim sjetilnim nagnućima, pošteno se trude na uklanjanju zapreka svetoj ljubavi.
Sve više zaboravljaju sebe. Kod njih bratska ljubav mora izvirati iz ovog načela: moj bližnji - to je sam Krist.
Stoga će uvijek dobro suditi o drugima i biti spremni na svaku pomoć. Djela milosrđa tjelesnoga i duhovnoga su njihov svagdanji kruh. Ljubav im mora biti uviđavna, strpljiva, suučesna, široka, apostolska i misionarska, a vladanje ljubazno i uljudno.
.
Savršeni kršćani ne znaju za drugu ljubav osim Božje. Njihova ljubav više nije podložna slaboćama ili krizama. Požrtvovna je i vjerna u herojskom stupnju. Mučenička je i onda kad ne prolijeva krv. Ona je potpuno predanje u sjedinjenju s Bogom, te samo i stalno za njim žudi. Stoga joj je težak ovaj svijet, čezne za blaženim susretom u nebu: "Cupio dissolvi et esse cum Christo" (Phil. 1, 23).
Savršena ljubav stoji potpuno u službi bližnjega. Spremna je na svaku žrtvu - pa i života - za spas duša. Predusreće i s veseljem ispunjava svaku želju i potrebu bližnjega. Posebno se očituje u herojskoj dobroti prema neprijateljima.
------------------------

ponavljam: Tema nije namijenjena za replike(iako nisu sabranjene). Ako je sve ovo nepotrebno, molim da se obriše.
Ako je poželjno, javiti na PP i/ili Adminu