DRUŠTVENE VEZE
Ako iskreno težimo za savršenstvom, moramo iskoristiti svaku moguću prigodu da ga postignemo. U tu svrhu će nam dobro doći i sredina u kojoj živimo, ljudi koje susrećemo i uopće sve naše društvene veze. Životna sredina redovito ima presudni utjecaj na vladanje svojih pripadnika. Ona formira naše nazore, našu duhovnost i stil života. No, u bilo kakvoj sredini da se nalazi, kršćanin svaku životnu situaciju promatra "sub specie aeternitatis", u perspektivi svoje konačne svrhe.
.................
SREDINA
.................
Nismo pustinjaci, nalazimo se u trajnom dodiru s bližnjima. Uostalom, čovjek je po svojoj naravi društveno biće Kao takvo se u društvu rađa živi i odgaja, a kroz društvo se također i usavršuje. Jer je društvo zajednica ljudi povezanih istim ciljevima i interesima, nužno vrši veliku formativnu ulogu na svakoga člana. Bilo da zajednica u kojoj živimo počiva na biološkoj (obitelj, rod, pleme, narod, rasa), na kulturnoj (jezik, civilizacija, kultura), privrednoj (radna zajednica, poduzeće, tvornica, ured, zanat, stalež), političkoj (zavičaj, općina, država), afektivnoj (prijateljstvo, zaruke, brak), ideološkoj (stranka, pokret, organizacija, klub) ili vjerskoj (vjera, konfesija, Crkva, red) bazi, ona je odlučni faktor u našem ponašanju i životnom stavu. Svim gore navedenim okvirima mi smo vezani na svoju okolinu.
.
Većina naših društvenih veza - dosljedno i obaveza - jesu dobre, korisne, potrebite i od Boga dane. To osobito vrijedi za župu, Crkvu, obitelj, redovništvo, narodnost i si. Takve ćemo društvene veze, dakako, čuvati i gajiti. Promatrat ćemo ih u nadnaravnom svjetlu i nećemo nikada izopačiti njihov vrhunaravni značaj. One će nam pomoći da se što bolje povežemo s Presv. Trojstvom, uzorom svake zajednice i svrhom našega života. U njima ćemo se vladati ne kao pasivni članovi ili mrtvi udovi, već kao aktivni graditelji i posvetitelji.
No često puta je naša okolina loša, djeluje negativno na naš duhovni život i odvraća nas od svetosti i dobrote (npr. sjetilna prijateljstva, slabi drugovi/arice na radu ili školi, loše susjedstvo, zli primjeri itd.). U takvim sredinama mi moramo biti kvasac vjere, kreposti i svetosti. Ako to nije moguće, jer je zlo jače, i mi sami se nalazimo u pogibelji za dušu, takve veze treba odmah prekinuti i bježati od grješne prigode. Kad se nije moguće udaljiti fizički, učinimo to moralnim i duhovnim načinom. Zovimo u pomoć Presvetoga i jačajmo se na primjerima svetaca.
Postoje i takve društvene veze koje po sebi nisu ni dobre ni zle, dakle indiferentne ili sugube.
.
*(Nisam ih bez razloga nazvao sugubama (dvoličnima, dvosjeklima), jer u svome tobožnjem neutralizmu kriju opasnu zarazu. Naivan vjernik u njima ne vidi nikakve pogibelji, lako im se prilagodi i gubi moralnu ravnotežu).*
.
U teoriji su one ravnodušne prema etici i neopredijeljene (npr. prijateljstva, poznanstva, posjeti, zabave, drugarstvo i sl.), a u stvari - baš zato što su indiferentne - neprijatelji su svetosti i saveznici slabića. Kako ćemo takove veze okrenuti sebi na korist? Ako uvijek i u svemu imamo dobru nakanu (=slava Božja, spas duša, svoje posvećenje) i ako u svemu sačuvamo pravu mjeru. Sve se naime može lako izroditi: prijateljstvo u ortaštvo, posjeti u ogovaranje, poznanstva u tračeve, a zabave u napast i gubitak vremena.
Opasnost je da postanemo robovi socioloških čimbenika naše sredine. Samo junaci, zrele i samostalne ličnosti mogu se oprijeti pritisku ambijenta. Pošto su heroji u manjini, moramo ostvariti kršćansko ozračje koje će ih podržavati i krijepiti one koji su slabi i ranjivi u svojoj prosječnosti. Onaj pak koji stremi savršenstvu treba da zauzme kritički i proročki stav prema svojoj filistarskoj sredini. On će se truditi da ostane samostalna, izgrađena i jaka ličnost koja nije puki produkt svoje okoline. Zrela osoba valja da misli na svoju slobodnu i duhovnu osobnost, tj. osebnost. U njezinu životu postoji samo jedna viša sila pred kojom će prikloniti svoju glavu, a to je Milost.
Kako je nemoguće analizirati sve naše društvene veze, osvrnut ćemo se samo na one najvažnije.
.................….
O B I T E L J
...
Bog je stvorio i blagoslovio obiteljski život. Stoga su obiteljske veze u skladu ne samo s ljudskom naravi nego i s Božjom voljom. Ljubav među supruzima je plemenita i sveta kao i roditeljska i djetinjska ljubav. Stoga vrhovni Zakonodavac u svom dekalogu štiti sve oblike obiteljske ljubavi i odanosti. Redovito je obiteljska sredina najjači odgojni faktor u životu čovjeka. Svi mi nosimo u sebi posljedice obiteljskog odgoja. On je izvršio prvotni, temeljni i presudni utjecaj na naša shvaćanja, vjeru, ćudoređe i ponašanje uopće.
Premda su se redovnici/ce i svećenici odrekli obiteljskoga života, oni se ne mogu odreći djetinjske ljubavi. Po naravnim zakonima poštivanje i briga za roditelje veže svakoga i stoji pred svakom drugom socijalnom obvezom (tako npr. hranitelj/ica nemoćnih roditelja, dok su ovi živi i potrebni njihove pomoći, ne može biti primljen/a u redovničku družbu). Svoje roditelje nećemo nikada zaboraviti ni u mislima ni u srcu ni u molitvama. Ako nas oni ne mogu posjetiti, mi ćemo im katkada pisati u skladu s našim pravilima. Njihovo duhovno dobro mora ostati vazda naša iskrena briga.
.
Bog je također naredio da ljubimo sve svoje bližnje. Pored oca i majke "najbliži" su nam braća i sestre.
I njih ćemo dakle ljubiti, za njih trajno moliti i pomoći u onome što možemo. Ne valja prekidati veze s braćom i sestrama, niti s njihovom djecom, jer ćemo ih lišiti blagotvornog utjecaja s naše strane. Većinom su potrebiti naše duhovne podrške. Korisno je sačuvati dobre odnose i sa svojom užom rodbinom, ukoliko to nije na štetu naših novih dužnosti. Pretjerana navezanost na obitelj i rodbinu odvraća misli od Boga, rastresa i smeta u vršenju duhovnih obaveza te zadaje suvišne brige. Pravi redovnik/ca neće nikada zaboraviti da je, položivši zavjete, stekao novu, bolju i veću duhovnu obitelj - svoj red ili družbu. A dobar sjemeništarac si otkriva obiteljsko gnijezdo u svome sjemeništu.
…………………................
REDOVNIČKA OBITELJ
............................................
Stupivši u samostan redovnik/ca je dobio nove roditelje -svoje poglavare, odnosno poglavarice, inovu braću, odnosno sestre - svoje suredovnike/ce. Sada ga s njima vežu jednako svete veze, pače još i svetije, jer su čisto duhovne i od Crkve posvećene. U starješini će gledati, ljubiti i slušati svoga duhovnog oca, a isto tako i redovnica u svojoj poglavarici svoju duh. majku. U svojim redovničkim drugovima, odnosno drugaricama, voljeti će i poštivati više nego običnog brata ili sestru - samoga Krista. Samostan u kojemu se redovnički živi, gdje se braća i sestre međusobno ljube i pomažu, postaje već na zemlji kutak raja. U protivnom slučaju pak može postati paklom.
Glavna dužnost braće i sestara jest međusobno pomaganje u postizanju s v e t o s t i, jer to je cilj svakog pojedinog i svih skupa. To će postići uzornim redovničkim životom, dobrim primjerom i savjetom, te - po potrebi - bratskom ili sestrinskom opomenom. Kršćanska ljubav nas obvezuje da opomenemo brata ili sestru kada griješe. Veliku krivnju pred Bogom i čitavom zajednicom snosi onaj koji daje loš primjer u vladanju i sablažnjava druge. Svaka sablazan je dvostruki grijeh, a sablazan redovnika/ce trostruki: protiv Bogu, bližnjemu i svome redu.
.............………….
NOVICIJAT I SJEMENIŠTA
...............
Ni svećenikom ni redovnikom se ne postaje odjednom. Svećenički odgoj se prima u sjemeništu, a redovnički u novicijatima. Prije novicijata se traži izvjesno vrijeme pripravništva (kandidatura, postulatura), koje se provodi u redovničkoj kući, pod redovničkim stegom i u posebnom čednom odijelu, različitom od onoga kod novaka. To je vrijeme kad se stječu opće vrline i teži ljudskoj zrelosti. K tome se produbljuje vjerski odgoj s kršćanskim krepostima.
Novicijat je bliža priprava na redovnički život.
Novaci se oduševljavaju za redovnički ideal i upoznavaju duh, pravila i običaje odabranoga reda. Crkveni zakoni propisuju potanko uredbe o dobi, primanju, uzdržavanju, odlikama, odgoju i odijelu novaka i novakinja. Pojedini redovi i družbe opet imaju svoje tradicije i prokušane metode duhovnog odgoja.
Novaštvo se obično započinje oblačenjem redovničkog odijela (koje se može i razlikovati od odjeće zavjetovanih), vrši se u zato posebno određenoj redov. kući, barem kroz godinu dana i odvija se pod nadzorom i upravom posebnog odgojitelja (magistera). Tokom novaštva kandidat upoznaje redovničku stegu, polako joj se privikava i bavi se isključivo vjersko-odgojnim poslovima.
Sve što je malo prije rečeno o međusobnim odnosima starijih važi i za novake/kinje. Njima se još posebno preporučuje poštovanje, iskrenost i posluh prema svojim magistrima - dotično novakinjama prema magistrama - jer će se jedino tako dobro odgojiti i sazreti za redovnički život.
Sjemeništa su posebni crkveni zavodi u kojima se odgaja svećenički pomladak. I za njih postoje specijalni crkveni propisi te njima Crkva posvećuje naročitu brigu. Mogu biti redovnička, u kojima se pripremaju redovnici-svećenici i biskupijska za svjetovni kler.
U malim sjemeništima se stiče temeljna i opća izobrazba, koja ni u čemu ne smije zaostajati za onom svjetovnjaka. U velikim sjemeništima se uz svećenički odgoj proučavaju filozofske i teološke nauke. Uprava i način odgoja su u obim sjemeništima različiti, odmjereni dobi pitomaca.
Za sjemeništarce je daleko važniji ćudoredni odgoj nego intelektualno obrazovanje. Stoga će im glavna briga biti oko oplemenjivanja ćudi, odgoja, karaktera i stjecanja kreposti. Prednost će dati krepostima vjere, ljubavi, religioznosti, apostolata i čistoće.
Svoju pobožnost će gajiti iskrenom molitvom, radosnim odricanjem, primanjem sakramenata, kontrolom savjesti i rada, posluhom starješinama, odanošću duhovniku i spremnim sudjelovanjem u bogoslužju. Poštovanje i posluh svim svojim odgojiteljima - ravnatelju, prefektima, profesorima i nada sve duhovniku - bitni je uvjet uspješnog svećeničkog odgoja. Suvišno je i napominjati da će sjemeništarci voljeti svoga biskupa, starješine i odgojitelje kao prave roditelje, a svoje kolege kao braću po vjeri, milosti i zajedničkim idealima, a jednoga dana i po sv. redu. Zbog posebnih i veoma mudrih odgojnih razloga u sjemeništima se običava provoditi odgoj u manjim grupama ili zajednicama. To ne može ništa uplivati na sveobuhvatnu ljubav prema svim kolegama i svim ljudima .
Međusobno pomaganje u svetosti i njegovanju zvanja glavna je dužnost svećeničkog pripravnika, da može poslije velikodušno služiti svojoj braći po vjeri.
Zavjetovani redovnici/ce provode obligatni zajednički život (vita communis). No zajednički je život koristan ne samo njima nego i svjetovnim svećenicima. Ukorijenjen je u tradiciji Crkve, a preporuča ga i posljednji Koncil (Dekret o sveć.
.
Veliki biskupijski prezbiterij može se ostvarivati i u manjim svećeničkim zajednicama u biskupskom gradu (sveć. dom) ili na terenu. Za takve zajednice vojuju mnogi asketski, pastoralni, kulturni i ekonomski razlozi. Naravno, ne valja nikoga siliti na zajednički život jer nije svatko pogodan za zajednicu. Vita communis pak može imati uže ili šire okvire, elastične i raznolike oblike.
................
VJERSKA UDRUŽENJA
.....
A mogu li i svjetovnjaci zajednički njegovati svoj duhovni život? Mogu. Stoga se i mnogi laici udružuju u manje ili veće vjerske zajednice. Tako nastaju raznovrsna vjerska udruženja. Neka od njih su izravno usmjerena radu na osobnom kršćanskom usavršavanju, a neka samo neizravno imajući za glavni cilj određeno vjersko ili humano dobro. Veći dio tih spontanih ih organiziranih zajednica stavljaju sebi u zadatak i nutarnju izgradnju članova i vanjsko apostolsko djelovanje.
Još iz srednjeg vijeka imamo razne bratovštine, treće redove i druga pobožna udruženja. U prošlom i našem stoljeću razvile su se mnoge organizirane vjerske formacije s raznim religiozno-etičkim ciljevima (čisto vjerskim, apostolskim, misionarskim, karitativnim, socijalnim i kulturnim). Među njima se ističu Katolička Akcija, svjetovni instituti i razni vjerski pokreti. Ovi pokreti obično nisu strogo organizirani, a okupljaju se oko jedne ideje ili jedne jake ličnosti. Ako niču spontano, bez ustrojbe i pravila, zovu se spontane ili neformalne grupe (bazne grupe), a kad imaju određena pravila okupljanja i ponašanja formalne grupe. Takvi pokreti i skupine razvijaju svoju vlastitu duhovnost i posebne oblike pobožnosti. Većina teže tome da se rašire u šire saveze.
Kad pojedini pokreti ili grupacije postignu velike razmjere i duže trajanje, dobivaju sve više "institucionalne" konture, a sve više gube na prvotnoj karizmatičnosti. Katkada među tzv. "karizmatičarima" i crkvenim strukturama može doći do trenja i napetosti, a nekad se to zbiva i među njima samima.
Uz apostolske ciljeve većina novih katoličkih pokreta i skupina insistira na duhovnom životu, molitvi, vjerskom iskustvu i osobnom obraćenju. Zajedničke su im crte: laičnost, demokratičnost (među članovima, ali ne za lidera), zajedničarstvo, vjersko iskustvo, osobni doživljaj, fideizam i radikalizam. Neki prenaglašavaju samo jedan vid duhovnosti ili vjere, a neki imaju svoju vlastitu ekleziologiju. Jedni se okreću više prema nutarnjem životu, a drugi vole vanjsku akciju i angažiranje u svijetu.
Vjerske skupine su plod pluralizma i žive svijesti naroda Božjega. Imaju izvorište u duhovnim potrebama današnjeg čovjeka i u Duhu koji "puše gdje hoće". Njihovo mnoštvo i raznolikost svjedoče o mladenačkoj i bujnoj vitalnosti Crkve. Među nama su poznate crkvene skupine: Legio Mariae, Schonstattski pokret, mali tečaj, fololarini, duhovnjaci (krivo nazvani karizmatičari), neokatekumeni, vikendaši i razne molitvene skupine. Svojim apostolskim, karitativnim, liturgijskim i molitvenim inicijativama mogu doprinijeti veliki udio u izgradnji otajstvenog Tijela. Neki u njima čak vide i jedinu mogućnost preporoda crkvenog života. Veliku da, ali jedinu ne. Slične skupine su naime izložene opasnostima zatvaranja u sebe, izoliranja od ostalog vjernog puka, grupaštva, sektaštva, međusobnog rivalstva i kulta ličnosti njihovih vođa.
.................
PRIJATELJSTVA
......
Prijateljstvo je dobra i korisna stvar. Pače i sveta ako se zasniva na Božjoj ljubavi i službi međusobnom duhovnom dobru. U vjernom prijatelju ili prijateljici nalazimo pomoćnika, savjetnika, tješitelja brata ili sestru. Stoga i sv. Pismo hvali pravo prijateljstvo.
Dobar prijatelj je izvrstan oslonac u
duhovnom životu. Prijateljsko nas čuvstvo potiče da svom prijatelju/ici budemo na poticaj u vjerskom i ćudorednom životu. Jednako je pobudno i za nas da se ugledamo u primjerne i plemenite čine svog prijatelja. Kršćanske prijatelje još bolje ujedinjuje iskrena vjera i zajednička molitva.
U sjemeništu i samostanu svi su članovi jedan drugome prijatelji. Tamo nema mjesta posebnim prijateljstvima, jer ona kvare opće prijateljstvo. Zbog njih se zajednice razjedinjuju, rasparčavaju i raspadaju. Takva prijateljstva mogu nastati iz nezdravih motiva: zbog nečije ugodne vanjštine, ljepote, istog porijekla ili zavičajnosti. Očituju se posebnim izrazima ili znakovima simpatije koji mogu imati i sjetilni prizvuk. Veoma su opasna jer smućuju dušu, rastresaju molitvu, slabe pažnju i marljivost u nauku, potiču na nečiste misli, rađaju zavist i ljubomoru te odvraćaju od svete ljubavi. Posebna prijateljstva, osobito sjetilne naravi, veoma se štetno odrazuju na krepost pojedinaca kao i na opću stegu i slogu.
Nezdrave simpatije treba spriječiti u samom zametku: - "Principiis obsta!", savjetovao je poganin Ovidije ("De remediis amoris")... - nemoj niti misliti na onu osobu koja ti je izvor napasti... - nikada joj i ničim nemoj pokazati svoju posebnu naklonost... - zadubi se u svoj posao i ne stoj besposlen... - odmah ispovijedi možebitne pogreške... - moli s uvjerenjem: "Isuse, ti si moja jedina ljubav!"
............…
POZNANSTVA
.........
Redovnica ne može imati posebnih prijateljskih veza ni u samostanu ni u svijetu.
Ne u s a m o s t a n u, jer su joj sve sestre jednako drage, svima je jednako dobra i uslužna i znade da bi posebna prijateljstva stvorila u zavodu neslogu, zavist i nered.
Ne u svijetu: jer je svoje srce darovala Bogu, svoj rad i sposobnosti družbi i Crkvi, a svoje veze sa vanjskim svijetom potpuno podredila redovničkim pravilima. Isto vrijedi i za sve redovnike, s malim ublaženjem u posljednjoj točki za one koji su zaposleni u pastvi. Svećenički i redovnički pripravnici još nisu zreli za pravo duhovno prijateljstvo.
Ipak se često događa da redovnici i redovnice moraju imati poznanstva i društvene veze i izvan svoje kuće. Na to ih sile u prvom redu apostolski razlozi: župnik, kapelan, kateheta, propovjednik, ispovjednik, sakristijan/ka, orguljaš/ica, pjevač/ica, zborovođa i sl. Nekada ih na to sili njihova služba: starješina/ca, ekonom/a, vratar/ica, posao u svijetu i sl. U vezu s ljudima nas također dovodi i kršćanska ljubav i milosrđe: pomaganje siromaha, njegovanje bolesnika, odgoj i pouka mladeži itd.
Općeći sa vanjskim svijetom svećenik, redovnik/ca kao i njihovi kandidati/ce mogu učiniti mnogo dobra, ali, nažalost, i mnogo zla, te naškoditi sebi i drugima. Vjernike sablažnjuju ako ovi u njima ne nađu onu dobrotu, pobožnost i čistoću koju s pravom očekuju od svih crkvenih osoba. Sebi škode ako se dadu povući zlim primjerima svijeta. Osim toga vanjski rad previše rastresa, obuzima dušu svjetovnim brigama, stavlja u bližu grješnu prigodu, nameće sumnjiva prijateljstva, čini da se gaze pravila te zapušta molitvu, razmatranje i ostale pobožne vježbe.
Upute:
1.Uvijek i svuda dajmo prednost duhovnim vrednotama. Bog i duša prije svega!
2.Budimo svima dobri, pa i najgorim neprijateljima vjere.
3.Obraćajmo manje riječima a više dobrim djelima i primjerom.
4.Vladajmo se ponizno, odijevajmo skromno, ne tražimo posebno štovanje (naslovi "časna sestra","velečasni", velepoštovani", da i ne spominjemo one više titule, nisu nam dani zato da očekujemo od vjernika neke počasti, nego da imamo pred očima časnost i veličinu svoga poziva).
*(Uostalom, bilo bi vrijeme da se odreknemo svih titula i počasti, kako su to već učinili mnogi biskupi. Dovoljno je - i najljepše - da se međusobno nazivamo braćom i sestrama, a od vjernika očekujemo najumjesniji od svih naslova "oče". I ništa više).*
5.Nikada se tužiti na subraću, susestre i poglavare. Nama će to biti mala utjeha, a svjetovnjacima velika smutnja.
6.Drži na pameti: mogu dati drugome samo ono što sam prije imam. Ako sam duhovno prazan, ne mogu nikoga obogatiti.
Ukratko: sva naša prijateljstva moraju biti sveta prijateljstva, a sva naša poznanstva sveta poznanstva.
*Premda župa nije de jure divino niti je bitna struktura Crkve, ona je apsolutno potrebna za njezin ostanak).*
.
.................
ŽUPA
................
Ima jedan oblik crkvenog zajedništva koji zaslužuje našu posebnu pažnju. To je župa kojoj pripadamo. Svaki naime katolik pripada nekoj mjesnoj crkvenoj zajednici što se zove župa. Utjelovljenje u Krista i Crkvu se zbiva obično u rodnoj župi preko sakramenta krsta. Na krsnom je zdencu započeo kršćaninov vjerski i duhovni život, a u župnoj liturgiji se rascvao. Promjenom mjesta boravka mijenjamo i župu, ali se javni život kršćanina/ke uvijek odvija u okvirima neke župe. Naša vjera i duhovna čvrstoća imaju najbolji oslonac u župnoj zajednici.
Preko moje župe sam povezan i sa svojom zavičajnom crkvom - biskupijom. Biskupijski nadpastir nas sve utemeljuje u apostolsku i opću Crkvu čitavog svijeta. Kako se opća Crkva lokalizira u zavičajnoj crkvi- biskupiji, tako se ova lokalizira u mjesnoj crkvi-župi. Na taj način preko moje domaće crkve stojim u vezi s crkvom mojeg zavičaja i naroda te s Katoličkom Crkvom čitave ekumene. Kršćanin nije pustinjak nego zajedničar.
"U župnoj crkvi sakuplja se svake nedjelje i blagdana čitava župna zajednica i prikazuje se misna žrtva za svakoga od nas (to je "župna misa"). U krsnoj župi sam primio dar vjere, postao Božjim djetetom, udom Kristova otajstvenog tijela, članom Crkve.
U njoj sam proživio sreću djetinjstva, napajao se tolikim svetim otajstvima i postavio temelje svome kršćanskom životu. Tamo se čuvaju matice u kojima su imena mojih pređa i moje vlastito ime. U njima je upisana moja krvna obitelj, sva moja rodbina, cijela moja župna zajednica, a tu će se ubilježiti i moje potomstvo. Po župi produžujem svoj crkveni i kršćanski život za vječna pokoljenja".
"Kao zajednica kršćana župa označuje sabiranje, uvjet je i medium sabiranja (ekklesia). Ona sabire narod Božji u jedno tijelo, pruža mu isti ideal (vjeru), istu ljubav (dvije u jednoj), isto pravilo djelovanja (moral), iste svete tajne (sakramenti), isti dom (crkva), isti stol (oltar) i zajedničkog domaćina (župnik). Župa je mjesto sabiranja i jedinstva, bratske sloge i zajedničkog kršćanskog djela".
"Dobar župljanin nije običan pasivni član župne općine. On ne smije biti samo uživalac župnih dobara, promatrač, kritikant ili 'outsider' na rubu zbivanja. On je ne samo primalac nego i davalac, aktivist, stvaralac i faktor rasta svoje mjesne crkve. Ukratko, on je apostol". Stoga se - pripadao bilo kojem staležu, narodu, duhovnom pokretu, redu ili grupi - posvećujem i usavršujem ne mimo moje župe, nego upravo preko nje. U mojoj župnoj zajednici moram tražiti nadahnuće za svoja vjerska iskustva, potporu za apostolski rad i oslonac za duhovni napredak.
................
ZVANJE
.....................
Svi smo od Boga pozvani na savršenost: "Budite savršeni..." (što uključuje poziv na vjeru, poziv u Crkvu, poziv na život djeteta Božjega, na nasljedovanje Krista, na rad u vinogradu Gospodnjem). Prema tome svi imamo "poziv" ili "zvanje" na svetost (vocatio remota, njem. Ruf, opći poziv na svetost). 0 njemu smo već govorili kao o dužnosti težnje za savršenstvom.
No Bog nas ne zove samo općenitim pozivom. On je svakome čovjeku povjerio neku misiju i zacrtao njegov životni put, tj. način odaziva glasu Očevu. Predvidio je svakome pojedincu odgovarajuće sposobnosti, sklonosti, uvjete i životne prilike koje će mu olakotiti puni odaziv. Konkretni način življenja, položaj u društvu i posao koji netko vrši običavaju se također nazivati riječju "zvanje". Ako se obraća pažnja više vanjskom položaju čovjeka u društvu, njegovoj socijalnoj funkciji i stalnom zanimanju, dotično poslu koji obavlja, zvanje se zove još i "stalež" (status, Beruf).
.........
STALEŽ
..........
Uglavnom se mogu razlikovati dvije grupe staleža: svjetovni, ako nemaju izrazito religiozne svrhe, i crkveni, koji stoje u službi vjere i Crkve. Svjetovni ili prirodni staleži se dijele po naravi (muško, žensko), po dobi (dijete, mladić ili djevojka, muž ili žena, starac-ica), rođenju (plemić, pučanin), miljeu (građanin, seljak, varošanin), braku (oženjen, neoženjen, udovac-ca) i zanimanju (radnik, zemljoradnik, intelektualac, mornar, činovnik i si.). Crkveni staleži imaju dvije osnovne podvrste: k l e r i č k i, koji počiva na sakramentu sv. reda, i laički (svi ostali vjernici-kršćani) koji se temelji na sakramentima krsta i krizme. Unutar kleričkog i laičkog staleža razvio se je tokom vremena jedan posebni tip života, koji ujedinjuje klerike i laike, a nosi također ime staleža, ali se ne temelji ni najednom posebnom sakramentu, već na zavjetima.
To je redovnički stalež ili -zbog svoje glavne zadaće - nazvan još i "stalež savršenstva".
Svakome je čovjeku dužnost da prihvati neko životno zanimanje, za koje osjeća sklonosti i Očev poziv, jer bi se inače ogriješio o svoje zvanje, roditelje i društvo koje gaje odgojilo. No isto tako bi bila velika pogreška - koja bi se osvetila i pozvanome i društvu - kada bi se netko posvetio zvanju na koje nije pozvan i za koje nema odgovarajućih sposobnosti. Svako zvanje vuče svoje korijenje iz osobnih sklonosti i sposobnosti pojedinaca. No, bilo kakove da su te sklonosti ili zanimanja, njihovo konačno opravdanje leži u zadaći osobnoga usavršavanja kršćanina po ispravnom odazivu glasu Božjemu.
Premda nas pripadnost nekom staležu čini društveno korisnima te nam osigurava materijalno uzdržavanje života i obitelji koja nam je na brizi, najdublji smisao postojanja staleža stoji u tome da svaki čovjek ima široku mogućnost punoga razvijanja svoje ličnosti u službi Očevoj.
Biti savršeni ljudi i sveta djeca Božja - eto svrhe našega staleža u koji smo od Boga pozvani.
Svaki dakle stalež dolazi od Boga i vodi Bogu. Nema nijednoga, pa ni najprezrenijega, u kojemu se kršćanin ne bi mogao posvetiti. Stvarno, katolički sveci su pripadali najraznovrsnijim staležima. Svaki je svetac nalazio u svome poslu i svoje zvanje na svetost. Pripadnicima svih staleža Bog daje dovoljno djelatnih milosti za savršeno vršenje staleških dužnosti i životno posvećenje (to su "staleške milosti", gratiae status).
Vršenje staleških dužnosti je osnovni uvjet askeze. Pošteni rad, bez obzira je li intelektualni ili manualni, ugledan ili neugledan, više ili manje unosan, priznat ili nepriznat od ljudi, stvara mnoge materijalne, ekonomske ili duhovne vrednote i diže nas na čast suradnika u stvarateljskom djelu Božjem. K tome nas izgrađuje, oplemenjuje i usavršava. U svakoj profesiji možemo otkriti ne samo njezino ekonomsko i socijalno opravdanje, nego još više duhovni i religiozni smisao.
Svako je zvanje - kršćanski shvaćeno i vršeno - dobro, pa zato Apostol savjetuje Korinćanima: "Svatko neka ostane u svome staležu u koji je pozvan" (1.7, 20).
...............
Sv. ZVANJE
............
Prema tome po sebi nije važno koji ćemo posao obavljati i kojem ćemo staležu pripadati. Ne posvećuje čovjeka samo zvanje ili stalež, već način kako obavlja svoj posao. Dakako, uzet ćemo u obzir svoje duševne i tjelesne sposobnosti, naklonosti, želje roditelja i potrebe obitelji, realne mogućnosti, pa slobodno i ekonomsku korist, ali odlučnu ulogu u biranju zvanja mora odigrati briga za spas i svetost duše, tj. skrb oko najvjernije službe Bogu, i to na najbolji način. Onaj će stalež biti za me n a j b o l j i, u kojem ću se najviše približiti svome Uzoru te najviše dobra učiniti duši bližnjega i svojoj vlastitoj.
U tu svrhu nas je nebeski Otac pozvao u Katol. Crkvu (baptismum = prima vocatio!) i stavio nam na raspolaganje dva najprikladnija staleža - svećenički i redovnički. Pače za ove staleže Bog šalje odabranima posebne pozive - nekada izravne a nekada i neizravne - daje im "sv. zvanje" (vocatio proxima, specialis, u Bibliji klesis, Berufung). To je zvanje u najužem smislu.
.
Bog nas osobno zove, a mi mu se praktično odazivamo, i to na trajan način. "Po samom kršćanskom pozivu i krsnom posvećenju u onima koje je odabrao Otac preko Krista rađa se posebni poziv na savršenstvo, na bolje nasljedovanje života Kristova... Ovaj poziv posvećuje Bogu izabrane s dvostrukog naslova: po milosti, koja povećava i usavršava krsnu svetost, i po daru posebnoga zvanja, što nam se slobodno dariva u svrhu nasljedovanja Kristova" . Sv. Pavao izjednačuje zvanje i svetost (Rim 1, 6; I Kor 1, 2).
Božji poziv ne mora biti zamjetljiv sjetilima. Prepoznajemo ga u glasu savjesti, u iskrenoj težnji za savršenstvom, pravoj nakani da ga postignemo, u prikladnim tjelesnim (zdravlje, izdržljivost), duševnim (zdrav um, normalna duševnost, primjereno znanje) i moralnim (ljubav prema Bogu i bližnjemu, čisto srce, odgojen karakter, ćudoredan život) sposobnostima (to nazivaju još i nutarnjim znakovima zvanja, vocatio interna). Odobrenjem duhovnika, pozivom biskupa ili prihvaćanjem redovničkih starješina nakon izvršenog novicijata, potvrđuje se pravo zvanje (v. externa).
.
*(Svećeničko zvanje je uvijek milosni poziv, djelatna milost, karizma. Definiciju zvanja (malko predugu) s njegovim elementima i znakovima možeš naći u doktorskoj radnji o. Š. Sipica - Problematika svećeničkog i redovničkog zvanja, Makarska 1965, str. 55)*
,
Roditelji nemaju pravo ni nametati ni sprečavati duhovno zvanje - kao ni zvanje uopće -svojoj djeci, a još manje netko drugi, jer svatko ima pravo na slobodni izbor zvanja. Crkva kažnjava izopćenjem sve one koji nekoga silom nagone u crkveni stalež. "Svaki je čovjek dužan da odabere onaj životni oblik koji će za njega značiti put k savršenstvu" .
Onaj koji osjeti u svome srcu poziv u duhovni stalež počašćen je vanrednom Božjom ljubavlju i predodređen na posebnu službu Bogu u svetosti. Dužan je da se odazove glasu Gospodnjem, inače stavlja u opasnost svoje spasenje i pogotovo posvećenje, te mrsi planove Providnosti. Ne može se bez krivnje i ozbiljne odgovornosti u savjesti oglušiti sv. pozivu.
O. Šipić to ovako precizira (s čime se potpuno slažemo): "Po sebi je savršenije slijedu Božji poziv za svećenički i redovnički stalež, a radi raznih okolnosti (per accidens) može biti grijeh ako se odbije taj poziv, odnosno ako ga se ne slijedi".
Posljedice ne-odaziva su redovito kobne: nemir savjesti, nezadovoljstvo u životu, pomanjkanje blagoslova Božjega, vremenite nedaće, a često i vječna propast. Jednom primljenu milost zvanja treba znati i očuvati. Zvanje je nježna biljka i traži veliku njegu. Mlakim odazivom ili nemarom mnogi su je proigrali zauvijek. Da ne bi upropastili svoje zvanje, dužnost nam je da ga čuvamo od zapreka (naše strasti, loši drugovi, pokvareni svijet, sotona, možda i neuviđavna rodbina) i uzgajamo pozitivnim sredstvima: "djela pobožnosti (molitva, razmatranje, duhovne vježbe i slušanje duhovnih nagovora), sakramenti (ispovijed i pričest), poslušnost i iskrenost ispovjedniku, duhovnom vođi i odgojiteljima, te vršenje stege u odgojnim zavodima".
.......…………....
"STALEŽ SAVRŠENOSTI"
............
U Crkvi je stalež savršenosti u prvome redu svećenički stalež (status perfectionis exercendae seu communicandae). Pretpostavlja se da nitko nije pripušten sv. redovima bez dovoljne savršenosti, ali svećeničko djelovanje počiva potpuno na objektivnoj svetosti reda i Crkve (ex op. operato i ex op. operantis Eccl.), a ne na subjektivnoj svetosti samog svećenika. Tim više što je svećeništvo ustanovljeno ne za osobno dobro njegova nosioca, već za opću korist vjernika.
Njegova bit je objektivnog karaktera: posredništvo, apostolat, duhovno očinstvo i posvećivanje drugih. Premda je glavna svrha redovnika posvećivanje sebe, "ipak se traži veća svetost života za realiziranje svećeničkog zvanja nego za realiziranje redovničkog zvanja" .
No sveti Bog ne zove na savršenost jedino svećenike, već i laike, tj. one kršćane koji nemaju sv. reda. Svi oni, bilo muškarci bilo žene, koje se odazovu Božjem pozivu na svetost preko vršenja evanđ. savjeta, udruženi u posebne zajednice od Crkve odobrene, zovu se redovnici ili redovnice i sačinjavaju redovnički stalež. (Dakako da i svećenici mogu postati redovnicima i obratno).
.
Sve redovničke družbe skupa nazivale su se staležom savršenosti (status perfectionis acquirendae). Time se nije željelo reći da su svi pripadnici tog staleža samim time i savršeni, nego daje glavna zadaća njihova života i glavna svrha stupanja u red upravo težnja za savršenošću. Svetost je naime moguća i izvan "staleža savršenosti", kao što je, nažalost, nesavršenost moguća i unutar staleža savršenosti. No ovo je bitno: stalež savršenosti traži takav "trajni način života koji po sebi navodi i potiče čovjeka na osobnu savršenost".
Crkveni redovi odvijaju svoju djelatnost uglavnom u tri osnovna oblika. Premda naime svi imaju isti zajednički cilj - posvećenje svojih članova -opet svaki red ima svoju specifičnu zadaću, koja mu služi kao glavno sredstvo u posvećivanju njegovih članova. Tako imamo:
1-aktivne redove koji, pored nutarnje izgradnje vlastitih redovnika, svoje djelovanje usmjeruju prema dobru bližnjega i Crkve, i to pretežno po vanjskim akcijama (viteški, bolničarski, misionarski i školski redovi, trećoredci, razni suvremeni "svjetovni instituti" i si.). Zbog svojevrsnosti njihova posla redovnici aktivnih družbi većinom borave i rade izvan samostana.
2-Oni samostanci/ke koji se potpuno povlače iz vanjskoga svijeta - a takvi su većinom stariji redovi - i njegujući samo nutarnji život nastoje se potpuno posvetiti molitvi, razmatranju, bogoštovlju, studiju i askezi, odabiru tzv. kontemplativne redove, (monasi: bazilijnci-ke, benediktinci/ke, kartuzijanci, trapisti, karmelićani/ke, klarise i sl.).
3-Postoje također redovi u kojima se aktivni i kontemplativni život skadno ujedinjuje te se odvija na nutarnjem i vanjskom području. Kod njih se apostolat shvaća kao dužnost i kao plod duhovnog života i revnosti za spasom duša. (Nemaju posebnog imena, a njima pripadaju: franjevci svih struja, dominikanci, isusovci, salezijanci, uršulinke, milosrdnice, kćeri Božje ljubavi, službenice, služavke, križance i većina modernih redova i družbi).
Koji je o ovih tipova najbolji? To nije lako reći, jer svaki ima svoje prednosti i svaki je Crkvi potrebit, Sv. Toma daje prednost posljednjem tipu, gdje se kombinira akcija i kontemplacija. Koji put je "čista kontemplacija" i "bijeg od svijeta" (povučenost od javnog života, pustinjaštvo, monaštvo) zapravo samo pobožna forma egoizma i kukavičluka, lagani način da se izmaknemo dužnostima apostolata i bratske ljubavi. Isto tako i pretjerani aktivizam može odražavati nutarnju prazninu, navezanost na zemlju i posvjetovnjačenje duha. I ovdje se "extremi dodiruju".
Redovnički kandidat/ica, u dogovoru sa svojim duhovnim vođom, potaknut čistom nakanom, opredijelit će se za onaj red u koji osjeća da ga Bog zove i prema kojemu ima najviše sklonosti uz odgovarajuće sposobnosti.
-----------
ZAVJETI
------
Glavne značajke redovničkog staleža jesu:
a) novačenje pomlatka koji se, nakon kušnje, slobodno odlučuje za savršeni način života u izabranom redu ili družbi (čemu služe kandidature, postulati, juvenati, klerikati, novicijati),
b) svečano obavezivanje na redovničku ustrajnost i kreposti (polaganje zavjeta),
c) zajednički način života i međusobno poticanje u svetosti (vita communis, samostan, redovnička organizacija),
d) točno određene obaveze svih članova (pravila) i konačno
e) odobrenje Crkve, jer je redovništvo ustanova crkvenoga prava.
…Svi su navedeni elementi vrlo važni, ali mi ćemo se osvrnuti samo na polaganje zavjeta. 0 sadržaju zavjeta ćemo govoriti kasnije, a sada samo par riječi o njihovu polaganju ili "zavjetovanju". Redovničko zavjetovan j e (professio religiosa) je čvrsto obećanje Bogu da ćemo vršiti evanđ. savjete u jednom crkvenom redu ili družbi. To je posebno predanje i posvećenje svoje osobe Bogu, potpuno sebedarje, i radikalno izvršavanje krsnoga zavjeta.
Ovo obećanje, Bogu dano, veže nas pod smrtni grijeh te njegovo neispunjavanje spada u svetogrđe, pošto gazi krepost religioznosti. Stoga mora biti učinjeno promišljeno i slobodno.
Po svome obliku zavjeti mogu biti privatni i javni, privremeni i vječni. Redovnički se zavjeti polažu najprije na neko određeno vrijeme (privremeni), a kad je u tom periodu redovnik iskušao svoje snage, onda se obavezuje za čitav život (vječni zavjeti).
Zavjetovanje nije valjano ako je učinjeno prisilno, u strahu ili neznanju. Premda je kršenje zavjeta po sebi teški grijeh, može biti i lakim ako je učinjeno poslusvjesno i u neznatnoj stvari.
Nisu redovnici, ali žive stilom života veoma bližim redovništvu, oni vjerski udruženi laici koji se posvema posvećuju kraljevstvu Božjemu u svjetovnim institutima, u društvima apostolskog života i redu djevica ili pak žive osamljeni kao pustinjaci. I oni su po novom Codexu pripadnici "posvećenog života" te ozbiljno teže ostvarivanju evanđeoskih savjeta.
.
............
SVJETOVNI INSTITUTI
......................
U posljednje vrijeme se u krilu Crkve razvija posebna forma kršćanskog života, nazvana "svjetovni instituti" (instituta saecularia). Zovu se "institutima" da se naglasi njihova organiziranost. Imaju pridjev "svjetovni" da se istakne kako njihovi članovi žive i rade u svijetu, a ne u samostanima, oni su potpuni laici.
Prvi pokušaji u tom smjeru su učinjeni još za francuske revolucije, (o. de Cloriviere + 1820), jer su tako tražile ondašnje prilike. Svjetovni instituti su se naglo razvili u našem stoljeću, naročito iza posljednjega rata. Dosada ih ima preko 300. Samo manji dio ih je već dobio crkveno odobrenje (od biskupa ili sv. Stolice), a ostali su još u stadiju probe. Najpoznatiji su: paolisti (Rim), pradisti (Lyon), operarios (Madrid), Opus Dei (Rim), misonarke (Milano), terezijanke (Madrid), putnice (Beč), radnice (Pariz) itd.
Svjetovni instituti su ustanova Bogu posvećenog života, čiji članovi kao kršćani žive u svijetu, teže za osobnim savršenstvom i posvetom svijeta u kojemu žive. Oni traže svetost u apostolatu. Članovi instituta imaju također vrijeme priprave i kušnje, te polažu zavjete. Puno kršćansko savršenstvo je također i njihov ideal, ali prilagođen suvremenim prilikama i potrebama Crkve. Ne žive zajedničkim životom, ali se povremeno sakupljaju u kući matici radi duhovne izgradnje. Ne nose redovničko odijelo, na vanjski način se ne razlikuju od ostalih vjernika, a svoje građansko zanimanje obavljaju u svijetu. Smiono zalaze u najopasnije ambijente iz vrhunaravnih motiva. Djeluju apostolski preko riječi, rada, primjera i djela milosrđa. Nastoje da budu svjetlo, sol i kvasac svijeta.
II Vatikanski koncil im je postavio (u dekretu "Perfectae caritatis") slijedeće temeljne zasade: - nisu redovnički instituti (non sunt instituta religiosa), - evanđeoske savjeti vrše u svijetu (in saeculo),-služe za posvetu muškima i ženskima, klericima i laicima, - treba da budu kvasac svijetu (fermentum in mundo) te tako i u svijetu i za svijet vrše svoj apostolat (njihova svjetovna misija je naglašena: in saeculo ac veluti ex saeculo), - ne smiju zanemariti svoju duhovnu izgradnju, - stoje pod kontrolom Crkve.
Prvi put su odobreni od Pia XII, dne 2. II 1947.
.............
RAD I RED
.................
Bog nas nije stvorio samcima i samotnjacima. Postavio nas je u jedan ljudski svijet, u jedan određeni narod, u našu vjersku zajednicu, u ovo naše društvo, u sasvim konkretnu sredinu.
Mi putujemo k našem Stvoritelju upravo kroz tu okolinu, to društvo, tu Crkvu taj narod i svijet u kojemu živimo. Bog želi da posvećujući sebe ujedno posvećujemo i svoju okolinu. Pred Bogom smo i za nju odgovorni. To je apostolska dužnost i kršćansko poslanje svakoga katolika.
...........
STVARALAČKA SAMOĆA
........
Sredina u kojoj živimo i zajednica kojoj pripadamo mogu nam biti i poticaj i pomoć u duhovnom životu. No, nažalost, isto tako nam mogu biti zapreka i spoticaj na putu svetosti. Stoga za nekoga i za neko vrijeme samoća je sigurna kršćanska oaza mira. Mnogi su se sveti ljudi povlačili u pustinje, zabitna mjesta, samostane ili samotne ćelije. Njihovo je iskustvo glasilo: "O beata solitudo, o sola beatitudo!" Tamo su se povlačili da umaknu napastima svijeta, da mogu u miru razmatrati i moliti te da se u punoj sabranosti potpuno posvete Bogu.
Samoća je raj za kontemplativne i stvaralačke duhove. U tišini najbolje sazrijevaju misaone i pobožne duše te jake ličnosti.
Ipak samoća nije za svakoga mjesto duhovnog obogaćenja. Najprije stoga što je čovjek društveno biće. Ono se rada u društvu, živi od njega i za njega. Zatim ne mogu poći u osamu oni koji imaju društvena zvanja ili provode obiteljski način života.
Samoća nije za onoga koji ima izrazito društvenu narav, kao ni za one što se boje osamljenosti i suočavanja sa samim sobom. Postoje plitke duše koje plaši jeza i dubina osame, nisu sposobne samostalno bivovati. Griješe i svi oni koji odlaze u pustinju ili samostan samo zato da bi izbjegli napasti "grješnoga" svijeta. Čovjek nosi sobom svuda svoju vlastitu požudu i osobne slaboće. A i u osami ga čeka zasigurno pakleni napasnik. Samoću treba tražiti samo iz pozitivnih motiva. Kršćanin i asketa nije nikakav bjegunac.
Najvažnija stvar je da se u samoći ostane kreativan. Jedino stvaralački rad sprječava da okolna pustinja ne osvoji dušu. Osama rrtože značiti vanjsku, ali nikada i nutarnju pustoš. Eremitova ćelija nije grobnica, nego duhovna košnica. Stoga se samotnjak mora posvetiti intenzivnom duševnom i tjelesnom radu. Fizički rad će samotniku podržavati zdrav duh koji će se onda moći posvetiti razmatranju, molitvi, studiju i stvaralaštvu.
.........
RAD I RADIŠNOST
...............
Bilo da se čovjek nalazi u društvu, bilo da živi sam, kako smo vidjeli, on svoje vrijeme mora ispuniti radom. Jalova osama ubija, a stvaralačka izgrađuje i obogaćuje. Društveno koristan rad opravdava našu pripadnost društvu. Rad je stvaranje vrednota korisnih i samom radniku i cijeloj zajednici. Neradnik i lijenčina je ne samo parazit i štetočina u odnosu na drugoga, on je dušmanin svoje vlastite osobe, svoje duhovne i tjelesne kondicije. Rad je golema osobna, moralna, kulturna i ekonomska vrijednost, a radišnost kršćanska krepost. Pomoću rada čovjek gospodari sobom i prirodom.
Rad je također i religiozna vrednota. Posebno kršćanin mora znati cijeniti vrijednost rada. Po njemu je čovjek sustvaratelj i suradnik Božji u djelu stvaranja svijeta. Samo zato je Stvoritelj osmi dan "počinuo" da bi čovjek mogao sam nastaviti započeto djelo Božje. Jedino svojim radom čovjek može osigurati svoj opstanak na ovoj planeti. Teologija rada nas uči daje svaki posao dobar i koristan, svaki je drag nazaretskom Radniku. Ako ga obavlja iz nadnaravnih motiva i ako ga vrši marljivo, solidno i s ljubavlju, u svakom se poslu kršćanin može posvetiti. Nad svakim ostalim poslom ima prednost duhovni rad na izgradnji vlastite ličnosti, na poboljšanju moralnog stanja čovječanstva i na širenju kraljevstva Božjega . .
*(Duhovni rad uvijek uključuje i tjelesne napore. Čovjek radi dušom i tijelo).*
.
Svaki rad, osobito zajednički, traži umnu inteligenciju, tjelesnu snagu, tehničku vještinu i međuljudsku suradnju. Pored starih radnih vrlina (marljivost, disciplina, urednost, točnost, stručnost) danas se razvijaju i nove radne odlike: solidarnost, socijalnost, ekipnost, informiran ost, komunikativnost, suradnja i sl.
U duhovnom se životu često znade pojaviti neka napetost između rada i molitve. Oni koji rado mole nevoljko se posvećuju vanjskom radu, a strastveni radnici misle da je molitva gubljenje vremena. Molioci u radu vide rastresenost, a aktivisti u molitvi pasivnost. To su predrasude nastale zbog sklonosti pojedinaca.
Duhovni život zahtijeva obje dimenzije: akciju i kontemplaciju. Kako je Božja riječ postala tijelom, tako se i riječ molitve mora utjeloviti djelom. Ora et labora! Za savršenstvo je potrebno oboje: interiorizacija u molitvi i axteriorizacija u akciji. Molitva hrani apostolat, a ovaj stavlja Boga u svaki svoj čin. Kršćanin uvijek ostaje potpuni čovjek, koji u svom životu mora zaposliti sve svoje moći: um i čuvstva (u molitvi), ali i svoju volju (u radu). Nije se dosta moliti, za Boga treba i raditi.
Kako u svemu, i u radu se može pogriješiti. To se događa:
a) ako je rad motiviran sebično,
b) ako se obavlja loše, nesolidno i nemarno,
c) ako se radi pretjerano bez potrebnog počinka,
d) ako u radu ne postoji razuman red.
.............
DNEVNI RED
.....................
Svakom razumnom biću je svojstven i potreban red. "Sapientis est ordi-nare", reče sv. Toma. Na poseban način je red svojstven i koristan onome, koji teži za savršenstvom. Svaki naime nered isključuje savršenost. Ni običan dnevni život nije moguć bez nekog reda, a pogotovo ne duhovni. Na sasvim poseban način pak traži red zajednički život, poimence redovnički (riječ "redovnik-ca", a isto tako i "redenik", dolazi od korijena "red"!). Redovništvo bez reda je besmisao. Red u životu stvara red u duši i obratno.
Stoga među glavna pomagala duhovnog napretka spada i dnevni red.
Red je razumna organizacija vremena, snaga i sredstava za rad. On treba da sadrži posebni i detaljni raspored svih dužnosti, pobožnosti i poslova tokom dana. Dakle, on je točna, puna i pametna raspodjela vremena u jednom danu. Može nam biti određen po starješinama, pravilima ili kućnom redu (zavodi, škole, sjemeništa, samostani i si.) i tada je to službeni dnevni red, koji nas obvezuje u savjesti.
Ako ga sami sebi propisuju lica koja nisu vezana zajedničkim životom, imamo privatni dnevni red.
Kombinirani dnevni red je raspodjela slobodnog vremena sa strane osoba koje već imaju propisan službeni dnevni red.
Dnevni red nam pomaže da bolje iskoristimo svoje vrijeme. Ekonomija vremena spada u osnovnu životnu mudrost. Kaže se "vrijeme je novac". No tom usporedbom je zapravo podcijenjena prava vrijednost vremena. Kršćani znadu: vrijeme je nebo.
Ovim zemaljskim vremenom stičemo vječnost. Neplanskim radom i neurednim životom upropašćujemo i svoje zemaljske kapitale. Neurednjak uludo troši i svoje vrijeme i svoje snage. Zaboravlja i propušta dužnosti, nezna kada što treba obaviti, doživljuje neprijatna iznenađenja, u isti čas mu padaju različiti poslovi, te ne dovršava ni jednoga kako treba, oklijeva u radu i stalno ga prati osjećaj nezadovoljstva i krivnje. Naprotiv, držeći se dnevnoga reda, možemo na vrijeme i dobro posvršiti sve svoje poslove, radimo mirno, odlučno i bez nervoze. Raspoložuje nas ugodni osjećaj izvršene dužnosti.
Dnevni red je odličan lijek protiv dosade, ljenčarenja i grijeha. U slične nevolje upadaju svi oni koji ne znaju unaprijed rasporediti svoje slobodno vrijeme. Već od starine je poznata istina: tko ne zna sam sebi naći posla naći će mu ga đavao. Stoga treba planski i mudro iskoristiti svaki čas svoga - nikada više ponovljivog - života. "Fugit irreparabile tempus", pisalo je na starinskim urama.
Dnevni red posvećuje naš rad, a time i naš život.
Već sama činjenica da hoćemo red daje vrhunaravnu vrijednost našem djelovanju, jer nas stavlja u suglasnost sa vječnim i najmudrijim Redateljem.
Glavna i opća svrha našeg orara treba da bude slava Božja i naše posvećenje po točnom vršenju dužnosti. Izvršenje sebi zadanog i od duhovnika odobrenoga dnevnog reda postaje čin posluha i na taj način kreposnim djelom. Dosljedno provedeni životni red ima i veliku odgojnu vrijednost, učvršćuje naš karakter, čuva nas od ćudljivosti, trenutačnih neraspoloženja i mekuštva. On je najbolja gimnastika volje.
Naš uredni život bolje koristi i bližnjemu. Ne stvaramo nered u njegovu životu, postupamo s ljudima smireno i strpljivo, dajemo im primjer urednosti, a nama ostaje više raspoloživa vremena za apostolat.
Sveci su se posvećivali svetom i planskom upotrebom svoga vremena. Bili su previše mudri da bi mogli rasipati tako dragocjeni dar Božji „Njihov život nije znao za nered.
Želeći ih nasljedovati sve duhovne zajednice traže od svojih članova zajednički kućni dnevni red, a preporučuju im da si sami sastave svoj osobni dnevni red, usklađen onome službenome. Perordinem ad ordines!
Kakav mora biti naš dnevni red?
-Razuman i realan, tj. udešen prema našim mogućnostima i staleškim obvezama. Pretpostavlja poznavanje osobnoga i zajedničkog dobra uz ispravnu procjenu vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Dobro je ispočetka uzeti dnevni red kao pokus. Poslije ćemo ga dotjerati.
-Stalan, to znači nepromjenljiv. Ne smije zavisiti o našem trenutnom raspoloženju i ćefu. Bit će, dakako, nešto drugačiji za blagdane iza radne dane. Pismena forma pojačava njegovu stalnost.
-Prilagodljiv prilikama, a ne krut. U njemu treba da bude predviđeno vrijeme i za nepredviđene slučajeve, za hitne intervencije. Satnica nam ne smije postati Moloh kojemu se sve žrtvuje. Prave i neodgodive ljudske i nadnaravne potrebe stoje iznad svakog plana.
-Vrednovan (hijerarhičan), tj. da u njemu imaju primat vrednije stvari. Nikada naše dnevne dužnosti ne mogu imati sve jednaku važnost, pa se onda dnevni red sastavlja prema skali vrednota. Dužnosti prema Bogu su uvijek na prvome mjestu, a zatim dužnosti zvanja. Nutarnji život treba da ima prednost pred vanjskom akcijom. Jutarnje i večernje satove valja rezervirati vlastitoj duši i osobnoj izgradnji. U našem dnevnom redu mora biti dovoljno mjesta i za potrebe bližnjega.
-Odobren od ispovjednika ili duhovnog vođe. Iskustvo, znanje i dalekovidnost duhovnika će nam izvanredno dobro doći. Nakon njegova odobrenja vršenje dnevnoga reda postaje čin posluha, dakle kreposno i zaslužno djelo. Ako naš dnevni red zadire i u opći život zajednice kojoj pripadamo, onda mu treba odobrenje još i od poglavara.
A kako treba vršiti svoj dnevni red?
-Točno. Ne mijenjati ga bez vrlo važna razloga. Iznimka dolazi u obzir samo .ako ima važniji i hitniji značaj. Momentalno raspoloženje mora uvijek ustupiti pred obavezom dnevnog reda.
-Potpuno, tj. po svim predviđenim točkama. Poneki propust može opravdati jedino bolest, posluh starijemu, nemogućnost ili neka viša sila.
-Kršćanski, to znači čistom nakanom i posvetom svoga reda i rada Bogu. U milosnom i voljnom jedinstvu s Isusom, a njegovo je načelo bilo: "Quae placita sunt ei facio semper".
Ispit savjesti će nam poslužiti kao stroga i trajna kontrola nad izvršavanjem dnevnog reda. Ako ustanovimo kakav prekršaj, potrebita je i sankcija: naknadno izvršiti propuštenu dužnost u dvostrukoj mjeri, neka prikladna pokora i sl.
....
Redovnici-ce i pitomci u zavodima imaju već svoja pravila i propisani kućni dnevni red. Da li je onda i njima potreban posebni dnevni red? Jest! Dakako, najprije se mora točno vršiti službeni dnevni red, a unutar njega - u slobodnim časovima dana i u slobodnim područjima rada - postupa se prema vlastitom dnevnom redu (kombinirani dnevni red), koji mora biti u harmoniji sa službenim. Zvono ne može nikada sasvim ispuniti radni dan dobra redovnika-ce ili klerika, niti mu nadoknaditi glasa savjesti. Naš dnevni red je ono drugo - nutarnje i nečujno -- zvono koje nas pozivlje na savršenstvo i svetost.
"Serva ordinem et ordo servabit te!"