www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 24 stu 2017 02:47

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 19 kol 2012 21:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
-DJELOTVORNA TEŽNJA-
.
Psihološki je zakon da čovjek može težiti samo za onim stoje prije upoznao kao dobro. "Ignoti nulla cupido". Ideal se najprije rađa u spoznaji pa onda tek u volji.
Mi smo već upoznali svoj ideal savršenstva. Želimo postati ne samo potpuni ljudi nego daleko više djeca Božja s djetinjom željom da čim više nalikujemo svome nebeskom Ocu. Biti čim više sličan Bogu znači čim manje biti sličan sebi. Znači: nikada ostati ovakav kakav sam danas. Samodopadnost je smrt napretka, odreknuće od Boga. Tek savršena ljubav može izvesti čudo ljudske sličnosti s Bogom. Očigledni uzor te sličnosti našli smo u svom bratu Isusu Kristu, koji je naš put, istina i život.
Svi koracamo Kristovim putem k istini i životu, ah svaki u svom staležu, prema svojim sposobnostima i Božjem pozivu. Spoznali smo daje traženje Boga jedini smisao ljudskog života.
Ljepota ideala kršć. savršenosti nas je očarala, u nama se rodio prezir prema svome ništavilu i bijedi stvorova te živa težnja za ujedinjenjem s Najvećim Dobrom. To je naime bit svake ljudske težnje: polet duše prema njezinu dobru. "Čitav život dobra kršćanina je sveta težnja", tvrdi veliki Augustin (Sermo 159).

Psalmista je uzdisao: "Kao što čezne jelen za izvorima voda tako čezne duša moja za tobom, Gospodine!" (Ps. 41). Snaga moje težnje zavisi o snazi moje ljubavi. Čim je veća ljubav, veća je i čežnja. A kršćanska težnja se ne zadovoljava samo s osrednjim ciljem, ona hoće ono što je najviše i najbolje, samu svetost. Jer samo ona je moje najveće dobro i od nje nemani većega. Usrećuje me u zemaljskom životu, umnožava mi milost, pribavlja savršenstvo, osigurava spas i sjedinjuje me s Bogom.
Svetost je najveće dobro koje mogu pružiti mome bližnjemu: i njega posvećuje i usrećuje, moja svetost i njega čini boljim. A koliko je istom Bogu draga? Ništa mu toliko ne povećava slave koliko kršćanska savršenost.

Moja težnja za svetošću mora biti neograničena. Njoj se ne smiju stavljati ograde. Svetost je cilj našega života, a cilju se ne mogu određivati međe. Kod upotrebe sredstava pametno je znati mjeru, ali ciljevitost teži svojoj punini, dakle neizmjernosti. I nadnaravni svijet ima svoj zakon gravitacije.
Kao što sila teže vuče svako tijelo bliže zemlji, dole, tako ideal savršenstva vuče svaku dušu gore, u vis, prema nebu. Čim nestane u čovjeku ove nebeske sile teže, on se strmoglavo ruši u blato. "Ne traži se da bude savršen - a tko je savršen - ali se traži da teži prema savršenstvu. Može se reći daje prvi od svih grijeha onaj kada netko odbija težnju prema savršenosti".
Poznato je iz psihologije da konačni uspjeh nekog pothvata zavisi o visini subjektovih težnja!

Ponekad se težnja za savršenstvom naziva pejorativnim izrazom "perfek-cionizam". To bi bilo na mjestu samo onda ako težnja za savršenstvom proizlazi iz bolesnih ambicija, egocentričnih motivacija, pretjeranih zahtjeva, megalomanije, oholosti, umišljenosti, komplexa više vrijednosti ili krive procjene vlastitih svojstava. Iskrena i stvarna volja za savršenošću pripada samoj ljudskoj naravi i plod je pravilne spoznaje vlastitih nedostataka.
Tko pak sebi postavlja megalomanske i nerealne ciljeve neće ih dostići, a upast će u frustracije i komplexe. I u težnji za savršenstvom valja biti realist i ponizan .
.
*(Istina je da je stvarnost često jača od naše dobre volje. U svakom ćemo slučaju učiniti sve ono što nam je moguće, ali se nikada nećemo miriti s manama i nedostacima).*

.........
VOLJA
No ova sveta težnja ne smije ostati samo puka želja, neki magloviti san budućnosti, nego se mora roditi i odmah konkretizirati u ozbiljnoj i efikasnoj volji. Volja je počelo akcije.
Sv. Tomu Akvinskog je pitala njegova sestra što joj treba ako želi postati svetom. Filozof odgovori: "Samo htjeti" . I Bog nas to uči: "Pred čovjekom je život i smrt, zlo i dobro. Što bude htio dat će mu se" (Crkv. 15, 14). Težnja naime, ako je iskrena, pretvara se sama od sebe u djelotvornu volju.
Čovjek ne postiže mnogo toga što želi i hoće. Kako će postići ono što neće? Najveće dobro koje možemo zaželjeli jest svetost, ali donje dolazi samo onaj koji je hoće. I to tvrdo i ustrajno hoće. Teški put askeze može svladati samo jaka i odlučna volja. Rečeno je: volja je moć, pače svemoć.
.
*(Možda bi se ovdje mogao staviti prigovor: zar mi ne tražimo previše od čovjeka? Kršćanski ideal je previsok, zahtjev savršenstva je totalan i radikalan tako da nadilazi ljudske snage. Kako može slabi čovjek, i s najboljom voljom, sve to ostvariti? Odgovor: istina, sam čovjek ne može, ali može s pomoću Božjom. Zato je tu milost (bogoslovije zovu "gratia sufficiens"!).*

Dakako, ako se oslanja na pomoć Božju. U njoj Schiller vidi veličinu čovjeka: "Čovjeka čini velikim ili malenim njegova volja". Zašto postoji još i danas ponosna frankopanska kula na Trsatu? Razlog je na njoj uklesao njezin graditelj: "Decrevi!"
Proučavanje volje spada na opću psihologiju. Nama je ovdje svrha upoznati jedino značajke kršćanske volje, tj. one koja teži za vrhunaravnom sa-vršenošću.
Prvo što nam mora biti jasno jest da takva volja i sama mora biti:
-nadnaravna, radi objekta kojemu teži i zbog milosti iz koje izvire i crpi svoju snagu. Kršćanska volja se uvijek pokreće vrhunaravnim motivima, a u prvom redu svetom ljubavlju.
-trajna i ustrajna, jer časovita oduševljenja i brzoplete odluke ne vode ničemu. "Tko ustraje do konca taj će se spasiti" i posvetiti. "Pariz nije sagrađen u jedan dan" - običavala je govoriti neustrajnima sv. Ivana de Chantal .
-ponizna, tj. da se svjesna svoje slaboće, više uzda u Boga nego li u sebe, jer on zapravo izvodi u nama "i htijenje i izvršenje" (Filip. 2,13). Samo ponizni će uspjeti: "Non ego, sed gratia Dei mecum!"
-praktična, djelotvorna. To znači da se ostvaruje odmah, sada, u ovim prilikama i svim raspoloživim asketskim sredstvima. Ne preza pred velikim žrtvama, a vjerna je i u malom. Heroizam volje se očituje ne toliko u velebnim podvizima koliko u izvršavanju običnih dnevnih dužnosti.
-Težnja za svetošću će se tek onda voljom oživotvoriti ako je ona glavna, najvažnija, dominantna težnja našega života, jača i preča od svake druge. "Tražite najprije kraljevstvo Božje..." (Mt. 6,33). Pomognuta milošću Božjom, služeći se ustrajno naravnim i nadnaravnim sredstvima, naša jaka i dosljedna volja doći će na kraj svim nutarnjim i vanjskim zaprekama i stići do žuđene svetosti.
.
...Kršćanska volja mora biti prožeta potpuno nadnaravnim sadržajem. Čitav proces htijenja se odvija posve na kršćanskim načelima i praksi. Prema tome, otresavši se od stare nebrige i ravnodušnosti, mi ćemo svojoj volji dati:

1. Jasan cilj: upoznati osnovnu, zapravo i jedinu zadaću kršćanina:
a)-slaviti Boga kroz našu svetost,
b)-stvoriti korisne odluke i planove za postignuće postavljenog cilja. Naš plan će - po riječima sv. Ivana od Križa ("Noć", II, 18) - obuhvatiti dva glavna zadatka: "Exitus a se et creaturis" (=ostaviti sebe i stvorove) i "reditus in Deum" (=povratak Bogu).

2. Ukloniti zapreke i svladati poteškoće na putu traženja Boga.
Kršćanska volja mora biti spremna i na herojske napore u tom smjeru.

3. izabrati i upotrijebiti sva prikladna sredstva koja vode svetom cilju, bila teška ili laka, bolna ili ugodna, a osobito ona nadnaravna.
4. odlučno i ustrajno izvoditi postavljene zadatke. Izvođenje svakoga zadatka traži napor, pogotovo najtežega od svih - savršenstva. Volja se ne smije plašiti ako želi uspjeti.

5. nećemo kriti da je napor težak i da traži neprijatna odricanja. Ali ćemo napomenjti Augustinovu riječ "ubi amatur, non laboratur".

Kad se žarko ljubi Boga, ništa nije teško. Napor se pretvara u slast, a žrtva u radost.
Ako sv. Ljubav bude glavni motiv našega rada, volja može izdržati svaki napor. Iskrena i duboka kršćanska ljubav je najbolja pomoć našoj volji.
.
*(Otac Marcozzi se pita zašto neki ljudi, koji na ostalim poljima pokazuju neobično jaku volju, zataje u nastojanju oko svetosti.
Odgovara: jer NEMAJU dovoljno duboke kršćanske LJUBAVI).*

.........
ODGOJ VOLJE
Kad kršćanska ljubav nikne u dobro odgojenoj volji, onda joj nije ništa nemoguće. Odgoj volje je bitna zadaća kršćanske pedagogije i askeze, jer odgojiti čovjeka znači odgojiti njegovu volju. Stoga ćemo stalno imati na pameti slijedeće misli:
-Bezidejnost i neznanje ometaju istinsku volju jer ova je po sebi slijepa.
Njezine oči su ljudski um. Nju treba da pokreće svjetlo razuma i vjere. Zato joj naš um mora pružiti čvrsta kršćanska načela: filozofska, moralna, asketska. (Primjer sv. Augustina).
-Volju će najbolje poticati na savršenstvo redovito razmatranje uzvišeno-sti našega zvanja. Svjetlo zvanja, uzvišeni ciljevi, ideali i nadnaravni motivi općenito najkrepča su hrana plementijoj volji. Život bez ideala je život bez smisla, bezvoljan i besplodan. (Sv. Bernardo se je u svojoj ćeliji često zapitkivao: "Bernarde, ad quid venisti?").
-Ljudska je volja moćna, samo je treba staviti u pokret . Stoga ne oklijevaj, vrši odlučeno i to odmah. Budi vjeran svome dnevnom redu, ispitu savjesti i revnom ispovijedanju (Sv. Pavao je samo jednom odlučio!)
-Objekt volje je dobro. Zato je stavi u službu dobra i ljubavi. I samo dobra, najvećega Dobra (kao sv. Franjo Asiški i svi sveci). To se čini ispunjavajući veledušno i potpuno svoje kršćanske, ljudske i staleške dužnosti. Sv. ljubav daje volji posebnu snagu i žar.
-Nakon početnih neuspjeha volja znade klonuti, umoriti se. Zato budi ustrajan u svome radu i borbi. Izdrži do kraja: "Gutta cavat lapidem". Neka tvoja volja ne bude poput slame koja plane i nestane, nego kao hrastovina koja dugo izgara. Svladavaj teškoće, vanjske i nutarnje (sjeti se Demostena kako uči govorništvo...).
-Imaj dovoljno samopouzdanja, ne sumnjaj u svoju snagu: "audaces fortuna juvat". I Bog će pomoći. (Pavao je tvrdio: "Omnia possum in eo qui me confortat"). Kad si nešto odlučio, ne boj se i ne oklijevaj. Budi odvažan u dobru!
-Kao što treba vježbati sve svoje sposobnosti, tako valja vježbati i volju: odricanjem, svladavanjem, mrtvenjem dragovoljnim pokorama. Radi toga kroti strasti, obuzdavaj maštu, kontroliraj čuvstva. Ne popuštaj površnosti, lakoumnosti, komoditetu i lijenosti. To se zove askeza. Tako su radili sveci.

............
POMAGALA
U odgoju volje će nam izvrsno pomoći neka naravna i nadnaravna pomagala:
1. Dnevno razmatranje o veličini svetosti kršćanskih, svećeničkih i redovničkih ideala. Nikada se ne smijemo zadovoljiti onim što smo postigli. Nikada nismo dovoljno sveti. Pio XI je često opetovao: "Sempre piu, sempre meglio!"
2. Svagdanja molitva za pomoć Božju. Svetost je velika milost, a isto tako i težnja za njom. Revno primanje sakramenata će nam umnožiti milost i ojačati volju.
3. Često obnavljanje čežnje za svetošću, pogotovo dobrih odluka koje smo u tu svrhu učinili. Volja mora biti neprestano poticana. Prigode za to imamo kod ispita savjesti, rekolekcije, duhov, vježbi, oblačenja, za-vjetovanja, obnove zavjeta, primanja redova.
4. Primjer svetaca. Hiponski biskup je zagrijavao svoju ljubav riječima: "Kad su mogli ini i ine, zašto ne bi i ti, Augustine!" Sv. Franjo Asiški je čak na smrti govorio braći: "Započnimo!"
5. Koristimo se plemenitom pomoću našega duhovnog vođe, ispovjednika, odgojitelja, poglavara, braće i sestara po svetome zvanju i vjeri.

....................
POZNAVANJE SAMA SEBE
Na dugom i strmenitom putu savršenstva dvije su točke od bitne važnost: polazna i dolazna. Polazna točka (terminus a quo) sam je čovjek koji teži savršenstvu, tj. njegovo duševno stanje, sposobnosti i potrebe. Dakle stvarni čovjek: onakav kakav si sada. Dolazna točka (terminus ad quem) jest konačna svrha čovjekova bivstvovanja uopće i svetosti napose - Bog. Ili, gedano s ljudskih vidika, posjedovanje Boga u sjedinjenju s njime (bonitas Dei participanda, rekli bi teolozi). Dakle idealni'čovjek, svetac: onakav kakav bi morao biti. Asketa mora poznavati obe točke.

.............
GNOTHI SEAUTON
Polaznu točku - čovjeka kao tjelesno i duhovno biće - već smo upoznali (na početku, gdje smo proučavali njegov naravni život). No kako nas ne zanima općeniti pojam čovječje savršenosti kao takve, jer mi želimo dostići osobnu, konkretnu savršenost, tj. posvetiti sama sebe, jasno je da nam onda nije dostatno općenito poznavanje čovjeka. Mi moramo prije svega upoznati sebe kao konkretnog i jedinstvenog čovjeka koji se, s ovom knjigom u ruci, trudi da postane savršen i Bogu mio. Ovdje nam je zadaća da upoznamo sebe, sa svim svojim individualnim moćima, sposobnostima, odlikama i manama . Ono nas čuva od Scile pretjeranog optimizma i Haribde crnog pesimizma. Ono nam pokazuje što smo, što vrijedimo i što možemo.
Ništa nam nije bliže od svoga "ja" a ništa manje poznato od njega! Nije bez razloga poznati nobelovac Alexis Carrel jednoj od svojih dubokih knjiga stavio naslov "U Homme cet' inconnu". Zar da sam sebi ostanem neznanac i stranac?
S pravom zaključuje sv. Terezija Velika: "Držim daje veća milost Gospodnja jedan dan, što ga provodimo u poniznoj spoznaji samih sebe, pa nas to stajalo mnogo žalosti i muka, nego mnogo dana provedenih u molitvi". Kad razotkrijemo tajne i mračne ponore našega bića i unesenio u njih svjetlo savjesti, našli smo pravi put ka svetosti. Radi toga ćemo najprije proučiti način kako ćemo se dobro upoznati.
.
*(Alvarez de Paz vidi u spoznaji 3-struko blaženstvo ili nebo: upoznavanjem prirode otkrivamo u njoj tragove Božje i tako upoznajemo samoga Stvoritelja, upoznavanjem sebe otkrivamo u sebi sliku Božju, a upoznavanjem njega samoga penjemo se u pravo nebo. (De inquisitione pacis lib. IV, p. 2, c. 2).*


------------
ISPIT SAVJESTI
.................
Kako ćemo se najbolje upoznati?
Ima više metoda: introspekcija, retrospekcija, promatranje, komparacija, pokus, testovi, raznovrsne analize, psihoanaliza, psihometrija itd. No najlakša, najpristupačnija i najbolja od svih njih je ispit savjesti. To je opće, staro i prokušano sredstvo moralnog odgoja. Nije izum kršćanstva, iako mu je ono dalo svoj pečat. Poznaju ga stare religije i mudraci (hinduizam, taoizam, parsizam, stari Egipćani, Židovi, Grci, Rimljani, Pitagora, Sokrat, Marko Aurelije, islam, rabini i stoici). Obavljali su ga pravednici Staroga Zavjeta, preporučivao ga je sv. Ivan Kristitelj (Lk. 3, 1-14), sv. Pavao (I Kor. 11, 32) i sam Spasitelj (Mt. 7, 3). Nije bilo sveca koji ga nije obavljao. Sv. Ignacije gaje najviše isticao i dao mu čvrste oblike.
.
*(Kad je to potreba, dozvoljava svojim redovnicima oprost od svih ostalih pobož. čina i dužnosti, ali od ove nikome i nikada).*

Ispit savjesti (examen conscientiae) je upoznavanje vlastite savjesti putem kontrole rada i ponašanja. To je ono dragocjeno vrijeme što ga dugujemo svojoj savjesti da može u miru i dobro ispuniti svoju dužnost. Nije joj dovoljno da je "in actu" samo u onim kratkim trenucima dok smo mi previše zaokupljeni djelom i uspjehom. Kad ona ima mogućnost da spokojno, redovito i potpuno kontrolira čitavo naše vladanje, savjest se odgaja i usavršuje te bolje obavlja svoju sudačku službu. Čisteći sebe ona bolje čisti i našu svijest i potsvijest. Ne dozvoljava krivicama da se odmeću u prašume podsvijesti. Stvara u nama habitualnu sposobnost duševnoga samonadzora.
Glavni cilj ispita savjesti jest usporedba vlastitog ponašanja s evanđeoskim idealima i savjetima. Posebna svrha ispita savjesti je ne da se upozna kakav je čovjek općenito, veća kakav sam "ja" sam kao čovjek i kao kršćanin. Koliko je moj život u skladu s Isusovim? Radi te svrhe ima ispit savjesti slijedeće zadaće:
- upoznati kojim duševnim i duhovnim kapitalom raspolažem, dakle dobro u meni, te kako upotrebljavam naravne i nadnaravne darove. Pisano je: kome je mnogo dano od njega će se i mnogo tražiti (Lk 12,48);
- spoznati vlastite mane, slabosti, propuste i grijehe, dakle zlo u meni;
- otkriti prave i dubinske motive svog vladanja;
- popraviti se kajanjem i uklanjanjem zla;
- stvoriti odluke i planove za budućnost;
- penjati se do vrhunca savršenosti i
- pripraviti se za sv. ispovijed i razgovor s duhovnim vođom.
Vanjski uvjet za dobar ispit savjesti je sabranost, daljna i bliža. Nutarnji uvjeti su: iskrenost, bez koje nema istine (mnogi se naime ne žele pravo upoznati, jer im u tome smeta njihova oholost, taština i razne iluzije o dobroti i veličini) i onda neumorno nastojanje, napor ispitivanja, koji mnogi duhovni lijenčine ne vole jer je to mučan posao (zbog ljudske ograničenosti, komplexnosti, antinomija, sjetilnosti, površnosti itd.). Za početnike u askezi ispit je teži, a kasnije biva sve lakši. Nažalost, većina ljudi se nerado promatra u zrcalu savjesti. Oni se - zavedeni ohološću i narcizmom - radije vide u ljepšem osvjetljenju. Mučna im je istinska spoznaja "rođenih" slaboća i zloća. Boje se svoje stvarne slike, vrludaju između umišljene čestitosti i osjećaja krivnje.

............
SVOJSTVA
Da bi nam ispit savjesti donio ploda, treba da bude:
-redovit, inače od njega mala korist. Opći ispit savjesti se obavlja svaku večer, nakon što smo završili sve poslove. Bitni je dio večernje molitve. Treba ga također vršiti prije svake ispovijedi, a preporuča se i poslije svakoga važnijeg posla. Posebni ispit se obavlja barem jedanput na dan. Sv. Ignacije ga savjetuje tri puta dnevno: ujutro, o podne i navečer.
-metodičan, tj. oblikovan po jednoj određenoj shemi, a ne nasumce i bez reda, kako nam što padne na pamet. Kao okosnicu ispita savjesti možemo uzeti npr. doživljaje dana u kronološkom redu, ispunjavanje dnevnoga reda, dužnosti prema Bogu, sebi i bližnjemu; grijesi mislima, riječima, djelima, propustom; kršć. kreposti, zapovijedi Božje i crkvene; mjesta na kojima smo se kretali i slično .
-raznolik po svojim shemama. Nećemo se služiti predugo istom shemom. Nakon izvjesnog vremena uzmemo drugu, pa treću itd. Tako ćemo svestranije i s raznih strana osvijetliti sve zakutke naše savjesti. I metoda i sadržaj i dužina ispitivanja udesit će se prema stupnju savršenosti na kojem se upravo nalazimo.
-religiozan, jer on nije obična naravna tehnika usavršavanja, ili kakva zanimljiva psihološka igra. To je čin kulta, askeze, poniznosti. Put do kršćanske svetosti. Djelo Bogu ugodno i praćeno molitvom. Obavljaše iz nadnaravnih motiva, s religioznom svrhom i pomognut je milošću. Daleko nadvisuje dobre namjere filozofa i etičara.
-skrušen, prožet čuvstvom odgovornosti, krivnje i kajanja. Ispit savješti nije neko hladno samopromatranje, on je kurativni zahvat nad samim sobom, praćen strepnjom i osjećajem odgovornosti za svoj spas. Mora uvijek završiti iskrenim i vrhunaravnim kajanjem. Ako smo eventualno otkrili kod sebe nešto dobra, toplo se zahvalimo Ocu od kojega dolazi svako dobro.
-stvaralački i pozitivan rad oko duhovne izgradnje. Nakon svoga rušilačkog dijela (otkrivanje i trijebljenje zla u duši) mora se pretvoriti u konstruktivni elan i poticaj na dobro. Stvara planove o svetoj budućnosti, donosi konkretne odluke, odabire najzgodnija sredstva, izvodi nove primjene i usvaja djela pokore i zadovoljštine.
.
Moramo se čuvati da se naš ispit savjesti ne bi izrodio (jer je i to moguće) u opsesiju samopromatranja, naturalistički perfekcionizam ili bolest skrupula. Stoga se ne preporuča skrupultantima te svim depresivnim tipovima. Kao što sve svoje duhovne vježbe, tako i ovu trebamo regulirati u sporazumu s duhovnim vođom. On će nas poučiti kako ne smijemo biti sitničavi, kako ovaj svoj ispit savjesti nećemo komplicirati i do kojih ćemo granica ići. Izbjegavat ćemo krutost, iznurenost i skrupuloznost. Ispit nikada nećemo izostaviti, ali se u potrebi može skratiti ili pojednostavniti. Ako nakon ispita savjesti osjećamo strah i tjeskobu, mjesto mira i olakšanja, to nije dobar znak i obratit ćemo se duhovniku.
Još bih ovo naglasio: za ispit savjesti nije bitno tehnika ni metoda, već duh istinoljubivosti i poniznosti, iskrena težnja za svetošću. Ne smijemo ga shvatiti kao neki etički monolog, kao kadijino sudište, kao samosudu gdje sam sebi polažeš račun. Tako čini poganin, ali ne kršćanin .
.
Naš ispit savjesti je dijalog s Bogom, usporedba s Kristom, polaganje računa pred svojim Ocem.
Ispitivanje savjesti ne mora dugo trajati. Iskusnom asketi je dosta od 5 do 10 minuta. Dulji i opsežniji ispit ćemo poduzeti prigodom mjesečne obnove, duhovnih vježaba, izbora zvanja, stupanja u duhovni stalež, polaganja zavjeta, primanja sv. redova i slično.

.............
NAČIN

Ispit savjesti je skroz osobna stvar, ali se može obavljati i skupno i privatno. U prvom slučaju se to čini u crkvi, gdje jedan glasno postavlja pitanja ili točke ispita, a ostali u sebi promišljaju. Nije dobro ako je ispit savjesti iskjučivo i uvijek zajednički ili privatni. Bolje je ako se atmosfera mijenja, a može se i kombinirati. Najbolje je da se uključi u neku pobožnost: pokorničko bogoslužje, mjesečna obnova, duh. vježbe, blagoslov, priprava na smrt, večernja molitva, kompletorij i sl.
Obično se ispit savjesti obavlja na misleni način, tiho, u sebi. Negda je doro sam sebi postavljati pitanja glasno (dakako kad ga vršimo privatno). Zgodno je imati, pred sobom i pismeni predložak, nađen u nekoj knjizi ili osobno sastavljen. Neki pisci preporučuju i grafičko ispitivanje savjesti. Možda je to privremeno umjesno za početnike ili one koji su po naravi previše rastreseni ili zaboravljivi. Kao redoviti postupak nije prikladan. Vodi k pedantnosti i pretjerivanju. Izgleda kao fiktivno knjigovodstvo nemogućega. U sebi krije pogibelji samodopadnosti, računarstva i gubljenja vremena. A može pasti i u tuđe ruke.
Evo bitni elementi dobrog ispita savjesti:
-1) Priprava, koja se sastoji u sabranosti, unutarnjoj i vanjskoj, i u molitvi Duhu Svetomu za prosvjetljenje pameti i ganuće volje. Staviti se u prisutnost Isusovu. Promatrati ga kao uzora i suca.
-2) Samo ispitivanje savjesti je čin uma, inteligencije i memorije. Vrši se prema prije spomenutim shemama ("ogledalima"). Ispituje naravne moći: razum (istinoljubiv, logičan, spekulativan, praktičan?), volju (abulična, nedosljedna, mlaka, odgojena, njene sklonosti i navike?), srce (čuvstva, strasti, nagnuća?) Tissot preporučuje pitanje: gdje je moje srce? Jer Krist veli: gdje je srce tvoje tu je i blago tvoje!), temperament, karakter, upotrebu tijela? Kontrolira uporabu nadnaravnih darova: milost, zvanje, krepost, dužnosti? Istražuje zlo u nama: grijehe, strasti, običaje, mane, propuste, nemarnosti, nesavršenosti, vanjske čine i njihove nutarnje korijene? Naročito je važno otkriti temeljnu sklonost i glavu manu.
-3) Kajanje je najhitniji sastojak ispita savjesti. To je u prvom redu čin v o 1 j e, a manje osjećaja. Prosuđuje svaku našu misao, želju i djelo, pa onda osuđuje: odobrava ili odurava. Ne ostaje samo na naravnoj razini, već se diže - pomažući se nadnaravnim motivima - u vrhunaravnost. Ako je savršeno, odmah nam pribavlja oproštenje grijeha. S pokajanjem se lijepo slaže iskrena zahvalnost Bogu za otkrivena dobročinstva.
-4) Odluka popravka je prirodna posljedica kajanja i temeljni uvjet obraćenja. Čin je uma i volje skupa. Mora biti ozbiljna, konkretna i ostvariva. Ne valja stvarati mnoge odluke. Radije samo jednu i njoj posvetiti svu svoju voljnu energiju. Ali u svakom slučaju: odluka se mora donijeti. Bez nje je čitav ispit savjesti besplodan .
.
*(Odluka je kao strijela odapeta s luka. Dok se naša volja bori sama sobom, slična je savijenom i napregnutom luku. Čim je odluka donesena, ona se je odlučila od početne nepokretne točke i poletjela u akciju. Isto tako naliči lađi koja ostavlja svoju luku. Lađe su stvorene da plove, a ne da gnjiju u lukama, vezane uz obalu. Tek onda kad se lađa od-luči, tj. odriješi i krene iz luke na pučinu, ispunjava svoju svrhu i bit će od koristi).*

Kako smo svoj ispit savjesti započeli molitvom, tako ćemo ga s molitvom i završiti. Zahvalit ćemo Kralju svjetlosti na rasvjetljenjima i nadahnućima, u njegove ruke ćemo položiti svoje odluke i zamoliti ga za pomoć u ostvarivanju. "Homo enim proponit, sed Deus disponit"9. Ispit savjesti je naše privatno pokorničko bogoslužje.

..............
POSEBNI ISPIT SAVJESTI
…..
Iz psihologije znamo da je čovječja pažnja, kao i sve ostale moći, jača kad je više koncentrirana na jedno uže područje. Najjača je kad je usmjerena jednoj jedinoj točki. Tu nalazimo potrebu i opravdanje posebnom ispitu savjesti. Opći ispit savjesti, o kojemu smo dosada govorili, obuhvaćao je čitav život pojedinca u svim njegovim manifestacijama, naprotiv posebni ispit savjesti (ex. conscientie particulare) odnosi se na istraživanje samo jednog posebnog područja duhov, života. On je zapravo dopuna i produbljenje općega, specijalizacija unutar opće praxe. I njemu je svrha opća svetost, ali se bira jedan njezin posebni vid ili sektor i u toj se točki tjera do savršenstva. Ovdje se više radi o upornoj borbi za svetost, nego o upoznavanju sama sebe.
U svom pozitivnom obliku posebni ispit s. istražuje kako vršim jednu određenu krepost, jednu posebnu odluku ili zadatak, kako obavljam pojedinu pobožnu vježbu ili svoju glavnu dužnost. Mogu uzeti kao sadržaj posebnog isp. savjesti i svoje vladanje u specijalnoj prigodi koja me čeka ili poslu koji imam izvršiti. U negativnom obliku posebni isp. savjesti se bavi nekim posebnim grijehom, manom, navikom, slabošću i si. Najbolje je početi s proganjanjem glavne mane. Dokle ću se baviti jednom te istom krepošću ili manom? Sve dok vrlinu ne postignem, odnosno manu ne ispravim.

Sv. Franjo Saleški je 22 godine vodio borbu sa svojom srditošću.
Kao i opći ispit savjesti tako još više i posebni treba da bude prilagođen staležu, temperamentu, poslu, prilikama i posebnim namjerama svoga vršioca. Ako je potreba, može ga se obaviti na bilo kojem tihom mjestancu i van uobičajenog vremena, naročito pred izvršenjem nekoga važnijeg posla ili neposredno poslije njega. Glede načina i teme posebnog isp. savjesti najbolje je biti u sporazumu s duhovnim vođom.
Redovitim obavljanjem ispita savjesti, a naročito posebnog ispita savjesti steći ćemo opću i trajnu duhovnu budnost, koja će nas onda sigurno dovesti do popravka i svetosti.

Općenito uzevši, čovjek sebe najbolje upozna u samoispitivanju i proučavaju sama sebe. Ali to nije jedini način samospoznaje. Nije dovoljno promatrati sebe samo u svom ogledalu, treba se vidjeti i u ogledalu drugih. Takva je slika objektivnija. Dobro je znati što sude o nama i naši najbliži, neposredna okolina. Njihova reakcija na naše vladanje najbolje nam otkriva naše pravo lice. Osim naših roditelja, odgojitelja, učitelja, prijatelja i subraće tu nam najviše pomažu ispovjednik i duhovni savjetnik. Svi oni će nam, skupa s našim duhovnikom, pomoći da upoznamo svoju pravu (ne)vrijednost.
Najkorisnije je da stalno uspoređujemo svoje ponašanje s onim svetaca, pravednika i dobrih vjernika.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 08:33 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
...Naša duša je po sebi predodređena za svetost, jer je besmrtni duh, čovjeku od Boga direktno udahnut, slika Božja.
U tijelu boravi zato da mu dade život, ali da taj ne ostane samo niži vegetativni i senzitivni život, već da ga učini ljudskim životom, različitim od životinjskog, i na kraju da ga prožme i božanskim životom preko milosti. Jedino po duši smo slika Božja.
Dok nas tijelo po svojoj anatomiji veže sa životinjskim svijetom, dotle je duša po svojoj "anatomiji" slika svoga Stvoritelja.
* Jedna priprosta redovnica, nakon što je bila obdarena mističkim doživljajima, izjavila je iskreno: "Nisam uopće znala da je duša tako divna stvar". (Mager A. - Mystik als Lehre und Leben. Tyrolia, Insh'irck 1934, str. 165).*

..............
POSVETA UMA
Dušu smo posvetili - skupa sa svim njenim moćima - kad smo prihvatili i dobili posvetnu milost. Tu osnovnu svetost razvijamo i usavršujemo kad u milosni život uvučemo te njime prožmemo svaku duševnu moć, ponajprije razum.
Radi se o tome kako ćemo svoje umne sposobnosti staviti u službu nadnaravnih ciljeva. Kako znamo, glavni zadatak umovanja je spoznaja istine. Izvor i mjerilo svake istine, pače i sama Istina, to je B o g. Prema tome i glavni predmet našeg umovanja ima biti vječna Istina.
Dosljedno, i prva dužnost ljudskog života mora biti spoznaja Boga. Tko prezire vjersko znanje i nemaran je u njegovu stjecanju taj prezire pravu Istinu i onemogućuje svoj duhovni napredak, dakle griješi. Nakon što smo, u skladu s našim mogućnostima, dovoljno upoznali Boga, moramo upoznati i putove što nas k njemu vode, a naročito "kraljevski put sv. križa", tj. askeze. Od profanih nauka ćemo zadržati sve ono što nas pomaže u radu oko posvećenja. Nikada nas, u našem učenju neće voditi duh taštine - jer "znanje napuhuje a ljubav izgrađuje" (I Kor 8, 1)- ili bilo koja čisto zemaljska nakana. Ako tekovine kulture ne služe kulturi duha, mogu samo škoditi. Svoje obrazovanje ćemo usmjeriti i koristiti u prvom redu zato da izgradimo svoj duhovni lik.

Jer nam je poznato da naš um ne može biti istodobno zauzet dvjema različitim mislima - jedna naime potiskuje drugu - nastojat ćemo da uvijek najbolja i najsvetija misao bude sadržaj naših razmišljanja. Tako ćemo steći duh sabranosti, toliko potreban pobožnoj duši. Odvikavat ćemo se od rastresenosti, znatiželje, ispraznih razgovora, čitanja novina, senti-metalnih romana, buljenja u žurnale, filmove ili televizijske ekrane. Nećemo nikada trošiti vrijeme na besplodna maštanja, nekorisna i suvišna snatrenja. Svoju znatiželju - očišćenu od svega nezdravoga, neurednoga, nepotrebnoga - obratit ćemo isključivo duhovnim dobrima.
Sve što vidimo i čujemo, svako stečeno znanje, pametan čovjek prosuđuje s razborom (razboritost), po pravilima mišljenja (logika) i u skladu s ljestvicom vrednota (vjera).

Zdravo rasuđivanje je svojstvo normalne duševnosti i kršćanske duhovnosti. Ono nam pomaže da ne uzimamo za suho zlato sve što drugi govore i rade, ali isto tako da ne stvaramo nepromišljene sudove, osobito kad su na štetu bližnjega. Čuva nas da ne postanemo tvrdoglavi i da se ne pouzdamo previše niti u vlastite sudove. Prava mudrost traži da poštujemo tuđa uvjerenja, ali da živimo po svojima i da sve prosuđujemo pod vidom vječnosti (sub specie aeternitatis). Takvu mudrost nam pruža jedino živa i nadnaravna vjera, proživljena i dokazana duhom askeze , a oduzima nam je oholost, samouvjerenost i sklonost kritikantstvu.

Veoma važna komponenta duševnog života je i sposobnost pamćenja. Pomoću nje naš um može zadržavati u sebi sve proživljene utiske, viđene slike i stečene spoznaje, te ih prema potrebi izvući iz skladišta sjećanja i upotrijebiti za aktivni život. No, kako je pamćenje samo po sebi neizbirljivo - ono prima sve i vraća sve bez obzira na vrijednost pamćenoga - na nama je da znamo usvojiti samo ono stoje vrijedno, a zaboraviti ostalo. Vještina pamćenja (onoga što je dobro) i vještina zaboravi (onoga što je zlo i štetno) jednako su važne. Treba naučiti zaboraviti nanesene nam uvrede i nepravde, ali nikako naše vlastite mane i nezahvalnosti prema Bogu. Pamtimo tuđa dobročinstva, a na svoje uspjehe i zasluge ne svraćajmo pažnju. Držimo na pameti primjere i dobre nauke, a dajmo zaboraviti grješna, bolna i nekorisna sjećanja što nas smućuju. Zaboravljivost je ljudska slaboća, ali nije grješna osim ako je plod nemara i nedovoljne pažnje u odnosu na bližnjega i svoje dužnosti. Prema onome što nastojimo zapamtiti najbolje se vidi prava vrijednost naše duše.

Dok se pamćenje odnosi na prošle događaje i spoznaje, mašta se bavi sadašnjim i budućim zbivanjima, bila ona realna ili samo zamišljena. Dakako, i mašta crpi svoj materijal iz već doživljenoga ili naučenoga, ali ga upravlja sadašnjosti ili budućnosti. Kombinira staro i novo, zbiljsko i nestvarno, dobro i zlo, a sve boja ugodnim bojama i predstavlja u privlačnim slikama. Njezina karakteristika je moć slikovitog dočaravanja. Ona je posrednik između sjetilnih i duševnih moći u čovjeku, i sama po sebi je dragocjena produktivna snaga. Odatle joj velika važnost i za duhovni život. Koliko nam može pomoći u njegovanju dobra, isto toliko može i u vršenju zla. Fantazija je poput vatre: svijetli, zagrijava, daje energiju, no može uzrokovati i požar. Često je puta izvor napasti, razlog rastresenosti, prigoda za gubljenje vremena i sredstvo umišljenosti (kad si jednom umislimo nepostojeće savršenosti, svršeno je s pravom savršenošću!) Od maštanja žive besposličari i oni koji su nesposobni da se snađu u stvarnome svijetu, pa zato bježe u svijet fikcija.

Svoju fantaziju ćemo okrenuti dobru ako je okupiramo stvarnim i plemenitim sadržajima (preko duhovnoga štiva, razmatranja, pametnih razgovora, korisnog rada i si.). S njome se ne isplati voditi direktnu borbu - takva je borba zapravo voda na njezin mlin - najbolje je uopće se ne obazirati na njene hirove, kako nam svjetuje sv. Terezija Avilska. Najlakše je ignorirano kad sabrano i savjesno vršimo svoje dužnosti. Pošto se mašta rado okreće budućnosti, zabavimo je onom budućnošću koja nikada ne prolazi - vječnim ljepotama.

Naša maštanja, sjećanja, čuvstva, misli i želje ljudi obično izražavaju govorom. No govor služi ne samo za izražavanje, nego isto tako i za spoznavanje, učenje, moljenje i usavršavanje. Da se njime posvetimo, moramo najprije i njega posvetiti: ako govorimo s pametna razloga, ono što treba (istina i dobro), kada treba (u pravo vrijeme), gdje treba (na pravom mjestu) i kako treba (ljubazno, kratko, jasno itd.). No ima slučajeva kada nije dobro niti potrebito govoriti. Kad vrijedi ona narodna "govor je srebro a šutnja je zlato". Teža je umjetnost znati šutjeti nego znati govoriti. U muku sazrijevaju svete misli, dobra nadahnuća, plemenite odluke. Tišina i muk nam omogućuju sabranost, kroz njih nam se javlja glas Božji. . Samoćom čovjek afirmira svoj "ja". Masa nivelira, depersonalizira, ograničuje i zarobljuje.

Prije nego je javna i pravna osoba, čovjek je najprije "svoj". I ako u sebi nema ništa, ne može ni društvu ništa dati. Šutnja je znak mudrosti, sredstvo svladavanja i mjera opreza pred grijesima jezika. Ona je jedan od oblika mistične molitve. Iako mnogi samostanci (trapisti, kartuzijanci i dr.) obdržavaju trajni muk, šutnja i samoća ipak nije za svakoga. Za nju nisu sposobne šuplje glave, čiji je nutarnji svijet siromašan ili nezdrav, a također ni slabići jake fantazije, pune frivolnosti i senzualnosti. U njihovu prazninu muk ne bi ništa nova unio, a bio bi im prigoda -jer i u duhovnom svijetu postoji horror vacui - da se prepuste svojim nezdravim ili beznačajnim maštanjima. Dakako, i njima je potrebita povremena šutnja i samoća ispunjena pobožnim činima (molitva, duhov, obnova i vježbe).
Brbljavost lako vodi grijehu: "In multiloquio non deerit peccatum" (Prov 10, 17). Mi ljudi uopće previše govorimo, i to najviše o sebi. Šutnja je naprotiv "ljubav koja osluškuje" (Pavao VI), tj. koja misli na drugoga. To vrijedi i za molitvu, razgovor s Bogom. Muk i sabranost jesu uvjeti prave molitve.
Glavno i opće pravilo za posvetu mog uma glasi: sve njegove moći ispuniti svetim sadržajima. Razum prosvijetljen vjerom, eto mi vodiča.

............
POSVETA VOLJE
Misaonu vezu s Bogom, preko uma, možemo još više povećati moralnom vezom - preko ljubavi i volje. Kako znamo, volja je sposobnost ljudske duše da može težiti dobru. Kao što je objekt uma "istina", tako je objekt volje "dobro", i to ne bilo kakvo dobro, nego ono Najveće. To Vrhovno Dobro volji otkriva razum prosvijetljen vjerom, a volja ga želi, zapravo hoće. Ona ne može težiti za nečim što nije upoznala kao svoje dobro - pa makar to bilo nekada samo prividno dobro - kao neku vrednotu (=postavljanje cilja) za kojom ona teži (=stvaranje planova i odluka) na aktivni način izvođenje odluka: uklanjanjem zapreka, biranjem sredstava, uposlenjem duševnih i tjelesnih organa).
.~~~
1.
Sama struktura naše volje upućuje ju da se ne da zavesti čarom prividnih ili nižih dobara, nego da stremi uvijek Najvećemu. To od nje traži, uz razum prosvijetljen vjerom, još i snaga milosti što boravi u duši. Tako otkrivamo prvo pravilo za posvećenje volje: nadnaravnu nakanu. Nakana ili cilj je počelo i regulativ svakog razumnog djelovanja i stoji na početku svakog etičkog čina (primum in intentione, ultimum in executio-ne). Sveta volja mora vazda i sve poduzimati samo iz dobre, čiste i vrhunaravne nakane. Zadnji cilj njena djelovanja je uvijek Nestvorena Milost. Ako išta ljubi, želi ili poduzima, to je sve uključeno u Zadnjoj Svrsi. Jedino u njoj volja nalazi svoje konačno zadovoljenje, usrećenje i posvećenje. K njoj usmjeruje sve svoje težnje i čine. Pokreću je jedino nadnaravni motivi. Onako kako je napisao Teilhard de Chardin: "Bog je na kraju moga pera, mog pijuka, moga kista, moje igle - moga srca, moje misli... Ponavljamo: ništa nije profano onome koji zna vidjeti".
Tu mudrost nam daju vjera i ljubav okupane milošću.
Dobru nakanu stvaramo tako da najprije uklonimo sve slabe namjere. Zatim odbacujemo sve indiferentne i čisto naravne nakane. Konačno biramo najbolju i najsavršeniju nakanu, prožetu nebeskom ljubavlju, a sve manje savršene nakane podređujemo (nismo rekli: odbacujemo) toj najsa-vršenijoj. Idealno bi bilo da uvijek, svaki puti prije svakoga čina izričito i svijesno produbimo u sebi dobru nakanu (intentio actualis). Saberimo se za jedan tren, pomislimo na Boga, ujedinimo svoje djelo s Isusom i posvetimo ga nebeskom Ocu. Premda to ljudskoj slaboći nije svagda moguće, ipak se asketa nikada ne zadovoljava pukom habitualnom nakanom. Dagnino naglašava: "Dovoljna je habitualno-virtualna nakana, ali tek aktualna stvara svetost" .
U praksi se treba truditi da gajimo barem virtualnu nakanu. To se najbolje postizava jutarnjom dobrom nakanom ili "posvetom dana" Bogu. Svako jutro, odmah čim se probudimo, posvetimo Ocu svaku svoju misao, želju, riječ, djelo i patnju. To u zadnjoj liniji znači: čitav svoj život. Možemo se poslužiti ovim riječima (formula nije važna): Dragi Bože, što god budem danas mislio, želio, govorio, radio i trpio, neka to bude za tvoju ljubav, tebi na slavu, a za... (ovdje se može nadodati neka posebna dobra nakana, koja neće biti ništa drugo do li konkretna primjena one opće i glavne nakane). I ne samo jutrom nego i tokom dana često obnavljamo svoje prikazanje (uzdasima, strelovitim molitvicama, izljevima ljubavi i sl.). Naročito prije svakoga važnijeg posla i u toku nekoga dužeg rada. Na taj način ćemo posvetiti i svoju volju i čitav život, a naravnoj vrijednosti naših djela dodat ćemo još i nadnaravnu. Duhovni pisci su tu istinu zgodno predočili slijedećom slikom: svi naši naravni čini imaju za nebo vrijednost "nule". Makar da ih je mnogo, ipak su samo niz ništica. Čim ispred njih stavimo jednu pozitivnu brojku (dobra nakana!), bezvrijedni niz nula postaje ogromna suma.
.~~~
2.
Drugo pravilo za posvetu volje glasi: podloži svoju volju volji Božjoj. Bez toga nema savršenstva. Ujedinjenje s Bogom počinje preko ujedinjenja s njegovom sv. voljom. "U tom se sastoji najveće savršenstvo - izjavljuje velika Terezija - što se može poželjeti" . Drugo nije želio ni sam Spasitelj: "Moje je jelo vršiti volju onoga koji me je poslao" (Iv. 4,34). Neće ući u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore "Gospodine, Gospodine", već oni koji vrše volju Očevu (Mt. 22, 34). Vršioce volje Očeve Isus naziva svojom braćom, sestrama i majkom (Mk. 3, 35).

Ono što ih povezuje s Ocem - posluh - to isto ih povezuje i sa Sinom.
Ta, zar nismo Očeva djeca, prijatelji, napokon i sluge vječnoga Kralja? I što nam onda može biti svetije od Njegove volje?
Volja Božja je objektivno mjerilo našeg savršenstva. Očituje nam se u ontološkom redu preko fizičkih zakona, kojima se mora svatko povinuti. U moralnom redu volja Božja nije apsolutna, jer joj stoji nasuprot čovječja slobodna volja koju Stvoritelj poštuje. Jasno nam se objavljuje, i to zakonskom snagom, kroz naravni moralni poredak, nadnaravnu objavu, crkvene i civilne zakone i naše staleške dužnosti. Saopćena nam je u obliku zapovijedi ili zabrane. Volja Božja sa savjetodavnom snagom nalazi se u evanđeoskim savjetima i božanskim nadahnućima (oboje zovu "zakon milosti") te u dobrim i zakonitim običajima kraja i društva u kojemu živimo. Indirektno nam se očituje i preko povijesnih ili suvremenih događaja, bilo dobrih (koje Bog hoće) bilo loših (koje samo pripušta) te po znakovima vremena (signa temporis). Ne možemo je uvijek jasno spoznati ni dokučiti, pogotovo kad se ne očituje vanjskim znakovima i odnosi se na našu budućnost (voluntas divini beneplaciti). Mudri Tvorac na razne načine nadahnjuje i potiče volju pravednika.

Podlaganje volji Božjoj s čovječje strane može biti pasivno i aktivno. Pasivno je podlaganje (resignatio) kada rado i spremno primamo svaku stvar (prijatnu i neprijatnu, laku i tešku, korisnu i štetnu) iz ruke Božje. Trudimo se da ne pogazimo nijednu Očevu zapovijed. To je osnovni uvjet za svetost. Aktivno podlaganje pretpostavlja pasivno, ali je veledušnije, pa želi doznati volju Očevu, ljubi je u svim njezinim oblicima, veselo joj izlazi u susret, pogađa i želje, te se potpuno prilagođuje svim savjetima. Božansku volju vršimo s oduševljenjem i najsavršenijim načinom. Težimo za potpunim sjedinjenjem naše volje s voljom Božjom. Duhovni pisci ga zovu "sveto predanje" i ono je vrhunac kršćanskog posluha. Služi kao subjektivno mjerilo svetosti.

Vršenje volje Božje je za nas dužnost pravde, posluha, razboritosti, kreposti, koristi, religioznosti, a nadasve ljubavi. Daje možemo vršiti, moramo je prije upoznati. Kako ćemo je upoznati? Najprije preko božanskih zakona izraženih u naravnom, nadnaravnom, crkvenom i pozitivnom poretku, specijalno u Evanđelju. Zatim preko posebnih Očevih očitovanja upravljenih meni osobno. To se redovito zbiva putem zvanja, roditelja, odgojitelja, poglavara i naročito duhovnoga vođe. Iznimno se volja Božja može očitovati i čudesnim načinom (kao npr. u slučaju sv. Pavla i Franje Asiškog.). Osim ovih objektivnih znakova volje Božje ostaje nam i redoviti subjektivni put naše savjesti i razboritosti. Božje se vodstvo njima najviše služi. Ako mi uza sve to volja Božja nije postala očita i jasna, smijem izabrati ono što mi se čini najboljim i Ocu najdražim. Bilo bi preuzetno s moje strane kada bih tražio od Boga posebni "znak" ili čudo. Čuvajmo se iluzija i podmetanja svoje volje volji Božjoj. (Ps. 37). "Dva su zla kojih se trebamo bojati: neznanja, koje ne vidi, i opsjenjivanja, koje krivo vidi"

Kad jednom dobro upoznamo volju Božju, lako ćemo je z avoljeti. Ta volja je stvorena za to da teži, žudi, ljubi. Ljubav je njezin korijen i snaga. Nemoguće je ne ljubiti spoznatu volju Božju koja je izvor dobrote i svetosti. Ljudska volja, koja nije kadra ljubiti Božju volju, nije sposobna ni za kakvo dobro. A objektivno dobro je vazda vrednota, tj. i subjektivno dobro onome koji ga hoće. "Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum" (Rom, 8, 28).
Ljubav prema očitovanoj i neočitovanoj volji Božjoj goni nas na djelo, pa ćemo je zato savjesno vršiti. Svim srcem, svom snagom i u čitavoj njezinoj širini. Pri tome će nam davati odvažnost uvjerenje da se ništa ne događa bez volje Sveznajućega koji to hoće ili dopušta. On je pametniji od mene i njegova volja svetija od moje. Nikada ne dopušta nešto što bi bilo za moje konačno zlo. Stoga se mogu bez ikakva straha sasvim prepustiti u njegove svete ruke. Kao i njegov Jedinac: "Ne moja, već tvoja volja... Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj".
.~~~
3.
Naša volja ima svoga naravnoga pomagača u razumu, koji joj daje cilj u djelovanju, i čuvstvima, koji je pomažu oblačeći taj cilj u privlačno ili odbojno ruho, a vrhunaravnoga u milosti Božjoj. Milost je naša volja sasvim ovisna. Ona je jedina snaga jača od naše volje i formalni princip nadnaravnog života. Prema tome njoj se ne možemo opirati bez opasnosti gubitka tog života. Volja najbolje čini kad svoju slobodu nastoji prilagoditi djelovanju milosti u njoj.
Suradnja s milošću je treće pravilo njezina posvećenja. Milost je sunce što grije, oplođuje i pokreće moju volju, ali je zato moram otvoriti suncu milosti. Ako je zatvorim, u nju ne mogu prodrijeti niti je zagrijati zrake milosti

Ne zaboravimo: milost nije samo stanje (gratiahabitualis), koje moramo čuvati, već i život-djelo-pokret (g. actualis), koji moramo živjeti i ostvarivati. Bog živi (posvetna milost) i radi (djelatna milost) u nama, pa stoga i mi trebamo živjeti i raditi u njemu, dakle surađivati s milošću. Ona je zakon nadnaravnog života i Bog nam je nudi na razne načine, u različitom stupnju, ali u svako doba i u svakoj prilici. Iznevjeriti se milosti znači staviti svoj duhovni život na kocku. Nevjerstvo pak vuče izdaji, a u svakom slučaju gubitku svetosti. Brižni Apostol nam piše: "Opominjem vas da ne primate uzalud milost Božju!" (II Kor. 6, 1).
Glas Božji se najbolje čuje u tišini, sabranosti, razmatranju i molitvi, a najbolje sluša u čistoći srca, plemenitosti namjera i svetosti volje. U takvom duševnom raspoloženju smo tek otvoreni zrakama milosti. Kad se k tome uvjerimo da je neko nadahnuće dobro po svom sadržaju, u skladu s našom savješću i staleškim dužnostima, odobreno od ispovjednika ili duh. vođe, prihvatimo ga kao zov neba i vjerno slijedimo. Nemojmo očekivati vizije ili dramatične pozive na osvajanje svijeta ili ne znam kakve herojske podvige. Prava vjernost se bolje očituje u vršenju malih i običnih zapovijedi, diskretnih savjeta i blagih nadahnuća Duha Svetoga. "Tko je u malome vjeran bit će i u velikome", tvrdi Spasitelj.
~~~
4.
Kako ću ostati vjeran? Ako uklonim glavnu zapreku vjernosti: egolatriju. Kad u svemu tražim sebe, ne mogu naći Boga. Eto nam još jednog zakona posvete volje - o d r e ć i se sama sebe. Stvarna zapreka nebeskoj ljubavi nisu stvorovi, nego naša zloraba stvorova. Mjesto da ih upravljamo njihovu Tvorcu mi ih rezerviramo sebi. Njihov centar pomičemo od Boga na sebe. Kad moj "ja" sve prisvaja sebi, postaje sam sebi najveći neprijatelj. Spas mu je u spoznaji: ja ne postojim od sebe ni za sebe, nego od Boga i za Boga. Živjeti po tom uvjerenju znači kršćansko odricanje. Ali to je u stvari obogaćenje. Ono što nam u naravnom redu izgleda negacijom sebe, to je u nadnaravnom redu zapravo jedina afirmacija.
Stoga nikada, nigdje, ni u čemu neću tražiti samog sebe. Pa niti u duhovnom životu. Neću moliti zato i dokle u molitvi nalazim svoj užitak. Neću se poniziti da nakon toga budem istaknut, niti ću biti "apostol" samo stoga što to odgovara mojim naravnim sklonostima itd. Pa i sama moja težnja za savršenstvom ne smije se ograničavati na to da ja budem savršen, nego da se Bog proslavi u meni.
Koliko više nestanem u sebi, toliko ću biti veći u Bogu. I obratno: kada god budem tražio sebe, izgubit ću Boga. "Tko hoće da ide za mnom neka se odrekne sama sebe" (Lk. 9, 23).
Kad uspijemo zaboraviti sebe, onda smo zreli za sv. ravnodušnost. To je duševno raspoloženje pri kojemu nam svaka stvar postaje indiferentna ili bezvrijedna ako nije u vezi s Bogom. Bog nam je jedina prava vrednota, a sve ono što ne služi njegovoj slavi držimo "tanquam stercora". Sebe same i sve što god nam je na dohvatu podređujemo isključivo Posljednjoj Svrsi. Svoje srce vežemo jedino uz Najveće Blago. Ne tražimo čak ni duhovnih utjeha, da se ne bi uvukle između nas i Tješitelja. U stvorenjima ne nalazimo nikakve naslade, a patnje što nam ih nanose primamo veselo i snosimo strpljivo, smatrajući ih svojim križem, koji grlimo istom ljubavlju kojom je i Krist svoga grlio.
~~~~~
5.
Ako je Bog najveća vrijednost, onda je stvarno i jedina. Dosljedno tome: radi Boga treba se odreći svega ostaloga. Jer sve je drugo "ništa u očima njegovim". Ili točnije: ima vrijednost samo utoliko ukoliko nas vodi Bogu. "Tantum... quantum", govorio je sv. Ignacije. Čim se privežemouz neko stvorenje, srce je izgubilo ravnotežu i slobodu, volja više nije slobodna za nebesku ljubav. A sloboda je bitni uvjet voljnog djelovanja. Ne samo u tom smislu da je volja neovisna o stvorenjima, već i da se slobodno opredjeljuje za Stvoritelja . Stvorovima zarobljena volja nema više snage težiti za "slobodom djece Božje". Stoga nam asketika daje i peto pravilo za posvetu volje: budi slobodan od svake zemaljske spone! Ne daj se zarobiti. Budi svoj, tj. Božji . Radije se odreci svega da bi mogao imati Sve. Odricanje od svega stvorenoga bilo je glavno načelo mistike sv. Ivana od Križa. On s pravom drži nemogućim istom ljubavlju ljubiti Stvoritelja i stvorove.

Zemaljska ljubav nije jedina zapreka slobodi ljudske volje. Treba ukloniti i sve ostale zapreke volje: neznanje (kad ne pozna svoje pravo dobro), zablude (pogrešno shvaća svoje dobro), ljudski obzir (robovanje svijetu, okolini, pomodarstvu), strah (koji zarobljuje pažnju i otima slobodu), loše navike (koje automatiziraju volju u negativnom smjeru) i strasti, nagone, požude, zle sklonosti. Kako na volji leži glavni teret procesa usavršavanja, to su spomenuti neprijatelji volje ujedno i neprijatelji svetosti.

..............
POSVETA OSJEĆAJA
.
Čuvstva ili osjećaji (appetitus sensitivus, emotiones) u ontičkom redu su dobra stvar, kao i svaki bitak, ali u moralnom redu su ambivalentni ili, kako se voli reći, indiferentni. Moralna vrijednost osjećaja ovisi o njihovu objektu te načinu i mjeri kojom ih očitujemo. U psihičkom pogledu se dijele na pozitivna težnja privlačno usmjerena i negativna, odbojno usmjerena.
Objekt kojemu su upravljeni daje osjećajima njihov sadržaj. Taj može biti naravnog ili nadnaravnog reda. Ako pozitivnim čuvstvima (ljubav, želja, radost, nada, smjelost) odgovara i pozitivni objekt (dobro), onda su i moralno pozitivna, pogodna za asketski život. Ako se pozitivna čuvstva okreću za negativnim objektima (zlo), i njihov je ćudoredni rezultat negativan. Jednako tako ispada loše ako se negativnim osjećajima (mržnja, odvratnost, tuga, očaj, strah, srdžba i sl.) obuhvaćaju pozitivni objekti.
Usmjeriti svoja negativna čuvstva prema negativnim objektima jedini je način da ih se dobro upotrijebi.

Svetost traži da se (psihološki) pozitivna čuvstva usmjeravaju (moralno) pozitivnim objektima. Psihološki negativne emocije samo su čin samoobrane za slučaj kad nam prijeti neko zlo.
Ako se dogodi da su naša čuvstva okrenuta prema indiferentnim predmetima, te prema tome nemaju određene moralne boje, svoju moralnost primaju iz intencija, načina i m j e r e uporabe sa strane subjekta. Normalna čuvstva (emocije) sastavni su dio ljudske naravi i, dok su u svojim granicama, kristalna, umjerena i dobru usmjerena, mogu nam silno pomoći u duhovnom životu. Postaju moralni problem onda kad prijeđu granice načina i mjere te postanu nagla, žestoka i explozivna (afekti, provale osjećaja). Još opasnija su kad izađu trajno van svojih granica, zarobe pamet i volju te se pretvore u razornu poplavu (strasti).
O svojem emotivnom životu moramo voditi računa, jer je važan za naš fizički, intelektualni i moralni, dakle i asketski život. Svako čuvstvo ima jaki upliv na psihofizičku djelatnost. Može je razviti do maximuma, a može je i paralizirati. Ideja praćena ugodnim čuvstvima i volja zagrijana prijatnim osjećajima tjeraju na djelo. I obratno: neugodni osjećaji odvraćaju od rada . Korisna su i odgojna samo ako stoje pod kontrolom razuma i volje. Ako činimo dobro isključivo pod uplivom osjećaja, umanjuje nam se moralna zasluga, jer u tom dobrom djelu nije sudjelovala naša volja. Ali ako čuvstva samo pomažu i prate rad volje, naše djelo dobiva na vrijednosti. Dužnost savršenosti obvezuje nas da svoje emocije ne prepuštamo hirovima momenta.

Kršćanski ideal nije da se čuvstva iskorijene ili unište (tada bismo uništili samu narav čovječju). Njemu je svrha da ih očisti, sredi, odgoji i posveti (purificatio activa). Jer ona se dadu i odgojiti i posvetiti. To nam d kazuje vlastito i tuđe iskustvo. To znamo iz povijesti svetaca i obraćenika. Posjedujemo dovoljno slobode da im se opremo i dovoljno snage da ih držimo na uzdi. Doduše, apsolutno gospodstvo nad osjećajima ne možemo imati (actus primo- primi!), ali se razumom, taktikom i jakom energijom mogu staviti u službu dobra. Pored ostaloga, kreposti se stiču i suradnjom naših osjećaja.
Posvetu emocija započet ćemo orijentirajući ih uvijek prema dobrim i kreposnim ciljevima. Motivi rada i osjećanja moraju biti vazda nadnaravni. Svi niži porivi se mogu sublimirati svetim ciljevima i sadržajima. Zatim ćemo uvijek paziti na mjeru u svojem čuvstvovanju. Emotivnost ne smije imati supremaciju u životu čovjeka. Pošto je tendenca emocija da umanje racionalnost i voljnost, mi ćemo pojačati svoj umni život, više razmišljati i razmatrati. Dat ćemo uzvišen sadržaj svome životu.
*(Dr A. Kusić naglasuje da bol i užitak, koji prate naše emocije, nisu ciljevi, nego tek znakovi dobra i zla. Samo dobro ostaje ciljem, a čuvstva su jedino sredstvo)*

Nećemo biti trstika koju njišu strasti. Više graditi na krepostima vjere i razboritosti!
Veoma je korisno i otkriti glavno čuvstvo koje dominira našim životom. To ćemo postići putem općeg ispita savjesti, a onda ćemo mu posvetiti naročitu pažnju u posebnom ispitu savjesti. Otkrit ćemo daje to većinom potreba ljubavi (ljubiti i biti ljubljen). Odlično: kad sam već ljubljen od Boga, preostaje mi samo da ga još više ljubim.

Još veću pažnju moramo obratiti na svoje strasti. Kad se naime neka emocija pretvori u strast, potpuno je poremećen čovjekov psihički i moralni život. Razum gubi svoju bistrinu i objektivnost, a volja svoju snagu, slobodu i čestitost. Degradirane su osnovne značajke čovještva: um i volja. Odatle izviru tolike nesretne posljedice razbuktalih strasti. Suvišno ih je i nabrajati, predobro su nam poznate. Dovoljno je reći samo to: strastvenost je negacija askeze.
*( Lanza i Palazzini ovdje prave jednu umjesnu distinkciju i kažu: ne valja ništa činiti zbog osjećaja ili strasti (ex passione), ali je korisno činiti dobro s osjećajem, čak i sa strašću (cum passione).*

Strastima se može suprotstaviti samo jaka volja potpomognuta zdravim rasuđivanjem. Snaga volje će spriječiti provalu strasti, a običaj razmišljanja će joj otupiti bijes. Ne strast (srca) nego vlast (uma i volje!).
Nekada se strasti dadu pobijediti i bez velikog naprezanja volje. Dostaje ukloniti njihov predmet. Zaboraviti ga obraćajući pažnju na svete stvari ili im podmetnuti drugi bolji objekt. Puna zaposlenost i zauzetnost plemenitim radom onemogućuje nastupe strastvenosti. I opet ponavljamo: treba imati jedan visoki ideal i za nj živjeti! Ako ne pomažu razboritost i umjerenost, onda se utecimo još jednoj kreposti -jakosti. Junaci se ne samo brane već i napadaju. "Agere contr a", to je nauk starih asketa i junaka. Okomiti se direktno na svoju strast pobjeđujući je suprotnom krepošću. Npr: ako mi je netko antipatičan, baš ću prema njemu biti prijazniji i uslužniji. Dakako, borbu sa strastima nije dobro ni lako voditi sam samcat. Treba nam pomoć odozgo, milost. Naći ćemo je u molitvi i sakramentima, osobito u ispovijedi. Pomoći će nam i bližnji (ispovjednik, duhovnik, braća i sestre, poglavari i odgojitelji).
Svoje instinkte valja najprije nadzirati (kontrola), zatim usmjeriti prema vlastitom i tuđem dobru (socijalizacija) i konačno usmjeriti Bogu (posveta, sublimacija).
Ako ništa drugo ne pomaže, pomoći će b i j e g. "In fuga salus". Daleko od griješne prigode! Odriješimo svoje srce od svega što nije Božje: "Sinko, daj mi srce svoje!" (Posl. 23, 26).
Koji put se znade izjednačavati askezu sa kultom boli i patnje. No to nije točno.

Kršćanska askeza ne kultivira bol, nego nas uči kako ćemo je savladati, iskoristiti i pobijediti. Askeza prihvaća bol ne kao svrhu života, već samo kao dobrodošlo sredstvo samoodgoja i sudjelovanje u otkupiteljskim mukama Spasitelja. Istinska askeza je plod evanđelja koje je "vesela vijest" i koje život vjernika ispunja srećom. Kršćanstvo je religija radosti i spasa. Božja "haris" je milost, milošta, radost davanja i primanja. Za kršćane svih vjekova vrijedi Pavlova poruka: "Gaudete, iterum dico vobis gaudete!"
U ničijem životu nema toliko mjesta radosti kao u kršćanskome. Ljepota i radost života plod su Očeve dobrote i ljubavi. Ljepota svijeta je odsjaj ljepote njegova Stvoritelja. Stoga svaka ljepota i umjetnost vode Bogu, izvoru sreće. Istina, ljepota i dobrota uvijek idu skupa. Kao što se cvijet okreće suncu, srce se kršćanina okreće dobroti, ljepoti i radosti. On će sva znanstvena, kulturna, estetska i osjećajna dobra znati posvetiti kroz ljubav Božju.

.............
POSVETA LIČNOSTI
.
Kad smo proučili metode posvećivanja glavnih komponenata ljudskog bića, nije nam teško sagledati opće putove savršenstva čitave ljudske ličnosti. Oni će slijediti glavne zakone životnog razvoja. Dozrijevanje ličnosti, kao i svako sazrijevanje, vrši se polako i postupno, u okviru razvojnih zakona na odgojnom, moralnom, religioznom i asketskom planu. Ako smo razumni, moramo dozvoliti da naši odgojitelji bolje poznaju te zakone, te ćemo se rado i s povjerenjem prepustiti njihovom vodstvu.
.
*( Prema zastupnicima teorije o evolutivnom razvoju ljudske svijesti ova se je razvijala postupno i slojevito: besvijesni život, vegetativni, animalni ("Es"), potsvijesni ("Unter-Ich") i svijesni ("Ich"). Na koncu se je obrazovala i moralna ličnost ("Uber - Ich"). Svaki novi "sloj" svijesti pretpostavlja i uključuje sve pređašnje. Stoga su za odgoj ličnosti važniji oni zahvati koji dopiru do dubljih slojeva svijesti. Također i oni koji su vremenski prvi. Odatle važnost doživljaja u ranom djetinjstvu)*
.
Za puni razmah duhovnog života potrebna je osobna zrelost. Ona se očituje u zdravoj ravnoteži tjelesnih i duševnih snaga i adekvatnoj prilagodbi vlastitoj okolini. Svi bitni elementi čovještva i osobnosti moraju biti integrirani u skladnu cjelinu. Zreo sam ako pravilno (umno, voljno i osjećajno) reagiram na vanjski svijet, ako imam točan uvid u situaciju, stvaram ispravne sudove o njoj, donosim prikladne praktične zaključke, podržavam dobre međuljudske odnose, sposoban sam udovoljiti svojim dužnostima te imam otvorenu dušu za transcendenciju.
Znam za sudbonosnu činjenicu da se kao osoba razlikujem od životinje, a kao ličnost od mase . Stoga mi Oponašanje neće nikada biti geslom (pa i svece moram oponašati razumno, ne doslovno).
Jedini model koji me obvezuje jest sličnost s Onim na čiju sam sliku stvoren . Neću se staviti u sukob sa svojom okolinom, ali ću upoznati svoje potrebe i osebujnosti te razvijati osobne sposobnosti. Svoje jastvo, vlastito samo meni, izraženo posebnim načinom mišljenja, htijenja i osjećanja, neću utopiti u bezličnosti mase i organizacije niti u općim kalupima vladanja. Smisao za red, koji u sebi nosim, ne ide za tim da me nivelira, već da sebe i svoj rad stavim na pravo mjesto.

Zakoni duševnog i tjelesnog rasta, koji su tu za moje dobro i kojima ne mogu umaći, potiču me na dragovoljno usavršavanje. Neću se nikada srozati na to da budem sredstvom u tuđim rukama, ali ni druge osobe neću smatrati svojim pokusnim kunićima. Pravilno ću se uklopiti u nužne okvire stvarnosti, vremena, prostora i društva u kojemu živim, jer nisam neograničeno biće. U svoju ličnost, bez da je povrijedim, skladno ću utkati sve potrebne naravne i nadnaravne, nacionalne i socijalne elemente.
Ne smijem zaboraviti da - osim psihološke - nosim u sebi i moralnu ličnost. Zato mi je potrebno steći umnu objektivnost (razboritost) i voljnu snagu (jakost) u punoj slobodi. Naravno, moja sloboda nije apsolutna, jer se moram akomodirati pravima Oca (vjera, religioznost) i braće (ljubav, pravednost). U svome vladanju neću nikada iznevjeriti glas savjesti, najbolji dio sebe i jeku božanske Riječi. A kada začujem posebni poziv Očev, rado ću mu se odazvati, jer znam da ću tek u svetom zvanju doživjeti puni rascvat svoga bića. Najljepša strana moje ličnosti jest činjenica da sam dijete Božje, da u sebi nosim ne samo njegovu sliku nego i njegov život. Bog me "zove po imenu", tj. pozna me i razlikuje među milijardama ljudskih bića, priznaje me kao osobu i kao ličnost. Bogato i vjerno živjeti milosnim životom, kao živi i sveti ud Otajstvenoga Tijela- eto moje sreće i zadaće.
Dakle, da budem potpuna ličnost, nije dosta da sam čovjek, kako u psihološkom (razuman individuum, slobodan, osoba) tako i u etičkom smislu (gospodar strasti, dobar čovjek), već i kršćanin (milost, savršen čovjek), a to znači svetac.

Razvijena, zrela i ustaljena ličnost sačinjava karakter ili značaj. U karaktemosti kulminira moja ličnost. Dobro što ga u sebi nosim ne može dati fizionomiju mojoj osobi sve dok ne postane trajni i dosljedni izražaj moje ličnosti, dakle karakter. I to dobro nije moje dobro dokle ga svjesno ne usvojim, dok ne postane uvjerenje, sastavni dio moje životne filozofije. Da pak bude potpuno moje, moram ga učiniti svojim kroz volju i djelo, dosljedno svome uvjerenju. I ne samo jedan put, u jednom činu, nego u čitavom nizu čina što tvore moj život, in prosperis et adversis, in jucundis et amaris, in constantia et virtute (eto važnosti mojih odluka, ustrajnosti, dosljednosti, dnev. reda, duhov, vodstva!). A to je onda krepost. Značaja nema bez kreposti, a kreposti nema bez odricanja i naprezanja. A to je askeza.

Karakter se gradi na urođenom temperamentu. Odatle potreba da upoznam i posvetim svoju ćud. Kako već znamo da nijedan temperamenat nije savršen a da svaki može biti posvećen, ako mu razvijamo pozitivne a kljaštrimo negativne strane, naglasit ćemo samo ovo: premda ćud određenog čovjeka ostaje u biti ista kroz čitav život, dade se evolvirati na bolje i samim naravnim sredstvima , a pogotovo nadnaravnim.

*(Slika: u djetinjstvu (proljeće života) prevladava sangvinička ćud, u mladosti(ljeto) kolerička, u zrelosti (jesen) melankolička, a u starosti (zima) flegmatička).*
.
Moj prvi zadatak: upoznati vlastitu ćud . Postavljam si dakle pitanje: kojem temperamentu pripadam? Odgovor ću naći ako proučim opisane oznake glavnih temperamenata (v. str. 46). Pomoći ću se i slijedećim oglednim testovima: kako reagiram na uvrede? Sangvinik(S) brzo plane i zaboravi, kolerik(K) se osvećuje, melankolik(M) šuti ali ne zaboravlja, flegmatik(F) se ništa ili jedva uzbuđuje.
Kako moli?
S. moli srcem-K. voljom -M. Pameću - F. savješću tj. kad mora.

Kako se smije?
S. se smije iskreno, veselo i bučno - K. kratko, ironično, ubojito - M. suzdržljivo, gorko, svisoka - F. umjereno i dobrodušno.
.
Kako se vlada pred nekom zaprekom, npr. pred jednim zidom?
S. preskače makar i vrat slomio - K.. ga ruši - M. sjedne pod zid i plače - F. ga nonšalantno obilazi.
.
Što čini kod kupovanja nove knjige?
S. gleda omot i slike, - K. se pita koju će korist od nje imati, - M. se zanima za sadržaj, - F. za cijenu (ako nije previše debela!).
.
Ako sam otkrio da sam sangvinik, znači da je moja religioznost čuvstvena, da sam osjetljiv za ljubav Božju, oduševljen za osobu Kristovu, lako sagriješim i brzo se pokajem. Treba mi više sabranosti, razmatranja, tišine i dubine. Volim liturgiju, ali se moram zaljubiti u njezin duh više nego oblike. Veoma su mi potrebite kreposti pokore, mrtvljenja, svladavanja, čistoće, ustrajnosti, razboritosti i ozbiljnosti. Moram disciplinirati svoje vladanje, metodički odgajati svoju volju i dnevno se kontrolirati ispitom savjesti. Uzori su mi sveti sangvinici: Petar, Franjo Asiški i Ksaverski, Terezija Avilska itd.
Ako sam spoznao da sam kolerik, znači da sam sposoban za sve forme apostolata, za duhov, vodstvo i organizaciju. Da se ne izgubim u bujici akcije, potreban mi je ispravan životni cilj, ideal kojemu ću ja služiti (a ne obratno!).
Svoju naravno sposobnu volju nastojat ću oplemeniti i u vrhunaravnom pogledu kroz molitvu i razmatranje. Nastojat ću ojačati kreposti u kojima sam slab: ljubav, blagost, poniznost, samilost, popustljivost i strpljivost. Rado ću priznati svoje pogreške. Ugledat ću se na sv. kolerike: Mojsija, Pavla, Ignacija Lovolu (ovaj se je tako dobro svladavao da su ga smatrali flegmatikom).

Uvidim li da sam m e 1 a n k o 1 i k, neću se žaliti (čemu sam inače sklon), jer je moj temperament prikladan za duh. život: volim samoću, mir, sabranost, razmatranje. Iskreno tražim Boga, a u svijetu se smatram strancem. No neću zaboraviti ni svojih mana, pa ću se više truditi oko poniznosti, altruizma, društvenosti, opraštanja i aktivnosti.
Svoje boli, o kojima previše mislim, sjedinit ću s Isusovim, rado ću ih-snositi, bit ću vedriji i pun optimizma. Neću se bojati ispovjedi. Pred očima ću imati odlike Joba, Augustina, apostola Ivana, župnika Vianeva.

Ako sam f l e g m a t i k praktične naravi, događa se da zanemarujem duhovni život, ako li pak spekulativne naravi, onda zaboravljam sticanje kreposti. Moram neprestano poticati svoju flegmu: gojeći odvažnost, energiju, entuzijazam, smisao za rizik, osjećaj dužnosti i odgovornosti. Potrebno mi je više ljudske topline i bratske ljubavi. Kad budem imao ideal za koji ću se žrtvovati, moj idol komoditeta će se sam od sebe rasplinuti. Duh pokore će me spasiti iz mog asketskog mrtvila. Nadahnjivat ću se na primjerima dvaju Toma, dvaju sv. flegmatika: Akvinca i Morusa.

Korisno je da upoznam svoj temperamenat, jer se na njemu redovito temelji i moja glavna mana i moja glavna sposobnost.
..
POSVETA TIJELA
Posveta čovjeka nije gotova ako nije izvršeno posvećenje čitave ljudske naravi, ne samo duše nego i tijela. Stoga tijelo ne smije nikako biti ispušteno iz našeg asketskog programa. I ono ima svoju vrijednost. Djelo je Božje, hram Duha Svetoga, ruho besmrtne duše , kojim se je jednom zaodjenuo i sam Božji Sin te nas po njemu ("svojom krvlju") otkupio. Često je posvećivano euharistijom i ostalim sakramentima, jer se svi primaju tjelesnim dodirom. Crkva mu iskazuje poštovanje i nakon što se odijeli od svoje duše: blagoslov mrtvaca, sprovod, ukop u sv. mjesto, relikvije svetaca. Tijelo je nerazdruživo povezano s radom duše, koja može pravilno djelovati jedino uz pomoć njegovih organa. Radi toga je već poganin Juvenal preporučivao da se molimo Bogu neka bude "mens sana in corpore sano" (X Satira). Tijelo je dar Božji za koji ćemo polagati račun njegovu Stvoritelju.
SJETILA
Naš duh uspostavlja vezu sa svijetom preko tjelesnih organa što se zovu sjetila ili ćutila. Bez njih ne mogu djelovati ni duh ni tijelo. Omogućavaju vršenje naravnih funkcija a, kad se posvete, i onih vrhunaravnih. Posvetit ćemo ih ako ne dozvolimo da se iživljuju u radostima fiziološke naravi, već ih smatramo - i dosljedno tome upotrebljavamo - kao sredstva usavršenja u službi duha. Njima se služimo zato da osiguramo existenciju tijela i obogaćenje duše. Sjetilni užici treba da nas vode bliže njihovu Stvoritelju, a ne mekoputnosti.
Svojim v i d o m se nećemo nikada služiti u griješne svrhe, osobito nečiste (Mt. 5, 28). To je osnovno. Kad nema opravdana razloga, svoje oči ćemo držati daleko od svega što je pogibeljno za krepost: izvjesne osobe, slike, filmove, ilustracije, priredbe i si. Pali su i bolji junaci od nas (Samson, David). Čuvat ćemo se i od znatiželjnih pogleda, pa makar i ne bili u sebi pogieljni, ah' nas rastresaju (putovanje, izložbe, galerije, vašari, kola, televizija). S asketskih razloga ćemo si češće puta uskratiti i poglede na dozvoljene pa i dobre stvari. Razboritost će nas poučiti kako da sačuvamo pravu mjeru između dvije skrajnosti: "otvorenih očiju" i "oborena pogleda".
Govor i sluh su dvije strane istog osjetilnog procesa. Neizmjerno su korisni ("fides ex auditu", Rom. 10, 17), ali kad prijeđu mjeru ili skrenu u nedozvoljeno, postaju i opasni.
.
Higijena spada također u rječnik askete. Čistoća i pranje tijela, dovoljna odjeća i obuća, zdravi stan, čisti zrak, tjelesno gibanje, sport i gimnastika nisu luxus, nego dnevna potreba. Usvojimo potrebite higijenske navike. Obratimo pažnju i na svoju vanjštinu (ruho, manire, bon-ton), jer tijelo je zrcalo duše. No ipak vanjština ne smije krivotvoriti nutrinu. Pogotovo glede odjeće zapamtimo: ako ona ima izvjesnu higijensku, moralnu i estetsku funkciju, stalešku ima najmanje.
*(II Vatik. sabor svjetuje redovnicama da im odjeća bude jednostavna, siromašna, pristojna, higijenska, primjerena vremenu i poslu).*
.
Kad se luk previše nateže, puca. Ni naše tijelo ne može predugo izdržati teške napore. Potreban mu je o d m o r i rekreacija. Najbolji i najzdraviji odmor je spavanje (za mlađe oko 8 sati). Živčano slabima je potreban i dnevni počinak (sredinom dana). Dobro se odmaramo igrom - što je moguće više na otvorenome- sportom, zabavom, šetnjom, izletom, kupanjem, planinarenjem, povrtlarstvom ili nekim ručnim radom. Izvrstan način odmora je promjena posla (za intelektualce kratki fizički rad, za manuelne radnike-ce čitanje, slikanje, šah i sl.).

.............
BOLEST
Ako je zdravlje korisno i potrebno za naš duhovni život, znači li to da je bolest nekorisna ili štetna? Nipošto: "Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro" (Rim. 8, 28). Tako i bolest. Ona je korisna kušnja, a ujedno i prigoda za duhovno ozdravljenje, čak je prava blagodat za bolesnika .
*(Pročitaj na početku XII glave Pavlove poslanice Židovima kako nas Bog odgaja
pedagogijom boli: "Gospodin kara onoga koga ljubi... za naše pravo dobro, da nas učini dionicama svoje svetosti" (Zid. 12. 6-10).*
.
Za vrijeme bolovanja ima vremena da se sabere i razmisli o slaboći tijela, o zdravlju duše, o providnosti Božjoj. Teška bolest jača vjeru u božanskog Liječnika. Uči čovjeka strpljivosti, blagosti, altruizmu. Nekima je bolesnički krevet bio mjesto obraćenja (kao npr. sv. Ignaciju Loyolskom).
Tjelesna patnja uopće je duhovni kapital neizmjerne vrijednosti, uz uvjet da se rado i kršćanski snosi kao sredstvo ispaštanja, obraćenja i pokore. Bol naime nije sama po sebi neko dobro, zato njezin učinak ne zavisi o njoj nego o nama. Sve stoji u svrsi i načinu kojim je snosimo. To se pokazalo i na Golgoti: ista muka je pokajanog razbojnika dovela pokori, opakoga očaju, a bol Pravednoga je sve nas otkupila. Bol podnesena u zajednici s Raspetim iskupljuje grijehe, jača volju, čisti dušu, oplemenjuje ju i diže k visinama. Može postati izvor preporoda, a uvijek je pomagač svetih. Ni jednom svecu bol ruje bila zaprekom u savršenstvu, dapače: najboljim saveznikom. Mnogima je bila jedini način apostolata (kao bl. Lidvini, koja je bolovala 38 godina).
Tko hoće Krista mora prihvatiti i njegov križ. Po križu postajemo njegovi. U križu leži sva tajna svetosti.
Negacija i odbacivanje svake boli nije kršćanski stav. Tako misle hedonisti, tražioci užitaka. Još manje je kršćanski bol precjenjivati ili u njoj uživati (kako to čine doloristi, mazohisti i sadisti). Vjernik prima patnju kao sredstvo otkupljenja (križ), rezultat nesavršenosti stvorenja, kušnju za krepost, prigodu za altruizam, nužnu posljedicu svoje vlastite zloće (moralno zlo je čovjekovo djelo). Asketa se njome služi na svoje usavršenje i posvećenje. Nije vrijednost patnje u tome da se trpi, nego u tome kako se trpi.
Ali zar bolest nije zapreka u radu? Samo lijenčinama. Svaki bolesnik može nešto raditi, koji put bolje nego zdravi.
Beethoven je komponirao svoje posljednje simfonije potpuno gluh, Schiller je napisao najbolja djela u postelji, a Mozart svoj slavni Requiem pred samu smrt. Helena Keller, slijepo i gluhonijemo dijete, završila je s odlikom gimnaziju i univerzitet, čak je i doktorirala. Još i u dubokoj starosti je pisala knjige. Mladi kovač bl. Nunzio Sulpizio posvetio se u bolnici, a sv. Ruža Limska, Gemma Galgani i tolike druge u dugotrajnim patnjama. Uzorni belgijski svećenik, sluga Božji Eduard Poppe (+1924. u 34. godini života), koji je bio stalno bolestan, sužanj svoga bolesničkog kreveta, često je naglašavao: "Raditi je dobro, moliti je bolje, a trpjeti je najbolje " .
Kako da se vladam u bolesti?
- Rado ću primiti svaku bolest, jobovski je snositi i kršćanski posvetiti.
- Liječit ću se, ali bez tjeskobe, kukanja i očaja.
- Bol ću iskoristiti za svoje posvećenje. Prikazat ću svoje patnje za dobro Crkve, naroda, reda, bližnjega, pokoru vlastitih grijeha. Ne samo što ću je strpljivo nositi, nego ću je iskreno ljubiti i sjediniti s bolovima Isusovim.
- I u bolesti ću nešto raditi, makar i najneznatniji posao.
Tješim se: bol prolazi, ali njezina vrijednost ostaje.

..........
SMRT
Iako se umiranje duboko protivi mojoj težnji za životom, primam je junački kao prirodni zakon, kao naravni svršetak svih stvari (živih, a u širem smislu i neživih), kao konac moga zemaljskog putovanja. Ta ona je "put svega zemaljskoga" (Job. 16, 22) i uvjet nadnaravne plodnosti ("Ako zrno ne padne u zemlju...." Iv. 12, 24). Besmrtnost nam je bila dana samo kao "mimonaravni" dar, izgubili smo je istočnim grijehom i više nemamo prava na nju. Sada upoznajemo gorku stranu smrti, jer je kazna i posljedica grijeha. Uza sve to ona ima svoju pozitivnu ulogu, biološku: skraćuje moje tjelesne patnje, i asketsku: daje mi prigodu za zasluge i konačno usavršenje, kojemu smrt daje svoj zadnji potez. Omogućuje mi sudjelovanje u agoniji Kristovoj (soteriološka funkcija smrti). Ona nije mrak, gasi naravno svjetlo da upali vrhunaravno. Smrt je čas istine, Božjega suda (gnoseološka vrijednost smrti). Ona nije nikako svršetak života, ni naravnoga - koji se i dalje nastavlja djelomično (duša) i potpuno (uskrsnuće) samo u drukčijm obliku - ni nadnaravnoga, koji u nebu dostiže svoj vrhunac. Zapravo, smrt je početak života, i to vječnoga, blaženi konac moga kršćanskog ufanja, konačni zagrljaj s Ocem (eto njene eshatološke funkcije). Kao vjernik neću se zavaravati kakvom "seobom duša" ili apokatastazom (Denz. 211).
Smrt je najbolji dokaz naše nesavršenosti, ali i posljednja šansa za savršenost. Kroz nju i poslije nje dolazi konačno savršenstvo . Prema tome: kako se spremam na svoju smrt? Mislim li na nju svaki dan, osobito navečer, kao na tajnu po kojoj se dolazi do uskrsnuća na vječni život? Čekam li je smireno i veselo, čiste duše? Jesam li se već sada pobrinuo za sakramente umirućih?
KRŠĆANSKA RAVNOTEŽA
Zdravo ili bolesno, mlado ili staro, lijepo ili ružno, tijelo kršćanina je uvijek svetinja: "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama? Ne pripadate sami sebi" (I Kor. 6,19). Ovo naše smrtno, ali posvećeno, tijelo očekuje sjajna budućnost: uskrsnuće i nebeska slava. "Intuicije genija, uporna volja osvajača, heroizam mučenika, zanosi mistika, sve je to ostvareno tek uz pomoć tijela. Ne govori li to dovoljno o njegovoj vrijednosti? Stoga ćemo ga poštivati, ljubiti, čuvati, hraniti, liječiti i nikada grijehom oskvrnuti. Čim se teški grijeh useli u srce, Bog iz njega bježi, vrhunaravni život je izgubljen, a naravni pokvaren, okaljan, degradiran. Hram je Božji oskvrnut.
A kako obično dolazi do takova oskvrnuća? Ako svoje tijelo previše tetošimo. Neuredna ljubav tijelu ima obratan učinak od onoga što ga mi želimo. Tijelo koje se mazi najmanje vrijedi, neotporno je i podložno bolestima. Neumjereni užici ga iscrpljuju i troše. Ono je stvoreno da služi duhu. Dogodi li se obrnuto, obistinjuje se stara riječ da je tijelo "dobar sluga ali slab gospodar" ili - kako bi rekli Grci - tijelo postaje grobom (soma=sema). Što je onda zapravo naše tijelo: svetinja ili "brat magarac", kako ga naziva Franjo? Po svojoj anatomiji je doista magarac (ali "brat" magarac!), no po Božjoj prisutnosti je svetište. Stoga nije na mjestu ni pretjerani kult ni pretjerani prezir tijela.

Tijelo, zdravlje, pa ni sam život, nisu sebi svrha niti su najveće vrednote. Zato ih u potrebi smijemo i moramo žrtvovati višim dobrima (vjeri, domovini, ljubavi bližnjega, općem dobru, staleškim dužnostima). Post i nemrs ne smatrajmo crkvenim zapovijedima, već radije higijenskom i asketskom mjerom. Jednako tako i razumne tjelesne pokore . "Prema tome, braćo, nismo dužnici tijelu da po tijelu živimo, jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako duhom usmrtite tjelesna djela, živjet ćete" (Rim. 8,12).
"Glorificate et portate Deum in corpore vestro!" (I Cor. 6,20).
........

POZNAVANJE BOGA
Sv. Augustin je molio: "Noverim me,noverim Te". Potpuno pravilno, jer se poznavanjem sebe pripremamo na spoznaju Boga . Pred nama sada stoji dužnost upoznati izvor i uzor svoje svetosti.
Zašto nam je poznavanje Boga potrebito? Zato jer nam je vjersko neznanje štetno. Ono je jedan od izvora grijeha i nesavršenosti, vodi zabludama, indiferentizmu, nepažnji i zaboravu. Stoga griješi svaki onaj koji hotimično zanemaruje svoju vjersku izobrazbu. Naprotiv, znanje o Bogu je već jedan oblik ujedinjavanja s njime, a jedinstvo s Bogom je glavna svrha našeg života. Prvi stupanj jedinstva je dakle spoznaja (starokršćanska gnosis). Drugi stupanj će biti ljubav. Ali ni ljubavi nema bez spoznaje. Nil volitum quin praecognitum. Što budemo bolje upoznali svoju Prasliku, neizrecivo blago božanske naravi i njenih savršenosti, a osobito neizmjernu ljubav Presv. Trojstva prema ljudskom rodu, to jače će se u nama rasplamtjeti ljubav prema Njemu i težnja za sjedinjenjem. Može li čovjek upoznati uzvišenu svetost Božju a da ne poželi biti bolji? Čitava katolička nauka je prepuna odgojnih misterija, divnih istina, moralnih pouka i asketskih pobuda.
Filozof Max Scheler je isticao tri funkcije znanja: radnu (Leistungsvvissen), obrazovnu (Bildungswissen) i otkupiteljsku (erlosungsvvissen). Zaboravio je spomenuti još jedno najvažnije i najsavršenije znanje, a to je posve-titeljsko tj. znanje o Bogu. Ono će nam Boga približiti a nas posvetiti.
Kako ćemo steći to posvetno znanje? Na dva glavna načina: učeći o Bogu, tj. proučavanjem vjere, i živeći u prisutnosti Božjoj.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: VJERSKO ZNANJE
PostPostano: 20 kol 2012 08:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
VJERSKO ZNANJE
Do vjerskog znanja se može doći na više načina: preko biblije, kateheza, propovijedi, razmatranja, literature, studija teologije i vjerskog tiska. Već nam je poznato da božansko znanje možemo dobiti također i kao darovano preko ulivenih kreposti i darova. Ako im pridružimo svoj trud, sveto znanje će u nama doći do zrelosti i plodnosti.

............
VJERONAUK I PROPOVIJED
......
Prvo vjersko znanje dobili smo u roditeljskom domu, na majčinu krilu. Nadopunili smo ga u crkvi učeći vjeronauk. No taj naš pučkoškolski i srednjoškolski vjeronauk nije ni izdaleka dovoljan. Vjersko znanje moramo produbivati i usavršavati čitav život, a najviše baš u mladim godinama, kad je duša najželjnija znanja a srce najpotrebnije odgoja i nebeske ljubavi. Pobrinut ćemo se da doznamo gdje se održavaju kateheze za mladež i odrasle, pa im se pridružiti. Svoje vjersko znanje najbolje ćemo učvrstiti ako i sami poučavamo mlađe u vjeronauku. Duhovna mladež redovito usavršuje svoje poznavanje Boga kroz posebne duhovne pouke, u koju svrhu su napisani i posebni staleški katehizmi. Proučavanje vjere je naša moralna obaveza.

Ovdje je mjesto da upozorimo na opasnost iluzije o vjerskom sveznanju, kao da nama (kršćanima, katolicima, bogoslovima, redovnicima, svećenicima, doktorima teologije) Bog može biti posve "poznat". Naše znanje o Bogu je uvijek ograničeno, kategorijalno, analogno. Nikada ljudski um ne može dohvatiti nadnaravnost, savršenost i nedokučivost Apsolutnoga. I najdubljim umnicima kao i najsvetijim asketama Bog ostaje u svojoj biti nedokučiva i neusporediva tajna. Mi joj se možemo približiti samo djelomično. Ali što joj se više približujemo, više nas privlači u svoj asimilatorni vir. Poznavanje Svetoga je uvod u posvećenje.
Premda kršćanin treba i želi upoznati počelo svog opstanka i svrhu svoga života, mora ipak biti svjestan ograničenosti svoje spoznaje. Ni jedno stvorenje nije sposobno adekvatno upoznati bit Božju. Nama je lakše spoznati što Bog nije (theologia negativa) nego što jest. Sve naše znanje o Bogu je samo analogno. Stoga se mistici, i vjernici uopće, najčešće služe simboličkim rječnikom kad žele izraziti božansku stvarnost. Simbolika riječi, gesta i slika najbolje odgovara ljudskoj osjetnoj naravi. U tom smislu su nam sakramenti najpogodniji most do Otajstvenoga.

Svaka propovijed koju čujemo jedna je prigoda više da bolje upoznamo nebeskog Oca. Imala ona dogmatski, moralni, liturgijski, biblijski ili asketski sadržaj, uvijek nam donosi novo i korisno vjersko znanje. Svaku propovijed smatrajmo posebnom djelatnom milošću kojom nas Bog obdaruje za naše posvećenje. "Ne živi čovjek samo od kruha, već od svake riječi što dolazi od usta Božjih" (Mt. 4, 4). Nemarno slušanje propovijedi je prezir Božje riječi i milosti. Naročito je pogibeljno zatvoriti svoje uši Božjem glasu za vrijeme duhovnih obnova i vježaba.
Kršćansko znanje stičemo ne samo u propovjedničkom obliku, već i u raznim drugim formama: vjerska predavanja, konferencije, tečajevi, katekumenat, kongresi i sl. Njima treba prisustvovati ne zbog znatiželje i razonode, već potaknuti iskrenom težnjom da upoznamo Boga. Istoj svrsi će također dobro poslužiti duhovni razgovori s braćom, sestrama, odgojiteljima, pobožnim vjernicima, a osobito s duhovnim vođom.
Najvažnije je to da sjeme riječi Božje u našem srcu urodi plodom. "Estote ergo factores verbi et non auditores tantum!" (Jac. 1,22).

..........
BIBLIJA I DUHOVNO ŠTIVO
.
U sticanju kulture knjizi pripada golema uloga. Ništa manje nije knjiga potrebita i u sticanju duhovne kulture. Ona nam je istodobno i vjeroučitelj i propovjednik i predavač i prijatelj. Stoga je duhovno štivo sveti užitak, goruća potreba i dnevna dužnost kršćanskog mladića i djevojke. Ako netko ne osjeća nikakve radosti u dobrim knjigama i mrsko mu je duh. štivo, ne pokazuje prave sklonosti za duhovni život.
Najbolje štivo je "knjiga nad knjigama" - Biblija, odnosno Evanđelje, gdje nam se Bog otkriva svojom vlastitom Riječju. To je najzdravija i najslađa hrana za onoga koji osjeća duhovnu glad. Tu ćemo naći pravi duh kršćanstva, nepresušivo more vjerskog znanja i stalni poticaj na svetost. Razmišljanje nad sv. knjigama obogaćuje naše vjersko znanje, budi duhovnu žeđ, potiče volju za krepošću, zagrijava dušu ljubavlju, stavlja nas u molitveno raspoloženje, oblikuje naš kršćanski život, odgaja za apostolat i uvodi u božanske tajne. Evanđelje je vrhunac svih religioznih i moralnih stremljenja. "Vitae spiritualis fons purus et perennis", kako veli II Vatikanski. (Dei Verbum, VI, 21). Nigdje se savršenstvo Božje biti i svetosti njena djelovanja ne može bolje upoznati nego u svetim knjigama.
Pored sv. Pisma će nam glavno duh. štivo biti čitanje knjiga s područja teologije i duhovnosti. Uz to se rado udubimo u čitanje života svetaca, gdje ćemo naći primijenjenu asketiku .

*(Tzv. "mističke knjige" nisu za one koji nemaju velike bogoslovne izobrazbe. Mogu biti krivo shvaćene i poticati na pseudospiritualne želje.)*
.
Kod izbora dobrog štiva obratimo se za savjet svome ispovjedniku ili duhov. vođi. U katoličkim vjerskim zajednicama obično se duhovno štivo čita zajednički. No to ne može nikako zamijeniti privatno čitanje dobre knjige. Kad sami čitamo imamo više vremena za razmišljanje, možemo se zaustaviti kod zanimljivih mjesta i pribilježiti najljepše misli i nadahnuća (imam li jednu takvu bilježnicu?). Dakako da će naše čitanje biti sabrano, pažljivo, ozbiljno, spraktičnom svrhom da nešto naučimo za naš duhovni život . Ako čitamo pobožne knjige radi zabave ili zbog nauka, onda to nije duhovno štivo, kojemu je cilj duhovna izgradnja.

Knjiga nam je od koristi ako čitajući znamo razmišljati i, još više, ako se pretvori u razgovor s Bogom, u molitvu.
Temeljiti kršćanin se neće zaustaviti na čitanju ili samo čitkaranju. Nastojat će da svoje čitanje pretvori u ozbiljno učenje u vjerski studij. Učimo pameću (da shvatimo), srcem (da uzljubimo) i voljom (da izvršimo). Teologija nas vodi do boljeg poznavanja Boga i njegovih otajstva. Ona se može studirati privatno, u kružocima, na raznim katoličkim institutima i fakultetima.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 12:24 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
...
"Sve dane života svoga imaj Boga pred očima" (Tob. 4,6).
Bolje nam je poznat onaj s kojim skupa živimo, nego li onaj o kojem samo čujemo ili čitamo. Stoga se naše poznavanje Boga ne smije ograničiti na slušanje, učenje, umovanje ili razmišljanje o njemu. Najbolje ćemo ga u-poznati ako budemo s njime jednako suosjećali i "hodali pred Bogom" -kako bi se izrazila Biblija (Gen. 17,1) - dakle živjeti u prisutnosti Božjoj.
Prisutnost Božju moramo poimati u značenju latinskog izraza "praesen-tia divina". Ona ima najprije prostorno značenje: biti-tu-ispred (pri-sut-nost, Da-sein). Bog doduše nije nazočan u prostoru kao neka materijalna tvar, ali on je ono sveobuhvatno Biće "u kojemu živimo, mičemo se i jesmo". Nadalje "praesens" ima i vremensku dimenziju: označuje sadašnjost (prezent). Bog nas nije nekada davno stvorio i napustio, niti će biti samo naša nagrada u drugom životu (parusia=prisutnost). On je uvijek trajno među nama (Emanuel), vječni Prezent! U njemu smo uronjeni svakog časa i u čitavom životu. Napokon i hrvatska riječ "naz-očnost" želi nam dozvati Boga pred oči kao da ga živa gledamo. Ako je Bog nazočan u našim crkvama, još je nazočniji u duši pravednika, u "živom hramu Duha Sv."

Za sv. Augustina Bog je "secretissimus et praesentissimus", dapače on je "intimior intimo meo". Bog je u nama i svuda oko nas. Kao što riba može živjeti samo u vodi (moru) tako i vjernik živi samo u Bogu. On je uvijek prisutan u nama (objektivno), no jesmo li i mi prisutni u njemu (subjektivno)? Po vježbi stavljanja u nazočnost Božju on ne postaje više prisutan u nama, nego mi više postajemo prisutni u njemu. Svrha duhovnog života jest objektivnu nazočnost Božju pretvoriti u naše osobno iskustvo.
Prisutnost Božju nam dozivaju u pamet već spomenuti oblici spoznavanja i studija. Još više ćemo se moći uživjeti u božansku prisutnost kad naučimo ispravno moliti i razmatrati. Ako se pak nalazimo u stanju milosti, tada je suvišno govoriti o uživljavanju u tu blaženu Prisutnost. Ne treba nam se uživljavati kad već stvarno živimo u Bogu i on u nama. Ta uzvišena Prisutnost je tu u našoj nutrini, živa i djelotvorna. "Ne živim više ja, u meni živi Krist". Još u starom zavjetu Bog je sam sebe definirao kao Prisutnost i sebi je stavio ime "Onaj koji je prisutan" (Jahve) . Milosna prisutnost Božja se dobiva i podržava redovito primanjem sakramenata, najviše u sakramentalnoj i duhovnoj pričesti.

Duhovno oko vjernika vidi Boga svuda oko sebe, za njega je čitav svijet prožet nazočnošću Neizmjernoga. Ta činjenica ne izmiče ni oku učenjaka: "Bog se našim traženjima posvuda otkriva kao univerzalno ozračje, jer on je krajnja točka u kojoj se sustječu sve stvarnosti... Upravo stoga što je Središte, on zauzima svu sferu" . Isti učenjak veli dalje: "Misterij kršćanstva nije upravo pojava nego transparencija Boga u svemiru... Ne tvoja epifanija, Isuse, nego tvoja dijafanija".
Međutim, u duhovnom životu je poznata posebna duhovna vježba ili pobožnost, nazvana "život u nazočnosti Božjoj" ili "vježba prisutnosti Božje". Sastoji se u živoj svijesti našeg uma daje Bog s nama i težnji naše volje da radi u njegovoj blizini, ujedinjena s njime.
Temelj ovoj vježbi nalazimo u dogmatskoj istini o sveprisutnosti Božjoj. Nije govor o nekoj čudesnoj ili osjetnoj Božjoj nazočnosti, koju bi nam on otkrio nekim vanjskim načinom, već o našoj dubokoj i aktualnoj svijesti o toj Prisutnosti. Naš život je naime pun rastresenosti, teško se uživljavamo u duhovne stvarnosti i nevidljive prisutnosti (Boga, anđela, duše). Ovoj vježbi je upravo to svrha da si predočimo, živo i praktično, opstojnost duhovnog svijeta i njegova Stvoritelja, tako da psihološki-svjesno živimo u toj božanskoj prisutnosti.

.........
P R A K S A
.
Kako izgleda ta vježba u praxi? Evo njezini glavni elementi:
- z n a t i za objektivnu činjenicu prisutnosti Stvoriteljeve, i to ne samo u njezinom općem obliku (ubiquitas Dei per praesentiam, essentiam, potentiam et scientiam), nego naročito u njenom milosnom obliku (per gratiam). Bog živi i radi u meni kao u svome kraljevstvu, hramu, djetetu. Na meni stalno počiva mili Očev pogled. "Ja nisam sam jer je Otac sa mnom" (Iv. 16, 32). To je umni put do prisutnosti Božje. Sadrži se u činu vjere.
Moja vjera će biti dublja i življa ako umnom činu još pridodamo voljni i osjećajni prilog. Čuvstva će je zagrijati a volja oploditi.
- M i s l i t i na tu Prisutnost, predočavati je stalno, biti prožet tom sviješću, uvijek , na svakom mjestu, pri svakom činu, posebno kod molitve.

*(Dakako, ovaj "uvijek" valja uzeti u smislu čovječjih mogućnosti. Čovjek nije
sposoban za neprekidnu sabranost i duševno naprezanje. Pa ni sami sveci nisu uvijek bili jednako raspoloženi za tako napornu vježbu. Dovoljno je da imamo dobru volju s iskrenim nastojanjem. Trajnu i osjetnu svijest o svojoj prisutnosti Bog daje kao posebnu mističnu milost).*

Poželjno je svaku molitvu započeti činom stavljanja u nazočnost Božju. "In ipso vivimus, et sumus" (A A 17, 28). Tu se možemo pomoći svojom maštom, koja je sposobna da živo i lako predstavi Isusovu ljudsku, euharistijsku i milosnu prisutnost. Tokom čitave liturgijske godine pratimo svojim duhovnim očima Isusa na njegovu historijskom i milosnom djelu i gledamo ga u njegovom sv. Čovještvu. Najlakše nam je zamisliti Boga u liku Isusa Krista, fizičkoga i euharistijskoga. Čovještvo Isusovo je sakramenat božanstva, a pričest je znakovit način euharistijske Prisutnosti.
- Postoji i afektivni put do Božje nazočnosti. Ta radi se o postojanju živog i dragog Bića, koje je zaposjelo čitavo moje srce i opčinilo moje oči da ništa drugo ne vidim i ne volim. "Oculi mei semper ad Dominum" (Ps. 24). Moje srce hoće, ljubi i žudi samo za božanskim Gostom, ono kuca unisono s božanskim Srcem, afektivno "osjeća" njegovu nazočnost. Na tom putu prisutnog sjedinjenja najviše će nam pomoći pobožnost Srcu Isusovu, strijelovite molitvice, duhovne iskrice i pobožni uzdasi.
- Moj um, mašta i srce vode me do aktivne Prisuntosti, koju izvodi moja volja kad sve čini radi Boga. Tada je Bog prisutan u svakome mome djelu et concursu et gratia et ut finiš ultimus. On u meni živi po čistoći moga srca i u meni radi po svetosti mojih nakana. Aktivna vježba prisutnosti Božje mi je najpotrebnija kad radim neki posao svjetovne naravi, stoga će biti dobro da na dohvat očiju uvijek imam neki sveti znak (npr. propelo ili svetu sliku u sobi, učioni, radioni). Tko živi sa sviješću o nazočnosti Božjoj taj sve svoje poslove vrši najsavršenijim načinom. Pobožna duša u svemu traži i nalazi Boga i njegovu ljubav.

Misao na prisutnost Božju čuva od grijeha (Suzana svojim napasnicima: "Bolje mi je bez grijeha upasti u vaše ruke, nego se obesčastiti pred licem Gospodnjim", Dan. 13, 23), jača u napastima (Josip i Putifarka), tješi u nepravdama (Ilija u progonstvu) i raduje u pobožnim vježbama (sv. Terezija Avilska). Ona u nama raspiruje ljubav prema Ocu i potiče žar za potpunim sjedinjenjem. Tko stalno živi u nazočnosti Božjoj ne može ostati grješnikom, a mora postati svecem, jer živi u trajnom molitvenom raspoloženju. Misleći na Boga zaboravljamo sebe i osobne prohtjeve. Koliko je pak lakše nositi križ u zajednici s Razapetim? Zar se sreća blaženih u nebu ne sastoji u tome što stalno žive u prisutnosti Božjoj?

*(op: Kad su Katarini Sijenskoj njeni roditelji zabranili da se zatvara u sobu i moli, ona je u svome srcu Isusu "sagradila sobicu", gdje ga je uvijek imala uza se.)*

Tko Boga traži taj će ga i naći. Naći će ga u dubini svoje duše i prepoznat će ga u svemu što oko sebe vidi: u stvorenjima i događajima, u roditeljima i poglavarima, u braći ljudima. Ova nam je pobožnost potrebita naročito danas kad se je počelo govoriti o "smrti Božjoj".

.........
SABRANOST
.....
Da bi mogli živjeti u prisutnosti Božjoj, potrebna nam je sabranost. Ona nas u prvom redu čuva od rastresenosti, a onda upućuje naše misli i čuvstva prema Bogu, tako da su pobožne misli i osjećaji glavni sadržaj vjernikova života. Kad uspijevamo stalno - a ne samo u crkvi ili za vrijeme molitve - svoj um i srce vezati za Boga, znak je da smo stekli duhovnu sabranost.
Bez sabranosti se ne može dobro obaviti nijedan pobožni čin, osobito ne molitva, razmatranje, ispit savjesti, duhovno štivo i duhovne vježbe, misa ni pričest. Ona je preduvjet života u nazočnosti Božjoj. Steći ćemo je ako:
- krotimo svoju znatiželju i centriramo je samo na onoga koji je alfa i omega,
- nadziremo maštu i sjetila. "Averte oculos meos ne videant vanitatem" (Ps. 118).
- imamo čisto srce. "Blaženi čista srca jer će oni Boga vidjeti" (Mt. 5,8)
- sabrano molimo. "Prope est Dominus omnibus invocantibus eum".

........
DUHOVNO ISKUSTVO
..
Razni su izvori iskustva i spoznaje: osjetni (preko osjetila, empirijski), filozofski (intuicija, axiomi, razmišljanje), znanstveni (pokusi, dokazi, evidencije) i religiozni (objava, vjera). U religioznom doživljavanju i duhovnom životu mnogo nam pomaže i naše vjersko duhovno iskustvo, osobno i tuđe, prošlo i sadašnje. Kršćansko iskustvo može biti također i "locus theologicus".
Iskustvo pretpostavlja najprije neku objektivnu stvarnost, zatim naš osobni doživljaj te stvarnosti. Kad mi uđemo u izravni osobni odnos prema toj stvarnosti, kad je subjektivno doživimo, možemo reći da smo je "kušali" ili "iskusili". Kršćansko iskustvo označuje neposredni doživljaj kršćanskih stvarnosti i vrednota - bez ikakva posrednika, slika i apstraktnih pojmova - a u prvom redu samoga Boga. To je neki predokus vječnoga gledanja na nebu. Duhom zaroniti u nadnaravni svijet znači okusiti božansku stvarnost i doživjeti vjersko iskustvo. Svaki istinski vjernik doživljuje takva iskustva, a najbolji među njima (Krist, apostoli, mistici, sveci) na osobito intenzivan način. Njihov put vjerskog doživljavanja postaje za nas škola duhovnosti i model za nasljedovanje.

Vjersko iskustvo nas stavlja u osobni dodir s nadnaravi.
Ono je direktni i cjeloviti način spoznaje u kojemu sudjeluje čitav čovjek intuitivnim, racionalnim i osjećajnim snagama. Molitva iskustva u svim svojim oblicima obogaćuje nam duh, otvara nove vidike, učvršćuje milost i poziva nas na nova iskustva. Ta težnja prema punini i savršenosti najbolje se je očitovala u vjerskom iskustvu apostola. Najprije su Krista doživljavali u starozavjetnoj optici, da ga po uskrsnuću upoznaju u njegovu božanstvu i na kraju pod vodstvom njegova Duha usade svojim svjedočkim životom i smrću u srca novih učenika.
Bitni sadržaj kršćanskog iskustva je spoznaja Boga kao osobe s kojom dolazimo u najosobnije veze ljubavi, te još više kao nebeskog Oca čija smo djeca. Božansko Trojstvo stvara naše posebne veze sa Sinom koji postaje našim bratom (utjelovljenje) i otkupiteljem (vazmeni misterij).

Nadahnuti Svetim Duhom provodimo novi duhovni život, rastemo u milosti i ostvarujemo svoju svetost. U Crkvi i njezinim otajstvima napokon otkrivamo nevidljivu prisutnost Apsolutnoga i u njoj nalazimo bratsku podršku u vjerskim i moralnim nastojanjima. Darovi Duha Sv, posvetna i djelatna milost, mistički zanosi, kontemplacija, molitva i razne karizme dopunjuju naše duhovno sazrijevanje. Pa čak i sama iskustva sumnje, suhoće, napasti, grješnih padova i razočaranja mogu postati stepenicama naše kršćanske plerome.
Kršćansko iskustvo Božje nazočnosti bogato je osjećajnim i spoznajnim elementima, ali ga mi ne možemo postići samo vlastitim snagama niti bilo kakvim metodama i tehnikama. To je dar Božji, osobito kad je na mističkoj razini. Jedino što možemo učiniti jest da se potpuno disponiramo za milosni susret s Bogom: čistoćom duše, zanosom srca, plemenitošću volje, dobrim djelima, suradnjom s milošcu, sabranošću, razmatranjem i duhom molitve. Otvorene duše i srca poniremo u Vječnu Prisutnost.

*(Riječ "sreća" dolazi korijenski od glagola "sresti". Sreća je dakle u istinskom susretu. Najveća je sreća sresti u sebi čovjeka i Boga).*

Premda vjersko iskustvo zaista može biti locus theologicus, ipak ne može biti jedini ni glavni. Ljudsko iskustvo i duhovni doživljaji, kao plod čovječjih ograničenih i ranjenih sposobnosti, mogu navesti iskusnika na krivi put ili netočna tumačenja doživljaja. Pobožnik mora znati da su njegova iskustva podložna raznim faktorima rizika: subjektivnosti, bolesnih dispozicija, halucinacija, fantazma, duševnih projekcija, iluzija, posebnih raspoloženja, sugestija vlastitih i kolektivnih. Između njega i njegovih slušalaca često se ispriječuju i jezične barijere (babilonsko iskustvo). Stoga se ne možemo osloniti isključivo na vlastita iskustva, moramo uzeti u obzir i biblijske poruke, zdravu tradiciju, iskustvo svetaca, duhovnosti i crkveno učiteljstvo.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: SLUŽENJE BOGU
PostPostano: 20 kol 2012 12:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
..........
Nije dosta samo Boga poznavati, treba ga isto tako i priznavati. Podlažući se njegovoj volji i vršeći njegove zapovijedi mi ga priznajemo stvoriteljem, gospodarom, ocem i sucem. Svakim činom posluha i svakim dobrim djelom naša pokornost raste dok ne postane životna navika, stalni oblik našeg ponašanja, dakle krepost. Služenje Bogu se ne sastoji u pojedinim dobrim činima, nego u trajnom dobrom raspoloženju što se očituje dobrim djelima. Kreposni život je najbolji način služenju Bogu. To je pravo savršenstvo .
....………
a) KREPOSTI
.
Krepost mora biti temeljni oblik kršćanskog života. Ona pripada samim temeljima ćudoredne svetosti. Biti svet znači biti krepostan. A jer je svetost božanska vrlina, krepost nam dolazi s neba (ulivene kreposti) uz našu suradnju (stečene kreposti). Milošću i vježbom (= akseza!) se postaje svetac. Čim smo puniji milošću i čim češće i s većim žarom vršimo dobra djela, tim brže u nama raste krepost. Pogotovo kad se ne zadovoljimo samo time da činimo obična dobra djela, već vršimo herojska dobra djela, naročito ona koja su u suprotnosti s našim naravnim sklonostima (agere contra). Ako se trudimo da prakticiramo ne samo pojedine kreposti, koje su nam draže ili korisnije, nego sve kršćanske kreposti, onda je naš život krepostan, a mi smo doista askete . Tek onda kad nastojimo vršiti sve kreposti, zadovoljavamo zahtjevima asketskog života i duhu kreposti, pošto one po sebi teže da budu povezane. Na intelektualnom planu sve kreposti povezuje razboritost, na afektivnom planu ljubav, a njih oboje i sve skupa treba da prožima vjera. Vjera će nam pomoći da živimo kreposno iz ljubavi prema Kristu i po njegovom primjeru.
Krepost nam pomaže da dobra djela činimo lako, brzo, stalno i ugodno. Kreposnost označuje pravo i puno gospodstvo nad samim sobom. Ona je plod zalaganja čitavog bića kreposnika. Nije isključivo uliveni dar. Ona se može (jer postoji psihološka mogućnost) i mora (jer je moralno-asketska potreba) steći vlastitim nastojanjem.

Proces kreposnog života teče praktički ovako:
-krepost se začima dobrim dispozicijama (prethodna i popratna milost),
-počinje tvrdim praktičnim odlukama,
-stiče se upornim vježbanjem,
-ostvaruje se ustrajnim i dosljednim dobrim djelima,
-usavršuje se stjecanjem kreposnih navika.
Pošto smo već obradili bogoslovne i stožerne kreposti, ovdje ćemo se pozabaviti ostalim važnijim krepostima.
.....……...
POKORA
..........
S pokorom se počima asketski život. Ona nas odvaja od svijeta grijeha. Otprije znamo da grijeh uvijek izvire iz neuredne težnje za užitkom. Počinjeni grijeh se oprašta u ispovijedi, ali neuredna težnja za užitkom ostaje u srcu i nakon ispovijedi. Takva težnja se može iščupati jedino pokorom, bilo sakramentalnom (dobivenom u sv. ispovijedi), bilo slobodno izabranom .
*(Etimološki je pokora nešto mučna i teška(poenitentia, od poena, punire), pokoravanje moralnim normama (pokoriti se) da bi se popravili ").*

Pokora nije svrha kršćanskom životu (kako zamišljaju uskogrudni asketi), nego samo sredstvo. Sredstvo do obraćenja i svetosti. Ali korisno i neizbježivo sredstvo. Ona se ne sastoji samo u jednom ili drugom činu zadovoljštine. Ona mora biti trajno duševno stanje, habitus, čvrsti životni stav neprijateljstva s grijehom, koji rađa čitavim nizom pokorničkih djela. Razlikujemo pokoru kao čin (actus poenitentiae, pojedina djela), kao krepost (virtus p, trajno vršenje pokorničkih djela) i kao sakramenat (sacramentum p. ispovijed).Sada promatramo pokoru samo kao čin i krepost. Pokora se može uzeti u užem značenju, kao posebna krepost (v. specialis) i kao općenita (v. generalis), ukoliko njezino vršenje traži suradnju više kreposti.
Pomognuta milošću pokora je nadnaravna krepost kojom mrzimo grijeh s odlukom da ga se ubuduće čuvamo i damo Bogu zadovoljštinu za prošle grijehe. Krepost pokore sadrži u sebi više momenata: prije svega spoznaju grijeha, pa priznanje krivice, kajanje za zlodjelo, davanje zadovoljštine za nanesenu uvredu ili štetu, odvraćanje od grješnog predmeta i odlučni povratak Bogu. Ona uvijek označava "obraćenje" i "duhovni preporod" (metanoia). Moderno rečeno: pokora je početak "novog", posve drugačijeg, ili "alternativnog stila" života. Raskid sa starim.
Pokora ne označuje nešto mučnoga, ona je put jedinstva s Bogom. Pokornička djela mogu biti ispaštanje, zadovoljština, spasonosno sredstvo protiv naših nastranih sklonosti. No ona su uvijek znak nečega dubljega.
.
Ona su znak kajanja kao najdublje pokorničke stvarnosti, znak obraćenja srca. Pokora nas izvlači iz uskoće našega "ja" na širinu novog i ozbiljnog drugarstva s Bogom, zasnovana na ljubavi".

Ispaštanje grijeha ili pokora je u prvom redu zahtjev pravde. Grijehom smo umanjili slavu Božju, pokorom je uvećavamo. Stoga je i Bog traži: "Pokoru činite, jer se je približilo kraljevstvo nebesko" (Mt. 3, 2). Ako nam je Otac i oprostio, mi sami sebi ne smijemo nikada oprostiti vlastitu zloću.

Pokoru traži i ljubav prema bližnjemu. Ni jedan grijeh ne ostaje bez kobnih posljedica za nas i za bližnjega, pače i za čitavo društvo, a ispravljamo ih upravo pokorom.
Ispaštanje je psihološki opravdano. Stara medicina uči da se "contraria contrariis curantur", pa tako se i pohlepa za uživanjem liječi jedino svojevoljnim trpljenjem. Grijeh stvara nered, pokora uspostavlja red. Dragovoljno trpjeti moramo i zato što smo udovi Otajstvenoga Tijela. Solidarnost sa Spasiteljem se očituje tjelesnom trpnjom: "U mom tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama" (Kol. 1,24).
Bez kreposti pokore nije moguće dobro primati sakrament pokore. Pokora je temelj ispovijedi. Ispovijed nije ništa drugo do pokora uzdignuta u rang sakramenta.
-Pokorom ispaštamo svoje i tuđe grijehe. Vremenite kazne naime treba izdržati na ovome ili na drugom svijetu. Bolje na ovome.
-Pokora nas oslobađa utjecaja sotone ("Ovaj rod se može istjerati samo postom i molitvom") i čini milima Bogu. Ona daje efikasnu snagu našim molitvama (sv. Ivan Vianey).
-Čuva nas od budućih grijeha, jer privikava naše tijelo da se podlaže duhu. Tijelo ne želi nad sobom ničijega gospodstva. Što mu više ugađamo, to ono više traži. Čim ga više discipliniramo, postaje pokornije. To je iskustvo svetaca: "kažnjavam svoje tijelo i držim ga u ropstvu" (I Kor. 9, 27).
-Pokorom otcjepljujemo naš duh od zemlje i upravljamo nebeskim dobrima. "Živite prema duhu pa sigurno nećete udovoljiti tjelesnoj požudi, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela" (Gal. 5,16). Duh se č i s t i pokorom kao zlato vatrom.
-Dragovoljnom pokorom postajemo slični Isusu i Mariji ("Stabat Mater dolorosa"), bivamo pravim apostolima, jer naše pokore spašavaju i druge (općinstvo svetih). Kako se pokora obavlja? Evo glavni načini:
-1. Neprestano i skrušeno misliti na svoje grijehe poput psalmiste: "Grijeh je moj uvijek preda mnom" (Ps. 50). Tako stičemo duh pokore: svijest krivnje, odvratnost prema grijehu, strah od budućih padova i spremnost na reparaciju.
-2. Nikada ne propustiti dužnost zato što je bolna ili teška. Prije svega vršiti staleške dužnosti i ne izbjegavati žrtve s njima skopčane. "Melior est obedientia quam victimae" (I Reg. 15, 22). Sv. Terezija Vel. kori one redovnice koje ne vrše pravila pa onda sebi zadaju pokore. Treba junački snositi poteškoće zajedničkog i redovničkog života. "Vita communis - poenitentia maxima", govorio je sv. Ivan Berchmans.
-3. Rado primiti križeve što ih Bog pošalje (bolest, tjelesne mane, rad, studen, poniženje, kušnje, progoni...) i nikada se na njih tužiti. Mane i zloće bližnjega snositi u duhu pokore (pasivna askeza).
-4. Sam sebi zadati pokoru, tj. djela skopčana s bolju, žrtvom ili nekom teškoćom. To se može lako učiniti u hrani (ostaviti drago jelo a pojesti mrsko, odricanje od slatkiša, nikotina, prijatnih pića i sl.) odijelu (staro ili okrpano), radu (mjesto, položaj), molitvi (klečanje), igri (popuštanje, svladavanje, pobjedu prepustiti slabijemu) i si. T e ž e pak pokore (post, kostrijet, bičevanje, nespavanje, tvrdi ležaj i si.) smijemo izabrati jedino u sporazumu sa svojim duhovnim vođom.
-5. Kad je moguće, birati radije bol nego užitak, mjesto lakšega ono stoje teže, neugodnije, što više ponižava, više umara i iziskuje žrtve. "Činite djela dostojna pokore!" (Mt. 3, 8).
-6. Prikazati se Bogu kao ž r t v u za ispaštanje tuđih grijeha, bilo općenito bilo posebno (za Crkvu, svećenike, domovinu, obitelj, duše čistilišta ih' nekoga određenoga grješnika). Dakako, kad želimo činiti pokoru za drugoga, moramo biti najprije čisti od vlastitih grijeha, bez svojih osobnih dugova . Stoga ovakvu potpunu posvetu sebe za tuđe grijehe možemo izvršiti samo u sporazumu s ispovjednikom.
.
*(Život je nemoguć bez odricanja, a žrtva je vrednija što je savršenija: "Žrtva samog sebe može biti bezvrijedna ako nema nikakvog Ja koji je vrijedan da se žrtvuje" (Paul Tilich, Systematic Theology. Sv. III, Chicago 1967, str. 43).*
.
Ne zaboravimo Isusovu riječ: "Ako ne budete činili pokoru, svi ćete propasti" (Lk. 13,3).
.........
MRTVLJENJE
...
Četvrti i peti način pokore često ima i naziv aktivna askeza ili "mrtvljenje" (mortificatio). Razlikuje se od pokore utoliko stoje ovoj glavni cilj ispaštanje prošlih grijeha, a mrtvljenju sprečavanje sadašnjih i budućih padova. Toj kreposti sv. Pismo daje različita imena: odricanje (Lk. 14,33-35, 11-19, 29), mrtvljenje (Kol, 3, 5, Rim. 8,4), svlačenje starog čovjeka (Kol. 3, 9), borba (II Tim. 4, 7) i si. Koje god mu ime dali, kršćansko mrtvljenje sadrži u sebi bolni proces "usmrćivanja" svega što vuče čovjeka zlu i radosnu muku "dograđivanja" božanskoga i svetoga na naravnim temeljima ljudskoga. Ne označuje samo odricanje od grješnih užitaka, nego također i od dozvoljenih, ne samo onoga što mi pripada, već i samoga sebe. Ali mrtvljenje ne smije biti samo sebi svrhom. Uvijek mu je cilj težnja za savršenstvom i ujedinjenjem s Najsvetijim.
Osim pokore i mrtvljenje Crkva naređuje (post i nemrs) i toplo preporuča (dragovoljna mrtvljenja). Mrtvljenje je uvjet posvećenja. Bogu se približujemo tim više što smo manje vezani na stvorove. Isusa nasljedujemo ukoliko smo mu slični po križu. Bez mrtvljenja se nećemo nikada otresti grijeha, a kamo li steći svetost. Svi sveci su se odricali, svladavali, mrtvili i provodili pokornički život. "Odricanje sebe za ljubav Kristovu je jedini put savršenosti" (Pio XII). Odricanje je zakon kršć. ljubavi ("ex toto", svaka ljubav traži žrtvu), poštenja ("Nitko ne može dva gospodara služiti", Mt. 6, 24), vremena (naše doba treba heroja), apostolata ("Ako zrno žita pavši na zemlju ne umre..." Iv. 12, 24), časti i slobode ("Onaj koji služi grijehu rob je", Rim. 6, 16).
Način kako se mrtve naša sjetila i ostali izvori naslada upoznali smo u poglavlju o posvećivanju duše i tije!a(v. str. 308). Potrebno je disciplinirati misli, obuzdavati maštu, čistiti pamćenje, kontrolirati osjećaje, osobito radosti, tuge i želje. Posebnu brigu ćemo posvetiti mrtvljenju sjetila i tjelesnih požuda. Mrtvljenje je kršćanski stil života. Neka bude velikodušno, ali razumno i u granicama zdravlja. Moramo početi s onim što je osnovno (odbijanje napasti, izbjegavanje grješne prigode), pa nastaviti s onim stoje integralno: odricanjem užitka, biranjem boli i ljubavlju prema križu.
U misteriju križa nalazimo ne samo simbol naše vjere i Božje ljubavi, već isto tako i simbol kršćankog života.
*( Dakako, ne smijemo misliti da nas patnja ili križ sam po sebi spašava. Spasava nas i usavršuje samo Kristova i naša ljubav koju unosimo u svoje patnje).*
.
Križ i mrtvljenje su centralna točka katoličke askeze . "Askeza je dioništvo u smrti Gospodinovoj, prihvaćanje Kristova križa", veli Karl Rahner . Papa Pavao VI se tuži: "Danas se želi kršćanstvo učiniti laganim, bez rizika, bez žrtve, bez križa, po mjeri našeg komoditeta i slaboća u mišljenju i vladanju. A ipak kršćanstvo je stvoreno za jake ljude, za ljude koji traže i nalaze svjetlo i snagu u svojoj vjeri".
…………
PONIZNOST
.
Poniznost je tipično kršćanska krepost. Pogani je nisu poznavali . Evanđelje ju je proklamiralo želeći da budemo maleni kao djeca (Mt. 18,4), da svima služimo (Lk. 22, 26) i da biramo posljednja mjesta (Lk. 14, 10). U-zor poniznosti je bio sam Isus (Mt. 11, 29 i drugdje).
Poniznost obuzdava ljudsku sklonost za isticanjem sebe. Pripada stožernim krepostima pravednosti (jer ne ističe sebe na račun drugih), umjerenosti (jer stavlja mjeru našoj slavičnosti, odatle joj ime "smjernost"), i jakost (jer iziskuje duševnu jakost). Uvijek pretpostavlja krepost istinoljubi-voti, jer poštuje istinu i uvažava stvarnost. Sv. Bernardo definira poniznost kao "virtus qua homo veris'sima sui agnitione šibi ipsi vilescit" . Istnitom spoznajom sama sebe uviđamo svoju bijedu, pa nije potrebito da se "pravimo" gorima i manjima nego što jesmo . Kad ponizni čovjek nađe u sebi štogod dobra, on to neće pripisati sebi, već Izvoru svakoga dobra. Kao kad promatramo lijepu sliku: naše divljenje pripada slikaru a ne platnu na kojemu je naslikana. Ponizni ne zatvara oči pred svojim grijesima i nedostacima. Prava poniznost nije neprijatelj kršćanskog i ljudskog ponosa, koji ne valja brkati s ohološću.
.
Teološki temelj poniznosti nalazimo u trima činjenicama:
1) veličini Božjoj ("tibi soli honor et gloria"!),
2) našoj ograničenosti (stvorovi smo i k tome griješnici) i
3) dužnosti ljubavi i poštivanja bližnjega (slika Božja, dijete Božje, vrline).
Glavna oznaka poniznosti je svijest o ljudskoj ograničenosti i zavisnosti o Stvoritelju: "Ipse fecit nos, et non ipsi nos" (Deut. 8, 17). Kakvu vrijednost može imati zemaljski prah? "Pulvis es et in pulverem reverteris" (Gen. 3,19). Kakva smisla ima naša težnja za slavom, moći i častima?
Poniznost je nutarnja i vanjska. Prva uviđa i u sebi priznaje svoju bijedu, druga to ne sakriva niti pred ostalima. Uvijek treba da je i s k r e n a, tj. da vanjska odgovara nutarnjoj.
Premda ne tvrdimo da je poniznost najveća kršćanska krepost, ubrajamo je među najveće vrline. Bez nje se nijedan čovjek nije popeo do svetosti.

Poniznost nam privlači Božju milost: "Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam" (I Pet. 5, 5). Vjerna je saveznica i pomoćnica svim krepostima: vjeri i ljubavi, religioznosti i razboritosti, jakosti i pravednosti, mudrosti i posluhu, strpljivosti i umjerenosti. Istodobno guši u nama zle sklonosti, osobito našu oholost i egoizam. Najviše nas ona osposobljava za primanje duhovnoga vodstva, za koje je nesposobna ohola duša. Poniznost posjeduje izvanrednu odliku da nas pravilno veže uz nebo i zemlju, uz Boga i ljude.
.
*(Poniznost se drži nizine i zemlje (humilitas od humus = zemlja), i stoji na službu bližnjemu: njem. Demut = Mut zum Dienen (Lexicon fiir Theol. u Kirche, sv. III, 1959, str. 225).)*
.
Nema ni časa ni zgode kada nam ne bi bila potrebna. Najviše nam treba u religioznom i socijalnom životu. Ona je temelj prave duhovne veličine. Po njoj se izjednačujemo poniženom i uzvišenom Kristu. Poniznost je temelj buduće slave i naše sadašnje snage. To nije nitko lapidarnije izrazio od sv. Augustina: "Magnus esse vis? A minimo incipe. Cogitas magnam fabricam construere celsitudinis? De fundamento prius cogita humilitatis .

.....………
PRAKSA PONIZNOSTI
..
Poniznost ima zajedničko sa stožernim krepostima to što i ona - sa svoga stanovišta - regulira naša tri stožerna odnosa. U odnosu na B o g a traži priznanje ovisnosti (religioznost, zahvalnost, pokornost). Naspram bližnjega zahtijeva odnos jednakosti (starijemu posluh, nižemu blagost, svima iskrenu dobrohotnost, svakome priznati njegove odlike, nikome zavidjeti i nikoga ponizi vati, osuđivati ili podcjenjivati). Prema sebi dugujemo iskrenu skromnost: za dobro Bogu zahvaliti, zlo sebi pripisati. Ne tražiti časti, moći ni slave. O sebi ne govoriti niti tražiti priznanja. Ograničiti svoje ambicije ("altiora te ne quaesieris", Eccli 3, 22), ne vješati o veliko zvono svoje zasluge, biti poučljiv i popustljiv, priprost i skroman. Nije dovoljno samo pasivnim načinom izbjegavati slavu ili primati poniženja. Pravi će asketa više puta - osobito u napastima oholosti - sam sebe poniziti (aktivna poniznost, "exinanitio").
Početnici moraju povesti oštru borbu protiv oholosti (v.str.200) biti uvijek poslušni i skromni u govoru, nošnji, stanu i vladanju. N a p r e d n i su sposobni da:
- priznaju vlastitu bijedu i grješnost, - rado primaju nanesena poniženja (uvrede, zapostavljanja, prezir, niske poslove),
- ne traže svoja prava ni povlastice, iako pravedni neće se opravdavati, uvrijeđeni neće reagirati,
- izbjegavaju časti, vlasti, laskanja i odlikovanja,
- nasljeduju poniznog Isusa, koji se je toliko ponizio kao Bog (postavši čovjek), kao čovjek (u životu i smrti), kao dijete (u porođenju). Krist je postao ravan nižima, žrtva griješnima i hrana gladnima da bi nam svima bio primjer poniznosti. Savršeni spremno slušaju ne samo starije i sebi jednake, već isto tako i niže od sebe. Raduju se uvredama i traže poniženja.

............
POSLUH
........
Poniznost utire put posluhu, koji je kršćanska krepost što nas potiče da se pokoravamo poglavarima kao zamjenicima Božjim. Temelj posluha je apsolutni suverenitet Božji. Njemu smo dužni punu pokornost kao stvoritelju, gospodaru, ocu i otkupitelju. Radi njega se pokoravamo također i onima na koje je on prenio dio svoje vlasti. To su naši roditelji, duhovni i građanski poglavari, koji su u stvari samo zastupnici božanskog auktoriteta. "Non est enim potestas nisi a Deo" (Rom. 13,1), pa stoga Apostol odmah zaključuje: "itaque qui resistit potestati, Dei ordinationi resistit". Posluh je također postulat etike i zdravog razuma, jer nikakva zajednica ne može opstojati bez reda i zakonite vlasti. Posluh se može promatrati kao čin (actus), kao krepost (habitus) i zavjet (votum). Zasada ne mislimo na zavjet posluha.
Posluh je glavna krepost St. Zavjeta, ali je punovažna i za Novi: "Tko vas sluša mene sluša i tko vas prezire mene prezire" (Lk. 16, 16). Sam Isus je slušao Oca, majku, poočima i vlasti svoje domovine. Nada sve je isticao pokoravanje Ocu. Isusu je posluh najbolji dokaz ljubavi (Iv. 14, 15,15,10). Doista, posluh bez ljubavi značio bi robovanje (obedientia materialis, servilitatis).
U čemu se sastoji krepost posluha? U tome da svoju volju podvrgnemo volji Božjoj, koja nam se očituje direktno (objava) i indirektno (u Crkvi, obitelji, zakonitim zajednicama), preko izričitih zakona i zapovijedi, kao i preko savjeta i nadahnuća. Kako i sama riječ kaže: moramo napeti svoj sluh da uhvatimo riječi Božje te da ih vjerno izvršimo.
Nije posluhu svrha ukočiti osobnu inicijativu ili zakočiti slobodni razvoj ličnosti. On samo želi da taj razvoj bude nadziran i usmjeren. Glavni motiv posluha kao kreposti treba biti "volja Božja" - "propter Deum", kako kaže sv. Petar (I 2, 13) - očitovana u crkvenoj hijerarhiji, roditeljima i zakonitoj vlasti. Ostali nadnaravni motivi mogu biti: žrtva volje, ispaštanje za zloupotrebu slobode, "lakoća i slatkoća bremena" Isusova i njegov primjer.
Ako se pak naredbama poglavara podlažemo zato što nam izgledaju mudre, dobre, korisne, potrebite ili nama drage, krepost gubi svoj kršćanski značaj i nadnaravne zasluge. Ni strah ne smije biti razlog našem posluhu. Naturalizam i racionalizam u slušanju starijih nema veze s askezom.
Po kreposti vjere sjedinjujemo s Bogom svoj um, po ljubavi svoje srce, a po posluhu svoju volju. Bez sjedinjenja naše volje s voljom Božjom - o čemu svjedoči posluh - nema pravoga jedinstva. Posluh je najbolji dokaz naše iskrene ljubavi prema Ocu i težnje za savršenstvom. On je činjenični dokaz, a ne verbalni: "Ako me ljubite, vršite zapovijedi" (Iv. 14,15). A ništa bolje ne izjednačuje dvije volje od ljubavi

Posluh daje zaslužnost svim našim djelima, pa makar ona bila i najneznatnija ("Stoga tko god prekrši jednu od ovih i najmanjih zapovijedi..." Mt. 5, 19). Slušajući ne možemo griješiti. Što god dobra učinimo ne radi Boga, nego iz vlastitog ćefa, ostaje neplodno za nebo. Bog voli posluh više nego žrtve (I Kralj. 15, 22). Neka naša volja bude naša žrtva. Nema teže žrtve od ove, jer sloboda je najslađi Božji dar.
Posluh nam olakšava vršenje svih ostalih kreposti, a našu molitvu čini plodonosnom. Tko uvijek sluša Boga može se nadati da će i Bog poslušati njegove molbe. Poslušne prati u njihovu radu posebni blagoslov Božji. Posluh je izvor reda, mira i blagostanja u društvu. Omogućuje uspjeh i pojedincima: "Vir obediens loquetur victoriam" (Prov. 21, 28). Duši pruža sigurnost i savršeni mir. Ako u radu uspijemo, nećemo se uzoholiti, ako pak ne uspijemo, nećemo se okrivljavati. "Pax multa diligentibus legem tuam, Domine". Uvjerenje da slušajući vršimo volju Božju daje nam veliku moralnu snagu. Posluh utire put k "slobodi djece Božje".


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 12:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
..
Koga smo dužni slušati?
Boga u njegovim zastupnicima.
To su u naravnom poretku: u obitelji roditelji (obedientia filialis), na poslu pretpostavljeni, u državi upravljači (ob. civilis). Na nadnaravnom planu: u Crkvi papa, u biskupiji biskup, u župi župnik, u družbi starješina, u zavodu poglavar (ob. religiosa) .

*(Posluh ne dugujemo onima koji imaju samo neku čast a ne vlast ili koji imaju vlast, ali ne nad nama. Njima dugujemo jedino poštovanje).*

Kada moramo slušati? Uvijek kada zakoniti poglavari vrše vlast u ime Božje. Kad god nam je jasno poznata njihova volja. Čak i u sumnjama, jer "praesumptio stat pro superioribus". Pa i onda kad nisu dobri poglavari ni ispravni ljudi. - To ne znači da se mi moramo odreći svoje inicijative ili savjesti. Mi ćemo i sami, na vlastitu pobudu, činiti sve moguće dobro što nam nalaže naša savjest. Ne moramo stalno čekati na mig ili zapovijed starješina. Dobro je kazao Henry de Lubac: "Tko samo čeka na zapovijedi nije poslušan" (Cit. po "Sein und Sendung", br. 10. g. 1966, str. 462).

U čemu isto ih moramo slušati? U svemu što spada u njihovu zakonitu nadležnost: hijerarhiju u vjerskim stvarima, roditelje u obiteljskim, učitelje u školskim, odgojitelje u odgojnim, poslovođe u poslovnim, poglavare u staleškim i redovničkim, a upravljače u civilnim poslovima. Ako bi poglavari od nas nešto tražili što nadilazi njihovu kompetenciju ili naše snage, ili pak nešto što je u sebi zlo, prestaje obveza posluha. U tom času oni prestaju postupati kao zamjenici Božji, pa važi pravilo: "Obedire oportet Deo magis quamhominibus"(AA 5, 29).
Kako ćemo ih slušati?
- R a d o, veselo, iz uvjerenja. "Hilarem datorem diligit Deus" (II Cor. 9,7). Legalistički posluh, koji gleda da ispuni samo slovo zakona ili se neprestano poziva na zakonik, Kodex ili pravilnik da bi izmakao obavezi, nije pravi posluh. Takav je samo onaj nutarnji, dragovoljni.
- Spremno, brzo, bez oklijevanja i izmotavanja. Dakle ne samo iznutra, nego i vanjskim praktičnim načinom.
- P o t p u n o, tj. sve naredbe starješina, a ne samo formalne zakone, i u duhu njihovih namjera, "lota unum aut unus apex non praeteribit a lege donec omnia fiant" (Mt. 5, 18). Potpuno smo poslušni kad se pokoravamo uvijek i točno, u pravo vrijeme i na pravi način2'.
- K r š ć a n s k i, iz nadnaravnih motiva vjere i ljubavi, gledajući u starješinama Božje predstavnike. Izmičemo posluhu kad u poglavarima tražimo nepogrešivost a u njihovim naredbama savršenost.
Nije toliko važno kakvi su oni, već koga predstavljaju. Srž posluha je: u volji starješina gledati volju Božju. Kada god govori o posluhu, Apostol naglasuje da treba slušati "in Domino... sicut Domino... sicut Christo... ut servi Christi" (Eph. 6,1-7).

*(Nije asketski pozivati se na svoja privatna rasvjetljenja ili tobožnje objave da bi otkazali posluh poglavarima. Bog neće nikada dezavuirati svoje zakonite predstavnike. Svejedno je npr. da li je neko raspelo iz drva, gipsa, obične kovine ili zlata. Ono vrijedi samo kao predodžba Raspetoga).*

Posluh ne ovisi samo o onome koji sluša. Još više ovisi o onome koji zapovijeda. Kad poglavar bude naređivao samo ono što treba, samo onda kada treba, jedino što je dobro za zajednicu, mudro i ljubazno, blago i odlučno, ponizno i autoritativno, onda će posluh biti stvaran i učinkovit na obje strane. Vršenje posluha najviše zavisi o mudrosti, poniznosti i ljubavi starješine.

Posluh početnika karakterizira vjerno vršenje svih zapovijedi, velikih i malih. Oni se nikada ne tuže, ne mrmljaju, ne prigovaraju niti izbjegavaju slušanje. Slušaju nutarnjim, a ne samo vanjskim načinom. "Non ad oculum servientes" (Eph. 6, 5). Osim zakona i zapovijedi napredni se trude da izvrše i sve evanđeoske savjete i nadahnuća Duha Svetoga. Oni nastoje steći duh posluha, svim srcem žele upoznati potpunu volju Očevu i rado joj izlaze u susret. Savršeni se odlikuju posluhom razuma i volje. Podlažu poglavarima ne samo svoju volju, već i svoje sudove. Ne ispituje razloge ni pobude naredbama, slušaju "slijepo" (što zapravo nije nikakva sljepoća, već prava dalekovidnost i duboka mudrost). Odriču se svoje volje i utapaju je u Božju. "Non mea voluntas, sed Tua!"

........
POŠTENJE
..
U asketskim knjigama i u duhovnim nagovorima se o ovoj kreposti premalo govori. Pretpostavlja se daje svaki vjernik posjeduje, jer spada u osnovne vrline čovjeka. No da li je svi kršćani imaju? I da li su potpuno čestiti svi oni koji se takovima smatraju? K tome naravna krepost poštenja mora kod kršćana biti također i nadnaravna. Čestitost je opći oblik stožerne kreposti pravednosti.
Poštenje se očituje u tri mjera: u odnosu prema istini, u odnosu prema dobru bližnjega i prema vlastitome zvanju. Temelji se dakle na strogoj pravednosti koja traži da se uvijek govori istina (istinoljubivost), poštuje tuđe dobro (pravednost u užem smislu riječi) i savjesno vrše staleške dužnosti (savjesnost).

............
ISTINOLJUBIVOST
.........
Kako smo o striktnoj pravednosti već govorili među stožernim krepostima (i tada upoznali svoje dužnosti prema nutarnjim, vanjskim i mješovitim dobrima naših bližnjih), preostaje nam da se osvrnemo kratko na ostale elemente poštenja.
Istinoljubivost je krepost koja ljubi, poštuje i govori istinu. Osnovni stav poštena čovjeka jest ljubav prema istini i pravdi. Onaj koji ljubi istinu on će. je uvijek i svuda tražiti te željeti da je upozna. Gdje god je nađe, on će je i priznati, tj. posvjedočiti vanjskim načinom: pismom, govorom, znakovima, ponašanjem. Naše misli, riječi i djela se moraju poklapati, biti jedno . Takav stav poštenja nam nameću ne samo socijalni (međusobni odnosi) i etički razlozi (ljubav i pravda), nego još više i religiozni: Bog je istina. Krist je istina. Duh Sveti je duh istine. Prema tome Bog može voljeti samo istinu i čovjeka istine. Asketski razlog: sjedinjenje s Bogom je nemoguće dok smo makar i u najmanjoj mjeri odani laži. Kad smo već slika i prilika Božja, i naša riječ mora biti poput njegove - istinita i istinoljubiva. I naša riječ mora biti slična Riječi, koja je bila "put, istina i život".

Posebna varijanta istinoljubivosti je iskrenost: očitovanje istine kako je vidiš i nosiš u sebi. Ljubav prema istini zahtijeva da iskreno iznosiš svoje misli i osjećaje te da postupaš prema osobnom uvjerenju. Doduše, istina je objektivna vrednota, ali je zbog svoje ograničenosti čovjek može upoznati samo djelomično, a nekada i u krivom svjetlu. Iskrenost je stoga koji put samo subjektivna istina, koja se ne podudara sasvim s objektivnom. Objektivna je utoliko što vjerno odražava naše pravo nutarnje stanje, a to je svrha iskrenosti. Nismo uvijek i svakome dužni kazati čitavu nama poznatu istinu, ali ono što govorimo i pišemo nikada ne smije biti laž, tj. svjesna i hotimična neistina.
Također ivjernost pripada poštenju. U prvome redu vjernost Bogu, svojoj vjeri, idealima, Crkvi, domovini, svojim dužnostima. Zatim vjernost obitelji, braći ljudima, prijateljima i suradnicima. Vjernost se pokazuje i u čuvanju tajni (naravnih, službenih, privatnih i povjerenih) kao i u ispunjavanju zadanih obećanja i zavjeta. S njom je povezano i povjerenje u ljude.

Grijesi protiv istine jesu: laž, kleveta, dvoličnost, licumjerje, cinizam, ruganje, hvalisanje, prevara, krivo svjedočanstvo ili zakletva, nevjernost, pristranost, laskanje itd. Ako je istina povrijeđena, poštenje traži da joj se povrati izgubljena čast, a neistina opozove. To je dužnost zadovoljštine. "Duplices corde odio habui", veli Gospodin (Ps 118).

.......
STALEŠKE DUŽNOSTI
...
Dužnost je pojam za moralnu obavezu općenito. Ona je, kako nam to dokazuje i samo porijeklo riječi, naš moralni "dug". U pojedinostima dužnosti mogu biti općeljudske, vjerske i staleške. Sve nas one obvezuju na izvršavanje, a poštenje napose na vjernost staleškim dužnostima.
Kako svako zvanje ima posebnu svrhu i zadatke, tako su različite i dužnosti koje na nas postavlja. Prva nam je briga da ih dobro i svestrano upoznamo, a zatim savjesno ispunjavamo. Marljivost, vjernost i točnost u vršenju dužnosti zove se savjesnost.

Ne može biti savjestan u radu tko duboko ne osjeća dužnost rada. Oslanjajući se na volju Božju, pravdu i korist zajednice poštenje od svih iziskuje radišnost, marljivost na poslu. Tko god ne radi parazit je i oštećuje onoga koji ga mora uzdržavati. Rad je i zakon duha: "Duh je energija i jedino u razvoju, radu ili naporu može naći sam sebe"
U staleške vrline spada također urednost i točnost. Kako god moramo imati dnevni red, tako jednako i radni raspored, plansko izvršenje pojedinih poslova. Urednost mora postojati najprije u mislima, željama i planovima, a onda u njihovu ostvarivanju, u načinu rada, vladanju, odijevanju, ishrani i vršenju svih točaka dnevnog reda. Tko točno, uredno, radino i savjesno vrši svoje staleške dužnosti čestit je čovjek i nalazi se na najboljem putu savršenstva.

...........
ČISTOĆA
Čistoća (castitas) pripada stožernoj kreposti umjerenosti. To je krepost koja obuzdava spolnu požudu. Zadaća je čistoće da regulira tu požudu prema njenom pravom cilju i da je drži u granicama namjera Stvoriteljevih. I Stari Zavjet je cijenio čistoću, ah' to je bila više vanjska, ritualna čistoća, a donekle i ženidbena, obavezna više za ženu nego za muškarca. Nečistim se je označavao dodir sa spolom, bolesnikom, mrtvacem, poganinom ili životinjom. U Nov. Zavjetu je čistoća našla svoje pravo mjesto i cijenu. To nije više samo ritualno-tjelesna čistoća, već prava ćudoredna i nutarnja krepost. Više čistoća srca i duše nego tijela (Mt. 7,15). Ona je evanđeoski savjet.
Spolnost valja primiti kao dar Tvorca koji je u sebi trojstvena osobnost. Sexualnost je alotropna, znači otvaranje prema drugome, darivanje sebe bližnjemu i njegovo obogaćivanje. To je recipročna nadopuna dvaju bića, oblativna i čista ljubav, dakle alocentričnost. Ako je spolnost egocentrična i hedonistička, postaje samoživa, posesivna, nezdrava i nečista.
Pratilica čistoće je stidljivost (pudor). To je sveti strah da se ne okalja lijepa krepost. Ona je urođeni osjećaj i težnja da se sakriju najintimnije sfere ljudskog života. Stidljivost nas osposobljuje da svladamo sve nutarnje porive sexualne pohote. Njoj se uvijek pridružuje i čednost (modestia), koja nam otkriva vanjsko lice čistoće. Kako stidljivost sakriva spolnost, tako čednost otkriva čistoću. Pokazuje se u zatomljivanju vanjskih znakova nagona (vladanju, nošnji, držanju itd.).
Čistoća je zapovijed Božja (VI i IX), za sve ljude, staleže i doba života. Vjera joj otkriva smisao i razlog, a ljubav je oplemenjuje i stavlja u službu Bogu i bližnjemu. Istina, teška je to krepost , ali ostvariva uz pomoć Božju. Grijesi protiv nje se nažalost, pogotovo u naše doba, sve više množe. Ovdje želimo upozoriti samo na dvije pogibelji. Najprije na tzv. "platonsku" ljubav, koja ujedinjuje dva bića suprotnih spolova jakim čuvstvenim vezom, bez tjelesnog dodira. Ona se lako izrodi u pravu sexualnost. Druga se opasnost krije u sjetilnoj naklonosti prema djeci. Držeći da djetinja dražest ne može biti predmetom erotike, u njoj se mnogi utope. Svi ružni grijesi rode teškim posljedicama.

"(Robovanje spolnom nagonu predstavlja poniženje, a sloboda od toga ropstva je pravi znak plemstva duha i njegove veličine. Snaga je spolnog nagona tolika da on ne trpi dijeljenje uloga, on hoće biti tiranin. Taj nagon apsorbira misli, uznemiruje maštu, paralizira volju za radom. Pamet gubi svoju svježinu, mašta je rasijana, volja slabi, nervni sistem baca se iz svoga kolosijeka)."

...........
LJEPOTA
Stoga nam Apostol preporučuje: "Teipsum castum custodi!" (I Tim. 5, 22). Samo joj ime kaže koliko je čistoća lijepa. Jedino ono što je čisto može biti lijepo. "Kako je divan čist naraštaj u sjaju svome!" (Md. 4, 1). Ta to je Kristova krepost! U njoj blista naravna i nadnaravna ljepota, čar duha i milosti. Njoj su upućeni najljepši hvalospjevi sv. otaca. Biserje i dragulj među krepostima. Zovu je i "anđeoskom" krepošću jer daje primat duhu i najviše nas približuje nebeskim duhovima. Spada među najveća blaženstva, jer samo čisti mogu "Boga vidjeti" (Mt. 5, 8). Ta najveća sreća je rezervirana samo čistim dušama. Čistoća je zapravo nebeski oblik zemaljskog života.
Tko ljubi slobodu taj treba da najprije ljubi čistoću. Ona najbolje osigurava punu slobodu duha. Pošto putenost najviše zarobljuje, zato i čistoća najviše oslobađa. Koristi i tijelu jer ga čuva od neumjerenih užitaka i štedi njegovu snagu. Čistoća je elemenat zdravlja. Škoditi može samo polovičnjaku koji nema snage da se radikalno opredijeli za čist život. Njegova bolest to je bolest volje. Komplexi nastaju onda kad tjelesnu čistoću ne prati i duševna. Prava i potpuna čistoća je blagoslov za dušu i tijelo.

Ponekad se u duhovnoj i asketskoj literaturi previše naglašava čistoća kao najveća krepost i o njoj se najviše govori. Odatle je nastao prigovor kao da bi naša vjera bila "vjera VI zapovijedi". Takav stav je potekao iz pretjerane spiritualizacije i angelizacije ljudske naravi. Zaboravljalo se je da i spolnost ima važnu ulogu u planovima Stvoritelja i u životu čovjeka. Činjenicu sexusa moramo pravilno i kršćanski vrednovati poštujući njegove ciljeve, ali i granice.
Premda je čistoća izrazito kršćanska krepost, poštivali su je i plemeniti poganski duhovi staroga (Euripid: Hipolit) i novoga doba. Gandi je o čistoći napisao krasne stranice u svojim pismima ("Lettres a l'Ashram", ed. V. Michel, Pariš 1960), a u 37 godini je sporazumno sa svojom ženom učinio zavjet čistoće. Pa čak i amoralist Nietzsche joj je posvetio u svome "Zara-tustri" nekoliko lijepih rečenica.

......………..
DJEVIČANSTVO
Obzirom na subjekt čistoća može biti: bračna, udovačka, dotično udovička i djevičanska. Naša je zadaća da proučimo samo ovu posljednju.
Djevičanstvo je izrazito kršćanska krepost. U Starom Zavjetu nije bila popularna, jer su židovske djevojke voljele biti majke (budućega Mesije). Sva Crkva naprotiv počiva na djevičanstvu: Kristovu i Marijinu, na celibatu svojih svećenika i redovnika. Kršćansko djevičanstvo ima vjerski temelj i motiv. Ono je Božja milost, evanđeoski savjet, nadnaravna krepost i odabrani stalež. Djevičanstvo je evanđeoski ideal koji na prvo mjesto stavlja duh a ne tijelo. Ono je dragovoljno izabrani način života u potpunoj čistoći duše i tijela. Izvrsno je sredstvo askeze, apostolata i pastorala.
Djevičanstvo se sastoji u potpunom i trajnom odricanju od sexualnih naslada. Ono je potpuna čistoća u svakom pogledu.
Traži tjelesni integritet na spolnom području (tako da ne može posjedovati djevičanstvo ni onaj koji se dobro i zakonito služi spolnim životom, kao npr. kršć. supruzi). Jednom izgubljeno djevičanstvo ne može se više nikako povratiti. Ipak se formalno sastoji u duševnom integritetu, tj. svojevoljnoj čistoći srca . Pretpostavlja čistu povijest i čvrstu odluku za čistu budućnost. Djevičanstvo, kao i čistoća općenito, treba daje motivirana nadnaravnim pobudama, "propter regnum coelorum", kako je rekao Gospodin (Mt. 19,12). Bogu darivamo žrtvu svoga tijela. Djevičanstvo je nepodijeljena ljubav . Monolitna i nepokolebiva. Nebeska ljubav u kojoj se zemaljska utapa. To je čista ljubav u službi Boga, diakonia. "Agape" a ne "eros".
Premda je ženidba sakramenat, Apostol više preporučuje djevičanstvo (I Kor. 7, 38). Nije naređeno, ali je savjetovano (I Kor. 7,25). Nije za svakoga, ali je svakako oznaka odabranih: "quibus datum est" (Mt. 19, 11). Ono je posebna milost Božja, karizma. Obično se zapečaćuje zavjetom.

........
CELIBAT
Celibat je djevičanstvo katoličkih svećenika i redovnika, što ga Crkva smatra svetom dužnošću svojih službenika. Nije bitan za svećeništvo, ali je tako sjajan i koristan da ga se Crkva ne može odreći. Čistoća je obaveza za sve ljude (prije braka, u braku i izvan njega), a celibat samo za svećenike zapadne Crkve i redovnike-ce. Đakonima je u načelu dozvoljen bračni život. Celibat je ustanovila Crkva, ali ima božansko opravdanje u evanđeoskim savjetima. Ženidba je sakramentalna slika veza Krist-Crkva (Ef. 5, 25) a celibat nije više slika, već puno ostvarenje toga veza.
Na celibat nas potiče primjer Velikog Svećenika, kojega je rodila djevičanska Majka, odgojio djevičanski poočim i navještao djevičanski Preteča. Celibat svećenika i redovnika je sjajan primjer vjernicima i svim ljudima kako se može čisto živjeti. U današnjoj poplavi erotizma čovječanstvo treba upravo takav primjer čistoće.
Sama svetost svećeničke službe upućuje na celibat: svećenik je posrednik (treba dakle da ima nešto od božanske čistoće), učitelj (među ostalim i kreposti čistoće, primjerom bolje nego riječju) i liturg (ima vlast nad euharistijskim i mističnim Tijelom Isusovim, pa s kojom čistoćom mora vršiti tu vlast!). Kako će ostati vjeran svome pozivu i jedinoj Ljubavi, ako svoje srce veže uz neko stvorenje? Kako će vršiti duhovno očinstvo - na koje je pozvan upravo celibatom - prema svim vjernicima ako ga sapinje tjelesno? Svećenikovo srce mora biti "nepodijeljeno". Bračna ljubav je pak nužno ograničena i ekskluzivna. Očite su i pastoralne pogodnosti neženstva, od kojih spominjemo samo jednu: povjerenje koje vjernici imaju u čista čovjeka.
Za dostojno i dosljedno vršenje celibata je, pored nadnaravne pomoći, potrebito jasno i junačko opredjeljenje za djevičanstvo, duševna i tjelesna zrelost, promišljena i neopoziva odluka, beskrajna vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, aktivna ljubav, potpuna predanost dobru duša, istinska požrtvovnost, radost u služenju i asketska stega. Veliku pomoć svojoj čistoći svećenici, redovnici-ce naći će u bratskoj (sestrinskoj) ljubavi, dobrom primjeru, pobudnom poticanju i zajedničkom načinu života.

.......
ODGOJ ČISTOĆE
Evo najvažnijih točaka u odgoju čistoće:
- p o z n a v a t i smisao i svrhu spolnosti, na nju gledati očima Stvoriteljevim;
- imati u sebi dovoljno plemenitosti i j u n a š t v a, jer čistoća traži žrtve. Hedonisti i kukavice nisu za nju sposobni;
- biti u m j e r e n, stidljiv i čedan. Svladavati i mrtviti osjetila, osobito oči, dodir, maštu i osjećanje;
- d j e l a pokore uvjetuju i usavršavaju čistoću. Naročito su korisni pokornički čini u jelu, odijevanju i spavanju;
- z a p o s l e n o s t i radinost vjerne su čuvarice čistoće. Ljenčarenje i leškarenje nose sobom opasnost putenosti;
- b i j e g od napasti i griješne prigode (osoba, mjesta, slika, filmova, knjiga) spašava od mnogih padova. Ne valja preveliko samopouzdanje. Potrebna je stalna budnost;
- kad n i j e moguć bijeg, treba prihvatiti borbu protiv nečistoće. Ta borba je teška i pobijediti može samo onaj koji odbija napasti odmah, uvijek i potpuno. Otezati s borbom ili nagađati se s napašću znači unaprijed potpisati poraz.

U borbi za čistoću ne smijemo zaboraviti ni vrhunaravnih sredstava:
- molitva koja počiva na svijesti vlastite slaboće;
- sakramentalni život i pomoć duhovnoga vođe;
- stanje milosti (misao: naše tijelo je hram Duha Svetoga);
- nasljedovanje Isusa i Djevice Marije;
- iskrena ljubav prema Bogu i kreposti.

...........
DOBROTA
Ne postoji posebna krepost koja bi se zvala dobrota. Ona je radije skup svih kreposti u jednom čovjeku. Nije dobar onaj koji se ističe samo u jednoj kreposti, već onaj koji posjeduje sve ljudske vrline. Stoga ovdje nazivom dobrota obuhvaćamo stupanj izvjesne ćudoredne savršenosti, zbroj svih vrlina koje treba da rese čovjeka i kršćanina. Napose ćemo istaknuti one vrline koje na poseban način ukazuju na dobrotu srca.

........
LJUBEZNOST
Na prvo mjesto stavljamo ljubeznost ili prijaznost (affabilitas). Njezin korijen je u pravoj kršćanskoj ljubavi bližnjega. Ljubeznost bez ljubavi bila bi obično licumjerstvo. Ona je samo vanjsko očitovanje te nutarnje ljubavi (u kojoj nalazi i svoj etimološki korijen). A jer takovo očitovanje svakome prija, zove se i prijaznost (koja opet stvara uvjete prijateljstva).
Osnovni oblik ljubeznosti je uljudnost (urbanitas) ili pristojnost, koju dugujemo dostojanstvu ljudske osobe naših bližnjih. Ona je temeljna građanska vrlina svakoga društva. No ta uljudnost kod kršćanina nije neka hladna pristojnost koja odbija i drži na udaljenosti, već iskrena i srdačna prijaznost što osvaja i približuje. Pokazuje se više bratskom simpatijom nego pravilima bontona. Među djecom Božjom uljudnost je čak i nadnaravna krepost. Neuljudnost u riječima ili djelima znak je prostaštva i egoizma. Ako se pak uljudnost njeguje s nečistih motiva, pretvara se u laskanje i ulagivanje.

Nije teško biti učtiv kad se posjeduje blagost (mansuetudo). Katkada je blagost posljedica ugodnog temperamenta i onda ju je lako vršiti. Mnogo je vrjednija kad je stečena svladavanjem neprijazne ili žestoke ćudi. U školu blagosti nas poziva i Učitelj: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca" (Mt. 11, 29). To je krepost odgojitelja i poglavara koji kažnjavaju rijetko i nikada strogo. Blagost se ne srdi kad ne treba, a srdi se kršćanski ako treba (pravedan razlog, pravo mjesto i vrijeme, umjeren način). Po primjeru Isusovu (trgovci u hramu, Iv. 2, 15).

..............
ZAHVALNOST
Zahvalnost (gratitudo) krepost je koja uzvraća dobrotom primljena dobročinstva. Ona se očituje najprije u osjećaju zahvalnosti za učinjeno dobro. Zatim u sjećanju na dobivenu uslugu. Zaborav dobročinstva otkriva nezahvalnu dušu. No prava zahvalnost se ne zaustavlja na osjećaju i sjećanju, već se pokazuje i riječima i djelima zahvalnosti. Često puta se nije moguće odužiti prema veličini dara. U tom slučaju dostaje dobra volja pokazana u granicama mogućnosti. Nezahvalnost prema dobročinitelju jedan je od najsigurnijih znakova pomanjkanja dobrote.
Više puta je zahvalnost potreba pravde, još češće zahtjev prijateljstva, a uvijek dokaz dobrote srca. Može se opaziti čak i među životinjama, toliko je prirodna. Koliko više plemenita duša mora biti zahvalna najprije Stvoritelju, pa onda roditeljima i svim dobrotvorima!

...........
DAREŽLJIVOST
Ljubeznost i zahvalnost donekle su zahtjevi pravde. Darežljivost (muni-icentia, liberalitas) pak daleko nadilazi granice pravednosti. Ona neće nikada zadržati tuđe ili uskratiti bilo kome njegovo pravo, ona čak daje od svoga. Razumije se da uvijek mora poticati iz nesebičnih i vrhunaravnih motiva. Inače ne bi bila krepost. Darežljivost je sjajan dokaz dobrote, jer znade zapostaviti vlastitu korist i zatomiti urođenu naklonost prema ekonomskim dobrima. Ona je dobrota na djelu, dar s a m o g a sebe.

Tako smo otkrili krepost požrtvovnosti, koja nas stavlja u službu Bogu i bližnjemu. Mi sami, naš život i sve što imamo postajemo žrtva. A to je najteža od svih žrtava. Lakše je žrtvovati svijet i njegove slasti, imanje i stanje, prijatelje, rođake, pa i svoje roditelje, nego sama sebe. Požrtvovnost najviše zataji kad se traži žrtva našeg zdravlja ili tijela, volje ili osjećaja, sebeljublja ili časti, slobode ili nagona, dakle žrtva samog sebe. Duh požrtvovnosti se razvija i raste radosnim primanjem križeva, a još više svojevoljnim žrtvovanjem vlastitog ja.To je najkraći i najsigurniji put do sjedinjenja s Otkupiteljem. Tko ide njime ide ravno k cilju i ne može zalutati.

...........
STRPLJIVOST
Dobrota se ne očituje samo u odnosu na druge. Još više se nazire u gospodstvu nad samim sobom, stoje najteža umjetnost, a prema tome i najzaslužnija vrlina. Strpljivost (patientia) je jedna od onih vrlina koje najbolje pokazuju prisutnost samo-gospodstva. To je krepost koja iz ljubavi prema Bogu rado trpi sve duševne i tjelesne nedaće. Podnositi nevolje resignirano ili stoički, buntovno ili prometejski nije kršćanska vrlina. Strpljivost nije ni neosjetljivost ni prkos. Ako se teškoće snose iz nadnaravne ljubavi, predanošću volji Božjoj i u zajednici s trpećim Isusom, postaju predmet kršćanske strpljivosti. Primjer strpljivosti nam je pokazao u St. Zavjetu Job, a u Novome Spasitelj skupa sa svojom Majkom.
Strpljivost je odlika svih svetaca, koji su ne samo znali trpjeti nego su čak ljubili i tražili patnje strpljivo ih podnoseći.
Najteže je trpjeti kad nam se bolovi zadaju tuđom krivicom, kad nam smetaju tuđi grijesi i postupci ili kad nas ponižava ljudska zloća. No baš tada nam je ova krepost najpotrebnija. Upravo stoga se i zove s-trpljivost Asketa mora imati sa-učešća s tuđim slaboćama i zloćama te znati trpjeti s Isusom patnikom. Strpljivost mu služi kao pokora za grijehe, ustuk oholosti, brana mekoputnosti i izvor zasluga.
...........
USTRAJNOST
Strpljivost kao krepost označuje trajnost ili ustrajnost u dobru (constantia). Ništa nam ne bi pomagalo kad bi znali dobro početi i dugo trpjeti, ako ne bismo znali i dobro završiti, tj. ustrajati. "Tko ustraje do konca taj će se spasiti", upozorava Sudac. Kršćanska ustrajnost nije samo negativna: u snošenju neugodnosti. Ona je pozitivna: u stjecanju dobra i kreposti. Ona se bori i ne sustaje u borbi sve do kraja. Dobrota je konačna tek onda kad je urešena ustrajnošću. Ako se umori, ako sustane ili odustane od borbe za dobro, prestaje biti dobrotom. Dobro je samo ono što je do kraja dobro.
Dakako da je ustrajnost i posebna milost Božja. Konačna ustrajnost je najveći dar Božji.

..........
MODERNE KREPOSTI
Svako doba ima svoje moralne probleme i poteškoće. Za njihovo rješavanje su potrebne i posebne sposobnosti ili vrline. I naše - planetarno, atomsko i tehničko doba - unosi u naš život pitanja i nemire, postavlja na nas specijalne zadatke koji traže od suvremenika nove duševne snage. Moderno vrijeme ne može i ne smije baciti u ropotarnicu stare kršćanske kreposti (jer su mu sve i te kako potrebne), ali mu trebaju i nove, suvremenije, a stare će vršiti u još jačem stupnju.
Dok su u stara, "dobra" vremena - kada se je živjelo staloženo, jednolično, sporo, u "posvećenim" okvirima društva i morala - stara iskustva i norme mogle važiti dugo, jednoobrazno i za sve; danas - u vrtlogu uvijek novih i munjevitih promjena i situacija - ne može se predvidjeti i obuhvatiti općim pravilima sve moguće slučajeve, već se svaki pojedinac mora više oslanjati na svoju savjest, nego na "opće" ili "više" šablone.
Smije li se npr. danas metnuti prst na "atomsko puce" bez najvećeg osjećaja odgovornosti? Može li se u ovom kompliciranom svijetu i tako raznolikom društveno-vjerskom uređenju živjeti bez kreposti tolerancije? U tolikoj povezanosti ljudi, staleža i nacija i tako suprotnim interesima rasa i klasa nema mira ni poretka bez kršćanske solidarnosti i čovjekoljublja (kršć. humanizam). Sve socijalne kreposti danas stupaju u prvi plan, pa ih preporuča i posljednji crkv. Sabor (Apostolicam actuositatem, 1.4). A opet kod ovolike masovnosti i društvenosti nemoguće je sačuvati svoju ličnost bez karakternosti, jednostavnosti i samoće.

Koliko li nam samo treba autodiscipline u ovoj šumi prometa, propisa, zakona i neizmjernih mogućnosti razvoja! PORU opće izobrazbe naše tehničko vrijeme traži od svakoga čovjeka visoki stupanj stručnosti. Nikad odricanje nije bilo aktuelnije nego danas u ovoj poplavi uživanja, prosperiteta, komfora, idolatrije standarda. Bez međusobnog obzira i učtivosti zapeli bi svi kotači našeg društva. U ovoj paklenoj buci strojeva i urbanizacije ne može se živčano izdržati bez tišine i š u t n j e. Pritisak javnih sredstava komuniciranja (tisak, radio, televizija, kino, reklama, moda i sl.) postaje katastrofalan ako čovjek ne zna misliti svojom glavom, dakle razmišljati. I nikada nam prije nije toliko trebalo kreposti religioznosti kao u ovom našem kaotičnom, materijalističkom i skeptičnom vremenu.

Bez proizvodne i potrošačke askeze prijeti nam strašna moralna i ekološka katastrofa, koja će nas natjerati na prisilnu askezu. Mnogo nam manjka poštovanja prema ljudskom životu (i još nerođenom!) i dostojanstvu osobe. Daleko još zaostajemo u socijalnoj pravednosti i ljubavi prema miru. Nekritički potpadamo pod utjecaj suvremenih društvenih sredstava priopćavanja, robovi smo mass-media, mode, reklame i propagande. Još nismo vikli misliti na budućnost i jasno se s njome suočiti.

Stariji naraštaji svećenika naglašavali su kontemplativne, kulturne, asketske, auktoritativne i kristolike elemente svećeništva. Ne zanemarivši ni jedan od njih, danas treba isticati također i aktivne, socijalne, demokratske, komunikativne, misionarske i humane crte u liku svećenika. On se posvećuje ne u izoliranosti monaške ili redovničke discipline, nego u angažiranoj službi braći u svijetu. Njegova duhovnost je pastoralne naravi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 16:00 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
.
Mi smo Boga upoznali i stavili se u službu zapovijedi i savjeta da mu se čim više približimo i da ga još bolje slavimo. Najbolje ćemo ga slaviti kad, jednom savršeni, budemo s njime ujedinjeni. Konačno jedinstvo je moguće jedino na nebu, ali se djelomično ostvaruje i ovdje na zemlji preko molitve i razmatranja.
.......
MOLITVA
.
Prvi faktor ujedinjenja s Bogom - naš um koji se služi spoznajom - nije dovoljan, jer ostaje suviše u sferi teorije. Drugi čimbenik jedinstva -naša volja izražena vršenjem zapovijedi i savjeta - nadopunjava prvi, ali ostaje još uvijek služinski odnos. Treći pak - vez svete ljubavi - usavršava oba prva faktora, tako da sva tri zajedno tvore stožernu krepost religioznosti (priznanje-vjera-dogma, služenje-ufanje-moral, štovanje-ljubav-kult). Oblik religioznosti koji najpunije odražava njezino bogatstvo i koji nas, kroz vjeru, ufanje i ljubav, najviše sjedinjuje s nebom jest upravo molitva . U njoj, osobito u mističnoj molitvi, postižemo najveći zemaljski stupanj sjedinjenja, jer ona je osobni susret s Bogom.

Obično se molitva definira kao saobraćaj čovjeka s Bogom ili kao razgovor duše s Bogom . Ovaj dijaloški karakter molitve bitan je za nju. Haring je čak naziva i sudjelovanjem u božanskom dijalogu osoba pres. Trojstva3. Da se može obaviti neki razgovor, treba najprije doći u blizinu sugovornika. Pošto je Bog sa svoje strane uvijek uz nas, s naše je strane potrebno uživiti se u njegovu blizinu, staviti se u prisutnost živog i personalnog Boga (vjerom). Eto nam prvi elemenat molitve.
Zatim treba stupiti u osobni dijalog i otkriti partneru svoje srce (u ljubavi). To je drugi elemenat molitve.
Pošto svaki razgovor uključuje i odgovor, ne samo verbalni već i stvarni, tu mora biti i naša spremnost (volja) da razgovor završimo djelima vjere i ljubavi. S ovim trećim elementom molitva je kompletirana. Kod čina molitve sudjeluje također i naše tijelo sa svojim moćima.

Molitva je iskonski i nepatvoreni izraz prave pobožnosti.
Ona se ni na jedan način ne može odvojiti od cjeline kršćanskog života. Tko iskreno moli taj sudjeluje u molitvenom dijalogu svim svojim bićem, riječima i djelom. Molitva je spontani i posve prirodni čin kulta. Naravno je da djeca razgovaraju s Ocem, braća s Bratom (kad se međusobno ne govori, nastupa stanje svađe).
Molitva je doista razgovor i kontakt dvaju osoba, od kojih je jedna Stvoritelj a druga stvor, jedna Otac a druga dijete. Inicijativa je na Očevoj strani.
On se prvi javlja, mi slušamo i odgovaramo ("Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša", I Sam. 3, 5). Stoga je molitva velika milost i dar Očev, za nas neizmjerna čast i nenadmašiva radost. Molitva je s naše strane otvaranje prema očinstvu, dobroti, svetosti i ljubavi našega Boga. Najintimniji način osobnog vjerskog komuniciranja. Bog stalno stoji pred vratima našeg srca i kuca (Otkr 3, 20), a mi mu otvaramo srce širom.
Molitva je božansko zauzeće našeg srca. No, kako je "Bog veći od našeg srca" (I Iv 3, 20), svaka je molitva milost.
..........
OBLICI MOLITVE
.
Ljudi našeg vremena najvole slobodne oblike molitve, kako se npr. njeguju u mnogim kršćanskim pokretima i sektama. U svoje molitve unose sve više političke i socijalne sadržaje te se tako molitva horizontajizira. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju dobila je na vrijednosti zajednička molitva (aktivno sudjelovanje u obredima, naročito u euharistiji, osobniji odnos prema sakramentima, opus operantis, skupno pjevanje, časoslov, pauze šutnje, molitva vjernih, pučka pobožnost i sl.)
Na Zapadu su se pojavili i razmahali razni molitveni pokreti, kao npr. onaj duhovnjaka (koji se pretenciozno nazivaju karizmatičari) sa svojim molitvenim skupovima, spontanim moljenjem, glosolalijom, krštenjem u Duhu. Danas se mnogo ističe vjersko i molitveno iskustvo u kojem se dolazi do posebnih i zanosnih doživljaja Boga (peak experience), koncentriranja na središte (pomoću neke kršćanske mantre), spontanost, dijaloška meditacija, pasivno-receptivno čekanje nadahnuća, tiho i uporno razmatranje, dramatizacija biblijskih scena, biblijski satovi i sl.
Stvaraju se brojne molitvene skupine sa spontanim oblicima moljenja.

Sve više dolaze do izražaja i orijentalni molitveni oblici. Najprije oni našega kršć. Istoka: molitva u Duhu Svetome, mistika, hesychia, philokalia, Isusova molitva itd.
Zatim i molitva dalekog poganskog Istoka s njegovim posebnim tehnikama (lotus-položaj, tehnika disanja, mantra, koan, asana): joga, zen, zazen, transcendentalna medicijai sl.
Mnogi su pobožni Evropljani, zaneseni istočnjačkim oblicima molitve i života, otputovali u Aziju i tamo se pridružili molitvenim zajednicama (ašram).
Premda se među iskrenim vjenicima osjeća veća naklonost molitvi i razmatranju, još se uvijek mnogi kršćani zadovoljavaju vanjskom akcijom, obredom ili praxom kao nadomjestkom molitve, krivo ih izjednačujući. Molitva jest akcija, ali u prvom redu je unutrašnji i duhovni čin povezivanja s Bogom.
Pravilo je da oblike molitve diktira najprije njezina svrha.

Koja je prava svrha molitve?
Kao sastavni dio kreposti religioznosti i ona se uklapa u opću i glavnu svrhu čovjeka: slaviti Boga. To je prava i najvažnija zadaća molitve. U ime svoje i čitave nerazumne prirode čovjek molitvom iskazuje Svevišnjemu svoje divljenje, klanjanje, pohvale, pijetet, predanje i priznanje ovisnosti. - Sjećajući se bezbrojnih dobročinstava što ih je primio iz ruke Očeve, molite lj mu iskreno i smjerno zahvaljuje. - Pri tome ga obuzima osjećaj krivnje i nedostojnosti, pa molitvom izražava svoje kajanje, spremnost na pokoru i ispaštanje .

*(Ovaj čin, sam za sebe, spada u pokoru, a integralni je dio žrtve. Kod molitve se
pretpostavlja i ne mora biti izričit.)*
.
Svjestan svoje potpune bijede vjernik moli i prosi Svemogućega da mu svojom milošću priskoči u pomoć. Obzirom na svoj sadržaj molitva je: poklonstvena, zahvalna, pokornička i prosbena. Obično vjernici daju ime molitve samo ovoj posljednjoj koja je zapravo najmanje vrijedna. Time se ne želi prosbenoj molitvi zanijekati vrijednost uopće (Bog je toliko preporučuje!), nego je staviti na njeno pravo mjesto u duhovnom životu kršćana. Po svom obliku molitva može biti također:
- nutarnja (mislena) ili vanjska (usmena),
- pojedinačna ili skupna,
- privatna ili službena (liturgijska),
- oblikovana (u formulama) ili slobodna,
- aktivna (kad mi više govorimo) ili pasivna (Bog više govori). Svaka molitva mora biti nutarnja, tj. izvirati iz srca i biti proživljena. Vanjska je molitva samo odraz nutarnje pobožnosti.

*(Ipak ne smijemo potcijeniti vrijednost usmene molitve. Isus je glasno molio. Crkva se njome redovito služi. Čovjek je sustav duše i tijela (koje također ima pravo glasa!). Riječ izražava misao i pomaže joj da se do kraja osmisli. Zvuk, ritam, formula pomažu i misli).*
.
Liturgijska i zajednička molitva je daleko vrednija od pojedinačne. Slobodni oblik molitve je obično proćućeniji od formuliranoga, ali je ovaj također jako potrebit, osobito u skupnim pobožnostima. Pasivna molitva je oznaka savršenijih duša.
Način i dubina molitve zavisi i o psihologiji molioca. Tako imamo razne tipove molitelja: intelektualni tip kod kojega dominira razum i meditacija; afektivni ili sentimentalni s prevlašću emocija (treba mu prijatni ambijent, ugodne melodije, lijepi obredi); extravertirani, kojemu je Bog nebeska veličina te mu imponira transcendenca Božja (stoga osjeća potrebu klanjanja, tamjana, kulta); intravertirani, koji je zaokupljen imanencijom Božjom (Bog je u meni, hram Duha Sv, život milosti); vizuelni, koji traži vidne senzacije (trebaju mu sv. slike, raspela, obredi, simboli); auditivni, koji se nadahnjuju zvukovima (propovijedi, pjesme, glazba); aktivni, koji voli rad i pokret (liturgija, sv. čini, službe) i meditativni tip, koji je zaljubljen u tišinu, samoću i voli mističke oblike molitve. U svakom slučaju ne valja biti jednostran. I naša molitva mora biti "katolička".
............
POTREBA I DUŽNOST
Molitva je duboka potreba ljudske duše i ljudske sudbine. Već u naravnom redu čovjek moli čovjeka. Molbeni odnos je ljudska kob. Daleko veća je naša ovisnost o Bogu. S naše se strane ta zavisnost očituje molitvom. Čovjek je s pravom definiran kao "ens adorans".
Bogu ne možemo zapovijedati, možemo ga samo moliti. "Sola est oratio quae Deum vincit" . Molitva je postulat vjere, koja pak nužno vodi molitvi. Ne možemo vjerovati bez želje za kontaktom, za razgovorom s Ocem. Molitva je prirodni izljev vjere. Što je plućima zrak to je vjernoj duši molitva .

Naša duša nije neka mutna kopija svoje Praslike, ona je Dijete Božje ljubavi, u sinovskom odnosu prema Ocu. Kad otac govori prirodno je i pristojno da djeca odgovaraju. Eto molitve. Gdje drugdje da nađemo izlaza iz naše fizičke i moralne bijede ako ne u molitvi? Naše bespomoćno siromaštvo vapije do neba. Izloženi tolikim pogibeljima, okruženi tolikim napastima, bijeni tolikim nesrećama kako ćemo naći spasa bez molitve? Naše rane trebaju Vidara, naše krivice Spasitelja. Gotovo svaku djelatnu milost dobivamo po molitvi, a ustrajnost u prvom redu. Molitva je neophodno sredstvo spasenja i posvećenja (necessitate medii).

Na dužnost molitve potiče nas glavna svrha našega života. To je naša najsvetija dužnost. I obaveza zahvalnosti. I dokaz kajanja. I spas u napastima. Sve naše djetinjske dužnosti milosnoga reda traže svoj odušak u molitvi, koja je sveto i Bogu drago djelo. Ni naše društvene dužnosti ne možemo dobro obaviti bez pomoći molitve (molitva za žive i mrtve) koja je i zahtjev bratske ljubavi.

Zar nam Spasitelj nije bio molitveni uzoru svakoj prigodi svoga života? Anđeli i blaženici uvijek mole. Koji se je svetac posvetio bez molitve? Uostalom, molitva je crkvena i božanska zapovijed: "Treba moliti bez prestanka" (Lk. 18, 4). Molitva je dakle potrebna i "necessitate praecepti".


........
PLODOVI MOLITVE
Kad nam molitva ne bi bila dužnost, bila bi barem korist. Poznato nam je kako nas približuje i ujedinjuje Bogu. Molitva nas pobožanstvenjuje, jer čovjek je onakav kakvim ga čine njegove misli, osjećaji i želje. Na taj način molitva neizmjerno uzdiže naše ljudsko dostojanstvo. "Nikada čovjek nije veći nego na koljenima".
Životinje ne znaju za molitvu. Moleći čistimo dušu od životinjskoga u sebi, uresujemo je krepostima i uranjamo u božansku ljubav. Molitva nam doziva u pamet više vrednote i stavlja nas u direktnu vezu s drugim svijetom. Ona je fluid što spaja vasionu s njenim Uzrokom, raketa što prenosi čovjeka u nebeske sfere. Izvor je mnogih zasluga, snaga u nemoći, utjeha u tuzi i pobjeda u borbi.
Uz duhovne donosi i tjelesne koristi, što nam svjedoči iskustvo i obećanje Isusovo: "Pitajte i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se" (Mt. 7, 7). Molitvom možemo pomoći koliko sebi toliko i bližnjemu. Veći je plod svetačke molitve jednog Vianeva nego učenih propovijedi rječitih govornika. Glavni uvjet plodovitosti kršćanske molitve jest stanje milosti molioca.

Molitva nije sakramenat, ona ne djeluje ex opere operato, snaga joj je opus operantis. Kad molimo u Duhu Svetome, ne molimo više sami. U nama moli Krist i njegov Duh koji zaziva "Aba-Oče". Tako naša molitva postaje božansko djelo, ona dobiva nadnaravnu vrijednost.
Bog neće zaboraviti svoja obećanja ako čovjek ispuni svoja molitvena dugovanja. Plod naše molitve ne mora biti uvijek vidljiv niti nama poznat.
Nekada daje drugačije učinke od onih kojima smo se nadali.
Često puta nismo odmah uslišani da se bolje pripravimo na molitvu i primanje milosti, da se u nama još jače raspali želja za milošću, da upornije i toplije molimo, da znamo bolje cijeniti dobivenu milost ili pak da ne živimo u krivom uvjerenju kao da nas Bog mora slušati.

........
UVJETI I SVOJSTVA
Da bi nam molitva bila korisna i - bez obzira na korist - pravilna, moraju se ostvariti neki uvjeti. Prvi je svakako vjera u sveprisutnoga i osobnoga Boga skopčana sa sinovskim pouzdanjem u njegovu dobrotu. Drugi je iskrena pobožnost temeljena na ljubavi i poštovanju nebeskog Oca Treći traži da se uživimo u božansku prisutnost sa željom za osobnim općenjem. Taj psihološki zahtjev treba da odgovara i stvarnoj činjenici Božje prisutnosti u našoj duši, treba naime da smo u stanju milosti. Istina, možemo moliti ako i nismo u milosti, ali to nije ona prava, sinovska i kršćanska molitva. I najzad: molitve nema bez sabranosti. Najbolja je aktualna sabranost, ali je dovoljna i virtualna. Sabrani molilac pazi na riječi koje izgovara, uživljuje se u njihov smisao i ne zaboravlja nakanu svoje molitve.

Tehnika sabrane molitve iziskuje vanjsku i nutarnju sabranost. Premda se može moliti na svakom mjestu, ljudska slaboća potrebuje mirno i samotno mjesto za molitvu. Crkva je najidealnija molitvena prostorija za privatnu i javnu molitvu. Prikladno vrijeme, kad nismo okupirani poslovima, a koje treba da bude po mogućnosti i fixirano, pogoduje sabranoj molitvi. No ipak mi možemo moliti i usred dnevnih poslova i okupacija, pretvarajući rad u molitvu (posveta rada, uzdasi,strjelovite molitve). Kako i naše t i j e 1 o sudjeluje u molitvi, valja pripaziti i na njegovo držanje. Klečanje i sklopljene ruke nisu bitni, ali su izvanredno efikasni molitveni stavovi

Vanjska šutnja, kontrola sjetila i zaborav svijeta s njegovim brigama uvjet su nutarnje sabranosti. Jezik zajedničke molitve neka je standardni, a privatne može biti osoban ili zavičajno narječje. Vježba prisutnosti Božje i p až n j a isključivo usmjerena božanskom dijalogu početak su prave molitve. Njezin sadržaj ispunjaju osjećaji klanjanja, zahvalnosti, ispaštanja i prošnje.
Kao u svakome radu tako i u molitvi dobro dođe izvjesna metodi č n o s t, ah' ona ne smije postati okovima koji sapinju iskreni izljev pobožne duše. Formulacija, red i sheme naših molitvenika nisu na odmet, no nisu ništa drugo nego pomagalo za nevjesta molitelja.
Da se održi molitvena sabranost, potrebna je izdržljivost, ustrajnost i milost Božja. "Raspoloženje" za molitvu - kojemu se često pridaje velika važnost - nije bitan uvjet. Dobro joj dođe, olakšava je, ali zapravo neraspoloženje uvećava vrijednost molitve. Treba moliti i kad nismo raspoloženi

Kršćanska je molitva u svojoj dijaloškoj strukturi trinitarna. Ona je sudjelovanje u vječnom razgovoru ljubavi između Oca i Sina i njihova Duha. Posvetnom milošću smo i mi uključeni u njihov božanski dijalog. Snagom krštenja smo na osobiti način povezani s molitvom našega brata i otkupitelja I. Krista. Kršćanska molitva ne može ni postojati bez čvrste veze s Kristom i oslonca na njegovu molitvu. Čitava je naša molitva nošena žarom- božanskoga Duha. Najjača je onda kad se obavlja u zajednici čitavog Otajstvenog Tijela, kad molimo skupa s braćom, kad u nama mole naš Spasitelj i Duh Posvetitelj. Stoga je kršćanska molitva uvijek i crkven a.

I molitva ima svoju askezu i svoju disciplinu, bez kojih se ne može razviti do punoće. Glavna svojstva dobre molitve: ponizna (jer se "oholima Bog opire, a poniznima daje milost", I Pet. 5, 5), sinovski pouzdan a (zasluge Kristove, dobrota i obećanje Božje, Mt. 6, 25) i ustrajna, jer "mnogo može molitva pravednoga" (Jk. 5, 16). Naša će molitva biti ustrajna ako budemo znali pretvoriti čitav svoj život u molitvu, tj. kad budemo svako svoje djelo činili iz ljubavi Božje. Potrebno je i da molimo Bogu odano, podložni njegovoj sv. volji, odričući se svoje (Getsemani!), s potpunim predanjem Očevoj ljubavi.
Daleko je bolja skupna, osobito l iturgijska molitva od svake privatne. "Gdje se sastanu dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam među njima" (Mt. 18, 20). Nigdje se liturgijsko molitveno jedinstvo ne očituje tako lijepo kao kod sv. mise. Nadalje, treba moliti "u ime Isusovo" (Iv. 16, 23), tj. po njegovim nakanama, u zajednici s njime, u stanju milosti, okrijepljeni njegovim tijelom i krvlju.

A što ćemo moliti? Sve ono što promiče slavu Božju i blagodat naše duše. Najbolje prema ljestvici vrednota: "Tražite najprije kraljevstvo nebesko..." (Mt. 6, 33). Naša molitva ne smije biti egoistična, ona misli na svakoga i na sve potrebe majke Crkve. I u tom smislu treba da bude katolička. Uzor svih molitava je "Očenaš..."
Učimo se od velikih i svetih molilaca svih vremena: Abrahama, Jakova,

..........
ZAPREKE
Kod nevjernika je glavna zapreka molitvi njegova nevjera. Kod grješnika njegova griješnost(Mt. 5, 23) zbog pomanjkanja vjere i ljubavi. U takvoj duši je molitva kao biljka bez vode. Kod pobožnih molitvu najviše ometa r astresenost, koja je prirodna posljedica rada naših osjetila, nestalnosti mašte i dnevnih briga.

*(Molitva je kao telefonska linija. Ako je spojena sa svijetom, nije s nebom. Za rastresenog molitelja ima stara riječ: "Os in choro, cor in foro!")*

Kao što svaki posao umara tako i molitva. Često nastupa i dosada, osobito kod monotonih i dugih moljenja. Sve ljudske slaboće prate nas i za vrijeme molitve: osjetljivost, zamor, neraspoloženje, sumnje, izlizane molitvene formule, buka, okolina. U razgovoru s Bogom nas teško pogađa i "Božja šutnja". Najteže kušnje nastupaju kod duhovnih suhoća i skrupula, kao i kod nekih drugih psihičkih nastranosti. Poteškoće molitve leže zapravo u nama samima, ne u molitvi.

U molitvenom životu vjernika kriju se još neke opasnosti: - oholost spojena s umišljenošću da smo već "sveti" kad mnogo molimo ili doživljujemo duhovne utjehe (takvima Isus savjetuje: "Kad želiš moliti, uđi u tvoju sobu, zatvori vrata i moli svog Oca u tajnosti..." (Mt. 6,5);- navika, koja se redovito uvlači u život svakog molioca i zna se pretvoriti u puki formalizam (bolje je skratiti molitve, a nutarnje ih oživjeti) - blagorječivost, verbalizam, uživanje u zvuku riječi, dužini formule, tautologiji (Isus:

"Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi poput pogana, koji umišljaju da će biti uslišani zbog nabrajanja". Mt. 6,7. Nije pametno opetovati molitve niti nakon rastresenog moljenja!); - traženje duhovnih utjeha koje, kad se jednom okuse, postanu glavni mamac na molitvu, u kojoj se onda traži duševni užitak a ne Bog; - razočaranje poslije neuslišanih molitava. Razočarani upadaju u napast da posumnjaju u dobrotu Božju, svoju dostojnost ili korist molitve; - koristoljublje, kad se moli da se nešto isprosi; - praznovjerje i magija kod nepoučenih i sujevjernih osoba.
........
STUPNJEVI
Kao što postoji golema razlika između mucanja sitnog djeteta i besjede učenog retora, tako se dadu uočiti brojne nijanse u molitvama raznih molitelja, a isto tako i u molitvenim stanjima istog molioca. Nitko ne moli uvijek jednako dobro i jednako intenzivno. Postoji i molitvena stupnjevitost. Veća savršenost zahtijeva i veću jednostavnost molitvenog akta. Prava molitva je usmjerena što većoj nutarnjoj jednostavnosti i što užem jedinstvu s Bogom. Odatle i dolazi da je savršena molitva sve više i više pasivna. Utopljena u Bogu, očarana njegovom ljepotom duša se samo divi i gleda.
Teolozi su mnogo puta i na razne načine klasificirali fenomen molitve. Zasad ćemo spomenuti samo slijedeće stupnjeve:
1. usmena molitva,
2. mislena molitva (razmatranje),
3. čuvstvena molitva,
4. kontemplacija (molitva jednostavnosti, m. gledanja) i
5. mistička molitva (molitva sjedinjenja). Svetost ne uključuje nužno i mističku molitvu. Bilo je svetaca koji nisu bili - ili barem se to nije moglo opaziti - mistici. Savršenu molitvu ne moraju pratiti i mistične pojave.

Nekoliko uputa za molitvu početnika: borba protiv rastresenosti, straža srca i sjetila, vježba prisutnosti Božje, ustrajnost i u suhoćama, osobno doživljavanje i proživljavanje svake molitve osobito zajedničke, poniznost, ustrajnost i pouzdanje. Od nutarnjih vrsta molitve početnik će najviše vježbati razmatranje. Napredni će nastojati da sav svoj život pretvori u molitvu posvećujući svako svoje djelo i svaku brigu (dobra nakana, uzdasi, pogled na raspelo, duhovna pričest i si.). On će posebno gajiti čuvstvenu molitvu (ljubav, divljenje, zahvalnost, pouzdanje, pokora, sućut u bolima Spasiteljevim), ali uvijek na temeljima mislene. Afektivni stupanj molitve traži veći oprez. Nosi pogibelji sentimentalnosti, oholosti, pohlepe za utjehama, samozadovoljstva i mekuštva. Ne valja žuriti s afektivnom molitvom niti forsirati čuvstvenost. Ona treba da dođe sama po sebi. Čuvstva nisu svrha, nego sredstvo molitve.

Nije dobro privezati se samo uz jedan oblik molitve ili molitvenika. "Spiritus spirat ubi vult". Još jednom naglasujemo: i naša molitva mora biti katolička!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 20:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
.
Temelj molitvi i svemu duhovnom životu jest razmatranje (meditatio). Bez njega se suši i vene i molitveni i kreposni život. Razmatranje je ona osnovna snaga što stavlja u pokret čitav duhovni život.
.........
POJAM
Kršćansko razmatranje ima trostruku svrhu: da preko njega bolje upoznamo Boga i vjerske istine, da ih više zavolimo i spremnije vršimo. Time su nam dana i tri osnovna elementa mislene molitve .

*(Neki ne smatraju razmatranje molitvom (kao dr W. Keilbach), no većina teologa meditaciju zovu mislenom molitvom (oratio mentalis).*

1.Metodičko razmišljanje o Bogu i o istinama koje nas spašavaju i posvećuju. Nije mu svrha teoretska spoznaja niti teološki studij. Cilj mu je sticanje jakih, živih kršćanskih uvjerenja, po kojima se živi i za koja se umire. Razmatranje je razumsko ukorijenjivanje naše vjere u svrhu sjedinjenja s Bogom.

2. Ono što razmatranje čini molitvom i pretvara ga u radnu energiju jest afektivno usvajanje razmatranih istina. Ono što je um spoznao srce treba da uzljubi. Um i srce skupa grade i čovjeka i vjernika. Preko čuvstva divljenja, čežnje i ljubavi katoličke istine postaju sastavni dio našega bića. Meditacija obuhvaća i racionalne i dubinske (intuitivne) slojeve ljudske osobnosti. Vjernik razmatrajući ne ostaje samo mislilac, on postaje goruća vatra: "In meditatione mea exardescet ignis".

3. Razmatranje se ne zaustavlja na afektivnoj sferi, ono ide do kraja, do čina, do ostvarenja. Tu volja preuzima svoju ulogu i donosi praktične odluke. Razmatranje nije ni studij ni poezija, već iskrena borba za savršenstvo. Meditacija je sabiranje i koncentriranje duhovnih snaga, akumulacija novih energija za akciju. Ona molitvu čini pobožnošću, a pobožnost životom kršćanina.

Razmatranje je dakle umno razmišljanje, čuvstveno prihvaćanje i voljno ostvarivanje kršćanskih istina (cogitare divina corde et voluntate). Ono je doista uzdignuće duše k Bogu, opajanje vječnim vrednotama, promatranje svijeta i života božanskim očima, jedinstveni pogled na svijet, orijentacija za život, nadnaravno vrednovanje svega spoznatoga i doživljenoga. Nije isto što i profano razmišljanje o prirodi i njenim pojavama, kao ni obična vjerska meditacija o odnosima Boga i svijeta, kakvu poznaju i mnoge razvijene naravne religije (joga, zen, budizam, antroposofija i sl.).

Početak kršćanskom razmatranju je bio u razmišljanju o sv. Pismu, najprije privatnom pa onda skupnom (monasi). U srednjem vijeku su se uobičajile "Meditationes vitae Christi".
Razmatranje je polako ušlo u sva redovnička pravila (počevši od benediktinaca, Regula st. Benedicti, cap. 48).
Crkva ga je stavila u dnevnu dužnost svim redovnicima-cama, svećenicima i sjemeništarcima.

...............
POTREBA
Sve nesreće što ih zemlja doživljuje dolaze odatle što ljudi ne znaju razmišljati (u prvom redu o posljedicama svojih djela).
Odatle dolazi i propast svake duše. Kad se duša odrekne osnovne aktivnosti - razmišljanja - odrekla se je i svoga dobra.
Duhovna zla, grijesi i nesreće nisu toliko plod zloće koliko slaboće prepuštene samoj sebi, bez podrške jakih uvjerenja.
Od duševne tuposti i nerazmišljanja dolazi propast, od vjere i razmatranja spas.
*(To ne znači da se nitko ne može spasiti bez sistematskog razmatranja. U stvari razmatraju svi dobri vjernici, premda ne po svim pravilima meditacije i makar nikada možda ne čuli za tu riječ).*

Tko god je imalo zabrinut za svoje spasenje mora početi razmišljati. Sv. Alfonso Liguori tvrdi da razmatranje i grijeh ne mogu biti skupa u istoj duši. Ona će konačno napustiti ili jedno ili drugo .

Još više je razmatranje potrebno onome koji teži svetosti. Pametan čovjek razmišlja prije svakog posla, a svetac pogotovo.
Srž, pravila i razvoj duhovnog života može dobro upoznati samo onaj koji meditira. Bez ozbiljnog razmatranja ne može se upoznati ni sebe ni Boga niti put koji do njega vodi. U duši koja ne moli i ne meditira gasi se milosni život. Ne koristi joj ni dnevno primanje sakramenata ako u njoj presuši vrelo meditacije.
Bez razmatranja ne možemo pravo upoznati volju Božju o nama, zbog čega onda lutamo.

Razmišljanje je svojstvo razumnog bića. Inače bi umne sposobnosti bile suvišne. Čovjek razmišlja i nehotice o svemu, a najviše o svojim dnevnim poslovima (seljak o svom polju, radnik o svom poslu, majka o svojoj obitelji, učenjak o svojoj istini itd.).
Sasvim je razumljivo da bi vjernik trebao razmišljati o svojoj vjeri. A to važi za svećenika i redovnika te sve one koji se spremaju za taj stalež.
Možemo li se posvetiti bez da stalno i sustavno razmišljamo o svetosti? Razmatranje će nam otkriti ispraznost svih stvari, otcijepiti nas od svijeta i grijeha, te ojačavši našu volju uvesti nas u kreposni život.

..........................................

SUVREMENA POTREBA
Potrebu razmatranja najbolje dokazuju moderni pokreti za meditaciju: yoga, zen, transcendentalna meditacija, autogeni trening, eutoničke vjžbe itd. Kako je današnji naraštaj fasciniran svojim tijelom, navedeni pokreti uvlače i ljudsko tijelo u proces meditiranja, što u sebi nije krivo (jer je čovjek psihofizička cjelina), ali tome pridaju pretjeranu važnost. Time često odvraćaju pažnju razmatraoca od onoga što je bitno.
Danas na Zapad prodiru razni oblici orijentalne duhovnosti i meditacije.
.
- Y o g a je prastara indijska tehnika razmatranja. Svrha joj je traženje harmonije u sebi, svijetu i Bogu. To se postiže u koncentriranoj meditaciji s određenim pravilima disanja i tjelesnog pdožaja. U njoj sudjeluje čitav čovjek sa svojim duševnim i tjelesnim potencijalom. Može završiti "rasvjetljenjem" i ujedinjenjem s božanstvom, ali ova meditacija može imati za glavni sadržaj i profane ciljeve. Više je tehnika nego duhovnost. Yoga se obavlja u velikom broju oblika i naziva.
- Z e n je k nama stigao iz budističke tradicije Japana. Za njega nije bitnija metoda nego sadržaj razmatranja. Stoga je zen naišao na dobar prijem kod kršćana koji mu žele dati kršćanski sadržaj. Točna pozicija tijela, pravila disanja i mišljenja mogu dovesti do duhovnih i vjerskih rasvjetljenja (šatori).
- TM, tj. transcendentalnu meditaciju nam je donio Indijac Maharishi M. Yogi (1975.). Ima više gnostički nego vjerski karakter. Teži profanim dobrima sreće i mira kroz 7 etapa svijesti. Čarobnu formulu nalazi u opetovanju neke zvučne riječi (mantra).
- Pokret "Hara Krishna" (službeni naziv ISKON) također je prenesen iz Indije, ali je u prvom redu vjerski pokret: kult i moral boga Krišne. Temelji se na strogom ćudoređu (umjerenost, čistoća, vegetarijanstvo, prirodan život). U razmatranju je njegova mantra bezbrojno i uporno zazivanje boga Krišne.

Unutar i izvan tih pokreta niču također i brojna manja gibanja kojima na čelu stoje razni "guru" ili se okupljaju oko jednog samostana indijskog tipa (ashram). Reakcija kršćana na slične orijentalne "uljeze" nije svuda jednaka. Ispočetka je bila više defenzivna i negativna. Sada je suviše blagonaklona. Ispravan stav treba tražiti u sredini: prihvatiti asketske i metodičke vrijednosti istočnih duhovnosti, ali ne upasti u slijepo kopiranje niti se vezati uz vanjsku tehniku. Kršć. meditacija daje prednost sadržaju (vjerskom), a ne oblicima. Ona je molitva, nije gnoza. Suradnja je s milošću, a ne neki ljudski podvig kojim se stiže do Boga.

.................
SADRŽAJ
O čemu je najbolje razmišljati? 0 svim kršćanskim istinama, o Bogu najviše . Teme razmatranja se mogu uzeti iz biblije, dogmatike, moralke, asketike, liturgije, hagiografije, naše osobne ili opće povijesti spasenja. U zajednicama se prilagođujemo predloženim točkama, a u privatnoj pobožnosti biramo ono što nam je najpotrebnije i najpobudnije. Uostalom, tematika se može i mijenjati u skladu s potrebama i sposobnostima svakog pojedinca. Ako neki predmet u nama pobuđuje posebnu simpatiju ili potiče bogatstvo misli i osjećaja, možemo se na nj više puta navratiti i razmatrati ga s raznih stanovišta. Uvijek i za svakoga je najbolja meditacija život našeg Učitelja i Spasitelja. Vrlo je razumno potražiti savjet duhovnog vođe i u ovom pitanju.

Novajlijama u duhovnome životu preporuča se da izaberu teme koje će ih odvraćati od grijeha, a naprednima one koje će ih poticati u žaru i čuvati od mlakosti. Oni najbolji ne trebaju izbora. Njih nadahnjuje sam Duh Sveti i sve oko njih im je prigoda za razmatranje. Zapravo je čitav njihov život neprekidna kontemplacija.

Predmet razmatranja mora biti omeđen i kratak. Jedna, dvije ili najviše tri misli potpuno su dovoljne za dobro razmatranje. Srcem proživljene i voljom prihvaćene hrana su nam za čitavi dan. Ako jedna od točaka razmatranja sasvim zaokupi naš um ili srce, zaustavimo se slobodno na njoj dokle god nas zanima i zagrijava. Važno je samo to da se meditacija ne raspline u spekulaciju ili sentimentalnu igru, te da donese plod u obliku konkretnih i ostvarivih odluka.
Pri razmatranju nam mogu poslužiti kao pomagala: sv. Pismo, osobito E-vađelje, časoslov, duhovno štivo, posebne knjige razmatranja, slušanje propovijedi ili promatranje sv. slika .
*(Uz slike (crtane, slikane, fotose, film, dia-film i si.) neki se pomažu pjesmom, muzikom i poezijom (Lebendige Seelsorge, br. 5/1967. str. 243). Ako se služimo vidnim poticalima (slike), treba usredočiti pogled na jedan izabrani zor; ako pak slušnim (glazba), posvetiti pažnju samo jednom od zvukova).*

Bilo da se kojom knjigom poslužimo, neka nam bude jasno da ne može knjiga, odnosno njezin pisac, mjesto nas obaviti razmatranje.
Ako ne meditiramo mi s a m i, to nije naše razmatranje.

........
NAČIN
Razmatranje može biti više diskursivno (umno naprezanje i razmišljanje), više afektivno (kad gori u nama srce) ili pak kontemplativno (kad smo sasvim uronjeni u Bogu). Obično se s nižeg meditativnog stanja penjemo na više. Asketa se pretvara u mistika.
Crkvena, tradicija pozna više načina razmatranja prikladnih za kršćanski puk: propovijed, čitanje biblije, križni put, krunica, litanije, časoslov, skazânja, duhovne vježbe i obnove, slike i kipovi. Autentični izvor i ujedno najlakši model razmatranja jest crkvena liturgija u svojim raznolikim oblicima (služba riječi, pokorničko bogoslužje, biblijski sat). Pretpostavke za uspješno razmatranje jesu: čistoća srca, ćudoredan život, sposobnost svladavanja, sabranost, tišina, opuštenost, samoća, eutonija, prazan želudac i dobar položaj tijela.
U pogledu tehnike razmatranja mišljenja duhovnih pisaca su raznovrsna. Ipak se svi slažu u tome da je pri razmatranju potrebita izvjesna metoda, pogotovo za početnike. Duša vješta meditaciji s vremenom će trebati sve manje i manje okova neke sheme i prepustit će se slobodno svome nadahnuću.

Od sv. Bernarda ("De Consideratione") i Huga sv. Viktora ("De modo dicendi et meditanti") pa do danas predložene su mnoge metode razmatranja. Zaustavit ćemo se na dvima najpoznatijima: ignacijevskoj i sulpicijanskoj. Sv. Ignacije Loyola je poznavao više načina meditacije: primjenu triju moći, petero ćutila, trostruke molitve, razmišljanja misterija života Isusova ili akcija pojedinih osoba. Evo samo kratke sheme metode "triju moći":
…..
a.) PRIPRAVA
………………
1. vjera u prisutnost Božju, čin klanjanja,
2. molitva za milost dobrog razmatranja,
3. I preludij: zamišljamo mjesto zbivanja,
4. II. preludij: molitva za posebnu milost.

...............
b.) Upotreba triju duševnih moći

1. PAMĆENJE :
……
- sjećam se događaja u svim pojedinostima,

2. UM:
………
- razmatranje događaja ili ideje,
- zaključci,
- motivi djelovanja,
- kako sam dosad činio,
- kako ću unaprijed činiti,
- poteškoće,
- sredstva.

3. VOLJA:
…………..
- potiče na molitvu,
- potiče na plemenita čuvstva,
- stvara odluke.

………………….
c.) Zaključak
1. Razgovori: s Bogom, Kristom, Gospom i svecima.
2. Ispit: -kako sam obavio razmatranje,
- što je na to uplivalo,
- što sam poduzeo da ostvarim odluke,
- jedna kratka misao za čitav dan (misao vodilja).

Kako se vidi, u gornjoj metodi prevladava umno-voljni rad. Vrlo je praktična i psihološki ispravna.
Odgovara intelektualnim tipovima.
U metodi kardinala Berullea, koju su nadopunjavali i prakticirali sulpicijanci u svom sjemeništu, prevladava čuvstvena djelatnost:
-------------

Priprava
……………
Daljnja - sabranost i pobožnost,
Bliža - večernja punkta, usnuti s mišlju na njih, ujutro odmah na njih misliti,
Neposredna - prisutnost Božja u srcu, djelo kajanja i poniznosti, zaziv Duha Svetoga.
---------------------

Razmatranje
………………..
1. točka:
………..
klanjanje (Isus pred očima)
a) što bi Isus ili sveci osjećali, mislili ili činili u ovom razmatranju,
b) probuditi čuvstva klanjanja, divljenja, hvale, zahvalnosti, ljubavi, radosti ili saučešća.
.
2 točka: SJEDINJENJE (Isus u srcu)
…………….
a) razmišljanje o potrebi kreposti,
b) kajanje za prošlost, briga (confu-sion) za sadašnjost, želje za budućnost,
c) molitva za krepost.
3 točka: SURADNJA (Isus u rukama)
………….
a) odluka,
b) obnova odluke iz posljednjeg posebnog ispita savjesti.
-----------------

Zaključak
…………….
- zahvala na rasvjetljenjima,
- molitva za oproštenje,
- molitva za blagoslov,
- misao za čitavi dan (bouquet spirituel),
- predaja u ruke Marijine.
…..

Osovina ove metode je osoba Isusova i naše uklapanje u njegovo mistično Tijelo. Obojena je čuvstveno i više računa na milost nego na naše moći.
Onome kome ovakva shematizacija smeta ili stvara poteškoće slobodno je razmatrati bez točaka i okvira. Može izmijeniti njihov poredak ili preskočiti koju točku. Pametno je također služiti se i različitim metodama, neko vrijeme jednom, a poslije drugom. Nije na odmet imati i svoj vlastiti plan meditacije. Metoda nije glavno već sadržaj i plod. Navedene metode, kao i sve ostale, slažu se u bitnome:u PRIPRAVI treba odabrati predmet, osigurati sabranost i pobuditi osjećaj prisutnosti Božje. U samom RAZMATRANJU valja zaposliti maštu, um, srce i volju svetim sadržajima tj. usredotočiti svoju pažnju na jednu vjersku misao i u nju potpuno uroniti, a u PRIMJENI baciti pogled na prošlost, stvoriti odluku za budućnost te završiti molitvom. Tako provedena meditacija je zapravo čitava molitva.

..........
OKOLNOSTI
Kako često treba razmatrati? U pravilu svaki dan. Onako kako je govorio rimski car (potaknut primjerom slikara Apela) "nulla dies sine linea", tako bi morao prakticirati i svaki kršćanin: nulla dies sine meditatione! Dnevno se razmatranje polako pretvara u naviku i asketa meditira stalno, po čitav dan (sjećajući se predmeta razmatranja, obnavljajući pobožna čuvstva i vršeći donesene odluke).

Vrijeme razmatranja ne valja prepustiti slučaju. Ono mora biti pogodno, dobro izabrano i točno određeno. Svaki dan u isto doba vršeno. Nije naime svako doba dana zgodno za razmatranje (npr. satovi umora, prezaposlenosti, brige, buke, zabave itd.). Najprikladnije vrijeme jesu jutarnji satovi (početak novog otsjeka života, čas planiranja, duševna i tjelesna svježina). "Domine, mane exaudies voćem meam. mane astabo tibi" (Ps. 5).
Trajanje razmatranja u privatnom životu ne podliježe nikakvom pravilu. Akvinac savjetuje da se moli i razmatra čitav dan, osobito u časovima kada duša osjeća potrebu za to. Nevještima je sasvim dosta i pola sata, a naviknutima će i čitav sat meditacije proteći kao jedan hip. Nema za sve iste norme. Pače jedan isti čovjek je nekad sposoban za duga razmatranja, a drugi put jedva izdrži i kratka. Ipak trajanje razmatranja ne smijemo prepustiti hirovima momenta. Izvagnuvši svoje snage i uzevši u obzir količinu slobonda vremena, odredit ćemo si dužinu razmatranja, pa ćemo se nje držati i u časovima suhoće. Nikakvo razmatranje se ne može obaviti u vremenu kraćem od 15 minuta. Pripadnici duhovnih zajednica (sjemeništa, novicijati, samostani, zavodi) imaju predviđeno vrijeme i trajanje meditacije.

Ni za mjesto razmatranja nema jednolikog pravila. Netko bolje razmatra u zatvorenim prostorijama, netko u prirodi. U načelu je najbolje ono mjesto koje nam osigurava tišinu i sabranost. To je obično osama ćelije, atmosfera crkve ili neki kutak na koru. No ni crkva nije uvijek idealno mjesto sabranosti (u vrijeme proslava, godova, hodočašća, pa i običnog bogoslužja). Crkvene zajednice imaju određena mjesta za meditaciju. Razmatranje se najbolje obavlja u šutnji (što ne isključuje dijalošku meditaciju), a i ono samo bi trebalo biti šutnja i slušanje Božjih nadahnuća .

Položaj tijela je po sebi indiferentna stvar, tako da bi se razmatranje, kao i svaka molitva uopće, moglo obaviti klečeći ili sjedeći, stojećke ili ležećke, na šetnji ih' pak prostrti na tlima. Sv. pismo zna za sve te položaje. Nije moguće propisivati jednaki položaj za sve i svakoga. Ako smo zdravi, jasno je da nećemo razmatrati u krevetu, ali kad smo bolesni, drugačije ne možemo. Kao načelo vrijedi: staviti se u položaj pun poštovanja i religioznosti, te ujedno prikladan za umni rad. Kao savjet važi: ne tražiti komoditet (jer je nedostojan svetosti čina) i ne zadavati si bol nenaravnim položajem (jer onda nema potrebne sabranosti).

*(Kršćanskom asketi je glavno sadržaj i plod meditacije, a ne tehnika razmatranja (sjedeći stav, lotus-pozicija, sistem disanja i si.), kako to traže neke istoč. metode (za-zen, soto, joga).*

Sama meditacija ne može posvetiti čovjeka. Ona se mora udružiti s ispitivanjem savjesti, pokorom, sakramentalnim životom, praktičnim obraćenjem, izvršavanjem dužnosti, djelima milosrđa, ćudorednim vladanjem i askezom. Dapače, ona i pretpostavlja početnu moralnu katarzu. Njezin izvor i uvor počiva na težnji za boljim.
........

MOLITVA JEDNOSTAVNOSTI
Tako se zove viša forma razmatranja. Ona predstavlja krunu meditacije i uvod u mističku molitvu. Najbolji je dokaz jedinstvenosti duhovnog života. Sastoji se ne u diskurzivnom razmišljanju vjerskih istina, nego u priprostom uživljavanju u božanske stvari, u jednostavnom zaljubljenom zagledavanju u nadnaravne stvarnosti. Molitva jednostavnosti gleda jasnije, prodire dublje i oduševljuje jače od obične meditacije. Razmišljanje postaje "pogled" (intuicija), sva čuvstva samo jedno - ljubav. Tu je već Duh Sveti na djelu.

Molitva jednostavnosti je milost, nagrada za vjerno i ustrajno razmatranje. Iz njega raste i u nj se često prelijeva. Ona nema određene tematike niti se može pripraviti poput meditacije. Sami je ne možemo proizvesti, ona ne zna za metodiku. Kad naiđe, treba da joj se prepustimo. Kad prođe, nastavimo s razmatranjem. Glavni joj je plod pojednostavljenje naše molitve, pobožnosti i života.
"Blažen čovjek koji o zakonu Božjemu razmišlja dan i noć" (Ps. 1).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2012 23:09 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
.
Nakon Što smo upoznali bit kršćanskog savršenstva i put koji do njega vodi, možemo si postaviti pitanje: da li se ono postiže odjednom ili polako, ! u etapama? U kojem nam je stupnju uopće dostupno? Postoji li neka pravilnost u duhovnom napretku? Kako se razvija i raste naš duhovni život?
.....
STUPNJEVI
Kako znamo, apsolutno savršen je samo Bog. Mi ljudi možemo biti tek relativno savršeni, tj. samo ukoliko se približimo Božjoj savršenosti vezom ljubavi i milosti. To znači da ustvari i nismo savršeni, ali jesmo "usavršljivi" (non perfecti, sed perfectibiles). Dokle god smo živi, možemo biti bolji. I koliko god bili dobri, nikada nismo savršeni . Sudbina pozemljara je da se uvijek nalaze u stadiju usavršavanja. Duhovni život raste kao i svaki život. I on je podložan zakonima rasta.

Svetost se ne postiže odjednom. Ona se stiče i razvija tokom čitava života. Prema tome prolazi kroz razne stadije i stupnjeve. Njezina ontološka baza je milost, koja se nalazi u "krhkoj posudi", ali koja uvijek teži svojoj punini. Svetost je podložna razvoju i s obzirom na svoga nosioca. On kao subjekt milosnog života unosi u nju svoju stvorenost, dakle promjenjljivost, usavršljivost i razvojnost. A i Stvoritelj nas pomaže svojom milošću u skladu sa zakonima razvoja što ih je stavio u ljudsku narav. Svi znamo iz vlastitog iskustva kako se u duhovnom životu znade napredovati i nazadovati. Dakle, u njemu postoji stupnjevitost.

Ona mora postojati i s obzirom na druge nosioce milosnog života. Svatko je individuum za sebe, sazdan je od drugačijeg duševnog i tjelesnog tkiva, živi u drugačijim prilikama, izložen raznolikim uplivima i teškoćama. Svatko proživljava svoju vjeru djelomice na drugačiji način. Bog ne vodi svaku dušu potpuno istim putem, iako sve vodi istome cilju. Ne možemo biti svi jednako savršeni. Ne nalazimo se svi na istoj razini "Jakobovih ljestava". Sv. Pavao pozna uzorne kršćane, ali i one koji su previše "tjelesni" u duhovnom su smislu prava "djeca" koju se mora pitati "mlijekom" (I Kor. 3, 1-2) .

Dok je na zemlji, čovjeka zovemo "homo viator". Hodanje ili putovanje znači promjenu mjesta prema naprijed, približavanje cilju, penjanje. Koliko stepenica ima do neba savršenstva? To zna samo dragi Bog. Uostalom, neki se penju gigantskim koracima, a drugi puževom sporošću. Ipak se dadu nazrijeti neki osnovni i zajednički stupnjevi kroz koje prolazi svaki usavršenik. Stoici su s pravom za pojam moralnog usavršavanja uzimali izraz napredak (prokope, progressus) . Prema staroj otačkoj tradiciji (Klement Alex, Origen, Ambrozije, Augustin, Evagrije, Maxim, Klimak) tri su temeljna stupnja kršćanske askeze: čišćenje, rasvjetljenje i sjedinjenje. Ne daju im, doduše, svi iste nazive, termini se ponešto razilaze, ali je trostrukost gotovo općenito prihvaćena. Trostepenost se zasniva na zakonima ljudske psihologije, na analogiji s naravnim životom (djetinjstvo, mladenaštvo, zrelost) i trostrukom stupnju ljubavi .

1. stupanj askeze otkriva naše nastojanje da steknemo i zadržimo Božju ljubav (milost).
Sastoji se u borbi protiv smrtnoga grijeha. Taj, još negativni, stupanj usavršavanja dobio je ime "put čišćenja" (via purgativa), jer mu je temeljna oznaka čišćenje duše od grijeha. Pošto je borba protiv grijeha osnovni zadatak svih ljudi, ovaj stupanj stoji još na razini općeg morala. Ipak i "početnici" (tako se zovu bez obzira na životnu dob) moraju biti prožeti ozbiljnom težnjom za svetošću. Dok nje nemaju nisu ni stupili na stazu askeze.

2. stupanj jest nastojanje da povećamo Božju ljubav u nama.
Stoga se čuvamo i malenih grijeha, napasti redovito svladavamo i nastojimo steći potrebite kršćanske kreposti. Svojski se trudimo da u svemu nasljedujemo Krista. To je već pozitivni stupanj askeze, očiti napredak u svetosti, kad i Bog šalje više rasvjetljenja i milosti, pa je nazvan "put r a s v j e l j e n j a" (via illuminativa), a oni koji se nalaze na tom stupnju jesu "napredni".

3. najviši stupanj askeze još je nazvan i mistikom.
Njegova bit je u nastojanju da se sjedinimo sa svojom ljubavlju. Stoga svijet, naše tijelo i bilo koja zemaljska ljubav gube za nas svaku privlačnost. Stalno prožeti Božjom ljubavlju uopće više ne griješimo (svojevoljno, jer ljudske slaboće ipak ostaju), vršimo sve kršćanske kreposti u herojskom stupnju, živimo u milosti i kontemplaciji, vođeni Duhom Svetim, usko sjedinjeni s Bogom. To je "put sjedinjenja" (via unitiva), a putnici na tom putu obično se nazivaju "savršeni" (što treba uzeti u relativnom značenju riječi) . Sjedi njenje s Bogom ne valja poimati na način nekoga kemijskog spoja, već više kao zajedništvo osoba. Sjedinjenje nastupa u analogiji osobnosti.

Gornju periodizaciju duhovnog života moramo razumjeti cum grano salis. Preopćenita je kao i svaka šablona te ima samo orijentacionu vrijednost. Svaka naime duša ima svoje vrijeme sazrijevanja, posebnu ćud i individualni odnos prema milosti. Ne može biti precizne granice među stupnjevima. Prijelaz je redovito neprimjetljiv. Karakteristike pojedinih stupnjeva nisu isključivo njihov privilegij. Ni nazive pojedinih stupnjeva ne valja uzeti previše usko. Npr. "rasvjetljenje" ne pripada samo drugom stupnju askeze, ono je zajedničko svim stupnjevima. I početnik je nekada sposoban doživljavati kratke časove mistične molitve. Uostalom, svačiji duhovni život pozna pobjede i poraze, napredak i uzmak. "Milosni rast u Kristu redovito nije mjerivi predmet svijesti" .


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: OBLICI SVETOSTI
PostPostano: 21 kol 2012 20:24 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 932
Podijelio: 43 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
.
Premda su tri spomenuta stupnja od starine nazvana "putovima" (Bonaventura: De triplici via) svi teolozi, pa i sami autori tog izraza, priznaju da postoji samo jedan put u svetost. "Semitae multae, Via una!" To je upravo potvrdio i II Vatikanski Sabor.
Najprije je naglasio "jedinstvenost" svetosti, pa onda preporučio svakome njegov vlastiti "put" . Po svome cilju kršćansko savršenstvo je jednako za sve. Isto tako osnovni put do njega služi svima i samo se njime može stići do svetosti. To je Kristov put: "Ego sum via". Unica via! Radije treba govoriti o putu nego o putovima.
Bolje je razvojne faze nazvati stupnjevima nego putovima.

Ako se dakle u asketici govori o putovima (u množini), misli se ili na razne stupnjeve istoga puta ili pak na njegove ogranke. Oblici duhovnog života mogu biti raznoliki, ali smjer, cilj i put je samo jedan.
Stil života pojedinih kršćana ili staleža, akcenat koji stavljaju na pojedine oblike, tip sveca kojega su si izabrali za uzor, asketska "škola" koja im se više sviđa, duh reda kojemu pripadaju - sve to može biti predmet razmimoilaženja među vjernicima, a da ipak osnovno asketsko jedinstvo ostane netaknuto. Svi ti razni tipovi duhovnosti - koji se često i previše naglasuju - u zadnjoj liniji streme jednom te istom cilju i stupaju istom asketskom stazom.

Najstariji modeli svetosti bijahu mučenici (kako pobijediti smrt za Krista, vjera, borba, hrabrost), zatim monasi i redovnici (kako pobijediti svijet, ufanje, fuga mundi, askeza) te uzorni pastiri: svećenici, biskupi, pape (kako obratiti i posvetiti svijet, pastoralna ljubav i briga, evangelizacija, apostolat).
Danas nam je potrebno razvijati model svetog svjetovnjaka (kako se posvetiti u svijetu, aktivnost u svijetu, socijalna pravda i ljubav, staleške dužnosti, crkvenost).

Zbog toga nam se ne dopadaju rasprave koji je "put" savršeniji, koja je "škola" bolja, koja je "duhovnost" modernija, koji je "način života" izvrsniji. Svi su oni dobri ako imaju čiste ciljeve i ako ne postanu exkluzivni i uskogrudni. Kršćanski život je tako bogat milošću, dinamikom i oblicima, a ljubav Majke Crkve toliko široka da u njezinu krilu ima mjesta za sve što je Božje. Sv. Hilarije: "Multae autem sunt viae Domini, cum ipse tamen via sit!" (Tract. in psalmos, ps. 127).

S istog razloga nećemo ulaziti u pitanje prednosti aktivnog i kontemplatinog načina života. Ti su pojmovi preuzeti iz grčke filozofije. Kršćanski pak život je tako jedinstven i povezan da se ne da iscrpiti ni u jednoj formi, a obuhvaća sve njih skupa. Kad se diže prašina oko prednosti akcije ili kontemplacije, kapucin Oktavijan Schmucki s pravom se pita: a gdje je ostala "vita passiva", tj. život patnje i križa?
* (Za one prve znadu sve religije svijeta, ali križ je specifičnost kršćanstva.)*

Kad bi raspolagali s više prostora, bilo bi daleko zanimljivije ispitati oblike duhovnosti prema ljudskoj dobi. Poznato je iz psihologije da dijete drugačije doživljuje vjeru i svetost nego jedan starac, a mladić opet drugačije od zrelog čovjeka. Osim toga bi trebalo voditi računa i o razlikama muške i ženske psihologije, pa prema tome i duhovnosti. Ne bi bilo ništa manje interesantno istražiti oznake duhovnosti pojedinih staleža, osobito onih najbrojnijih.
Kako bi nam dobro došla i posebna knjiga o laičkoj askezi, pogotovo sada u pokoncilsko vrijeme! U njoj bi se suočili s mnogim gorućim problemima duhovnog života suvremenoga katoličkog laika. (Ali sve to ne spada u domen ove naše asketike).

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr