www.tebe-trazim.com

--------------
DAROVI
Bog u svojoj dobroti ne pozna granica, poput dobre majke stalno dotjeruje i usavršuje svoju djecu. Pored ulivenih kreposti pruža nam josi darove svoga Duha. Za njih je znao već i prorok Izaija (11, 2), obećao nam ih Isus (Mt. 10, 19), o njima pisao Rimljanima sv. Pavao (8,9-29), od njih su živjeli prvi kršćani, njima se oduševljavali sv. oci, slavila ih djelom i pjesmom liturgija (krizma, blagdani i himni Duha Svetoga) i naučavalo ih crkveno učiteljstvo. Papa Leon XIII ih hvali: "Ovi darovi su tako djelotvorni da vode vrhuncima svetosti, a tako izvrsni da traju, čak i savršenije, u nebeskom kraljevstvu" (Encikl. "Divinum illud". 8. V. 1897). Bog ih daje svakome pravedniku zajedno s milošću, a napose ulijeva obilato u sakramentu krizme.
Darovima Duha Sv. nazivamo one trajne ulivene milosti kojima se duša lakše i brže predaje vodstvu Duha S v. Trajne su dispozicije i ostaju u duši dokle god je u stanju milosti. Kao darovi ne mogu nikako biti stečeni već uliveni, i tvore bitni dio našega vrhunaravnog života. Po njima se Bog nama predaje da bi nam olakšao protupredaju i potpuno podlaganje njegovom vodstvu.
.
*Ovo vodstvo Duha Svetoga ne smijemo naopako shvatiti poput krivovjeraca koji su se nazivali "prosvijetljeni" (Alumbrados, iluminados, XVI st. u Španjolskoj, v. Lexicon fiir Theologie und Kirche, sv. I. izd. II Herder 1957, str. 407) kao da nam onda više ne treba vodstvo Crkve, ili kao da ne moramo ništa sami poduzimati za svoj duhovni napredak (kvijetisti) ili pak kao da smo postali bezgriješni*
.
Tek po njima smo sasvim uronjeni u ocean božanstva i totalno prožeti Kristovim Duhom: "Od moga će uzeti i objaviti vama" (Iv. 16, 14). Ako ih promatramo sa stanovišta Darovatelja, imaju funkciju darova: nadahnuća, rasvjetljenja, poticaji i si, a obzirom na primaoca to su kao neka prihvatna počela (principia receptiva), novostvorene duševne snage kojima se osposobljavamo na brže i lakše primanje i korištenje spomenutih darova.
-------------
POTREBA
Darovi Duha Svetoga su potrebni svakome vjerniku zbog punine milosnog života. Ni jedan organizam ne postiže svoje savršenstvo bez kompletnosti pripadnih mu dijelova. Tako ni duhovni organizam, kojega kompletiraju darovi Duha Svetoga. Potrebni su nam i zbog savršenijeg djelovanja stečenih i ulivenih kreposti. Kreposna djela izvršena snagom ovih darova postaju više Božja nego naša. Naročito nam darovi Duha Sv. služe za bolje upoznavanje Božanstva (stoga i jesu većinom intelektualnoga reda: mudrost, razum, savjet, znanje): "Imao bih vam još reći mnogo stvari, ali ih sada ne možete podnijeti. A kad dođe on, Duh istine, uvest će vas u svu istinu". (Iv. 16,12). To se doista ostvarilo po svjedočanstvu apostola Pavla: "Nama je to Bog objavio posredovanjem Duha, jer Duh ispituje sve, čak i dubine Božje... Nitko ne zna što je u Bogu osim Božjega Duha.
.
Ako su darovi Duha Sv. potrebni svakome kršćaninu, nije nužno dokazivati da su asketama još potrebniji. Kod običnoga kršćanina, koji se malo trudi oko savršenstva, ostaju neprimjetni i malo djelotvorni. Što više napreduje u svetosti, darovi Duha Sv. postaju sve jasniji i prisutniji. U mističnom stupnju duhovnoga života očituju se potpuno, često puta i čudesnim načinom. Mistični život u cijelosti je plod ovih darova koji najviše pridonose uskom jedinstvu s Bogom. Iako svaki pravednik dobiva darove Duha Svetoga, ne prima ih u jednakoj mjeri. Kod savršenih, jer tamo ne nalaze nikakve zapreke, djeluju mnogo jačom snagom.
-----------------------------
DAROVI I KREPOSTI
Darovi Duha Sv. nisu isto što i slične naravne i nadnaravne kreposti. Oni su specijalne blagodati koje nadvisuju svaku moguću krepost. Kod kreposti i mi nešto sudjelujemo, a kod darova nemamo nikakve zasluge. Da se posvema razlikuju od naravnih kreposti, to nam je otprije jasno. No u čemu je razlika između ulivenih darova i ulivenih kreposti? Kako bismo njihovo razlikovanje učinili lakšim i razumljivijim, poslužit ćemo se paralelom:
.
Ulivene kreposti:
-ostavljaju čovjeka više slobodnim. Krepostima se služimo kad mi hoćemo.
-ostavljaju čovjeka više aktivnim, on ima inicijativu.
-odlično se prilagođuju ljudskoj naravi (modo humano).
-više utječu na volju,
-služe za naređena djela,
-čovjeka vode.
.
Darovi Duha Svetoga...
- ostavljaju čovjeka manje slobodnim. Darovima se ne možemo služiti po našoj volji.
- pod njihovim utjecajem čovjek je više pasivan. Inicijativa je kod Boga.
- suvereno prelaze preko naravnih moći. Čovjek djeluje inspirativno, nadiskustveno
- više utječu na razum,
- za herojska i savjetovana djela,
- čovjeka nose.
.
Stari duhovni pisci su se rado služili ovim slikama: ulivene kreposti su kao majka koja vodi dijete za ruku, a darovi kao majka koja nosi dijete na svojim rukama... Ili onom drugom: ulivene kreposti su kao lađa koja ide na vesla, a darovi kao brod sa jedrima... Ovu istu sliku možemo uzeti i u modernom izdanju: kreposti su kao motor na lađi, a darovi kao radio-antena koja prima naloge... U svakom slučaju darovi usavršuju kreposti (bolja i zaslužnija su djela učinjena snagom darova Duha Svetoga) i lijepo ih nadopunjuju:
-vjera je najveća mudrost, tj. mudrost Božja u nama,
-ufanje nam povećava strah Božji odvraćajući nas od prolaznoga,
-ljubav uopće nije prava ako ne izvire iz bogoljubnosti,
-razboritost je izvor i plod dara savjeta,
- religioznost se osniva na znanju naših dužnosti prema Bogu,
-jakost (s umjerenošću) nije ništa bez jakosti Božje u nama,
-pravednost je postulat zdravoga, a još više ulivenoga, razuma.
.
------------------------
EKONOMIJA DAROVA
Darovi Duha Svetoga se ni na jedan način ne mogu steći ili zaslužiti, jer inače ne bi bili dar. No mogu se povećati jednako kao i milost, čiji su plod. Može im se također olakšati rad i učinkovitost ako:
1) krotimo sve svoje strasti...
2) provodimo krepostan život, jer bez kreposti nema ni darova...
3) ako se prožimamo duhom Božjim, odbacujući duh svijeta.
4) živimo u sabranosti i prisutnosti Božjoj, jer se u buci svijeta ne čuje glas Božji...
5) ako se odazivamo i svakom nadahnuću Duha Svetoga.
6) molimo i zazivamo Duha Svetoga zajedno s Crkvom i Marijom, majkom Isusovom.
Darove Duha Svetoga može imati samo pravednik. Zato ih gubimo smrtnim grijehom. Ostaju naime u duši sve dok se ne izgubi milost, pa ih posjedujemo i u nebu u onoj mjeri koja odgovara vječnom životu.

.
Tko bi mogao nabrojiti darove Duha Svetoga? Bezbrojni su i mnogovrsni. Mi ćemo napose spomenuti samo onih sedam, što ih je Duh Sveti pripravio Mesiji (Iz. 11,2) i onima koji će se uključiti u njegovo Otajstveno Tijelo.
Mudrost (sapientia) može imati razne stupnjeve:
-obična vulgarna mudrost, koja gleda samo najbliže uzroke i posljedice;
-filozofska, koja istražuje posljednje uzroke svega pomoću ljudskoga razuma ,
-teološka, koja te iste uzroke pronalazi svjetlom vjere i objave; te napokon…
-ulivena, koja posebnim rasvjetljavanjem Duha Svetoga otkriva tajne neba i zemlje i prema njima usklađuje ljudski život.
Ova ulivena mudrost je dar koji nam je možda najpotrebniji. Rasvjetljuje naš razum da upozna pravu svrhu života i najbolji put što vodi do nje. To je jedina istinska mudrost, koju može posjedovati samo vjernik pun Duha Svetoga. Ona trijezno donosi vrijednosne sudove o svemu, zna realnu cijenu svega, otkriva najdublje razloge bitka i života te im daje dinamično jedinstvo. Ne dopušta da se gubimo u sitnicama i pojedinostima, sve svodi na Boga kao središte i pravilno orijentira čitav život. Pronalazeći najdublje uzroke i razloge svih stvari usvaja Božji sud o njima .
.
Mudrost je najsavršeniji dar i kruna naravnog i nadnaravnog savršenstva. "S njom mi dođe svako dobro", svjedoči Mudrac (Mudr. 6,18). U njoj naša vjera nalazi svoju snagu i usavršenje.
Život mudraca se sastoji u tome da traži ovu najveću mudrost, da je nađe u vjeri i da po njoj živi. Naći će je samo u vjeri putem sabranosti i razmatranja, a ne u "mudrosti ovoga svijeta", koja je pred Bogom ludost.
.
-------------
RAZUM
Razum (intellectus) je sijelo mudrosti. Ojačan darom Duha Svetoga olakšava nam dublje shvaćanje prirodnih i vječnih istina te tako omogućuje mudracu da formira svoju filozofiju i životnu sintezu. Ulivena inteligencija se u prvom redu odnosi na vjerske istine, a indirektno pomaže razumijevanju svih naravnih činjenica. S ovim darom nam Duh Sveti olakoćuje da pravilno shvatimo svoj religiozni odnos prema Bogu i da temeljimo na pravednosti svoj odnos prema bližnjemu.
Svojom poznatom dubinom Akvinac nam nabraja učinke dara razuma: pod vanjskim prilikama nam otkriva suštinu stvari (npr. Krista pod prilikom kruha i vina), tumači pravi smisao Božje riječi (sv. Pismo), otkriva tajno značenje svetih znakova (simbolika sakramenata), očituje duhovne stvarnosti u tjelesnima (npr. u čovjeku Isusu Boga), posljedice sadržane u njihovim uzrocima (otkupljenje po križu) i obratno: uzroke u posljedicama (opstojnost Božju preko stvorova) .
Inteligencija je potrebna svakom čovjeku kao razumnom biću.
Vjerniku koji žudi za Bogom - pogotovo kleriku, redovniku i redovnici - nije do voljna ona naravna, njemu treba ulivena. Razum pomaže pravoj vjeri, a vjera bistri ljudski um.
Ljubav prema istini, marljivi studij teologije i živa vjera su uvjeti ovoga svetog dara. No ipak moramo biti na čistu da nikada, pa ni darom razuma, ne možemo prodrijeti u tajnu kršćanskih misterija.
.
----------
SAVJET
Savjet (consilium) nadopunjuje i usavršuje krepost razboritosti. Ova naime stavlja u pokret naš razum da bi razmišljajući našao najbolji izlaz u svakoj situaciji. Božji savjet drukčije postupa. On se uopće ne služi našom razboritošću. Ulivenom intuicijom, brzo i sigurno rješava najzamršenije slučajeve života. Božanskim svjetlom otvara duši nove vidike, rasvjetljuje put i pruža vrhunaravna rješenja. On je savjet-realizacija Kristova savjeta-preporuke: "Nemojte se misliti kako ćete i što ćete govoriti: u onaj čas će vam se dati što ćete govoriti" (Mt, 10,19).
.
Darom savjeta Bog pomaže pravedniku, preko njega i drugima. Uči nas primati i davati savjete. Stoga je potrebit za privatni i socijalni život. Naročito ga trebaju roditelji, odgojitelji, starješine, svećenici, osobito oni u upravi Crkve, a također i svi župnici, ispovjednici i duhovni vođe. Mudrost i razum nam daju opće svjetlo i orijentaciju za život, a dar savjeta pravilnu odluku u pojedinostima, posebno za teške i hitne slučajeve (zato ga i zovu "maestro dell'ora").
Prvi uvjet da ga možemo dobiti jest svijest vlastite ograničenosti. Oholost ne traži i ne dobiva savjeta. Drugi je: da ga pitamo i prosimo u Duha Svetoga, osobito na početku dana ili posla i uopće u svakoj neprilici. Treće: moramo vjerno slijediti glas Božji i njegova nadahnuća, a ne oslanjati se na ljudsku mudrost. (Naravno, kod crkvenih poglavara i duhovnog vođe pretpostavljamo uvijek dar božanskog savjeta).
.
---------------
ZNANJE
Dar znanja stavljamo ispred jakosti, jer ono spada među intelektualne darove.
Darom mudrosti nam Duh Sveti ulijeva ispravne sudove, darom razuma ispravne pojmove, a darom znanja (scientia) ispravne spoznaje sa religioznog područja života. Tek ono što smo točno upoznali i pravilno shvatili može poslužiti stvaranju mudrih sudova.
Uliveno znanje se ne odnosi na prirodne ni na spekulativne znanosti, pa čak ni na teološke (osim u iznimnim slučajevima, kao npr. kod sv. Katarine Sienske i sv. Terezije Avilske). Ono je u stvari znanje svetosti, nauka svetaca. Bog nam ga dariva zato da sebe bolje upoznamo, sredstva posvećenja naučimo, a ljude i stvari gledamo u njihovu odnosu prema Bogu.
Poznavanje vjerskih istina je najkorisnije i najsvetije znanje.
Ovom daru stoji na putu profana znatiželja. U tom smislu je istinito da "scientia infiat". S
vako znanje pomaže vjeri, ali ga razumom i mudrošću moramo povezati s Izvorom istine. Božje znanje silazi blago i toplo - kao svjetlo - na onoga koji voli i uči Božje stvari. Ponizna poučljivost, vjeronauk, studij bogoslovlja i razmatranje redovite su stepenice do ulivenog znanja.
.
---------------
JAKOST
Ovim darom (fortitudo) Duh Sveti pomaže kako našu naravnu jakost, tako i onu nadnaravnu, što izvire iz ulivene kreposti jakosti. To nije više naša ljudska snaga potpomognuta milošću, to je snaga i moć samoga Boga koji djeluje u nama. Naša volja stiče novu božansku energiju kojom se baca odvažno i neustrašivo u akciju i pogibelj.
Na putu svetosti je ne mogu zapriječiti ni trud ni teškoće, ni napasti, ni prijetnje ni laskanja, pa ni sama smrt.
Tako isto dar jakosti pruža snagu i u podnošenju bolova, bolesti, kušnja, progona i mučeništva (što je već je i stari Job iskusio).
U toj borbi nam je kršćanska hrabrost potrebita i kao pojedincima i kao članovima staleža savršenstva.
Ako se želimo posvetiti, biti posvetitelji drugih i svjedoci svetosti naše vjere, trebamo jakost odozgo: "Primit ćete snagu dolaskom Duha Svetoga u vas i bit ćete mi svjedoci". A kako ćemo je primiti?
Zaslužit ćemo je molitvom, dobiti u sakramentima (osobito krizme i pričesti, koja je sakrament "jakih"), umnožiti vršenjem dužnosti, dragovoljnim pokorama i kreposnim djelima (strpljivošću, poniznošću, dosljednošću, odvažnošću, ustrajnošću itd.), a sačuvati veselim i herojskim podnošenjem križeva. Križ je snaga kršćanina.
.
---------------
BOGOLJUBNOST
Pietas ili pobožnost, nadopunjuje krepost ljubavi.
Prvotno označuje sinovsku ljubav i odanost Bogu kao svome ocu. Zatim naznačuje ljubav punu poštovanja (amor reverentialis) koja nas potiče na djela štovanja ili kulta. Napokon označuje poslušnu i djelotvornu ljubav, zbog koje rado i uvijek vršimo volju Očevu.
Bogoljubnost dakle na osjećajnoj razini nadopunjuje krepost ljubavi, a na praktičnom planu krepost religioznosti. Obuhvaća naš odnos prema Bogu i daje mu značajku sinovskog pijeteta, no također i naš odnos prema svim ostalim osobama, stvarima i ustanovama koje su u vezi s Bogom (Gospa, anđeli, sveci, Crkva, bogoslužje, vjerske dužnosti, roditelji, rodbina, domovina i sl.).
.
"Budi bogoljuban... jer bogoljubnost je korisna za sve, posjeduje obećanja sadašnjeg i budućeg života", - uči nas sv. Pavao (I Tim. 4, 7-8).
Da postanemo pobožni, treba da vršimo sve ono što si.io naučili govoreći o krepostima ljubavi i religioznosti. Molimo često i proćućeno "Oče naš". Svako svoje djelo tokom dana posvetimo Bogu sinovskom odanošću i čitav život smatrajmo službom Bogu. I ne zaboravimo nikada: prava bogoljubnost je uvijek istodobno i čovjekoljubnost (svi smo braća i djeca istoga Oca).
.
---------------------
STRAH BOŽJI
-----------------------
U Izaijinu katalogu darova Duha Svetoga strah Božji nalazimo na posljednjem mjestu. Zapravo bi trebao da bude na prvome, a mudrost na posljednjemu: "Initium sapientiae timor Domini" (Ps. 110). Tako bi tražio genetički redoslijed, jer se strahom počinje a mudrošću završava duhovni živnt. Axiološki je strah najmanji među darovima (stoga je na posljednjem mjestu), pa grješnik treba da započne svoje obraćenje strahom Božjim.
Premda je strah početak pravedničkog života, nije njegovo počelo ni izvor (to su vjera i ljubav). Ne smije nikada postati glavnim ni jedinim motivom djelovana. U Starom Zavjetu je Bog odgajao Izraelce metodom straha od kazne, a kršćane odgaja strahom od grijeha.
Znamo iz psihologije i moralke da strah može biti ropski, sinovski ili reverencijalni. Dakako, ovdje je isključen svaki ropski strah. Darom straha nam se ulijeva osjećaj strahopočitanja, što ga ćuti dijete prema nebeskom Ocu.
Iz ljubavi i poštovanja prema njemu bojimo se učiniti nešto što bi ga ražalostilo. Kajemo se za učinjene pogreške i osjećamo iskreni užas pred svakim grijehom.
Strah Božji nam koristi da bolje upoznamo strahotu grijeha, Božju veličinu a našu bijedu. Naučit će nas da sačuvamo strahopočitanje prema Bogu, neustrašivost pred zemaljskim vlastima i pravednu blagost prema podložnima.
Dar straha Božjega u nama jača razmatranjem veličanstva Božjega i ništavila ljudskoga, Isusovih muka i paklenih kazna, te redovitim ispitom savjesti.
Slijedeća shema će nam lijepo prikazati ulogu darova Duha Svetog obzirom na njihovo sijelo i djelovanje:
.
U UMU (intelektualni darovi):
Za spoznaju….....znanje
za shvaćanje……razum
za suđenje..…….mudrost
za djelovanje…...savjet
.
U VOLJI (moralni darovi):
u odnosu na Boga………bogoljubnost i strah,
u odnosu na bližnjega…..bogoljubnost (i savjet),
u odnosu na sebe………jakost

----------------------------
Pored opisanih darova sv. Pismo obećaje pravednicima još i posebne milosti, kojima ono daje naziv "plodovi Duha Svetoga" i "blaženstva". Oni su posebni ures duhovnog života, sačinjavaju njegovu puninu i savršenstvo i zaslađuju gorčinu asketske borbe.
Pošto još nije dovoljno razvijena teologija ovih plodova i blaženstava, o njima ćemo reći samo ono najnužnije.
.
----------------------------------------
PLODOVI DUHA SVETOGA
Slijedeći misao sv. Tome španjolski asketičar A. Royo Marin ovako objašnjava pojam plodova: "Kada duša poslušno odgovara na nutarnje poticaje Duha Svetoga, proizvodi kreposna djela koja se mogu usporediti plodovima nekog stabla.
Naziv plodova ne pripada svim djelima što ih proizvodi milost, već samo onima što sobom nose izvjesnu ugodnost i slatkoću. A to su upravo djela, koja potječu iz darova Duha Svetoga. Razlikuju se od darova kao što se plod razlikuje od grane i učinak od uzroka".
Nije potrebno naglašavati da su ovo duhovni plodovi i da njihova slatkoća nije sjetilne naravi.
Plod je sladak samo onda kad je dozreo. I nama naša kreposna djela donose slatkost tek ako su zrela, tj. savršena. Dakle, plodovima Duha Svetoga možemo nazvati, i njima mogu ploditi, samo ona kreposna djela što se vrše savršenim načinom: Kada pak posjedujemo puninu savršenstva, onda rode pravim "blaženstvom". Duhovni plodovi rode također i vanjskim djelima evangelizacije, apostolata i ljubavi.
Hod je naime koristan samo ako služi dobru bližnjega.
Sv. Pismo nabraja devet - dotično po Vulgati dvanaest - takovih plodova: "ljubav, veselje, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, umjerenost" (Gal. 5, 22-23).
Vulgata još nadodaje: velikodušnost, čednost i čistoću. Brojevi su, naravno, samo simbolični.
U Božjem perivoju rod je uvijek obilat i plodovi neizbrojni. Iz gornjeg popisa vidimo da su i neke kreposti uvrštene među plodove. Zar su one same sebi plod? Ne, one su plod darova Duha Svetoga, a ime ploda im pripada zbog zadovoljstva što ga pravednik osjeća vršeći ove kreposti.
Svojom slatkoćom nas plodovi Duha Svetoga pripremaju na uživanje blaženstava. I ona su plodovi, ali najslađi plodovi Duha Sv., koji stupnjem zadovoljstva nadmašuju sve ostale.
.
---------------------
BLAŽENSTVO
Blaženstvo je stanje najveće sreće ili sretno uživanje svih dostiživih dobara. Posjedovanje dobra čini imaoca blaženim, tj. zadovoljava njegovu volju i usrećuje njegove osjećaje.
Blaženstvo može biti potpuno (beatitudo absoluta) jedino na nebu, i stoga se zove nebesko ili vječno (b. aetema). Bitno blaženstvo (b. essentialis) se nalazi u posjedovanju samoga Boga, koji je izvor svake sreće, a dodatno (b. accidentalis) se sastoji u posjedovanju ostalih nebeskih dobara uz Boga.
Vječno blaženstvo je vezano za objektivnu svrhu svih stvorova, tj. za slavljenje Boga, s njome je nerazdruživo i stoga tvori drugotnu posljednju svrhu čovječjega života.
Nebeska sreća se sastoji u gledanju Boga licem u lice. U tu svrhu će nam Trojedini dati posebnu i najveću milost - bez koje ne bismo bili sposobni za božansko gledanje - a koja ima teološko ime "svjetlo slave" (lumen gloriae), čiji je učinak "blaženo gledanje" (visio beatifica). Ono potpuno usrećuje dušu: pamet - jer je "gledanje", volju i srce - jer je "blaženo". Nebeske blaženike čini bezgrešnima zbog toga stoje vječno i neizgubivo. Ovo blaženstvo, međutim, nije i ne može biti predmet asketike.
Mi ovdje razmatramo jedino ono blaženstvo što se, milošću Božjom, može postići već u ovoj "suznoj dolini". To je blaženstvo, dakako, samo djelomično (b. relativa). Nikada naime nećemo tu postići sva dobra koja želimo, a i postignuta su nam stalno ugrožena, jer ih možemo izgubiti svaki čas.
Zemaljsko blaženstvo je s jedne strane naravno (b. naturalis), i uživaju ga u naravnom redu svi čestiti i kreposni ljudi. No sreća koju nam obećava Isus i donosi nam je njegova milost jest nadnaravno blaženstvo (b. supernaturalis). Ne može biti savršeno, budući da se ostvaruje na zemlji, no ipak je vrhunaravna radost, vrhunac zemaljske sreće i dijelak neba na zemlji.
Blaženstva su - kako piše Tanquerey - "plodovi tako savršene zrelosti da nam daju predokus nebeskog blaženstva" (Pre'cis... str. 850). Istodobno su nam ona dokaz i jamstvo buduće sreće u vječnosti.
.
--------------------------------
OSAM BLAŽENSTVA
--------------------------------
Evanđeoska blaženstva će biti bez ikakve sumnje na nebu ovjekovječena, a na zemlji su vezana uz određene kreposti. Nema naime pravoga blaženstva bez ćudorednog i asketskog nastojanja. Sam krepostan život je jedno golemo blaženstvo. U svojoj besjedi na gori (Mt. 5,3. Lk. 6, 20) Spasitelj nam je raščlanio kršćansku sreću u obliku 8 blaženstava.
.
1. blaženstvo se sastoji u posjedovanju "kraljevstva nebeskog".
Ono je sinonim za kraljevstvo Božje uopće i djelomično se ostvaruje već na zemlji. To kraljevstvo sreće nose u sebi ( "siromasi duhom", tj. ponizni i oni koji su odabrali dragovoljno siromaštvo. Siromasi duhom jesu bogati srećom).
.
2. blaženstvo je "u t j e h a".
Obećanje je u budućem vremenu jer se puna i konačna utjeha može naći samo onamo gore. Gospodin nas ne želi zavaravati. Svaka utjeha mora biti u futuru, jer znači zadovoljstvo nakon boli. Stoga postoji i zemaljska duhovna utjeha, a pripada onima "k o j i tuguju".
Je li tuga i suza sama po sebi zaslužna?
Ne, osim ako je bila bol nezaslužena, jaka, dugotrajna. Ako se je rodila u kajanju za prošle grijehe i propuste, svoje i tuđe. Ako je potekla zbog tuđega jada i zla koje vlada svijetom. Pogotovo, ako je to bila žalost radi nevjere i uvreda Bogu nanesenih.

.
3. blaženstvo je "baština zemlje".
Zar i to može biti blaženstvo?
Da, jer krotkost vrši blagotvorni utjecaj na sinove ove zemlje. Bog ne može dozvoliti da zemljom kraljuje sila. Ali zapravo ova "zemlja" to je obećana zemlja, sveta zemlja naših sanja, slika nebeskog Jeruzalema, koji je "zemlja živih". To je ono mesijansko kraljevstvo naviješteno od proroka (Ps. 37). I to je "baština", naša baština, koju nam dariva nebeski Otac, njezin jedini vlasnik. A tko su njezini baštinici? "K r o t k i", blagi, umiljati, uljudni.
Svi oni koji žive iz kršćanske ljubavi. Oni koji su u svemu slični jedinom zakonitom Baštiniku ("Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca").
.
4. blaženstvo je "zasićenost pravdom".
Ova zasićenost znači ispunjenje svih želja, osobito na polju pravde.
Naš Rupčić prevodi: "one jedine pravednosti". A koja je to?
To je Božja pravda, koju nam Krist nalaže (Mt. 6, 33) i koja je uostalom ono "jedino potrebito" (Lk. 10, 24). Kad sv. Pismo govori o pravdi, ono misli u prvom redu na naš dug prema Bogu, vraćen u najvećoj mogućoj mjeri. Misli dakle na svetost.
Blaženstvo one "sitosti" - to je sreća svetosti. A pripada samo onima koji "gladuju i ž e đ a j u" za tom svetom pravednošću. Onima koji se njome opijaju. Onima kojima je svetost najslađe jelo ("Moje je jelo da vršim volju mog Oca").
.
5. blaženstvo je "milosrđe".
Najprije milosrđe Božje, a onda milosrđe naše subraće ljudi.
Milosrđe pretpostavlja kod grješnika osjećaj krivice, a kod uvrijeđenog čuvstva dobrote i opraštanja. Koja li je to sreća znati: krivnja mi je oproštena.
Dobrota je veća od moje zloće!
Blaženstvo plemenita srca i čiste savjesti. Daje se kao nagrada "milosrdnim a". Na njima se ispunjava pravda: "kojom mjerom mjerite bit će vam i odmjereno" (Mt. 7, 2).
Pa i vječno blaženstvo će nam dati pravedni Mjeritelj na sudnjem danu samo prema našim djelima milosrđa.
.
6. blaženstvo je "gledanje Boga".
Zar ono nije rezervirano samo za nebesnike?
Jest, stoga se je i ovdje Krist poslužio futurom. No i na zemlji je moguće neizravno duhovno gledanje Boga koje usrećuje. Isus nam ga obećava u onoj punini što je na svijetu ostvariva.
Pravednik uživa Boga - prema mjeri milosti i ulivenih darova - i prije smrti. Jedini uvjet je da bude "čista srca", jer samo čiste oči mogu i smiju gledati čistoga Boga. Traži se potpuna čistoća misli, srca i osjetila, dakle duševna i spolna.
.
7. blaženstvo je "sinovstvo Božje".
Opet u futuru. No i ovo je zemaljski futur. Ostvaruje se u životu milosti. Po njoj sričemo čast i sreću djece Božje, beskrajnu radost bratimstva Kristova. Nema veće sreće nego biti sin ili kćerka najboljeg Oca, brat ili sestra najboljega Brata! A tko će tu sreću doživjeti? "Mirotvorci"! Ne miro-ljupci.
Može se ljubiti mir iz interesa i komoditeta, ali graditi i stvarati mir je uvijek naporno i nesebično djelo. Kršćansko i sveto djelo! Taj blagotvorni mir mora biti svestran -mir s Bogom, sa savješću i s bližnjima.
.
8. blaženstvo je isto kao i prvo: "kraljevstvo Božje".
S tom razlikom da je blaženstvo siromašnih bilo više nagrada duši, a ovo drugo je nagrada tijelu, koje je skupa s duhom patilo radi pravde Božje.
Slika je nebeskog blaženstva, što će ga uživati čitav čovjek sa svojim duševnim i tjelesnim kapacitetom. Dariva se junacima za njihovo herojsko držanje u "progonjenima".
Sv. Luka precizira da su to mučenici vjere, oni koje "ljudi mrze, izopćuju, pogrđuju i odbacuju zbog Sina Čovječjega" (6. 22). Njima je vječna Pravda dosudila vječno kraljevstvo. U toj vječnosti je sadržana i povijest zemaljske sreće nevino progonjenih.
Po sudu najvećih umova Isusov govor na gori blaženstva jest kulminacija ljudske misli. Zašto?
Zato što to više i nije ljudska misao, to je božanska mudrost, nadnaravno poimanje vrednota. Dapače je i u suprotnosti s običnim ljudskim shvaćanjem sreće, nije u skladu s našim zemaljskim mentalitetom, zvuči kao paradoks. No kršćansko vrednovanje se mora oslanjati samo na Kristov sud. On je ne samo najbolji poznavalac blaženstva, nego i jedini njegov izvor i djelitelj.
.
-------------------------------------
BESKRAJ BLAŽENSTVA
Zar postoji samo osam blaženstva?
Pravo blaženstvo je zapravo jedno jedino i nerazdjeljivo. Ako mu nešto fali, nije potpuno, dakle i nije blaženstvo. Ono uvijek traži savršenstvo i puninu dobara.
Ali takvo je samo ono vječno.
Ovo naše zemaljsko je zapravo razlomak nebeske cjeline. Ima s njome zajednički nazivnik, no zato varira brojnik. Isus je na mjestu brojnika upisao brojku 8, koja ima simboličko značenje i nije nikakvo ograničenje.
Ljudske čežnje su raznolike, a tokovi milosti bezbrojni.
Stoga s punim pravom Objava spominje i neka druga blaženstva: blažen je svatko koji se boji Gospodina (Ps. 112) tko se u njega uzda (Iz. 30, 8 - Ps. 84), tko slijedi njegov zakon (Ps. 1, Ps. 119) i traži Božju mudrost (Posl. 8, 34) ili pomaže siromahe (Ps. 41).
Blažena je Djevica Marija jer je vjerovala i porodila Isusa (Lk. 1,45 i 48; 11,27). Blaženi su i oni koji vjeruju bez da su vidjeli (Iv. 20, 29), koji slušaju riječ Božju (Lk. 11, 28), budni čekaju dolazak Gospodinov (Mt. 24, 46; Apk. 16, 15), a blažene su i oči što su mogle vidjeti Isusa (Mt. 13,16). Blaženi su napokon i "mrtvi koji umiru u Gospodinu" (Apk. 14,13)13.
Zar Evanđelje ne znači "radosna v i j e s t"? Već samo njegovo poznavanje je golemo b l a ž e n s t v o, a što istom i vršenje?

-------[b][/b]
Što je?
Da možemo lakše steći, sačuvati, aktualizirati, povećati i usavršiti posvetnu milost, Bog nam daje posebne pomoći, koje nazivamo djelatnim ili djelujućim milostima (gratia actualis). Kao što nam je posvetna milost trebala da uzdigne našu narav, a ulivene kreposti i darovi da nadnaravno uzdignu njezine moći, tako nam djelatna milost treba da digne u vrhunaravni red i naša djela. "Deus est enim qui operatur in vobis et velle et perficere" (Philip. 2, 13).
Tako milost obuhvaća i supernaturalizira čitava čovjeka: u njegovoj naravi, moćima i djelima.
.
Milost djelujuća je nadnaravna prolazna pomoć kojom Bog prosvjetljuje našu pamet i potiče našu volju na vrhunaravna djela. I ona je nadnaravni dar Božji, posebno njegova pomoć u našem radu, ali ne trajna, nego časovita i prolazna, dana za neki određeni čin ili prigodu.
Ne dira i ne mijenja bit naše duše, već samo utječe na njezine moći i sposobnosti: prosvjetljuje naš um da shvatimo ono stoje za naš spas, te potiče i pomaže našu volju da čini spasonosna djela. Djelatnim milostima Bog direktno, moralnim i fizičkim načinom pokreće naš um i volju u nadnaravnom smjeru.
.
Prva zadaća djelatne milosti jest da pripravi dušu na primanje posve-tne milosti liječeći rane neznanja, požude, slaboće i zloće (vulnera ignorantiae, concupiscentiae, infirmitatis et malitiae). Nadalje ona će staviti u pokret habitualnu milost, tako da čovjek od habitusa pređe na čin.
Jednom stečenu milost treba da čuva pomažući duši u borbi s napastima, zlim prigodama i grijesima. Napokon će ona pomoći posvetnoj milosti da se umnoži, razvije i usavrši do najveće moguće mjere. Stoga u nama revno djeluje različitim putovima, u razno vrijeme i raznolikim uspjehom.
----------------
ŠTO NIJE?
Da možemo imati jasan pojam o biti djelatnih milosti, moramo ih dobro razlikovati od redovite Božje pomoći ljudima u naravnom redu i u čisto naravne svrhe, koju Stvoritelj daje svim stvorovima i u svim djelima. Bog tako uzdržava svijet u njegovu postojanju i djelovanju. Na neki način je i dužan da nam pruža tu naravnu pomoć, kad je ljudsku narav stvorio krhkom i slabom, pa bez Božje pomoći nije sposobna ni za kakvo naravno dobro.
Djelatne milosti, naprotiv, dobivamo sasvim nezasluženo, jer ne pripadaju naravnom redu, i određene su za obavljanje vrhunaravno dobrih djela. Pripadaju nadnaravnom svijetu i uvjet su za svako zaslužno djelo…I još jasnije:
"Bog tako djeluje na čovječje srce i slobodu, da od njega dolazi svaka sveta misao, svako pobožno nadahnuće, pače i svaki pokret dobre volje: jer u stvari samo preko njega možemo učiniti nešto d o b r a, a bez njega ništa".
Jednako je potrebito poznavati razliku između posvetne i djelatne milosti. Iako su obje nadnaravni Božji dar, nisu isto i nemaju istu svrhu. Evo razlika na pregledan način:
.
POSVETNA MILOST:
-trajni je dar Božji (habitus),
-Bog stanuje u nama,
-preobražava bitno dušu,
-disponira za dobra djela,
-daje se samo kršćanima,
-primaju je samo pravedni,
.
DJELATNA MILOST:
-trenutni, časoviti dar (actus),
-Bog stoji pred vratima duše i kuca,
-samo potiče duševne moći,
-proizvodi dobra djela,
-svima, pa i poganima,
-svi, pa i grješnici.
.
Sv. Pavao je mogao onako bogato i divno ocrtati djelovanje milosti jer je s njome iskreno surađivao. Na primjeru njegova života možemo najlakše uočiti razliku među milostima.
Prigodom Isusova ukazanja pred Damaskom djelatna milost je prosvijetlila njegovu pamet i potakla volju na obraćanje, a milost posvećujuću je dobio tek na krštenju... No Bog se rijetko služi izvanrednim i čudesnim sredstvima da nas popravi. Njegova milost redovito djeluje preko običnih putova: savjesti, dobrog štiva, propovijedi, duhovnog razgovora, liturgije, dobrih primjera, nezgoda u životu i sl.
-----------
DIOBA
Djelatne milosti su mnogobrojne i raznolike kao što je preobilna dobrota našega nebeskog Oca. Katkada on djeluje u nama "bez nas", tj. bez naše suradnje, i to je milost d j e 1 u j u ć a (gratia operans, excitans) u strogom smislu riječi. Kad mi svjesno surađujemo s pruženom milošću, imamo milost sudjelujuću (g. cooperans, adjuvans).
Bog nas pomaže milostima prije našeg čina (g. praeveniens -prethodna m.) i tokom samoga čina (g. concomitans - popratna m.). Ako smo u grijehu, najprije nam je potrebita tzv. "ljekovita" m. (gratia sanans, medicinalis), koja će zaliječiti rane bolesne duše i pripraviti je na vrhunaravni život.
Djelatna milost koja supernaturalizira čine pravednika zove se uzvisujuća ili spasonosna m. (g. elevans) i bez nje naša djela nisu vrhunaravno zaslužna. Same, naime, naravne čovjekove moći nisu kadre proizvesti nikakvo zaslužno djelo, pošto nema proporcije između naravne zasluge i nadnaravne nagrade.
.
Svaka milost koju nam Bog dijeli dovoljna je (g. sufficiens) za određeno djelo, ali postaje uspješna i djelotvorna (g. efficax) jedino ako s njom surađujemo. Kad se Bog služi vanjskim sredstvima (čudo, primjer, opomena, propovijedi, dobra knjiga itd.) da nas potakne na dobro, imamo vanjske milosti (g. externa), a kad je Božja pomoć upućena duši izravno, bez posredovanja vidljivog svijeta, imamo nutarnju m. (g. interna). I opet nam dobro dolazi sv. Pavao: "Ja sam posadio, Apolo zalijevao (vanjska milost!), ali Bog (nutarnja milost!) je dao rast" (I Kor. 3,6). Obično Duh Sveti djeluje vanjskim poticajima na nutarnje raspoloženje čovjeka.
---------------
POTREBA
Milost nam je potrebna najprije radi nadnaravnosti našega cilja. Premda je ljudska narav otvorena prema božanskom životu, nemoćna je da ga sama proizvede, ona ga može samo primiti. Jaz koji postoji između naravi i nadnaravi može biti premošćen samo s božanske strane (stoga gratia elevans). No ovakvi kakvi smo - grješnici - ne možemo sudjelovati u božanskom životu.
Da se očistimo od naše grješnosti, opet nam treba pomoć Presvetoga (gratia sanans). Jedino pomoću milosti se mogu premostiti dva bezdana: onaj između ograničenoga i neograničenoga, i onaj između grješnoga i svetoga.
.
Djelatne milosti dobivaju svi ljudi bez razlike - i pogani i grješnici - jer Bog hoće da se svi ljudi spase (I Tim. 2,4). Svatko ih dobiva dovoljno, prema svojim potrebama i Božjim planovima, ali ne svi jednako (Isusova priča o talentima), ni u svako doba. Staro je teološko načelo: Bog ne uskraćuje svoje milosti onome koji čini što može, bilo svojim naravnim silama, bilo pod utjecajem milosti.
Zašto Bog nudi djelatne milosti svim ljudima? Jer su s v i m a potrebite. Nevjerniku da dođe do vjere, grješniku da se obrati, a pravedniku da može ustrajati u dobru. Neophodno su potrebne za početak vjere i ljubavi, za prvo kajanje kao i za pravu pokoru, uopće za svako spasonosno djelo.
I kad smo već u posvetnoj milosti, djelatne nam pomažu da je ne izgubimo te da možemo vršiti vrhunaravna i za nebo zaslužna djela.
Bez ovih milosti nismo u stanju da trajno izvršavamo sve prirodne i Božje zakone, da se dugo čuvamo od grijeha, da dočekamo konačnu ustrajnost niti da se spasimo.
Nije dobro pretjeravati (kao što to čine protestanti i jansenisti) tvrdeći da se bez djelatne milosti ne može izvesti baš nikakvo, niti u naravnom redu, dobro djelo.
Nije točno da su grješna sva djela učinjena bez upliva milosti. I nevjernici i grješnici mogu vršiti etički vrijedna djela (objektivno, namjenski i okolnosno dobra), jer ljudska narav nije istočnim grijehom sasvim pokvarena. No ni jedan čovjek ne može bez milosti ispuniti čitav naravni moralni zakon niti odoljeti svim teškim napastima. To nam dokazuje povijest i osobno iskustvo.
Bez milosti ljudi naliče smrznutim grčkim mornarima, koji su prošloga rata, nakon brodoloma, nađeni u sjevernom polarnom moru sa veslima u rukama. Vesla su bila spremna za vožnju, ali ruke smrznute, mornari bez života. Kao ljudi bez milosti.
.
-----------------
SURADNJA
"Bez mene ne možete ništa učiniti", tvrdi Spasitelj (Iv. 15, 5). O tome nema sumnje.
Bez Boga ne možemo ništa učiniti. Ah' to ujedno znači da s njime možemo sve učiniti. I moramo! Jer - po dubokim riječima Augustina: "Bog očekuje našu suradnju. Stoga nam je dao razum i slobodnu volju, koje milost pomaže i jača, a nikada ne paralizira. On traži naše slobodno opredjeljenje za nebo i onda aktivno zalaganje za dobro. Što ne možemo sami, on će nam pomoći. Zašto je Isus za vrijeme oluje na Genezaretskom jezeru "spavao"? Da najprije apostoli ulože sve svoje snage i onda, nemoćni, zatraže Božju pomoć".
.
One koji se odazivaju milosti Bog nagrađuje novim darovima (David nakon Natanova ukora... Zakej... Petar nakon pogleda Isusova... Pavao nakon ukazanja...). No pravedni Sudac mora i kazniti one koji odbijaju suradnju opirući se milosti (Kain... Juda... Jeruzalem...).
Milost će biti plodonosna u našem životu jedino ako s njome surađujemo. Milost je kao sunce koje grije i uzoranu i neuzoranu njivu. Samo će uzorana roditi.
*
Evo još jedna Pavlova izjava: "Da, milošću ste spašeni posredstvom vjere. To ne dolazi od vas, to je dar Božji. To ne dolazi od (vaših) djela, da se tko ne bi uzoholio. Mi smo njegovo stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed odredi da ih vršimo." Ef. 2,8...)
*
Možemo slikovito sažeti pregled struktura milosti:
MILOST > Nestvorena i Stvorena > Stvorena: Nebeska i Zemaljska > Zemaljska: trajna(1) i djelatna(2)
.
(1) TRAJNA (habitualna)
posvetna milost
ulivene kreposti
darovi Duha Svetoga
plodovi Duha Svetoga
blaženstva
.
(2) DJELATNA (aktualna)
djelujuća - sudjelujuća
prethodna - popratna
ljekovita - spasonosna
dovoljna - djelotvorna
vanjska - nutarnja
.
Kad smo upoznali veličinu i vrijednost nadnaravnoga života u nama, onda smo dužni:
- visoko cijeniti milost Božju (dar Božji, zasluga Kristova...);
-biti ponosni na nju (djeca Božja, braća Kristova, hramovi Duha Svetoga.);
-sve učiniti i žrtvovati da je ne izgubimo (smrtnim grijehom);
-surađivati s milošću(askeza);
-živjeti životom dostojnim djeteta Božjega, duhovni život;
-poštivati sebe i drugoga (kao djecu Božju).

..
Može li se govoriti o povijesti milosti? Ako se misli na Nestvorenu Milost, onda nikako.
Nestvorena Milost je vječnost, apsolutna zbilja bez promjena i povijesti. Moguće je govoriti jedino o povijesti stvorene milosti u odnosu na čovjeka!
Čovjek je naime čedo povijesti. Nekada ga nije bilo. Počeo je u vremenu i živi s vremenom, dakle u historiji. Kao povijesno biće nije gotov ni savršen. Mijenja se, razvija se, proživljuje faze napretka i nazatka. Nekada je bio samo čovjek, a danas i kršćanin.
Zajedno s čovjekom je i stvorena milost doživjela svoju povijest (te smo je stoga dužni upoznati).
Ipak početak milosti moramo tražiti u vječnosti Božjih planova. Od onoga časa - tj. od vijeka - kada se je rodila Božja ideja o čovjeku rodila se je i odluka Božja da svoje najljepše zemaljsko stvorenje obaspe milostima.
------------------
ADAM I EVA
To što je Bog odlučio "prije vjekova", proveo je u času stvaranja prvih ljudi. No postavlja se pitanje; da li baš u prvom hipu stvaranja ili istom kasnije? Da li je stvaranje čovjeka bio časoviti i specijalni akt Stvoriteljev ili je - prema pretpostavkama biologa - bilo plod jedne druge evolucije, od Boga dirigirane? Je li novostvoreni čovjek bio istovremeno i adoptirani čovjek? Ne znamo, jer nam o tome nije ništa objavljeno.
.
*(Bogoslovi se tu razilaze, a Sv. Toma smatra da su prvi ljudi stvoreni u milosti, dok sv. Bonaventura misli da su odmah dobili mimonaravne darove, a nadnaravne tek poslije.
Prof. Finkenzeller tvrdi: "Nikada za čovjeka nije postojao čisto naravni red i čisto naravni cilj. Već od početka Bog je odredio čovjeka za vrhunaravni cilj i podijelio mu je milosti koje su mu omogućavale postizanje nadnaravnog cilja. Bog je prije svega htio nadnarav...Naravno je stvoreno zbog nadnaravnog, a ne obratno" ).*
.
S punom sigurnošću se može ustvrditi da je Stvoritelj prvim ljudima dao sve naravne darove kao i potrebite djelatne milosti, ali za habitualne nismo sigurni. Ipak je vjerojatnije držati da je Bog Adama i Evu obasuo puninom milosti već u prvom času postojanja.
Nemamo razloga sumnjati da su naši praroditelji s prvim dahom ljudskog života primili i nadnaravni. Jedno je ipak sasvim sigurno: osim naravnih darova (s kojima smo se već upoznali, a to su: tijelo i duša s njihovim moćima, božanska naravna pomoć i sva zemaljska dobra) Stvoritelj nije bio dužan dati ni Adamu ni njegovu potomstvu nikakvu milost nadnaravnog reda .
Naravni život je bio dostatan za čovjekovu naravnu sreću.
.
------------------------------------
MIMONARAVNI DAROVI
-------------------------------------
No ljubav Božja nije dozvolila da čovjek ostane biće čisto naravnoga reda kao i ostala nerazumna stvorenja.
Odmah prigodom stvaranja (ili u toku evolutivnog procesa?) Bog je dao praljudima neke mimonaravne darove (dona praeternaturalia, status integritatis). Zovemo ih tako jer ne pripadaju strogo ljudskoj naravi, ali je opet bitno ne nadvisuju i ne mogu se nazvati nadnaravnim u užem smislu riječi.
Bez njih ljudska narav može postojati i vršiti svoje prirodne zadaće, nisu joj prijeko potrebiti. Ipak je, ostajući u naravnim okvirima, znatno usavršavaju u njenim moćima i djelovanju.
Prema tradicionalnoj teologiji glavni mimonaravni darovi su:
1. uliveno znanje na religioznom i profanom području, kojim su Adam i Eva stekli osnovno praktično znanje za svoje duhovne i tjelesne potrebe kao i za odgoj potomstva;
2. gospodstvo nad strastima, životinjama i stvarima, tako da su mogli lako savladati svaku nutarnju i vanjsku pogibelj, a naročito svoje nagone;
3. tjelesna otpornost i z d r a v l j e, što su uključivali bezbolnost i besmrtnost. U čovjeku je vladao savršeni sklad među tijelom i dušom, razumom i instinktima, a izvan njega pravilan odnos prema Bogu i svijetu.
To je bilo ono "zlatno" doba o kojemu govore predaje i pjesnici mnogih starih naroda.
(Ako se čovjek razvijao evolutivnim putem, onda dakako mimonaravni i nadnaravni darovi dolaze tek na koncu procesa hominizacije, i to možda "in statu potentiae ili virtualiter",- kako misle rimski teolozi Alszeghv i Flick).
.
-----------------------------------
NADNARAVNI DAROVI
Puninu vrhunaravnoga života čovjek je dobio tek po nadnaravnim darovima. Čovječjem naravnom životu oni nadodaju, ili još bolje: uklapaju, nadnaravni život, koji s naravnim sačinjava jednu cjelinu i bitno ga usavršavaju.
.
Gdje se govori o duhovnom preporodu čovjeka (regeneratio, renovatio. restitutio i sl.), možemo zaključiti da su Adam i Eva posjedovali istovrsnu habitualnu milost kao i mi kršćani. Uostalom, oni nisu primili nadnaravne darove kao osobni privilegij, nego u svojstvu praroditelja i predstavnika čitavog ljudskog roda. Naši praroditelji su dakle uživali posvetnu milost i time postali ne samo bogoliki - budući stvoreni na sliku i priliku Božju, - već i dionici božanske naravi, djeca Božja, prvi hramovi Duha Svetoga i baštinici nebeskog kraljevstva.
Milost ih je neizmjerno obogatila i uzdigla u vrhunaravni red sa svim pripadnim djelatnim milostima, ulivenim krepostima i darovima Duha Svetoga. Svojim dobrim djelima su mogli zasluživati za nebo i napredovati u milosti.
.
*(Vjerojatno su uživali i plodove Duha Svetoga (možda im nije bila potrebita strpljivost) te većinu blaženstava (osim onih za koje nisu imali uvjeta, kao što su drugo i osmo).
Novi holandski katekizam (1966) tvrdi: "Ne radi se prvenstveno o tome daje čovjek sagriješio i pokvario se. On (i sada) griješi i kvari se. Grijeh Adama i Eve je bliže nego što mi mislimo, on je u nama samima").*

.
Istočni grijeh
.....................
Pošto je stvoren kao slobodno biće, odgovorno za svoju budućnost i sreću, Adam (=čovjek) je trebao da bude kušan skupa sa svojom ženom. Nažalost (prvi)5 ljudi nisu izdržali kušnju, nisu poslušali Stvoritelja, sagriješili su.
*(Dobili su one kreposti i u onom stupnju koji je odgovarao stanju prvotne nevinosti (stoga Adam, npr., nije mogao imati krepost pokore).*
.
Oholost je bila jača od vjere, ljubavi i posluha. Učinili su teški osobni i skupni prekršaj.
Svojim grijehom su poremetili iskonski red. Božje mjesto su ustupili sotoni (Eva sluša paklenu zmiju) i ženskoj zavodljivosti (Adam sluša Evu).
Namjesto duhovnih vrednota biraju tjelesne (zabranjeno voće) i na mjesto realnosti stavljaju tlapnje ("bit ćete kao bogovi").
.
Težina se istočnoga grijeha vidi iz njegovih posljedica.
Nestalo je one prvotne edenske harmonije.
Na sve strane pukotine, lomovi, nered.
Svi su skladni odnosi poremećeni i izopačeni: čovjek više nije dobro i drago Božje dijete, sada je samo grješni i nedostojni stvor.
Sam se je udaljio od Boga i zato je izbačen iz raja zemaljskoga.
Proigravši čast božanskog djeteta stekao je žig roba đavolskoga.
Nije više lojalan prema svome bližnjemu (Eva zavodi Adama, a Adam baca krivnju na Evu) i postaje koban za sve svoje potomstvo, jer će svojoj djeci dati u naslijeđe iskonski grijeh. Izgubio je svoju moralnu ravnotežu (neznanje, golotinja, prevlast nagona i požuda) i nadnaravni život, a naravni teško ugrozio (bol, bolest, trud, suze i smrt).
Istočnim grijehom je Adam pokvario i svoje odnose sa svijetom: raj zemaljski mu se je zatvorio, anđeo čuvar mu je postao anđeo stražar, a mjesto da bude gospodar zemlje postao je njenim robom.
Ukratko, izgubio je sve mimonaravne i vrhunaravne darove.
-
Kako bismo mi - kao potomci Adamovi - bili baštinici svih darova naših praroditelja, tako smo postali i baštinici iskonskoga grijeha. Zakon baštinstva traži da djeca nasljeduju od roditelja i dobro i zlo. Tako smo i mi naslijedili samo naravni život, ali ne onaj prvotne nevinosti, već onaj grijehom zatrovan (peccatum mundi).
Rađamo se bez posvetne milosti i njezina nadnaravnog blaga, podložni mnogim strastima i osuđeni na tjelesnu bol i smrt. Potpuno osiromašeni, bez nadnaravnih i mimonaravnih darova.
.
Otkupljenje
----------------
Postavši slabim stvorenjem čisto naravnog reda, čovjek nije sposoban da se po svojim vlastitim snagama opet uzdigne u nadnaravni red . Novi život traži i novo rađanje.
Tu će pomoći Otac svojom milošću. No vječna ljubav traži i pobjedu dobra nad zlom.
Tu će pomoći Sin - Sin Božji i Sin čovječji - svojim utjelovljenjem, životom, mukom i smrću na križu.
Da zadovolji ljubavi Očevoj, da iskupi palo čovječanstvo i povrati mu nadnaravni život, Isus dolazi na zemlju, postaje čovjekom, naviješta spasenje, poziva na pokoru, uči nas pomirenju s Ocem i braćom, pokazuje primjer sveta života, zalaže se za nas riječju i djelom, trpi i umire.
Kao čovjek, i u ime ljudskog roda, vraća Bogu - posve slobodno, iz čiste ljubavi i solidarnosti s ljudima - čovječji dug, briše krivicu istočnoga grijeha.
Po istom zakonu solidarnosti po kojemu nas je upropastio prvi Adam u Edenu, spasio nas "novi Adam" na Kalvariji.
Kao Bog vraća nam izgubljenu milost, te opet uživamo božanski život u duši. Pri tome se Spasitelj nije ograničio samo na reparaciju, nije pošao putem juridičkog minimuma i zadovoljio Ocu samo u onome što je bilo najnužnije. Njegova ga je ljubav navela da ide do krajnjih granica - do križa, do smrti .
Kristova ljubav je pobijedila zlo, grijeh i smrt. Uskrsnuće je bilo dokaz te pobjede i početak nove ere spasenja. Isusova muka je bila tako zaslužna, da nam je mogao dati i više nego smo izgubili.
.
Dobivamo Isusa za brata, Mariju za majku, Crkvu za obitelj, sakramente za hranu kršćanskog života..
Jedino nam se ovdje na zemlji ne vraćaju mimonaravni darovi, zbog čega smo izloženi fizičkim i moralnim bolovima, te konačno i smrti. Ali nam zato - divne li Providnosti - naše patnje postaju "križevima", a to znači sredstvom spasenja i posvećenja.
Spasenje nije samo otkupljenje, ono je novi, savršeni život u Kristu i Duhu, jedino moguće savršenstvo za čovjeka. Otkupljenje se produžuje i proširuje u posvetnu milost .
Povijest čovječanstva se odvija između dva sudbonosna imena: Adamova i Kristova. U prvom je imala početak (nesretan), a u drugome vrhunac (sretan).

.
Adamova povijest može se sažeti u slijedeće faze:
1) savršeni naravni život (status naturae integrae), kad je Adam posjedovao naravnu savršenost uz pomoć mimonaravnih darova,;
2) nadnaravni život (status justitiae originalis, natura elevata et innocens), kad je dobio posvetnu milost uz sve ostale ulivene darove;
3)grješni život (status naturae la-psae), koji je započeo istočnim grijehom i kao posljedicu imao gubitak milosti i nadnaravnoga života;
4) pokornički život (status naturae poenitentis, non redemptae), koji nije teološki obrađen, a sastojao se je u Adamovu životu do smrti i poslije smrti u "nadpaklu" (limbu), a koji je proveo u kajanju za svoj grijeh očekujući dolazak Spasiteljev;
5) v j e č n i život (status naturae redemptae et glorificatae), koji je postigao nakon Isusove muke i njegovim silaskom u nadpakao,kada je bio s ostalim starozavjetnim pravednicima primljen u nebo.
(Prema crkvenoj tradiciji, liturgiji i mišljenju teologa Adam i Eva su ipak spašeni).
.
------------------
LJUDSKI ŽIVOT
U Adamovoj povijesti je sadržana i sudbina čitavog čovječanstva. Uz rijetke iznimke, sva Adamova djeca proživljavaju opisane životne faze. Ni moja osobna povijest nije drugačija:
1) r o đ e n j e m sam dobio od roditelja naravni život, ali ne onako savršen kao što je bio na početku Adamov, jer je sada naša narav ranjena i ne posjeduje više mimonaravnih darova,
2) k r š t e n j e m sam stekao nadnaravni život sa svim vrhunaravnim darovima,
3) grijehom sam ga, kao i Adam, izgubio te sam sebe isključio iz raja,
4) v j e r o m i askezom ga mogu opet natrag povratiti, očuvati, pa i usavršiti, jer je Otkupljenje (redemptio objectiva) već izvršeno a svojim sam se kršćanskim životom u nj uklopio (redemptio subjectiva),
5) d o l a s k o m u nebo, poslije smrti, postižem vječni život uz praoca Adama.
.
Ne bi bilo loše da pretpostavim još jednu stvarnu - premda grozovitu - mogućnost: ako prije tjelesne smrti ne povratim izgubljenu milost, čeka me ne vječni život, već vječna propast...
-------------------
NOVI ŽIVOT
Prvi zaključak koji možemo izvesti iz povijesti milosti jest da je to n o v i život nadnaravnoga reda. Po riječima sv. Ivana, to je "novo rođenje" ili, prema sv. Pavlu, "novo stvaranje", čiji je rezultat "novi čovjek" (Kol. 1, 16, Ef. 2, 10; 4, 24, Gal. 6, 15).
Premda sa starim životom tvori jednu organsku cjelinu, daje mu novi smisao, nove moći, novo svjetlo, nove zakone, nova sredstva i novi način rada .
Druga konstatacija: kako je ovaj novi život zapravo duhovni život, nije ga moguće osjetilima zapaziti ili dohvatiti. Ostaje uvijek sakriven tjelesnim očima. Primaju ga samo kršteni, vrsno je u svima to isti milosni život, ali ga opet ne dobivaju svi u jednakoj mjeri.
O jačini i stupnju vrhunaravnog života odlučuje krštenikova sposobnost, raspoloženje i suradnja, a najviše sama Providnost.
Treći zaključak: iako nevidljiv, život milosti se dade lako raščlaniti u tri glavne f a z e:
.
1) postanak ili rađanje milosti
Svaka povijest mora imati svoj početak. Pošto se radi o postanku života, zovemo ga i rađanjem.
.
2) Razvijanje ili r a s t milosti.
Život je pokret i razvoj. Ne može trajno ostati u zametku, on teži razvoju i punini. Milosni život još i više, jer se je rodio iz božanske punine i teži božanskoj savršenosti.
.
3) "K o n a c" milosti.
Naš nadnaravni život je naime stvoreni život, pošto je plod stvorene milosti. Kao takav mora imati svoj početak i završetak (rekli smo "završetak", a ne "svršetak!").
.
Ukoliko je božanski život, može biti beskrajan, besmrtan, i u tom smislu "vječan". No, jer je on istodobno darovan čovjeku - smrtnom biću - i uvjetovan pravilnom upotrebom ljudske - dakle ograničene - slobode, može biti i izgubljen smrtnim grijehom. Stoga moramo uzeti u obzir obe mogućnosti: i onu njegova svršetka, tj. gubitka, i onu njegova završetka, tj. usavršenja i produbljenja u vječnosti.
To je razlog zašto smo izabrali dvoznačnu riječ "konac" milosti. Ona može značiti "svršetak", ali isto tako i "završetak", naime završenost, savršenost i puninu, po onoj narodnoj: "Konac djelo krasi".
.
4. Stjecanje ili rađanje milosti
Karakteristika naravnog života jest da se on samo jednom dobiva i samo jednom gubi. Nadnaravni život je mnogo vitalniji: može se više puta dobiti i izgubiti.
Dobiva se:
--------------------------
a) PO KRŠTENJU:
Vrhunaravni život se - u današnjem redu spasenja - prvi puta prima u sakramentu s v. k r s t a (prima justificatio). To je redoviti i od Boga propisani način stjecanja milosti u Crkvi. Stoga mu kršćanska starina daje imena "kupelj preporoda", "duhovno rađanje" ili "sakrament preporođenja" pozivajući se na sv. Pismo (Iv. 3,3; Tit. 3,5; I Pet. 1,3).
Krštenje simbolizira smrt i ukop staroga čovjeka (Rim. 6, 3), uskrsnuće novoga u Kristu i utjelovljenje u njegovo Mistično Tijelo. Ostvaruje očišćenje od grijeha, naročito, pečati nas neizbrisivim biljegom Duha Svetoga (II Kor. 1,22, Ef. 1,13) i uvodi u zajednicu vjerni!}, tj. Crkvu.
.
Krist je vrata kroz koja se ulazi u "ovčinjak Isusov" i zametak je milosnog života, pošto nam daje pravo na sve ostale sakramente kao i sudioništvo u svećeničkom životu Krista i Crkve (tzv. "opće svečeništvo" vjernika. Isp. I Pet. 2,9).
Dva su bitna učinka krsta: oproštenja grijeha i stjecanje posvetne milosti. To su znali već i prvi. Krštenje predstavlja naše prvo korjenito posvećenje. Njime započinjemo naše obraćanje i opravdanje pred Bogom.
Po sv. krstu stupamo u tok milosne rijeke spasenja i postajemo djeca Božja i supotpisnici Novoga Zavjeta.
Na križu je Isus sklopio Novi Savez sa čitavom Crkvom, a na krstu sa svakim pojedinim kršćaninom.
----------------------
b) PO POKORI
Poznavajući našu slaboću nebeski Otac je predvidio mogućnost gubitka milosti posvećujuće, pa nam je stoga dao i način kako ćemo je ponovo povratiti. To je uloga sakramenta ispovijedi ili pokore (secunda justificatio). Samim svojim naravnim silama mi ne bismo više mogli nanovo steći izgubljenu milost. Inače ne bi bila milost, kako veli Apostol (Rim. 11,6).
Kao što sami sebi ne možemo dati naravni život, još manje možemo nadnaravni. Jedino što možemo učiniti jest da se pripravimo na dolazak milosti i blagodat sakramenta. To će se dogoditi ako se odazovemo poticajima djelatne milosti: "Ako danas začujete moj glas, nemojte da otvrdnu srca vaša!" (Ps. 94).
Skrušena ispovijed nam daje oproštenje grijeha i vraća posvetnu milost. Ona je na neki način drugo krštenje, vraćanje u stanje krsne nevinosti, pa je stoga mogu obaviti samo kršteni vjernici.
U sakramentu pokore mi se sami podlažemo Božjem sudu (zato ga i zovu "tribunal gratiae"), koji u njegovo ime vrši Crkva preko ovlaštenoga svećenika. Tim činom dokazujemo svoje kajanje za počinjene grijehe a postižemo njihovo oproštenje.
S odrješenjem dobivamo nazad posvetnu milost i s njome nadnaravni život. Kako je svaki grijeh uvreda Boga, Krista i njegova Mističnog Tijela, pomirenje se mora potvrditi vanjskim načinom i vidljivim svetim znakom, tj. sakramentom određenim od Uvrijeđenoga (Mt. 18,19; Iv. 20,21). Tako se vrši naše opravdanje (justificatio, gratificatio) pred Bogom i Crkvom.
Ispovijed je povratak rasipnog sina u kuću Očevu, gdje ga čeka obiteljska gozba i prsten milosti. Odbjegli grješnik opet postaje sinom.
--------------------
c) PO SAVRŠENOJ LJUBAVI:
A što će se zbiti u slučaju ljudske dobre volje koja žudi za milošću, ali joj je krštenje nemoguće (npr. u poganskim krajevima)? Ili, može li opet doći do milosti Božje kršteni grješnik, ako nema nikakve prigode za ispovijed (npr. utopljenik)?
Dobri Bog, koji hoće da se svi ljudi spase, ostavio nam je još jednu mogućnost opravdanja i stjecanja milosti preko čina savršene ljubavi.
Svako dobro djelo učinjeno iz čiste ljubavi prema Bogu - vjera, ufanje, strah Božji, kajanje, kreposna djela - privlači nam njegovu milost i pripravlja nas na nju. Stoga se vjera poganina koji ljubi Boga i spreman je vršiti u svemu njegovu volju izjednačuje sv. krstu (baptismus flaminis, k r s t želje). Jednako tako nekrštenom vjerniku pribavlja milost i dragovoljno mučeništvo (baptismus sanguinis - k r s t krvi).
I svaki kršćanin, nakon što je izgubio milost, čim se savršeno pokaje za svoje grijehe (contritio - savršeno kajanje iz čiste ljubavi prema Bogu) s namjerom da se ispovjedi, odmah je dobiva natrag i opet stiče nadnaravni život.
.
U opisanim slučajevima ljubav vjernika mora uvijek biti spremna ići onim putem koji je Bog odredio za stjecanje milosti; a to je put svetih sakramenata. Ako odbacuje sakramentalni put, otkrila bi se kao neiskrena ljubav.
Ukoliko je iskrena i stvarno savršena, ona bira upravo onaj put koji je Bog zacrtao: milost se redovito prima preko svetih sakramenata, a kad je njihovo primanje nemoguće, ostaje čežnja za njima (votum sacramenti). Milost je naime život Kristov u nama, a toga nema bez našega pripadništva njegovu Otajstvenom Tijelu, što se ostvaruje sakramentalnom asimilacijom.
Na bilo koji način da nam Gospodin nudi svoju milost, za nas je važno da ne upadnemo u pogrešku ludih djevica i prespavamo "čas milosti" (kairos). Možda se on više nikada neće povratiti. Možda je promašen zauvijek. I milost i čas njezina dolaska dar su što nam ga nitko nije dužan dva puta darovati.
U svakom slučaju naše je obraćanje i opravdanje plod milosti (djelatne) i plodi milošću (posvetnom).

-----
Prvu milost ne možemo nikada zaslužiti. Ona je čisti dar Božjeg milosrđa. No, kad smo već primili milost, možemo s njome surađivati, steći zasluge i prava na daljnje milosti.
Prije svega, dužnost nam je primljenu milost očuvati. No to čuvanje ne znači stagnaciju, jer život ne pozna zastoja. Kao svaki život, tako i život milosti zahtijeva razvitak. Rast milosti je potreban i moguć. Ta zato je Isus i došao na svijet da imamo život, i to u izobilju (Iv. 10,10), da donosimo veći plod (Iv. 15,8), te da dostignemo puninu mjere i milosne dobi Kristove (Ef. 4, 13).
Ne samo vanjsko Božje kraljevstvo nego i unutarnje raste kao zrno gorušice, klije kao posijano sjeme i buja kao tijesto. Sv. Petar nas potiče: "Rastite u milosti!" (II Pet. 3, 18). A tako i sv. Ivan: "Tko je pravedan neka bude još pravedniji, tko je svet još svetiji" (Apk. 22,11).
Pozivajući se na sv. Pavla ("ne kao da sam već savršen..." Fil. 3, 12) o. Benigar nam otkriva jedan mudri asketski zakon: "Mjera napretka u duhovnom životu nisu već stečena dobra, nego ona koja tek imamo steći".
Milost je beskrajna, jer je odraz božanskoga života. Svojom providnošću i predestinacijom Bog joj je još više proširio granice i mogućnosti. Zlo bi bilo da joj mi suzimo granice i smanjimo mogućnosti. Naprotiv naša je dužnost surađivati s milošću i ljubavi Božjoj otvoriti širom sva vrata svoga srca(Sjetimo se kazne i ukora onima što su zakopali talente svoga Gospodara!
------------------------------------
a) PO SAKRAMENTIMA:
Jednom stečenu milost možemo povećati na dva načina: Ex opere operato i ex opere operantis To su dva tehnička termina uzeta iz teologije. Prvi označuje povećanje milosti u pravedniku snagom sv. sakramenata.
Svaki naime dostojno primljeni sakrament "mrtvih" (krst i pokora) donosi nam posvetnu milost, a oni "živih" je u nama umnažaju skupa sa svim pripadnim ulivenim darovima. No krivo bi bilo misliti kao da su sakramenti i osobne zasluge dva različita puta koja vode k istome cilju. Ne, to je jedan isti put, ali potpun i čitav, prijeđen do kraja, u zajednici s Kristom i Crkvom .
.
Sakramenti su vidljivi i sveti znakovi koji označuju i proizvode milost u našoj duši. U tu svrhu ih je ustanovio naš Spasitelj Isus. Znakovi su, jer označuju nevidljivu prisutnost milosti. Vidljivi su, jer se sastoje od neke vidljive tvari (= materija sakramenata) te vanjskih kretnja i riječi (= forma sakramenta), koje osmišljavaju sakramentalnu tvar.
Sveti s u to znakovi, jer im je svet ustanovitelj i prvotni djelitelj (Krist), daju se u svrhu posvećenja vjernika i rađaju samo svetim plodovima. Oni ne samo označuju milost, nego i proizvode "ex opere operato", tj. sami po sebi ili bolje: po zaslugama Isusa Krista.
Osim što sakramenti proizvode i označuju milost (signa demonstrativa), oni nas podsjećaju na muku Spasiteljevu (s. rememorativa)l kojom se sve milosti zaslužuju, a imaju i eshatološku zadaću: naviještaju nam puninu svih milosti u nebu (s. prognostica). To se može lijepo uočiti kod euharistijske molitve.
Struktura sakramenata savršeno odgovara tjelesno-duhovnoj naravi čovjeka (i stoga ih može primati jedino za vrijeme zemaljskog života). Isus ih je povjerio svojoj Crkvi u obliku vanjskih i vidljivih znakova upravo zato da empirizmu sklonom čovjeku budu opipljivi dokaz nevidljive prisutnosti milosti. Sakramenti su osobni susret Krista i kršćanske duše .
Stoga neki od njih (krst, krizma i sv. red) ostavljaju na duši vjernika neizbrisivi "biljeg" kojim ga izdvajaju iz profane sfere te zauvijek posvećuju Bogu i njegovoj službi.
Dok sakramentalni pečat daju samo troje, dotle sakramentalnu milost darivaju svi, čim se u bitnosti izvrši sv. obred po duhu i namjeni Crkve, božanskom snagom koja djeluje u njima. Glavno je da primalac sa svoje strane ne stavlja nikakvu zapreku primanju milosti ("non ponentibus obicem"). Ako je još nije imao, prima je prvi put (gratia prima) a ako ju je već posjedovao, ona mu se umnaža (gratia secunda).
*(Po sebi i redovito "sakramenti mrtvih" daju prvu milost, a s. "živih" je samo povećavaju. Izvanredno (per accidens) može se dogoditi da sakramenti mrtvih povećavaju milost, onomu koji je već ima (ako dolazi na ispovijed s malenim grijesima), a da je sakramenti živih iznova daju (što je naročito slučaj kod bolesničkog pomazanja koje oprašta grijehe, ako nije moguća ispovijed).*
..
Koliko nam se povećava milost svakim novim sakramentom? To ovisi najviše o nedokučivoj volji Božjoj, koji svoj život može poklanjati komu hoće i koliko hoće. Zatim o količini milosti koju je Bog vezao uz pojedini sakramentalni znak i uza specifičnu svrhu svakoga sakramenta (gratia sacramentalis). Količina milosti najzad - last but not least - zavisi i o dispoziciji samoga primaoca. Čim dostojnije i revnije prima sakramente, dobiva i veću milost. Ovaj put na račun svojih zasluga, tj. ex opere op e r a n t i s.
Od onoga što sami možemo učiniti za povećanje svoga milosriog života na prvo mjesto dolazi dostojno i pobožno primanje svetih sakramenata.
*(Izraz ex opere operato ukazuje na posvetiteljsko djelo Božje preko svetih sakramenata, a ex opere operantis naznačuje čovječji odaziv na zov svetosti, suradnju sa Presvetim.)
*
----------------------------
b)PO ZASLUGAMA:
Na drugo mjesto dolazi vršenje dobrih djela. Život je pokret i djelatnost. Stoga se očituje i razvija djelima. Pogotovo se ne može usavršiti bez njih. Bitno nam savršenstvo donosi posvetna milost - kako to već znamo - ali ćudoredno tek djela milosti. Nazvali smo ih "milosna djela" zbog toga što izviru iz stanja milosti, vrše se i dovršavaju pomoću nje.
Nisu to obična dobra djela učinjena ljudskom zaslugom u naravnom redu morala. To su nadnaravna, dakle milosna, djela pri kojima s nama radi sam Bog.
Ona stoga imaju božansku vrijednost, poklon su božanskoj dobroti od koje dolaze, zadovoljština su za učinjene krivice, privlače nove milosti i plode vrhunaravnim zaslugama. Odatle im ime spasonosna ili zaslužna djela (opera meritoria).
Zasluga (meritum) općenito označuje pravo na nagradu. Kršćanska zasluga posebno označuje pravo na božansku nagradu, na vrhunaravna dobra, a u prvome redu na povećanje milosti.
.
Zaslužnim može biti samo ono dobro djelo - nikada zlo ili indiferentno - koje je učinjeno u stanju milosti i radi nadnaravnih motiva. Ako je veličina nagrade jednaka našoj zasluzi, zove se puna, pravedna ili savršena zasluga (meritum de condigno). Kad joj nije jednaka, tj. ako primamo od Boga veću nagradu nego što smo je stvarno zaslužili - a tako biva većinom - zovemo je djelomočnom ili prikladnom zaslugom (m. de congruo). Prikladna je naime Božjoj dobroti, ne našoj.
U odnosu na Boga mi zapravo ne možemo ništa zasluživati punom zaslugom. Ali, kad nam je on već dao milost i time nas donekle izjednačio sebi, možemo zasluživati također de condigno, pogotovo zbog neizmjernih zasluga Kristovih, čiji smo udovi i braća. "Non ego, sed gratia Dei mecum", priznavao je pošteno sveti Pavao. Eto, baš u toj milosti leži sva naša zasluga i nada: "Spremljen mije vijenac pravde koji će mi dati u onaj dan pravedni Sudac" (II Tim. 4,8).
*(Kako bi Bog mogao biti "pravedan" i kako bi mi mogli očekivati vijenac "pravde", ako nismo sposobni ni za kakvu zaslugu ?- kako tvrdi Luter).*
.
Da se može ostvariti prava zasluga, potrebiti su i neki uvjeti. S naše strane: moramo se nalaziti u mogućnosti da stičemo zasluge, a ta nam se pruža jedino za vrijeme zemaljskog života (status viae). Na drugom svijetu ne možemo više ništa zasluživati za sebe. Nadalje, moramo se nalaziti u stanju milosti (status gratiae), jer će samo tada naša djela biti nadnaravno vrijedna (opera viva).
Milost će s nama surađivati jedino onda, ako su naša djela učinjena svijesno, voljno i slobodno (actus humani), u skladu sa zakonima morala i kreposti (actus boni), iz vrhunaravne ljubavi (a. supernaturales). - Kako nagrada ovisi o svemoći Božjoj, potreban je i jedan uvjet s njegove strane: da li je on voljan da nas nagrađuje?
Jest, jer imamo Božje obećanje: "Blažen čovjek koji izdrži kušnju, jer će prokušan primiti vijenac života, koji je Bog obećao onima što ga ljube" (Jak. 1,12).
Kako je Božje obećanje neprevarljivo, slijedi da konačno veličina zasluge zavisi o nama. Koliko budemo posjedovali veći stupanj milosti te činili dobra djela iz uzvišenijih ciljeva, sa većim žarom i u tješnjem jedinstvu s Kristom, toliko će i više rasti stupanj naših zasluga.
Tako isto: što naše djelo bude u sebi plemenitije, češće puta izvedeno, dulje vremena trajalo ili vršeno uz teške žrtve i velike poteškoće, tim veća mu je vrijednost pred Bogom.
Za duhovni život je važno znati: ako smo u grijehu, naša dobra djela nemaju vrhunaravne vrijednost i, tj. njima ne zaslužujemo nebo, a niti ovdje stičemo milost. To su naime vrhunaravno "mrtva tijela" (opera mortua). Grješnik pred Bogom ne može imati nikakvih zasluga, čak niti za ona prije grijeha izvedena dobra djela (opera mortificata - umrtvljena ili zamrznuta djela).
Smrtni grijeh briše svaku zaslugu. Ipak se dobrim djelima, makar bili u stanju grijeha, može sklonuti dobrotu Božju da nam priskoči u pomoć djelatnim milostima. Prema tome se uvijek isplati činiti dobro, čak ako smo i u teškome grijehu. Nakon dobivenog oproštenja opet nam se vraćaju izgubljene zasluge. "Zamrzla" dobra djela se odmrzavaju i zasluge nanovo oživljuju.
.
Tako je u svakom slučaju korisno činiti dobro. Ako smo u grijehu, da se pripravimo na primanje milosti. Ako smo u milosti, daje povećamo i time napredujemo u svetosti.
Još jedno važno upozorenje: dobra djela više vrijede nego bilo koja prosna molitva.
Molitvom, naime, ne stičemo nikakvo pravo na nagradu i uslišenje, kao kod zaslužnih djela, već se samo utječemo milosrđu Božjem.Varaju se, dakle, oni kršćani koji misle da će brojnim molitvama nadomjestiti propušteno dobro ili opravdati svoje loše vladanje. Savršenost se ne može postići pomoću molitvenika i krunica.
Djelatnost dobrog kršćanina ili kršćanke ne ograničuje se samo na molitvu. Ona je svestrana u odricanju, žrtvama, zalaganju, na svim područjima vjerske i socijalne akcije
.
Za praksu zapamtimo dobro slijedeće:
1) treba uvijek biti u milosti Božjoj, jer bez milosti nema ni zasluge;
2) treba uvijek rasti u milosti Božjoj, jer što je veća milost, veća je i zasluga.
.
Ovaj napredak u milosti se može ostvariti:
a) sakramentalnim životom, tj. redovitim i pobožnim primanjem sv. sakramenta...
b) kreposnim životom, koji se očituje u stalnom vršenju dobrih djela...
c) savršenom nakanom, koja daje konačnu vrijednost dobrim djelima, pošto su učinjena iz čiste ljubavi prema Ocu...
d) sjedinjeni s Isusom bez kojega bismo bili uvelo pruće: "Ja sam čokot, vi ste loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, taj donosi obilati rod" (Iv. 15,1).
.
--------------------------
3. "KONAC" MILOSTI
Milosni život - utoliko što je stvoreni život - traži i svoj "konac". Mi smo već vidjeli da taj konac može imati dvostruki predznak: pozitivni i negativni. Može značiti kraj i beskraj. Kraj - jer pripada stvoru, a beskraj - jer se duguje Stvoritelju. Ako postane beskrajan i vječan, zasluga je Božja; ako pak dočeka kraj, prekid i smrt, krivnja je čovjeka.
-------------------------------------------------
a) GUBITAK MILOSNOG ŽIVOTA:
Kako čovjek gubi milosni život? Samo svojom krivicom i samo na jedan način: smrtnim grijehom.
To nam svjedoči sv. Jakov: "Kada je grijeh potpun, rađa smrt" (Jk. 1, 15), razumije se: smrt milosti, jer naravni život ostaje čovjeku i nadalje.
Sv. Pavao nabraja smrtne grijehe koji nam oduzimaju milost i zatvaraju nebo (Gal. 5,19-21).
Još u St. Zavjetuje to isto znao i prorok Ezekijel: "Justus non poterit vivere in justitia sua in quacumque die peccaverit" (Ez. 33,12) Odatle teškim grijesima naziv "smrtni grijeh". "To je druga smrt", veli Vidjelac(Apk.21,8).
.
Zašto je smrtni grijeh tako ubojit?
Jer nam zamračuje sliku nebeskoga Oca u duši i posljednji cilj života u pameti. Dezorijentira nas, izopačuje smisao života, kvari nas. Zavodi nas s pravog puta i gura na stranputicu. Stvorove stavlja ispred Stvoritelja, zemlju ispred neba, sredstvo ispred cilja. U srcu nam gasi svetu ljubav.
Makar mi tvrdili i nadalje da ljubimo Boga, postali smo "kao mjed što ječi ili praporac što zveči" (I Kor. 13,1). A gdje nema ljubavi nema ni milosti. S milošću pak, koja je formalni princip nadnaravnog života, nestaje i ovoga. Duhovni smo mrtvaci, lešine. Nestankom posvetne milosti vene čitavi vrhunaravni organizam: ulivene kreposti, darovi i plodovi Duha Svetoga, blaženstva i zasluge.
S pravom tvrdi Apostol da svjetlo i tama, Krist i Belial, Bog s idolima ne mogu živjeti zajedno (II Kor. 6,14).
Kako je to moguće da čovjek odbacuje život a odabire smrt? Zar nije ljudska volja stvorena za dobro?
Tu grijeh stupa pred nas kao "mysterium iniquitatis" (II Sol. 2,7). Uza svu pomoć Božju, pored uporne težnje svakoga čovjeka prema životu i svake volje prema dobru, nekada se naša volja priklanja zlu. "Video bona proboque, deteriora sequor", žalio se stari pjesnik. Općenito uzevši, volja teži samo dobru, ali se često vara u konkretnom izboru. Ili sama nema snage da se odlučuje za veće dobro ili je vara razum, koji joj podmeće prividno dobro kao pravo. Ograničeni smo stvorovi i odatle mogućnost zablude. Slabići smo, ćudoredno nesavršeni, a nosimo veliko "blago u krhkoj posudi" (II Kor. 4,7). Putnici smo (Zid. 13,14), što znači uvijek u opasnosti da zalutamo. K tome smo još i napastovani od vraga, svijeta i svojih vlastitih požuda. To što smo slobodni još više nas izlaže padovima, jer ljudska sloboda znači mogućnost ne samo birati dobro već i zlo.
.
Ipak tragedija grješnika ne mora biti konačna katastrofa. Sve do smrti ima nade u povratak izgubljene milosti. Ali samo do smrti, jer tjelesna smrt je posljednji rok za obraćenje: "Dolazi noć kada nitko ne može raditi" (Iv. 9, 5).
A poslije smrti je odmah sud: "Određeno je da čovjek jednom umre, iza toga dolazi sud" (Zid. 9,27).
Samo je Bog - beskonačna savršenost i svetost - bezgrešan. Drugi nitko. Stoga su svi stvorovi podložni gubitku milosti. Ipak je neizrecivo dobri Bog neke odabrane duše podario darom konačne ustrajnosti u njegovoj milosti (donum confirmationis in gratia).

Velikim i posebnim privilegijem ljubavi Božje takovi se odabranici definitivno učvršćuju u milosti i stiču bezgriješnost. Nije to samo činjenična bezgriješnost (inpeccantia facti) nego i prava nemogućnost griješenja (impossibilitas peccandi, impeccabilitas). Sličnu povlasticu su uživali Blažena Djevica Marija, sv. Josip, sv. Ivan Krstitelj, vjerojatno apostoli, a izgleda i još neki drugi sveci. Isus je također bio bezgrješan, ali ne po nekoj povlastici, već po svome pravu, kao Bogočovjek.
-------------------------------
b) PUNINA MILOSTI:
Život milosti u čovjeku nije, dakle, neizgubiv. Može završiti i smrću. Na našu sreću milosni život u nama ima i drugu ljepšu perspektivu - konačno usavršenje i ovjekovječenje u nebu!
Kao svaki život i ovaj traži svoju puninu, koja je pak neostvariva na zemlji. Postići je može jedino u vječnom životu. A prijelaz u nebeski Jeruzalem izvodi se samo preko uskoga i sudbonosnog mosta tjelesne smrti, tj. na kraju zemaljskog puta. S m r t još nije konac, ali nas približuje koncu.
Ona je potrebiti, iako stravični i bolni, uvjet za konačnu nagradu i vječnost milosnog života.
Ulaz je u božansko sudište, gdje se odmah nakon smrti obavlja pojedinačni sud (judicium particulare), a na kraju svijeta poslije uskrsnuća tijela, i onaj općeniti (judicium universale) s dolaskom Kristovim (paruzija).
.
Savršena duša prima vječnu nagradu odmah nakon posebnog suda. Smjesta postiže "svjetlo slave" te ide pred lice Božje da uživa "blaženo gledanje". No, to još nije "konac". Konačnu slavu, sreću i savršenstvo dobiva istom na posljednjem sudu ujedinjena sa svojim preporođenim tijelom, skupa sa svom braćom i sestrama u Kristu. Definitivno blaženstvo kršćanin ne može uživati sam ni pojedince. On je samo jedan od udova zajedničkog Otajstvenog Tijela i može naći potpunu sreću samo u sklopu čitavog Tijela, svih udova skupa. Punina savršenstva i blaženstva nas čeka tek u domu Očevu, u zagrljaju prvorođenoga Brata i zajednici svih svetih.
.
*("Tada su svakome od njih date bijele haljine i rečeno im je da se strpe još malo vremena, -dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova i njihove braće, koji imaju biti ubijeni kao i oni." (Apk. 6,11). Ono što ovdje nadahnuti pisac govori o mučenicima vrijedi općenito i za sve blaženike. Za razliku od nekih drugih religija (brahmanizam) kršćanstvo naglasuje osobni karakter nebeskog života. Čovjek i tamo zadrži svoju individualnost i personalnost. Ne gubi se u nekoj tupoj nirvani niti kolektivnoj orgiji blaženstva. Ne utapa se niti u apsolutnosti Božanstva, koje je naime troosobni Bog i koje poštuje ljudsku osobnost.)*
.
Pred vizijom raja naše pero mora zastati. Tko može opisati sreću blaženika koji gleda Boga "licem u lice" (a Mojsije je svoje morao zastrti pred gorućim grmom!) u veličanstvu njegove slave, u sjaju njegove ljepote, u caru njegove dobrote, u nedokučivoj tajni njegova Trojstva?
Svetac se osjeća blaženim jer je istom sada upoznao pravu vrijednost svoga bića, do sada nepoznate krasote zemlje i svemira, neslućene divote i slasti neba. Tek u raju pravednik doživljuje i ostvaruje puninu svog čovještva po susretu i sjedinjenju s uskrsnulim Gospodinom. Krist je naše uskrsnuće i život! Sve što je bilo staro, slabo, zlo i bolno u njemu i oko njega nestalo je. I čuje ushićen čudotvorne riječi Svemogućega: "Evo stvaram sve novo" (Apk. 21, 5). I gleda zatravljen "novu zemlju i novo nebo" (II Pet. 3,13) . I baca se blažen u ocean božanske ljubavi koja usrećuje.
.
"Gratia" prestaje, a nastupa "gloria". Gloria aeterna !"Oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je ljudsko srce zaželjelo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube!" (I Kor. 2,9).
.
Čovjekovo savršenstvo je postignuto - sjedinjenje s Bogom u vječnom blaženstvu ljubavi...
154

.
Svetost je život koji se živi i cilj kojemu se putuje. No ovo putovanje nije lako. Otežavaju ga mnoge i razne zapreke. Premda se naravnom savršenstvu možemo donekle približiti preko svojih sposobnosti i darova prirodnoga reda, nadnaravni život je apsolutno nedostiživ bez pomoći sila iz vrhunaravnoga reda. Bog nam ga, istina, dariva bez naših zasluga, ali ga očuvati i usavršiti ne možemo bez vlastitog truda.
U stjecanju savršenosti surađuju, dakle, i Bog i čovjek.
-------------
POMOĆ BOŽJA
(Bog živi i radi u nama)
.
Premda je na poslu ljudskog posvećenja potrebita i naša suradnja, inicijativa i glavna uloga pripada Bogu. Bila bi velika i opasna iluzija umišljati si da ćemo mi sami postići svoje savršenstvo ili da milost dolazi na drugo mjesto. "Ipse operatur in nobis et velle et perficere" (Philip, 2, 13). Ja samo treba da slijedim Učiteljev glas, da hodam od njega zacrtanom stazom i da vjerno surađujem s njegovom milošću.
Stoga ćemo najprije osvijetliti udio Božji u našem posvećenju, bilo da ga vrši on sam izravno ili preko svoje Crkve i svetaca.

---------------
PRESVETO TROJSTVO
Svoju existenciju mogu zahvaliti jedino Bogu. Osim njega nitko u čitavom kozmosu nije za mene znao, volio me i htio da postojim. Ni moji roditelji. Oni naime nisu htjeli baš "mene", nego "jedno dijete", "jednog dječaka" ili "jednu djevojčicu". "Mene" je poznavao i htio samo Bog. Njemu moram zahvaliti i svoj nadnaravni život.
.
Milosni život započinje dolaskom Božjim u dušu pravednika (Nestvorena Milost). To je ono "kraljevstvo Božje u nama" o kojemu nam je govorio Spasitelj. Bog se dariva pravednoj duši, on u njoj živi, a duši omogućuje da ona u njemu živi. Kako je ovaj život zapravo sudjelovanje u božanskom životu, jasno je da ga možemo dobiti samo božanskim rađanjem, tj. milošću. Milost je pak zajedničko djelo čitavog Trojstva, jer je actio divina ad extra. Tvorni uzrok milosti jesu sve tri Božanske Osobe.
Bog Otac kao vrelo, Sin kao zaslužitelj i posrednik, a Duh Sveti kao djelitelj. Milosni krug počinje u krilu Presv. Trojstva iz roditeljske ljubavi Očeve, po zaslugama Sina i posredovanjem njegova Duha, da nas posvećene i usavršene povuče u obitelj Trojedinog.
.
Očitovanjem tajne Pres. Trojstva kao da nas je Bog htio unaprijed pripraviti na blaženo gledanje u nebu. Kao da nam je želio razjasniti zbog čega smo stvoreni na njegovu sliku (vestigia Trinitatis): da se tako u nama otkrije Božje očinstvo, ljudsko sinovstvo i zajednička nam s Bogom duhovnost. Savršeno jedinstvo triju Božanskih Osoba pra-slika nam je "općinstva svetih" i uopće društvenog života, uzor bratske ljubavi, zajednice dobara, te poštivanja tuđe ličnosti i njezinih vlastitosti..
.
Presveto Trojstvo izvodi naše posvećenje na dva načina: što dolazi k nama (kao Nestvorena Milost) i time što nam dariva nadnaravni život (stvorena milost) s punim milosnim organizmom. Nestvorena Milost je daleko važnija od stvorene. "Milost je prije svega Bog sam, koji se kao sama dobrostivost izravno dariva grješnom čovjeku u Sinu Kristu. Milost nije dakle najprije neki ontološki bitak u čovjeku, ona je prije svega nešto radikalno i potpuno osobna. Milost je sam milostivi Bog".
Naš duhovni život je ustvari sudjelovanje u trojstvenom životu Božjem . Započeli smo ga sv. krstom koji je izvršen u ime sv. Trojstva.