www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 10:40

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: EUHARISTIJA
PostPostano: 11 kol 2012 18:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala

Kad je Gospodin ustanovio ovaj sakrament, imao je pred očima trostruku svrhu: da ovjekovječi svoju križnu žrtvu, da bude hrana našim dušama i da može ostati među nama vidljivo prisutan. Stoga nam je tajnu euharistije predočio u 3 vida:
1. kao žrtvu (to je misa),
2. kao hranu (to je pričest) i
3. kao zemaljsku prisutnost (to je oltar. sakrament). Svaki od ovih euharistijskih vidova je važan za naše savršenstvo: "(Krist) je uistinu jedinim prinosom (euharistijom) učinio zauvijek savršenima one koje je posvetio" (Hb 11,14).
.
Euharistija je sakrament i žrtva. Dakle oltarski sakrament. "Kad se kaže oltar, sakrament - lijepo veli o. Plasajec - to prije svega znači da je to žrtveni sakrament. Oltar znači žrtvu. A to je upravo najhitnije kod presv. euharistije. Ona nije sakrament poput drugih sakramenata.
Ona je samo otajstveni nastavak najveće stvarnosti kršćanstva: žrtve Isusa Krista. Zato taj sakrament nema samo pasivni oblik: primanje dara od Boga, primanje milosti.
Taj sakrament ima i svoj aktivni oblik kao prava žrtva: on je najprije davanje dara, pa tek onda primanje dara. On je dvoobličan sakrament: tajna sv. mise i tajna sv. pričesti".
.
Kao žrtva namijenjena je slavi Božjoj, a kao sakrament našem posvećenju. Tako euharistija u sebi objedinjuje obje glavne svrhe našega života i stoga je najuzvišeniji čin liturgije i života općenito. U njoj je Božji Sin "sacerdos et victima". Nešto uzvišenijega se na zemlji uopće ne može dogoditi.
Sva dobra historije, sve molitve, žrtve i obredi skupa, koliko sadašnjice toliko i budućnosti, ne moga se usporediti sa veličinom jedne sv. mise.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: M I S A
PostPostano: 12 kol 2012 10:01 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
.................................
SAVRŠENA ŽRTVA
..................................
Bit mise je u tome što je ona sakramentalna žrtva, i to prava, potpuna i uzvišena, produženje jedine žrtve Novog Zavjeta. Najsvetija žrtva najsvetijega svećenika u najsvetije svrhe, a za grješne ljude. Veličina mise izvire iz činjenice da se u njoj žrtvuje i prikazuje sam SIN BOŽJI. Zato ona na najsavršeniji način slavi Stvoritelja.
Žrtveni čin poklona, zahvale, ispaštanja i prošnje nalaze baš u misi svoju kulminaciju.
U njoj se obnavlja i ponavlja nekrvna žrtva posljednje Večere i ona krvava na Golgoti. Misa ovjekovječuje križnu žrtvu i čini je posvudašnjom (ispunjuje se Malahijino proročanstvo), općenitom (u njoj učestvuju svi kršćani) i trajnom (svi vjekovi i vremena).
Misa nije samo Kristova žrtva već i naša: jer smo njegovi udovi, jer je zajedno s njime prikazujemo zajedničkom Ocu, jer se prinosi za nas, jer nas posvećuje u najvećoj mjeri, jer se u njoj Krist žrtvuje kao glava Crkve.
Misa je žrtva koju i Crkva prikazuje Bogu i u kojoj ona samu sebe prikazuje skupa s Kristom. Ona je zajednička žrtva čitavoga Mističnog Tijela Isusova. Koristi svima kršćanima, živima i mrtvima, posebno onima za koje se namjenjuje, koji je prikazuju i koji joj prisustvuju. Misa je žrtva svakoga dana, svakoga kraja i svakoga kršćanina.
Uistinu "katolička" žrtva.
Ako je ona za Crkvu "novi savez u Kristovoj krvi", za svakoga od nas je novi život iz njegove krvi.
--------------------
MISNI ŽIVOT
.
Kršćanski život je zapravo misni život. Kako je nemoguće zamisliti Spasi teljev život bez križne žrtve, tako je nemoguć život kršćanina bez misne žrtve.
Misa je život vjernika. Jedino po misi postajemo stvarni korisnici Isusove križne žrtve, koja nam je donijela tek objektivno, općenito, juridičko spasenje. Pojedinačno, svoje osobno, subjektivno otkupljenje postižemo preko krštenja i mise, koja je naše osobno sudjelovanje u žrtvi Kalvarije i kojom "nadopunjujemo ono što nedostaje mukama Kristovim" (Kol. 1, 24).
Ono što je onda na križu Isus za sve nas zaslužio, to nam sada, svakome napose daje po sv. misi. Zato je misa za nas život - tj. rođenje, življenje, smrt i uskrsnuće - u Kristu i s Kristom. Zar mi nismo udovi njegova Otajstvenog Tijela, i zar ne živimo istim životom kao i naša Glava, te prinosimo s njome istu žrtvu? I zašto se misa prikazuje svaki dan po svim crkvama? Ne zato da se time svakodnevno podsjeća Boga na žrtvu njegova Sina, već zato da joj svi njezini korisnici - geografski i historijski udaljeni od Kalvarije - mogu prisustvovati i u njoj sudjelovati.
Aktivno sudjelovanje - a ne neko pasivno "slušanje"! - u sv. misi je sastavni i bitni dio kršćanskog života, a ostvaruje se na četiri načina:
1. prisustvovanjem tjelesnim (fizička prisutnost, ne preko televizije ili radia) i duševnim (pažnja, odgovori, skupne molitve, zajednički stavovi...)
2. sućustvovanjem s Kristom: "Imajte u sebi iste osjećaje koje je imao i Gospodin Isus" (Fil 2, 5). To postižemo poistovjećujući se s Isusom, pridružujući se njegovim misnim nakanama, suosjećajući s njegovim bolovima, žrtvujući i sama sebe...
3. sučestvovanjem u liturgijskoj akciji mise (ministranti, pjevači, sakristani i sl.). Premda je misa u svojoj suštini nutarnja žrtva, ona se mora, kao sakrame-nat, izraziti i vanjskim žrtvenim znakovima...
4. pričestvovan j e m, tj. primanjem sv. pričesti, što predstavlja vrhunac misnog sudjelovanja. Neka nam je životno pravilo: kod svake mise ću se ujedno i pričestiti (barem na duhovni način).
.
Misa se najbolje prati iz đepnoga misala.
Čim pobožnije, tim korisnije (mislimo na duhovnu korist). Ujutro započeta misa nema više kraja. Ona se nastavlja u životu i radu čitavog dana. Iza pričesti nam je misnik naredio: "Idite, misa jest", tj. nastavlja se, traje, produžuje se u vašem svakodnevnom životu (ono "jest" naznačuje sadašnje trajno vrijeme) .
Misa je kršćanski život.
*(Novi hrvatski prijevod s "idite u miru" nije ni izdaleka tako izražajan kao stari i doslovni "idite, misa jest").*


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: P R I Č E S T
PostPostano: 12 kol 2012 16:02 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala

Sv. pričest je zapravo dio misne žrtve.
Skupa s njome sačinjava jednu cjelinu, jedan sakrament. Stoga je najbolje primati sv. pričest za vrijeme mise.
Izvan mise tražimo sv. pričest samo u važnim i razboritim slučajevima (u bolesti, na putu, u zatvoru i sl.).
.
Poput ostalih sakramenata, no u daleko većoj mjeri, i ona povećava u duši posvećujuću milost i pribavlja obilje djelatnih milosti. Na posebni način u nama potiče krepost i čine ljubavi. Ona je hrana našoj duši: "Tijelo je moje zaista jelo i krv je moja zaista piće" (Iv 6, 55). Stoga nas duhovno hrani, krijepi i jača na našem životnom putu, a osobito pri kraju puta (poputbina!) Kruh života (Iv. 5,48)! Pričest je ona divna "gozba" ili "pir" na koji su pozvana sva djeca Božja, sada kod euharistijskog stola, a iza smrti u raju. Ako naše "pirno ruho" nije posve sjajno, na euharist. gozbi nam Otac oprašta malene grijehe i daje snagu da se čuvamo velikih.
.
Ako je svaki sakrament susret s Gospodinom, pričest je to na poseban način. Ona ostvaruje ne samo susret već i jedinstvo s Isusom. Ujedinjuje nas s njime fizički (u sakramentalnom smislu) i moralno, a po Isusu sa svom kršćanskom braćom i sestrama.
*(Na novi način ujedinjuje, jer smo već bili, zapravo, sjedinjeni s Isusom po milost)i*.
.
Pričest je krasni simbol katoličkog jedinstva kojim se učvršćuje kompaktnost Otajstvenog Tijela. "Budući da je samo jedan kruh, svi smo jedno tijelo koji god smo dionici jednog kruha" (I Kor 70, 17).
Pod prilikom kruha i vina primamo stvarno i pravo tijelo s krvlju božanskoga Jaganjca. Tako postajemo ne samo svetohraništem i hramom nego ijedno tijelo s Isusom: "Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu" (Iv. 6, 56).
.
Nemoguće je biti u vezi s Presvetim a da njegova svetost ne bi i na nas djelovala. Stoga nas euharistijsko jedinstvo s Isusom pomalo posvećuje i usavršuje, preobražava naše misli, shvaćanja, osjećaje, volju i ponašanje, a potiskuje nagone i požude.
Tko se dostojno i pobožno pričešćuje nužno postaje bogolik, dakle bolji i svetiji. Pričest nas naime u tolikoj mjeri poistovjećuje s Isusom da "ne živim više ja, već u meni živi Krist" (Gal 2, 20). A s Kristom u nama prebiva čitavo presv. Trojstvo. Tako je sv. pričest predokus neba na zemlji "zalog buduće slave" i vječnog života (Iv 6,51).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 kol 2012 09:18 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
..........
Toliko uzvišeni sakrament zahtijeva ozbiljnu i savjesnu pripravu duše. "Sancta sanctis!" - govorio je nekada đakon prije pričesti. Stoga nije dovoljna kratka i molitvenička priprava neposredno prije same pričesti. Zapravo ni čitav ljudski vijek jednoga sveca ne bi ga učinio dostojnim za ovaj božanski susret.
Svetoj gozbi smijemo pristupiti samo zato jer je to Kristova zapovijed, provrela iz njegova srca. A za našu pripravu mi ćemo učiniti što najbolje možemo, uložit ćemo sav svoj žar. Da1jna priprava na pričest neka bude naš pobožni život: "Uvijek činim ono što je drago Ocu" (Iv 8, 29).
U životu pričesnika mora biti utkana živa vjera, iskrena poniznost i žarka želja za euharistijskim Prijateljem. Bliža priprava traži stanje milosti (čisto srce), kratki post (jedan sat) i pobožnu nakanu. To je prigoda da se bogoslovne kreposti pretvore u žarki čin.
Prije nego pristupimo stolu Gospodnjemu promislimo: tko mi dolazi... kome dolazi... zašto dolazi? Usudimo se ići u susret Isusu samo u društvu svoje i njegove Majke. Sudjelovanje u sv. misi vrijedi kao direktna priprava za pričest.
Kolikogod je važna priprava prije, tako jednako je važna i zahvala poslije pričesti. Nećemo valjda učiniti kao i Juda na posljednjoj večeri? Zahvala nakon pričesti je integralni dio euharistijske pobožnosti i najdragocjeniji čas u životu kršćanina. Svaki drugi posao i dužnost mora pasti pred ovom najsvetijom i najslađom. Nije pretjerano reći da se stupanj duhovnoga napretka može mjeriti upravo po radosti i maru kojim obavljamo pričesnu zahvalu. Euharistija napokon znači "hvala".
.
Prava zahvala sadrži smjerno klanjanje prisutnome Bogu, darivanje svoga bića njemu kao što se je i On darovao nama, iskreno zahvaljivanje na neizmjernome daru. U prisnom razgovoru s Isusom otkrivamo mu svoju dušu i čuvstva, pričamo o svojoj sreći, a i duševnim potrebama. Ovo je najprikladnije vrijeme za toplu molitvu i najkorisnije za poniznu prošnju.
Ne zaboravimo pitati oproštenje za nedovoljnu čistoću duše i možebitnu slabu pripravu. Neka naša zahvala bude iskrena, vlastita, izvorna, a ne naučena ili pročitana iz molitvenika. Molitvenikom se pomozimo (koristimo) tek onda ako zataje vlastita čuvstva ili smo umorni.
Time ne želimo reći da su molitvenici nepotrebni. No oni su samo pomagala, a ne molitveni mlinovi. Preporučuju se tradicionalne popričesne molitve (Adoro... Anima Christi... En ego i si.), od Crkve odobrene i obdarene oprostima.
Pričesnu zahvalu ćemo produžiti koliko god je to moguće u samoj misi, a dakako još i nakon mise.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: ČESTA PRIČEST
PostPostano: 13 kol 2012 14:20 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Glavna zapreka pričesti je smrtni grijeh. Nikada se nećemo pričestiti iz običaja. straha, obzira, taštine ili bilo koje nečasne namjere. Kad smo pak u milosti Božjoj, čiste savjesti, dobre nakane, puni ljubavi i vjere, žudni blizine Isusove i kad već sudjelujemo u misnoj žrtvi, nema razloga za što ne bismo također sudjelovali i na gozbi, tj. pristupili stolu Gospodnjemu. Pričest ne pretpostavlja moralnu savršenost pričesnika in actu, nego tek in fieri, ali traži borbu proti svim grijesima, pa i malenim.
Crkva preporučuje dobrim vjernicima dnevno pričešćivanje. Ta preporuka se u prvome redu odnosi na Bogu posvećene osobe. Razlozi su očevidni. Samo se mora paziti da ne bismo pristupili pričesnoj klupi iz bilo kakvoga ljudskog obzira, jer bi to bio uvod u svetogrđe. Navadne i mlake pričesti su znak duhovne anemije. Bit će dobro da jednom temeljito porazgovorimo sa svojim redovitim ispovjednikom o prakticiranju dnevne pričesti. Trebamo se u svakom slučaju držati njegova suda.
Kad u jednom danu prisustvujemo na više sv. misa, ne možemo se svaki put sakramentalno pričestiti (osim na dvije mise), ali možemo duhovno u svako doba dana. Duhovna se pričest sastoji u žarkoj čežnji za euharistijskim Spasiteljem i duhovnom sjedinjenju koje iz toga proizlazi. Duhovna pričest nije u habitualnoj ljubavi i želji za prisutnošću Isusovom, već posebni pobožni čin izričite čežnje za sjedinjenjem s euharist. Isusom. Živo predočavanje njegove prisutnosti u našoj duši. Poistovjećivanje svojih misli, želja i osjećaja s Isusom. Osjećaj sreće zbog njegova milosnog boravka. Poklon Prisutnome u dnu moga srca.
Na taj način je duhovna pričest trajno produženje one sakramentalne. Korisna je, plodonosna; kako svjedoči Tridentinski Sabor. Ima veliku prednost da se može obnoviti često puta tokom dana, za vrijeme rada, u crkvi, na putu i na svakom mjestu.
--------------
POHOD SVETOHRANIŠTU
----------------
Najzgodniji trenutak za duhovnu pričest jest pohod Svetotajstvenom Isusu. Kad nam je moguće, i što je češće moguće, svratimo do crkve, poklonimo se presv. oltarskom sakramentu i proživljujmo u duši Božju prisutnost. Pod euharistijskim prilikama nalazimo svoga Boga - dostojna našega klanjanja, svoga Spasitelja - kome dugujemo zahvalnost, svoga Prijatelja -koji uživa u našem društvu, svoga Dobročinitelja - koji nas čeka s obiljem milosti. Prigodom pohoda se upustimo u srdačni i spontani razgovor s oltarskim Jaganjcem. Taj se razgovor ne mora voditi riječima. Dovoljan je čin vjere osjećaj ljubavi, iskrene odanosti i zahvalnosti Kruhu koji je s neba sišao .
Poklon se najljepše obavlja u samoći, izvan skupnih obreda. U tihoj adoraciji kod nogu Učitelja možemo mnogo toga naučiti: ljubav prema Bogu i bližnjemu, radost samoće i siromaštva, duboku poniznost, neiscrpivu strpljivost, iskrenu poslušnost i pobožnu revnost. Ukratko: u svom oltarskom sakramentalnom životu Isus nam pruža primjer i uzor kreposti .
Naša ljubav prema presv. oltarskom sakramentu mora doći do posebnog izražaja prigodom euharistijskih pobožnosti (misa, pričest, blagoslov, izloženje Svetotajstva, procesije, poputbine) i blagdana (Veliki četvrtak, Tijelovo, euharist. kongresi).
Životna sinteza: Euharistija u sebi sintetizira naš čitav put prema savršenstvu: —negativni kao misa (=žrtva, ispaštanje grijeha, čišćenje duše, askeza...), — pozitivni kao pričest (=posvećenje u sjedinjenju s Bogom, nebeska gozba, mistika).
S pravom zaključuje o. Dagnino: "Biti svet znači proživljavati svoju misu i svoju pričest
Radi toga nas Učitelj i zove: "Dođite k meni svi...!" (Mt 11, 28).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 kol 2012 17:04 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
"Nebo je visoko a car daleko", jadali su se naši djedovi kad su bili izloženi samovolji feudalaca i birokrata, a prepušteni sami sebi, bez zaštite nižih vlasti.
I za nas je nebo previsoko - kao i uostalom za sve ljude - ne toliko zbog njegove visine koliko zbog naše duševne bijede, ograničenosti i stava nepokornosti. Grješniku i buntovniku je nebo zauvijek nedohvativo, a Bog dalek i tuđ. Između nas i Boga se je ispriječio jaz grijeha, postali smo neosjetljivi i zatvoreni za sve božansko i nadnaravno. Tko će premostiti toliki jaz, tko će biti "pontifex"?
S čovječje strane nije moglo biti sposobna graditelja, ljudske snage su za to nedostajale. Bog je priskočio u pomoć, poslao je na zemlju svoga Jedinca da bude posrednik i pontifex: "unus mediator Dei et hominum homo Christus Jesus".
Samo on ima puno pravo nad žrtvom svoga tijela i krvi.
.
*(Prije Krista su tu zadaću vršili glavari obitelji, plemena i narodi (patrijarsi, poglavice, kraljevi), a poslije - sub lege mosaica - službeni svećenici (leviti). Poseban je slučaj svećenika Melkisedeka (tip Kristov).*
.
.............................
SVEĆENIŠTVO
............................
Ostajući uvijek sam kao jedini kvalificirani posrednik - time što ujedinjuje u sebi božansku i ljudsku narav - Krist je iz mnogih razloga htio imati suradnike u toj svetoj službi.
Svoju posredničku i svećeničku ulogu podijelio je s odabranom braćom, apostolima i njihovim nasljednicima. Ostavio nam je svećeništvo kao sakramentalnu ustanovu posredništva a svećenike kao nosioce te funkcije.
Svećeničku vlast i milost im predaje posebnim sakramentom koji zovemo svećenički ili sveti red. Krist sam sebi bira (sv. zvanje) svoje pomoćnike i zamjenike. "Nec quisquam sumit šibi honorem, sed qui vocatus a Deo tamquam Aaron" (Hb 5,4).
.
Isusovo svećeništvo ostaje vazda "sacerdotium principale", a crkvenih starješina "s. ministeriale", koje je samo participacija Kristova. Ipak se svećeništvo katoličkog svećenstva razlikuje od općeg svećeništva svih vjernika (s. laicale, commune), što se stiče po sakramentima krsta i krizme. Svećenikom Novoga Saveza se postaje istom u sakramentu sv. reda. Prezbiter vrši u ime Krista i Crkve trostruku službu: liturgijsku, učiteljsku i pastirsku.
Svećenik je ovlašteni posrednik između Boga i ljudi.
Pred ljudima zastupa Boga i Crkvu, a pred Bogom stado sebi povjereno, tj. vjerni narod. Ljudima posreduje od Boga spasenje, posvećenje, blagoslov, vjeru, riječ i nauk Božji, a s ljudske strane prikazuje Bogu dužni kult, žrtve i molitve. Ne može nitko sam sebe postaviti svećenikom. On kao posrednik mora biti ovlašten: od Boga pozivom i sv. redom, a od vjerske zajednice priznanjem.
U katolicizmu te obje funkcije vrši Crkva u ime Boga i naroda.
.
Katolički svećenik je svećenikom samo ukoliko zastupa Krista. Sve što radi to čini u njegovo ime ("Ovo je moje tijelo", ja te odrješujem...", "Tko vas sluša mene sluša...") S pravom ga nazivaju "alter Christus". Posredstvom apostola je na njega prešla služba i dužnost apostola, koja se u svojoj punini nalazi u redu biskupstva.
Njemu pripada Mesijina misija, on je kršćanima posrednik otkupljenja. Svećenik je pomiritelj, žrtvovatelj, posvetitelj, apostol, pastir, djelitelj sakramenata, savjetnik i duhovni otac vjernika.
Predvodnik je crkvene zajednice i božanskoga kulta, ujedinitelj i okupljač kršćana oko Krista, vršilac sv. obreda, glavni i službeni prinosilac žrtava, čovjek molitve i odricanja.
Čuvar je vječnih i prirodnih zakona, predstavnik neba na zemlji, a zemlje pred nebom.
Zastupnik je - a to znači ogledalo - nadnaravnih vrednota.
Predstavnik, branitelj i službenik Katoličke Crkve.
Specifičnost svećeništva sastoji se u tome što je ono društveni sakramenat, namijenjen dobru svih duša, a ne prvenstveno samoga primaoca sv. reda4.
Da bi se čovjek posvetio, ne mora biti svećenik. To može postići u svakom staležu. Svećenikom se postaje samo zato da se čovjek stavi potpuno i isključivo u službu (diakonia) Bogu i bližnjemu. Posvećenje iskrnjega preko svoje vlastite svetosti - to je zadaća svećenika.
-----------------
SVETI RED
----------------
Sveti red je onaj sakramenat u kojemu se prima svećenička vlast i milost. Svetu vlast ne može nitko sam sebi dati ni uzeti (Hb. 5,4), može se dobiti jedino od Onoga čija prava zastupaš, od Vel. Svećenika.
Ovaj sakramenat podjeljuje svećeničku vlast, koja se prima i vrši u ime Kristovo.
Ta vlast se najviše odnosi na misnikovu moć nad Euharsitijom, a u pastoralnom radu treba da znači više službu negoli gospodstvo (stoga se i papa naziva "servus servorum Dei"). Da bi se mogla dostojno i vjerno vršiti teška svećenička služba, potrebna je velika doza milosti Božje.
Kristovi odabranici primaju u sakramentu reda umnoženje posvetne milosti kao i ostale posebne sakramentalne milosti. Osim toga redenik je obilježen neizbrisivim svećeničkim biljegom (character sacerdotale), zbog čega ostaje "svećenik uvijeke".
.
*(Jedini pravi svećenik je katolički svećenik. Svi ostali vjerski službenici u raznim religijama krivo se nazivaju i smatraju - premda in bona fide - svećenicima)*
.*
Djelitelj sv. reda je samo biskup. Tako redenik stupa u apostolsko nasljedstvo i stavlja se potpuno u službu Boga, Crkve i duša. Redenikom može biti onaj kršteni kršćanin koji ispunjava kanonske uslove (iskrena nakana, slobodna privola, krizma, stanje milosti, krepostan život, zakonita dob, znanje, postepenost u ređenju, titulus canonicus).
Obred ovog sakramenta se naziva "ređenjem".
Djelitelj sakramenata je "reditelj" a primalac "redenik". Vanjski znakovi sakramenta (materija i forma) jesu polaganje ruku i propisane molitve. Tokom povijesti im je nadodano mazanje sv. uljem i predavanje svećeničkih instrumenata, ali to nisu bitni elementi sv. reda7. Ređenje se vrši preko mise (Zadnja večera!). Svi obredi (polaganje ruku, mazanje ordinandovih ruku, predavanje patene i kaleža, molitve, oblačenje sv. ruha, koncelebracija s biskupom itd.) predočuju ne samo svetost časa, već i službe i života novosvećenika.
Svećenički red je samo jedan sakrament, ali razveden na više stupnjeva i oblika. Apostolska tradicija i pastoralne potrebe Crkve ovaj su sakramenat raščlanile u više "redova", tj. stupnjeva. Sakramentalni stupnjevi su episkopat (biskupi), prezbiterat (obični svećenici) i đ a k o n a t (pomoćnici biskupa i svećenika).
Pripadništvo kleričkom staležu donosi sobom mnoge dužnosti: svetosti, apostolata, celibata, oficija, kulta, inkardinacije, odijela i ponašanja. Svetost službe i čast poziva brane klericima svjetovne zabave i s njihovom službom nespojive poslove, kao npr. trgovinu, vojništvo, kirurgiju, politiku i sl.
---------
PRIPRAVA
--------------
Tako uzvišenoj službi ne može se pristupiti bez velikog strahopočitanja i priprave. Čak i u ne kršćanskim religijama se od Božjih službenika traže posebni uvjeti: odlično podrijetlo (kasta, plemstvo, baštinstvo), sposobnosti, školovanje, poziv ili izbor, posveta, odijelo, autonomija i poseban način života, što ih odvaja od profanog svijeta.
Kristovo svećeništvo stavlja na svoje aspirante velike zahtjeve. Osim Božjeg poziva, koji se može osjetiti još u djetinjim godinama, i osim ljubavi i sklonosti koju mladić mora imati prema svome zvanju, za primanje tolike odgovornosti potrebna je duševna i tjelesna zrelost. Tjelesni sklad i zdravlje, živčana ravnoteža i zrela dob moraju biti praćeni savršenim duševnim zdravljem i harmonijom.
.
Svećenik, istina, ne mora imati sve moguće odlike - premda bi to bilo idealno - ali svakako mora posjedovati one najnužnije, i to u punoj psihološkoj i asketskoj ravnoteži. A ta se postiže tek u izvjesnoj psihološkoj zrelosti (kanonska dob) i nakon duge i savjesne priprave u sjemeništu. Sjemenišni život je svećeničkim kandidatima krasna prigoda da se prokušaju i usavrše u svome pozivu, a odgojiteljima prilika da ih bolje upoznaju, da ih pomognu u samoodgoju i donesu pravilan sud o njihovu zvanju. U "malim sjemeništima" se odgajaju gimnazijalci koji teže svećeništvu, a u "velikim" studenti bogoslovije.
.
U svrhu bolje priprave za svećeničku službu Crkva traži od klerika da pristupaju svetim redovima u izvjesnim vremenskim razmacima (interstitia). Jer je posvećivanje spor i dug posao, iziskuje stanovito vrijeme da bi sazrelo.
Ordinantova dobrota mora biti natprosječna: "Za dolično vršenje sv. redova nije dovoljna obična dobrota već se traži izvrsna dobrota", piše sv. Toma .
Od svih odlika koje mora steći mladom leviti je najpotrebnija krepost. Glavna krepost klerika je revnost za dom Gospodnji i gospodstvo nad strastima, "lektora" ljubav prema sv. Pismu, "akolita" dobar primjer u nasljedovanju Krista, đakona pobožnost, čistoća i služba Božja, prezbitera sve kršćanske kreposti, a biskupa savršenstvo.
--------------------------------------------
SVEĆENIKOVA DUHOVNOST
--------------------------------------------
Primitkom prezbiterata, pa čak i episkopata - koji je punina svećeništva - naše savršenstvo nije dovršeno. Naprotiv, upravo sada moramo krenuti naprijed bržim i snažnijim koracima. "Grandis enim tibi restat via", poručuje Gospodin svim prorocima Staroga i Novoga Zavjeta (III Kralj. 19, 7). Nakon ređenja svećenik ne smije zanemariti svoj duhovni život. Najprije radi sebe - jer još nije savršen, a onda radi vjernika - jer mora i njih posvećivati.
Kako rekosmo, bit svećeničke vlasti i milosti je "posredovanje". U prvom redu posredovanje onog što je suština Božanstva, a to je svetost. Posvećivanje je svećenikova glavna služba, njegov jedini raison d'etre. Posvećivanje koga? Sebe i vjernika! Poput Krista i on mora "facere et docere" (AA 1,1). Prije "facere" pa "docere". A nikada samo "docere".
.
Što svećenik mora činiti da bi povećao svetost Crkve?
Prije svega mora sam sebe izgrađivati. Brinuti se za svoje duhovno usavršenje: čuvati, sricati i razvijati svoj milosni život. Raditi svim marom oko svoje ćudoredne svetosti, živeći kreposno, žrtvujući Jaganjca i sebe, nasljedovanjem svog Učitelja, ukratko: askezom.
Njegova duhovnost će se pokazati u predilekciji vjerskih vrednota, kršćanskih nazora, crkvenog duha, sabranosti, razmatranja, molitve, katoličkog štiva, duhovnih vježbi, ispita savjesti i primanja sakramenta pokore.
Nadalje svećenik mora biti potpuno vjeran svojoj svetoj službi. I onoj učiteljskoj (vjeronauk, katehizacija odraslih, propovijedanje, širenje katol. štampe, apostolat perom) i posvetiteljskoj (revan u bogoslužju, dijeljenju sakramenata, prikazivanju i čašćenju euharistije, uzoran liturg) i pastirskoj (sve župničke i dušobrižničke dužnosti). Požrtvovni misionar evanđelja, žarki apostol vjere i otac svojih vjernika, ne smije nikada zaboraviti na svoje duhovno očinstvo, na koje ga upozorava njegov celibat .
*
(Celibat pruža svećeniku slobodu i neovisnost od obitelji i svijeta. No on ima kod svećenika drugačiju funkciju nego kod redovnika, tj. pastoralnu više nego asketsku).*
.
Svoju očinsku ljubav će pokazati u iskrenoj brizi za dobro svojih vjernika, u strpljivom i mudrom svjetovanju, u savjesnom ispovijedanju i duhovnom vodstvu općenito.
Kobno bi bilo ako bi svećenik zaboravio da se pravi apostolat vrši više primjerom nego riječima. Dapače, zao primjer može poništiti i pokvariti sve dobre riječi. Stoga će se dobri pastir truditi da bude uzor svome stadu. "In omnibus teipsum praebe exemplum bonorum operum", uči nas apostol naroda (Titu 2, 7). Nismo sebi svećenici, nego svojoj braći. Tako je i Spasitelj shvaćao svoje svećeništvo: "Pro eis ego sanctifico meipsum, ut sint ipsi sanctificati" (Jo. 17, 19). Bit svećeničke duhovnosti jest postizanje vlastite posvete posvećivanjem vjernika. Pastoralna služba je put osobnoj svetosti "svet-jenika"!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: SAKRAMENTALI
PostPostano: 13 kol 2012 22:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
,
Katolička liturgija se ne sastoji samo od sakramenata. Sve vanjske pobožnosti, kršćanski kult i skupni obredi koje obavlja vjerska zajednica, u posvećenim ili neposvećenim prostorima, doprinosi izgradnji našeg duhovnog života i posvećenja. Svaki nas oblik bogoslužja približava Bogu i jače povezuje s Glavom otajstvenog Tijela. Putem crkvenih molitava i obreda, što ih zovemo blagosovinama, mi na poseban način priznajemo presvetu i svemoguću nazočnost Božju u svim događajima i svim stvarima.
.
Riječ blagosovine nas upućuje na njezin korijen, tj. na "blagoslov". Iskonsko značenje izraza blagoslov u biblijskom jeziku (berakah) jest blagoslivljanje Boga koji je dostojan svake hvale i o kojemu se može samo "blagosloviti". Blagoslov nije dakle u prvom redu molba Svemogućemu da posveti i čuva od zla svoja stvorenja, nego veličanje Presvetoga, divljenje njegovoj savršenosti i čežnja stvora da se približi svetosti Stvoritelja. To je prvotno značenje blagosovina.
------------------------
BLAGOSOVINE
------------------------
Kako se sotona često puta služi stvorovima da nas preko njih odaleči od Boga, tako sv. Crkva nastoji da i njih posveti e da bi sve stvoreno bilo sredstvo koje vodi Stvoritelju. U tu svrhu je ustanovila blagosovine ili sakramentale, tj. kao neke sakramente u malome, po uzoru Kristovih sakramenata. One su vidljivi i sveti znakovi ljubavi Božje i majke Crkve prema Božjem narodu. No sakramentali ne proizvode milost, nemaju snage po sebi, ex opere operato, kao stoje imaju sakramenti, već samo po namjeni i molitvi Crkve (ex opere operantis Ecclesiae), koja sigurno i s razlogom računa - zbog punine duhovne vlasti primljene od Isusa - na Božju pomoć njenoj djeci.
.
Blagosovine su blagoslovljene stvari ili sv. čini, što ih je Crkva ustanovila ili odobrila, da bi nam isprosila od Boga blagoslov u našem radu i životu, kao i druge korisne učinke. Jedan od najstarijih kršćanskih sakramentala jest znak sv. križa što ga stavljamo na sebe svaki dan, osobito prigodom molitve. Isto tako je drevna u Crkvi upotreba blagoslovljene vode. Učinci blagosovina mogu biti raznovrsni: djelatne milosti, opraštanje malih grijeha i vremenitih kazni, zdravlje duše i tijela, dobra duševna raspoloženja, obrana od utjecaja vražjega, sveta upotreba stvari, blagoslov Božji itd.
.
Crkva blagosiva svaku stvar, sve ono što može služiti čovjeku, sa željom da ga čim više posveti i s konačnim ciljem da svi stvorovi, na čelu sa svojim kraljem čovjekom, dadnu hvalu i čast svome Stvoritelju. Tako čitava priroda postaje velebnim hramom što odjekuje himnama svetomu Trojstvu.
Posebno su kršćanskom srcu privlačna, a od Crkve posvećena, ona prirodna svetišta - na brežuljcima i otočićima, u šumama i gajevima, uz izvore i jezera, pored mora i rijeka - gdje se slijevaju hodočasničke mase i gdje se svetkuju prastari vjerski običaji i pučke pobožnosti.
(U svom negativnom obliku blagosovine se zovu exorcizmi, što na grčkom jeziku znači: izgon đavla, zaklinjanje nad sotonom, oslobađanje čovjeka i ostalih stvorova ispod vražje vlasti (u tu svrhu je bila Crkva ustanovila posebni klerički red: exorcistat). Oslobađanje od jarma đavolskog je prvi preduvjet duhovnog života).
.
Sakramentale nismo dužni primati kao sv. sakramente. To je prepušteno našoj slobodnoj volji i osobnoj pobožnosti. No ipak ne bi moglo biti bez grijeha ako ih preziremo, odbacujemo ili se njima nedolično služimo. Formalni prezir ili profanacija svetih stvari jest svetogrđe.
Kako rekosmo, sakramentali ne djeluju ex opere operato već ex opere operantis. Prema tome njihova učinkovitost nije moguća bez ove trostruke svetosti:
1) same Crkve,
2) svećenika koji ga vrši i
3) vjernika koji ga traži i prima.
Čim je veća svetost nabrojenih sudionika, veći je i učinak blagosovina . - Crkva, doduše, ima u sebi svoju esencijalnu svetost kao Otajstveno Tijelo Isusovo, ali joj ona kvantitativno raste po dobroti njezinih udova koja se opet očituje i jača sakramentalima. - Svećenik (i za neke blagosovine đakon ili klerik) koji izvršuje blagosovine, mora znati da o njegovoj dostojnosti i pobožnosti mnogo ovisi snaga sakramentala. - Jednakim uvjerenjem mora biti prožet i svaki primalac. Blagosovina nije automat za blagoslove niti neka čarolija koja ima magičnu moć. Ona je plod vjere i zasluge moliteljeve.
.
*(Blagosovine nas - tražeći našu subjektivnu dostojnost - potiču na veću svetost i dostojno primljene - donose nam oproštenje malenih grijeha, povećanje djelatnih milosti i posvećuju nas. Prema tome su veoma korisne za naše usavršenje i posvećenje. Pravi duhovni blagoslov)!
*
(Konstitutivni blagoslovi ili "posvete" (posveta crkve, groblja, opata, djevice, liturgij. predmeta, i slično) djeluju snagom same Crkve bez obzira na dostojnost službenika, ali invokativni blagoslovi, vršeni u privatne svrhe (blagoslov jela, kuće, polja, stoke, stvari...) traže duševnu dispoziciju davatelja i primatelja).*


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 kol 2012 08:42 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Osim sakramenata i sakramentala u životu kršćanina igraju važnu ulogu i mnogi drugi pobožni čini. U našem posvećenju sudjeluje čitava liturgija potičući nas stalno prema kršćanskom savršenstvu. Ne samo liturgija nego i sve tzv. paraliturgijske pobožnosti.
Među glavne točke dnevnoga reda moraju doći naši redoviti pobožni čini, jer su oni izravno usmjereni našoj duhovnoj izgradnji. To su jutarnje i večernje molitve, razmatranje, sv. misa i pričest, ispit savjesti, oficij i ostale pobožnosti. U povremene pobožne čine spadaju: tjedna ispovijed, mjesečna duh. obnova i godišnje duhovne vježbe.
Ne samo što joj daje trajnost i ustrajnost nego, još više, i samu bit prave pobožnosti sačinjava naš liturgijski život s Crkvom tokom čitave godine.
------------
POBOŽNOST
------------
Poznato nam je da je pobožnost krepost kojom sva naša djela rado činimo iz ljubavi prema Bogu i da pripada stožernoj kreposti religioznosti. Označuje iskreno i potpuno predavanje Bogu, što se pokazuje radosnim vršenjem njegove svete volje. Po svojoj strukturi je u prvom redu i sama čin volje, a nije samo umna spoznaja niti neki urođeni religiozni osjećaj. Pobožnost je nutarnja duhovna aktivnost, oplođena živom vjerom i nadnaravnom ljubavlju, koja predano usmjeruje naš život prema nebeskom Ocu. Hrani se, prije svega, nutarnjim činima vjere, ljubavi i radosti kojima služimo Bogu, a očituje se i vanjskim znakovima koji su vjerni odraz nutarnje pobožnosti. Ona osvaja, obuhvaća i prožima čitava čovjeka, tako da pobožnost zaista znači život-po - Bogu.
Pobožan čovjek rado vrši volju Božju očitovanu kako u njegovim zapovijedima tako i u savjetima i nadahnućima. Pobožnost je sva u Božjoj službi. Teocentrični orijentirana.
.
Pošto je to istodobno i kršćanska pobožnost, razumije se da mora biti i kristocentrična. Krist je veliki svećenik novoga i vječnoga Zavjeta. U njemu i po njemu je sve stvoreno i otkupljeno. Nemoguće je biti pravo pobožan osim "po Kristu Gospodinu našemu". Ako je kršćanska, naša pobožnost mora biti također i crkvena. Tko je izvan crkvenoga tijela ne pripada ni Otajstvenomu Tijelu.
Tko ne živi i moli s Crkvom ne moli "u ime Isusovo", isključuje se iz općinstva svetih i zajednice vjernika. Kad je naša pobožnost crkvena, onda je i sakramentalna, tj. hranjena milošću često primanih sakramenata. Suvišno je i naglašavati da nam pobožnost mora biti iskrena, nutarnja, proživljena, osobna i djelotvorna. To su njezine bitne značajke.
Posebno naglašavamo djelotvornost prave pobožnosti. Ona bi bila previše usko shvaćena, kad bi je uzeli isključivo kao molitvu ili kultni čin. Dobro opaža sv. Toma: "Čovjek moli kad god nešto čini srcem, ustima ili djelom da bi težio Bogu. I tako uvijek moli tko čitav svoj život upravlja Bogu" (In Rom. cap. 1,9-10).
.
Mora li katolička pobožnost biti jednoobrazna i standardna? Ne mora, ne može i ne smije. Pobožnost je osobni doživljaj. Svatko je proživljuje na svoj način, prema svojoj ličnosti, dobi, rasi, spolu, odgoju, izobrazbi, tradiciji i stupnju religioznosti. Radi toga, kad je ispunila svoje bitne uvjete, k at o l i č k a pobožnost — baš zato što je osobna — može imati najrazličitije oblike i sadržaje.
Može biti aktivna ili kontemplativna, euharistijska ili marijanska, više razumna ili više osjećajna, javna ili privatna, asketska ili liturgijska, više individualna ili više skupna, poklonstvena ili pokornička, zapadna ili istočna, svećenička, redovnička ili laička, benediktinska, franjevačka, dominikanska itd. Tipologija katoličke pobožnosti i duhovnosti je neiscrpiva. To je dokaz njezina bogatstva i dubine.
Sve do naših dana redovništvo je davalo glavni ton katoličkoj pobožnosti. Danas, kad je vjerni laikat tako veselo i brojno ušao u molitveni život Crkve, moramo više nastojati oko oblikovanja laičke pobožnosti.
-------------
POBOŽNOSTI
-------------
Ponavljamo: pobožnost je primarno nutarnji stav kršćanske duše, ali nije samo to. Ona se m o r a očitovati i vidljivim načinom, jer je čovjek psihofizičko biće. Stoga su i vanjski čini religioznosti sastavni dio integralne pobožnosti. Ti vanjski čini se, u širem smislu, mogu odnositi na sva ljudska djela, ili pak, u užem smislu, na posebne izraze direktne povezanosti s Bogom, najviše preko molitve.
Mi unaprijed ne mislimo govoriti o kreposti pobožnosti - dakle o njenom nutarnjem korjenu -već ovanjskim očitovanjima te kreposti, koja se općenitim imenom zovu pobožno-stima (u množini!), pobožnim činima, nabožnim djelima, duhovnim vježbama (u širem značenju) i slično.
.
Velika je opasnost za dušu, koja voli vanjske manifestacije pobožnosti, da upravo njih uzme kao cilj svoga nutarnjeg života. Zaboravljajući da su vanjski čini pobožnosti samo sredstva za postizanje duševne sabranosti i milosnog rasta, neki se kršćani navežu isključivo na vanjske forme i samo u njima zadovoljavaju svoje religiozne potrebe.
Šuplja je to pobožnost koja se iživljava u vanjštini i množini molitvenih čina, a pogibelj je da postane i farizejska ako nam služi za prikrivanje nutarnje nevjernosti Bogu ("obijeljeni grobovi!"). Niti ne zaslužuje ime pobožnosti ako se obavlja makinalno, bez uvjerenja i sabranosti, ili ćudljivo, prema trenutnom raspoloženju i nestalnoj gorljivosti .
.
*(O. Benigar zgodno uspoređuje takve duše, koje obavljaju svoje pobožnosti zavisno o časovitim zanosima, s osama koje svuda pohlepno traže nektar, ali ostaju i bez doma i bez hrane. (Op. cit. str. 1099)).*
.
Krivi oblici pobožnosti opažaju se ne samo kod hipokrita i prevrtljivaca, nego i kod skrupulanata, histerika, psihopata svih vrsta, formalista, legalista, koristoljubivaca, oholica i preuzetih.
Kad bismo imali vremena, bilo bi zanimljivo zaustaviti se malko i na oblicima tzv. "ženske pobožnosti". Reći ćemo samo to: doista postoji ženski tip pobožnosti. Počiva na posebnoj ženskoj psihologiji.
Žena je više osjećajno nego racionalno biće, sva je u službi života i materinstva. Stvorena je za službu drugoga, nerado se osjeća sama. Ima duboku potrebu da se osloni na drugoga, pogotovo ako je to onaj Najbolji, odana mu je svim bićem, nepodijeljenim srcem, integralno. Stoga ženska pobožnost ima naglašenu emocionalnu notu, obojena je osobno i orijentirana prema mistici (stoga među misticima ima mnogo ženskih osoba). I zato nam ona često puta izgleda prečuvstvenom, fanatičnom i strastvenom, katkada i bolesnom.
Prof. Keilbach ispravno piše: "Ne bi se nikada smjelo zaboraviti da ženska pobožnost nije nikakva psihopatološka pojava, nego da je ona u pravom smislu riječi ravnopravna s oblicima muške pobožnosti. Ipak je sigurno da na području ženske pobožnosti ima više nastranosti odnosno abnormalnosti nego što je to slučaj kod muške pobožnosti".
Radi toga je dobro da je upravo jedna sveta žena često i uporno odvraćala svoje sestre od svih pretjeranih i smiješnih oblika pobožnosti .
Javni oblici pobožnosti, bili oni skupni ili pojedinačni, nisu ni uvjet ni dokaz svetosti, ali joj mogu i trebaju biti pomagalo i poticaj.
-----------------------
POJEDINE POBOŽNOSTI
-----------------------
Neke pobožne osobe misle da su dužne prisustvovati svim crkvenim obredima, posjedovati sve moguće molitvenike,.moliti se svakome svecu i obavljati sve poznate pobožnosti. To su pretjeranosti. Nemoguće je i nepotrebno sve to činiti. U današnjem pluralističkom društvu, pored toliko osobnih, rasnih i kulturnih razlika među vjernicima, ne bi bilo pametno propisivati uniformne oblike pobožnosti. Treba ostaviti mjesta i posebnim talentima, nadahnućima i pozivima. Biramo samo one pobožnosti koje odgovaraju našim duševnim potrebama, a dužni smo vršiti samo one koje su nam propisane od Crkve ili naših pravila. I pri svima njima nije važna množina čina, već duh koji ih prožima.
Najvažnije dnevne pobožnosti nam moraju biti: sv. misa s pričešću, razmatranje, jutarnja i večernja molitva. Srž jutarnje molitve je poklon života Gospodinu i posveta svih dnevnih poslova po dobroj i čistoj nakani, a večernje: osvrt na minuli dan s djelom pokajanja, dakle ispit savjesti i zahvala.
Sve ostale zajedničke pobožnosti - blagoslov, krunica, put križa, pokloni, molitve Spasitelju, Gospi, anđelima i svecima - obavljamo savjesno prema dnevnom redu. Svaka od njih ima blagotvoran i povoljan utjecaj na duhovni život moli oca. Naročito je važno da svećenici, klerici, redovnici/ce pobožno mole svoj svagdanji oficij (časoslov)Jer to je službena, skupna, javna i trajna molitva sv. Crkve, dana u dužnost njezinim najboljim sinovima i kćerima. Propuštanje ili nemarno moljenje sv. ofkija znači izdaju prema Majci Crkvi.
--------------------
MJESEČNA OBNOVA
-------------------
Kao što svaku večer bacimo pogled na protekli dan i saberemo rasute snage za slijedeći, tako i na kraju mjeseca pravimo duhovnu bilancu od prošle mjesečne obnove. Kako i sama riječ kaže - obnova služi obnavljanju početnog žara srca i duše. Kao što je naime život prirode podložan sezonskim mijenama, tako se i život duše odvija između plima i oseka. Nekada su duhovne oseke neprimjetne, i lagano dnevno opadanje milosnog vodostaja izmiče našoj pažnji, pa nam je potrebita temeljita i opsežnija kontrolna mjera barem jednom mjesečno, da ne bi ogrezli u mlakosti.
Mjesečna duhovna obnova - zvana još i rekolekcija ili dan sabranostizahtijeva da joj se posveti čitav dan ili, ako to nije moguće, najmanje pola dana. Oblik joj varira prema mogućnostima i običajima zajednice, ali ovo su joj temeljni elementi: određeno vrijeme posvećeno sabranosti, pobožni nagovor (propovijed, exorta, razmatranje) ili čitanje, ozbiljni ispit savjesti, skrušena ispovijed te neka pobudna pobožnost - npr. put križa - s pripravom na smrt.
Mjesečna obnova je zgodno vrijeme da se obnove i odluke posljednjih duhovnih vježbi.
-----------------
DUHOVNE VJEŽBE
-----------------
Ne traže zaludu obavljanje duhovnih vježbi sve redovničke zajednice za svoje članove a Crkva za sve klerike. U današnjoj poplavi nevjere, materijalizma, konformizma, rastresenosti, žurbe i bolesne trke za užicima svakom vjerniku je nužno potreban otočić spasa, sigurno tlo vjere pod nogama, zelena oaza mira i nade. Bujica sumnja, požuda i napasti odvukla bi u ponor čak i odabrane duše, ako se ne bi sklonile na spasonosni otok duhovnih vježbi, gdje rajske palme nude umornima svježinu vjere i napitak vječnoga života. No duhovne vježbe nemaju samo negativnu funkciju čuvanja vjere i kreposti nego još više pozitivnu - susret s Bogom u tišini, pregled života, provjera zvanja, pogled u budućnost, kontrola prošlosti, upoznavanje staleških dužnosti, razvijanje duhovnih sposobnosti i dobara do njihova savršenstva. Duhovne vježbe idu za tim da našu volju potpuno usaglase volji Božjoj, da odlučnije stupamo putovima evanđelja, da vjernije slijedimo Krista, da se sasvim prepustimo nadahnućima Duha i produbimo svoj duhovni život. Malo što tako izgrađuje čovjeka, oplemenjuje kršćanina i posvećuje svećenika i redovnika/cu kao baš duhovne vježbe. Njihovu blagotvornost najbolje su iskusili i potvrdili sveci .
.
*(Stoga se na duh. vježbama prakticira muk. Ipak, osim duhovnog razgovora s vođom nije isključen, u određeno vrijeme, i skupni duhovni razgovor (izmjena iskustva, svjedočanstva, problemi, sumnje i sl.).*
.
Duhovnim vježbama nazivamo intenzivnu i sustavnu duhovnu djelatnost kršćanina, vršenu u sabranosti kroz određeno vrijeme, sa svrhom vježbanja duha u kršćanskoj savršenosti6. Slično kao tjelesne tako i duhovne vježbe iziskuju aktivno, živo i metodičko zalaganje vjernika, a ne samo pasivno slušanje duhovnog vođe. One su jedan jak i odlučni zalet asketskim vrhuncima, bez uobičajene tromosti i mlakosti. Zato se obavljaju u kraćim ali dovoljnim vremenskim granicama (najmanje tri dana, redovito 8, a nekada i 15 pa i 30 dana), u zatvorenim prostorijama (samostani, zavodi, domovi), gdje vježbenici borave izolirani od svijeta, buke i dnevnih poslova. Glavni uvjet za plodonosne duh. vježbe jest nutarnja i vanjska sabranost, jer - veli Gospodin - "povest ću ga u samoću i govorit ću njegovu srcu" (Oz 2, 14) . Jedino u takvoj atmosferi je moguća plodna meditacija, srž duhovnih vježba.
No "vježbe" znače u prvom redu aktivnost, trening, napor, samo-radinost. Za vrijeme duh. vježba sve mora biti u znaku rada i naprezanja vježbenika. Razmatranja se duhovno doživljuju, duševno proživljuju i aktivno oživljuju u praksi, a ne samo slušaju i bilježe. Djela pobožnosti, ljubavi i pokore vrše se intenzivnijim žarom i revnošću. Ispitivanje savjesti biva detaljnije i obuhvatnije, a završava s općom ispovijeđu, na koju se možemo pripraviti zajedničkom pokorničkom pobožnošću. Razgovor s duhovnim vođom traje dulje te zadire dublje u nevidljive slojeve naše duše. Odluke se ne samo pišu već i sprovode u djelo. No nije pametno očekivati hitne plodove od vlastitih snaga već od milosti Božje, što nam se tih dana obilatije dijeli, pa budimo veledušni prema rasvjetljenjima i nadahnućima Duha Svetoga. I nemojmo smetnuti s uma da su i duh. vježbe ipak samo vježbe, a ne gotova savršenost.
.
*(U potrazi za novim metodama duhovne izgradnje naši suvremenici mijenjaju i klasične oblike duhovnih vježaba (u malim grupama, kolektivno vodstvo, oblikovanje posebnih pobožnosti, diskusije, istočni meditavni modeli i si.) pa i samo njihovo ime (tako npr. u Miinchenu od g. 1971. postoje "Dani životne orijentacije iz vjere").*
------------------
LITURGIJSKI ŽIVOT
------------------
Duhovni život, kao i život uopće, nije moguć u skokovima. Ni duhovne vježbe ni mjesečne obnove ni bilo koja izvanredna prigoda ne mogu dugo podržavati nadnaravni život, ako ovaj nije trajno hranjen i neprekidno podržavan milošću. Najredovitiju i najsočniju duhovnu hranu dobivaju duše uronjene u liturgijski život Crkve, tj. Krista u Crkvi. Svoj zemaljski život Krist trajno produžuje po Crkvi "koja je njegovo tijelo" (Ef. 1, 22) i koja putem liturgije iskazuje štovanje svojoj Glavi, a preko nje svome Stvoritelju9. Liturgija Crkve nije ništa drugo do li nastavak Isusove svećeničke službe, sadašnji zemaljski oblik njegova vječnog svećeništva. "Liturgija je vrhunac kojemu teži čitavo djelovanje Crkve i istodobno izvor odakle izvire sva njena snaga" (Uredba o bogoslužju II Vatik. Sabora, čl. 10). Što važi za čitavu Crkvu to važi i za svakoga člana. Onaj ud Mističnoga Tijela koji ne živi od liturgije vene i, ne hranjen milosnom krvi Isusova srca, otpada od božanskoga Čokota kao suha grana.
Liturgijski život s Crkvom izvire iz kreposti pobožnosti (religioznosti) i ujedno je najbolje promiče. On objedinjuje sve naše pobožne čine i daje im ispravan cilj — javno slaviti Boga u zajednici s njegovim Sinom djelima nutarnjega i vanjskoga kulta "da bi Bog bio sve u svima" (I Kor 15, 28). Bog će biti konačno "naše sve" tek u nebu, ali to počinje biti već i na zemlji po liturgiji svoje Crkve. Nije dovoljno da Bog bude "moje sve" kao u privatnim činima pobožnosti, nego treba da bude i "naše sve" po zajedničkom bogoslužju, jer smo predodređeni za "općinstvo svetih". Zajednička molitva dovodi Boga među nas: "Gdje god se sastanu dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam među njima" (Mt. 18, 19).
Da se ne bismo odvojili od "puka Božjega" i time od Otajstvenoga Tijela, da nas ne bi naš individualizam odvukao na stranputicu, te da bismo se što više poistovjetili sa svojom Glavom, moramo revno sudjelovati u bogoštovnom životu Crkve. To znači: redovito, oduševljeno i pobožno se uključiti u sve njezine molitve, obrede, pjesme, procesije, sakramente, a naročito u misterij euharistijske žrtve. Proživljavati crkvenu godinu u njezinim blagdanima, svetkovinama i sv. vremenima, a posebno korizmu kao asketsku pripravu velikoj sedmici.
S dubokim strahopočitanjem ulaziti i boraviti u crkvama i posvećenim mjestima, te dolično rukovati liturgijskim predmetima. Uživjeti se i izgrađivati se na uzvišenim simbolima katoličkog bogoslužja. Ukratko: živjeti kao aktivni ud Otajstvenog Tijela.
…………………
*opaska: Advenat s Božićem se može uzeti kao vrijeme prvoga čišćenja i rađanja na milo-Mii život, korizma s Uskrsom kao doba drugog čišćenja, duhovnog preporoda i askeske zrelosti, a duhovsko doba kao vrijeme duhovnog rascvata, punine božanskih darova i mističnog sjedinjenja.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 kol 2012 10:13 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
DRUŠTVENE VEZE

Ako iskreno težimo za savršenstvom, moramo iskoristiti svaku moguću prigodu da ga postignemo. U tu svrhu će nam dobro doći i sredina u kojoj živimo, ljudi koje susrećemo i uopće sve naše društvene veze. Životna sredina redovito ima presudni utjecaj na vladanje svojih pripadnika. Ona formira naše nazore, našu duhovnost i stil života. No, u bilo kakvoj sredini da se nalazi, kršćanin svaku životnu situaciju promatra "sub specie aeternitatis", u perspektivi svoje konačne svrhe.
.................
SREDINA
.................
Nismo pustinjaci, nalazimo se u trajnom dodiru s bližnjima. Uostalom, čovjek je po svojoj naravi društveno biće Kao takvo se u društvu rađa živi i odgaja, a kroz društvo se također i usavršuje. Jer je društvo zajednica ljudi povezanih istim ciljevima i interesima, nužno vrši veliku formativnu ulogu na svakoga člana. Bilo da zajednica u kojoj živimo počiva na biološkoj (obitelj, rod, pleme, narod, rasa), na kulturnoj (jezik, civilizacija, kultura), privrednoj (radna zajednica, poduzeće, tvornica, ured, zanat, stalež), političkoj (zavičaj, općina, država), afektivnoj (prijateljstvo, zaruke, brak), ideološkoj (stranka, pokret, organizacija, klub) ili vjerskoj (vjera, konfesija, Crkva, red) bazi, ona je odlučni faktor u našem ponašanju i životnom stavu. Svim gore navedenim okvirima mi smo vezani na svoju okolinu.
.
Većina naših društvenih veza - dosljedno i obaveza - jesu dobre, korisne, potrebite i od Boga dane. To osobito vrijedi za župu, Crkvu, obitelj, redovništvo, narodnost i si. Takve ćemo društvene veze, dakako, čuvati i gajiti. Promatrat ćemo ih u nadnaravnom svjetlu i nećemo nikada izopačiti njihov vrhunaravni značaj. One će nam pomoći da se što bolje povežemo s Presv. Trojstvom, uzorom svake zajednice i svrhom našega života. U njima ćemo se vladati ne kao pasivni članovi ili mrtvi udovi, već kao aktivni graditelji i posvetitelji.
No često puta je naša okolina loša, djeluje negativno na naš duhovni život i odvraća nas od svetosti i dobrote (npr. sjetilna prijateljstva, slabi drugovi/arice na radu ili školi, loše susjedstvo, zli primjeri itd.). U takvim sredinama mi moramo biti kvasac vjere, kreposti i svetosti. Ako to nije moguće, jer je zlo jače, i mi sami se nalazimo u pogibelji za dušu, takve veze treba odmah prekinuti i bježati od grješne prigode. Kad se nije moguće udaljiti fizički, učinimo to moralnim i duhovnim načinom. Zovimo u pomoć Presvetoga i jačajmo se na primjerima svetaca.
Postoje i takve društvene veze koje po sebi nisu ni dobre ni zle, dakle indiferentne ili sugube.
.
*(Nisam ih bez razloga nazvao sugubama (dvoličnima, dvosjeklima), jer u svome tobožnjem neutralizmu kriju opasnu zarazu. Naivan vjernik u njima ne vidi nikakve pogibelji, lako im se prilagodi i gubi moralnu ravnotežu).*
.
U teoriji su one ravnodušne prema etici i neopredijeljene (npr. prijateljstva, poznanstva, posjeti, zabave, drugarstvo i sl.), a u stvari - baš zato što su indiferentne - neprijatelji su svetosti i saveznici slabića. Kako ćemo takove veze okrenuti sebi na korist? Ako uvijek i u svemu imamo dobru nakanu (=slava Božja, spas duša, svoje posvećenje) i ako u svemu sačuvamo pravu mjeru. Sve se naime može lako izroditi: prijateljstvo u ortaštvo, posjeti u ogovaranje, poznanstva u tračeve, a zabave u napast i gubitak vremena.
Opasnost je da postanemo robovi socioloških čimbenika naše sredine. Samo junaci, zrele i samostalne ličnosti mogu se oprijeti pritisku ambijenta. Pošto su heroji u manjini, moramo ostvariti kršćansko ozračje koje će ih podržavati i krijepiti one koji su slabi i ranjivi u svojoj prosječnosti. Onaj pak koji stremi savršenstvu treba da zauzme kritički i proročki stav prema svojoj filistarskoj sredini. On će se truditi da ostane samostalna, izgrađena i jaka ličnost koja nije puki produkt svoje okoline. Zrela osoba valja da misli na svoju slobodnu i duhovnu osobnost, tj. osebnost. U njezinu životu postoji samo jedna viša sila pred kojom će prikloniti svoju glavu, a to je Milost.
Kako je nemoguće analizirati sve naše društvene veze, osvrnut ćemo se samo na one najvažnije.
.................….
O B I T E L J
...
Bog je stvorio i blagoslovio obiteljski život. Stoga su obiteljske veze u skladu ne samo s ljudskom naravi nego i s Božjom voljom. Ljubav među supruzima je plemenita i sveta kao i roditeljska i djetinjska ljubav. Stoga vrhovni Zakonodavac u svom dekalogu štiti sve oblike obiteljske ljubavi i odanosti. Redovito je obiteljska sredina najjači odgojni faktor u životu čovjeka. Svi mi nosimo u sebi posljedice obiteljskog odgoja. On je izvršio prvotni, temeljni i presudni utjecaj na naša shvaćanja, vjeru, ćudoređe i ponašanje uopće.
Premda su se redovnici/ce i svećenici odrekli obiteljskoga života, oni se ne mogu odreći djetinjske ljubavi. Po naravnim zakonima poštivanje i briga za roditelje veže svakoga i stoji pred svakom drugom socijalnom obvezom (tako npr. hranitelj/ica nemoćnih roditelja, dok su ovi živi i potrebni njihove pomoći, ne može biti primljen/a u redovničku družbu). Svoje roditelje nećemo nikada zaboraviti ni u mislima ni u srcu ni u molitvama. Ako nas oni ne mogu posjetiti, mi ćemo im katkada pisati u skladu s našim pravilima. Njihovo duhovno dobro mora ostati vazda naša iskrena briga.
.
Bog je također naredio da ljubimo sve svoje bližnje. Pored oca i majke "najbliži" su nam braća i sestre.
I njih ćemo dakle ljubiti, za njih trajno moliti i pomoći u onome što možemo. Ne valja prekidati veze s braćom i sestrama, niti s njihovom djecom, jer ćemo ih lišiti blagotvornog utjecaja s naše strane. Većinom su potrebiti naše duhovne podrške. Korisno je sačuvati dobre odnose i sa svojom užom rodbinom, ukoliko to nije na štetu naših novih dužnosti. Pretjerana navezanost na obitelj i rodbinu odvraća misli od Boga, rastresa i smeta u vršenju duhovnih obaveza te zadaje suvišne brige. Pravi redovnik/ca neće nikada zaboraviti da je, položivši zavjete, stekao novu, bolju i veću duhovnu obitelj - svoj red ili družbu. A dobar sjemeništarac si otkriva obiteljsko gnijezdo u svome sjemeništu.
…………………................
REDOVNIČKA OBITELJ
............................................
Stupivši u samostan redovnik/ca je dobio nove roditelje -svoje poglavare, odnosno poglavarice, inovu braću, odnosno sestre - svoje suredovnike/ce. Sada ga s njima vežu jednako svete veze, pače još i svetije, jer su čisto duhovne i od Crkve posvećene. U starješini će gledati, ljubiti i slušati svoga duhovnog oca, a isto tako i redovnica u svojoj poglavarici svoju duh. majku. U svojim redovničkim drugovima, odnosno drugaricama, voljeti će i poštivati više nego običnog brata ili sestru - samoga Krista. Samostan u kojemu se redovnički živi, gdje se braća i sestre međusobno ljube i pomažu, postaje već na zemlji kutak raja. U protivnom slučaju pak može postati paklom.
Glavna dužnost braće i sestara jest međusobno pomaganje u postizanju s v e t o s t i, jer to je cilj svakog pojedinog i svih skupa. To će postići uzornim redovničkim životom, dobrim primjerom i savjetom, te - po potrebi - bratskom ili sestrinskom opomenom. Kršćanska ljubav nas obvezuje da opomenemo brata ili sestru kada griješe. Veliku krivnju pred Bogom i čitavom zajednicom snosi onaj koji daje loš primjer u vladanju i sablažnjava druge. Svaka sablazan je dvostruki grijeh, a sablazan redovnika/ce trostruki: protiv Bogu, bližnjemu i svome redu.

.............………….
NOVICIJAT I SJEMENIŠTA
...............
Ni svećenikom ni redovnikom se ne postaje odjednom. Svećenički odgoj se prima u sjemeništu, a redovnički u novicijatima. Prije novicijata se traži izvjesno vrijeme pripravništva (kandidatura, postulatura), koje se provodi u redovničkoj kući, pod redovničkim stegom i u posebnom čednom odijelu, različitom od onoga kod novaka. To je vrijeme kad se stječu opće vrline i teži ljudskoj zrelosti. K tome se produbljuje vjerski odgoj s kršćanskim krepostima.
Novicijat je bliža priprava na redovnički život.
Novaci se oduševljavaju za redovnički ideal i upoznavaju duh, pravila i običaje odabranoga reda. Crkveni zakoni propisuju potanko uredbe o dobi, primanju, uzdržavanju, odlikama, odgoju i odijelu novaka i novakinja. Pojedini redovi i družbe opet imaju svoje tradicije i prokušane metode duhovnog odgoja.
Novaštvo se obično započinje oblačenjem redovničkog odijela (koje se može i razlikovati od odjeće zavjetovanih), vrši se u zato posebno određenoj redov. kući, barem kroz godinu dana i odvija se pod nadzorom i upravom posebnog odgojitelja (magistera). Tokom novaštva kandidat upoznaje redovničku stegu, polako joj se privikava i bavi se isključivo vjersko-odgojnim poslovima.
Sve što je malo prije rečeno o međusobnim odnosima starijih važi i za novake/kinje. Njima se još posebno preporučuje poštovanje, iskrenost i posluh prema svojim magistrima - dotično novakinjama prema magistrama - jer će se jedino tako dobro odgojiti i sazreti za redovnički život.

Sjemeništa su posebni crkveni zavodi u kojima se odgaja svećenički pomladak. I za njih postoje specijalni crkveni propisi te njima Crkva posvećuje naročitu brigu. Mogu biti redovnička, u kojima se pripremaju redovnici-svećenici i biskupijska za svjetovni kler.
U malim sjemeništima se stiče temeljna i opća izobrazba, koja ni u čemu ne smije zaostajati za onom svjetovnjaka. U velikim sjemeništima se uz svećenički odgoj proučavaju filozofske i teološke nauke. Uprava i način odgoja su u obim sjemeništima različiti, odmjereni dobi pitomaca.
Za sjemeništarce je daleko važniji ćudoredni odgoj nego intelektualno obrazovanje. Stoga će im glavna briga biti oko oplemenjivanja ćudi, odgoja, karaktera i stjecanja kreposti. Prednost će dati krepostima vjere, ljubavi, religioznosti, apostolata i čistoće.
Svoju pobožnost će gajiti iskrenom molitvom, radosnim odricanjem, primanjem sakramenata, kontrolom savjesti i rada, posluhom starješinama, odanošću duhovniku i spremnim sudjelovanjem u bogoslužju. Poštovanje i posluh svim svojim odgojiteljima - ravnatelju, prefektima, profesorima i nada sve duhovniku - bitni je uvjet uspješnog svećeničkog odgoja. Suvišno je i napominjati da će sjemeništarci voljeti svoga biskupa, starješine i odgojitelje kao prave roditelje, a svoje kolege kao braću po vjeri, milosti i zajedničkim idealima, a jednoga dana i po sv. redu. Zbog posebnih i veoma mudrih odgojnih razloga u sjemeništima se običava provoditi odgoj u manjim grupama ili zajednicama. To ne može ništa uplivati na sveobuhvatnu ljubav prema svim kolegama i svim ljudima .
Međusobno pomaganje u svetosti i njegovanju zvanja glavna je dužnost svećeničkog pripravnika, da može poslije velikodušno služiti svojoj braći po vjeri.
Zavjetovani redovnici/ce provode obligatni zajednički život (vita communis). No zajednički je život koristan ne samo njima nego i svjetovnim svećenicima. Ukorijenjen je u tradiciji Crkve, a preporuča ga i posljednji Koncil (Dekret o sveć. 8).
Veliki biskupijski prezbiterij može se ostvarivati i u manjim svećeničkim zajednicama u biskupskom gradu (sveć. dom) ili na terenu. Za takve zajednice vojuju mnogi asketski, pastoralni, kulturni i ekonomski razlozi. Naravno, ne valja nikoga siliti na zajednički život jer nije svatko pogodan za zajednicu. Vita communis pak može imati uže ili šire okvire, elastične i raznolike oblike.
................
VJERSKA UDRUŽENJA
.....
A mogu li i svjetovnjaci zajednički njegovati svoj duhovni život? Mogu. Stoga se i mnogi laici udružuju u manje ili veće vjerske zajednice. Tako nastaju raznovrsna vjerska udruženja. Neka od njih su izravno usmjerena radu na osobnom kršćanskom usavršavanju, a neka samo neizravno imajući za glavni cilj određeno vjersko ili humano dobro. Veći dio tih spontanih ih organiziranih zajednica stavljaju sebi u zadatak i nutarnju izgradnju članova i vanjsko apostolsko djelovanje.
Još iz srednjeg vijeka imamo razne bratovštine, treće redove i druga pobožna udruženja. U prošlom i našem stoljeću razvile su se mnoge organizirane vjerske formacije s raznim religiozno-etičkim ciljevima (čisto vjerskim, apostolskim, misionarskim, karitativnim, socijalnim i kulturnim). Među njima se ističu Katolička Akcija, svjetovni instituti i razni vjerski pokreti. Ovi pokreti obično nisu strogo organizirani, a okupljaju se oko jedne ideje ili jedne jake ličnosti. Ako niču spontano, bez ustrojbe i pravila, zovu se spontane ili neformalne grupe (bazne grupe), a kad imaju određena pravila okupljanja i ponašanja formalne grupe. Takvi pokreti i skupine razvijaju svoju vlastitu duhovnost i posebne oblike pobožnosti. Većina teže tome da se rašire u šire saveze.
Kad pojedini pokreti ili grupacije postignu velike razmjere i duže trajanje, dobivaju sve više "institucionalne" konture, a sve više gube na prvotnoj karizmatičnosti. Katkada među tzv. "karizmatičarima" i crkvenim strukturama može doći do trenja i napetosti, a nekad se to zbiva i među njima samima.
Uz apostolske ciljeve većina novih katoličkih pokreta i skupina insistira na duhovnom životu, molitvi, vjerskom iskustvu i osobnom obraćenju. Zajedničke su im crte: laičnost, demokratičnost (među članovima, ali ne za lidera), zajedničarstvo, vjersko iskustvo, osobni doživljaj, fideizam i radikalizam. Neki prenaglašavaju samo jedan vid duhovnosti ili vjere, a neki imaju svoju vlastitu ekleziologiju. Jedni se okreću više prema nutarnjem životu, a drugi vole vanjsku akciju i angažiranje u svijetu.
Vjerske skupine su plod pluralizma i žive svijesti naroda Božjega. Imaju izvorište u duhovnim potrebama današnjeg čovjeka i u Duhu koji "puše gdje hoće". Njihovo mnoštvo i raznolikost svjedoče o mladenačkoj i bujnoj vitalnosti Crkve. Među nama su poznate crkvene skupine: Legio Mariae, Schonstattski pokret, mali tečaj, fololarini, duhovnjaci (krivo nazvani karizmatičari), neokatekumeni, vikendaši i razne molitvene skupine. Svojim apostolskim, karitativnim, liturgijskim i molitvenim inicijativama mogu doprinijeti veliki udio u izgradnji otajstvenog Tijela. Neki u njima čak vide i jedinu mogućnost preporoda crkvenog života. Veliku da, ali jedinu ne. Slične skupine su naime izložene opasnostima zatvaranja u sebe, izoliranja od ostalog vjernog puka, grupaštva, sektaštva, međusobnog rivalstva i kulta ličnosti njihovih vođa.
.................
PRIJATELJSTVA
......
Prijateljstvo je dobra i korisna stvar. Pače i sveta ako se zasniva na Božjoj ljubavi i službi međusobnom duhovnom dobru. U vjernom prijatelju ili prijateljici nalazimo pomoćnika, savjetnika, tješitelja brata ili sestru. Stoga i sv. Pismo hvali pravo prijateljstvo.
Dobar prijatelj je izvrstan oslonac u
duhovnom životu. Prijateljsko nas čuvstvo potiče da svom prijatelju/ici budemo na poticaj u vjerskom i ćudorednom životu. Jednako je pobudno i za nas da se ugledamo u primjerne i plemenite čine svog prijatelja. Kršćanske prijatelje još bolje ujedinjuje iskrena vjera i zajednička molitva.
U sjemeništu i samostanu svi su članovi jedan drugome prijatelji. Tamo nema mjesta posebnim prijateljstvima, jer ona kvare opće prijateljstvo. Zbog njih se zajednice razjedinjuju, rasparčavaju i raspadaju. Takva prijateljstva mogu nastati iz nezdravih motiva: zbog nečije ugodne vanjštine, ljepote, istog porijekla ili zavičajnosti. Očituju se posebnim izrazima ili znakovima simpatije koji mogu imati i sjetilni prizvuk. Veoma su opasna jer smućuju dušu, rastresaju molitvu, slabe pažnju i marljivost u nauku, potiču na nečiste misli, rađaju zavist i ljubomoru te odvraćaju od svete ljubavi. Posebna prijateljstva, osobito sjetilne naravi, veoma se štetno odrazuju na krepost pojedinaca kao i na opću stegu i slogu.
Nezdrave simpatije treba spriječiti u samom zametku: - "Principiis obsta!", savjetovao je poganin Ovidije ("De remediis amoris")... - nemoj niti misliti na onu osobu koja ti je izvor napasti... - nikada joj i ničim nemoj pokazati svoju posebnu naklonost... - zadubi se u svoj posao i ne stoj besposlen... - odmah ispovijedi možebitne pogreške... - moli s uvjerenjem: "Isuse, ti si moja jedina ljubav!"
............…
POZNANSTVA
.........
Redovnica ne može imati posebnih prijateljskih veza ni u samostanu ni u svijetu.
Ne u s a m o s t a n u, jer su joj sve sestre jednako drage, svima je jednako dobra i uslužna i znade da bi posebna prijateljstva stvorila u zavodu neslogu, zavist i nered.
Ne u svijetu: jer je svoje srce darovala Bogu, svoj rad i sposobnosti družbi i Crkvi, a svoje veze sa vanjskim svijetom potpuno podredila redovničkim pravilima. Isto vrijedi i za sve redovnike, s malim ublaženjem u posljednjoj točki za one koji su zaposleni u pastvi. Svećenički i redovnički pripravnici još nisu zreli za pravo duhovno prijateljstvo.
Ipak se često događa da redovnici i redovnice moraju imati poznanstva i društvene veze i izvan svoje kuće. Na to ih sile u prvom redu apostolski razlozi: župnik, kapelan, kateheta, propovjednik, ispovjednik, sakristijan/ka, orguljaš/ica, pjevač/ica, zborovođa i sl. Nekada ih na to sili njihova služba: starješina/ca, ekonom/a, vratar/ica, posao u svijetu i sl. U vezu s ljudima nas također dovodi i kršćanska ljubav i milosrđe: pomaganje siromaha, njegovanje bolesnika, odgoj i pouka mladeži itd.
Općeći sa vanjskim svijetom svećenik, redovnik/ca kao i njihovi kandidati/ce mogu učiniti mnogo dobra, ali, nažalost, i mnogo zla, te naškoditi sebi i drugima. Vjernike sablažnjuju ako ovi u njima ne nađu onu dobrotu, pobožnost i čistoću koju s pravom očekuju od svih crkvenih osoba. Sebi škode ako se dadu povući zlim primjerima svijeta. Osim toga vanjski rad previše rastresa, obuzima dušu svjetovnim brigama, stavlja u bližu grješnu prigodu, nameće sumnjiva prijateljstva, čini da se gaze pravila te zapušta molitvu, razmatranje i ostale pobožne vježbe.

Upute:
1.Uvijek i svuda dajmo prednost duhovnim vrednotama. Bog i duša prije svega!
2.Budimo svima dobri, pa i najgorim neprijateljima vjere.
3.Obraćajmo manje riječima a više dobrim djelima i primjerom.
4.Vladajmo se ponizno, odijevajmo skromno, ne tražimo posebno štovanje (naslovi "časna sestra","velečasni", velepoštovani", da i ne spominjemo one više titule, nisu nam dani zato da očekujemo od vjernika neke počasti, nego da imamo pred očima časnost i veličinu svoga poziva).
*(Uostalom, bilo bi vrijeme da se odreknemo svih titula i počasti, kako su to već učinili mnogi biskupi. Dovoljno je - i najljepše - da se međusobno nazivamo braćom i sestrama, a od vjernika očekujemo najumjesniji od svih naslova "oče". I ništa više).*
5.Nikada se tužiti na subraću, susestre i poglavare. Nama će to biti mala utjeha, a svjetovnjacima velika smutnja.
6.Drži na pameti: mogu dati drugome samo ono što sam prije imam. Ako sam duhovno prazan, ne mogu nikoga obogatiti.
Ukratko: sva naša prijateljstva moraju biti sveta prijateljstva, a sva naša poznanstva sveta poznanstva.
*Premda župa nije de jure divino niti je bitna struktura Crkve, ona je apsolutno potrebna za njezin ostanak).*
.
.................
ŽUPA
................
Ima jedan oblik crkvenog zajedništva koji zaslužuje našu posebnu pažnju. To je župa kojoj pripadamo. Svaki naime katolik pripada nekoj mjesnoj crkvenoj zajednici što se zove župa. Utjelovljenje u Krista i Crkvu se zbiva obično u rodnoj župi preko sakramenta krsta. Na krsnom je zdencu započeo kršćaninov vjerski i duhovni život, a u župnoj liturgiji se rascvao. Promjenom mjesta boravka mijenjamo i župu, ali se javni život kršćanina/ke uvijek odvija u okvirima neke župe. Naša vjera i duhovna čvrstoća imaju najbolji oslonac u župnoj zajednici.
Preko moje župe sam povezan i sa svojom zavičajnom crkvom - biskupijom. Biskupijski nadpastir nas sve utemeljuje u apostolsku i opću Crkvu čitavog svijeta. Kako se opća Crkva lokalizira u zavičajnoj crkvi- biskupiji, tako se ova lokalizira u mjesnoj crkvi-župi. Na taj način preko moje domaće crkve stojim u vezi s crkvom mojeg zavičaja i naroda te s Katoličkom Crkvom čitave ekumene. Kršćanin nije pustinjak nego zajedničar.
"U župnoj crkvi sakuplja se svake nedjelje i blagdana čitava župna zajednica i prikazuje se misna žrtva za svakoga od nas (to je "župna misa"). U krsnoj župi sam primio dar vjere, postao Božjim djetetom, udom Kristova otajstvenog tijela, članom Crkve.

U njoj sam proživio sreću djetinjstva, napajao se tolikim svetim otajstvima i postavio temelje svome kršćanskom životu. Tamo se čuvaju matice u kojima su imena mojih pređa i moje vlastito ime. U njima je upisana moja krvna obitelj, sva moja rodbina, cijela moja župna zajednica, a tu će se ubilježiti i moje potomstvo. Po župi produžujem svoj crkveni i kršćanski život za vječna pokoljenja".
"Kao zajednica kršćana župa označuje sabiranje, uvjet je i medium sabiranja (ekklesia). Ona sabire narod Božji u jedno tijelo, pruža mu isti ideal (vjeru), istu ljubav (dvije u jednoj), isto pravilo djelovanja (moral), iste svete tajne (sakramenti), isti dom (crkva), isti stol (oltar) i zajedničkog domaćina (župnik). Župa je mjesto sabiranja i jedinstva, bratske sloge i zajedničkog kršćanskog djela".

"Dobar župljanin nije običan pasivni član župne općine. On ne smije biti samo uživalac župnih dobara, promatrač, kritikant ili 'outsider' na rubu zbivanja. On je ne samo primalac nego i davalac, aktivist, stvaralac i faktor rasta svoje mjesne crkve. Ukratko, on je apostol". Stoga se - pripadao bilo kojem staležu, narodu, duhovnom pokretu, redu ili grupi - posvećujem i usavršujem ne mimo moje župe, nego upravo preko nje. U mojoj župnoj zajednici moram tražiti nadahnuće za svoja vjerska iskustva, potporu za apostolski rad i oslonac za duhovni napredak.
................
ZVANJE
.....................
Svi smo od Boga pozvani na savršenost: "Budite savršeni..." (što uključuje poziv na vjeru, poziv u Crkvu, poziv na život djeteta Božjega, na nasljedovanje Krista, na rad u vinogradu Gospodnjem). Prema tome svi imamo "poziv" ili "zvanje" na svetost (vocatio remota, njem. Ruf, opći poziv na svetost). 0 njemu smo već govorili kao o dužnosti težnje za savršenstvom.
No Bog nas ne zove samo općenitim pozivom. On je svakome čovjeku povjerio neku misiju i zacrtao njegov životni put, tj. način odaziva glasu Očevu. Predvidio je svakome pojedincu odgovarajuće sposobnosti, sklonosti, uvjete i životne prilike koje će mu olakotiti puni odaziv. Konkretni način življenja, položaj u društvu i posao koji netko vrši običavaju se također nazivati riječju "zvanje". Ako se obraća pažnja više vanjskom položaju čovjeka u društvu, njegovoj socijalnoj funkciji i stalnom zanimanju, dotično poslu koji obavlja, zvanje se zove još i "stalež" (status, Beruf).
.........
STALEŽ
..........
Uglavnom se mogu razlikovati dvije grupe staleža: svjetovni, ako nemaju izrazito religiozne svrhe, i crkveni, koji stoje u službi vjere i Crkve. Svjetovni ili prirodni staleži se dijele po naravi (muško, žensko), po dobi (dijete, mladić ili djevojka, muž ili žena, starac-ica), rođenju (plemić, pučanin), miljeu (građanin, seljak, varošanin), braku (oženjen, neoženjen, udovac-ca) i zanimanju (radnik, zemljoradnik, intelektualac, mornar, činovnik i si.). Crkveni staleži imaju dvije osnovne podvrste: k l e r i č k i, koji počiva na sakramentu sv. reda, i laički (svi ostali vjernici-kršćani) koji se temelji na sakramentima krsta i krizme. Unutar kleričkog i laičkog staleža razvio se je tokom vremena jedan posebni tip života, koji ujedinjuje klerike i laike, a nosi također ime staleža, ali se ne temelji ni najednom posebnom sakramentu, već na zavjetima.
To je redovnički stalež ili -zbog svoje glavne zadaće - nazvan još i "stalež savršenstva".
Svakome je čovjeku dužnost da prihvati neko životno zanimanje, za koje osjeća sklonosti i Očev poziv, jer bi se inače ogriješio o svoje zvanje, roditelje i društvo koje gaje odgojilo. No isto tako bi bila velika pogreška - koja bi se osvetila i pozvanome i društvu - kada bi se netko posvetio zvanju na koje nije pozvan i za koje nema odgovarajućih sposobnosti. Svako zvanje vuče svoje korijenje iz osobnih sklonosti i sposobnosti pojedinaca. No, bilo kakove da su te sklonosti ili zanimanja, njihovo konačno opravdanje leži u zadaći osobnoga usavršavanja kršćanina po ispravnom odazivu glasu Božjemu.
Premda nas pripadnost nekom staležu čini društveno korisnima te nam osigurava materijalno uzdržavanje života i obitelji koja nam je na brizi, najdublji smisao postojanja staleža stoji u tome da svaki čovjek ima široku mogućnost punoga razvijanja svoje ličnosti u službi Očevoj.

Biti savršeni ljudi i sveta djeca Božja - eto svrhe našega staleža u koji smo od Boga pozvani.
Svaki dakle stalež dolazi od Boga i vodi Bogu. Nema nijednoga, pa ni najprezrenijega, u kojemu se kršćanin ne bi mogao posvetiti. Stvarno, katolički sveci su pripadali najraznovrsnijim staležima. Svaki je svetac nalazio u svome poslu i svoje zvanje na svetost. Pripadnicima svih staleža Bog daje dovoljno djelatnih milosti za savršeno vršenje staleških dužnosti i životno posvećenje (to su "staleške milosti", gratiae status).
Vršenje staleških dužnosti je osnovni uvjet askeze. Pošteni rad, bez obzira je li intelektualni ili manualni, ugledan ili neugledan, više ili manje unosan, priznat ili nepriznat od ljudi, stvara mnoge materijalne, ekonomske ili duhovne vrednote i diže nas na čast suradnika u stvarateljskom djelu Božjem. K tome nas izgrađuje, oplemenjuje i usavršava. U svakoj profesiji možemo otkriti ne samo njezino ekonomsko i socijalno opravdanje, nego još više duhovni i religiozni smisao.
Svako je zvanje - kršćanski shvaćeno i vršeno - dobro, pa zato Apostol savjetuje Korinćanima: "Svatko neka ostane u svome staležu u koji je pozvan" (1.7, 20).
...............
Sv. ZVANJE
............
Prema tome po sebi nije važno koji ćemo posao obavljati i kojem ćemo staležu pripadati. Ne posvećuje čovjeka samo zvanje ili stalež, već način kako obavlja svoj posao. Dakako, uzet ćemo u obzir svoje duševne i tjelesne sposobnosti, naklonosti, želje roditelja i potrebe obitelji, realne mogućnosti, pa slobodno i ekonomsku korist, ali odlučnu ulogu u biranju zvanja mora odigrati briga za spas i svetost duše, tj. skrb oko najvjernije službe Bogu, i to na najbolji način. Onaj će stalež biti za me n a j b o l j i, u kojem ću se najviše približiti svome Uzoru te najviše dobra učiniti duši bližnjega i svojoj vlastitoj.
U tu svrhu nas je nebeski Otac pozvao u Katol. Crkvu (baptismum = prima vocatio!) i stavio nam na raspolaganje dva najprikladnija staleža - svećenički i redovnički. Pače za ove staleže Bog šalje odabranima posebne pozive - nekada izravne a nekada i neizravne - daje im "sv. zvanje" (vocatio proxima, specialis, u Bibliji klesis, Berufung). To je zvanje u najužem smislu.
.
Bog nas osobno zove, a mi mu se praktično odazivamo, i to na trajan način. "Po samom kršćanskom pozivu i krsnom posvećenju u onima koje je odabrao Otac preko Krista rađa se posebni poziv na savršenstvo, na bolje nasljedovanje života Kristova... Ovaj poziv posvećuje Bogu izabrane s dvostrukog naslova: po milosti, koja povećava i usavršava krsnu svetost, i po daru posebnoga zvanja, što nam se slobodno dariva u svrhu nasljedovanja Kristova" . Sv. Pavao izjednačuje zvanje i svetost (Rim 1, 6; I Kor 1, 2).
Božji poziv ne mora biti zamjetljiv sjetilima. Prepoznajemo ga u glasu savjesti, u iskrenoj težnji za savršenstvom, pravoj nakani da ga postignemo, u prikladnim tjelesnim (zdravlje, izdržljivost), duševnim (zdrav um, normalna duševnost, primjereno znanje) i moralnim (ljubav prema Bogu i bližnjemu, čisto srce, odgojen karakter, ćudoredan život) sposobnostima (to nazivaju još i nutarnjim znakovima zvanja, vocatio interna). Odobrenjem duhovnika, pozivom biskupa ili prihvaćanjem redovničkih starješina nakon izvršenog novicijata, potvrđuje se pravo zvanje (v. externa).
.
*(Svećeničko zvanje je uvijek milosni poziv, djelatna milost, karizma. Definiciju zvanja (malko predugu) s njegovim elementima i znakovima možeš naći u doktorskoj radnji o. Š. Sipica - Problematika svećeničkog i redovničkog zvanja, Makarska 1965, str. 55)*
,
Roditelji nemaju pravo ni nametati ni sprečavati duhovno zvanje - kao ni zvanje uopće -svojoj djeci, a još manje netko drugi, jer svatko ima pravo na slobodni izbor zvanja. Crkva kažnjava izopćenjem sve one koji nekoga silom nagone u crkveni stalež. "Svaki je čovjek dužan da odabere onaj životni oblik koji će za njega značiti put k savršenstvu" .
Onaj koji osjeti u svome srcu poziv u duhovni stalež počašćen je vanrednom Božjom ljubavlju i predodređen na posebnu službu Bogu u svetosti. Dužan je da se odazove glasu Gospodnjem, inače stavlja u opasnost svoje spasenje i pogotovo posvećenje, te mrsi planove Providnosti. Ne može se bez krivnje i ozbiljne odgovornosti u savjesti oglušiti sv. pozivu.
O. Šipić to ovako precizira (s čime se potpuno slažemo): "Po sebi je savršenije slijedu Božji poziv za svećenički i redovnički stalež, a radi raznih okolnosti (per accidens) može biti grijeh ako se odbije taj poziv, odnosno ako ga se ne slijedi".
Posljedice ne-odaziva su redovito kobne: nemir savjesti, nezadovoljstvo u životu, pomanjkanje blagoslova Božjega, vremenite nedaće, a često i vječna propast. Jednom primljenu milost zvanja treba znati i očuvati. Zvanje je nježna biljka i traži veliku njegu. Mlakim odazivom ili nemarom mnogi su je proigrali zauvijek. Da ne bi upropastili svoje zvanje, dužnost nam je da ga čuvamo od zapreka (naše strasti, loši drugovi, pokvareni svijet, sotona, možda i neuviđavna rodbina) i uzgajamo pozitivnim sredstvima: "djela pobožnosti (molitva, razmatranje, duhovne vježbe i slušanje duhovnih nagovora), sakramenti (ispovijed i pričest), poslušnost i iskrenost ispovjedniku, duhovnom vođi i odgojiteljima, te vršenje stege u odgojnim zavodima".
.......…………....
"STALEŽ SAVRŠENOSTI"
............
U Crkvi je stalež savršenosti u prvome redu svećenički stalež (status perfectionis exercendae seu communicandae). Pretpostavlja se da nitko nije pripušten sv. redovima bez dovoljne savršenosti, ali svećeničko djelovanje počiva potpuno na objektivnoj svetosti reda i Crkve (ex op. operato i ex op. operantis Eccl.), a ne na subjektivnoj svetosti samog svećenika. Tim više što je svećeništvo ustanovljeno ne za osobno dobro njegova nosioca, već za opću korist vjernika.
Njegova bit je objektivnog karaktera: posredništvo, apostolat, duhovno očinstvo i posvećivanje drugih. Premda je glavna svrha redovnika posvećivanje sebe, "ipak se traži veća svetost života za realiziranje svećeničkog zvanja nego za realiziranje redovničkog zvanja" .
No sveti Bog ne zove na savršenost jedino svećenike, već i laike, tj. one kršćane koji nemaju sv. reda. Svi oni, bilo muškarci bilo žene, koje se odazovu Božjem pozivu na svetost preko vršenja evanđ. savjeta, udruženi u posebne zajednice od Crkve odobrene, zovu se redovnici ili redovnice i sačinjavaju redovnički stalež. (Dakako da i svećenici mogu postati redovnicima i obratno).
.
Sve redovničke družbe skupa nazivale su se staležom savršenosti (status perfectionis acquirendae). Time se nije željelo reći da su svi pripadnici tog staleža samim time i savršeni, nego daje glavna zadaća njihova života i glavna svrha stupanja u red upravo težnja za savršenošću. Svetost je naime moguća i izvan "staleža savršenosti", kao što je, nažalost, nesavršenost moguća i unutar staleža savršenosti. No ovo je bitno: stalež savršenosti traži takav "trajni način života koji po sebi navodi i potiče čovjeka na osobnu savršenost".
Crkveni redovi odvijaju svoju djelatnost uglavnom u tri osnovna oblika. Premda naime svi imaju isti zajednički cilj - posvećenje svojih članova -opet svaki red ima svoju specifičnu zadaću, koja mu služi kao glavno sredstvo u posvećivanju njegovih članova. Tako imamo:
1-aktivne redove koji, pored nutarnje izgradnje vlastitih redovnika, svoje djelovanje usmjeruju prema dobru bližnjega i Crkve, i to pretežno po vanjskim akcijama (viteški, bolničarski, misionarski i školski redovi, trećoredci, razni suvremeni "svjetovni instituti" i si.). Zbog svojevrsnosti njihova posla redovnici aktivnih družbi većinom borave i rade izvan samostana.
2-Oni samostanci/ke koji se potpuno povlače iz vanjskoga svijeta - a takvi su većinom stariji redovi - i njegujući samo nutarnji život nastoje se potpuno posvetiti molitvi, razmatranju, bogoštovlju, studiju i askezi, odabiru tzv. kontemplativne redove, (monasi: bazilijnci-ke, benediktinci/ke, kartuzijanci, trapisti, karmelićani/ke, klarise i sl.).
3-Postoje također redovi u kojima se aktivni i kontemplativni život skadno ujedinjuje te se odvija na nutarnjem i vanjskom području. Kod njih se apostolat shvaća kao dužnost i kao plod duhovnog života i revnosti za spasom duša. (Nemaju posebnog imena, a njima pripadaju: franjevci svih struja, dominikanci, isusovci, salezijanci, uršulinke, milosrdnice, kćeri Božje ljubavi, službenice, služavke, križance i većina modernih redova i družbi).
Koji je o ovih tipova najbolji? To nije lako reći, jer svaki ima svoje prednosti i svaki je Crkvi potrebit, Sv. Toma daje prednost posljednjem tipu, gdje se kombinira akcija i kontemplacija. Koji put je "čista kontemplacija" i "bijeg od svijeta" (povučenost od javnog života, pustinjaštvo, monaštvo) zapravo samo pobožna forma egoizma i kukavičluka, lagani način da se izmaknemo dužnostima apostolata i bratske ljubavi. Isto tako i pretjerani aktivizam može odražavati nutarnju prazninu, navezanost na zemlju i posvjetovnjačenje duha. I ovdje se "extremi dodiruju".
Redovnički kandidat/ica, u dogovoru sa svojim duhovnim vođom, potaknut čistom nakanom, opredijelit će se za onaj red u koji osjeća da ga Bog zove i prema kojemu ima najviše sklonosti uz odgovarajuće sposobnosti.
-----------
ZAVJETI
------
Glavne značajke redovničkog staleža jesu:
a) novačenje pomlatka koji se, nakon kušnje, slobodno odlučuje za savršeni način života u izabranom redu ili družbi (čemu služe kandidature, postulati, juvenati, klerikati, novicijati),
b) svečano obavezivanje na redovničku ustrajnost i kreposti (polaganje zavjeta),
c) zajednički način života i međusobno poticanje u svetosti (vita communis, samostan, redovnička organizacija),
d) točno određene obaveze svih članova (pravila) i konačno
e) odobrenje Crkve, jer je redovništvo ustanova crkvenoga prava.
…Svi su navedeni elementi vrlo važni, ali mi ćemo se osvrnuti samo na polaganje zavjeta. 0 sadržaju zavjeta ćemo govoriti kasnije, a sada samo par riječi o njihovu polaganju ili "zavjetovanju". Redovničko zavjetovan j e (professio religiosa) je čvrsto obećanje Bogu da ćemo vršiti evanđ. savjete u jednom crkvenom redu ili družbi. To je posebno predanje i posvećenje svoje osobe Bogu, potpuno sebedarje, i radikalno izvršavanje krsnoga zavjeta.
Ovo obećanje, Bogu dano, veže nas pod smrtni grijeh te njegovo neispunjavanje spada u svetogrđe, pošto gazi krepost religioznosti. Stoga mora biti učinjeno promišljeno i slobodno.
Po svome obliku zavjeti mogu biti privatni i javni, privremeni i vječni. Redovnički se zavjeti polažu najprije na neko određeno vrijeme (privremeni), a kad je u tom periodu redovnik iskušao svoje snage, onda se obavezuje za čitav život (vječni zavjeti).
Zavjetovanje nije valjano ako je učinjeno prisilno, u strahu ili neznanju. Premda je kršenje zavjeta po sebi teški grijeh, može biti i lakim ako je učinjeno poslusvjesno i u neznatnoj stvari.
Nisu redovnici, ali žive stilom života veoma bližim redovništvu, oni vjerski udruženi laici koji se posvema posvećuju kraljevstvu Božjemu u svjetovnim institutima, u društvima apostolskog života i redu djevica ili pak žive osamljeni kao pustinjaci. I oni su po novom Codexu pripadnici "posvećenog života" te ozbiljno teže ostvarivanju evanđeoskih savjeta.
.
............
SVJETOVNI INSTITUTI
......................
U posljednje vrijeme se u krilu Crkve razvija posebna forma kršćanskog života, nazvana "svjetovni instituti" (instituta saecularia). Zovu se "institutima" da se naglasi njihova organiziranost. Imaju pridjev "svjetovni" da se istakne kako njihovi članovi žive i rade u svijetu, a ne u samostanima, oni su potpuni laici.
Prvi pokušaji u tom smjeru su učinjeni još za francuske revolucije, (o. de Cloriviere + 1820), jer su tako tražile ondašnje prilike. Svjetovni instituti su se naglo razvili u našem stoljeću, naročito iza posljednjega rata. Dosada ih ima preko 300. Samo manji dio ih je već dobio crkveno odobrenje (od biskupa ili sv. Stolice), a ostali su još u stadiju probe. Najpoznatiji su: paolisti (Rim), pradisti (Lyon), operarios (Madrid), Opus Dei (Rim), misonarke (Milano), terezijanke (Madrid), putnice (Beč), radnice (Pariz) itd.

Svjetovni instituti su ustanova Bogu posvećenog života, čiji članovi kao kršćani žive u svijetu, teže za osobnim savršenstvom i posvetom svijeta u kojemu žive. Oni traže svetost u apostolatu. Članovi instituta imaju također vrijeme priprave i kušnje, te polažu zavjete. Puno kršćansko savršenstvo je također i njihov ideal, ali prilagođen suvremenim prilikama i potrebama Crkve. Ne žive zajedničkim životom, ali se povremeno sakupljaju u kući matici radi duhovne izgradnje. Ne nose redovničko odijelo, na vanjski način se ne razlikuju od ostalih vjernika, a svoje građansko zanimanje obavljaju u svijetu. Smiono zalaze u najopasnije ambijente iz vrhunaravnih motiva. Djeluju apostolski preko riječi, rada, primjera i djela milosrđa. Nastoje da budu svjetlo, sol i kvasac svijeta.

II Vatikanski koncil im je postavio (u dekretu "Perfectae caritatis") slijedeće temeljne zasade: - nisu redovnički instituti (non sunt instituta religiosa), - evanđeoske savjeti vrše u svijetu (in saeculo),-služe za posvetu muškima i ženskima, klericima i laicima, - treba da budu kvasac svijetu (fermentum in mundo) te tako i u svijetu i za svijet vrše svoj apostolat (njihova svjetovna misija je naglašena: in saeculo ac veluti ex saeculo), - ne smiju zanemariti svoju duhovnu izgradnju, - stoje pod kontrolom Crkve.
Prvi put su odobreni od Pia XII, dne 2. II 1947.
.............
RAD I RED
.................
Bog nas nije stvorio samcima i samotnjacima. Postavio nas je u jedan ljudski svijet, u jedan određeni narod, u našu vjersku zajednicu, u ovo naše društvo, u sasvim konkretnu sredinu.
Mi putujemo k našem Stvoritelju upravo kroz tu okolinu, to društvo, tu Crkvu taj narod i svijet u kojemu živimo. Bog želi da posvećujući sebe ujedno posvećujemo i svoju okolinu. Pred Bogom smo i za nju odgovorni. To je apostolska dužnost i kršćansko poslanje svakoga katolika.
...........
STVARALAČKA SAMOĆA
........
Sredina u kojoj živimo i zajednica kojoj pripadamo mogu nam biti i poticaj i pomoć u duhovnom životu. No, nažalost, isto tako nam mogu biti zapreka i spoticaj na putu svetosti. Stoga za nekoga i za neko vrijeme samoća je sigurna kršćanska oaza mira. Mnogi su se sveti ljudi povlačili u pustinje, zabitna mjesta, samostane ili samotne ćelije. Njihovo je iskustvo glasilo: "O beata solitudo, o sola beatitudo!" Tamo su se povlačili da umaknu napastima svijeta, da mogu u miru razmatrati i moliti te da se u punoj sabranosti potpuno posvete Bogu.
Samoća je raj za kontemplativne i stvaralačke duhove. U tišini najbolje sazrijevaju misaone i pobožne duše te jake ličnosti.

Ipak samoća nije za svakoga mjesto duhovnog obogaćenja. Najprije stoga što je čovjek društveno biće. Ono se rada u društvu, živi od njega i za njega. Zatim ne mogu poći u osamu oni koji imaju društvena zvanja ili provode obiteljski način života.
Samoća nije za onoga koji ima izrazito društvenu narav, kao ni za one što se boje osamljenosti i suočavanja sa samim sobom. Postoje plitke duše koje plaši jeza i dubina osame, nisu sposobne samostalno bivovati. Griješe i svi oni koji odlaze u pustinju ili samostan samo zato da bi izbjegli napasti "grješnoga" svijeta. Čovjek nosi sobom svuda svoju vlastitu požudu i osobne slaboće. A i u osami ga čeka zasigurno pakleni napasnik. Samoću treba tražiti samo iz pozitivnih motiva. Kršćanin i asketa nije nikakav bjegunac.

Najvažnija stvar je da se u samoći ostane kreativan. Jedino stvaralački rad sprječava da okolna pustinja ne osvoji dušu. Osama rrtože značiti vanjsku, ali nikada i nutarnju pustoš. Eremitova ćelija nije grobnica, nego duhovna košnica. Stoga se samotnjak mora posvetiti intenzivnom duševnom i tjelesnom radu. Fizički rad će samotniku podržavati zdrav duh koji će se onda moći posvetiti razmatranju, molitvi, studiju i stvaralaštvu.
.........
RAD I RADIŠNOST
...............
Bilo da se čovjek nalazi u društvu, bilo da živi sam, kako smo vidjeli, on svoje vrijeme mora ispuniti radom. Jalova osama ubija, a stvaralačka izgrađuje i obogaćuje. Društveno koristan rad opravdava našu pripadnost društvu. Rad je stvaranje vrednota korisnih i samom radniku i cijeloj zajednici. Neradnik i lijenčina je ne samo parazit i štetočina u odnosu na drugoga, on je dušmanin svoje vlastite osobe, svoje duhovne i tjelesne kondicije. Rad je golema osobna, moralna, kulturna i ekonomska vrijednost, a radišnost kršćanska krepost. Pomoću rada čovjek gospodari sobom i prirodom.
Rad je također i religiozna vrednota. Posebno kršćanin mora znati cijeniti vrijednost rada. Po njemu je čovjek sustvaratelj i suradnik Božji u djelu stvaranja svijeta. Samo zato je Stvoritelj osmi dan "počinuo" da bi čovjek mogao sam nastaviti započeto djelo Božje. Jedino svojim radom čovjek može osigurati svoj opstanak na ovoj planeti. Teologija rada nas uči daje svaki posao dobar i koristan, svaki je drag nazaretskom Radniku. Ako ga obavlja iz nadnaravnih motiva i ako ga vrši marljivo, solidno i s ljubavlju, u svakom se poslu kršćanin može posvetiti. Nad svakim ostalim poslom ima prednost duhovni rad na izgradnji vlastite ličnosti, na poboljšanju moralnog stanja čovječanstva i na širenju kraljevstva Božjega . .
*(Duhovni rad uvijek uključuje i tjelesne napore. Čovjek radi dušom i tijelo).*
.
Svaki rad, osobito zajednički, traži umnu inteligenciju, tjelesnu snagu, tehničku vještinu i međuljudsku suradnju. Pored starih radnih vrlina (marljivost, disciplina, urednost, točnost, stručnost) danas se razvijaju i nove radne odlike: solidarnost, socijalnost, ekipnost, informiran ost, komunikativnost, suradnja i sl.
U duhovnom se životu često znade pojaviti neka napetost između rada i molitve. Oni koji rado mole nevoljko se posvećuju vanjskom radu, a strastveni radnici misle da je molitva gubljenje vremena. Molioci u radu vide rastresenost, a aktivisti u molitvi pasivnost. To su predrasude nastale zbog sklonosti pojedinaca.
Duhovni život zahtijeva obje dimenzije: akciju i kontemplaciju. Kako je Božja riječ postala tijelom, tako se i riječ molitve mora utjeloviti djelom. Ora et labora! Za savršenstvo je potrebno oboje: interiorizacija u molitvi i axteriorizacija u akciji. Molitva hrani apostolat, a ovaj stavlja Boga u svaki svoj čin. Kršćanin uvijek ostaje potpuni čovjek, koji u svom životu mora zaposliti sve svoje moći: um i čuvstva (u molitvi), ali i svoju volju (u radu). Nije se dosta moliti, za Boga treba i raditi.

Kako u svemu, i u radu se može pogriješiti. To se događa:
a) ako je rad motiviran sebično,
b) ako se obavlja loše, nesolidno i nemarno,
c) ako se radi pretjerano bez potrebnog počinka,
d) ako u radu ne postoji razuman red.
.............
DNEVNI RED
.....................
Svakom razumnom biću je svojstven i potreban red. "Sapientis est ordi-nare", reče sv. Toma. Na poseban način je red svojstven i koristan onome, koji teži za savršenstvom. Svaki naime nered isključuje savršenost. Ni običan dnevni život nije moguć bez nekog reda, a pogotovo ne duhovni. Na sasvim poseban način pak traži red zajednički život, poimence redovnički (riječ "redovnik-ca", a isto tako i "redenik", dolazi od korijena "red"!). Redovništvo bez reda je besmisao. Red u životu stvara red u duši i obratno.

Stoga među glavna pomagala duhovnog napretka spada i dnevni red.
Red je razumna organizacija vremena, snaga i sredstava za rad. On treba da sadrži posebni i detaljni raspored svih dužnosti, pobožnosti i poslova tokom dana. Dakle, on je točna, puna i pametna raspodjela vremena u jednom danu. Može nam biti određen po starješinama, pravilima ili kućnom redu (zavodi, škole, sjemeništa, samostani i si.) i tada je to službeni dnevni red, koji nas obvezuje u savjesti.
Ako ga sami sebi propisuju lica koja nisu vezana zajedničkim životom, imamo privatni dnevni red.
Kombinirani dnevni red je raspodjela slobodnog vremena sa strane osoba koje već imaju propisan službeni dnevni red.
Dnevni red nam pomaže da bolje iskoristimo svoje vrijeme. Ekonomija vremena spada u osnovnu životnu mudrost. Kaže se "vrijeme je novac". No tom usporedbom je zapravo podcijenjena prava vrijednost vremena. Kršćani znadu: vrijeme je nebo.
Ovim zemaljskim vremenom stičemo vječnost. Neplanskim radom i neurednim životom upropašćujemo i svoje zemaljske kapitale. Neurednjak uludo troši i svoje vrijeme i svoje snage. Zaboravlja i propušta dužnosti, nezna kada što treba obaviti, doživljuje neprijatna iznenađenja, u isti čas mu padaju različiti poslovi, te ne dovršava ni jednoga kako treba, oklijeva u radu i stalno ga prati osjećaj nezadovoljstva i krivnje. Naprotiv, držeći se dnevnoga reda, možemo na vrijeme i dobro posvršiti sve svoje poslove, radimo mirno, odlučno i bez nervoze. Raspoložuje nas ugodni osjećaj izvršene dužnosti.
Dnevni red je odličan lijek protiv dosade, ljenčarenja i grijeha. U slične nevolje upadaju svi oni koji ne znaju unaprijed rasporediti svoje slobodno vrijeme. Već od starine je poznata istina: tko ne zna sam sebi naći posla naći će mu ga đavao. Stoga treba planski i mudro iskoristiti svaki čas svoga - nikada više ponovljivog - života. "Fugit irreparabile tempus", pisalo je na starinskim urama.

Dnevni red posvećuje naš rad, a time i naš život.
Već sama činjenica da hoćemo red daje vrhunaravnu vrijednost našem djelovanju, jer nas stavlja u suglasnost sa vječnim i najmudrijim Redateljem.
Glavna i opća svrha našeg orara treba da bude slava Božja i naše posvećenje po točnom vršenju dužnosti. Izvršenje sebi zadanog i od duhovnika odobrenoga dnevnog reda postaje čin posluha i na taj način kreposnim djelom. Dosljedno provedeni životni red ima i veliku odgojnu vrijednost, učvršćuje naš karakter, čuva nas od ćudljivosti, trenutačnih neraspoloženja i mekuštva. On je najbolja gimnastika volje.
Naš uredni život bolje koristi i bližnjemu. Ne stvaramo nered u njegovu životu, postupamo s ljudima smireno i strpljivo, dajemo im primjer urednosti, a nama ostaje više raspoloživa vremena za apostolat.
Sveci su se posvećivali svetom i planskom upotrebom svoga vremena. Bili su previše mudri da bi mogli rasipati tako dragocjeni dar Božji „Njihov život nije znao za nered.
Želeći ih nasljedovati sve duhovne zajednice traže od svojih članova zajednički kućni dnevni red, a preporučuju im da si sami sastave svoj osobni dnevni red, usklađen onome službenome. Perordinem ad ordines!
Kakav mora biti naš dnevni red?
-Razuman i realan, tj. udešen prema našim mogućnostima i staleškim obvezama. Pretpostavlja poznavanje osobnoga i zajedničkog dobra uz ispravnu procjenu vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Dobro je ispočetka uzeti dnevni red kao pokus. Poslije ćemo ga dotjerati.
-Stalan, to znači nepromjenljiv. Ne smije zavisiti o našem trenutnom raspoloženju i ćefu. Bit će, dakako, nešto drugačiji za blagdane iza radne dane. Pismena forma pojačava njegovu stalnost.
-Prilagodljiv prilikama, a ne krut. U njemu treba da bude predviđeno vrijeme i za nepredviđene slučajeve, za hitne intervencije. Satnica nam ne smije postati Moloh kojemu se sve žrtvuje. Prave i neodgodive ljudske i nadnaravne potrebe stoje iznad svakog plana.
-Vrednovan (hijerarhičan), tj. da u njemu imaju primat vrednije stvari. Nikada naše dnevne dužnosti ne mogu imati sve jednaku važnost, pa se onda dnevni red sastavlja prema skali vrednota. Dužnosti prema Bogu su uvijek na prvome mjestu, a zatim dužnosti zvanja. Nutarnji život treba da ima prednost pred vanjskom akcijom. Jutarnje i večernje satove valja rezervirati vlastitoj duši i osobnoj izgradnji. U našem dnevnom redu mora biti dovoljno mjesta i za potrebe bližnjega.
-Odobren od ispovjednika ili duhovnog vođe. Iskustvo, znanje i dalekovidnost duhovnika će nam izvanredno dobro doći. Nakon njegova odobrenja vršenje dnevnoga reda postaje čin posluha, dakle kreposno i zaslužno djelo. Ako naš dnevni red zadire i u opći život zajednice kojoj pripadamo, onda mu treba odobrenje još i od poglavara.
A kako treba vršiti svoj dnevni red?
-Točno. Ne mijenjati ga bez vrlo važna razloga. Iznimka dolazi u obzir samo .ako ima važniji i hitniji značaj. Momentalno raspoloženje mora uvijek ustupiti pred obavezom dnevnog reda.
-Potpuno, tj. po svim predviđenim točkama. Poneki propust može opravdati jedino bolest, posluh starijemu, nemogućnost ili neka viša sila.
-Kršćanski, to znači čistom nakanom i posvetom svoga reda i rada Bogu. U milosnom i voljnom jedinstvu s Isusom, a njegovo je načelo bilo: "Quae placita sunt ei facio semper".
Ispit savjesti će nam poslužiti kao stroga i trajna kontrola nad izvršavanjem dnevnog reda. Ako ustanovimo kakav prekršaj, potrebita je i sankcija: naknadno izvršiti propuštenu dužnost u dvostrukoj mjeri, neka prikladna pokora i sl.
....
Redovnici-ce i pitomci u zavodima imaju već svoja pravila i propisani kućni dnevni red. Da li je onda i njima potreban posebni dnevni red? Jest! Dakako, najprije se mora točno vršiti službeni dnevni red, a unutar njega - u slobodnim časovima dana i u slobodnim područjima rada - postupa se prema vlastitom dnevnom redu (kombinirani dnevni red), koji mora biti u harmoniji sa službenim. Zvono ne može nikada sasvim ispuniti radni dan dobra redovnika-ce ili klerika, niti mu nadoknaditi glasa savjesti. Naš dnevni red je ono drugo - nutarnje i nečujno -- zvono koje nas pozivlje na savršenstvo i svetost.
"Serva ordinem et ordo servabit te!"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: DUHOVNO VODSTVO
PostPostano: 15 kol 2012 15:36 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Uz pomoć Božju potrebita nam je i pomoć Crkve, koju nam ova pruža na razne načine, a najviše posredstvom duhovnoga vođe. Preko njega Crkva vodi pobožnu dušu sigurnom rukom kroz klance i zavoje zamršenih ljudskih i zemaljskih putova.
Duhovno vodstvo se ostvaruje onda kada stalno i dragovoljno povjerimo čitav svoj nutarnji život vodstvu jednoga učitelja duhovnog života. To vodstvo mora biti stalno i dragovoljno, ako će biti uspješno.
.
*(Ne samo kroz neko duže vrijeme već, po mogućnosti, od samog početka duhovnog života pa do smrti - Dakako, duh. vodstvo nije cilj askeze nego samo sredstvo, koje je dobro dok služi svojoj svrsi. Cilj vodstva mora biti razvijanje zrele i savršene kršćanske ličnosti koja će biti u stanju da se sama izgrađuje i vodi. Dok to ne postigne, potrebno joj je duh. vodstvo).*
.
Duhovnom ocu povjeravamo svoj duhovni život, ali potpunoma i bez rezerve. Ono što ne spada u duhovni život ne spada ni u duhovno vodstvo, no teško je razgraničiti područje profanoga od strogo duhovnoga. I u tome se prepustimo uputama svoga vođe. U toj stvari nećemo nikada pogriješiti per excessum. Bog nam šalje svećenike - po riječima sv. Pavla (Ef. 4, 12) - da preko njih "usavrši svete za djelotvornu službu u izgradnji Kristova Tijela". Duhovno vodstvo nema nikakve druge svrhe do li postignuće kršćanskog savršenstva. Čim bolje i čim brže stići njegovim vrhuncima - jedini je motiv vrijedan da svoju dušu možemo prepustiti tuđoj uviđavnosti.
Crkva vodi Bogu duše svih vjernika kolektivno i općenito preko svoje hijerarhije, župnika, ispovjednika, propovjednika, redovničkih starješina i svećenika uopće. No ovdje je govor o posebnom individualnom vodstvu, koje Crkva vrši vodeći kršć. savršenstvu jednu određenu osobu preko jednoga posebnoga duhovnika. U aktivnom smislu riječi duhovno vodstvo označuje rad i vještinu samoga vođe, a u pasivnom: dragovoljno i potpuno prepuštanje vođenika duhovnoj brizi izabranog vođe. Mi obrađujemo duhovno vodstvo u ovom posljednjem značenju.
................
POTREBA
........................
Individualno duhovno vodstvo je veoma potrebno svakoj duši koja teži za svetošću. To je redoviti i najsigurniji put prema pravoj duhovnosti. Stoga nam ga sugerira i samo sv. P i s m o: "Sinko, bez savjeta nemoj ništa činiti, pa se nećeš kajati" (Crkv. 32, 24). "Jao samcu, jer kada padne nema ga tko pridignuti" (Crkv. 4, 10). "Uvijek traži savjet kod mudroga" (Tob. 4, 19). "Tko vas sluša mene sluša" (Lk 10, 16). U skladu sa svojim savjetima postupao je i sam Gospodin. Svoje izabranike nije htio sam voditi, nego ih je slao svećenicima (sv. Pavao i Ananija... sv. Petar i centurion Kornelije...).
Crkva je prakticirala duhovno vodstvo već od svojih najranijih početaka . Osudila je neke pseudomistične pokrete što su zabacivali duhovno vodstvo (iluminados, amerikanizam). Kao članovi Crkve potpadamo pod njezinu pastirsku, učiteljsku i svećeničku vlast, a kao udovi Otajstvenoga Tijela osjećamo potrebu suradnje i vodstva ostalih odličnijih udova, koji su hijerarhijski i asketski pred nama.
Sveci su uvijek tražili duhovnu pomoć kod svojih vođa. Među njima su bili rijetke iznimke oni koji su uspjeli bez duhovnog vodstva. To su bile izvanredno jake ličnosti kojima je - jer su se nalazile u nemogućnosti redovitoga duh. vodstva - bio vodičem sam Duh Sveti. U normalnoj ekonomiji spasenja sveci su se redovito odgajali uz pomoć duhovnika. Radi toga ga i nama preporučuju svi u č i t e 1 j i duhovnog života (sv. Bazilije, Kasijan, Ivan Klimak, Vinko Fererski, Franjo Saleški, Terezija Vel. i dr.). Poznata je izreka sv. Bernarda: "Qui se šibi magistrum constituit, stulto se discipulum facit" (Epist. LXXXVII, 7).
Vlastito i s k u s t v o, zasnovano na općoj psihologiji, uči nas da "četiri oka bolje vide", jer nam često neznanje i strasti zasljepljuju pamet ("U tuđem oku vidiš slamku, a u svome ne vidiš gredu"). Poznato je da nitko ne može biti pravedan "sudac u vlastitoj parnici". K tome nije svakome lako rješavati sumnje i dvojbe, znati primijeniti opća načela na konkretni slučaj, niti sam-samcat dugo izdržati u teškim duševnim borbama, suhoćama i bolestima (naročito skrupulama). Krenuti na put askeze bez duhovnoga vođe isto je kao zaci u gustu prašumu ili se penjati na Himalaju bez vodiča. I najbolji liječnici, kad obole, ne liječe se sami, nego traže savjet i pomoć iskusnijih kolega .
.
*(Duhovni kaos u kojemu živi moderni čovjek još više mu nameće potrebu duh. vodstva. Odatle i poplava različitih psihoterapija (psiho-analiza, the directive therapv, the counseling i sl.).*
...........
VOĐA
...............
Postoje i drugi nazivi: voditelj, duhovnik, otac, ispovjednik, savjetnik, pratilac, pomagač, direktor (ovaj posljednji izraz nije zgodan).
Duhovni vođa je svećenik određen ili izabran da vodi dušu kršćanskom savršenstvu. Koji put to može biti i neki pobožni laik (kao što su to bili stari iskusni "oci" kod drevnih pustinjaka i monaha), pa i poneka sveta žena poput Katarine Sienske, Terezije Avilske). Svećenik je međutim na taj posao pozvan po svome staležu (koji se sastoji isključivo u duh. očinstvu), školovanju (kroz duge godine), sposobnostima (bez kojih ne bi mogao postati svećenikom), ispovjedničkoj službi (gdje ima prigode da dobro upozna duševni život) i posebnoj milosti svoga zvanja (dobivenoj u sakramentu sv. reda). Kod vjernika svećenik uživa najveći autoritet i puno povjerenje, osigurano ispovjednom tajnom. Ispovjedaonica je najprikladnije mjesto za duhovno vodstvo.
.
U određenim okolnostima - kao npr. u sjemeništima, samostanima, novicijatima, zavodima - duhovnoga vođu postavlja crkveno starješinstvo. U načelu pak, ako postoji mogućnost izbora, svaki vjernik sebi slobodno bira svoga duhovnog vođu, ali to nije uvijek izvedivo (malene župe, klauzure, dijaspora i si.). Nitko ne može biti prisiljen da se mora ispovijedati ili dati voditi samo od nekoga određenoga svećenika. Kod biranja duhovnog vođe ne smijemo se obazirati na svoje naravne simpatije ili naklonosti, nego treba birati zaista učena, kreposna, razborita, iskusna i pobožna svećenika. Pri široj mogućnosti izbora obratimo pažnju više na njegovu svetost nego li učenost.
Zadaća duhovnika je da nam bude učitelj, tješitelj, čuvar, pomagač, poticatelj, savjetnik i odgojitelj, u jednu riječ - duhovni otac. Najidealnije je kad su ispovjednik i duhovnik ista osoba. Tada je duhovno vodstvo jedinstveno i sigurno. No pokornik ostaje vazda slobodan da sebi bira ispovjednika po svojoj volji, tj. onoga u koga ima najviše povjerenja. Ali svakako je u boljem položaju onaj kojemu je njegov ispovjednik ujedno i duhovni vođa.
U redovničkim zajednicama poglavar ili učitelj novaka (magister) mogu biti duhovni vođe pitomaca, ali ne smiju biti njihovi ispovjednici, osim u izuzetnim slučajevima.
Starješinice i magistre - dakle žene - nikada ne smiju forsirati očitovanje savjesti kod svojih podložnica.
.............
ODNOS PREMA DUHOVNOM VOĐI
.......................
Duhovno vodstvo je stalna pomoć pobožnoj duši kroz čitavi život, u svim prilikama i na svim stupnjevima savršenstva. Dakako, najpotrebnije je početnicima. Crkva ga preporuča svima pitomcima i kandidatima svećeničkog i redovničkog staleža, svima redovnicima i redovnicama (ne znam kako visoku službu imali(le)) svećenicima, pa i svojim najvećim dostojanstvenicima. Leon XIII ga na poseban način savjetuje onima koji se nalaze na višim stupnjevima askeze i hijerarhije (u enc. "Testem benevolentiae"). Doista mudri ljudi nikada ne smatraju sebe najpametnijima i nepogrešivima. Kada se npr. ogromni prekooceanski parobrodi približavaju nekoj luci, i najiskusniji kapetani - a takovi su oni svi redom na slični brodovima - zovu na brod lučkoga pilota te njemu prepuštaju kormilo lađe.
.
Duhovnik ne donosi odluke mjesto nas. On nam samo otvara vidike, ukazuje na propuste i mogućnosti, daje savjete, pomaže u izboru i donošenju odluka, ali odluke uvijek moramo donijeti sami na vlastitu odgovornost. Isto tako se sami moramo zauzeti za njihovo izvršavanje. Mi moramo kročiti vlastitim nogama i djelovati vlastitim rukama. Vođa je samo putokaz.
Nije dobro mijenjati duhovnika niti ispovjednika, osim ako nema veoma važna razloga zato. Neke nestalne i površne duše su tome sklone ili iz puke znatiželje ili iz povrijeđene oholosti ili krivoga stida ili opet iz straha da ih njihov vođa ne razumije. Također nije dobro imati istodobno dva duhovnika, jer tada trpi jedinstvenost duhovnog života i ne pomaže miru duše. U izvanrednim slučajevima je nekada korisno pitati savjet i kod ostalih svećenika.
U svome duhovnom vođi moramo gledati zastupnika Kristova, kako to očekuje sv. Pavao: "Pro Christo legatione fungimur" (II Cor. 5, 2)). Stoga mu dugujemo poštovanje kao zamjeniku Kristovu, predstavniku Crkve i svome duhovnom ocu. Poučljivi posluh u svim pitanjima duhovnog života čini nas otvorenima, plodonosnima i uspješnima .
.
*(To nije posluh pod grijeh kao što ga dugujemo starješini, ali je svejedno potrebit. BEz poslušne poučljivosti (docibilitas) nema duh. vodstva. Ovdje posluh znači: imati volju za promjenom i popravkom te staviti u djelo primljene savjete. Nije pametno ponašati se kao ona dva brata iz Evanđelja, od kojih je jedan rekao "hoću", a nije poslušao, a drugi je najprije rekao "neću" pa poslušao (Mt 21, 28-30).*
.
Svome duhovniku moramo biti apsolutno iskreni, inače duhovno vodstvo ne bi imalo nikakva smisla. Pa i onda kad nam on nije istodobno i ispovjednik, treba mu potpuno i ponizno otvoriti svoje srce: izložiti sve svoje grijehe, napasti, slaboće, nakane, odluke, propuste, sklonosti - zle i dobre. No ne smije mu se otimati dragocjeno vrijeme suvišnim pričanjem. Valja primati s povjerenjem sve duhovnikove upute i savjete. Jedino u slučaju da bi starješina tražio jedno a duhovni vođa protivno, treba prvenstveno slušati starješinu (osim ako nije grijeh) .
U našim odnosima prema duhovnom vođi moramo izbjegavati svako sjetilno nagnuće. On je duhovni otac - nama i svakome - i samo to!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr