www.tebe-trazim.com

.
"In ipso enim vivimus, movemur et sumus" (Ap. 17,28).
.
Po milosti posvećujućoj Bog stanuje, živi i radi u nama. I to na poseban način - milosnom prisutnošću - koji se bitno razlikuje od Božje sveprisutnosti u ostalim stvorenjima . Postajemo božanskim prebivalištem, nebom ("K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti", Iv. 14, 23). Kako na nebu, tako i u hramu naše duše odvija se život Božanskoga Trojstva.
Otac trajno rađa Sina, oboje pak vječno ujedinjuje nestvorena ljubav Duha Svetoga.
Boraveći u nama Bog nam se dariva kao otac, prijatelj i posvetitelj.
Mi smo mu djeca - stoga imamo pravo moliti "Oče naš" - prijatelji i suradnici - "Ne zovem vas više slugama nego prijateljima" (Iv. 15,15) - te hramovi posvećeni najsvetijom Prisutnošću: "Svet je Božji hram, a taj ste vi" (I Kor. 3, 17). Bog postaje "domaći" u nama, a mi u njemu (Ef. 2,19) sve doklegod ga ljubimo (I Iv. 4,15).
.
Po milosti postajemo "dionici božanske naravi". Iz filozofije znamo daje narav počelo rada. Kakva narav, takvo je i djelovanje: "agere sequitur esse".
Ako je dakle u nama božanska narav, bit će božansko i njezino djelovanje. Tako dolazimo do skoro nevjerojatnog zaključka: dok smo u stanju milosti, dakle dionici božanske naravi, naše djelovanje je uvijek božansko.
Ono što mi radimo, to i Bog radi u nama i s nama. I ne samo to; ako smo pravi "dionici", onda mi radimo i ono što Bog radi. Mi sudjelujemo u radu i životu samoga Boga!
..
SLIKA BOŽJA
------------------
Još prije nego nas je stvorio Bog je odredio svrhu ljudskog života: "Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju" (Gen. 1,26). U ovoj odluci Stvoriteljevoj vidimo uzrok (causa efficiens) i svrhu našeg postanka (causa finalis). Istodobno u njoj možemo uočiti sadržaj (c. materialis), oblik (c. formalis), i uzor (c. exemplaris) našega života.
Stvoreni smo dakle zato da budemo slika Božja. To je najveća i jedina zadaća našeg života. Sličnost s Bogom - tj. nadnaravno savršenstvo - prvi je uzrok i zadnji smisao našeg postojanja .
.
Nažalost ljudi vole biti slika životinjska nego slika Božja (evolucionisti su samo verbalno konstatirali ono što su mnogi milenijima prakticirali), a u najnovije doba nastoje biti čak i kopije svojih mašina (sama riječ "elektronski mozak" je dokaz da se ljudi odriču svoga mozga
Sličnost Bogu ne smijemo shvatiti samo u naravnom značenju riječi. Nije to obična sličnost kojom neko djelo odražava svojstva stvaraoca, kao što čitava priroda nosi u sebi tragove savršenosti svoga Stvoritelja (per modum vestigii = sličnost traga).
Nije to ni ona naravna sličnost Bogu koju posjeduju samo razumni stvorovi (per modum imaginis = sličnost slike) po svojoj osobnosti i duhovnosti, i koja slika - makar često uprljana - ostaje i u najgorem grješniku. To je sasvim posebna i nadnaravna sličnost, svojstvena samo čovjeku od Boga posinjenu i uzdignutu u nadnaravni red milosti (per modum gratiae = milosna sličnost). To je dakle kršćanska savršenost .
Kada Bog od nas traži da budemo savršeni, znači da hoće neka bi mu bili čim više slični. On od nas očekuje najveću moguću sličnost. Čovjek nije samo priroda, on je duhovna osoba po analogiji na božanske Osobe.
Ta sličnost, doduše, ne može biti jednakost. Biti stvor znači biti ograničen. No kad već nije moguća jednakost, naš status djece i prijatelja Božjih traži što veću nadnaravnu sličnost i jedinstvo.
.
Sinovstvo i prijateljstvo su stvarnosti koje ujedinjuju: dijete s ocem, prijatelja s prijateljem. Naše jedinstvo s Bogom je tako prisno da jedino hipostatsko ima prednost. Isusovo jedinstvo s Ocem je naravno i bitno, jer su obojica iste božanske naravi, nužno i od vijeka (syngeneia). Nas pak Otac vuče k sebi nadnaravnim putem, ne nužno nego slobodno, ne od vijeka već u vremenu. No sam Sin kao da želi da hipostatizira naše jedinstvo: "Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno" (Iv. 17,21). Najvjernija slika Božanstva ostvarena u čovječjem liku jest ona ocrtana u pojavi Krista, za kojega je zapisano da je "slika Očeva i odraz njegova bića" (Žid. 1, 3). Stoga je nasljedovanje Krista najbolji način da usavršimo svoju sličnost s Bogom. To je glavni zadatak askeze.

...
Sve što Bog čini za naše posvećenje vlastito je čitavom božanskom Trojstvu. Ipak - slijedeći primjer sv. Pisma i Otaca - običavamo (ope appropriationis) pojedinim osobama pripisivati posebnu ulogu u našem milosnom životu. Tako se nalazimo u odnosu djece prema Ocu, braće prema Sinu, i hramova prema Duhu Svetome.
Darivajući nam svoju milost Bog nam ne saopćava samo svoju Narav (u čemu je jedan), već također i svoju osobnost (u čemu je troj). On u nama živi kao troosobni Bog. Svaka nas božanska Osoba obogaćuje svojom posebnošću, svojom specifičnom personalnošću. I svaka od njih djeluje u našoj duši bogotvorno, tj. svetotvorno.
.
Kad nas sv. Pismo naziva "djecom Božjom", onda misli na očinstvo Prve božanske Osobe, jer nas istodobno zove "braćom Kristovom" (Rim. 8, 29), a nikada sinovima Krista ili Duha Svetoga. Tako shvaća naše posinaštvo i sam Isus: "Polazim mojem Ocu i vašem Ocu" (Iv. 20, 17). Isti Otac, koji od vijeka rađa svoga Jedinca, rađa u vremenu na njegovu sliku i nas kao posvojenće. Priopćavajući nam u vidu milosti svoj život, na neki način nas izjednačuje sa Vječnim Sinom. Prema tome naš odnos prema Bogu Ocu mora biti poput Isusova - potpuno sinovski: pun poštovanja, ljubavi, odanosti, povjerenja, pouzdanja, zahvalnosti i posluha.
.
Katolički bogoslovi na posebni način pripisuju Ocu poziv na svetost, providnost i predestinaciju. Poziv na svetost On upućuje svim ljudima. Posebnom pak providnošću prati sve koji su se odazvali njegovu pozivu, naročito one "odabrane".
Glavna misao našega života mora biti -misao na Oca: nismo razbaštinjeni niti sirote, djeca smo raja, na nebu imamo Oca.
Glavna briga naše askeze mora biti -ugoditi Ocu: odazivajući se njegovu pozivu i ljubavi.
*(Glavna oznaka naše pobožnosti mora biti - sinovska pobožno s t: nikada servilna ili koristoljubiva . "Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac na nebu" (Mt 5,48)!
Vrlo dobra je i posebna pobožnost prvoj Božanskoj Osobi. Nju je prakticirao Gosp. Isus (Iv. 8, 49-50 i drugdje), sv. Pavao (u svojim poslanicama 40 puta slavi Boga Oca), a osobito sv. Crkva, koja skoro sve svoje molitve upućuje Ocu u ime Sina).*
......

.
------------------
Sasvim posebno i odlučno značenje za naš duhovni život ima Druga Božanska Osoba, naš spasitelj Isus Krist. O. Teilhard de Chardin ga je nazvao "točkom omega" svega što postoji, ali je još točniji bio sv.. Ivan koji ga smatra alfom i omegom (Apk. 1, 8 i 17). Ako je dakle Isus početak i svršetak svega, onda je i središte, centar, osovina.- smisao je čitave povijesti - pa i moje osobne.
Presveto Trojstvo je Isusu dodijelilo posebnu i presudnu ulogu u otkupljenju i posvećenju čovječanstva. Samo radi njegovih zasluga Bog nam povraća izgubljenu svetost. Isus kao Bog je tvorni i uzorni uzrok, kao Bogo-čovjek jedino zaslužni i kao čovjek instrumentalni uzrok našega duhovnog života, zbog čega se ovaj zove još "kršćanski" život, tj. život u Kristu, po Kristu i s Kristom. I po slovu svoga imena kršćanin je drugi Krist.
"Povezanost s Kristom, ovisnost o Kristu, podređenost Kristu, služe kao neuklonjiv temelj u izgradnji zgrade kršćanskog savršenstva".
---------
PUT
.
Svoju ulogu u našem životu označio je sam Isus poznatom formulom: "Ja sam put, istina i život" (Iv. 14, 6).
Jest, on je naš put. I to jedini: "Ja sam put... nitko ne dolazi k Ocu nego po meni" (Iv. ib.). Svojim dolaskom na zemlju, svojim utjelovljenjem (missio visibilis) Bog je postao čovjekom da nam pokaže put kako čovjek može postati Bogom. Jedini humanizam koji ima smisla. Najveći ideal koji si čovjek može zamisliti. U Kristu je taj ideal, uzor čovještva i savršenosti. Živi primjer kako se ljudski živi: "Učite se od mene... (Mt. 11, 29). Primjer sam vam dao da kako sam ja učinio vama tako i vi činite" (Iv. 13, 15).
.
Bio je savršen u svemu: djelima, nauci i svojoj uzvišenoj ličnosti: "Tko me od vas može prekoriti za grijeh?" (Iv. 8,46). Slijediti Krista - eto to je bit svetosti! Sjajno je to izrazio Dom Columba Marmion riječima: "Čitav kršćanski život, kao i svaka svetost, svodi se na ovo: biti po milosti ono što je Isus bio po naravi - sin Božji",- upozorava nas sv. Augustin (In Joh. 34).
------------
ISTINA
.
Istina je sušta realnost izrasla iz Božjeg uma i kojoj se mora prilagoditi ljudski um. Krist kao Istina nije samo riječ koja vjerno odrazuje stvarnost, On je stvoriteljska Riječ koja rađa stvarnost. "Sve je po njemu postalo, i bez njega ništa nije postalo od svega što postoji" (Iv. 1, 3). Pošto je naša pamet kratka da dohvati svu stvarnost, osobito onu nadnaravnu, Isus nam dolazi kao naša Istina, koja nam rasvjetljuje razum, otkriva misterije, tumači nedokučivo, primjenjuje općenito. Ono što ostaje nespoznatljivo ljudskom umu Istina nam dariva u obliku vjere, koju crpimo iz divne Isusove nauke. U katoličkoj nauci otkrivamo Krista kao jedinu Istinu. Najstvarniju, najživotniju i najspasonosniju Istinu. Živu objavu vječnoga Boga.
.
Isus nije neka mrtva i apstraktna istina . On je konkretna utjelovljena, živa i životvorna Istina. "Pun je milosti i istine... i od njegove punine svi mi primismo" (1. Iv. 14-16). On je ne samo Riječ istine već i djelo, izvršavanje Istine: "coepit facere et docere" (AA. 1,1). Kristovo djelo je upućeno nama, za naš spas i posvećenje. Stoga je on postao Učitelj istine - i to jedini: "unus Magister vester" (Mt. 13,8)- njezin Prorok i Mučenik. Neustrašivi Svjedok pred narodom i pred vlastima (Iv. 18*, 37). Vječna Mudrost i svjetlo svijeta, "istinito Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka" (Iv. 1,9). Spasitelj očekuje da otvorimo svoje duše svjetlu njegove istine: "Svatko tko je prijatelj istine sluša glas moj". (Iv. 18, 37).
-----------
ŽIVOT
..
Kako po roditeljima dobivamo naravni život, tako po Isusu primamo vrhunaravni: "Došao sam da imaju život u izobilju" (Iv. 10,10). "Ja sam uskrsnuće i život - poučava Isus Martu - Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. Tkogod živi i vjeruje u mene sigurno neće umrijeti" (Iv. 11,25...). Ne samo da od Krista primamo život, mi smo njegov vlastiti život, jedan isti organizam s njime, njegovo Otajstveno Tijelo. U njemu, po njemu i za njega živimo. "Sve je naime stvoreno po njemu i za njega" (Kol. 1,16). On je loza, a mi njezino pruće što vene odrezano od živodajnog trsa (Iv. 15,5).
.
Bez milosnog jedinstva s Isusom nema nadnaravnog života. "Meni je Krist život", svjedoči sv. Pavao (Filip. 1, 21). I svima nama je Krist život. U tolikoj mjeri da se moramo hraniti njegovim tijelom i krvlju, ako želimo živjeti. Euharistija je specijalni sakramenat života: Kristova u nama, našega u Kristu. Dobro su je nazvali "produženim Utjelovljenjem" (Incarnatio continuata), koje započinje na oltaru a završava u našem srcu. Ovaj put se Isus utjelovljuje ne više u krilu Majke, nego u prilikama kruha i u srcu pri-česnika. Toliko mu je stalo do našega života da svoj vlastiti čini sredstvom i hranom našega, uništava svoje euharistijsko tijelo na misi mističkim načinom, a u pričesti fizičkim. U Euharistiji se ostvaruje mistička, fizička i milosna asimilacija našega života s Isusovim.
.
Tajna ove životne asimilacije nije simbolika, nego stvarnost. Mi smo - po riječima Apostola - zaista s Kristom "suživljeni" (Ef. 2. 5), "saumrli"(II Tim. 2,11), "supokopani" i "sauskrsli" (Rim. 6,4), te ćemo konačno s njime skupa sjediti" na nebu (Ef. 2, 6). A to je moguće stoga što smo njemu "utjelovljeni", (incorporati) te tako postali daleko više nego samo ud Kristov (Christi sumus), mi smo on sam (Christus sumus). "Živim, ali ne više ja, već u meni živi Krist" (Gal. 2,20).
Krist je moj život i moj životni program: "Per ipsum et cum ipso..." Po njemu Boga slavim, s njime molim i dobivam nove milosti, u njemu živim, radim i posvećujem se.

SPASITELJ
.
Moje posvećenje ne bi bilo moguće bez otkupljenja. A i to je izveo Gospodin. Dostojanstvom svoje božanske Osobe, veselim posluhom, žarkom ljubavlju, bezbrojnim patnjama i dragovoljnom smrću izvršio je naše otkupljenje.
Njegova krv je bila cijena moga spasenja i njegova smrt uvjet moga života. Uzeo je na sebe grijehe svijeta, postao žrtveno Janje i dao Bogu zadovoljštinu za naše krivice.
Oslobodio nas je od jarma sotone, grijeha, vječne smrti, puti i nesavršenosti: "Krist nas je oslobodio da bi ostali slobodni" (Gal. 5, 1).
U djelu otkupljenja je sudjelovalo i sv. Čovještvo Isusovo kao oruđe s Riječju Božjom bitno sjedinjeno (instrumentum Verbo unitum). Ni jedno drugo oruđe - bilo kako sveto i bilo kada od Boga upotrebljeno - nije tako zaslužno (jer su sve to instrumenta separata) za naš spas kao sv. Tijelo Isusovo.
.
Isusova žrtva na križu bila je izvor - zaslužni izvor - i našeg spasenja i našega posvećenja. Isus je ne samo Spasitelj već i Posvetitelj ljudi.
Kao glava čovječanstva i predstavnik ljudskoga roda, drugi Adam, zaslužio je sve milosti koje dobivamo (gratia Capitis). Zbog njega i od njega ih primamo "secundum mensuram donationis Christi" (Eph. 4,7).
.
Čitavo duhovno blago i sve rijeke milosti imaju u njemu svoje vrelo: "Benedicit nos in omni benedictione spirituali in coelestibus in Christo Jesu" (Eph. 1, 3). Bez zasluga Spasiteljevih danas ne može nitko dobiti nikakvu milost.
S punim pravom bogoslovi nazivaju čitavu ekonomiju milosti "gratia Christi".
Isus nas je otkupio de condigno ex toto rigore justitiae od istočnog i svih ostalih grijeha, povratio nam posvetnu milost s nadnaravnim životom i zaslužio sve djelatne milosti.
.
Svoju posvetiteljsku zadaću Krist vrši i nadalje kao Veliki Svećenik Novoga Zavjeta.
Tu je originalnost njegove misije: on je i svećenik i žrtva istodobno. Sacerdos et Victima. Onaj koji prikazuje i onaj koji se prikazuje za naše duhovno dobro. "Semper vivens ad interpellandum pro nobis " (Heb. 7,25).
Svi ostali svećenici Novoga Zavjeta samo su njegovi zamjenici i sudjeluju u njegovoj svećeničkoj moći i službi. "Unus est enim Deus, unus et mediator Dei et hominum homo Christus Jesus" (I Tim. 2, 5).
On je najsavršeniji svećenik i posrednik, jer ima zajedničko s Bogom svoje božanstvo a s ljudima svoje čovještvo. Krist je naša jedina veza s Bogom. Preko njega i samo u njemu možemo postići savršeno jedinstvo s Ocem.
-----------
BRAT
.
Kad smo rekli da je Isus naš učitelj, spasitelj, posvetitelj, svećenik, kralj, gospodin i sudac, još nismo sve rekli. Krist je i naš brat. Brat po tijelu.
Posjedovao je isto ljudsko tijelo kao i mi, rođeno od žene.
Nazivao se je "sinom čovječjim".
Potomak je Adamov, pače i "novi" te ujedno "posljednji Adam" (I Kor. 15,45). To mu daje pravo da bude Glavom ljudskoga roda.
Kao "prvorođeni" među ljudskom braćom Krist je naš juridički zastupnik pred Bogom.
Pošto ima istu ljudsku narav kao i mi, Krist nam je brat ne samo po tijelu, nego i po duhu: "Po tome poznamo da je Isus u nama i mi u njemu što nam je darovao od svoga Duha" (I Iv. 4,13).
.
Tko pripada Kristovu Tijelu, mora biti prožet i Kristovim Duhom. Samo tom Duhu možemo zahvaliti svoj nadnaravni život: "I posla Bog Duha Sina svoga u naša srca, koji viče: `Abba - oče`!" (Gal. 4, 6). Tako smo postali braćom i po milosti.
Po svojoj božanskoj naravi Isus je "jedinorođeni" Sin, ali po milosti je samo "prvorođeni među mnogom braćom" (Rim. 8, 29). To i on sam priznaje pred Magdalenom: "Idi k mojoj braći i reci im: Polazim mojem Ocu i vašem Ocu". (Iv. 20, 17). U istoj mjeri u kojoj je Isusov Otac i apostolima Otac, utoliko je Brat apostola j naš Brat. Isus nam je dakle brat i po Ocu.
.
Prava braća imaju ne samo zajedničkog oca nego i majku. A nama je Isus brat i po Majci. Rodila gaje ljudska majka kao i nas.
Da bi bila potpuno naša, darovao nam ju je svojom križnom oporukom (Iv. 19,27). Djecom Marijinom, a braćom Isusovom,postali smo onoga časa kad smo bili inkorporirani Otajstvenom Tijelu Kristovu. Blažena Gospa ne može biti samo majka Glave.
Ona je majka čitavoga Tijela, dakle i udova. Isuse, kako li si dobar! Dao si nam i svoj život i Majku svog života. Ima li na svijetu većeg bratimstva?
*("Kroz bratsvo nas svakog pojedinog s Isusom, koji je "the uhivetsal brother" (Paul Hitz), i mi svi kršćani postajemo braćom. On, je vrelo i svrha ljudskog bratimstva).*
----
Za one koji su pozvani na čast svećeništva Krist je rezervirao još jedan oblik svetog bratimstva - bratstvo po "redu Melkisedekovu".
Na sv. krstu su zapravo svi kršćani postali svećenicima u širem značenju riječi: "regale sacerdotium, gens sancta" (I Pet. 2,9). No po sakramentu svećeničkog reda klerici stiču sasvim posebnu solidarnost sa svojim Velikim Svećenikom. Oni na vidljiv način zastupaju pred svijetom svoga nevidljivog Brata.
Snagom Kristova svećeništva posreduju ostaloj braći posvećenje i milost. Da to mogu činiti, moraju biti tješnje povezani s Isusom bratskim svećeničkim vezom. Po funkciji svoga svećeništva apostoli su na poseban način zaslužili naslov "braće" (Iv. 20,17).
Ovo naše bratstvo s Kristom i u Kristu najveći je ponos kršćana. No sva zasluga za ovoliku čast pripada najboljemu Bratu, ne nama.
Krist je postao našim bratom i čovjekom da bi se mi - po riječima sv. Atanazija - "pobožanstvenili" .
Velika je šteta da ova očaravajuća misao o našem bratstvu s Isusom nije dublje prodrla u kršćanska srca. Onda bismo se svi više trudili da mu naličimo i da ga nasljedujemo.

.
Bolji je izraz nasljedovanje (sequela Christi) nego oponašanje (imitatio). Isus nas poziva na nasljedovanje, ne na oponašanje. Je li uopće moguće oponašati Krista?
Krist je naš uzor već samim tim što je"prvorođeni" Brat i ujedno najbolji među svom braćom.
Nebeski Otac nas voli zbog njega i ukoliko njemu sličimo. Kad kršćanska tradicija ističe misao da smo "sinovi po Sinu" (filii in Filio), želi nas upozoriti da, ako smo jednom postali djecom Božjom po Kristu (Ef. 1, 5), to možemo ostati samo na taj način da se s njime poistovjetimo. Mislima, riječima i djelima.
To je Sin koji je Ocu najbolje ugodio (Mt. 3, 17; 17, 5).
Ako i mi želimo kao dobri sinovi ugoditi Ocu, ne ostaje nam ništa drugo do slijediti primjer Isusov,.da promatramo Krista kao čovjeka.
Moramo istaći da je on najsavršeniji od svih ljudi, vrhunac čovještva.
U njemu je ljudska narav dostigla svoj zenit. Bio je bez grijeha i bilo kakve nesavršenosti. Ogledalo svih kreposti.
*(Krista moramo promatrati ne samo u pojedinim krepostima, ulogama ili fazama njegova života. Valja da ga sagledamo cjelovito i jednako u svim kristovskim dimenzijama. Pogrešno je naglašavati samo jednu među njima).*
.
Posjedovao je puninu svetosti i milosti. Premašivši granice čovještva, najviše se je približio Bogu (zbog čega je postao Bogu najsličniji, najbliži i najdraži).
Ovdje se krije sva draž paradoxa kršćanskog humanizma: što si više prožet božanstvom, to si više čovjek . I uzor ostalim ljudima. Kao Krist!
.
Isus nije neki vanjski i strani model, što ga mi imamo ropski oponašati.
Niti je on kalup, niti smo mi kopija.
Krist je nutarnja privlačna moć koja živi u nama. On je povlačna struja koja neodoljivo vuče matici savršenstva.
On je Glava Tijela čiji smo mi udovi i kojoj se podvrgavaju svi organi.
Mi smo skupa sa svojom Glavom jedan organizam kojim struji ista milosna krv i kojim vladaju isti zakoni savršenstva. Stoga je i sam izraz "nasljedovanje Krista" preslab da označi istovjetnost našeg života - u njegovim nutarnjim i vanjskim oblicima - s Kristovim.
Nasljedovanje Krista ne može biti puko oponašanje - jer ga u svemu i ne možemo oponašati - već utjelovljenje u njega.
Dakle, ne samo slični ili jednaki život, već isti - mi1osno isti život u Kristu Isusu.
.
Idimo do kraja. Isus nije samo najsavršeniji čovjek i naš najbolji Brat, a niti samo naša Glava u Otajstvenom Tijelu. On je Bog sam u liku čovjeka.
Nikada i nigdje se nije savršenstvo Božje tako rječito očitovalo kao u pojavi Spasitelja. Isus je "odsjev Božje slave i odraz njegove biti" (Žid. 1, 3) i "u njemu prebiva sva punina božanstva" (Kol. 2,9). Bog, "kojega nitko ne može vidjeti", otkrio nam je svoju svetost utjelovljenjem u Kristu želeći nam time zorno pokazati ljudski tip savršenstva. Ideal kršćanina.
Krist je mjera i mjerilo kršćanskog savršenstva. Svojom naukom, svojim životom, a najviše svojom ličnošću, koja se može najbolje okarakterizirati biblijskom riječi "Emanuel": Bog među nama. Isus je Božja svetost među nama, očitovana za naš primjer i nasljedovanje.
Zajedno s Petrom i mi ispovijedamo daje Isus "svetac Božji" (Iv. 6, 69) te skupa s anđelom priznajemo da je sama svetost (Lk. 1,35).
............
ŠTO JE CILJ NAŠEG ŽIVOTA?
Da proslavimo Boga noseći u sebi njegovu sliku, te da na kraju ovu sličnost pretvorimo u sjedinjenje.
Nitko nije uživao veću sličnost s Bogom i stekao uže jedinstvo s njime do Isusa. On to jedinstvo uživa kao Bog i kao čovjek. Hipostatska unija božanske i ljudske narav u osobi Riječi na neki način simbolizira jedinstvo i sličnost kojoj i mi moramo težiti. A tko će nam pokazati put tome jedinstvu, ako ne onaj koji ga je prvi i najbolje postigao? Ta zašto je Isus sebe nazvao "putom"? Da tim putem idemo! Vjerno nasljedovanje Krista je jedini put do konačnog cilja.
.
Iz ove spoznaje slijedi moralna obveza "nasljedovanja".
Ono je naša dužnost. Bog je "one koje je predvidio predodredio da budu jednaki slici njegova Sina" (Rim. 8, 29). Ovu sliku moramo stalno i marno dotjerivati sve "dok se ne oblikuje Krist u nama" (Gal. 4, 19). Stoga nas Apostol poziva: "Imitatores mei estote sicut et ego Christi!" (I Cor. 4,16). Otac nam s neba naređuje: "Njega slušajte! (Mt. 17, 5), a sam Sin nas uči: "Ja sam vam dao primjer, kako ja učinim vama da tako i vi činite" (Iv. 13,15).
Isus nas zove na nasljedovanje: "Ja se posvećujem... da i oni budu posvećeni" (Iv. 17, 19-24). Naša je dužnost odazvati se. Spremno, odlučno i dosljedno.
"Ako hoćeš da budeš savršen... dođi i slijedi me!"(Mt. 19, 21). Evo me, Gospodine, dolazim.
.-------------
KAKO SE SLIJEDI GOSPODINA?
.
Živeći životom djece Božje, kao braća Kristova, po nadahnućima milosti i načelima kršćanske duhovnosti.
Za početak se držimo slijedećih uputa:
1) Čestim razmatranjem do bro upoznajmo lik i život Spasiteljev. Neka nam to bude najdraže razmatranje.
2) Vjerno slijedimo niegov primjer i kreposti. On je naš uzor: kao Bog (Verbum Increatum) konačni uzor, a kao čovjek (Verbum Incarnatum) prvi i najbliži.
3) Kod svih se svojih djela pitajmo: što bi Isus na mome mjestu učinio? On je naše jedino ogledalo o
Dobro je gojiti i posebne oblike pobožnosti prema drugoj Božanskoj Osobi, kao što su: pobožnost Utjelovljenoj Riječi, svetom Čovještvu Isusovom, Muci Isusovoj, Predragocjenoj Krvi, svetom Križu, svetim Ranama, oltarskom Sakramentu, Srcu Isusovu, Velikom Svećeniku, Križni put i sl.
=====================
Nadam se da je uočeno
kako izbacujem popis
korištene literature.
Mislim da ona i nije potrebna
laiku za osobnu informaciju,

(Zdrave)
====================

Kako nam je poznato, u duši pravednika borave sve tri božanske Osobe.
Ipak se Božji boravak u duši pripisuje posebno Duhu Svetome. Takvo shvaćanje ima temelj u sv. Pismu, nalazi se u "Epifanijevu simbolu", usvojio ga je Tridentinski sabor (Denz. 1542,1677, 1689), naučavao Leon XIII ("Divinum illud") i Pio XII ("Mvstici Corporis"). Ispovijeda ga i katol. liturgija: "Dulcis hospes animae".
Nekako je bliže našem ljudskom poimanju da Duh boravi u duhu.
.
Mjesto u kojemu Bog stanuje sveto je: "Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji stanuje u vama?" (I Kor. 3, 16). Naša duša je dakle svetište Svetoga Duha. I ne samo duša već i tijelo. "Ili zar ne znate daje vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama?" ponovo se čudi Apostol.
Stanovanje Duha Svetoga u nama je prava, stvarna i fizička prisutnost, ne istom moralna. Kako Duh Sveti posvećuje sve što "dotakne", tako i dušu u kojoj boravi.
Nju dapače u daleko većoj mjeri nego sve ostalo. Stvari naime posvećuje izvanjski, dušu pak iznutra, preobrazujući je.
.
Ono što je naša duša u ljudskom tijelu to je Duh Sveti u Otajstvenom Tijelu Kristovu - tvrdi sv. Augustin2. Kao što svako tijelo treba dušu, tako je treba i Mistično Tijelo. Duša oživljuje tijelo, i Duh Sveti oživljuje Crkvu Isusovu. Stoga i "vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca".
On je dao život fizičkom tijelu Kristovu - koje je začeto po Duhu Svetome - pa tako i Mističnome, a onda i nadnaravnom životu svakoga kršćanina.
Mi smo postali udovi Otajstvenoga Tijela onoga časa kada smo bili preporođeni vodom i Duhom Svetim.
.
Pošto nam je Duh Sveti "dan" ili "darovan" (I Iv. 4, 13), očito je daje on božanski Dar. No on nije neki mrtvi dar, neka dragocjena stvar, on je živi Dar, sama treća bož. Osoba. Duh Sv. naime nije samo darovan, on je također i "poslan" (Iv. 15, 26; Rim. 5, 5).
Stvar se nosi, donosi ili prenosi - može se i slati, ali samo po drugome! - dočim se "šalje" jedino živo biće, osoba.
Duh Sveti je najljepši, najveći i najprvi Božji Dar, jer na neki način pretiče ostale božanske Osobe, Za Oca i Sina se veli da oni "dolaze" u duše (Iv. 14, 18-23), a Duh Sveti se uvijek "šalje", što naznačuje njegovo prvenstvo u posvećivanju duša .
*(Nekoga se može poslati onamo gdje se sam ne nalaziš. Ako Otac i Sin šalju nekoj
duši Duha Svetoga, znači da se oni u njoj još ne nalaze. No ovo prvenstvo Duha Sv. ne isključuje istodobnost ostalih Osoba, jer je dolazak Duha Sv.( missio et actio divina ad extra).
*
On je onaj neprocjenjivi Dar koji se sam dariva, a dokaz je neizmjerne ljubavi Oca i Sina, koji nam ga šalju. Pače, on je ta ista njihova ljubav. U tom istom Duhu ljube se Otac i Sin međusobno i ljube nas zajednički. Nestvoreni Dar nestvorene Ljubavi. Ljubav Oca i Sina u nama.
Zar je onda čudno daje Isus psovku na Duha Svetoga proglasio najtežim grijehom,koji se ne oprašta ni na drugom svijetu? (Mt. 13,31).
................
DUH SVETI - DAROVATELJ
.
Premda je Duh Sveti u prvom redu Dar, on je također i Darovatelj. Kad on dolazi k nama, nikada ne dolazi "praznih ruku". Sobom donosi bezbrojne darove, golemo duhovno blago. Dariva nam ga tako velikodušno i potpuno da nam ga nikada više ne oduzima.
Mi ga možemo izgubiti jedino svojom krivicom, kad ga se grijehom hotimično odreknemo. Ovim duhovnim blagom Duh Sveti izgrađuje naš nadnaravni organizam, utkiva ga u naš vrhunaravni život.
To milosno tkivo smo već proučili, kad smo govorili o darovima i plodovima Duha Svetoga.
.
Osim darova koji su nam nužni za izgradnju nadnaravnog života, Duh Sveti nam u obilju svoje darežljivosti poklanja često i "suvišne" darove, bez kojih bi mogao opstojati naš duhovni život (gratiae gratis datae).
Ovi darovi ipak nisu suvišni, jer su namijenjeni proslavi Božjoj, raširenju vjere, obraćenju grješnika i posvećenju drugih duša. Poznate su nam brojne k a rizme Duha Svetoga u Starom i Novom Zavjetu.
Prosvjetljivao je proroke, nadahnjivao sv. pisce, poučavao apostole, darom čudesa resio svece. Pogotovo je kao "Duh Istine" (Mt. 14,17) uvijek asistirao Crkvu, sabore i pape.
.
DUH SVETI - POSVETITELJ
------------------------------------------
Ako Duh Sveti stanuje u našoj duši, on onda u njoj ne spava, nego živi i radi. Tko je živ taj se pokreće i radi (tako npr. samo onu vodu zovemo "živom" koja se giba i teče). Ni ljudski duh ne može mirovati, a kamoli Božji. A koji je posao Duha Svetoga u kršćanskoj duši?
Da je posvećuje i usavršuje.
To je njegova misija, radi toga je on poslan s neba. Doduše, sve tri božanske Osobe su naši posvetitelji kao šiljaoci Duha Svetoga, ali on posebno kao njihov poslanik sa specijalnom posvetnom zadaćom. Sv. Duh svjedoči našem duhu da smo djeca Božja (Rim 8, 14-17). On je naš posvetitelj u pravom smislu riječi. I samo mu ime glasi: Duh Sveti!
.
Kako nas Duh Sveti posvećuje?
Najprije time što nam u ime Presvetoga Trojstva oprašta grijehe: "Primite Duha Svetoga: kojima oprostite grijehe bit će im oprošteni..." (Iv. 20, 23). Tako povraćenu milost nam umnožava preko svetih sakramenata - ali ne zaboravimo: snagom Duha smo je dobili i u krstu i u ispovijedi! - naročito krizme i sv. reda. On nas u č i moliti (Rim. 8, 26), upoznati i naučavati istinu (Iv. 14, 26) jer je Duh Istine.
On je dao apostolima snagu da svjedoče za Krista (Dap. 1, , a i nas će učiti što ćemo govoriti pred progoniteljima (Mk. 13, 11), jer je on najbolji svjedok Isusov (Iv. 15, 26). Duh Sveti je paraklit, tj. naš tješitelj i odvjetnik (parakaleo=zagovarati) , osobito nakon odlaska Gospodinova. Duh Sveti vodi i Crkvu i pojedince.
Toliko smo vrhunaravno savršeni koliko se damo od njega voditi: "Svi oni koje vodi Duh Božji sinovi su Božji" (Rim. 8,14). On je onaj koji u nama viče "Oče" (Gal. 4,6).
.
Tako nam biva jasno da nas upravo Duh Sveti posvećuje pobožanstvenjujući nas i naše djelovanje, posebno svojom ulivenom ljubavlju. Njegovi smo hramovi, on je pečat i zalog naše nadnaravnosti (II Kor. 1,22) i on u nama stvara "novo srce" (Jer. 31, 33; Ez. 36, 25). Samo njegovom snagom ćemo uskrsnuti na vječni život (Rim. 8, 11).
Ako ni sam Isus nije mogao živjeti ("začet po Duhu Svetom") ni raditi (krštenje Isusovo, odlazak u pustinju itd.) bez suradnje Duha Svetoga; ako se je Crkva rodila (Duhovi) i širila (karizme) samo pomoću istoga Duha, može li se zamisliti život savršena kršćanina bez milosnog djela Duha Svetoga?
.
Stari kršćani su bili toliko prožeti uvjerenjem o intimnoj prisutnosti treće božanske Osobe u svojim dušama, da su neki oci (npr. sv. Irenej) smatrali da se svaki pravi kršćanin sastoji od tri elementa: tijela, duše i Duha. Premda je Duh Sveti obujmom svoga djelovanja tako bogat i sveobuhvatan, nama modernima, nažalost, izgleda bezličnim i među svim bož. Osobama najmanje osobnim.
Prosječnim kršćanima je on nekako tuđ i dalek (na to se je tužio već i Leon XIII), pa su ga neki teolozi s pravom nazvali "nepoznatim Bogom" . Stoga nije nikakvo čudo što je život mnogih katolika mlak, prazan i neplodan. Osiromašen je pomanjkanjem vjere u Duha Svetoga, zbog čega ovaj takvoj duši ne može doći, ni u njoj živjeti i raditi.
.
"Malo je savršenih duša, jer ih malo slijedi vodstvo Duha Svetoga", tuži se L. Lallemant.
Želimo li postići svetost i procvat svoga duhovnog života, moramo promijeniti svoj dosadašnji stav prema Duhu Svetome. Najprije moramo:
- više poznavati i ljubiti treću božansku Os o b u (studij i pobožnost Duhu Svetomu);
- gajiti nutarnju sabranost punu ljubavi, šutnje, pobožnosti i adoracije. Molitvicom "Slava Ocu..." i pobožnim križanjem dozivati sebi u pamet ulogu božanskih Osoba u našem duhovnom životu. Često i posebno se moliti Duhu Svetomu;
- čuvati čistoću duše bez koje prestajemo biti hramom Duha Svetoga, pače ga i oskrvnjujemo. "Ako tko oskvrne hram Božji, uništit će njega Bog" (I Kor. 3,16). Apostol nam preporuča: "Nemojte žalostiti Duha Božjega čiji znak nosite" (Ef. 4, 30);
- biti poslušan Duhu Svetomu, koji nas vodi preko svoje Crkve, svećenika, duhovnika, ispovjednika, i starješina.
- Okupljati se i moliti u Duhu u smislu pentekostalnog pokreta, ali bez pretjerivanja te izbjegavajući nastranosti (npr. masovna psihoza, žeđ izvanrednoga, preuzetnost karizme, izoliranje od ostale Crkve, vanjsko dezangažiranje i sl.).

.
Prema božanskoj ekonomiji spasenja majka naše svetosti je Katolička Crkva.
Ona sama plod je milosti Božje i posrednica je milosti za sve krštene.
.
OTAJSTVENO TIJELO KRISTOVO
-----
Već onda smo na nju mislili kad smo govorili o Kristu, jer Crkva je njegovo Mistično Tijelo, kojemu je on glava. Na nju smo mislili i dok smo govorili o Duhu Svetome, jer je on duša sv. Crkve.
Ona je utemeljena od Krista (na križu) po Duhu Svetome (na Duhove). Na nju je oduvijek mislio i sam Bog, koji je ljudski spas zamišljao uvijek kolektivnim, a ne pojedinačnim .
*( II Vatik. Sabor veli da je Crkva "već od početka svijeta prikazana u slikama, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda" (Lumen gentium, gl. 1,2). - Tako se npr. riječ crkva (žid.=kahal, grč.= ekklesia, lat.= ecclesia) spominje 3 puta već u Deutereonomiju.
Crkva je zapravo "stari savez (zavjet)" između Boga i njegova naroda, zapečaćen krvlju Jaganjca "novoga i vječnoga zavjeta". - Kršćani su oduvijek znali za predhistorijsku starinu svoje Crkve. Hermas je vidio Crkvu u liku jedne stare časne žene. Pita anđela zašto je slična baš staroj ženi. Odgovor: Jer je bila stvorena prije svih stvari, radi nje je svijet stvoren" (Pastir Herma, II. viz. 4, 1)*
..
Objava - pismena i usmena - dala je Crkvi mnoga lijepa imena: kraljevstvo Božje na zemlji, obitelj Božja, Nojeva arha, narod Božji, hram Božji, vinograd, polje, Isusova zaručnica, ovčinjak, stado itd. Najljepše i najznačajnije ime joj je dao sv. Pavao - Mistično Tijelo Kristovo. "Ipsum dedit caput supra omnem Ecclesiam, quae est corpus ipsius et plenitudo eius" (Eph 1, 23). Ona nije fizičko tijelo Isusovo (koje je sada na nebu), niti samo moralno tijelo (npr. pobožna zajednica) ili tek neko pravno tijelo (juridička organizacija).
Crkva je "mističko" tijelo, dakle otajstveno, tajanstveno, tj. bez ikakve moguće usporedbe s bilo kojim stvorenim tijelom (mysterium Ecclesiae). Njoj nema adekvatne analogije ni u kakvoj zemaljskoj stvarnosti, jer mističnost je realnost svoje vrste. Crkva je nadnaravna stvarnost u naravnom svijetu, najbolje izražena slikom Otajstvenog Tijela Isusova. Mistični organizam, čijim udovima struji milost.
.
Život Krista u njegovim vjernicima i obratno. Crkva je vidljivo očitovanje nevidljive prisutnosti Krista u njegovim učenicima, koji se hrane njegovim euharistijskim tijelom. Dirati Crkvu znači dirati samoga Krista ("Saule, zašto me progoniš"?).
Zamišljajući Crkvu upravo kao mistično tijelo Isusovo, sv. Augustin ju je jezgrovito definirao: "Christus totus, caput et membra". Kao glava Crkve Isus se nalazi u istom odnosu prema njoj kao što se odnosi glava prema svome tijelu: jedno je s tijelom, ali ga nadvisuje, upralja, kontrolira i pokreće. Njemu kao glavi pripada "prvenstvo nad svim stvarima" (Kol. 1, 18), jer je prvi u redu postojanja, milosti, savršenstva, časti i moći.
.
Svako tijelo oživljava duša, a duša je Crkve - kako smo to već vidjeli - Duh Sveti. On je milosno oživljuje, vodi, nadahnjuje i posvećuje. No Krist ne može biti "čitav" bez svojih udova. Svi mi kršćani udovi smo njegova mističnog tijela, s njime životno povezani. Bez njega smo kao odsječeni udovi osuđeni na smrt, kao odrezano pruće određeno za peć.
Čitavo kršćansko tijelo nalazi svoje jedinstvo u Isusu kao svojoj glavi. Tu je izvor našeg ljudskog i kršćanskog bratstva. Udovi smo istoga Tijela, hranjeni istim Kruhom i napajani istom Krvlju. "In unum Corpus baptizati sumus" (I Cor. 12, 13). Otajstvenom Tijelu pripadaju samo kršteni: pravedni po milosti i ljubavi, grješnici po vjeri i ufanju, a sveti po blaženom gledanju u nebu.
.
Pripadnost Mističnom Tijelu najbolje cementira naše međusobno jedinstvo i zajedništvo, te rađa ispravno shvaćenom kršćanskom svetošću. Kršć. svetost naime ne može nikako biti isključivo "moja". Nju dobivamo od Boga, zaslugom Kristovom, po Duhu Svetome, u Crkvi, skupa s ostalom braćom i sestrama.
.
Zašto je ljubav srž moralne svetosti? Zato što ljubav ne može biti ni egoistična ni egocentrična. Ona uvijek traži objekt izvan subjekta. Odatle izvire svetotvorna uloga Crkve: ona sadrži u sebi sve ono dobro što kršćanin može ljubiti, ona mu nudi svu onu ljubav koja ga može posvetiti .
Crkva nije obična vjerska zajednica, ona je narod Božji. Prvi glavar Crkve nas upozorava: nekada niste bili narod Božji, a sad jeste (I Pet 2,9-10).
Njezin je zadatak da okuplja sve vjernike oko Isusa Krista, jedinog spasitelja te da ih pomaže u traženju spasa, spoznaji istine i ćudorednom životu. Na poseban način ima pomagati one koji žele provoditi dublji kršćanski život i teže svetosti svog iskona. Božji narod nije samo narod vjernih nego i narod svetih. Oduvijek su kršćani znali da su oni "općinstvo svetih" (communio sanctorum).
.
*(U Crkvi je nemoguć egocentrični individualizam, jer ona je "Božji narod". Dobro veli o. Brajčić: "Kršćani pojedinci posjeduju u sebi nešto što transcendira njihovo pojedinačno kršćansko biće...
To je integralni Krist. Krist zajednice. Krist Božji narod, Krist Mistično tijelo... Pa kao što nema čovjeka u kojem ne bi bio prisutan njegov narod, tako nema čovjeka kršćanina u kojem ne bi bio prisutan Krist zajednica, Krist Božji narod... Shvaćali smo da nam s milošću dolazi individualni Krist pa smo s njim nastojali živjeti u dvoje. A ni s Bogom ni Kristom se ne može živjeti u dvoje, a da se čovjek ne uguši skupa sa svojim Bogom i sa svojim Kristom, jer su i u Bogu i u Kristu svi ljudi... Katolici smo, jer je milost koja je u nama katolička i univerzalna." (o. Rudolf Brajčić - Antropologija ideje Božjega naroda, "Crkva u svijetu", br. 5/66 str. 57-58).*

CRKVA JE SVETA (sancta)[b][/b]
.
Po nauci sv. Pavla "Krist je ljubio Crkvu i sama sebe predao za nju daje posveti... da bude sveta i neokaljana" (Ef. 5,25).
Njezinu svetost dokazuje i apostolsko i nicejsko Vjerovanje.
Svetost je bitna i specifična oznaka Crkve Kristove i služi joj kao dokaz njezina božanskog porijekla.
Crkva je sveta radi mnogih razloga:
- po svome porijeklu: - ustanovljena je od Boga, po Kristu i Duhu svetome;
- po svome cilju: - zadaća joj je da slavi Boga, te da spašava i posvećuje ljudski rod;
- po svome ustrojstvu: - jer je mistično tijelo Isusovo, sastavljeno od svete Glave, prožeto svetim Duhom i dopunjeno udovima koji bi u načelu, po svome pozivu, svi morali biti sveti; ona je narod Božji;
- po svojim bitnim oznakama: - jedna je, sveta, katolička i apostolska; "svetost je najvažnija odlika Crkve" ;
- po svojoj nauci: - čitavi svijet priznaje svetost kršćanskoj nauci; -po sredstvima kojima se služi: sakramenti, moralka, liturgija ;
- po svome nesebičnom radu - usmjerenom isključivo spasu čovječanstva (pri čemu ljudski element u Crkvi može pogriješiti, jer nije savršen);
- po plodovima koje donosi: - milost, kreposni život, katolički sveci, itd.
- po svojoj budućnosti: - zemaljska Crkva je određena da postane "nebeskom", što je već djelomično postigla u svojoj najboljoj djeci (sveci na nebu), a stoje predviđeno i za sve ostale pravednike (u vječnom eshatonu). No Crkva je već i sada "na zemlji označena pravom, iako nesavršenom, svetošću". (II Vatik. Lumen Gentium, VII, 48).
U najužoj vezi s njenom svetošću stoji još jedna odlika katoličke Crkve: ona je majka grješnika. Ne zato što su grješnici - ona ih je rodila pravednima i svetima - nego zato što od njih želi učiniti svece. Kao što se prava majka nikada ne odriče svoje djece, pa ni one najgore, tako i majka Crkva ljubi svu svoju djecu, i onda kad griješe, te se trudi oko njihova popravka. Kao što je Krist došao na svijet i radi grješnika, tako je i Crkvu ustanovio zbog njih.
.
*(Zapravo je i sama Crkva jedan "prasakrament" (sacramentum primordiale, Uisakrament ili \Vurzelsakrament, kako veli Karl Rahner), iz kojega niču svi ostali sakramenti. Crkva je vidljivi znak ("tijelo") nevidljive milosti što nam Krist dijeli preko toga tijela-znaka. Vidi: O. Semmelroth: "Die Kirche als Ursakrament". II Vatik. u svojoj konstituciji o Crkvi zove je 3 puta "sakramentom".
Liturgija se ne zove zaludu bogoštovlje i bogoslužje, a to su dva najvažnija kršćanska zadatka.
Stari kršćani su živo osjećali majčinstvo Crkve. Na grobnoj ploči kršćanke Valencije (Afrika, IV ili V stolj.) vide se uklesani obrisi bazilike u kojoj je pokojnica bila kištena, a ispod nje natpis: "Ecclesia Mater. Valentia in pače" (Dict. de Špirit, sv. IV-1. str. 413)*
..
Opstojnost grješnika u krilu Crkve ne umanjuje nipošto njezinu svetost Pače je uvećava: uza svu grješnost mnoge njene djece ona ostaje neokaljana i sveta. Ova antinomija između objektivne svetosti Crkve i subjektivne grješnosti crkvenih pripadnika provijava čitavom crkvenom poviješću. Kao i njezin Učitelj Crkva je padala pod križem, ali je božanski elemenat uvijek pobjeđivao.
Ne gubeći smisao za realnost Crkva nije nikada zapadala u nemogući rigorizam niti u liberalni laxizam, već je neprestano i uporno svu svoju brigu posvećivala ćudorednom i vjerskom usavršenju svojih članova. Kao "vojujuća" Crkva znade za poraze i pobjede, kao "trpeća" čisti sa svoje djece njihove slaboće, kao "pobjednička" triumfira i blista u svoj svojoj svetosti).
------------------------------------------
CRKVA JE SVETOTVORNA (sanctificans)
.
Materinstvo Crkve se očituje u dvostrukom majčinskom činu: u rađanju djece (po krstu, svećeničkom vlašću) i njihovu odgajanju (ostalim sakramentima, učiteljskom i pastirskom vlašću). A rađa ih i odgaja samo za svetost. To je njezina misija. Sama je sveta i svoju djecu posvećuje. Sancta et sanctificans.
Svoju svetost, dakle, možemo postići jedino na majčinskom krilu sv. Crkve.
Kroz Crkvu i po Crkvi Isus nastavlja svoje otkupiteljsko i posvetiteljsko djelo. Ta čemu bi inače ona bila njegovo otajstveno Tijelo?
Tijelo nije samo očitovanje nečije ličnosti, ono služi i kao instrument za rad. Tako se i Krist u Crkvi ne samo očituje, nego se njome služi u posvetiteljske svrhe.
Crkva je danas njegovo glavno svetotvorno oruđe. I oruđe i majstor. Zapravo On sam: "Tko vas sluša mene sluša" (Lk 10, 16). Za sebe veli "ja sam svjetlo" (Iv 8, 12) i apostolima izjavljuje "vi ste svjetlo" (Mt 5,14). Dakle isto svjetlo! Sudjelovati u svetosti Crkve znači sudjelovati na svetosti Kristovoj i Božjoj. Za kršćanina praktično nema svetosti osim katoličke. "Svetost je u crkvi, s crkvom i za crkvu", kako tvrdi Msgr. Franić (ib. str. 11).
.
Crkva je svetotvorna, jer nas uči svetosti, i samo svetosti. Kakogod se veli da izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesiam nulla salus), može se reći da izvan nje nema ni svetosti (extra Ecclesiam nulla sanctitas). Redoviti put posvećenja je samo onaj katolički, Kristov.
.
Bog je u ruke svoje Crkve stavio obilje naravnih i nadnaravnih sredstava usavršenja i posvete. Preko Crkve nam daje svećenike, posrednike između sebe i naših duša, učitelje, ispovijednike i naše duhovne vođe. Svoj boravak i djelovanje na zemlji usredotočio je u katoličkim crkvama - tim nebeskim oazama, gdje se na vrutcima milosti hrane i krijepe umorne duše.
.
U svojoj rascvjetanoj i prema nebu uzdignutoj krošnji Crkva savija za svoju dječicu gnijezda, u kojima se rađa i uzgaja kršćanska savršenost - redovničke zajednice. Bez Katoličke Crkve ljudski rod ne bi imao ni pojma stoje to prava svetost. Samo u njezinu krilu se rađaju sveci u izobilju .Ona je majka svetaca .
.
Sad nam mora biti jasan naš odnos prema Crkvi:
- 1) u Crkvi gledamo samoga K r i s t a, njegovo Otajstveno Tijelo, čiji smo udovi, bez kojega nam nema duhovnog života, i od kojega primamo sokove milosti . Sentire Ecclesiam!
- 2) ljubimo je kao Majku svoje svetosti, s njome osjećamo i živimo. Budimo zadojeni njezinim duhom, oduševljeni njenim uspjesima i ožalošćeni njenim patnjama. "Adimpleo ea quae desunt passio-num Christi in carne mea pro corpore eius quod est Ecclesia" (Col. 1,24). Sentire cum Ecclesia!
- 3) slušajmo je kao Majku, slijedimo njezinu nauku i savjete, i služimo se izdašno svetim sredstvima koje nam pruža. Consentire Ecclesiae!
Za svetost je Crkve suodgovoran svaki pojedini kršćanin. Ona se naime usavršuje i mojom osobnom svetošću.

Na putu kršćanskog savršenstva Bog nas pomaže i preko svojih svetaca, koji nisu drugo nego najodličniji udovi njegove Crkve. Najviše pak preko bi. Djevice Marije, majke Isusova fizičkog tijela.
[color=#800000][/color]--------------------------
BLAŽENA DJEVICA MARIJA
-
Izvor svega Marijina dostojanstva i svetosti jest njezino bogo-majčinstvo. Odatle izviru sve ostale njezine odlike i povlastice. Iako je Bog jedini izvor našega nadnaravnog života, i Mariju možemo nazvati majkom. Ona je m a j k a Nestvorene, pa prema tome i stvorene milosti (mater gratiae)1 Bogorodica je, majka Isusova, majka Crkve i majka naša.
.
Neokaljana Djevica, koja se je od svih stvorova najviše približila idealu kršćanskog savršenstva. "Crkva u bi. Djevici dolazi do savršenosti", tvrdi II Vatik. Sabor (gl. 8, br. 65 konst. o Crkvi).
Kraljica je neba i zemlje, pomoćnica kršćana, vrata nebeska. Gospodin je s njome i blagoslovljena je među svim ženama. Puna kreposti i puna milosti: "Gratia plena šibi - kako veli sv. Bernardo - nobis superplena et supereffluens" (Sermo II, in Assumptione, 2).
Kao "nova E v a" i suputnica u Kristovu djelu otkupljenja (Alma Socia Redemptoris) "našla je milost pred Gospodinom" za sebe i svoju djecu.
Pa kako je surađivala s Isusom na našem otkupljenju - prihvaćajući majčinstvo Spasitelja: fiat, darivajući Sina, trpeći - tako i danas surađuje s njime na našem posvećenju.
Gospa je naša posvetiteljica svojim primjernim životom, naukom2 i zagovorom pred Bogom. Uz Isusa naš najljepši uzor, s Isusom posrednica milosti.
.
*("Magnificat je skica Isusova govora na gori, uvod u Isusova blaženstva, a Marija prvo njihovo ostvarenje, prototip... Marija je svakako najviši domet i predstavnica starog Izraela i početak novog - Crkve" (Dr B. Duda - "Veličina", v. Bogosl. Smotra, br. l,g. 1966,str. 31)).*
..
Svi sveci su bili pobožni prme bl. Djevici Mariji.
Ova pobožnost je veliko pomagalo na putu svetosti. Ona sadržava: pouzdanje u Mariju, njezino štovanje i nasljedovanje (ovo posljednje je najhitnije). S pravom se p o u zdajemo u Gospu jer je njezin zagovor kod Boga gotovo svemoguć (omnipotentia suplex!), dobra nam je i milostiva majka, utočište grješnika.
Štujemo je (molitva, oficij, krunica, litanije, blagdani, svetišta itd.) zbog njezina dostojanstva i svetosti.
Poštuju je anđeli, pa i sam Bog.
Najbolje štovanje joj iskazujemo djetinjom ljubavi i odanosti, a najveću čast joj iskazujemo nasljedujući njezine kreposti.
Život dostojan Isusova brata i Gospina djeteta - to je vrhunac marijanske pobožnosti.
.
Sv. Grignion de Montfort preporuča djelo "potpune posvete Mariji": darivajući joj svoje tijelo i dušu, sva svoja tjelesna, duševna i duhovna dobra. On tvrdi -as njime i mnogi drugi sveci - da je pobožnost Mariji "najlakši, najsavršeniji i najsigurniji put do Isusa". Na njegovim idejama je niknuo moderni marijanski laički pokret "Marijina legija" (Dublin g. 1921), raširen po čitavom svijetu.
.
SVECI
-------------
*(Većina svetih ljudi nije službeno proglašena svetima. Mnogo ih je bilo u povijesti a postoje i danas (pr. Merz, Edit Stein, Hammarskjold, M. L. King, A. Schweitzer, La Pira, Folerau (da spomenem samo pokojne)).*
.
Uz Isusa i Mariju najbolji uzori savršenstva jesu katolički sveci i svetice.
Njihov broj i prava svetost je poznata samo Bogu, ali neke od njih je Crkva kanonizirala s namjerom da vjernici mogu mirne savjesti i sigurnim načinom naći u njima uzore za svoj život .
Ne "proglasuju se" sveci zato da bi mi u njima imali na nebu zagovornike - jer oni su nam to i bez kanonizacije - već na zemlji uzore .
Ako nas možda straši savršenost Isusova ili bezgrješnost Marijina, ne smije nas plašiti ljudskost svetaca . Možemo ih oponašati jer su bili ljudi poput nas, imali jednako slabu čovječju narav kao i mi, živjeli u sličnim prilikama i poteškoćama, a neki i pripadali istom staležu kojem i mi. Kad ih uvijek ne možemo dostignuti u njihovim herojskim podvizima, možemo ih lako slijediti na njihovom "malom putu" svetosti, kao što je to činila Mala sv. Terezija.
.
Od svih ljudi sveci su najsavršenija slika Božja, njegova najbolja djeca i najvjerniji prijatelji - zato ih štujemo. Poštujući njih uvijek i najprije častimo njihov prauzor, najsvetijega.
Nitko se nije toliko približio Božjim savršenstvima kao oni. Najdosljedniji su nasljedovatelji Kristovi. Isus je kao sunce što sja vlastitim sjajem, a sveci su kao mjesec koji samo odrazuje sunčevu svjetlost. Oni su nam stvarni i zorni primjeri kršćanskog života.
Uzor su nam u herojskom i ustrajnom vršenju kreposti i u čistoći njihove savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. "Sanctorum vita ceteris norma vivendi est" - zato ih slijedimo. Prijatelji su Božji i naši zagovornici na nebu, kao dobra braća spremni da nam budu vazda na pomoći - stoga ih molimo.
Pobožnost svetima neizmjerno pomaže našem duhovnom životu. Čitanje njihovih životopisa je najbolji poticaj kreposti i askeze . Isto tako se preporuča štovanje njihovih slika i relikvija, te hodočašća do njihovih grobova ili svetišta .
.
*(Svi hagiografi nisu bili dozreli poslu kojeg su se laćali. Stoga i kod biranja hagiografske literature treba biti oprezan. Ima svetačkih životopisa napisanih nekritički, legendarno, šablonski i senzacionalistički. (Pa tako često imamo iskrivljene biografije svetaca. Usporedi: Jacques Toussaert - Antonius von Padua. Versuch einer Kritischer Biographie. Verlag Bachem, Koln 1967). Kod svetaca se često tražilo čudnovato i neobično, više nadprirodnost nego naravnost. U njima se je gledalo anđela, a ne pravo ljudsko biće).*
,
Najdublji temelj općinstva svetih, tj. naše zajednice sa svetima na zemlji i na nebu, jest istina o Mističnom Tijelu. Zdravlje i svetost jednih udova utječe i na ostale.
.
ANĐELI
---------------
Kao sjajni pomoćnici u našem posvećenju služe nam i anđeli. Oni su doista "vjesnici (angelos=vjesnik, glasnik), ne samo volje Božje, nego također i njegova veličanstva i svetosti, te tako uplivaju i na naše savršenstvo.
Pored svoje glavne zadaće - nebeskih dvorjanika i glasnika - Bog im je povjerio službu čuvara, odgojitelja i posvetitelja ljudi. U tu svrhu nam prenose božanske naredbe, donose rasvijetljena, pomoći i milosti, a nekada su također izvršioci Božjih sudova.
Suradnici su Providnosti bdijući nad svijetom, Crkvom, narodima, gradovima, crkvenim i društvenim zajednicama, pa čak i nad svakim pojedincem.
.
Nebeske duhove kojima je povjereno čuvanje pojedinih ljudi i zajednica zovemo anđelima "čuvarima". Oni nas čuvaju u napastima, duhovnim i tjelesnim pogibeljima, svjedoci su svih naših djela, branitelji u borbi protiv sotone i naši zagovornici kod Boga. Njihova misija je čuvanje i odgajanje našega nadnaravnog života: "Angelis suis mandavit de te, ut custodiant te in omibus viis tuis" (Ps. 90). Misleći na svoga anđela čuvara bit ćemo odvažniji i ustrajniji u kreposti. .
Često razmišljanje o blaženstvu anđela na nebu pomaže dobrim dušama u nastojanju oko savršenstva. Moleći se svaki dan svome anđelu čuvaru dobivamo više milosti i njegovu izdašniju pomoć.
Treba ga moliti naročito u napastima, duševnim i tjelesnim opasnostima, grješnim prigodama, sumnjama, samoći, suhoći, u svim važnim poslovima, te problemima savjesti i zvanja.
Slušajući anđelov glas brže ćemo napredovati u svetosti.
Ne zaboravimo: poštujući anđele iskazujemo čast Onome koji ih je stvorio i nama poslao.
…..
(Op: I protestanti poštuju svece, ali im se ne mole da ne bi "oskvrnuli" veličinu Božju. A kako je "divan Bog u svecima svojim")!
-----------------------------------

-
(Opaska: ovoj knjizi je cilj otkriti sve elemente koji sudjeluju-koriste na put k savršenstvu.
Znamo da je punina - konačno savršenstvo - neostvariva ovdje na zemlji. Ona se postiže tek sjedinjenjem s i u trojedinom Bogu, u raju. Dakako, činimo sve (dok smo na proputovanju ovom Suznom dolinom) da naše savršenstvo bude što bliže, sličnije onom koje od nas sam Bog traži.
Na putu da to postignemo ima i obilje sputavajućih i čak sprečavajući elemenata - subjektivnih i objektivnih. Za razliku od subjektivnih, objektivne su vezane uz fizičko j a - tijelo.
Bezić ovoj tematici daje dosta veliku važnost!
Zdrave)
----------
"Subjektivne moralne nesavršenosti nespojive su sa svetošću. Da li isto vrijedi i za objektivne ili fizičke nesavršenosti?
Jesu li one zapreka kršćanskoj svetosti?
Objektivne nesavršenosti, za koje n i s m o krivi - pa ih stoga zovemo i fizičke za razliku od moralnih - nisu potpuna zapreka savršenstvu, ali su ipak smetnja. Ako su psihičke naravi, mogu biti veća smetnja, ako su tjelesne prirode, daleko manje smetaju. Pače - u stanovitim uvjetima - mogu biti na veliku duhovnu korist.
Sva trajna duševna i tjelesna bolesna stanja, jer nisu u skladu sa zakonima zdravlja, zovemo anomalijama.
-----------------------------------
TJELESNE ANOMALIJE
.
Tjelesne anomalije su trajni deformitet naših tjelesnih organa.
Razlikuju se od običnih bolesti po tome što su trajna i neizlječiva somatska izobličenja, uslijed kojih ne možemo ispravno ili nikako vršiti svoje organske funkcije. Mogu biti anatomska (rahitis, uzetost, sakatost, hromost, grbavost i sl.), nervna (paraliza, epilepsija, upale) ili osjetima (sljepoća, gluhoća, njemoća, mucavost) oboljenja.
Dok ostaju samo tjelesni defekti, takve anomalije nisu nikakva zapreka svetosti.
Rado prihvaćene kao dar Božji i kršćanski snošene izvor su mnogih zasluga i milosti. I na njih se može primijeniti sve ono što će biti rečeno o vladanju u bolesti. Mnogim svecima su upravo one pomogle da se popnu do vrhunca savršenstva.
Postaju opasne za duhovni život kad se prenesu na duševno polje. Ako se pretvore u duševne anomalije - što je lako moguće, jer je čovjek psihofizičko jedinstvo - mogu biti ozbiljnom zaprekom svetosti. Stoga ćemo obratiti glavnu pažnju duševnim anomalijama.
-----------------------------------
DUŠEVNE ANOMALIJE
Kad o njima govorimo, iskrsavaju tri poteškoće.
Najprije nije uvijek očit prijelaz između normalnoga i abnormalnoga.
Mnogo puta nismo ni za sebe ni za drugoga sigurni da se nalazimo u granicama normale. Kako ljudi sve više podliježu duševnim bolestima, i te granice sve više blijede, katkada i nestaju.
Granični tipovi (borderline personalitv) veoma su česti.
Postoji tendencija da bolesno stanje postane normalno stanje. Zatim: sve te anomalije se međusobno isprepliću, nije ih lako razlučiti. Često nastupaju u društvu, u rojevima, solidarno. Nastaju čudne komplikacije.
Konačno: postoji i poteškoća znanstvene naravi.
Do danas nam psiholozi i psihijatri još nisu dali jedinstvenu nauku i terminologiju o duševnim bolestima. Odatle nesigurnost kako dijagnoze tako i terapije.
.
*(Da se upozna konfuzija na tom polju dosta je pogledati priručnik za psihijatriju što se je do nedavna rabio na medicinskom fakultetu u Zagrebu (Lopašić-Betlheim-Dogan: "Psihijatrija", II. izd. Medic. knjiga, Bgd-Zgb 1961.))*
.
Sigurno znamo da sve pri duševnoj anomalije ima samo naravne uzroke, koji se mogu klinički ustanoviti (oligofrenija, infekcije, intoxikacije, alkohol, droge, skleroza, oboljenje žlijezda, organski poremećaji, sukob s okolinom, loš odgoj, hereditarnost, osjećaj krivnje itd.).
Ti naravni uzroci nemaju direktne veze s mističnim i uopće nadnaravnim pojavama, kako to krivo misle racionalisti i evolucionisti.
Religiozni život blagotvorno utiče na duševno zdravlje. Iskreni vjernik nalazi u svojoj vjeri veliku snagu i spasonosnu utjehu.
*(Ne postoje tzv. "religiozne psihopatije" ili "vjersko ludilo". Postoje samo psihopati koji ispoljavaju svoju bolest na religioznom području ili pak tamo traže olakšanje. Beograd, psihoterapeut Vladeta Jerotić tvrdi: "Vjera u Boga, kao univerzalni ljudski fenomen, poznat od kada čovek postoji, i manifestovana na različite načine u različitim religijama, sama za sebe ne može biti patološka pojava." (Encvclopaedia moderna, br. 15/71, str. 59)).*
.
Katolički sveci su duboko religiozni a mentalno zdravi, staloženi i sretni ljudi. Tko god je imao sreću da dođe u dodir s nekim svetim čovjekom, odmah je uočavao njegovu duševnu ravnotežu.
Poneke psihopatske pojave kod pojedinih asketa (npr. o. Surina ili Marije de Valles) nastupile su zbog prirodnih uzroka.
Kršćanska askeza nije ni plod nekakve anomalije, niti rađa anomalijama.
.
Psihoterapeut Anatrella tvrdi: "U stvari patologija religioznog života ovisi o psihološkim uzrocima. Drugačije rečeno: nema neke 'kršćanske neuroze'. Postoje samo "neuroze" koje se očituju u neurotskom životu kršćana. Evanđelje nije uzrok neuroze".
Mišljenje psihologa: "Premda ima religioznih deformacija, ne može se tvrditi da bi religioznost mogla biti uzrokom duševnih oboljenja... Religioznost je najbolji temelj za dobro mentalno stanje".
.
Može li jedan psihopata postati krepostan i svet čovjek?
Može, ukoliko nije potpuno abnormalan i ako je u stanju da se služi svojim razumom i voljom .
"Moralni luđaci" i oni koji su podložni urođenim i potpunim anomalijama (sve teže forme ludila i kretenstva) nisu sposobni za milosni život. Milost se ne gubi fizičkim nedostatkom, već samo moralnim.
-Pravednik ostaje u ljubavi Božjoj i nakon što je izgubio normalu.
-Ako je pogođen nekom posebnom anomalijom, u njezinoj domeni je duhovno paraliziran, ali izvan njena domašaja može se vladati normalno.
-Ako je pak pogođen nekom općom anomalijom koja dozvoljava tzv. "lucida intervalla", u kojima je bolesnik sposoban da ljubi, može napredovati i postizati ćudorednu svetost.
.
Ukratko: tko je sposoban, i ukoliko je sposoban, za razumne, voljne, slobodne, moralne i nadnaravno - zaslužne čine, sposoban je i za duhovni život, tj. svetost.
.
Za abnormalne vrijede ista pravila i sredstva p o s v e ć e n j a - uz pametnu i razboritu primjenu, razumije se - kao i za normalne. Kako organske bolesti tako i duševne mogu biti "križ", tj. kušnja, sredstvo ispaštanja i otkupljenja, prigoda za zasluge. Psihopatove bob", makar imale imaginarne uzroke, nisu ništa manje subjektivno realne, dakle zaslužne. Bolesnik se može posvetiti ne samo usprkos njima nego čak i pomoću njih.