------------------------
Kako naša narav treba naravne moći (pamet, volju, organe) kojima će djelovati, tako i nadnarav treba nadnaravne moći. Kako tijelo ima tjelesne organe, tako i milost posjeduje milosne organe pomoću kojih radi.
To su ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga.
Oni sačinjavaju bliži radni princip našega milosnog života sa svrhom usavršavanja i spasa duše, i bez njih ne možemo vršiti spasonosna djela. Dok je milost kao neki statički element nadnaravnog života, uliveni darovi predstavljaju njegov dinamičko-operativni element.
Milost se subjektivira u biti duše, jer je habitus entitativus, a kreposti u njezinim moćima, jer su habitus operativi.
-------------------------------
ULIVENE KREPOSTI
--------------------------------
ŠTO JE KREPOST?
Krepost je dobro i trajno duševno raspoloženje po kojemu se čestito živi. Ili kraće: svjesna dobra navika (habitus operativus bonus). Ne automatska navika (koja nema zasluge), niti kakva loša navada (koja zaslužuje kaznu), no ipak i uvijek navika, jer krepost nastaje dugotrajnim opetovanjem dobrih čina.
Krepost ipak nije puko opetovanje dobrih djela ("habitus" je, ne "habitudo"). Ona je stvaralačka moć koju u korijenu posjeduje svaki dobar čovjek.
Krepost je sposobnost djelovati uvijek bolje i savršenije, po njoj čovjek daje od sebe najbolje. Ono što na vani može izgledati kao opetovanje, to je zapravo nutarnji stvaralački čin, urođena težnja prema dobru, plod temeljnog životnog opredjeljenja (optio fundamentalis).
Ona u sebi uključuje ispravan cilj i nakanu, dobar čin kao jedino odgovarajuće sredstvo do cilja, pravilnu mjeru u djelovanju, te trajnost i ustrajnost u dobru. Krepost je velika moralna snaga ljudske duše.
.
*(Snaga je naznačena i u samoj riječi: grč. arete = muževnost: lat. virtus = krepčina; njem. Tugend (od taugen = vrijediti, biti jak); hrv. krepost od biti krepak. Engleski i romanski jezici se služe latinskim korijenom. U sanskritu je krepost također "sila" (Conciliurh, br. 6, g. 1978, 352)).*
.
Temelj je katoličke askeze, čiji je ideal krepostan, tj. svet kršćanin.
Kršćanske kreposti izviru iz jednog nadnaravnog stanja (milost) i nadnaravnog motiva (vjera i ljubav u Kristu). One najbolje usavršuju čovjeka i njegovo nastojanje prema dobru.
U velikoj mu mjeri olakšavaju vršenje teških moralnih obaveza i dužnosti. Bez njih je pak sličan nerodnoj smokvi (Lk. 13,6).
Plod kreposti je uvijek neko dobro, časno, pošteno i lijepo djelo. Krepost je etička vrednota najvećeg dometa, jedini put moralnom savršenstvu. Ona je stoga, kao temeljni životni stav, uvijek vrijednosno usmjerena.
Krepost su oduvijek cijenili svi narodi (Grci, Kinezi, Indijci, Perzijanci, Židovi). O njoj su napisali divne stranice stari (Platon, Aristotel, stoici) i novi filozofi (Kant, Wundt, Paulsen, Scheller, Spranger i dr.), da ne spominjemo sv. Pismo i kršćanske moraliste.
Danas je, nažalost, krepost zaboravljena i prezrena, jer ona traži od čovjeka žrtve i odricanja. Stoga joj moderni ljudi nerado spominju i samo ime, pa radije govore o "vrlini" nego o "kreposti". Upravo zato nam je ona danas i najviše potrebita. Krepostan život je najbolja služba Bogu, veli II Vatikanski sabor.
.
-------------------------------
ULIVENE KREPOSTI
Kreposti se mogu steći na dva načina: 1. vršeći opetovano i ustrajno dobra djela svojim vlastitim naravnim moćima i 2. bez naše zasluge, primajući ih od Boga kao direktni dar. Radi toga se one prve zovu stečene kreposti (virtutes acquisitae), a druge ulivene (v. infusae) ili darovane.
.
ULIVENE kreposti su plod posvetne milosti i prema tome su n a d-naravne.
Potrebne su nam, jer samim naravnim krepostima, koje po sebi ne mogu prijeći domet naravnih moći, ne bismo nikada mogli doseći nadnaravne vrednote. Našim naravnim i stečenim krepostima stoga dolaze u pomoć ulivene kreposti, koje ih onda oplemenjuju i uzdižu dajući im vrhunaravni cilj i pomažući ih nadnaravnim sredstvima.
.
Ulivene se razlikuju od istoimenih stečenih kreposti i visoko ih nadmašuju.
One su nadnaravne, a ove su naravne. Premda se mogu odnositi na isti objekt, nisu isto ni po svome porijeklu: jer su izravno dane od Boga (a stečene stječemo sami vježbom), niti po načinu djelovanja: jer rade samo pod uplivom milosti (a stečene djeluju i bez milosti), niti po svojoj svrsi: koja je kod ulivenih uvijek nadnaravna (dočim kod stečenih može biti i naravna), a niti po svjetlu kojim se ravnaju: one se povode za svjetlom vjere (a stečene svjetlom razuma).
Za razliku od stečenih, ulivene kreposti po sebi ne daju lakoću u djelovanju (slučaj obraćenoga grješnika kojemu je ispočetka teško priviknuti se na krepostan život) dok se ona ne stekne opetovanjem dobrih djela.
Ulivene i stečene kreposti nisu nužno povezane i mogu se posjedovati odjelito (npr. kršteno dijete ima ulivene a nema stečene kreposti, dočim kod grješnika je obratno: nema ulivenih, a može zadržati stečene).
.
Ulivene kreposti su od Boga darovane sposobnosti za vrhunaravna djela. Potpuno su upravljene na kreposno djelovanje. Uvijek prate milost posvećujuću. Zajedno s njome se dobivaju i gube.
One su kao grane na stablu milosti. Povećavaju se također s njome, osobito djelima savršene ljubavi.
Umanjiti se ne mogu direktno, jer su isključivo dar Božji a ne naša tekovina, ali mogu indirektno zbog malih grijeha ili suprotnih čina.
Nakon smrtnoga grijeha gubimo ih sve, osim vjere i ufanja koje ostaju, ali oslabljene (ljubav postaje paralizirana). No i ove se mogu izgubiti suprotnim činima, tj. grijesima nevjere i očaja.
*(Kod Dandera nalazimo zgodnu sliku: smrtnim grijehom su poljuljani temelji hrama Duha Svetoga (milost i ljubav), što smo bili prije grijeha. Hram se srušio (gubimo sve ulivene moralne kreposti), ostaju samo ruševine (vjera i nada) nekadašnjeg svetišta).*
.
-----------------------------------
BOGOSLOVNE KREPOSTI
Ulivene kreposti mogu biti ili bogoslovne (v. theologicae) ili ć ud o r e d n e (v. morales). Bogoslovnima nazivamo one kreposti kojima je materijalni i formalni objekt sam Bog, od njega se samo dobivaju, njegovom se Objavom spoznavaju i svoga imaoca, na neki način, s Bogom izjednačuju.
To su vjera, ufanje i ljubav.
Moralne kreposti uređuju odnos naše volje prema svim ostalim njezinim dužnostima. Dok se prve odnose direktno na sam cilj našega života, potonje su upravljene na potrebita ćudoredna sredstva.
Glavne moralne kreposti zovu se stožernima (v. cardinales).
.
Objava nam obilato dokazuje postojanje bogoslovnih kreposti. Najpoznatije su Pavlove riječi: "Sad ostaje ovo troje: vjera, ufanje i ljubav, ali najveća među njima ljubav". (I Kor. 13, 13).
.
Mi naime upravljamo čitav naš život prema Bogu preko tri temeljna duševna čina: vjere, nade i ljubavi.
Svojim umom, koji je određen za istinu, vjerujemo u Boga kao vrhovnu Istinu; svojom voljom, koja teži samo dobru, ufamo se u Boga kao naše najveće i zapravo jedino dobro; te ga napokon ljubimo ne samo kao naše osobno dobro nego kao najveće Dobro u sebi, tj. puninu i izvor svakoga dobra . No jer vjera, ufanje i ljubav nisu samo pojedinačni, izolirani čini naše duše koji se gube u nepovrat, nego su odraz našega stalnog raspoloženja i duševnog stanja u odnosu na Boga, zovemo ih krepostima.
Najvažnije su među krepostima, jer iz njih sve druge izviru i jer nas najtjesnije povezuju s Bogom.
.
-------------
V J E R A
Posvetna milost nam sobom donosi najprije dar vjere: "Da, milošću ste spašeni posredstvom vjere.
To ne dolazi od vas, to je dar Božji". (Ef. 2,
. Nadnaravnu krepost vjere ne možemo sami steći. Ona je ulivena krepost kojom ispovijedamo opstojnost Božju.njem u se predajemo te držimo za istinu ono što nam je Bog objavio i uči nas Katol. Crkva.
Vjera je čin našeg povjerenja prema Bogu.
Spoznaja na temelju ljubavi i povjerenja. Najviši način spoznaje. Vjera je osobno predanje jednoj Osobi dostojnoj našeg povjerenja.
Ona je personalni odnos između Boga i vjernika prije nego prihvaćanje božanskih istina (Das-Glauben). Kršćanin vjeruje prije svega u Nekoga a ne u nešto. Motiv nadnaravne vjere je isključivo vjerodostojnost Boga Objavitelja, a ne očevidnost same stvari (to bi onda bilo "znanje").
Ona je naime "dokaz onoga što ne vidimo", kako kaže Apostol (Heb. 11,1)
*(Nekada se, osobito u profanom govoru riječ "vjera", "vjerovanje", "vjerovati" upotrebljavaju u značenju mišljenja ("mislim, držim, smatram daje tako"), što je sasvim krivo.
Vjera označuje uvijek sigurnost, duboko uvjerenje, nepokolebljivost. To ipak ne znači da se nečija vjera ne može nikako pokolebati. Sve što je ljudsko krhko je. Tako i vjera u svom ljudskom elementu. Metz tvrdi da je svačija vjera ugrožena, te da se u njoj stalno nalazi primjesa sumnje i nevjere.)*
.
-----------------------------------
VJERA je čin našega RAZUMA i VOLJE zajedno, ali čin NADAHNUT MILOŠĆU.
*To je bilo poznato već i piscima St. z-a. Oni upotrebljavaju za pojam vjere dva izmza.: aman (odatle: amen. Grci pistis, lat. fides.= vjera kao čin uma) i batah (elpis, spes = povjerenje kao čin volje).*
.
Vjera se rađa suradnjom čovjeka i Boga, no Bog tu ima glavnu riječ: "Nitko ne pozna Oca osim Sina i onoga komu Sin htjedne objaviti" (Mt. 11,27).
Bez milosti vjerovanja ne bi bilo, niti bi ono imalo čvrstine i sigurnosti, ali pri tome i čovjek doprinosi svoje umne sposobnosti, slobodu i dobro ćudoredno raspoloženje.
Vjera je čin čitave ljudske osobe. Stoga krepost vjere nije kod svakoga jednaka, i dobro je često puta moliti s apostolima: "Gospodine, u-množi našu vjeru!" (Lk. 17, 5).
.
Predmet vjere je Bog i njegova objava, priznanje misterija božanskog Trojstva i osobito spasiteljska uloga Isusova. Predmet ili sadržaj vjerovanja zovemo objektivna vjera (fides quae creditur), a sam čin vjerovanja subjektivna vjera.
Subjektivna vjera je naš pozitivni odgovor na Božju riječ , naš prvi susret s njime i životno opredjeljenje za Boga.
Pošto je Isus poklad/zasluge svoje nauke predao na čuvanje Katoličkoj Crkvi - koja je "stup i temelj istine" (I Tim. 3,15) - naša vjera iskreno obuhvaća svu crkvenu nauku i podlaže se nepogrešivnom učiteljstvu Crkve.
Naša vjera ima eklezijalni značaj. Bog nam je dariva, razvija i odgaja preko Crkve.
Vjera je Božje svjetlo u i o našem životu.
Vjerom upoznajemo svrhu svoga života i opstojnost nadnaravnog reda.
.
VJERA RASVJETLJUJE
Vjera rasvjetljuje višim svjetlom našu pamet, produbljuje znanje, čuva od zabluda, daje snagu našoj volji, osobito u poteškoćama i pogibeljima, zagrijava naše srce najuzvišenijom ljubavlju, tješi nas u nevoljama, donosi smirenje i nadu, upozorava na vječni život, ukazuje na jedine prave vrednote i sređuje naše odnose s Bogom i bližnjim. Vjera je najprvi akt religioznosti i dragocjeni moralno-zaslužni čin, jer je plod slobodne volje.
Prava vjera je natprirodna, čvrsta, živa, djelotvorna, cjelovita, nepokolebiva, te ne samo nutarnja nego i vanjska. Temelj je pojedinačnog i društvenog života.
*(Ako se rodi sumnja, ako su neodređene i općenite naravi, treba ih odbiti i više moliti. Ako su pak određene i uporne, treba se bolje informirati (knjige, ispovjednik, teolog, župnik.
Garigou Lagrange ovako definira duh vjere: "Sklonost da se sve promatra i sudi (Boga, bližnjega, sebe, dnevne događaje) u svjetlu vjere i nadnaravnim načinom, tj. kao okom Božjim") .
*(Vjera je i prvi uvjet nadnaravnog života (Rim. 3,21) i spasenja uopće (Mk. 16,16). Kršćani su samo oni koji "imaju vjeru" (Dap. 2,44) i zovu se jednostavno "vjernicima".
"Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu" (Hb. 11,5) niti posjedovati bilo koju drugu ulivenu krepost ili dar. Ona je korijen na kojem raste i cvate duhovni život. Iz nje izviru ufanje i ljubav, koja je sa svoje strane usavršuje i oživljuje (fides formata)*.
.
Vjera može ostati u duši i nakon gubitka posvetne milosti i ljubavi, no tada je sakata i nesavršena (f. informis seu mortua). Ona je posljednji "pojas za spašavanje" svakome grješniku sve dokle ne upadne u izričiti grijeh nevjere.
Vjera se nikada ne gubi bez vlastite krivice, a dokazuje se i razvija dobrim djelima: "Vjera je mrtva bez djela" (Jak. 2, 14-26) . Vjernik ne treba da se boji suda Božjega (Iv. 5, 24), jer je Božje dijete (Iv. 1,14), hoda u svijetlu (ib. 12, 46) i posjeduje vječni život (ib. 3, 16).
Pravi vjernik uvijek pobjeđuje: "Ovo je pobjeda" koja pobjeđuje svijet - vjera naša!" (I Iv. 5,4).
.
Vjera je apsolutno potrebna za spasenje: i malenima (fides infusa, habitualis) i odraslima (habitualis et actualis). Odraslima je od Boga i Crkve naređena. Nije potrebita jedino blaženima u nebu, jer oni već Boga "gledaju". Vjeruju čak i pakleni osuđenici skupa s vragovima, kako tvrdi sv. Jakov (2,19).
.
NJEGOVATI TAJ DAR
Dragocjeni dar sv. vjere moramo savjesno čuvati i njegovati, jer je ona početak, temelj i korijen svetosti (Trident. Koncil).
To ćemo postići ako za svoju vjeru:
1. često molimo/ispovijedamo,
2. obnavljamo u sebi i javno č i n vjere,
3. stječemo vjersko znanje (čitanje Evanđelja, katoličke štampe, vjeronauk).
4. odbijamo napasti i sumnje što se rađaju čitanjem protuvjerskih knjiga ih" gledanjem takovih filmova, krivim odgojem, bezbožnim ili krivovjernim društvom, praznovjerjem i najviše uslijed vlastite oholosti,
5. produbljenim studijem svoje vjere, 6. ž i v i m o po svojoj vjeri. Ova krepost se najbolje njeguje ako nastojimo steći duh vjere, po kojemu sve na svijetu - ljude, događaje, stvari, dobro i zlo - promatramo i sudimo sa stanovišta Božjega. "Justus meus ex fide vivit" (Rom. 1,17).
.
Iskreni će se vjernik žarko truditi da i drugome pomogne doći do svete vjere (javnim ispovijedanjem vjere, primjerom, apostolatom, tiskom, molitvom, obranom vjere i si.), pa tako svojom djelotvornom vjerom posvećuje sebe i bližnjega.
"Snagom ili slabošću rasvijetljene ili nerasvijetljene vjere bit će povećan ili smanjen vjerski život čitave Crkve".