www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 01 lip 2020 01:20

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 
Autor Poruka
 Naslov: TEMELJI VJERE
PostPostano: 30 kol 2012 16:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
"...Pokušao sam doći do srži, do ključnog trenutka u kojem osoba postaje vjernik. To još uvijek nisam pronašao. Drugim riječima, evo što me zanima: misliš li da bih ja ikad mogao postati vjernik? Što bi se u tom slučaju trebalo dogoditi?"(Thom, u temi Ateizam)
.
Vjerujem da večina forumaša ima ovu knjigu koja se mogla nasloviti i "Knjiga s mnogim odgovorima". Ista je stvorila preduvjet obraćenju jer je razbila uvjerenost jednog ateiste da Bog ne postoji, a on sam, kao član bivše KPJ "nema što na sebi mijenjati".
Jednom prilikom sam u domu prijateljice krišom ostavio tu knnjigu.
"Lavinu" nije pokrenula ona, mada posjeduje mnoštvo odgovora na pitanja, koja si postavlja ne samo vjernik nego i nevjernik, a nevjernik je pronašao u toj knjizi. Kakvu lavinu? KAKO, ako je bio ateista?
Čuli smo da, (sad ću baš prizemljeno!) dobri Bog rezonira kao i mi ljudi: Nećemo milom, On će pokušati silom(po našem ljudskom shvaćanju). I - nevjernik se teško razbolio. Hoće li uopće preživjeti?
Tada je sve krenulo po "Božjem planu…".
Kako je danas lijepo vidjeti ih oboje na sv. Misi - prijateljicu i njenog supruga, bivšeg "crvenog"!
.
Sadržaj knjige, skeniran i stavljen zajedno s brojevima stranica, odlučio sam opet po sistemu SAMO ZA COPY-PASTE... staviti na TT…. Ostavljao sam i brojeve stranica s originala da se ev. korisnik lakše snađe u pri formiranju svog sadržaja.
Bila vam od koristi!
.

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 16:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Dr. Herbert Madinger: TEMELJI VJERE
uredili: Ivan Zirdum, Marijo Živković
naslov originala: FUNDAMENTE DES GLAUBENS
Preveo: Stjepan Gut
Obrada teksta Knjižnica »U pravi trenutak«, Đakovo
Izdavači: »Obiteljski centar«, Kaptol 10,10000 Zagreb, »U pravi trenutak«, P.P. 51, 31400 Đakovo.
Za izdavača: Marijo Živković,
Tisak: Herold Druck und Verlagsges. m. b. H., 1030 Wien, Austrija
© Obiteljski centar, Zagreb, god. 1998.

Tiskano posebnim velikim slovima:
"Temeljni sadržaji i stavovi katoličke vjere i crkve,
za katolike da bolje upoznaju svoju vjeru i crkvu,
za nekatolike da bolje upoznaju najznačajniju pozitivnu snagu
europske i svjetske povijesti, sadašnjosti i budućnosti"
….
"Bog Te ljubi postao je čovjekom radi Tebe, svjesno je podnio
najteže psihičke i fizičke muke iz ljubavi prema Tebi. Želi da imaš
lijep i uspješan život i sada na zemlji i uvijek u vječnosti. Da u
tome uspije treba Tvoju suradnju.
Samo uz Tvoju suradnju može Te spasiti od Tvojih slabosti,
pesimizma, samoće, zloče, obeshrabrenosti, samoponižavanja...".
str. 5
===
........

DRAGI PRIJATELJU!
Sigurno si već čuo za evropski most u Silltalu kod Innsbrucka. 190 metara nad nizinom premošćuje duboki ponor preko kojeg traka vodi od Innsbrucka autoputom prema Italiji. Stupovi toga mosta ukopani su 45 metara duboko u stijenu provalije, a to je visina od 15 katova.

Prijatelju, to su temelji. Na njima se može nešto sagraditi!
Zar i ti nemaš dojam da mi danas za svoj vlastiti život kao kršćani bezuvjetno trebamo čvrste temelje? Ako se temelji neke kuće raspadaju, što ćeš tada na tome graditi? Takvi kršćani imaju upravo još toliko vjere da jednom godišnje obave uskršnju ispovijed, ili da prisustvuju službi Božjoj, ili da prime bolesničko pomazanje na samrtničkoj postelji. I to im je već sve. Pravu prisnost s Bogom, koju osjeća kršćanin koji zaista vjeruje pri pomisli na svog nebeskog Oca, oni nisu u stanju postići. I jer je njihova vjera na neki način rascijepljena, tako je i takav kršćanin u sebi razdijeljen. Njegova vjera nije izlivena iz jednoga dijela. Nitko se u takvoj kršćanskoj koži ne može osjećati ugodno.
Prijatelju, shvaćaš li čemu treba da posluže ovi reci o temeljima vjere? Ne smijemo ih čitati površno. Treba ih promisliti. Otvoreni problemi moraju u nama biti dalje dograđeni dok ih u sebi ne razriješimo. Tek ono što smo mi sami u mislima proradili i što smo tada u jednom trenutku milosti spoznali, samo to je čvrsto poput čelika i može postati temelj našega života. Ono što smo čuli i naučili nije sigurno i ne može podnijeti ništa.
A sada želim ti mnogo radosti s ovim pismima kao i mnogo uspjeha.
sr. 6
===
........

MOŽE LI NAŠA ČEŽNJA ZA BOGOM BITI BESMISLENA?
U nama ljudima nalaze se praiskonski nagoni: nagon za hranom i životom, čovjekova čežnja za spoznajom, istinom i pravdom, potreba da se život ispuni smislom.
Ali u čovjeku postoji još nešto dublje. Na dnu duše leži presnažna potreba, težnja za vječnim i beskonačnim, za Bogom. Ovdje se radi o jednoj od najdubljih potreba (čežnja) čovjeka, jer je religija postojala i postoji svuda i u svim vremenima. Imamo dojam da su sve ljudske nagonske (pokretačke) snage izvanredno smislene. U najmanju ruku uviđamo da sve tjelesne i duhovne potrebe (nagoni) čovjeka nalaze ostvarenje puno smisla: nagon za hranom pronalazi nešto za jelo, težnja za spoznajom, istraživanjem i znanjem... doista nalazi svoje ispunjenje. To nam dokazuju ogromna kulturna područja znanosti, tehnike, filozofije, umjetnosti itd.
Mogli bismo upravo reći: sama činjenica da te pokretačke snage u sebi nalazimo, već je dokaz za to da stvarno postoje odgovarajući objekti naših potreba. Činjenica da osjećamo glad, upravo je dokaz za to da negdje u svijetu postoji nešto što se može jesti. Činjenica da želim spoznaju već je dokaz za to da mora postojati nešto što možemo spoznati. - Moglo bi se i ovako reći: sama činjenica da se u nama nalaze i organi, dokaz je za to da mora postojati nešto za što su ti organi načinjeni.
str. 7
===

Ako na primjer naši istraživači danas iskopaju ostatke neke životinje koja je živjela prije sto tisuća godina, a koja je imala oči i noge, tada znamo da je ta životinja imala pod nogama čvrsto tlo, a nije živjela u moru i da je tada postojalo svjetlo, jer bi inače oči i noge bile besmislene. I zapitajmo se sada: ako su sve pokretačke (nagonske) snage čovjeka tako smisleno uređene, može li tada najdublja pokretačka snaga čovjeka, težnja za beskonačnim biti besmislena? Zar ne smijemo s punim pravom reći: sama činjenica da u nama ljudima postoji jedna tako duboka religiozna težnja, upravo je dokaz za to da ta religiozna potreba mora naći i svoje ispunjenje? Sama činjenica da ta težnja za beskonačnim spada medu najsnažnije i najdublje pokretačke snage čovjeka čini nam se kao drastičan dokaz, da postoji ono za čim taj nagon teži: beskonačno, vječno, Bog.
Posve slično mogli bismo reći: mi ljudi nosimo u sebi također jedan organ za beskonačno, to jest savjest. U toj savjesti doživljavamo jedno »moraš« što od nas traži jedno beskonačno biće. Ne smijemo li iz toga s punim pravom zaključiti da zbog toga to beskonačno mora postojati, jer posjedujemo taj organ?
Čežnja za beskonačnim provlači se kao snažna struja kroz cijelu povijest čovječanstva. Već je prethistorijski čovjek prije više stotina tisuća godina pokazivao tu čežnju svojom vjerom u nastavak života poslije smrti: darovi uz grobove, grobovi s mrtvacima u sjedećem položaju itd. naviještaju nam tu vjeru u nastavak života s one strane.
str. 8
===

Također molitve i žrtve, katedrale, crkve i svetišta, bogomolje i religiozna umjetnost u svim religijama na zemlji su primjer neodoljivog svjedočenja te čežnje za Bogom. Bezbrojni redovi, misionari, konvertiti (obraćenici), mučenici i mistici pokazuju da je veliki broj ljudi uvijek bio spreman i na najveće žrtve za Boga, pa čak i na žrtvu života.

Može li tolika čežnja biti besmislena? Je li moguće da upravo najdragocjenije u nama ostane neispunjeno? Zar nije nužno da postoji Bog, koji će svu tu čežnju umiriti?
........

SVIJET JE PUN MUDROSTI, REDA I PLANA
Satni mehanizam, sat, ne nastaje »sam od sebe«. U tom satu ima i previše duha a da bi mogao nastati »slučajno«. On je potpuno planski izrađen: poluge, navoji sata imaju svoju funkciju; ravnomjerno pokretanje naprijed je njegov nenadomjestivi zadatak; ugrađivanje rubina, prijenos točkica koji zahvaćaju jedan u drugi pomoću zubaca; ravnomjerno kretanje kazaljki određenom brzinom, to je uređaj pun smisla, koji ga čini mjernom spravom...
9
==

Sve to pokazuje da je tu nečija zamisao, da se u njegovoj osnovi nalazi plan: tamo gdje postoji plan, pretpostavljamo misaono biće, koje je taj plan stvorilo.

Upravo takav plan susrećemo u cijeloj prirodi, kako u najvećim tako i u najmanjim bićima, stvorenjima. Niti zrnce prašine ne postoji bez grandioznog plana. Tako mi ljudi kažemo s pravom: cijeli ovaj svijet ukazuje potpuno vidljivo na duh Stvoritelja. Netko je morao savršeno planski urediti ovaj svijet. Ovaj svijet je djelo nadmoćnog duha koji ga je smislio i stvorio.

Upravo takav plan susrećemo u cijeloj prirodi kako u najvećim tako i u najmanjim bićima, stvorenjima. Niti zrnce prašine ne postoji bez grandioznog plana. Tako mi ljudi kažemo s pravom: cijeli ovaj svijet ukazuje potpuno vidljivo na duh Stvoritelja. Netko je morao savršeno planski urediti ovaj svijet. Ovaj svijet je djelo nadmoćnog Duha koji ga je smislio i stvorio.

Već u atomu susrećemo se na uočljiv način s vlašću misaonog duha: red, plan, duh, Stvaralac. Atom je naj-genijalniji višenamjenski uređaj. Sve živo, zvijezde, sunce, životinje i čovjek, izgrađeni su od tih atoma. Atom je osnovni svjetlosni stroj koji imamo: tu se stvara svjetlost (skokom jednog atoma s jedne staze na drugu stazu). Atom je najelementarnije električno djelo (tvorevina, naboj) koje imamo: u njemu kola, živi kružno kretanje bez prekida (zbog elektrona koji kruže). Atom čini najelementarnije magnetsko polje.
10
==

Atom može biti kao odašiljač (emiter): tu se masa pretvara u zračenje. Atom je na kraju najmoćnija energija - i toplotni izvor koji uopće poznajemo: sva sunčeva energija potječe iz mase atomskog jezgra. Svaka atomska bomba svjedoči o snazi i toplotnom kapacitetu nekoliko kilograma materije. I najmoderniji istraživači priznaju da možda i život već ima u određenim molekulama svoj temelj. Tko je to tako genijalno isplanirao.

Još dublje zadiru čuda u svijet živoga. Upravo tu nalazimo savršeni plan, zamisao, namjeru. Najmodernija tehnika Amerike započinje poslije drugog svjetskog rata posebnom znanošću konstruirati gradu prirode. Tisuću doktora i inženjera prihvaćaju tamo zadatak da rade u američkoj tehnici i ratnoj moći, da bi čudo prirode upoznali i iskoristili. Genijalno jednostavni uređaji za mjerenje brzine aviona, uređaji za kontrolu kružnog leta, ispitivanje vanjskog omotača letećih tanjura, već su od prirode uzeti. Već i najprimitivnija živa stanica je genijalni kemijski laboratorij. Tvari strane životu tamo se u visoko kompliciranim kemijskim spojevima mijenjaju (asimilacija). Nikakva sprava na svijetu nije u mogućnosti izvršiti ono što stanica od šale, igrajući se svladava: ona se naime dijeli i od jednog uređaja nastaju dva - stanica raste. Još više: stanica, taj građevni materijal (opeka) života od kojega su izgrađene sve žive tvorevine (organizmi) nosi u sebi plan izgradnje za svaki organizam kome pripada: kromosomi, koji su smješteni u jezgri stanice, to je najgenijalnija bilježnica na svijetu (leksikon života).
11
==

Jedna jedina stanica (opeka), tj. stanična klica može se toliko umnožiti da iz nje nastane cijeli organizam, jer je plan za svaku stanicu u njoj već sadržan.

Pri regeneraciji, tj. pri obnavljanju povrijeđenih dijelova živoga bića nameće nam se dojam da tu mora postojati plan, jer živo biće obnavlja iznova svoj organizam potpuno planski kao što je bilo od iskona. Ili zar se tako nešto događa možda bez plana? Odsijecimo npr. salamanderu jednu nogu, on će je opet obnoviti sa svim tkivima i kostima. Ako glisti odsječemo prednju polovinu, tada će se ta polovina obnoviti zajedno s mozgom. Rasjecimo ascidiju (životinja dubokih mora) na dijelove, tada će od svakog dijela nastati cijela ascidija. Čak i ako jednu škrgu te životinje rasjecemo dvanaestak puta i opet će se od svakog dijela škrge razviti potpuna životinja. Tu se plan cjeline može gotovo rukama dotaknuti. To je morao Netko isplanirati
........

TEHNIKA U PRIRODI IZISKUJE GRADITELJA
Savršeno isplanirana tehnika u prirodi graniči s čudesima. Kada bi ljudi mogli tako dobro graditi kao što su biljke konstruirane i isplanirane, tada bismo morali biti u mogućnosti sagraditi crkveni toranj koji se proteže 300 metara u visinu a ima prečnik jedan metar i gore nosi opterećenje težine koliko iznosi cijeli toranj.
12
==

U oluji bi se taj toranj morao ljuljati (oscilirati) 100 metara u lijevo i u desno, a da se pri tome ne sruši. Tako naime gradi priroda svoje travke i pšenične klasove (slamke). Tu je planirao najveći inžinjer svih vremena.

Začuđuju otkrića na koji način biljke drže svoje stabljike uspravno. Biljka bi morala zbog svoje težine izgraditi masivni drveni stup. Priroda radi toga primjenjuje metodu postavljanja obruča. Ona primjenjuje visoki tečni pritisak od 5 do 20 atmosfera da bi postigla čudesna djela čvrstoće. Pri tome moraju cijevi manje od stotog dijela milimetra debljine izdržati taj silan pritisak. Slična čudesna djela tehničkih skela nalazimo i u izgradnji kostiju kod čovjeka s njihovim sustavom stupova i unutrašnjeg podupiranja koje je izgrađeno matematičkom točnošću da može podnijeti potrebnu (odgovarajuću) snagu pritiska. Postignuća u tehnici letenja kod ptica i insekata spadaju u vrhunska dostignuća: savršeni aerodinamični oblik, aerodinamični poprečni presjek krila i sustava izgradnje šupljih kostiju. Pokreti krila postaju razumljivi u potpunom smislu tek u današnjoj najmodernijoj tehnici letenja. Kružni pokreti ptičjih krila postižu efekte propelera. Tko je sve to isplanirao? Jer sve je to izrađeno po savršenom planu, a životinja sama nije to mogla isplanirati.

Tehnika opažanja kod životinja pokazuje tehničko savršenstvo. Pri tome su primjenjeni najmoderniji tehnički uređaji.
13
==

Šišmiš na pr. posjeduje neku vrstu radarskih uređaja. On pri letu postiže ton od nekih 50.000 treptaja u sekundi, što nadilazi granicu čujnosti kod čovjeka. Odbijeni eho od predmeta u prostoru pomaže šišmišu da se orijentira. Kožni pribor (nabor) na nosu služi mu pri tome kao prijemnik ultrazvuka. Šišmiš može pomoću tog uređaja i u najtamnijoj noći osjetiti sve zapreke tako da se nigdje ne sudara i čak što više u letu radiofonski nalazi insekta ili odabire na zidu pukotinu da se odmori. - Tko je konstruirao tako usavršene uređaje?

Tko je pčelama priopćio njihov matematički točan način gradnje saća. Pčelinje saće mora naime biti tako izgrađeno da s najmanje potrošnje materijala za izgradnju može primiti najveću moguću količinu meda. Kao podatak navodimo da je prirodoslovac Reaumur riješio težak matematički problem iz oblasti ekstremnih vrijednosti u vezi s kutom između bočnih strana, koji mora iznositi 109 gradi i 26 minuta, ako se želi postići najpovoljnija izgradnja saća. Pri brižnom točnom mjerenju stanica otkrio je Reaumur veličinu kuta od 109 gradi i 26 minuta - kakvo čudo preciznosti. - Koji to duh vlada nad ovim stvorenjima? - Slična tehnička dostignuća postižu i građevine osa sa svojim visećim saćama u nekoliko katova od grubog papira, za čiji pronalazak ose svojataju pravo prioriteta: izgrizeno drvo. Također i izgradnja gnijezda kod ptica, daleko razgranati podzemni kanali (duplja, jazbine) kod insekata itd.

Tehnika cvjetnog oprašivanja također je čudesno djelo. Cvijeće odabire napadno obojene listiće cvjetova kao reklamne cimere (natpise tvrtke) i odgovarajući miris kao kemijsku reklamu.
14
==

Na taj način cvijeće mami insekte na kilometarskim razdaljinama. Na tehnički rafinirani način cvijeće tovari cvjetni prah (polen) na insekte kako bi mogli oprašiti još neoprašene cvjetove. Cvijeće i insekti čine na taj način jedni drugima životno potrebne usluge. Mehanizam kojim se cvjetni prah pomoću insekata sa sigurnošću prenosi s cvijeta na cvijet graniči često s čudesnim.

Cijeli svijet nalik je jedinstvenom, čudesnom mozaiku koji je pun smisla i života, predviđanja, rasprostranjenja i koordinacije. Elektronski mozak je prema tome obična dječja igra. I zar to djelo nema svog graditelja ? Zar sve to nastaje »samo od sebe«?
........

TKO JE MISLIO UMJESTO ŽIVOTINJA?
Životinje su u stanju da instinktivno izvrše izvanredne stvari. Životinje možemo dresirati, ali životinje ne mogu misliti. One imaju samo nagon (instinkt): netko drugi je mislio umjesto njih. Ali one samo nisu pronašle, izmislile plan prema kojemu rade.
Evo primjera: kada smo prije nekoliko desetljeća pronašli inkubatore, svi prvi pokušaji nisu postigli željeni rezultat.
15
==

Izleženi pilići bili su jedno bez krila, drugo bez noge, treće bez oka. To je trajalo dok nije uočeno da kvočka instinktivno povremeno okrene jaja. Kada je to iskustvo primijenjeno i u inkubatoru, nadalje je sve funkcioniralo kako treba. Kvočka međutim nije sama od sebe otkrila taj plan. Ako pod nju stavimo jaja od gipsa, ona će ih ipak okretati i pokušati da izleže piliće. Životinje nemaju uvida u radnje koje obavljaju. Plan prema kojemu djeluju izmislio je netko drugi.

Graškov žižak polaže jedno jaje u mladi plod graška. Ličinka koja je izmilila prodire u meki grašak i dubi ga široko kao da zna da će porasti. Zatim ličinka buši kanal prema površini graška, izrezuje u kori graška poklopac (otvor) koji je potreban, tako da se čini kao da je cijev prema spoljašnosti zatvorena. Ličinka izgrađuje taj kanal i stvara ta vrata kao da zna da će zrno graška jednom otvrdnuti i da ona tada iz tog lijesa više ne bi imala izlaza. Tko je tu planirao?

Osa najeznica »zna od rođenja« da postoji grašak u koji može sakriti svoje ličinke. Ona pipajući nalazi mali otvor, otvara vrata (poklopac) i prodire svojom žaokom u grašak. Osa ne ubija ličinku, samo je omamljuje. Osa »točno zna« gdje mora ubosti da ličinka ne ugine. Uginula ličinka trune ili se suši i postaje neupotrebljiva za ličinku ose najeznice. Tada osa u ličinki odlaže svoja jaja. Ličinke ose najeznice žive sada na račun ličinke graškovog žiška dok se ne izmili nova osa najeznica. Sve je to obilje planskog djelovanja.
16
==

Pauk gradi svoju mrežu prema utvrđenom planu koji je, poslije brižljivih eksperimenata, otklanjanjem smetnja u tkivu i potrebnih popravaka, točno ispitan. Pauci od tog plana ne mogu odstupiti: kružne niti mreže su elastično zategnute tako da se pri sudaru s insektom u letu ne pokidaju i osim toga su ljepljive da bi leteći insekti bili uhvaćeni. Naprotiv niti mreže koje vode prema središtu kruto su nategnute, jer po tim nitima pauk mora prići plijenu i nisu ljepljive da ne bi ometale pauka. Pri tome su niti i očice mreže upravo takve da nisu vidljive za mrežaste oči muhe. Tko je životinjama podario taj plan?

Ličinka kornjaša ima 8000 pari mišića. Pri svakom pokretu ličinke moraju uvijek u pravom trenutku funkcionirati svi ventili: plinske cijevi za zrak moraju biti zatvorene, odvodne cijevi za vodu i krv i električni vodovi za živce moraju biti planski postavljeni. Tko upravlja i raspoređuje ta čudesna djela? - Ličinka koja se tri godine probija kroz drvo, želi se začahuriti i gradi si jednu komoricu neposredno iza kore drveta. Jednim tankim krečnim slojem osigurava se ličinka protiv uljeza. Odakle zna za njih? U komorici postavlja se ličinka glavom prema van, jer inače masivno tijelo kornjaša ne bi moglo proći kroz cijev! Tko je u životinju usadio taj plan?
Kuda god bacimo pogled u prirodu, pronalazimo čudesna djela Božja. Pred njima se priginju i najveći inženjeri našega svijeta.
17
==
........

NETKO JE MORAO ISPLANIRATI OVAJ SVIJET
Taj čudesni svjetski plan, koji vidimo svuda oko sebe, doživljavamo u savršenom planu zajedničke suradnje svih organa tijela. Stotine tisuća stanica surađuju zajedno kao uređena vojska pod jednom jedinom komandom. Time mora netko upravljati i rukovoditi, a to je onaj koji je sve to promislio! Upravo moderna biologija uči nas da se uvijek sve više i sve dublje čudimo što dublje istražujemo čuda života.

U ljudskom organizmu odvijaju se milijuni pojedinih procesa koji svi moraju funkcionirati, ukoliko sustav treba da ostane u radu. Koliko je mnoštvo upravljanja i opreznosti ovdje potrebno. Kada danas američke motore na mlazni pogon upravljaju električni mozgovi, sve je to još vrlo malo u poređenju sa čudesnim upravljanjem životnih procesa. Istraživanje takozvanih »vitamina« pokazalo je da i najmanje količine takvih vitamina mogu čak iz temelja izvršiti revoluciju u organizmu. Pri fermentu katalaza, može npr. jedna jedina molekula u jednoj sekundi rastvoriti 10.000 drugih molekula. Tim fermentima ravnaju više instance: hormoni i vitamini. Malo molekula tih tvari određuje poneki put već temeljni biološki karakter. I nad tim hormonima i vitaminima nalaze se kao najviša instanca geni, nosioci nasljednih osobina. Oni su ti koji određuju postanak drugih vitamina, hormona i upravljačkih mehanizama u stanici.
18
==

Zar ne naslućujemo čuđenje puno strahopoštovanja upravo najvećih istraživača kada spremaju na izvorima života tako čudesno djelo puno mudrosti? Nije li to djelo najvećeg duha koji je sve to već ranije promislio?
Prema planu smišljena suradnja organa u najmanju ruku danas je već poznata. Da krv na pr. služi kao transportno sredstvo koje prenosi hranu iz crijevnih zidova u sva tkiva, i to je već svima poznato. Pri tome krv prenosi (transportira) i kisik, koji prima u plućima, u sve stanice tijela. Kao transportno sredstvo služe pri tome crvena krvna zrnca kojih u jednom kubnom milimetru ima 5 milijuna. Osim toga služi krv kao redarstvena služba. Bijela krvna zrnca proždiru naime sve uljeze: odumrle stanice, strana tkiva. Krv je također i čuvar vrata. Kod povreda poteče krv i zatvara vrata. Sastav krvi, koji je od najvećeg značenja, automatski se raspoređuje. Tko je sve to isplanirao?
Također mora biti poznato da je srce jedan veličanstveni šmrk na tlak i usisna pumpa. Srce radi decenijima sa 70 otkucaja u jednoj minuti. Njegova dnevna aktivnost (kapacitet) iznosi cca 87.000 kg. Srce bi dakle dnevno moglo ispumpati iz zemlje 9 željezničkih vagona. Da li je naša tehnika već proizvela jedan takav uređaj? Tri puta u svakoj minuti tjera srce krv kroz tijelo. Na taj se način u bubrezima očisti od svih škodljivih otrovnih tvari i da se iz bubrega odvedu dragocjene bjelančevine i šećerne tvari. Osim toga ovim kružnim tokom krvi omogućeno je preuzimanje kisika iz pluća.
19
==

Da bi pluća tu ulogu mogla izvršiti, posjeduju oko 1800 milijuna malih mjehurića, da bi u kratkom vremenu od jedne sedamdesetinke minute (jedan otkucaj srca) krv bila ponovno opskrbljena kisikom.
Oko prima svakog sata tisuću snimaka. Utiskuje ih u pamćenje kao slike u boji. Jedan jedini štapićasto-jezičasti i jedan promjenjivi zaslon na šarenici staraju se o tome da pri snimanju u najtamnijoj noći kao i u najblistavijem sunčevom svjetlu uvijek bude ono osvjetljenje koje najbolje odgovara. Određivanje rastojanja slijedi automatski pomoću jednog mišića koji presvođuje očnu leću. - Pri tome je oko na najbolji mogući način zaštićeno, elastično smješteno kao na jastuku. Pri tome očni kapci i trepavice funkcioniraju kao brisači stakla, usisavači prašine i kao automatska zaštita protiv vode i snažnog svjetla. Osim toga oko je začuđujuće neosjetljivo na hladnoću. Ono je sposobno da funkcionira čak i onda kada su uši, ruke i nos već odavno smrznuti. Tko je isplanirao to čudesno djelo - oko? Tamo gdje postoji plan, mora postojati i onaj koji planira.
20
==
........

NAJSIGURNIJI TEMELJ ZA NAŠU VJERU U BOGA
Osnovna misao je sasvim jednostavna: Sve što je ograničeno stvorio je netko drugi! Ovaj list papira je na primjer širok 11 cm. Zašto ne 10 ili 12 cm? Jer je u toj širini upravo isječen. Papir ne može »sam od sebe« biti upravo toliko širok!
Sve ostalo je lako razumjeti: cjelokupna materija ima »granice«, ona je zbog toga morala biti stvorena od nekog na ovaj način i ne drukčije. Materija se naime sastoji od protona, neutrona, elektrona, mezona itd. i oni imaju jednu točno određenu, ograničenu masu. Masa jednog neutrona na primjer iznosi 1,675.1028 grama. Zašto upravo tu masu a ne neku veću ili manju? Masa jednog elektrona je oko 1839 puta manja od mase protona. Zašto ne 1938 ili 1840 puta? Tu netko postavio granicu.
Čak i kada bi svijet bio vremenski neograničen, bez početka i bez kraja, morao bi ga netko drugi stvoriti, jer je on uvijek materijalan. A sve što je materijalno morao je netko stvoriti, jer materija ima sasvim određene granice, koje je netko drugi morao postaviti.
I prirodni zakoni imaju »granice« zbog toga moraju biti stvoreni od nekoga drugog. Prirodnim zakonima pripadaju naime potpuno određene formule u kojima se javlja više faktora na pr. prve, druge ili više potencije.
21
==

Zašto baš te potencije, zašto ne neke druge? Zašto ne više ili manje faktora? I ovdje je netko morao odrediti upravo taj broj, te »granice«!
Svjetlost se na pr. prostire brzinom od 300 000 km/sec. Zašto ne 400 000? ili zašto ne 200 000 km/s? Netko drugi je morao za svjetlost odrediti upravo tu brzinu. Ili zašto je najmanji mogući kvantum djelovanja h, koji je otkrio prof. Planck u atomskim procesima, upravo toliko velik, a ne veći ili manji? Isto pitanje moglo bi se postaviti i u odnosu na najmanji mogući električni naboj: zašto je upravo tolik, a ne drugačiji? Fizičari su izračunali kako bi izgledao svijet kada bi se te osnovne prirodne konstante npr. udvostručile u odnosu na sadašnje. Podatak je uzbuđujući: cijeli naš svijet, cijela kemija i fizika i sve stvari u ovom svijetu bili bi sasvim drukčiji. I opet se moramo upitati: zašto je ovaj svijet ovakav kakav jest, a ne drugačiji? »Sam od sebe«?
Nad cijelim tim svijetom i svim njegovim ograničenim bićima, s njegovom materijom i njegovim prirodnim zakonima, mora postojati netko, koji svim tim beskrajnim stvarima postavlja njihove granice. Taj posljednji uzrok mora posjedovati slijedeće osobine: prvo sam mora biti bez granice, jer inače bi morao postojati netko drugi, koji je svemu postavio granice. Prvi uzrok je stoga neograničen, beskonačan u svakom pogledu.
22
==

Nadalje, to beskonačno biće nad svijetom ne može imati niti početak niti svršetak, jer bi inače i samo bilo ograničeno. Ono ne može biti niti materijalno, jer je sve materijalno izgrađeno od ograničenih djelića, i radi toga bi ga morao netko drugi stvoriti. To posljednje beskonačno biće mora biti nešto nematerijalno.
To posljednje beskonačno biće dalo je svim ograničenim bićima ovoga svijeta njihove granice, njihov oblik, i njihovo takvo postojanje (takav oblik). Ono je dakle Stvoritelj ovoga svijeta. - To stvaralačko biće, koje je iznad nas, mora biti nečuveno mudro i duhovno, jer je ovaj svijet stvoren mudro i s puno duha.
Jedno beskonačno, svemoguće, duhovno biće je nad nama. Ono je stvorilo svijet, prirodne zakone, materiju i ljude.
........

OD SEBE?
Smatramo samo po sebi razumljivim da ovaj list papira ima samo radi toga širinu 11 cm, jer gaje netko u toj širini isjekao. S pravom kažemo da nije »sam od sebe« odnosno »slučajno« upravo toliko širok. Usprkos tome želimo danas to uvjerenje još više učvrstiti, tj. da ništa ne postoji »samo od sebe« i da mora posjedovati upravo tu i ni jednu drugu granicu.
Kada bi sve stvari (bića) »sama od sebe« bile upravo to što jesu, tada bi prestala svaka spoznaja (saznanje).
23
==

Ne bih npr. više mogao tvrditi da stvari (bića) »vidim«, jer bi optički utisci koje o tim stvarima (bićima) imam, mogli također nastati »sami od sebe«! Stoga ne bih mogao znati da stvar (biće) stvarno postoji, a za koju mislim da je vidim. - Isto je tako i s našim sluhom: ja stoga mogu govor nekog čovjeka čuti, jer zvučni valovi koji od njega polaze, dospijevaju u moje uho. Ali ti zvučni valovi su možda nastali »sami od sebe«. - Prirodno to isto važi za moje osjete dodira kao i za sve osjete (senzacije) uopće. Svi ti osjeti mogli su nastati »sami od sebe«. - Tako bi nastala paradoksna situacija: čujem nekog čovjeka, vidim ga pred sobom, dodirujem ga i slijedim njegov trag da ustanovim je li tu. I usprkos svemu tome možda su svi ti utisci nastali »sami od sebe«, tako da u stvarnosti više ne znam, postoji li taj čovjek stvarno, a ja vjerujem da sam ga spoznao.
Kada bismo utvrdili da sve stvari mogu nastati »same od sebe«, tada više ne bismo mogli spoznati, postoji li izvan naše svijesti još uopće nešto. Tko zaniječe vezu između uzroka i učinka (posljedice) taj niječe također da možemo spoznati izvanjski svijet (svijet oko sebe), svijet koji se nalazi izvan mojega vlastitog ja, izvan moje vlastite svijesti. Spoznajem svijet koji se nalazi izvan moga ja samo zbog toga, jer u mojoj svijesti ostavlja neki trag (utisak). Ali ako ustvrdim da ti tragovi (utisci) mogu nastati »sami od sebe«, tada više ne znam, postoji li u stvarnosti stvar (biće) za koju mislim da je spoznajem, neovisno o tome spoznajem li ju ili ne.
24
==

Kada bi stvari (bića) »same od sebe« imale svoje granice upravo na ovaj način i nikako drugačije, tada više ne bi bilo znanosti, nikakva tehnika, nikakva kultura, nikakvo istraživanje i ne bismo više mogli razumjeti međusobne veze medu stvarima (bićima). Svaka znanost pita: »Zašto je to tako«?, »što je uzrok«? Tada više ne bismo mogli skupljati iskustva. Više ne bismo mogli znati kako će se stvari (bića) dalje razvijati, jer bi nam tada nedostajala svaka zakonita veza između uzroka i učinka. Uvijek iznova nalazili bismo se pred jednom potpuno novom situacijom, koju ne bismo mogli shvatiti. Kada bi sve stvari (bića) mogle iznenada nastati »same od sebe« i isto tako nestati, tada bi svijet bio ludnica. I mi bismo u jednom takvom svijetu bili luđaci.
Ako tvrdimo da se svi događaji zbivaju »sami od sebe«, tada prestaje i svako planiranje, svako svrsishodno djelovanje. Kada bih npr. htio otvoriti vrata (htio postići neki cilj), tada bih morao primijeniti neko sredstvo da bih taj cilj postigao. Morao bih na pr. kvaku na vratima pritisnuti prema dolje. Ali ako tvrdim da se sve »samo od sebe« događa, tada bi se i vrata »sama od sebe« otvorila ili ne. Ona bi se otvorila bez obzira je li zasun naprijed ili nije, jesam li kvaku na vrijeme pritisnuo ili ne. Ili obrnuto, ostala bi zatvorena štogod ja učinio, ona bi se »sama od sebe« otvorila ili ne. Ako ne postoji nikakva zakonita veza između uzroka i učinka, tada više ne bismo mogli niti jednom cilju težiti, jer više ne bismo postigli taj cilj. Jer sredstvo je upravo »uzrok« koji mora djelovati da bismo postigli cilj. Vidimo dakle da je zakonita veza između uzroka i učinka (zakon kauzalnosti) »zakon mišljenja«, a to znači zakon bez kojega nema više konzekventnog mišljenja.
25
==
........

NAŠE UNUTRAŠNJE ISKUSTVO KAZUJE NAM:
IMAŠ GOSPODARA NAD SOBOM
Da bismo sreli Boga nije potrebno proučiti debele knjige. Mnogi su ljudi u svojoj nutrini pronašli Boga, nakon što su ga dugo tražili u svijetu. Možda na taj način spoznajemo Boga na najdublji način. Mnogi smatraju taj način spoznavanja Boga najvažnijim i najizrazitijim. Ali kako možemo spoznati Boga u svojoj nutrini? Naš Bog brine se za nas. On nas ljude veoma voli. On se u nama javlja čak i onda kada mi na njega ne mislimo. Često osjećamo da se za nas brine. On je u nama kao ploča sa zabranama, ako se na njih ne osvrćemo, tada nas izjedaju predbacivanja, zla savjest, osjećaj krivice. Ta savjest nam je poneki put čak i teret. Unutarnja opomena djeluje na nas čak i tada kada je želimo zanemariti, ili kada pokušavamo da je obmanemo, različitim izgovorima i umirivanjem savjesti. Čak i u skrovitosti, gdje nas niti jedan čovjek ne može nadzirati, doživljavamo to zahtjevno»moraš«. Često je ta savjest tješiteljica.
26
==

Tada nam govori: »ispravno si postupio. Pusti ljude neka samo govore.«
Povremeno se u nama javlja čežnja za Bogom, čežnja da budemo dobri, zahtjev za boljim ja. I na taj način javlja se Bog, javlja se savjest.
Svaki je čovjek u svojoj najdubljoj (dubini) nutrini svjestan toga »moraš«. Ako smo uvjereni da taj »moraš« stvarno postoji u nama, tada također slutimo, da imamo nad sobom Gospodara, jer nema zapovijedi, ako ne postoji onaj koji zapovijeda! Nema dužnosti ako ne postoji netko tko nam tu dužnost nalaže! Nema dužnosti bez odgovornosti. Jedno »moraš«, koje nije pod kontrolom, bez smisla je.
Tko će se toga držati? Stoga mora nad nama postojati jedan svemoćni, koji to nutarnje »moraš« od nas traži i jednom će ga kontrolirati. - Može biti da ljudi na taj način najneposrednije doživljavaju, da »nad nama nešto postoji«, kao što se izražavaju.
Iz tog unutarnjeg doživljaja »moraš« oblikuje se slika onoga Gospodara nad nama: mi doživljavamo svoju »odgovornost«, jer je svaka dužnost povezana s odgovornošću. Mi ćemo stoga jednom morati odgovarati onom Gospodaru iznad nas. Odgovoriti na pitanje jesmo li na ono unutrašnje »moraš« poslušno odgovorili. Taj sudac nad nama mora biti u stanju nagraditi i kazniti, jer bi inače odgovornost bila besmislena. On mora biti sveznajući, jer inače ne bi mogao pravedno suditi.
27
==

I on mora biti dobrostiv, jer mi često doživljavamo savjest kao glas koji tješi, kada smo doživjeli nepravdu od ljudi. Zašto poneki ljudi niječu postojanje svoje savjesti i ono »moraš«? Poneki je put upravo neugodno prikloniti se pred nekom dužnosti. Tada je bliza napast da tu dužnost zaniječemo ili ju ignoriramo.
Čini nam se poneki put da neki ljudi uopće nemaju savjesti Ona je postala nijema i nečujna kao da je mrtva. Takvi ljudi ili nikad nisu niti njegovali savjest ili je njihovom krivicom ohladila. Svaki športaš mora vježbati svoje mišice. I vrtlar mora njegovati svaku klicu, ako želi da se razvije u biljku. Tako i mi moramo trenirati svoju savjest i njegovati je da bismo je mogli bolje iskoristiti, učiniti odgovornom, čujnom. - Savjest može i našom krivicom zakržljati, ako smo ju suviše dugo potiskivali s uvijek sve novijim svjesnim krivicama, grijesima. Ako bježimo od samih sebe, od svijesti o sebi, od mira u duši, savjest mora izgladnjeti.
Možemo li smatrati istinitim da smijemo činiti ili propustiti štogod želimo? Vjerujemo li da smo u najdubljoj nutrini vezani na jedno zahtjevno »moraš«? Tada smo u isto vrijeme u svojoj nutrini pronašli onog Boga kojega smo možda već tako dugo tražili.
28
==
........

KAKO FUNKCIONIRA TA SAVJEST?
Kako zapravo funkcionira savjest? To je zapravo Božja tajna. Ali nešto malo možemo i mi možda shvatiti što se tu zbiva: sve stvorene stvari (bića) su naime slika, simbol beskonačnog: sva su biča Bogu slična. Ona ne mogu biti sasvim različita od Boga, jer bi inače mogla posjedovati nešto što sam Bog nema. Tada bi Bog bio »ograničen« što je nemoguće, kao što smo to već spoznali. Stvorena bića ne mogu također biti Bogu apsolutno slična, jer bi tada sva bića morala biti vječna, beskonačna kao sam Bog. Kako stvorena bića niti su od Boga posve različita niti su mu posve slična, moraju biti Bogu samo »slična«: ta su bića simboli Boga. - Čovjek dakle ima sposobnost te simbole beskonačnog odgonetnuti. Sposobni smo da iza tih simbola spoznamo i doživimo samo beskonačno, iako često samo kao u magli.
Činjenica da je čovjek sposoban shvatiti simbole beskonačnosti uviđamo već kroz religiju prastarih kultura. Plodnost zemlje, tajanstvena moć životinja, životvorna snaga sunca, neshvatljiva mudrost patrijarha itd. Bili su tamo jasno shvaćeni kao simbol beskonačnoga! Ta spoznaja bila je čak toliko intenzivna da su simboli Boga bili zamijenjeni sa samim Bogom: štovali su Boga u liku životinje, sunca, praoca, majke zemlje i drugih simbola.
I suvremeni čovjek ono beskonačno često doživljava u stvorenim bićima.
29
==

Ljudi npr. govore o tome da na vrhuncima planina, na beskonačnoj pučini mora, pod mirnim zvjezdanim nebeskim svodom osjećaju da im je Bog bliži i da su oni Bogu bliži: oni doživljavaju u tim simbolima Boga! Također u ljubavi između dvoje ljudi doživljava se ljubljenog tako divno, da naliči beskonačnom Bogu. Jezik to izražava riječima: »obožavana« i, »božanski suprug«, »nebeski« itd. Kada ljudi doživljavaju u stvorenim bićima beskonačno, tada se instinktivno klanjaju pred tim beskonačnim i pred simbolom beskonačnoga. Biće koje spoznajemo kao sliku beskonačnoga, doživljavamo sada kao »vrijednost«. Oni poštuju tu vrijednost samo radi toga jer pod tim bićima zamagljeno slute beskonačno. »Vrijednosti« su stoga slike beskonačnoga, npr. istina, ljubav, ljepota, dostojanstvo, pravda, život, zajednica, red, poredak...

To »moraš« nastaje dakle tako, što smo mi ljudi sposobni pod »vrijednostima« (simbolima beskonačnoga) podrazumijevati, spoznavati samo beskonačno. Mi se tada klanjamo pred tim beskonačnim i ne usuđujemo se da ga uvrijedimo! Mi se tada klanjamo također i pred tim simbolima beskonačnog, »vrijednostima«, jer imaju udjela u veličanstvu beskonačnog.
Sad shvaćam i to da su Deset zapovijedi kod svih ljudi u biti jednake: svi ljudi doživljavaju vrijednost »beskonačnog« koga zovu Bog (1. do 3. zapovijedi), vrijednost »zajednice« i »autoriteta« (4. zapovijed), vrijednost »života« (5. zapovijed), vrijednost »ljubavi« između muža i žene (6. zapovijed), vrijednost »vlasništva« (7. zapovijed), vrijednost »istine« i »vjernosti« (8. zapovijed).
30
==

Savjest je dakle sposobnost čovjeka da pod »vrijednošću« spozna beskonačno kao i težnju čovjeka za tom vrijednošću. Drugačije rečeno: naša savjest je sposobnost čovjeka da spozna beskonačno pod simbolima beskonačnoga (vrijednostima) i težnja čovjeka za tim beskonačnim! Prema tome mogli bismo uistinu reći: savjest je težnja i čežnja čovjeka za beskonačnim Bogom. Ako tu savjest, tu težnju za beskonačnim slijedimo, tada idemo pravo u susret Bogu. Savjest - naš vodič ka Bogu.
......................
(nastavlja se)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 18:34 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
ŠTO BI BILO KADA BOGA NE BI BILO?
Ova misao vodi do silnih, ogromnih posljedica. Kada ne bismo imali nad sobom Gospodara, tada bismo mi sami bili najviši, svoj vlastiti Bog. Tada za nas više nema nikakvih zapovijedi Savjest bi tada bila beznačajni osjećaj. Mi ipak doživljavamo tu savjest kao jedno »moraš«. Mi otkrivamo pomoću te savjesti da postoji netko iznad nas koji nešto traži. Kada ne bi bilo nikoga više koji bi nam nadzirao taj »moraš«, kakvu bi tada vrijednost još imala savjest? Bio bi to beznačajni šapat koji bih bez razmišljanja odbacio.
Što bi pak bilo sa svijetom, koji bi ostao bez savjesti i koji bi zaboravio na dužnost? Zašto bih tada još bio vjeran ili vršio djela milosrđa?
31
==

Zašto bih tada držao svoju riječ, bio dobar i imao strahopoštovanje? Samo naša savjest može nas zadužiti da te vrijednosti smatramo obaveznima. Bez savjesti ne bi bilo nikakve razlike između dobra i zla. Tada bi nam bilo svejednako, bilo što da činimo, živimo li kao lopov, ili kao sebičnjak, ili kao vatreni idealist.
Mi ljudi klanjamo se pred velikim vrijednostima ovoga svijeta, jer mi iza tih svjetala slutimo veliko svjetlo, beskonačno. Ali ako se to beskonačno ugasi, zašto bih tada još imao strahopoštovanja pred svim vrijednostima ovoga svijeta? Dobro je isto tako prazno kao i zlo, ijedno i drugo je bezvrijedno.
Nietzsche, moderni filozof, strastveno naviješta tog novog čovjeka, koji više ne priznaje nikakvog Boga nad sobom: oholi čovjek, bezobziran, nemilosrdan, neumoljiv i strašan. On gazi sve što mu je na putu. Za njega je milosrđe grijeh.
Ali ako nema pravih dužnosti, tada također nema bilo kakvih prava. Pravo naime postoji samo tako dugo dok drugi ima dužnost da se obazire na moje pravo.
Pravo i dužnost idu uvijek zajedno. Zajednica bez prava? Tada će zavladati pravo jačega. Policijska država? Kaos?
Ako je međutim svejedno, jesam li čestit ili nitkov, kakav smisao još može imati život u takvom slučaju?
Zašto da se tada još mučimo, ako je sve besmisleno. Čemu prihvaćati trpljenje?
Zašto ne bismo odmah dokrajčili taj besmisleni život?
32
==

Ali postoje i savjesni ljudi, koji su vrlo svjesni dužnosti, a ipak ne vjeruju u Boga. Dakle postoji i dužnost bez Boga? Bogu hvala, iako postoje ljudi koji svojim razumom niječu Boga, u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju da se apsolutno vezani za dobro. Ti su ljudi po svom razumu ateisti, ali po svom srcu su zapravo ljudi koji vjeruju. Njima možda nije poznato ime »Bog«, ali se oni u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju povezani s nečim uzvišenijim. Oni su u stvarnosti »religiozni«, jer religija je zapravo »povezanost« s beskonačnim, s Bogom. Oni su možda pred Bogom ljudi vjernici. - U svakom je slučaju sigurno da i ateisti dosljedno zahtijevaju svijest o potrebi dužnosti. Na čemu mogu zasnivati taj zahtjev?

Svakako ima i nevjernika, koji su iz sasvim beznačajnih, tričavih razloga takozvani čestiti, pristojni ljudi. Oni su čestiti, jer su suviše glupi da lažu i nevjesti da kradu: iz straha da ne budu uhvaćeni. Ili je njihova čestitost navučena maska. Ako ta maska spadne, pojavit će se čovjek strahovito brutalan, lopov i lažljivac. Zar krinka stvara čestitog čovjeka? Jesi li odlučio posve dosljedno da živiš kao bezbožnik? Bez svijesti o potrebi dužnosti? Bez obzira na savjest? Ne mogu smatrati istinitim da nada mnom nitko ne postoji, da nema savjesti i dužnosti, i da naš život nema smisla.
33
==
........

STAROST SVIJETA
Mnogi astronomi današnjice misle da za nas imaju u ruci jedan posve izvanredan dokaz za Božju opstojnost. Oni su uvjereni u to da je naš svemir star 10 do 15 milijarda godina. A što je bilo prije toga? Zbog toga je razumljivo da mnogi astronomi naših dana priznaju vjeru u Boga. Pio XII. je te podatke astronomskih istraživanja ovako nagovijestio: polazeći od ove točke gledanja morao je kozmos postojati u jednom savršeno drukčijem obliku kao i sve što nam je poznato: možda možemo u njemu uočiti stvaranje. »Koji su razlozi ponukali astronomiju da to prihvati?«
Kao prvo u našu zemlju ugrađen je neke vrste atomski sat. Među kemijskim elementima postoje mnogi koji odašilju zrake (zrače), slično kao radij. U tijeku vremena pretvara se većina ovih elemenata, koji zrače, u olovo. Jer se postepeno formira sve više i više olova mogli su učenjaci lako izračunati kada su se ti elementi, koji zrače, počeli raspadati. Oni zrače već 5 milijardi godina na našoj zemlji. - Također i starost meteorita, koji su se spustili na našu zemlju, može se izračunati po istoj metodi. Starost sunca može se procijeniti jednom drugom metodom. Sunce je atomska peć, koja funkcionira slično našoj atomskoj bombi. Ogromna energija zračenja sunca potječe otud što se jedan dio njegove mase »izrači« u energiju, kao što je to također slučaj kod atomske bombe.
34
==

U tom procesu se sadržaj plina vodika smanjuje, a sadržaj plina helija povećava. Može se približno procijeniti od kada je sunce počelo zračiti. Sunce je staro najviše 10 milijardi godina. Jednog će dana sunce izračiti svu svoju energiju i postat će mrtvo, tamno nebesko tijelo.
Najinteresantnije je otkriće da se svemir po svoj prilici širi i da sve nebeske maglice od nas odlijeću na sve strane. Brzina bijega spiralnih maglica može se izračunati iz promjene, koju svjetlost prima, kada svjetlosni izvor od nas bježi. Svjetlost naime gubi utoliko više u broju oscilacija, ukoliko se svjetlosni izvor od nas brže udaljava, bježi. Isti takav pokus možemo i sami izvršiti, kada se auto koji trubi proveze pored nas: kada se zvučni izvor od nas udaljava, pada ton, jer se broj oscilacija tona smanjuje. - Jer nam je brzina bijega spiralnih maglica kao i udaljenost spiralnih maglica sada poznata, možemo tok obrnuti natrag, kada je bijeg tih spiralnih maglica započeo. Taj se početak zbio možda prije 10 do 15 milijardi godina.
Profesor Gamow, dobitnik Nobelove nagrade iz Amerike, kaže: »Prostiranje (širenje) svemira moralo je započeti možda prije oko 5 milijardi godina.« Profesor Jordan, jedan od najviđenijih fizičara, kaže: »U svemirskom prostoru ne postoji niti jedno nebesko tijelo, koje je staro 10 milijardi godina.« Profesor Weizsdcker, jedan od najpoznatijih istraživača Njemačke, kaže: »Na iznenađujući način je pomoću pet različitih metoda izračunata ista starost kemijskih elemenata, zvijezda i spiralnih maglica.«
Svijet po svoj prilici ima svoj početak Tada je netko morao taj početak ustanoviti, realizirati.
35
==
........

MODERNI PRIRODOSLOVCI PRIZNAJU BOGA
Prirodna znanost proteklog stoljeća poznata je po tome što je bila poprište ateizma. Naša prirodna znanost još je zapravo vrlo mlada. Mladi konji žele da se izdivljaju, izbijesne. I mladi ljudi pucaju u početku preko cilja. Također i svaka mlada znanost. Ali danas smijemo reći: prirodna znanost je opet na putu ka Bogu. Ateističko-materijalistička faza prirodne znanosti danas je prošlost. Odnos između religije i prirodne znanosti temeljito se promijenio. Profesor Max Planck, poznat nobelovac i osnivač kvantne teorije i na taj način otac suvremene atomske znanosti, kaže danas o religiji: »Kuda i kako duboko bacili pogled između religije i prirodne znanosti nema nikakva proturječja, nego upravo u ključnim (odlučujućim) točkama vlada potpuno suglasje.
36
==

Religija i prirodna znanost ne isključuje se, kako mnogi danas vjeruju ili se toga plaše, one se naprotiv nadopunjuju i međusobno uvjetuju.«
Izvanredno mnogi prirodoslovci vjeruju danas u Boga. To su najpoznatija imena: James Jeans (+ 1946.), osnivač po njemu poznatog zakona; Edison (+1946.), Jakob von Uexkull (+ 1944.), osnivač nauke o svijetu koji nas okružuje; Max Hartmann, nestor njemačke biologije; Crassv Morrison, jedan od najuglednijih američkih prirodoslovaca sadašnjice; Heinrich Vogt (+ 1951.), astronom svjetskog glasa iz Heidelberga; Karl Friedrich von Weizsacker, poznati profesor na Max-Planck-institutu; profesor Herbert Kiihn, poznati prethistoričar; Pascual Jordan, jedan od najuglednijih fizičara Njemačke; profesor Viktor Frankl, jedan od naučnika koji su nadavladali psihoanalitički nihilizam; Ernest Sauer-bruch, poznati kirurg Njemačke; Artur Compton, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i pronalazač Comtonovog efekta; Millikan, fizičar i nobelovac, i cijela armija istraživača sadašnjice, koji svoju vjeru u Boga otvoreno priznaju.
Albert Einstein, osnivač teorije relativiteta, govori u ime tih bezbrojnih ljudi i žena nauke, kada kaže: »Vjerujem u personalnog Boga; najdublji i najuzvišeniji osjećaj za koji smo mi sposobni je doživljaj mističnog.«
Odakle taj snažni preokret u prirodnoj znanosti? U prvome redu bila su to velika otkrića u astronomiji Svijet je po svoj prilici imao početak i stoga je zaista morao imati nekoga, koji gaje pokrenuo. Također i biologija nas je u posljednjim desetljećima dovela do čuđenja.
37
==

U istraživanju živoga susrećemo tako mnogo mudrosti i plana tako da smo prinuđeni iskazivati strahopoštovanje pred tom velikom inteligencijom. Jakob von Uexkull, osnivač nauke o svijetu koji nas okružuje, kaže zbog toga: »Iz onog što nema smisla ne može proizaći nešto puno smisla.« Etnologija i prethistorija, koje su ranije pračovjeka smatrale polu-životinjom, spoznaju sada da je i pračovjek bio biće puno duha i religiozno biće. Poznati prethistoričar, dr. Herbert Kuhn, tvrdi: »Danas znamo: Tamo gdje postoji čovjek, ne postoji samo vatra i alati, nego također i Bog.« - Također i psihoterapija danas ponovo otkriva dušu čovjeka i značenje religioznog za duševno zdravlje čovjeka. »Psihoterapija povezuje liječnika i svećenika.« Danas se potpuno otvoreno govori o tome da je uronjenost u Boga neophodna za duševno zdravlje čovjeka. »Tamo gdje postoji strah od života, očajanje, osjećaj krivice, tamo moramo čovjeka privesti Bogu«, kaže profesor Biichner, poznati psihoterapeut iz Miinchena. Slično govori i barun von Gagern: »Atmosfera materijalizacije (lišavanje čovjeka Boga), sve veći otpad od Boga, uzrok je prekomjernih duševnih oboljenja.«
Prije svega su suvremeni prirodoslovci, koji su doduše izgradili atomsku bombu, ali ju više nisu mogli obuzdati, uvidjeli nužnost religije u suvremenu svijetu. Bez religije čovječanstvo će opet utonuti u barbarsko stanje, kaže Einstein.
38
==
........

POSLJEDNJI IZVORI DANAŠNJEG ATEIZMA
Mi suvremeni ljudi na poseban način doživljavamo neshvatljivu borbu čovjeka za svog Boga, borbu za vjeru. Nalazimo se na sredini između frontova. Kako je došlo do te borbe koja potresa svijet?
Čovjek je možda prije 30.000 godina iznenada prevladao stadij neandertalca. Mi smo još uvijek u stadiju djetinjstva u usporedbi s milijun godina od kada čovjek živi na ovoj zemlji. S tim novim čovjekom, koji je prije 30.000 godina stupio u povijest, započeo je meteorski uspon ljudskog duha. Već 8.000 godina postoji poljoprivreda i pisana povijest. U nekoliko kulturnih centara bujao je ljudski duh sve do bijelog usijanja. Posebno je mediteranska kultura bila ognjište razvoja. Nagli razvoj ljudskog duha proširuje područja: tehnike, kemije, fizike, atoma, strojeva, tvornica, medicine, automobila, radija, televizije, tiska, putovanja oko svijeta, atomske bombe, ljudskih masa... Znanost i napredak postaju u opijenosti saznanja i stvaranja najveće vrijednosti čovjeka.
Uslijed toga naglog sazrijevanja ljudskog duha nastupile su u evoluciji čovječanstva one krize, koje se javljaju za vrijeme brzog duševnog razvoja kod mladog čovjeka: probuđeni duh mladog čovjeka (isto tako i kod mladog
39
==

čovječanstva) fasciniranje ovim svijetom, koji sada upoznaje na posve novi način, kao i mogućnostima da taj svijet nadvlada. Kao što mladi čovjek sada odjednom otkriva moped, teniski pribor, koktel partije, planine, kazalište i knjigu, tako i čovječanstvo odjednom upoznaje svijet na posve novi način: to je doba sazrijevanja novog čovječanstva. U ovo krizno doba interes mladog čovjeka i mladog čovječanstva iscrpljuje se u svijetu. Na taj način interes za beskonačno, duhovno, za Boga potisnut je u pozadinu.
Također i duhovna sloboda mladog čovjeka i isto tako mladog čovječanstva razvija se sada u skokovima. Mladi čovjek želi sada da se odluči sam. Odbacuje autoritet. Ni mlado čovječanstvo ne želi sada imati gospodara nad sobom, želi da bude svoj vlastiti gospodar. Želi slobodu i u odnosu na Boga i Crkvu.
Čovjek koji je sada stupio u područje neograničenih mogućnosti trči brzim koracima: tempo, brzina, nemir, bez vremena za razmišljanje, bez vremena za molitvu. Pa ukoliko još čovjek i nade vremena za molitvu, postao je u svojoj nervozi nesposoban za staloženost, duševni mir, razmišljanje, koncentraciju. I tako postaje shvatljivo da se takav čovjek polako otuđuje u odnosu na svog Boga.
U toj duhovnoj krizi želi mladi čovjek i mlado čovječanstvo do kraja uživati novootkrivene darove svijeta. Tako čovjek postaje mekušac i tone u grijeh.
40
==

No upravo ta svijest o krivici, grijehu, djeluje psihološkom nužnošću u dubini duše i tu se javlja zlovolja, mrzovoljnost prema Bogu, sve do odbacivanja Boga. Čovjek više ne želi znati o Bogu.
Međutim u mladom čovjeku u tim kriznim godinama ne krije se samo žarka želja za svijetom, nego također i gorući interes za posljednja pitanja o čovjeku, iako je taj interes poneki put preplavljen uzburkanim morem svijeta. I upravo danas možemo vidjeti: mlado čovječanstvo u našim danima upravo je živo zainteresirano za Boga. Ono ga je čak djelomično i pronašlo. Na nama je odgovornost da današnjim ljudima pokažemo put u budućnost.

........

ODAKLE NEVJERA SUVREMENE PRIRODNE ZNANOSTI?
Prirodna znanost postala je vladajuća znanost svijeta. Pomoću tehnike čovjek je postao kralj svijeta.
Metoda suvremene prirodne nauke bila je potpuno nova: eksperiment. Spekulacije i fantaziranja nisu više imali mjesta u prirodnoj znanosti.
41
==

Od sada uzimamo u obzir samo ono što se eksperimentima može egzaktno promatrati. Na taj je način trebalo utvrditi zakonite veze i na temelju prirodnih zakona ustanoviti predviđanja za budućnost. Egzaktnost prirodne znanosti toliko je fascinirala da je od tada i za buduće vrijednosti kao jedina prava znanost. Ali svaka nova mogućnost također je i nova kušnja. Kušnja glasi: »Vjerujem još samo u ono što se prirodoznanstvenim eksperimentima može pozitivno utvrditi: mjerenjem, brojanjem, određivanjem težine...« (pozitivizam). Prirodna znanost podliježe toj opasnosti kada naviješta: sve ono, što ne možemo pozitivno eksperimentima utvrditi, ne brojimo, to ne postoji. Posljedice takvog shvaćanja bile su katastrofalne. Od sada se negiraju sve nevidljive stvarnosti, sve što je spoznatljivo samo unutrašnjim iskustvom: duša, dužnost, odgovornost, duh, vječnost, Bog. Jer sve te stvari (bića) nije bilo moguće staviti na stol za eksperimentiranje i radi toga ih više ne prihvaćamo. Poricalo se u biologiji sve što nadilazi fizikalno-kemijsko, sve duhovno, sve što je puno plana, smisla. Vjerovalo se da sve u prirodi treba shvatiti mehanički (kao stroj).
Današnja je znanost ponovo pronašla smisao za ono što se ne može spoznati pomoću eksperimenta. Primjer za to: svjetlost se pokazuje s jedne strane u eksperimentu kao materija, a s druge pak strane kao valna pojava. Ali što je zapravo svjetlost? Max Planck kaže: »Stvarnost je iza onog što se može predstaviti.« Prirodna se znanost danas navikla na to da se u svim posljednjim stvarima sudara s nečim što je neshvatljivo.
42
==

Svuda tamo gdje prodiremo do korijena, otkazuje naša predstava, naše shvaćanje: što je svjetlost, val ili djelić? Što je materija? Što je energija? Što je elektricitet? Što je život? Prirodna se znanost već poodavno odrekla zahtjeva da istinito može biti samo ono što si možemo predočiti. Danas ona zna: I ono što se ne može predočiti postoji stvarno! - Ne možemo si predočiti: što je elektron stvarno. Elektron nema protežnost, mogućnost proširivanja, niti boju, niti težinu, niti mjesto, niti brzinu. Možemo ga opisati samo pomoću analogija ili matematičkim jednadžbama. Isto si tako ne možemo predočiti da se materija može isijavati u elektromagnetskim valovima i da se i obrnuto iz valova može dobiti materija. Ponovo smo naučili osjećati strahopoštovanje pred onim što ne možemo shvatiti eksperimentom, a što ipak postoji.
Čak i suvremena biologija ponovno priznaje duh, koji se krije u živom, višu inteligenciju, koja je ovdje na djelu. Već životni procesi u jednom jednostaničnom biću u svojoj finoći i bogatstvu su nepredočivo uređene komplikacije.
Nasuprot tome su svi uređaji i aparati, čak su i novi američki računarski strojevi, koji u sekundama izvode računske operacije za koje su ljudima potrebne godine, naivno jednostavne prema živom biću (profesor Dessauer). Tu se krije plan, a iza njega je duh.
Pozitivizam moderne prirodne znanosti poricao je Boga jer ga ne vidimo: ne možemo Ga staviti na stol za eksperimentiranje, pa niti shvatiti.
43
==

Danas se znanost, ipak, ponovo susreće s onim što je nevidljivo. Stoga je opet sklona da vjeruje i u sve nevidljivo, što spoznajemo iz svog vlastitog unutarnjeg iskustva: dužnost i odgovornost, duh i duša, vječnost i Bog.

........

JE LI POTREBNO DA SE POKORIM BOGU?
Bog nam govori po našoj savjesti: opomene, prekori, zahtjevi, utjeha... Ovdje zapažamo da imamo Gospodara nad sobom, pred kojim smo odgovorni, suca, kojemu moramo polagati račun. Nije li tada samo po sebi razumljivo da moramo voditi računa o tim Božjim zahtjevima, opomenama i prijekorima? Propast ćemo ako budemo ignorirali Gospodara svog života.
To će biti najpogubnija odluka našega života: hoćemo li se pokoriti Bogu ili ne. To temeljno načelo obraćanja ka Bogu morali bismo posve izričito naglasiti i često, pa čak i dnevno, obnavljati: »Bože, vjerujem u tebe, želim te slušati.«
Ako to pokoravanje uskratimo Bogu, tada će nužno doći do raskida s Bogom. Tada više nećemo moći vjerovati u Boga.
44
==

U Boga možemo samo tako dugo »vjerovati« dok smo u stanju da mu se posvećujemo. Samo kada je naša savjest mirna, možemo računati na trajnost vjere u Boga. Ako smo tvrdokorni, naša savjest i zapovijedi Božje bit će pune pukotina, i tada će se i naša vjera u Boga postepeno otopiti, izgubiti. Tada smo sami krivi za svoju nevjeru.
Kada se zaista pokoravamo Bogu, tada će nas on bogato nagraditi: prije svega moći ćemo sada mnogo dublje vjerovati u njega. Učit ćemo mu se povjeravati kao Ocu, a u srcu će biti mir, radost i pouzdanje.
Ali za to pokoravanje Bogu nije dovoljna samo jedna jedina odluka. To prvo »obraćenje Bogu« samo je početak. Svaki će nam dan donositi nova iskušenja da poreknemo to pokoravanje Bogu. Samo neke od tih zapreka spominjemo:
Mi želimo biti slobodni Ne želimo biti vezani čak ni za Boga: »Neću da služim!«, glasi stara sotonina izreka. Hoćemo li ustrajati u povezanosti s Bogom?
Osim toga, Bog nam tako mnogo toga branu To nas izaziva, iako nam je zabranjeno samo zlo. Od nas se traži i ono što nam je teško. Na tom svladavanju zapreka često se lomi naša vjera. I jer je Bog toliko težak, ne želim više s njim surađivati. Prekid s Bogom.
Mnogima od nas su možda neke druge stvari važnije nego Bog: novac postaje fascinantna središnja točka našega života.
45
==

On postaje idol koji upravlja našim životom umjesto Boga. Taj idol ima i druga imena: položaj u životu, postati netko, sigurnost, imati nešto od života, želim imati svoj mir... Pored tih stvari Bog postaje sporedna figura. Kontakt s Bogom radi toga se raspada, savjest postaje suvišna i savladana, vjera zataji. Prekid s Bogom. Ili pak kažemo: nemamo vremena za Boga. Tu su: poslovi, studij, obitelj, prijatelji, auto, kuća, ured, posao, nabavljanja... Ako u jednom braku dvoje ljudi nemaju vremena jedno za drugo, tada ljubav propada. Između Boga i nas nije ništa drugačije. Prekid s Bogom.
Poneki put smo jednostavno lijeni, čak lijeni i za molitvu, za službu Božju i za Misu. Tako se postepeno kida veza s Bogom. Unutrašnja iskustva, koja izviru iz molitve, nestaju. Vjera postaje čisto teoretska, bez unutrašnje životvorne spoznaje Boga. Pri prvom snažnijem opterećenju vjera se gubi. Prekid s Bogom.
Također i osorni čovjek teško će podnijeti da savije koljeno pred Bogom. Arogantan, ohol, prepun kritike, velikih zahtjeva, sve zna bolje, sasvim je neobjektivan, pun je sebe. Pokoravanje sa strahopoštovanjem prema Bogu bit će kod takvih ljudi samo mala, krhka biljčica, koju je lako zgaziti. Ali prije svega ljudi se često odvajaju od Boga radi nesavladane i krivo shvaćene šeste zapovijedi Božje. To počinje već u mladosti. Savjest tada opominje i svijest o krivici postaje sve veća. Konačno ljudi napuštaju Boga, jer se plaše njegovih zahtjeva. Prekid s Bogom.
46
==

Nama ljudima ponekad se čini teškom dužnost da se pokorimo Bogu. No tko samo jednom spozna makar iskricu veličine i uzvišenosti Božje ljubavi, taj će znati: nema dragocjenije službe na zemlji nego što je »služba Bogu«. Jer Bog je pradomovina čovjeka, najsavršenije ispunjenje koje ljudsko srce može naći

........

JE LI DOVOLJNO BITI ČESTIT, PRISTOJAN ČOVJEK?
Mnogi se vrlo ljute kada se od njih traži da vjeruju u Boga i da mu se pokoravaju. Da budemo čestiti nije potrebno da vjerujemo u Boga, misle oni. - Zar je vjera u Boga zaista luksuz za kontemplativne duše?
U tome se krije istinito jezgro. Zaista postoje ljudi koji su toliko izvanredno čestiti, toliko svjesni dužnosti da dobijem siguran utisak: taj je na putu ka Bogu čak i onda ako u Boga ne vjeruje. To su tražitelji Boga o kojima smo već govorili. Oni su apsolutno vezani na svoju savjest, ali još ne vjeruju u Boga, jer do sada još nisu mogli da ga bolje upoznaju. Ali kod mnogih je prividna čestitost nešto čisto izvanjsko. Često samo maska. Ako je netko samo tako dugo čestit dok ga drži strah da će biti otkriven, da li je takav čovjek uopće čestit?
47
==

Ako je netko prema jačima od sebe ljubazan i spreman pomoći, ali mrzovoljan i brutalan prema onima koji su bez obrane, je li on čestit? Zar kod mnogih ne nestaje čestitost kada im maska više nije potrebna? Gdje su prijatelji u nevolji? Tu se očituje pravo lice kao strašno nepošteno.
Drugi izgledaju vrlo čestiti, ali sami sebi postavljaju svoje zapovijedi U Boga ne vjeruju, jer im se Božji zahtjevi čine suviše strogima. Na taj način oni sami sebi donose poslovni moral, bračni moral, časti i pouzdanosti... Je li to čestito, kada ljudi svom Gospodinu Bogu uskraćuju poslušnost, jer žele živjeti udobnije?
Ali prije svega: što zapravo ljudi razumiju pod čestitošću ? Svaki se sam sebi čini čestitim, kada svoja osvjedočenja mijenja kao košulje; čak i onda kada nema nikakvih uvjerenja i kada se mijenja kao zastava na vjetru. Što misli sit malograđanin daje čestito? Hitler, Staljin bili su uvjereni u svoju čestitost. Ali tada se naučavalo: »Što je slabo treba uništiti«. »Milosrđe je grijeh«. Ubojstvo milijuna Židova bilo je pitanje časti.
Prezir žene bio je za Nietzschea također znak snage. Sartre negira svaku savjest, svaku unutrašnju povezanost s Bogom. Sve što sloboda stvara označuje se kao dobro, pa i onda ako je to prekršaj.
Odlučujuće: može li netko biti čestit, ako ne priznaje nikakvu unutrašnju veza sa savješću? Nikakvu povezanost s bilo kakvim vrijednostima, zapovijedima, dužnostima?
48
==

Ta unutrašnja povezanost je odlučujuća kod čestitog čovjeka! Tko te unutarnje veze na bezuvjetne moralne zahtjeve savjesti priznaje, taj je savjestan, svjestan dužnosti i u isto vrijeme »religiozan«, jer je »religija« veza s beskonačnim Bogom.
Tko Boga niječe, taj na dosljedan način mora nijekati i bezuvjetne moralne zahtjeve savjesti, jer samo Bog nas može apsolutno vezati savješću. Bez Boga savjest nema autoriteta. Tko Boga niječe, taj je uništio temelje čestitosti! Sve što još tada ostaje od čestitosti, to je samo želja, ali bez čvrstog temelja: te čestitosti možemo se pridržavati, dok nam to čini zadovoljstvo, ali ju odbacujemo, čim nam postane teška.
Sama čestitost bez Boga, takozvani humanitet, lako se pretvara u bestijalitet. To je iskustvo izrazito pokazalo: pepeo bezbrojnih Židova, usamljeno umiranje stotina tisuća bolesnih, starih, neizlječivih, koji su nekoć uništavani, milioni ljudi, koji su u koncentracionim logorima umirali od gladi, smrzavali se, iskrvarili.
Samo Bog nam daje u savjesti onu unutarnju vezu, koja čini najintimnije jezgro čestitog čovjeka.
49
==
........

POSTOJI LI NEŠTO POSLIJE SMRTI?
Da postoji nešto poslije smrti može se vrlo drastično pokazati: ako u mom životu postoji dužnost, jedno »moraš«, tada mora postojati i jedno polaganje računa i sud, jer dužnost nema svrhe ako ne polažemo račun. Ako u našem životu postoji odgovornost, tada jednom netko od nas mora tražiti polaganje računa. - Kako ta dužnost traje kroz cijeli žovot, tada očito polaganje računa može uslijediti tek nakon naše smrti, polaganje računa o svemu što smo činili. I ako me u svijetu nitko nije ulovio, nikakvo redarstvo, nikakav šef, nikakav drug u poslu, morat ću položiti račun čak i za djela počinjena u najvećoj skrovitosti. Kada nakon smrti ne bi ništa postojalo, nikakav sud i nikakvo polaganje računa, tada bi svatko mogao činiti štogod želi. Trebalo bi biti samo lukaviji od policije, trebalo bi biti samo spretniji od drugih.
Postoje i drugi dobri razlozi u prilog opstojnosti vječnog života, vječnog u čovjeku, vječna težnja za beskonačnim. U našem ljudskom srcu gori vječni plamen, vječni zahtjev za pravdom. Nepodnošljivo nam je gledati kako često upravo zli uživaju u slasti i lasti, a pored njih pošteni žive u bijedi i nesreći.
Kroz tisuće godina ljudi su bili uvjereni da postoji jedna pravda i izravnanje. Postoji pravda, ali se ona ovdje na zemlji ne realizira.
50
==

Život čovjeka radi toga u ovom kratkom zemaljskom razdoblju mora imati nastavak i tek tada se pravda može ispuniti: za grešnika i za sveca.
Dalje jedan zahtjev za beskonačnim: čovjek živi nekoliko decenija - čemu zapravo? Samo vječnost može životu dati smisao i ispunjenje pravičnosti.
Još jedna misao o vječnom u čovjeku: što je s trpljenjem? s gubavcima, s onima koji boluju od raka, s usamljenicima, preplašenima? Trpljenje se može samo onda podnijeti, ako spoznamo njegov duboki religiozni smisao: kajanje, pomirenje, čišćenje, opravdanje. Ljudi će se uvijek sve više i više pitati: je li igra vrijedna uloga? Vrijedi li uopće život, koji donosi toliko trpljenja i boli? Oni će ljudi izdržati u životu koji znaju da se njihov život zasniva na vječnosti. Ostali su u velikoj opasnosti, da svoj život odbace. Jer ukoliko je čovjek više slobodan, utoliko će lakše odlučivati o svom životu. On će ga lakše odbaciti, ako nije vezan za Boga i za vječnost. Sve žešće će trpljenje nametati čovjeku pitanje: »postoji li vječnost?«
Ali to je možda najdublji dokaz za to da nešto vječno mora postojati: upravo najbolji u čovječanstvu naviještaju u složnom zboru neuništivu čežnju za uzvišenijim, za vječnim. Kako su pak svi naši nagoni puni smisla, zar će tada upravo taj najdublji i najsvetiji zahtjev čovjeka ostati besmislen, bez ispunjenja?
Mnogi kažu: ništa ne može postojati poslije smrti, jer mrtvo tijelo istrune u grobu! Ali zamislimo malu gusjenicu jednog leptira.
51
==

Ona mora prividno uginuti. No samo je vanjska kukuljica mrtva! Iz kukuljice će izmiliti novi život: prekrasni leptir. I nije li isto tako i kod zrna žita? Zar ono ne mora umrijeti, da bi se mogli razviti stabljika i plodonosni klas? - Na kraju pokazuje nam i atomska fizika »da se materija oduhovljuje« na sličan način, može se pretvoriti u svjetlosnu energiju. To se zbiva i kod svake atomske eksplozije. Slično treba da je i kod nas. I mi ćemo se tako jednom preobraziti, promijeniti, produhoviti, ljepše nego šaroliki leptir krasnih boja, koji izlazi iz neugledne ljušture, kukuljice.

........

JE LI BOG SMISAO NAŠEGA ŽIVOTA?
Možda imamo dojam da vrlo dobro znamo smisao i cilj svoga života: mi želimo u svom pozivu nešto postići, dobro zasluživati, nešto lijepo doživjeti, imati obitelj i odgajati djecu... Ali život čini ljude realistima, jer nam se čini da veliki ideali što im se više približavamo to oni postaju manji. U prvom redu razočarava nas zadovoljstvo ovog svijeta, koje bismo željeli iskusiti u najvišem mogućem stupnju. Jelo, piće, smijeh, senzacije - sve je to doduše lijepo i plemenito, ali to je suviše malo za životni cilj.
52
==

To ne može zasititi naše srce; naša najdublja nutrina ostaje pusta, nijema, prazna i nezadovoljna.
Čak i omiljeni poziv ne može ispuniti puninu našega srca. Sve više uviđamo: »može i bez mene«. I mi se ponovno pitamo: »Zar je to potpuni sadržaj moga života?«
Pa i ljudi ne mogu biti najviši cilj, čak i onda ako za njih želimo živjeti i umrijeti. Nitko od njih ne može ispuniti i posljednji kutak našeg srca, pa makar oni bili i idealnog karaktera. Stoga se pitamo: »Zašto mi ljudi zapravo živimo?« »Zašto treba da budemo na svijetu?« »Zašto moramo pomagati drugima da bi mogli živjeti?« Rođeni smo da ljubimo i trpimo nekih 70 godina, a zatim umiremo. Čemu sve to? Tako možda možemo razumjeti one ljude koji se na očigled života punog trpljenja ozbiljno pitaju: »Isplati li se uopće ova igra, koja traži tako visok ulog u trpljenju?... Ne bismo li radije svojevoljno načinili kraj?«
Možda pri sličnim razmišljanjima po prvi put u našem životu posve svjesno osjećamo glad za vječnim, neprolaznim, nerazorivim. Tada znamo: samo beskonačno, vječno može ispuniti moju najdublju nutrinu: može utišati najdublju glad moga srca. Naše ljudsko srce je veliko, suviše veliko, da bi ga mogla zasititi zemaljska prašina. Čisto ljudski ciljevi i ideali, gledano na duži rok, ne mogu nas ispuniti. Samo ako znamo za vječno, nerazorivo, smoći ćemo snagu, za svaku žrtvu, ispunjenje dužnosti i strpljivosti u svom životu.
53
==

Ali zašto mi ljudi imamo zemaljski život, kada je vječni zapravo naš pravi život? Je li nam uopće taj zemaljski život potreban? Moramo li ga shvatiti ozbiljno? Moramo li se zauzimati za prolazno, kada je vječno najvažnije?
Često čujemo na to pitanje neispravan odgovor: »Vječni život je jedino važan, zemaljski život je u poredbi s njim beznačajan.« Takvo gledanje je lažno i može dovesti do poražavajućih posljedica. Svi mi, koji se nalazimo usred zemaljskog života, s pravom ćemo odbaciti takvo shvaćanje kao nepravedno podcjenjivanje naše zemaljske djelatnosti i nauke.
Prema tom shvaćanju bio bi dakle sav naš rad i briga praktično besmisleni, manje vrijednosti. Naš život bi tada imao samo jednu zadaću punu smisla, da ljubimo Boga, ali ne i bližnjega. Mnogi stoga potpuno odbacuju vječno, jer prividno stavlja na naš život toliko neopravdane zahtjeve. Ali ako niti vječno niti zemaljsko nije jedino važno, što tada uistinu znači naš zemaljski život? Odgovor glasi: »Naš zemaljski život je vjerna slika, odraz u ogledalu vječnog.« Sve što ovdje na zemlji cijenimo, samo je privid, poredba, slika, onog vječnog i beskonačnog, koje ćemo jednom gledati. Naša predanost radu, naš interes za temeljne probleme života, naša briga za dom i obitelj, naše prijateljstvo, čak i naša tehnika, umjetnost i znanost, naš napredak u svim stvarima: sve je to vjerni odraz, slika vječnog i mora stoga biti isto tako važno kao vječno uzeto samo. Krist kaže: »Što učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.« (Mt 25,40).
54
==

Međutim naše su oči ponekad suviše slijepe da bismo mogli dovoljno jasno gledati beskonačno izvan svih stvari svakodnevnog života. I radi toga trebamo religiozni život u užem smislu: molitva, vjera, Misa, riječi Kristove. Tako ćemo se naučiti shvaćati da zemaljski život ima isto značenje kao i vječni. Zemaljske i vječne vrijednosti zahtijevaju istu brigu, trud i predanost. U ovom zemaljskom životu odlučuje se stoga ujedno i naš vječni život.

........

JE LI BOG UTJEHA?
Ako se upitamo, zašto zapravo vjerujemo u Boga, tada će odgovor uzimajući naše srce u obzir možda glasiti: jer je Bog utjeha. Mi se ne moramo radi toga priznanja uopće stidjeti. Poneki put dakako vjerujemo da svijet i život možemo i bez Boga savladati. Ali iskustvo nas uči nešto sasvim drugo. Mi uočavamo na sebi i na bližnjima stvarnu bijedu, očajanje. Možda se svađamo sa svojom sudbinom i sve nam je mračno, bez trunka nade, bezizlazno. U takovim trenucima doživljavamo, osjećamo potrebu da nam bezuvjetno nedostaje oslonac uz koji se možemo priljubiti. Mi ljudi nismo dovoljno veliki da bismo mogli sve sami savladati. Mi trebamo nekoga kome možemo zavapiti, prema kome možemo ispružiti ruke u nevolji, trebamo pomoćnika - Boga.
55
==

Kako smo pak često mi ljudi osamljeni medu tisućama koje prolaze pored nas. Rado bismo imali nekoga, kome bismo mogli pokloniti svoju ljubav. Ali nikoga nema koji bi nas prihvatio, koji bi nas ozbiljno shvatio, nikoga koji bi se o nama starao, koji bi nam poklonio skrovitost, koji bi nam ponudio svoje utočište. Tada je Bog jedini prijatelj u našoj samoći, jedini kojemu možemo reći: »Sada nema nikog drugog osim tebe.«
Ili što treba da učinimo kada smo prepušteni nepravdi, a na daleko i široko nema nikoga, koji bi nam pomogao da postignemo pravdu? U svim tim prilikama osjećamo sve više tijekom svog života: »Trebam te, moj Bože, trebam tebe, tvoju utjehu.«
Religiozni čovjek je također u svojoj pažnji još uronjen u svoga Boga. On zna da je trpljenje pokora puna smisla, koju on voljno prihvaća; ili iskušenje puno smisla, u kojemu mora očeličiti svoju snagu; ili očišćenje puno smisla, koje ga vodi ka svjetlu mudrosti. U svakom slučaju trpljenje ima za religioznog čovjeka uvijek zadaću punu smisla. Ali kako će čovjek bez Boga prevladati duboku patnju, a da se ne slomi? Mi ljudi ćemo uvijek trpjeti, jer ćemo biti duševno osamljeni, izdani, izbačeni, prezreni... K tome još dolaze bičevi čovječanstva. Oni se danas zovu: rak, srčana oboljenja, atomski rat, bijeda izbjeglištva, menaderska bolest i neuroza. Sutra će biti druge. Kako ćemo savladati sva ta trpljenja bez Boga?
Gdje je izgubljena veza s Bogom, tu se čovjek razbolijeva u srži. Čovjek ostaje bez korijena, bez domovine, u nutrini prazan.
56
==

Pustoš i praznina potresaju čovjeka, dok ga ne savlada strah, tako piše liječnik dr. Hans Citron. O tom strahu čovjeka, koji više nije uronjen u Boga, govori i moderna filozofija. Ona označuje strah kao temeljni osjećaj suvremenog čovjeka. Je li današnji duševno bolesni, neurotični čovjek, produkt one ne-uronjenosti u Boga, straha i gubitka domovine? Sigurnost, pouzdanje i duševni mir rađaju se iz uronjenosti u Boga. U svakom slučaju potvrđuje se činjenica, da svi stvarno religiozni ljudi samo kod Boga mogu naći onaj duboki mir duše, onu domovinu, i radost koju svijet ne može dati.
Ali Boga ne treba samo svaki pojedinac. / svijet kao cjelina također ga treba. Albert Einstein, osnivač teorije relativnosti, kaže: »Uvjeren sam u to da bi se bez religije čovječanstvo još i danas nalazilo u barbarskom stanju. Sav zajednički život zbiva se pod nezamislivo primitivnim okolnostima, sigurnost za svojinu i život jedva da bi postojali, a rat svih protiv svih, koji je stalna ljudska potreba, to je moje osvjedočenje, izrodio bi se u nešto još mnogo strasnije, nego stoje danas slučaj.« - Pomoću prisile, koncentracionih logora [policijskim pritiskom ne može se trajno održati niti jedna zdrava, slobodna zajednica. Kada popusti vanjski pritisak, tada se ljudi, koji ne posjeduju duboku nutarnju smirenost, izopačuju i pretvaraju u hordu neobuzdanih egoista, koji se međusobno bore. Ljudska zajednica može samo tada opstojati u slobodi, ako je unutarnja religiozna veza pojedinca s Bogom dovoljno čvrsta.
57
==

Bog mora još u mnogo većoj mjeri biti naša utjeha. Ne samo u očajnim situacijama, nego naša svakidašnja utjeha. Prijatelj, kojemu se svakodnevno obraćamo. Tada ćemo moći još mnogo dublje vjerovati u Boga, ako od njega svaki dan primamo utjehu.

........

POSTOJI LI GRIJEH?
Mnogi ljudi doživljavaju svoj grijeh vrlo intenzivno. Poslije teškog prekršaja čini nam se da se između nas i Boga nalazi zid, koji nas razdvaja, odvajanje od Boga. U tom stanju odvraćanja od Boga osjećamo, slutimo: sada sam proigrao ono stoje najhitnije u mom životu. U nama je tada neki tajanstveni strah kao kada pred sobom ugledamo otvorenu provaliju.
Poneki ljudi imaju dojam: nemam nikakvih grijeha. Hvala Bogu, ako nam naše srce ne može predbaciti teške prigovore. Bit će to jamačno tako da upravo imamo samo one svakodnevne grijehe koje svi mi činimo. Ali nije došlo do odlučujućeg prekida s Bogom, do punog, teškog, svjesnog grijeha, s bitnim »ne« Bogu. - Svakako može postojati i drugi uzrok, ako netko kaže: »nemam nikakvog grijeha«. Dobro razvijena savjest priklanja nas uvijek prema boljem i stoga nam stavlja mnoge prigovore, jer toj težnji za boljim nismo u potpunosti udovoljili.
58
==

Ako si neki čovjek uobrazi da nema grijeha, tada njegova savjest ne funkcionira ispravno. Ona je lukava, nerazvijena, nedovoljno ispravna, ili potisnuta. Sada moramo taj prijavni ured Božji bolje izraditi, da bude osjetljiviji. Moramo više slušati tu savjest i prema tome živjeti, tada će ona ojačati i glasnije govoriti činjenice. Neki tvrde: »Grijeh uopće ne postoji.« Oni govore: »Nagoni upravljaju čovjekom.«
Naše ljudske djelatnosti određene su ustrojstvom karaktera. Naše naslijede upravlja našim vladanjem: biokemijski procesi, hormoni, vitamini utječu na predominantan, prevladavajući način na naše mišljenje. K tome još dodajemo sugestiju mnoštva, moderni kolektiv sa svojom ideološkom indoktrinacijom, zatim neuroze i duševna oboljenja, sredinu u kojoj radimo i svoj odgoj. Sve to čini od nas čovjeka, koji jednostavno i ne može drukčije djelovati! Prema mišljenju tih ljudi naše djelovanje, naše radnje nisu više slobodne kako u dobru tako i u zlu. - Poneki ljudi se još k tome žale da ih njihove strasti u tolikoj mjeri sputavaju, da tada zapravo i prestaje razborito mišljenje. - Zar u čovjeku ne postoje nikakvi grijesi, nego samo nagoni?
Naši nagoni mogu nas zaista zarobiti. Mi smo tada robovi našeg raspoloženja, vremenskih prilika, hormona, robovi našeg kukavičluka, mode i naše okoline. Jedan suvremeni psihijatar je rekao: 90% naših radnja je neslobodno! - Ali na kraju mi sami odlučujemo o tome tko smo mi!
59
==

Mi postavljamo, donosimo odluke o granicama upravo u najodlučnijim trenucima svoga života! Mi odlučujemo o tome hoćemo li jednostavno pasti u ponor ili ćemo pokušati put usmjeriti u visinu, hoćemo li se prepustiti struji, da sve ide i teče kako hoće, ili ćemo započeti ozbiljnu borbu za ono što je bolje. Mi vrlo dobro znamo da imamo slobodu da donesemo odluku i kažemo: »prepustit ćemo se toku struje«, ili »želim da se borim i potrudim«. U svojoj najdubljoj nutrini mi smo duboko uvjereni da postoji sloboda odluke i odgovornost, da na kraju krajeva mi donosimo odluku. Mi znamo da postoji ustrajnost u dobru, uskraćivanje nedopuštenog grijeha. Ali poneki uzdišu: »Jednostavno ne nogu izvršavati 10 zapovijedi Božjih.« Kod tih je ljudi možda nagonska snaga toliko jaka da im »konji uvijek pobjegnu«, čak i ako takvi ljudi pošteno pokušavaju savladati svoju srdžbu, putenost, kukavičluk, ali pri tome uvijek ispuštaju uzde iz ruku. Ovdje je jedno važno: pred Bogom odlučuje isključivo naša volja, naše nastojanje, naša poštena nakana. Gdjegod se nalazili, u močvari ili na planinskim vrhuncima: uvijek možemo svoje oči podići i stremiti prema gore. Samo to odlučuje o vrijednosti našega života.
U našem će životu biti grijeha. Ako međutim vjerno pokušamo put usmjeriti prema gore, uvijek ćemo biti na putu prema Bogu.
60
==
........

POVRATAK BOGU
Bilo kada u tvom životu, možda prije dužeg vremena, nastupio je prekid s Bogom. Otada postoji ponor između tebe i Boga. Ti si se možda na to privikao, pomirio se s tim stanjem. Ali negdje u dubini tvoga srca javlja se bolna čežnja da Boga ponovo otkriješ. Možda u tebi postoji tiha spremnost da se vratiš Bogu. Što te zapravo priječi da nađeš put povratka ka Bogu? Postoje neke teškoće. O njima ćemo sada zajedno porazgovarati.
Možda imaš poteškoće u vjeri? Možda nikada nisi čuo razborito obrazloženje, dokaz o Božjoj opstojnosti. A s druge strane osjećao si otpor, jer nije bilo solidnog temelja za vjeru u Boga. Svakako svoju vjeru nisi htio zasnovati na samim osjećajima i slutnjama. Možda je također bila po srijedi i velika zauzetost u radu, tako da jednostavno više nisi imao vremena i mira da bi razmišljao o Bogu. Na taj ti je način Bog postao stran. - Zar da ostane taj rascjep između tebe i Boga? Odlučujuće u našem životu ipak je još vječno. Zar da ne možemo osigurati više vremena za ono što ostaje vječno?
Možda imaš i druge poteškoće: sa svojim nagonima nećeš nikada izaći na kraj. Radi toga smatraš da je u redu s jedne strane da se moliš Bogu a s druge strane upadaš u grijeh. Teško ti je. Ali gospodin Bog zna za tvoje prave nevolje. Budi uvjeren da i drugi imaju takve poteškoće.
61
==

Kada te obuzme slabost, tada se mimo obrati Bogu i reci mu: »Gospodine, Bože, želim opet početi iz početka.«
Sasvim je nešto drugo, ako netko potpuno jasno kaže: ne želim napustiti ponešto što me odvaja od Boga.
Još sam previše mlad i želio bih još da uživam u svom životu! - Ti si u delikatnom položaju. Zatvaraš oči i igraš se slijepog miša s Bogom. Koliko ti vremena još treba da se obratiš? Poneki put ide to brzo: saobraćajni udes, srčani infarkt, smrt na ulici, atomski rat... Možda misliš: »Ja ću se još prije svoje smrti brzo obratiti.« Ali što onda, ako ti Gospodin Bog taj dobri čas, u kojem je tvoje srce prijemljivo za Boga, uskrati, više ne pokloni? Ako i tada ostaneš jednostavno tvrdokoran i ravnodušan sve do svoje smrti? I za dobru volju moramo moliti. Zar nećeš pokušati?
Ili te je jednostavno lov za uspjehom potpuno obuzeo? Je li prekid s Bogom nastupio radi toga što više nemaš slobodnih misli za Boga? - To je teška krivica ako ti je novac vrjedniji od Boga. Možeš li ga ponijeti sa sobom? Ti znaš, doći će vrijeme, kada će ti Bog biti važniji nego sav novac.
Ili naprotiv suviše voliš udobnost, te nemaš vremena za molitvu, za službu Božju, za misli o Bogu? - Time je rascjep između tebe i Boga postao prevelik. Zar ne bi makar navečer mogao ukrasti nekoliko minuta pune tišine da zahvalno pogledaš prema gore i zahvališ za sva dobra koja si toga dana primio?
62
==

Ili si možda jednostavno bio kukavica da priznaš Bogu: plašio si se da će te ismijavati radi toga što si religiozan, ili misliš da ćeš pretrpjeti štetu ako vjeruješ u Boga. I kukavičluk je krivica. Odvojio te je od Boga. Uostalom, tko te priječi da prije svega u svojoj nutrini jednom razgovaraš s Bogom.
Ili si možda jednostavno bio nepromišljen? Cijela tvoja okolina je bezbožna, sredina u kojoj radiš i tvoji prijatelji ne mare za Boga. Ti si se jednostavno bez razmišljanja s njima stopio. - Nepromišljenost u tom slučaju znači: ne mariš za istinu. No sada si postao zreliji. Ako tvoje misli sada poniru u dubinu, hoćeš li danas drugačije misliti nego tada? Zar isto tako ne vjeruješ da upravo o najvažnijim pitanjima života moramo imati vlastito mišljenje i živjeti prema vlastitom uvjerenju? Vjeruješ li u to da nam je Boga potreban? Naročito onda kada počinje vječno.
......................
(nastavlja se)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 18:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
TUĐOM KRIVICOM LJUDI GUBE VJERU
Samo rijetko su filozofske spekulacije pravi uzroci nevjere. Većinom se vjera u Boga slama čovjekovom krivicom, no često i tuđom krivicom.
63
==

Trećina čovječanstva na zemlji živi danas pod vlašću materijalizma. Mnogi više ne vjeruju u Boga. Komunizam je nastao u srcu Njemačke u prošlom stoljeću. Stisnuta pesnica je njegov simbol. Porobljeni radnici Njemačke stiskali su tada pesnice protiv izrabljivača. Bolesni, bespomoćni, bez sredstava, napušteni, bez pravne zaštite, djeca su tražila kruh. Tada se rodila mržnja proletera protiv njihovih gospodara, koji su se nazivali kršćanima. Iz te mržnje protiv kršćanskih krvopija rađa se i mržnja protiv Boga, protiv religije, protiv kršćana. Krivicom kršćana nastao je komunizam. Tko će jednom radi toga odgovarati pred Bogom?
Možda smo mi kršćani današnjice na isti način krivi radi nevjere izgladnjelih naroda! U Europi i Americi, u kršćanskim zemljama svijeta, stanuju najbogatiji stanovnici zemlje. Mi trošimo danas iznose u milijardama za alkohol i nikotin. A pokraj nas umire od gladi godišnje 30 milijuna ljudi u svijetu. Ti se narodi danas ne uzdaju u radosnu vijest Evanđelja, jer više nemaju povjerenja u kršćansku bratsku ljubav. Oni ljube Krista, ali mrze kršćane, govorio je Gandhi. Tko će jednom za to biti odgovoran?
Afro-azijski studenti dolaze na univerzitete Europe kao religiozni ljudi, a napuštaju Europu najvećim dijelom kao ateisti, kao ljudi bez Boga. Oni su kod nas doduše naročito upoznali tehniku i stres, ali ne i ljude, kojima je Bog središte života. I radi toga ne vjeruju više u Boga. Oni će kao rukovodioci svojih mladih naroda izgrađivati nove države, ali bez Boga.
64
==

Kako ćemo mi Europljani radi toga jednom odgovarati!
Ljudi uvijek trebaju uzore! Oni moraju upoznati jedno žarko srce, vidjeti oduševljenog čovjeka i tek tada će moći povjerovati u veličinu Boga koji je iznad svega. Ali kako će se ledena srca ugrijati, kada nigdje ne susreću žar božanske ljubavi u ljudima?
Iz školske klupe mladi ljudi polaze u pogone, obrte, poduzeća. Poslije nekoliko mjeseci stariji kolege ih dobro obrade. Sada je seks tema broj jedan, a Bog je zrak i poruga. Nas kršćane jednom će zapasti teška odgovornost. Na sudnjem danu morat ćemo spoznati da našom krivicom nevjernici nisu mogli pronaći put ka Bogu! Upadljivi grijesi ljudi vjernika odbijaju nevjernike. Odvratnost prema kršćanima pretvara se u odvratnost prema Bogu. Oni koji su udaljeni od nas doživljavaju kršćane kao brutalne, bezobzirne, egoistične. Tako postaje religija u njihovim očima nesimpatična i bezvrijedna, jer prividno nema snage da ljude učini boljima. I Crkva u cjelini, jer se sastoji od ljudi grješnika, čini uvijek ponovno pogreške radi kojih se ljudi osjećaju odbačeni od vjere. Božanska snaga koja je u vjeri, mnogima je grijesima toliko zamračena da joj razočarani ljudi okreću leda. Na taj način ljudi često gube vezu s Bogom.
Moramo se plašiti odgovornosti, koju imamo jedni za druge: da našom krivicom drugi ne postanu kolebljivi u svojoj vjeri u Boga, da našom krivicom ne ostanu u tami nevjere, jer u nama nisu našli nikakvo spasonosno svjetlo.
65
==
........

JE LI SUMNJA U BOGA GRIJEH?
Mnogi se bore za vjeru, ali nisu u stanju da je osvoje. Ali te ljude koji se bore, treba unatoč tome visoko cijeniti, jer kod njih postoji glad i žeđ za istinom. Oni su tražitelji Boga i imaju poštenu želju učiniti sve što po svojoj savjesti spoznaju kao ispravno. - Tamne sate u vjeri morali su doživljavati i sveci. Bila je to kušnja i provjera pred Bogom. Na životu svetaca možemo spoznati da sam pobožni osjećaj ne čini našu vjeru vrijednom. Vjera je utoliko dragocjena ukoliko ureduje naš život ispravnim tijekom.
Ponekad otkrivamo u svojoj vjeri probleme koji nas kroz neko vrijeme zbunjuju. Tepoteškoće u vjeri nisu ni u kom slučaju grijeh, nego nas moraju potaknuti na razmišljanje i produbiti našu vjeru. - Kod mnogih, koji sumnjaju u svoju vjeru, nedostaje najelementarnije znanje o Bogu. Nitko im na zadovoljavajući način nije pokazao put ka Bogu i vjeri. Tu je više tuđe krivice nego li vlastite.
Mnogi su međutim sami krivi za svoju sumnju.
Tko gomila krivicu na krivicu i neće da se obrati, taj će konačno napustiti Boga.
66
==

Njegova nevjera je bijeg od Boga. Isto tako ako molitva, kontakt s Bogom, nije više uobičajena, tada će unutrašnje iskustvo zakržljati i na kraju će se pojaviti sumnje u vjeri.
Mnogi su također utoliko krivi u svojim sumnjama što su se za vrijeme života zadovoljavali s minimalnim zahtjevima vjerskog života. I ako je tada nadošlo trpljenje, ili im Bog nije odmah uslišao molbu, ili su vidjeli sablazan u Crkvi, tada se njihova slaba vjera slama već kod najmanjih opterećenja od kojih su se morali braniti.

Protiv vjerskih sumnja moramo nešto učiniti Sumnja je neizmjerna opasnost: ako više ne vidimo jasno cilj životnog puta, kako ćemo onda prispjeti na cilj? Ako su temelji svog života truli, kako ćemo onda na njima izgraditi zgradu našeg života? - Ako je naša vjera puna šupljina, praznina, tada bismo morali početi razmišljati: prosuđivati, slušati, čitati i prikupljati znanje i sigurnost. Prije svega morali bismo u prvom redu raščistiti sa svojom savješću, jednom temeljito načiniti red! I tada pokušati živjeti prema svojoj savjesti. Tada će nam Bog govoriti sve glasnije i prijateljskije, dok njegov glas jasno ne razumijemo i zahvalno u njega povjerujemo. - Također moramo i moliti za vjeru. Iskustvo je milijua molitelja da nas Bog čuje i da nam govori u molitvi.
Mnogi imaju potajne sumnje i nesigurnosti u svojoj vjeri u Boga. Oni su doduše religiozni, ali samo polovično sigurno, jer se nikada ne može posve izvjesno znati postoji li iza smrti još nešto.
67
==

Ta sumnja, taj nedostatak čvrste vjere, razjeda temelje religioznog života kao rak-rana. Jer je sve potkopano i razjedeno, mora religiozno ostati samo vanjština, nakit, nešto nakalemljeno, ali vjera ovdje ne može biti kičma cijelog života.
Je li moguće u današnje doba imati još tako snažnu, duboku vjeru, kao što su je imali stari? Tempo, indoktrinacije, jedva još daju dovoljno vremena za kontakt s Bogom. Ovdje si mora moderni vjernik željeznom rukom stvoriti rang listu vrijednosti: u dnevni program na prvo mjesto mora doći Bog i molitva, a tek potom sve ostalo. Moramo naći vremena za novine, čišćenje zuba i čistoću. -As druge strane mami moderni potrošački raj tako da pokraj njega prijeti opasnost da neće preostati interesa za Boga. Ovdje mora današnji vjernik naučiti veliko samosvladavanje pri kupovinama i uživanjima u modernim potrošačkim dobrima. Bog mora i nadalje ostati središte našega života! Također i znanje i temelji vjere moraju kod modernog molitelja biti bitno solidniji nego u srednjem vijeku, jer mi danas moramo dati odgovor na mnoga pitanja, koja su u srednjem vijeku bila još nepoznata.
68
==
........

MORAM LI MOLITI?
»Vjerovati« znači susresti Boga i imati povjerenja u beskonačno, koje smo susreli, znači: »pobožnost« i pouzdanje. Vjera može nastati samo iz susreta s Bogom. Bez sumnje Boga možemo »susresti« i izvan molitve: u prirodi, umjetnosti, književnosti, u dragocjenim ljudima. Boga možemo »susresti« i onda kada se pokoravamo njegovim zahtjevima, koje nam savjest nalaže.
Unatoč tome ostaje kruto iskustvo da naše uši u vrtlogu svakodnevnog života ostaju i suviše glupe za Boga. Svjetske reklame suviše nas zasljepljuju, da bismo Boga mogli vidjeti duhovnim očima. Tako prolazimo mimo Boga i ne susrećemo ga. Stoga nam je potrebno neko vrijeme u kojem ćemo se svjesno odlučiti za Boga, da bismo čuli njegove želje, zahvalili mu za pomoć, molili u svojoj bijedi, izmolili oproštenje: vrijeme molitve.
Tko ne moli, rijetko će kada susresti Boga i stoga će zaista jedva moći vjerovati u njega. Stalan susret s Bogom u molitvi uzrok je stvarne vjere. Dokazi samo podupiru razum. Ali živa spoznaja Boga odražava se u molitvi. U molitvi doživljavamo Boga kao sadašnjost koja stvarno postoji. Tko ne moli, tko ne skuplja nikakva unutarnja iskustva, uvijek će napola sumnjati. Tko želi biti učvršćen u vjeri, taj mora sve više i više moliti. Taj susret s Bogom postat će tijekom vremena srdačniji: prijateljstvo kao među ljudima.
69
==

Iskustvo milijuna molitelja kaže nam da Boga možemo stvarno sresti i s njim razgovarati. Ako razmjena misli s Bogom prestane, prijateljstvo s njim će ohladnjeti, Bog nam postaje stran, veza se raskida.
Ali ti pitaš: što treba moliti? I najkraća molitva može donijeti pomoć, postati otvoren put ka Bogu. Tko neku od najpoznatijih molitava izgovara polagano i s razmišljanjem, spoznat će da je to susret s Bogom.
- Drugi žele slobodno razgovarati sa svojim Ocem, i to je vrlo dobra molitva, jer Bogu kazujemo naše brige, slabosti, patnje i molbe.
- Tko se ne može susresti s Bogom, za njega će svaki trud koji čini, da bi sreo Boga, biti molitva: religiozna knjiga, razmatranje o Bogu, razgovor o Bogu, tihi, misaoni časovi razmišljanja o smislu i cilju života... Sve je to molitva za onoga koji traži Boga.
Mnogi kažu da nemaju vremena za molitvu. Žurba, izazovi, obitelj. No tu će pokazati kolika je vrijednost Bog za nas. Ako dakle vjerujemo u to da je on sudbonosni, odlučujući cilj našega života, tada ćemo uvijek naći vremena za molitvu. Poneki iz sasvim drugih razloga ne mole: doklegod čovjek ustraje u svom grijehu, stvarno nije u stanju istinski, iskreno moliti. To znači da se moramo obratiti i moliti Boga da nas ponovno primi u svoje stado. Zid razdvajanja između nas i Boga mora se srušiti.
70
==

Brzo moramo dovesti u red ono što nas od njega odvaja, inače će se rana zagnojiti i postati zloćudna.
Neki kažu: »Ne mogu moliti«. A moliti je tako jednostavno. Moliti znači: zazivati u pomoć. Nije li po sebi razumljivo da tom Ocu koji je iznad nas kažemo: »Pomozi mi!?« Bogu nije potrebna naša molitva. Naše molitve su znak povjerenja u njegovu dobrotu. I on će nam tada udijeliti sve što je za naše dobro. Ako ga molimo za neku sitnicu, on će uvijek odabrati ono što je za nas bolje.
U molitvi je kao i u braku. Ako drugome izlazimo u susret samo onda kada nas to veseli, a ne onda kada je to potrebno, tada to i nije pravo prijateljstvo. Stvarna naklonost prema drugome pokazuje se u stalnoj vrijednosti, a ne samo u usplamtjeloj strasti trenutka. Naša stvarna naklonost prema Bogu izražava se trajnom vjernošću, u stalnom pokušaju uvijek sretati Boga i u postojanoj molitvi. Tako ćemo sresti Boga već u ovome zemaljskom životu.
Je li potrebno moliti? Molitva je glavna ulica na putu u vječnost.
71
==
........

TREBAMO LI OBJAVU, TREBAMO LI KRISTA?
Vjeruješ li zaista da mi svojim skromnim ljudskim razumom možemo riješiti sva bitna pitanja svog vjerskog života? Kako si na primjer predstavljaš Boga?
Moramo li se Boga plašiti, jer dopušta trpljenje i smrt? Ili je Bog tako bezazlen da ga ne zanimaju ljudske pogreške? - Tko će odgovoriti na ta pitanja pomoću skromnog ljudskog razuma? Od tih pitanja zavisi toliko toga.
Odakle ti nadalje sigurnost da postoji grijeh i sud poslije smrti? Dužnost i savjest? Bog i vječnost? Vjeruješ li doista da ja ili ti s ovo malo mozga možemo sigurno razriješiti ta prastara pitanja? Postoje doduše ozbiljni razlozi u prilog tome da možemo. Ali također postoje i mnogi visoko nadareni i inteligentni ljudi koji misle drukčije nego ti. Ili vjeruješ da si pametniji nego svi čuveni profesori, koji danas negiraju slobodnu volju, a time i svaku odgovornost čovjeka, negiraju postojanje duše u čovjeku, negiraju grijeh, dužnost i savjest? Mnogi negiraju čak i samu Božju opstojnost i posljednji sud poslije smrti.
- Kako ćeš ti kao jednostavan, vrlo zaposlen čovjek, bez temeljite znanstvene izobrazbe, ta tako teška i sudbonosna pitanja razriješiti samo svojim razumom?
72
==

No upravo najvažnije i najradikalnije odluke zavise od tih odgovora, koje moraš dati o tim posljednjim pitanjima.
Kako ćeš medu mnogim nazorima o svijetu, u današnje doba, u toj zbrci različitih mišljenja pronaći upravo ono, što je zaista istinito i ispravno? Nalaziš se usred različitih strujanja današnjice u kojima si odrastao. Sve te stranputice utječu na tebe na neki način preko radio emisija, novina, radničkih sindikata, vojske itd. Ta mišljenja proturječe jedna drugima često u tolikoj mjeri baš u najhitnijim pitanjima života. Kako ćeš sada pronaći put istine i pravde? Nietzsche na promjer proglašava svaki dosadašnji moral kao ropski moral glupih i slabih i zahtijeva bezobzirnu promjenu: »Slabo treba zgaziti«, iskorijeniti, likvidirati, uništiti! Jedni izjavljuju da je religija središte života, drugi naviještaju: Bog je mrtav. Jedni proglašavaju život apsurdnim i besmislenim, a drugi naučavaju veličanstvene ideale. Jedni naučavaju bezobzirnu životnu borbu, i da može opstati samo jači, a drugi traže opraštanje, milosrđe... Ne postoji niti jedan svjetonazor koji sadrži vrijednosti, a koje neki drugi svjetonazor radikalno osporava.
- Vjeruješ li zaista da postoji neki mali čovjek koji sva ova pitanja može konačno razriješiti? Ali kako ćemo živjeti, ako ne znamo što je ispravno? Ako ne znamo istinu, tada se u svakom slučaju možemo zadovoljiti bilo kojim odgovorom: tako će čovjek stvoriti vlastitu sliku o Bogu, vlastitu religiju, vlastitu istinu.
73
==

Tko međutim osjeća stvarnu potrebu za istinom, taj će ubrzo spoznati da on to sam nije u mogućnosti spoznati. On sluti da nam netko mora pokazati taj put, jer se radi o našem životu. Za takvog čovjeka objava Božja nije više stvar luksuza u religioznom životu, nego neophodni kruh, za kojim gladuje. U kome je zahtjev za istinom postao živa stvarnost, taj će čeznuti za Božjom riječi, za njegovom objavom. Njemu neće istine vjere kršćanstva i Biblije biti više teški okovi. Riječi Kristove za njega su putokaz na opasnom terenu, u nepoznatoj zemlji. Takav će čovjek zahvalno prihvatiti svaki takav putokaz, jer zna koliko je opasno na svoju ruku lutati okolo u ponorima života.

........
.
ODAKLE ZNAMO NEŠTO O KRISTU?
Židovski i poganski izvori pružaju nam obilje značajnih podataka o Kristu. Do sada najstariju nama poznatu obavijest zapisao je Josip Flavije (37-97). Rođen u Jeruzalemu ovaj je židovski zapovjednik znao za kršćansku općinu u Jeruzalemu. U svom djelu »Židovske starine« na dva mjesta piše o Kristu. Jedno od njih glasi: »U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. Činio je neobična djela. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi, a kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili.
74
==

Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18, 111,3)«. Čak i najstariji dio talmudske tradicije govori o Isusu: o njegovim uspjesima kod naroda zbog njegovih čudesnih djela (čaranja), o njegovom raspeću na križ uoči blagdana pashe itd. Plinije Mlađi (62-114), namjesnik Bitinije, u Maloj Aziji, pisao je caru Trajanu. U pismu moli cara za upute kako da se drži pred kršćanima, koji su u njegovoj provinciji vrlo brojni: »Oni se skupljaju određenog dana prije sunčevog izlaska i zaklinju se na vjernost Kristu kao Bogu u pjesmi... Nadasve daleko proširilo se to praznovjerje, ne samo po gradovima i selima, nego po cijeloj zemlji.« Tacit (55-120) govori u svojim »Analima« (godišnjacima) pri opisu požara u Rimu (64) o kršćanima:
»Da bi opovrgao glasine (koje su ga optuživale da je zapalio Rim), pronašao je Neron krivce i dao ih je mučiti izabranim mukama, koje su radi svoje strahote bile na zlu glasu, a koje je mnoštvo nazivalo kršćanima. To ime dolazi od Krista, koga je prokurator Poncije Pilat za vladavine Tiberija izručio na kaznu smrti. To odvratno praznovjerje bilo je za trenutak potisnuto, ali je ponovno izbilo, ne samo u Judeji, gdje je to zlo započelo, nego također i u Rimu«.
Svetonije (75-150) piše u svojoj biografiji o caru Klaudiju (41-54): »On je Zidove protjerao iz Rima, koji su na podstrekivanje nekog Krestosa (Chrestos) često izazivali nemire.«
75
==

Kad bismo imali samo te poganske i židovske izvore, znali bismo sigurno, da je Krist živio u Judeji, da je činio čudesna djela i da je podučavao narod; da je po nalogu Poncija Pilata bio ubijen; da je u Rimu oko 50. godine postojala Isusova zajednica; i da se od Neronovog vremena širila i bila žestoko progonjena. To je malo, ali u isto vrijeme i mnogo.
Najstariji kršćanski izvori, koje imamo o Kristu, jesu poslanice apostola Pavla. On ih je pisao između 51. i 67. godine svojim zajednicama, u kojima je propovijedao. Prva poslanica Solunjanima, poslanica Galaćanima, Korinćanima i Rimljanima, kao osobna pisma svetoga Pavla danas ne osporava praktično niti jedan povjesničar. Također izvornost većine ostalih poslanica uvijek poziva na Kristovo Uskrsnuće i na različite pojave Uskrsnulog i opisuje ponovni dolazak Kristov i posljednji sud živima i mrtvima. Pavao govori i o mnogim pojedinostima: izbor apostola, poslanje apostola, Isusovo siromaštvo, uvođenje presvete Euharistije, o slobodnoj smrti Isusovoj itd.
Najvažniju sliku o Isusu prenose nam četiri Evanđelja. Apostoli Ivan i Matej su kao neposredni svjedoci očevici pisali o životu Isusovom svaki u svom Evanđelju (to znači: blaga, radosna vijest) i napisali su ga za svoju zajednicu.
Marko je po želji rimske zajednice (općine) napisao jedno Evanđelje, jer je bio stalni pratilac Petrov i slušao sve njegove propovijedi. Sastavljači tih Evanđelja i poslanica bili su ljudi koji su bili spremni za svoje svjedočanstvo poći i u smrt.
76
==
........

NOVI JE ZAVJET VEĆIM DIJELOM IZVJEŠTAJ OČEVIDACA
Povijesna znanost dodaje mnoge dokaze za to da su Evanđelja napisana u prvom stoljeću, neka vjerojatno već prije razorenja Jeruzalema 70. godine. Taj dokaz je radi toga toliko važan, jer je na taj način bilo onemogućeno stvaranje legende, pošto su Evanđelja zabilježena još za vrijeme života očevidaca. Najinteresantnija proba na dohvat ruke su fragmenti papirusa, koji su pronađeni u Egiptu. Radi se o dijelovima Ivanovog Evanđelja, koji su napisani oko 125. (papirus 52), odnosno oko 150. (papirus 66). Samo Evanđelje mora prema tome biti bitno starije.

Isto su tako i iskopavanja i nalazi posljednjih decenija pokazala da su u Evanđeljima potpuno vjerno opisane gospodarske, političke, društvene i religiozne prilike za vrijeme života Isusa Krista kao i prava životna sredina: novac za porez, desetina od metvice, raznolikost religioznih uvjerenja kod farizeja, saduceja...
77
==

Sve je to dokaz u prilog tome da su Evanđelja stvarno morala nastati već u prvom stoljeću, jer je taj milieu (sredina) godine 70. židovskim ratom netragom nestao, razoren. Također i iz starokršćanskih pisanih svjedočanstava možemo dokazati da su pojedina Evanđelja već mnogo prije 90. morala postojati: Didahe, vjerska knjiga ranokršćanskog doba citira već 30 mjesta iz Evanđelja i kaže četiri puta izričito: »Tako nalazimo zapisano u Evanđelju Gospodinovom«. -1 papa Klement iz Rima poziva se na svoje pismo Korinćanima (96. poslije Kr.) i navodi neka mjesta iz Evanđelja. Ignacije iz Antiohije (umro 107. poslije Kr.) koristi u svojih sedam pisama posebno često Ivanovo Evanđelje.
Imamo izričite izvještaje o tome da su spisi Novoga Zavjeta napisani od očevidaca ili njihovih učenika. Biskup Papija iz Hijerapola u Maloj Aziji (umro 130. poslije Kr.) piše: »Matej je zapisao na hebrejskom jeziku Gospodinove govore, a svaki ih je prevodio kako je najbolje mogao.« Od Papije također znamo da je Marko bio tumač i pratilac Petrov i da je riječ i djela Gospodinova točno zapisao. - Također Muratorijski fragment (oko 150. poslije Kr.) svjedoči da su Luka, odnosno apostol Ivan, sastavljači Evanđelja. -Mučenik Justin (umro 165.) svjedoči o sva četiri Evanđelja. - Biskup Irenej iz Liona (umro 202.) sabire konačno te izvještaje. On također svjedoči da je Luka bio pratilac Pavlov i da je napisao Evanđelje, koje je Pavao naviještao. Sastavljači (pisci) novozavjetnih spisa često puta svjedoče da su sami očevici onoga o čemu su izvještavali.
78
==

Tako na primjer piše apostol Ivan u izvještaju o probadanju kopljem »Onaj koji je vidio, svjedoči i njegovo je svjedočenje istinito« (Iv 19,35). I u početku svog Evanđelja govori Ivan: »I riječ je tijelom postala i nastanila se medu nama. I mi smo promatrali slavu njegovu...« (Iv 1,14) Također i u Otkrivenju koje se pripisuje apostolu Ivanu i u prvoj Ivanovoj poslanici, priznaje sebe kao pisca očevica: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života ... mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i naviješćujemo vam život vječni...« (1 Iv 1,1).
Isto se tako Petar poziva u svojoj drugoj poslanici na to: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva« (2. Pet 1,16). I Luka piše više puta kao svjedok očevidac u Djelima Apostolskim i to na mjestima u kojima govori u »obliku - mi«.

Novi Zavjet je najviše prepisivana knjiga i najbolje prepisana knjiga svijeta! Sačuvano nam je 3800 rukopisa. Oni se međusobno toliko točno slažu, da je samo tisući dio (!) teksta varijantan, pa i ta mjesta su dogmatski bez značaja. - Sa religioznom savjesnošću kršćani su nam prenijeli izvještaje o ONOME, za što su polazili u smrt.
79
==
........

NALAZI U QUMRANU
Posljednjih godina otkrića u Kumranu izazvala su izvanrednu pažnju. Ti podaci najnovijih istraživanja pokazuju na čudesan način pouzdanost Biblije. Obilje detalja, koji su izneseni u Evanđeljima i knjigama Staroga Zavjeta, tim je nalazom dokazano.
1947. godine pronađene su u pećinama na sjevernoj obali Mrtvog mora stotine dragocjenih svitaka (spisa). Po svoj prilici je samostanska zajednica Židova Esena za vrijeme židovskog rata (66-70) pohranila tamo u suhim pećinama svete tekstove. Starost tih pronađenih svitaka s tekstom Staroga Zavjeta procjenjujemo na više od 2000 godina: 100-200 godina prije Kristova rođenja. Gotovo sve knjige Staroga Zavjeta nalaze se u tom prijepisu. Potpuna procjena tražit će do cjelovitog prikaza oko 50 godina. Izvještaji Evanđelja o Ivanu Krstitelju mogu se pomoću tog nalaza provjeriti. Oni izvještaji naime da je Ivan Krstitelj kao dječak živio u »pustinji« (Lk 3,2). Danas znamo da je kraj u kojemu su živjeli pustinjaci iz Kumrana nazivan kraj u »pustinji«. Ivan Krstitelj je možda proveo svoje djetinjstvo u samostanu (konventu) redovnika iz Kumrana.
Čak i ishrana Ivana Krstitelja »skakavcima i divljim medom« danas zvuči vjerodostojnije. (Mt 3,4) Rukopis iz Damaska potvrđuje nam naime da su prženi skakavci i divlji med činjenično sačinjavali uobičajeno posno jelo ljudi iz Kumrana.
80
==

Također je sada razumljiv susret Ivana Krstitelja s kraljem Herodom Antipom (od 4 prije do 36 poslije Kr.): Macharus (Maheront), palača kralja Heroda nalazila se točno nasuprot Kumranu.
Nalaz iz Kumrana baca također novo svjetlo na Ivanovo Evanđelje. Jezično blago Ivanovih spisa je u zapanjujućem suglasju s onim iz Kumrana: npr. misao vodilja o borbi između svjetla i tmine i mnogi pojedinačni izrazi kao »Sinovi svjetla« (Iv 12,36), svjetlo života, hodanje u tmini (Iv 8,12), činiti pravdu (Iv 3,21), Gospodar svijeta (Iv 14,30), izvršiti Božja djela (Iv 6,28) i dr.

Čini nam se kao novi dokaz, da je Ivanovo Evanđelje stvarno napisao Ivan Evanđelist. Jer on je bio učenik Ivana Krstitelja, koji je po svoj prilici odrastao u Kumranu. - Kumran je bio 70. poslije Kr. razoren. Prema tome Ivanovo Evanđelja nije moglo znatno kasnije nastati.
Na temelju nalaza danas znamo i to da su mnoge stvari, koje je Krist kod apostola pretpostavljao kao poznate, u to vrijeme činjenično već bile poznate. Na pr. krštenje vodom kao simbol očišćenja, neka vrsta ispovijedi kao javno umirenje savjesti pred najstarijim članom zajednice, izlijevanje Duha Svetoga, dolazak Mesije, navještaj kraja svijeta i posljednji sud, upravljanje zajednicom s 12»biskupa«, liturgijske svečanosti, posve slične onima iz kasnije Crkve prvih vremena, vigilijske svečanosti, slavljenje kvatembarskih svečanosti prije početka Nove Godine...
81
==

Saznanja iz Kumrana pokazuju nam stoga da mnogi izvanjski simboli, obredi, običaji i učenja nisu uvedeni tek u praksi religiozne zajednice iz Kumrana. Stoga je Krist mogao s nekoliko riječi ukratko simbolima naznačiti njihovo krajnje ispunjenje. Apostoli su znali na što je Isus mislio: »Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20,23) »Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.« (Mk 16,16)

........

JE LI KRIST BOG?
Nitko na cijelom svijetu nije o samom sebi tako govorio kao Krist. Muhamed je sebe smatrao grješnim čovjekom podložnim zabludama. On je zaista dva puta pogriješio u svom pozivu. Buda nije govorio o Bogu i odbacivao je svako obožavanje svoje osobnosti. Sasvim drugačije je kod Krista. On od početka za sebe kaže da je vječni sudac živima i mrtvima. Daje Gospodar svijeta, da je jedini Sin Božji, da je od vijeka već bio kod Oca i jedno s Ocem. Nitko u svijetu nije uskrsnuo od mrtvih osim Krista. Nitko danas ne čini čudesa koja čini Krist u svojoj Crkvi.
82
==

Na mnogim mjestima Svetog Pisma Krist sebe proglašava vječnim Sucem svih ljudi: »Kada Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela... Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih...« (Mt 25,31)... »Dođite blagoslovljeni Oca mog i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od početka svijeta!... Idite od mene, prokleti, u oganj vječni...« (Mt 25,34-41) Za tu izjavu, da je Sudac svijeta, polazi Krist u smrt. Jer kada je pred velikim vijećem upitan, a radilo se o životu i smrti, on je potvrdio da je Sin Božji. On saopćava velikom vijeću da će ga na posljednjem sudu svijeta ponovno ugledati u svom njegovom sjaju, kada će on kao »Sin Čovječji« na oblacima nebeskim doći (Mt 24,30), i to reći kao Sudac svijeta, kako je već u Starom Zavjetu bio slikovito prikazan (Dan 7,13).
Krist je od početka znao o svom pozivu kao Gospodar svijeta: »Dana mije sva vlast, nebeska i zemaljska.« (Mt 28,18) Prikazuje se uzvišenijim od svih proroka koji su prije njega došli, kao Gospodar nad svim anđelima, kao Gospodar nad svim zakonima prirode i Biblija ga konačno naziva: »Kralj kraljeva, Gospodar gospodara.« (1 Tim 6,15), Kyrios.
On se smatra Gospodarem neba i kraljevstva vječnog blaženstva. Stoga se usuđuje napustiti onaj Stari Savez koji je sam Bog (!) na Sinaju sklopio sa svojim izabranim narodom. I on sklapa Novi Savez s ljudima na posljednjoj večeri. Samo svjestan da djeluje kao Bog, mogao se Krist na tako nešto usuditi.
83
==

Krist zna da je on Gospodar i onih zapovijedi koje je Bog dao na Sinaju, i radi toga se usuđuje da te zapovijedi dopuni i usavrši. Radi toga kaže Krist u propovijedi na gori i iznova: »Rečeno vam je... A ja vam kažem...» (Mt 5,21.).
Tko može opraštati grijehe osim Boga? Tko može ljudima pokloniti vječni život osim samog Boga? Krist zna da ima moć opraštanja grijeha i pokloniti vječni život: »Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve ljude na oproštenje grijeha« (Mt 26,28). »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni« (Iv 6,54). Krist od početka zna da je sin vječnoga Oca. Svoju vječnost izražava u slikama, kada kaže da je »Sišao s neba« (Iv 6,38). »Izašao sam od Oca i došao na svijet; Sada ostavljam svijet i idem k Ocu« (Iv 16,28). »Zaista, zaista, kažem vam. prije nego je Abraham bio, Ja jesam« (Iv 8,58). »A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe, prije nego postade svijet« (Iv 17,5). Teolozi to zovu preegzistencija. Krist nije obično stvorenje. On svoje biće nije primio od drugoga, nego ima taj vječni život po sebi On ga nosi u sebi: »Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi« (Iv 5,26). Teolozi to zovu aseitas.

Krist naziva sebe »Sin Božji« na posve jedinstven način. On je »jedinorođeni Sin Božji«, kako kaže Ivan i kako Krist sam za sebe kaže u prispodobi o zlim vinogradarima (Mt 21,33). Krist za sebe traži istu božansku čast kao za samoga Boga: »Jer Otac ne sudi nikome, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla« (Iv 5,23).
84
==

Židovi su vrlo dobro razumjeli da se time Krist izjednačuje s Bogom:«... iako si samo čovjek, što se praviš Bogom« (Iv 10,33).
Samo Bog nam je mogao tako blagonaklono objaviti svoga Sina, da možemo vjerovati: »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« (Mt 16,16).

........

KRIST JE USKRSNUO
Pitaš se: da li u stvarnosti zaista postoji čudo? »I zbog vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovome potpuno zdravlje naočigled vas sviju« (Dj 3,16). Ako se naime po Kristu i njegovoj Crkvi stvarno događaju čudesa, tada je to znak da ovdje Bog djeluje.
Odlučujuće i najsnažnije čudo Kristovo je njegovo uskrsnuće. Vjera prve Crkve prije svega se oslanja na to čudo. Uskrsnuće Kristovo od mrtvih bilo je središnja tema u staroj kršćanskoj zajednici. Propovijedi Petrove i poslanice apostola Pavla, koje su nam sačuvane, uvijek ponovo pozivaju se na uskrsnuće Kristovo. Apostoli su to smatrali kao svoju najhitniju zadaću dokazati svjedočanstvo o Kristovom uskrsnuću.
85
==

Radi toga zahtijeva Petar pri izboru novog apostola Matije: »Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kada je uznesen između nas« (Dj 1,21-22). Za to svjedočanstvo išli su i u smrt.
Uvijek iznova poziva se Petar na uskrsnuće Isusovo kao dokaz da je Krist zaista Mesija i da posjeduje božansku slavu. U propovijedi na Duhove, kod preslušavanja pred velikim vijećem, u pouci za krštenje Kornelija, pri izlječenju uzetoga od rođenja itd. naviješta Petar uvijek ponovo: »I zbog vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovome potpuno zdravlje naočigled vas sviju« (Dj 3,16). Za Krista kaže: »Bog ga je uskrisio od mrtvih. Mi svjedočimo o tome. Isto naviještaju i Pavlove propovijedi u Antiohiji, Solunjanima, u Ateni i Cezariji, i uvijek ponovo o uskrsnuću od mrtvih, kako je zapisano u Djelima Apostolskim. - U njegovoj poslanici Korinćanima, koja je napisana 56. godine, poziva se Pavao štoviše na 500 kršćanske braće kojima se Gospodin odjednom ukazao. I Pavao tada piše da su većina od njih još u životu: »Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli« (1 Kor 15,6).
86
==

Biblija s velikom snagom opisuje stvarnu smrt Isusovu, njegov posljednji uzvik, probadanje srca, koje je uslijedilo da bi se provjerila sigurnost njegove smrti, skidanje s križa, postavljanje u grob, pečaćenje groba i straža na grobu.

Biblija govori o ukupno dvanaest ukazanja uskrsnulog: Magdaleni na uskrsno jutro, ženama na grobu, učenicima na putu u Emaus, Petru na uskrsnu nedjelju, desetorici apostola u dvorani posljednje večere na dan uskrsnuća, jedanaestorici (učenika) apostola s Tomom zajedno osam dana kasnije, ukazanje na Tiberijadskom jezeru, kojom prilikom je Petar postavljen za natpastira Crkve, ukazanje na gori u Galileji, kojom prilikom su apostoli primili misijski nalog od preobraženog Krista, oproštajni govor uskrsnulog u Jeruzalemu i uzašašće na nebo, ukazanje pred 500 braće, nadalje apostolu Jakovu, konačno ukazao se preobraženi Gospodin još i Pavlu na putu u Damask.
Apostoli nisu bili lakovjerni ljudi Uvijek iznova sumnjali su u izvještaje onih, kojima se Gospodin ukazao: »Ovima se te riječi učiniše kao izmišljotina. I nisu im vjerovali« (Lk 24,11). »Ovi odoše i javiše ostalima, ali ni njima nisu vjerovali« (Mk 16,13). I kada je Isus odjednom stao usred učenika, tada su »mislili da vide duha« (Lk 24,37). Isus je morao sa svojim apostolima jesti i piti i dopustiti da ga dotiču, pokazao im je ruke i noge, prije nego što su mogli uzvjerovati. - I unatoč svim tim dokazima Toma je još uvijek sumnjao: »Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih i reče: "Mir vama"!
87
==

Zatim reče Tomi; "Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik"! "Gospodin moj i Bog moj" - izjavi Toma! Isus mu reče: Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli« (Iv 20,26-29). Prije toga Toma zvani blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima, kada je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: »Vidjesmo Gospodina.« Toma im je odvratio: »Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću uzvjerovati.« (Iv 20,24) Eto primjer, koji jasno pokazuje, da apostoli nisu bili nipošto lakovjerni... Mi možemo samo moliti Boga da uvijek sve dublje vjerujemo i zajedno s Tomom vjerno molimo: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,28).

........

POSTOJI LI ČUDO?
Krist dopušta da se i danas još zbivaju čudesa, da bismo lakše povjerovali u ona čudesa koja je on činio prije 2000 godina. U Lourdes-u i Fatimi događaju se i danas još brojna čudesa koja se mogu istovremeno provjeriti u »laboratorijima«. Bog nam daje ta mjesta znanstvene kontrole radi toga, jer današnje vrijeme sve ispituje mnogo rigoroznije, nego li je to bilo u prijašnja vremena.
88
==

Ta su čudesa do sada ispitale desetine tisuća liječnika: Židova, muhamedanaca, evangelika i nevjernika. U dosadašnjih 2000 protokola potvrdili su liječnici da se tu radi o medicinski nerazjašnjivim ozdravljenjima. Budući da čudesa u Lourdes-u postoje od 1858. godine, dakle više od 100 godina, otpada u prosjeku na svaka dva tjedna po jedan takav protokol. Ozdravljenja se priznaju samo onda ako se zbivaju odjednom, potpuno i trajno. Evo nekoliko provjerenih slučajeva koji su se zbili u Lourdes-u:

Louis Bouriette, klesar, doživio je eksploziju mine i izgubio vidnu sposobnost desnog oka. I lijevo oko mu je postajalo sve slabije. Prvih dana nakon pojave Majke Božje zamolio je Bouriette da mu donesu vode s izvora, na koji je Majka Božja pri ukazanju skrenula pažnju. Pri stavljanju na bolesne oči maramice, koja je bila natopljena vodom s izvora, mogao je Bouriette nakon dugog vremena po prvi put ponovno iskreno moliti: izliječenje obaju očiju zbilo se u trenutku.

Drvosječi Pieteru de Rudder uslijed pada stabla bila je potpuno smrskana lijeva noga, tako daje bila neophodna amputacija. Pieter nije prihvatio amputaciju. U visini frakture mogla se vidjeti zagnojena rana kroz koju su virili koštani krajevi. Između smrvljenih kostiju nedostajao je jedan dio dužine 3 cm. Usrdno se molio Majci Božjoj i odjednom se osjetio silno potresen. Opet je mogao ustati. Kleknuo je pred kipom Majke Božje. Rana je zacijelila. Poslije ekshumacije je ustanovljeno da su sve kosti bile na broju i obje su noge bile iste dužine.
89
==

Dr. Alexis Carrel, nosilac Nobelove nagrade i stručnjak u oblasti onkologije i sam je prisustvovao jednom čudesnom ozdravljenju i sve je to lijepo opisao u američkom stručnom časopisu. Neka djevojka je imala tuberkuloznu upalu trbušne opne. Ležala je u agoniji. Djevojka je pred očima Dr Carrela u trenutku izliječena. Dr. Alexis Carrel koji je ranije bio nevjernik u tom je trenutku izliječen od svoje nevjere. Još prije ovog čuda dr. Carrel je izjavio: »Ako ova djevojka bude izliječena, vjerovat ću u čudesa i postat ću redovnik.« Nobelovac dr. Carrel umro je 1944. godine i ostao u dubokoj vjeri.
John Travnor bio je za vrijeme prvog svjetskog rata teško ranjen komadićem granate. Rastrgano mu je desno rame i probijena lubanja. Desna ruka mu je posve atrofirala. Šaku nije mogao pokretati. Kroz ranu na lubanji vidjelo se pulsiranje mozga. Obje noge su mu bile uzete. Uz to je imao dnevne napade epilepsije. Pri tim napadima gubio je svijest i do dvanaest sati. U Lourdes-u je John Travnor poslije devete kupke odjednom stao na noge. Za vrijeme procesije s presvetim sakramentom točno u trenutku blagoslova s presvetim sakramentom bio je odjednom i potpuno izliječen. Otvor na lubanji više se nije primjećivao (!) i ni traga više od epilepsije i uzetosti.
Elisabeth Delot bila je operirana od raka želuca. Radi nove izrasline raka prijetila joj je smrt od gladi. Za vrijeme kupke u vrelu u Lourdes-u trenutno je izliječena 1926. godine. Pri tome su na čudesan način iščezli svi tragovi operacije i ožiljci i želudac je bio potpuno obnovljen i u stanju kao prije bolesti.
90
==

Ovdje očito liječi neka misaona moć, svakako ne nepoznata iz zraka.
I najčudesnije u Lourdes-u: oni koji nisu izliječeni ne vraćaju se s ogorčenjem. Također zbila su se bezbrojna obraćenja na vjeru. -Možda i tebe Bog čudesno liječi? Od nevjere do duboke vjere.

........

JESU LI TO PRAVA ČUDESA?
U činjenicu, da su se događaji u Lourdes-u zaista tako odvijali kao što su opisani, praktično se više ne može sumnjati. Činjenice stoje čvrsto uz pomoć tisuća liječnika kao zaprisegnutih svjedoka, uz pomoć dosijea klinika, bolesničkih kasa i vojnih institucija, uz pomoć rentgenskih snimaka, analiza krvi itd. Ti medicinski stručnjaci nisu samo vjernici, nego i liječnici bezbožnici. Tko takav skup činjenica još odbacuje, morao bi prihvatiti čudo koje je još nevjerojatnije nego li najnevjerojatniji slučajevi ozdravljenja. Da bi se umanjio čudesni karakter zbivanja u Lourdes-u, tvrdi se da su ta izliječenja možda više psihičkog uzroka. Ali podaci današnje dubinske psihologije i psihosomatike pokazuju nam jasno granice tih utjecaja. Plućna tuberkuloza u posljednjem stadiju, otvorena plućna tuberkuloza s kavernama, tuberkuloza
91
==

pluća, crijeva, potrbušnice, rak želuca, rak jezika, rak dojke, skleroza i specifično organska oboljenja ne mogu se liječiti samo psihičkim djelovanjem.
Nekoliko primjera: jednostavno mora biti čudo da se otvorena plućna tuberkuloza unutar nekoliko dana savršeno zakreči ili kada TBC potrbušnice gotovo trenutačno iščezne, kada tuberkulozna upala moždane opne s bakcilima TBC-a u moždanom likvoru bolesnika iz terminalne kome (smrtna borba) odjednom se budi i 14 dana kasnije ima normalnu lumbalnu tekućinu bez bakcila, kada se kod obostrane bijele atrofije zjenice vidna sposobnost trenutačno i za uvijek ponovno postiže, kada otekline raka na izlasku iz želuca s metastazama u jetri odjednom nestaje, za vrijeme dok gastroenteroskopija, koja je izvršena prije nekoliko mjeseci, sada odjednom iščezava, kada Yvonne Aumaitre s urođenom manom obiju skvrčenih nogu odjednom, trenutačno ozdravi, kada tri i po godišnji Guy Levdet 1946. odjednom biva izliječen od potpune idiotije, koja je nastala od upale moždane opne, pri čemu uz to i s uzetošću svih udova kao posljedica upale moždane opne, a sve to trenutačno izliječeno, kada Evasio Ganora 1950. u Lourdes-u odjednom ozdravi od jedne raku slične promjene limfnih puteva (Hodgkinsche Krankheit), koja prema stanju današnje znanosti za 4 ili 5 godina vodi do tragičnog kraja.
Osim toga čvrsto stoji konstatacija da su izliječeni ljudi koji ni u kojem slučaju nisu posjedovali volju za ozdravljenjem.
92
==

U tim slučajevima čini se radi toga isključenim da se može postići ozdravljenje pod utjecajem ljudskog duha: bili su izliječeni ljudi u stanju potpune idiotije, ljudi koji su bili u agoniji Neka ozdravljenja nastupila su u snu, a da pacijent o tome nije ništa znao. Kod mnogih je uslijedilo ozdravljenje, kada su im drugi ljudi za njihovog stanja besvijeti pružali Lourdes-sku vodu. Zbivala su se ozdravljenja i na malodobnoj djeci, ozdravljenja nevjernika, sumnjičavaca i malovjernih. Tko bi mogao tvrditi da je snaga ljudskog duha izazvala ta ozdravljenja?
Broj onih bolesti, koje se stvarno mogu izliječiti pomoću psihičkog utjecaja, već je stoljećima poznat. Već 1750. godine pisao je papa Benedikt XIV ono standardno djelo prema kojemu su se provodili procesi za proglašenje blaženih i svetih. S ozbiljnom jasnoćom izdvajane su one bolesti koje se mogu izliječiti samo pomoću psihičkih snaga. Organski karakter bolesti mora se čvrsto ustanoviti, da bi se neko ozdravljenje od strane Crkve moglo prihvatiti kao »čudo«. Pravila tog djela pape Benedikta XIV i danas se još mogu primijeniti.
Metode znanosti postale su mnogo rigoroznije.
93
==
........

SVJETLO VJERE
Međutim, činjenica postojanju čuda ostaje i dalje na snazi
Vjeru u Krista nije moguće iznuditi dokazima, pa čak ni čudom. Dokazi nisu uzrok naše vjere, nego samo pomoć našem razumu. Moći vjerovati pretpostavlja unutrašnje svjetlo, koje nam samo Bog može podariti.
Biblija na mnogim mjestima govori o tom svjetlu, koje svakog čovjeka prosvjetljuje, koji dolazi na ovaj svijet. Bez tog »prosvjetljenja« nitko ne može doći do vjere u Krista. Saopćenje tog unutrašnjeg svjetla označuje Biblija upravo kao objavu Boga u našem srcu. Kada je na pr. Petar spoznao da u Gospodinu priznaje Sina Božjega, rekao je Krist o toj »objavi«: »Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!« (Mt 16,17) Krist to promatra kao »objavu«, kada Bog čovjeka u nutrini tako prosvjetljuje, da može Krista priznati kao Sina Božjega. Bez toga unutarnjeg svjetla nitko ne može upoznati Boga, kako kaže Krist: »Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti.« (Mt 11,27) Bog govori svakom pojedinom čovjeku osobno od srca srcu. Jer Krist naviješta: »Svi će biti učenici Božji. Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.« (Iv 6,45)
Djelovanja te unutarnje svjetlosti su začuđujuća: Ako se čovjek prikloni tom beskonačnom autoritetu Božjem, osjeća se pozvanim na strahopoštovanje i privrženost.
94
==

To beskonačno postaje čovjeku cilj svega njegovog stremljenja, kada veliko beskonačno blago mami čovjeka na predanje i ljubav. Ako se čovjek predaje Bogu, doživljava duboku radost i blaženstvo, koje struji iz tog predanja u beskonačno. Ali prije svega djeluje ta »unutrašnja objava« isto tako kao i osobni susret sa beskonačnim. Time nastaje i ona naročito, duboko ukorijenjena sigurnost u vjeri, koja se inače nikakvim dokazom ne može postići. Ukoliko je susret s Bogom dublji, intenzivniji i čvršći, utoliko je sigurnije stanje vjere u čovjeku.
Sada nam se čini shvatljivim da je vjera milost. Jer Bog mora najprije progovoriti našoj najdubljoj nutrini, prije nego što možemo uzvjerovati. Vjera je prema tome po svojoj biti nešto nadnaravno, jer za taj susret s beskonačnim sam naš razum nije osposobljen.
Sada je na jasan način vidljivo, zašto je nevjera tako teška krivica, koja vodi u prokletstvo. Zloća nevjere sastoji se upravo u tome što čovjek po vjeri susreće Boga koji se objavljuje u najdubljoj nutrini čovjeka, a čovjek se usuđuje da Bogu okrene leda, Bogu koji mu se objavljuje. Nevjera je odbacivanje Boga. Sada razumijemo kada Krist kaže: »Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca.« (Iv 12,48) »Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.« (Iv 3,36)
Zaista je nevjera samo onda prava krivica, ako je čovjek prije toga uistinu susreo Boga. Tko bez vlastite krivice
95
==

nije do sada stvarno »sreo« Krista, jer je kršćanstvo upoznao u potpuno izvitoperenom, unakaženom obliku, taj, samo je po sebi razumljivo, nije »nevjernik« u smislu krivice kako je Krist mislio.
Kako doći do tog unutarnjeg svjetla? Svaka molitva može biti otvaranje svog srca za to unutarnje svjetlo. Uvijek, kada nas Bog pozove u našoj savjesti, to će se svjetlo Božje uliti u nas, samo ako taj poziv čujemo i slijedimo ga!
Bog nam daje svjetlo. Ako želimo vidjeti, »susrest« ćemo Boga.

........

NJIHOV BOG JE NJIHOV TRBUH
Treba li da se podvrgnemo Kristu? Krist ima takmaca, koji mu je skoro nadmoćan, iako tako primitivno izgleda: mnoštvo zadovoljstava ovoga svijeta. Pretjerivanje u jelu, novac, seks... postaju središnja točka života: zapravo bog, zapravo vjera. O takvim ljudima kaže Pavao: »Njihov je svršetak propast; njihov je Bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti. Oni misle samo na zemaljske stvari.« (Fil 3,19) Kada su novac i vino, seks i ljetnikovac postali idoli, tada su oni ustoličeni na mjesto Boga na oltaru srca.
96
==

Za Krista tada više nema mjesta: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednog mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24) I ta vjera požude života ima svoje dogme: »Želim svoj mir!«... »Glavno je zdravlje«... »Živi se samo jednom«... »Želim imati nešto od života«... itd.
I jer ta materijalistička »vjera« izgleda i suviše primitivna, zbog toga se traže razlozi da bismo se mogli odreći Boga, kršćanstva i Crkve. Tada se izmišljaju prigovori najpovršnije vrste. Objašnjavaju na pr. da su kršćani zajednica opterećena grijesima i radi toga s njima ne žele imati posla.
Ali zar ti ljudi zaista vjeruju u to daje pribavljanje novca, koktel partije i ljetnikovac posljednji smisao njihovog života? Zar ne shvaćaju da su našem životu postavljeni viši ciljevi? Da nas očekuju uzvišeniji zadaci? Mogu li uistinu smatrati da idu ispravnim putem, ako ne prihvaćaju nikakove dužnosti, ne priznaju nikakove zapovijedi, ne poštuju nikakovo dostojanstvo i ne priklanjaju se Bogu? Mogu li ti ljudi zaista živjeti s dobrom savješću u ovoj trci za zadovoljstvima?
Poneki slute da su na pogrešnom putu, jer traže samo zadovoljstva bez obzira na životne vrijednosti i Božje zapovijedi. Ali oni još računaju s tim da će se prije smrti moći na brzinu obratiti. No da li će ti Bog pokloniti tu milost obraćenja, jer ti si ga prije toga desetljećima neozbiljno shvaćao; jer obraćenje je milost, ona ne ovisi samo o našoj slobodnoj volji.
97
==

Teško je odjednom se obratiti kada smo prije toga stalno išli nizbrdicom. Odakle ćeš tada smoći religioznu snagu za obraćenje, kada je u tebi sve religiozno presušilo, odumrlo.
Zar je zaista razborito da riskiramo radikalnu propast našega života? No ljudi se danas više ne plaše pakla. »U paklu je bar ugodno toplo«, tako kažu neki. »Kada su drugi izdržali, tada ću i ja izdržati«, tako misle drugi. Ali zar ti ljudi ne slute bezdan trpljenja i strahote? Slute li što se krije iza riječi »vječni oganj« (Mt 18,8). Možda i mnogi od tih ljudi u svojoj najdubljoj nutrini i nisu zli. Također i oni traže radost. Ali nitko im nije pokazao put do prave radosti, do dubine radosti. Blaženo svjetlo u očima i mirna sigurnost čovjeka koji se skrio u ruci Božjoj, tim ljudima je nepoznata. Trebalo bi da upoznaju nekoga, koji je doživio duboku radost religioznog čovjeka. Tada bi se možda i mogli obratiti i ne bi tražili radost u kaljuži grijeha, nego tamo gdje je Bog svojoj djeci priredio radost; već na ovome svijetu i jednom u punini blaženstva.
Bilo kako bilo, spoznat ćemo jednom da moramo birati: želimo li se zaista podložiti Kristu kako to on od nas traži ili ćemo odabrati svijet za svoga idola. O toj najvećoj odluci našega života zavisit će hoćemo li odabrati put u život ili u smrt.
98
==
........

SLIKA BOŽJA U PROPOVIJEDI NA GORI
Što nam naviješta Krist? Što nam ima ponuditi? Nudi nam onu božansku ljubav od koje nam zastaje dah i koju nam oslikava propovijed na gori. Sam Bog pokazuje nam u toj propovijedi što je ljubav. Toliko nas je ljubio. Ili treba da mislimo da se Bog sam nije držao propovijedi na gori, koju nam je objavio? - Poticajna misao: Bog, jedini, koji nas toliko ljubi, kako to ocrtava u propovijedi na gori. Ljubljeni od Boga, zauvijek imamo domovinu u Bogu, to je Isusova poruka u propovijedi na gori.
Jedna posve nova slika Božja otvara se pred našim očima u propovijedi na gori: Bog, koji ljubi i svoje neprijatelje! Kako smo jadno do sada pretstavljali Boga: kao šefa -inspektora, koji dolazi uvijek provjeravati svoje podanike postupaju li ispravno; kao suca koji je ogrezao u paragrafe, oko za oko, zub za zub, prekršaj za prekršaj, i sve to bilježi i kažnjava.
Ali ovo je veliki proglas Kristov u propovijedi na gori: ne oko za oko, ne zub za zub, to ne dopušta ljubav, a još manje Bog.
Jedna posve nova slika Božja otvara se pred našim očima u propovijedi na gori: Bog, koji ljubi i svoje neprijatelje! Kako smo jadno do sada pretstavljali Boga!
Njegova zapovijed ljubavi glasi: »A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog...« (Mt 5,44)
99
==

Kakva misao: Bog nas ljubi iako smo ga uvrijedili; iako smo mu okrenuli leda i postali njegovi neprijatelji. Znamo da smo zaslužili kaznu. Ali on misli drukčije: »Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?« (Mt 5,46) - Bog te ljubi ako si i njegov »neprijatelj«. Vjeruješ li u to?
Bogpnhvaća i sve one koji protiv njega griješe. Toliko ga ljubi. Boga naime Biblija naziva našim »Ocem« i upo-reduje ga s »majkom«. Majčina ljubav može mnogo oprostiti i mnoga zla podnijeti od svoje djece; ona mnogo prašta i ljubi nas i dalje. U propovijedi na gori rečeno je: »Blago krotkima«... (Mt 5,5)... udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi... (Mt 5,39) »...onome, koji vam nanosi zlo, nemojte pružati otpor«. Ne, Bog ne uzvraća odmah: »Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.« (Mt 26,52) Bog oprašta više nego majka.
Bog zapravo traži i ljubav gresnika. Opisuje samoga sebe kao dobrog pastira, koji ide za izgubljenom ovcom. Osjeća sklonost i prema grešnicima tako da s njima jede i pije: čak i s carinicima. Bog se uistinu drži riječi iz propovijedi na gori: »Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!« (Mt 5,23-24). Sve je to kao u naopakom svijetu: naljutili smo se na Boga i sada mu okrećemo leda; a on nas tada traži da bi grešnika ponovo doveo kući: »Blago mirotvorcima... (Mt 5,9).
100
===

Sedamdeset sedam puta u danu moramo oprostiti bratu, ako on dođe i kaže »oprosti«.
Kako li će tek Bog opraštati? On sam nas poziva, da puni povjerenja molimo: »Oprosti nam naše dugove.« Bog se čak obavezao, da će svaku našu molitvu uslišati (ako je za naše dobro): »Tko te moli, podaj mu.« (Mt 5,42)

Tu jedinstvenu ljubav Božju prema čovjeku opisuje Bog u slici »zaručnika«, npr. u usporedbi o deset djevica, u pjesmi nad pjesmama.
U apostolskim poslanicama Krist je prikazan kao zaručnik svoje Crkve. Na tu nježnu, žarku, burnu i isključivu ljubav zaručnik - Bog nas želi podsjetiti da bismo shvatili koliko nas ljubi.
Bog je ljubav.
On nam je opisao tu ljubav u propovijedi na gori. On je čak obećao i ljubav prema svojim »neprijateljima«. Zar nije potrebno da se odlučim, da vjerujem u njegovu ljubav?
101
===
........

STRAH BOŽJI JE POČETAK MUDROSTI
Instinktivno imamo dojam da je strah pred Bogom ipak dobro utemeljen. Istinu govoreći to i nije pravi strah pred samim Bogom, nego strah od potpune propasti, koju sami sebi pripremamo, ako svetog Boga ne poštujemo. Zapravo je strah pred Bogom kičma poštenog, religioznog nastojanja. Biblija naziva strah Božji »početak mudrosti« (Ps 111,10), a to znači put ka dubljoj spoznaji Boga. Našem modernom kršćanstvu u velikoj mjeri nedostaje taj strah Božji. Nedostatak produbljene spoznaje ljubavi Božje, ali isto toliko nam nedostaje i strah pred Bogom. Stoga je naše današnje kršćanstvo bez snage. Nedostaje kičma. Pojedinca više ne prepoznajemo kao kršćanina. I cijela zajednica je mlaka.
Prva Crkva u starini je to drugačije shvaćala. Ona je drastičan primjer za onu religioznu snagu, koja je nicala iz pravog straha od Boga. Ljudi u prvoj Crkvi računali su s tim da će se uskoro pojaviti Bog kao sudac svijeta. Ta misao ulijevala im je nečuvenu snagu. Tako su se mogli u velikoj mjeri odricati dobara ovoga svijeta i pronalaziti dovoljno vremena za religioznu zajedničku molitvu. Iz očekivanog skorog suda Božjeg izrastali su mučenici, muževi i žene, koji su mogli osvojiti milionsku državu pogana.
Krist često govori o sudu na kraju svijeta da bi probudio taj strah Božji.
102
===


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 18:41 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Misao na sud je pozadina na kojoj je Krist zasnivao svoju poruku obraćenja: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!« (Mk 1,15). Stvarno obraćenje nije moguće ako se riječi Kristove ne shvate duboko ozbiljno i ne prihvati ozbiljnost svjetskog suda (sudnjeg dana), koji prijeti. Tko ne prima stvarno ozbiljno poruku o posljednjem sudu, taj će Isusove zahtjeve iz njegove propovijedi na gori tako dugo prilagodavati sebi i skraćivati, dok ne budu odgovarale svakom raskošniku u njegovom raspusnom životu.
Na brojnim mjestima govori Gospodin o dolasku Sina Čovječjeg da sudi, o danu suda, o obračunu gospodara sa svojim slugama. On govori o klicanju blagoslovljenih od Oca, koji će posjedovati kraljevstvo Božje: »Jer bijah gladan, i dadoše mi jesti« (Mt 25,35). Izgovorio je također one neshvatljive riječi odbačenima: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni stoje pripravljen đavlu i anđelima njegovim« (Mt 25,41).
Tako i proročka knjiga »Otkrivenja« opisuje u snažnim slikama sud srdžbe na kraju vremena: »Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda.« (Oktr 14,7) »Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši gnjeva njegova. Bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Ja-njetom« (Otkr 14,9). »I dim se njihovih muka diže u vjeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć...« (Otkr 14,11). Možemo li riječi o vječnoj vatri shvatiti?
103
===

Možemo li zamisliti što znači: bez kraja? Nikada više? Tu riječi ništa ne pomažu, tu moramo sami doživjeti strah: kada nam koljena otkazuju, kada nas snaga napušta; briga čovjeka pred njegovom propašću zauvijek.
Krist opominje na to, da ne treba njegove riječi olako uzimati i živjeti kao poganski svijet oko nas: »Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca« (Mt 7,21). »Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina« (Mt 7,26).
Da li nas Krist želi samo zaplašiti? Ne zaplašiti, nego dati nam kičmu. Tko tom navještenju o sudu poklanja vjeru, taj ima kičmu za svoj religiozni život.

........

ZAŠTO NAS BOG OSUĐUJE, AKO NAS LJUBI?
Mi zapravo ne vjerujemo u ljubav Božju. Mnogi izrazi u Bibliji plaše nas i odbijaju: tamo je riječ o »sudu srdžbe« Božje, o »odmazdi«, o »jaukanju i škripanju zuba«, o »crvu koji ne umire«, o »vatri koja se ne gasi«.
104
===

Bog će, tako kaže Biblija, svoje neprijatelje »posjeći«, »do smrti uništiti«, »smrskati«. K tome pridolaze visoki zahtjevi Isusa tako da na kraju gubimo nadu, ne možemo vjerovati u to da nas Bog ljubi, da Bog grešnike, svoje »neprijatelje«, zaista ljubi. A što smo mi drugo nego grešnici? Bog je ljubav, kaže Biblija. Njegovo je biće skroz na skroz ljubav, i on ne može ništa drugo nego ljubiti, pet minuta poslije kao i pet minuta prije posljednjeg suda. Ako želimo shvatiti tu ljubav Božju, moramo »Boga koji kažnjava« promatrati drugačije nego li smo to možda do sada navikli: upravo moderni teolozi naglašavaju da Bog uopće ne kažnjava u uobičajenom smislu, grešnik zapravo sam sebe kažnjava. Bog ne baca grješnike u »kaljužu«, nego grešnik sam bježi od Boga. Drukčije rečeno: Ne osuđuje Bog grešnika, nego se grešnik sam odvaja od Boga, ne želi znati o Bogu. Bit grešnika je u tome, što ne želi imati ništa s Bogom. Bog poštuje tu slobodnu odluku čovjeka na začuđujući način. Grešnik će u vječnosti biti odvojen od Boga samo radi toga, jer takav čovjek ni za vrijeme svog života nije želio surađivati s Bogom. Stoga »Božji sud« nije ništa drugo nego na vidljiv način pokazana »vlastita odluka« grešnika.
Također i »kazna« pakla kod ovakvog shvaćanja ne uzima se u uobičajenom smislu, kako bi slaba svjetska vlast morala postupiti da lopova urazumi. Božja »kazna« nije čin osvete. Bog uvijek ostaje ljubav. On poklanja čovjeku toliko koliko može, čak i samoga sebe.
105
===

Ali »kazna« pakla sastoji se upravo u tome što je grešnik odbacio od sebe sve ono što nosi Božji pečat, što je prožeto mirisom Božjim, jer grešnik osjeća odvratnost prema svemu što je Božje i što od Boga zavisi. Kada mu se poslije smrti oči budu otvorile, spoznat će grešnik da nije odbacio samo Boga, nego u isto vrijeme i sve stvari koje su slika Božja. Sve stvorene stvari slične su Bogu, »mirišu« na božansko: toplota, svjetlo, i sloboda, život i snaga, mir i radost, sigurnost i zajednica itd., sve su to slike Boga, odraz njegova bića. I radi toga je grešnik uz Boga izgubio i ove stvari.
Kada se Bog u Novome Zavjetu prikazuje kao srditi sudac, to je samo način izražavanja, koji nam ono božansko želi prikazati upravo ljudskim slikama. I ljudi te božanske »srdžbe« i Božje »kazne«, i to je dobro. Vječna bijeda grješnika u isto je vrijeme i slika i sama stvarnost.
Bog je ljubav. On ne kažnjava besmisleno, nego poklanja ono što može. Ali Bog poštuje i slobodnu odluku čovjeka na upravo potresan način. Tu slobodu naših odluka Bog nam više ne može oduzeti, jer tada više ne bismo bili sposobni da postanemo partneri njegove ljubavi; prijateljstvo poklanjamo kao slobodni ljudi.
Pitao si: zašto nas Bog osuđuje, kažnjava vječnom kaznom, ako nas ljubi? Bog ne osuđuje nikoga. Mi ljudi se odlučujemo za ili protiv zajednice s Bogom.
106
===
........

MORAŠ LJUBITI BOGA
Ono što nam je Krist navijestio u propovijedi na gori, čini se mnogim današnjim ljudima upravo kao bajka iz nekog drugog svijeta: Bog mora biti središte našega života: »Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati« (Mt 6,33).
Naš život mora prožimati glad i žed za beskonačnim: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom« (Mk 12,30).
Krist je mislio o velikoj ljubavi. U slici braka najbolje ćemo razumjeti, kako ćemo doći do te velike ljubavi: ako se dvoje ljube, oni žele biti zajedno. Ali bez molitve, bez susreta s Bogom i suživota s njim, ta ljubav nije moguća. Dvoje koji se ljube, moraju naći vremena jedno za drugo. Oni moraju podijeliti sve brige i o svemu se zajedno dogovarati.
Krist nam preporuča još jedan značajan put, da bismo dospjeli do te velike ljubavi Božje. I taj drugi ćemo najbolje shvatiti na slici braka: ako netko svoju ženu iskreno i nježno ljubi, može li on pokraj nje još jednu ljubiti na isti način? Ljubav se može samo nepodijeljena pokloniti i nepodijeljena posjedovati. Ljubav traži cijelo srce. Svaka ljubav prema drugoj ženi bila bi krađa nježne ljubavi prema svojoj vlastitoj ženi.
107
===

Isto je tako i u ljubavi prema Bogu: moraš ga ljubiti iz sveg srca, jer je on tvoj zaručnik. Moraš osjetiti, kada »svijet« postaje Božji suparnik Ako novac, trgovina, posao, prijateljstvo, trka za uspjehom, sport ili radio i televizija slabe tvoju ljubav prema Bogu, tada je trka za tim stvarima izdaja u vjernosti Bogu, brakolomna ljubav prema »svijetu«. Tada je novac tvoj gospodin Bog i auto tvoj novi idol.
To su onda »bogataši« kojima Krist proriče propast: ljudi, kojima je »svijet« postao njihov Bog. Njihovo je srce ispunjeno novcem, koktel partijama, automobilom, uspjehom... Njima je nemoguće ljubiti Boga upravo stoga što njihovo srce zavisi isključivo o svijetu: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Mt 6,24). »Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce« (Lk 12,34). Opora logika. Ali tko je želi mimoići, taj vara samoga sebe. »Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 19,24).
»Zaista, kažem vam, mučno će bogataš ući u kraljevstvo nebesko.« (Mt 19,23) Cijela ljubav Isusova stoga pripada »siromaštvu«, njegovoj ljubljenoj nevjesti: »Blago siromašnima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko.« Nemojmo to krivo shvatiti: siromaštvo se ne može izraziti u kunama, isto tako niti bogatstvo, kako je Krist učio. Isto tako postoji i prosjački ponos, koji ne posjeduje niti pare, pa ipak je npr. željan priznanja ljudi.
108
===

Doklegod netko u svojoj slijepoj požudi želi samo »posjedovati«, tako dugo ga ubrajamo medu gramzljive »bogataše« u Kristovim očima. - Isto vrijedi i o »bogatstvu«. Mogu se dnevno tisuće upisivati na naš račun, a da radi toga ne moramo biti »bogataši« u očima Kristovim: doklegod nas savjest ispravno vodi i doklegod Bog tako želi, mi smo »upravitelji« tih Božjih dobara i smijemo se u njima radovati.
U kojoj mjeri je to »siromaštvo« zaista dužnost kršćana? Siromaštvo nije zapovijed. Ono je savjet i želja ljubavi. Ljubav se ne može nametnuti zapovijedima. Ljubav želi da se slobodno daruje. Unutrašnja vjernost prema ljubljenom je suviše nježna, a da bismo je mogli narediti. Ako stoga gledaš željno prema »svijetu«, udaljit ćeš se od svog ljubljenog Boga, ali brak s njim se time ne raskida. - Ti sam ćeš odrediti mjeru svoje ljubavi prema Bogu upravo kroz mjeru svog siromaštva: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara...« (Mt 6,24). Ali misli pri tome na slijedeće: Kristovo »siromaštvo« ne odnosi se samo na novac. »Siromaštvo« znači: biti slobodan za potpunu ljubav prema Bogu.
109
===

BLAŽENI MILOSRDNI
Naš brat je danas u nevolji Trećina svih naroda svijeta gladuje, a milijuni ljudi umiru svake godine od gladi. Od 12 milijuna gubavaca većina istrune. U Južnoj Americi u mnogim rudnicima i danas još umiru mnogi u starosti od 27 godina. Od njihove djece od deset samo jedno preživljava.
Devetero umire prije navršenih 12 mjeseci života. Svuda, pa čak i u najbogatijim zemljama svijeta, postoje predjeli bijede. - Još je dublja bijeda ljudskih srdaca: zapuštenih, usamljenih, odbačenih, ogorčenih... A onda na kraju religiozna bijeda naše subraće. Tko o tome vodi brigu?
Potresaju li te izjedena lica gubavaca? Podignuti patrljci ruku koje prose? Prazna lica slijepih? Okamenjeni izrazi lica ogorčenih? Muči li te bijeda tvoje okoline? Možeš li se smijati, biti radostan i svetkovati, kada slušaš vapaje bijede? Čuješ li uopće njihove jauke? Primjećuješ li ih uopće ?
»Što me se tiču drugi?« Zar ne misli tako većina? Oni prolaze pored bijede, bezosjećajni, svetkujući blagdane. Oni govore: »Da su i drugi radili toliko kao ja i mučili se kao ja, tada bi i oni nešto imali.« Je li to istina? Nije li tebi blagonaklona sudbina udijelila bitno više prilika, nego napuštenima, o kojima nitko ne vodi brigu? Nisi li dobio svoju izobrazbu u pozivu, a drugima to nije bilo dano?
110
===

Nemaš li stoga dužnost pomoći subratu u njegovoj bijedi i nevolji? Ali oni kamena srca govore: »Želim imati nešto od života.«
Austrijanci daju godišnje 27 milijardi šilinga (to je oko 4,5% privatne potrošnje) samo za alkohol! To znači da svaka četveročlana obitelj izdaje mjesečno 1200 šilinga za alkohol! A milijuni ljudi umiru od gladi. Svota, koja se u zapadnom svijetu troši na alkohol i nikotin, bila bi dovoljna da se milioni ljudi, koji godišnje umiru od gladi, obilno prehrane. Ali tko je spreman na odricanje?
Na toj nemilosrdnosti pali se mržnja. Mržnja komunizma, koji je obuhvaćao trećinu zemaljske kugle, nastala je iz nemilosrdnosti onih, koji su bijedu siromašnih satirali nogama. Isto takva mržnja bukti danas u nerazvijenim zemljama. Tamo mrze site kršćane zapada. Mržnja protiv nemilosrdnih kršćana na kraju se pretvara u mržnju protiv kršćana, čak i protiv samog Boga. Tko će jednom za to odgovarati? Jesi li i ti uzrok što su se drugi naučili mrziti kršćane, jer su ti kršćani nemilosrdni?
Samilost prema bližnjemu bit će kamen kušnje na sudnjem danu, sudu svijeta. »Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti... bijah putnik, i primiste me ... bijah u tamnici i dodoste k meni!« (Mt 25,35...). - »Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!« (Mt 5,7). - rečeno je u propovijedi na gori.
Pitaš, koja je granica milosrđa? Ne možeš ipak pokloniti cijelu svoju plaću, sav prihod.
111
===

Bez sumnje, postoji poneki put stroga dužnost, pomoći kada subrata vidiš u krajnjoj bijedi, nevolji. - Ali u većini slučajeva ne vezuje nas stroga obaveza, dužnost. O tome će odluku donijeti mjera naše ljubavi. Riječ smilovanje znači: moći suosjećati s bližnjima, siromaštvo i nevolju drugoga samilosno promatrati. Koliko trpiš u nevolji subrata? Kako često doživljavaš kao subrat njegovo siromaštvo? Primjećuješ li ga uopće ?

........

KAKVU NAM PORUKU DONOSI PROPOVIJED NA GORI?
Na što se misli u propovijedi na gori? Poneki zahtjevi u propovijedi na gori čine ti se možda pretjerani. Npr. riječ o desnom i lijevom obrazu: »Ne pružajte otpor onome, koji vam zlo čini; nego ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi... Tko te moli, podaj mu... Ljubite i svoje neprijatelje.« Ali te riječi nisu nikakvi recepti, koje doslovce moramo primijeniti u svakoj situaciji. To nisu policijski propisi, koji se moraju ispuniti do zareza i točke. Mnogo više Krist nam ovdje na slikovit način pokazuje jedan jedini veliki ideal: ljubav.
Ta ljubav, na koju Krist misli, svakako će djelovati bitno drukčije, nego li smo i navikli u svom egoizmu (stoga nam se ponešto u propovijedi na gori čini pretjerano).
112
===

Egoisti reagiraju gotovo na isti način kao i životinje: ako ga netko ugrize, i on uzvraća ugrizom, ako na njega viču, i on uzvraća vikom, ako naiđe na slabijeg, tada ga razdire: »Oko za oko, zub za zub.«
Ljubav na koju misli Krist postupa sasvim drukčije. Ne tako egoistički. Misli na drugoga, želi darivati, poklanjati, posvećuje se životu drugih, za njih brine, nije samo u emocijama, suosjećanju i simpatijama, nego u potpunom predanju samoga sebe bližnjemu. To je ljubav prema drugome nasuprot ljubavi prema samome sebi kod egoista. Ako pravog kršćanina kude, pokradu, povrijede ili mu predbacuju, on na svu tu agresiju ne reagira kao zvijer, koja jednostavno uzvraća udarce, nego će prema drugome biti dobar čak i tada, kada ga taj svojom kanđom ozlijedi: »Ljubite svoje neprijatelje!« Kada bi se ta ljubav, na koju Krist misli, ostvarila u svijetu, svijet bi postao raj, nastupio bi revolucionarni preporod u zajedničkom životu ljudi. Nestalo bi ono sablasno kolo, koje uzrokuje buku u svijetu: rat, svađe, prepirke, predbacivanja, mržnja, borba svih protiv svih.
Da Krist svoje zahtjeve ne izražava samo pukim riječima, dokazao je to vlastitim životom: I on sam je neke molbe odbijao (na pr. molbu da učini čudo ljudima radi razonode), iako nam je sam u propovijedi na gori rekao: »Tko te moli podaj mu.« I kada je na saslušanju dobio udarac po obrazu, nije okrenuo drugi obraz, da ponovo primi udarac, nego traži pravednost: »Ako nije bilo istina ono, što sam rekao, dokaži to, ali ako je bilo istinito, zašto me udaraš?«
113
===

Krist nas upravo svojom propovijedi na gori želi odgojiti, da ne budemo krpe, ljudi, koji sve dopuštaju. Kršćanin se ni u kojem slučaju ne smije pokazati manje vrijednim, čovjek bez kičme, bez snage, bez pesnice, da bude pokorni sluga svijetu. No Krist želi da posljednji pokretač u svim našim djelima i postupcima bude ljubav. Ljubav prema drugome, prema subratu, čak i onda ako je naš »neprijatelj«. Krist želi da nadvladamo životinjsko-nagonske reakcije, koje su danas kod nas ljudi uobičajene i čine sve zlo u svijetu.
Da li je to što Krist zahtijeva upropovijedi na gori zapravo dužnost? Krist misli u svojoj propovjedi na gori na potpunu ljubav, koju je on u mnogim različitim slikama ocrtao u pravoj punini.
Tu potpunu ljubav Krist nam je iznio u sljedećoj zapovijedi: »Moraš Boga ljubiti« i svoga brata »kao samoga sebe«. Da sepotrudimoza tu ljubav, Krist nas je u pravom smislu riječi zadužio. Ali ta ljubav prema bližnjemu je kao sjeme koje će se razviti u drvo. Krist uopće ne očekuje da ćemo odmah sva ona djela ljubavi sprovesti u djelo, a što je on ocrtao u govoru na gori. To bi naime bila punina milosti. Naš trud za tu veliku ljubav uvijek će ostati samo dio. Njeno usavršavanje će nam pasti u dio kao poklon milosti tek u vječnosti.
Tko međutim temeljne zamisli i savjete propovijedi na gori zapisuje u vjetar i pravu ljubav napušta, za njega vrijedi proročanska opomena Kristova.
114
===

Rekao je: »Naprotiv, svatko tko sluša moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njena ruševina« (Mt 7,26-27).
Cilj propovijedi na gori je navještaj jedne velike ljubavi Da li će Bog dati da i u tvom srcu raste?

........

MORAM LI SE I JA POKORITI KRISTU?
Mnogi od nas dobro znaju da su površni kršćani, ali izbjegavaju jasnu odluku za vjeru u Krista. Najdublji razlog radi kojeg se ne odlučuju jest: plaše se Kristovih zahtjeva. Jer on bi mogao tražiti da svoj život iz temelja drukčije izgrade. - Promatrajmo sliku stare Crkve koja nam može uliti duboko povjerenje, da se usudimo pokoriti se Kristu.
Stara Crkva sve do 313. godine jedva da je znala za sliku raspetoga, koju mi kao raspelo vješamo na zidove. Umjesto toga oni supoštivali sliku dobrog Pastira. Čini se da bi ta slika i danas sasvim dobro odgovarala. Prvo je pastir, koji ovcama pokazuje put, put u vječnost, put ka nebeskom Ocu.
115
===

Pastir mora zaista zahtijevati da ga slijede, jer inače ne može voditi svoje stado. Stoga ćemo se pokoriti Kristu. Moramo ga slijediti. Ali Krist nije radikalni despot koji svoje stado ne može voditi prema cilju bez štapa i udaraca. Nego Krist je dobri Pastir koji nosi jagnje na svojim ramenima. Ako na tom svom putu više ne možemo ići dalje, tada nas taj Pastir uzima na svoja ramena i nosi nas dalje. Ako nam je put suviše vrletan, strm, i mi iscrpljeni ostajemo ležati, tada nas on jednostavno nosi do cilja. Ako smo zalutali, obećava nam da će nas osloboditi trnja i ponora. Ako smo pali u provaliju slomljenih nogu, jer smo se u svojoj ludoj smionosti uzdali u Krista: on će nas ponijeti i izliječiti naše slomljene udove.
Krist je dobri pastir, koji nas nosi na svojim ramenima, ako to sami više nismo u stanju. Ne moramo se plašiti da se povjerimo njegovu vodstvu. Ne ćemo se od njega udaljiti iz straha od njegovih zahtjeva. Ako on nešto traži, a mi nismo u stanju da to ispunimo, jer smo suviše umorni, on će nas jednostavno ponijeti. Bog od nas ne traži ono što je nemoguće. On samo traži našu dobru volju i naš trud.
Ako nismo u stanju krenuti njegovim putem, ako nismo u stanju da mu se povjerimo, nikada nećemo pronaći duboki mir srca. Bit ćemo tada uvijek na bijegu od Boga, bježat ćemo od sebe samih, bježat ćemo od razmišljanja. No tada ćemo biti kao janje koje se samovoljno odvaja od stada, i koje će negdje zapasti u trnje ili se smrskati u provaliji.
116
===

Ako se zaista ne pokorimo Kristu, moramo računati na to, da ćemo jednom gledati u strahotu ponora: ne radi toga što nas želi kazniti, nego ćemo jednom biti bezimeni i usamljeni, jer nemamo Boga. Ništa nećemo posjedovati od njegove slave i krasote. Čak ni njegov svijet.
Steći ćemo svojevrsno iskustvo, da ćemo u istom trenutku, kada se budemo usrdno pokorili Kristu, moći vjerovati u Krista. Ali mu se posve povjeriti i biti spremni da se prepustimo njegovom vodstvu i da njegove zahtjeve ozbiljno prihvatimo. Vjerovati znaci: »povjeriti se«. I što smo svakodnevno spremniji pokoriti se zahtjevima Kristovim, utoliko ćemo moći dublje vjerovati. Vjera u Krista i pokoravanje Kristu imaju uvijek istu ozbiljnost i istu dubinu. Ako se pokoravamo Kristu, naći ćemo potpuni mir u Bogu, jer nam je Bog obećao: »Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam« (Mt 14,24).

........

NE MOGU ISPUNJAVATI 10 ZAPOVIJEDI BOŽJIH
Veći dio ljudi se izjašnjava da nije u stanju izvršavati zapovijedi Božje. I jer ne mogu izvršavati zapovijedi Božje i crkvene, onda u Crkvu i ne žele dolaziti. Stoga u Austriji dolazi u crkvu samo trećina katolika. U Beču ne dolazi u crkvu 80%.
117
===

U ovim tako izvanredno opasnim vremenima za Crkvu treba ljudima, koji su se slomili, pokolebali, na zapovijedima Božjim, mnogo drastičnije objaviti: uopće nije odlučujuće možeš li zapovijedi Božje ili ne možeš održavati. Gospodin Bog te pita samo i jedino to, trudiš li se vršiti njegove zapovijedi. Želiš li zanijekati da je taj trud nemoguć? Zar se i bez toga ne trudiš? Tvoje vrijeme i tvoj narod i tvoja obitelj trebaju te upravo danas kao religioznog čovjeka, onoga koji ispred drugih prednjači u ova naša teška vremena.
Na prvom mjestu je šesta zapovijed, borba za svladavanje tjelesnosti, što čovjeka današnjice vodi do religioznog pada. To je točka, u kojoj čovjek, a danas često puta i žena, bacaju koplje u šaš i kažu: neću se više boriti, ta borba je suviše teška.
Moraš li zaista odustati od borbe? Vjeruješ li da Gospodin Bog ne zna za tvoju nevolju? Tebi je to danas mnogo teže u tom pogledu, nego li je to bilo tvom djedu i baki: današnja moda i izazivanje prenapetih živaca, ali ipak seksualni problemi sve ostalo nadmašuju, zatim izazovni plakati, moderni ples, mnogi filmovi, visokotiražna moderna industrija zadovoljstava i tada prije svega stalna »tema broj jedan«: to slušaš na radnom mjestu, za vrijeme odmora, u vojsci, kod prijatelja, kod poznanika, na ulici, kod ljudi i medu ženama. Tko tu želi biti bijela vrana? Mogao bih te opomenuti prije nego što u bilo koje riječi povjeruješ, da su tvoji promašaji svojevoljnu Učitelj svjestan odgovornosti u pitanjima vjere nesumnjivo će ti reći:
118
===

"Ne možeš u olujama strasti, koje navaljuju, često ni u kojem slučaju razlikovati u kojoj si mjeri doprinio mračnim mislima i spontanim pokretima, odnosno u kojoj si mjeri neslobodno ubačen u tu kaljužu grešnih postupaka". - Sva ta nevolja ne važi danas više samo za muškarce, nego se i velik procent žena nalazi u istoj situaciji.
Odlučujuća temeljna misao glasi: na području šeste zapovijedi, ma koliko to čudno zvučalo moraš računati s tim, da će ta borba možda trajati kroz cijeli život. Potrudi se pošteno da ostaneš pobjednik nad grijehom. Ali morat ćeš računati s tim da ćeš u toku svoje životne borbe doživljavati i mnoge padove. Makar imao ožiljak do ožiljka, ranu do rane doklegod si borac, i borbu uvijek iznova započinješ, Bog će ti to uzeti u obzir.
Možda pripadaš onima, koji su tom borbom izmoreni, neraspoloženi i iscrpljeni napustili borbenu službu Bogu: nemoj se obeshrabriti, ako i u toku dana češće padaš na zemlju, potoneš! Tvoj Bog će ti oprostiti i stotinu puta, ako svoj pogled svrneš k njemu i moliš ga: pomozi mi ponovo! To isto vrijedi i za svaku drugu borbu. Možda se ti nećeš boriti s putenošću, nego sa srdžbom, ohološću, lakomošću, željom za udobnošću, nepovjerenjem, očajanjem, usamljenošću... Gdjegod da se boriš, svejedno je, jer se svaki ljudski život odvija na drugoj životnoj areni.
Krist dokazuje svoju ljubav prema nama. Ona je neugasiva i neuništiva. On želi da se boriš, iako često puta i ne pobjeđuješ. Tko u toj borbi ustraje do kraja, bit će spašen, jer on se pokorio Kristu.
119
===
........

TKO U NJEGA VJERUJE BIT ĆE SPAŠEN
Krist računa s bolesnim svijetom. Sa svijetom uzetih, slijepih i prosjaka, kako je rekao. Sa svijetom koji prebiva u tminama i sjenama smrti, kako su još proroci govorili. Svijet je nastanjen gluhima, gubavcima, okorjelim grešnicima. Krist zna da su ljudi zarobljenici Sotone i da ih on predvodi: vladar ovoga svijeta.
»Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van« (Iv 12,31). Krist zna da demoni vladaju narodima i da su ljudi zbog svojih grijeha duboko ranjeni. O tom svijetu »Punom grijeha« kaže Pavao: »Nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro. Njihovo je grlo otvoren grob, jezicima svojim varaju, zmijski je otrov na njihovim usnama. Usta su im puna kleveta i gorčine. Noge su im brze za prolijevanje krvi; ruševine s bijedom na njihovim su putovima; put mira nisu priznali; nema straha Božjega pred njihovim očima« (Rim 3,11-18). »Jer su svi sagriješili i lišeni su slave Božje« (Rim 3,23). »Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše« (Rim 5,12). Krist uopće ne očekuje da nađe pravednike i svece. On zna da će grešnici i u buduće griješiti i da je on došao kao liječnik u bolnicu: »Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu.
120
===

Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike« (Mt 9,13). »...kada to Isus ču, odgovori: ne treba zdravima liječnik nego bolesnima« (Mt 9,12). Do sada si vjerovao da će samo oni, koji su 100% pravedni i čestito žive, biti spašeni. To je neispravno. Vjerovao si da pripadaš osuđenima i odbačenima, jer je tvoj život pun padova i promašaja; pun nevjere prema Bogu, izdaja u osnovnim načelima tako da često ni sam sebe nisi cijenio. - Ti još ne znaš što znači otkupljenje, spasenje.
Revolucija koju je Krist navijestio, glasi: bit ćemo spašeni, jer je Bog milosrdan, ali ne stoga što smo mi tako dobri, čestiti. Kada u bijedi svoga grijeha dignemo pogled k njemu, bespomoćno, moleći, preklinjući, s povjerenjem u njegovo smilovanje, vjerujući, primit će nas k sebi, i da smo tisuću puta zatajili. Sedamdeset sedam puta moraju ljudi oprostiti svojim dužnicima, ali Bog oprašta tisuću puta dnevno.
Ivanovo Evanđelje naviješta neumorno: »Tko vjeruje u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu« (Iv 3,36). »Tko vjeruje u njega, tome se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,18). »Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje« (Dj 10,43). »Od svega od čega se niste mogli opravdati Mojsijevim zakonom, po ovome se opravdava svaki koji vjeruje« (Dj 13,39).
Bit kršćanstva ne sastoji se u prvome redu u moralnoj nauci, koju bismo morali slijediti. Nego bit kršćanstva je u spašavanju grješnika uz pomoć Kristovu,
121
===

Tko traži utočište kod NJEGA, taj se spašava. ON je liječnik. Moramo samo pokazati svoje rane, da bi nam pomogao. Svakako da vjera koja treba da spasi grešnika, kako je Isus zamislio, nije prazno priznanje riječima, usnama, nego prava djelatna vjera, to znači: vjera koja se realizira, ostvaruje u životu. Ako na pr. na ulici ugledamo auto, koji juri pravo na nas, odskočit ćemo u stranu. Ako međutim ukočeno nastavimo ići prema njemu, srljamo u propast. To znači da vozilo vjerojatno nismo stvarno ugledali. Bili smo ili slijepi ili utonuli u misli. - To isto vrijedi i za vjeru. Ako zaista verujemo u Kristove riječi i njegove zahtjeve, tada ćemo pokušati uskladiti svoj život prema njemu. Ako međutim pored njegovih zahtjeva prodemo hladno i ravnodušno, nezinteresirano, a da niti malim prstom ne pomaknemo, tada je to siguran znak da Kristove zahtjeve i opasnost vječne propasti nismo stvarno upoznali, da u njih stvarno ne vjerujemo. Možda smo slijepi vlastitom krivicom.
Tko stvarno u Krista vjeruje, taj će se pokoriti Kristu. Ta stvarna, potpuna vjera uključuje spremnost da u sebi prihvatimo Kristove zapovijedi. Takvoj stvarnoj, djelatnoj vjeri Krist obećava spasenje.
122
===
........

BORBA ZA VJERU
Za vjeru se svi kršćani moraju boriti. To je stvarna borba, prije svega u godinama duševnog i tjelesnog sazrijevanja. To je borba za vlastito uvjerenje, za istinu, za Boga. U toj borbi Bog iskušava svoje prijatelje. Borba za potpunu vjeru u početku je stalan uspon ipad: jednom vjera zasija, sanjamo o nebu, nalazimo se na vrhuncima. A zatim kao da je sve ugasnulo. Čovjek misli da je od Boga odvojen i napušten. Takvi trenuci mogu biti kruti kao smrt. Ali najednom svjetlo ponovo zasija: potpuna vjera opet je prisutna. Ovi usponi i padovi traju često godinama, a zatim nastupaju godine mira, desetljeće smirene, sigurne vjere. No ta se vjera mora posvjedočiti u svojim životnim učincima: u životu po vjeri. Dok borba ponovo ne započne na višoj stepenici.
Ta borba za vjeru nije nešto zlo, nešto čega se moramo stidjeti. Naprotiv. Bog ljubi borce, jer borac pokazuje da mu je do Boga stalo. Bog mrzi samo ravnodušne, mlake: »Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć. Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali jer si mlak - ni vruć ni studen -izbacit ću te iz svojih usta« (Otkr 3,15-16).
Pad naše vjere ovisit će o tome kako duboko ostvarujemo tu vjeru u svom životu. Način, na koji živimo, čini vidljivim, u kojoj mjeri posjedujemo vjeru. Radi toga Krist kaže da ćemo prema svojoj vjeri biti suđeni. Naša vjera i naš život - to je jedna cjelina.
123
===

Ali samo je malo onih, koji se bore za svoju vjeru. Kod većine kršćana vjera je stoga nejaka, krhka, lomljiva, puna nesigurnosti, kolebanja. Većinom je to samo vjera iz običaja, koja propada, gubi se, ako je prepustimo samoj sebi, ili ako se mora braniti. Uvjerenja se stiču samo u borbama i hvatanju u koštac s problemima.
Na tako krhkoj vjeri ništa se ne može izgraditi. Pri najmanjem opterećenju slama se to malo vjere, koja još postoji.
Dovoljna je još samo za uskrsnu ispovijed, povremeno za službu Božju i posljednje pomazanje na samrtnoj postelji. Takav kršćanin nema hrabrosti govriti o svojoj vjeri, da se ne sruši kuća od karata, ako se malo bolje pogleda. Jasno je da takav kršćanin ne nosi u sebi ništa korisno, značajno, i da se ne razlikuje mnogo od svoje poganske okoline.
Sreću stvarno duboke vjere naviještaju samo oni koji u sebi nose blaženstvo vjere: to su ljudi kojima oči blistaju i koji u sebi nose duboki unutarnji mir; to su ljudi iz kojih zrači mir i koji su uronjeni u svom Bogu. Na njima se vidi što znači riječ: »blaženstvo«. - Takvi su ljudi za svoju okolinu baklje na kojima se drugi pale; znak, koji pokazuje put ka Bogu. Oni su ulje u ogromnom stroju ovoga svijeta. Oni su toplota u jednom vremenu, u kojem se ljubav ohladila.
Što činiti da iskažemo puni pristanak uz Krista. Moliti moramo svoga Boga da nam daruje milost žive vjere.
124
===

Ali prije svega moramo živjeti prema toj vjeri, inače ta vjera nikada neće biti čvrsta i snažna. I pošteno moraš razgovarati sa svojim Bogom o svojoj krivici, koja te od njega odvaja, inače će te tvoja svijest o krivici automatski udaljiti od Boga i vjere. - Kršćanstvo je otkrilo još jednu tajnu kako ćemo dospjeti do pune vjere: djetinje utočište kod Gospodinove Majke, koju ti Krist poklanja a preko nje i vjeru u Krista.
Moramo se boriti, hrvati za potpunu vjeru i tada će nas Krist blagosloviti

........

MARIJA - PUT KA VJERI
Borba za vjeru nije laka. Dalek je put do susreta s beskonačnim Bogom. Tko nam može pomoći da se taj susret ostvari? Vjerni narod kaže da put ka Kristu vodi preko Majke Božje.
Bog daje svakom čovjeku jedno poslanje, jedan zadatak. Bitno poslanje Majke Božje sastoji se u tome da bude majka Kristova i da svijetu pokaže put ka Kristu. To je neizmjerno težak zadatak: da devet mjeseci nosi Boga pod svojim srcem, da ga dirne, da ga njeguje, da ga ljubi, da Boga pokloni svijetu, da brine o Bogu i za Boga.
125
===

Vrlo duboka vjera potrebna je za to poslanje, vrlo velika požrtvovnost, velika predanost (ali narod vjernih od prvih početaka kršćanstva vidio je u Mariji više nego samo majku čovjeka Isusa). Ona nije samo majka čovjeka Isusa, nego i Majka Božja. To je sigurna nauka vjere.
Narod vjernih vidi u Mariji još i više: naziva je Majkom Crkve, jer ta Crkva i nije ništa drugo nego Krist koji i dalje živi, njegovo tajanstveno, mistično tijelo u kojemu je on prisutan.
Mnogi kršćani zastupaju mišljenje daje to sveobuhvatno Marijino majčinstvo objavljeno pod križem Kristovim. Tu je od svih učenika bio prisutan jedini samo apostol Ivan. Svi ostali su se u strahu razbježali. Ivan stoji pod križem Isusovim kao zastupnik cijele Crkve. Kristove riječi Mariji ne odnose se samo na Ivana, nego na cijelu Crkvu: »Ženo, evo ti sina! zatim reče učeniku: evo ti majke!« Marija je majka cijele Crkve.
Ako je Marija zaista majka cijele Crkve, mističnog tijela Kristovog, tada je ona i majka svakog kršćanina. Jer svaki je kršćanin ud onog tajanstvenog tijela Kristovog. Marijino poslanje odnosi se na svakog pojedinačnog kršćanina: i nama onda donosi Krista. Krist se mora i u nama roditi. »Krist u nama«: to je božanski život u nama, to je milost u nama. Marija je majka kršćanstva. Majka svakog pojedinog kršćanina: to su misli iz prve, stare Crkve.
Iskustvo potvrđuje ovakvo shvaćanje.
126
===

Narod vjernika izražava svoju vjeru u bezbrojnim molitvama punim povjerenja, da je Marija naš put ka Kristu, naša zagovornica, naša Majka. Iskustvo kršćanstva je pokazalo da molitva Majci Božjoj može isprositi da kršćanin ostvari duboku vjeru u Krista.
Neki se plaše da će se molitvama Mariji Krist istisnuti iz središta religioznog mišljenja. Međutim iskustvo nam pokazuje nešto sasvim drugo: upravo učitelji susreta s Bogom, sveci, poštivali su Majku Božju najsrdačnije i najintenzivnije. To ih štovanje nije udaljilo od Krista, nego je upravo vodilo ka najintimnijem ujedinjenju s Kristom, koji od čovjeka stvara sveca. Marija nije smetnja, zapreka, nego put ka Kristu. - Obrnuto, sve kršćanske frakcije, koje su iz ovog razmišljanja istisnule Mariju, na kraju više ili manje izgube i Krista: njihovi tabemakuli su prazni, a često je uzdrmana čak i njihova vjera u božanstvo Kristovo.
Tvoje će nastojanje pokazati je li i za tebe Marija stvarno put ka Kristu; put pune vjere u Krista; put punog pokoravanja Kristu.

........

JE LI KRIST ŽELIO CRKVU?
Mnogi vjeruju u Krista, ali ne i u Crkvu. Crkva je u njihovim očima samo organizacija, i to nepotrebna. Ako pak zaista vjerujemo u to daje Krist samo Bog, tada nam se čini samo po sebi razumljivo da negdje na ovom svijetu postoje ljudi koji nastavljaju djelo Kristovo.
127
===

On je želio da se ljudima naviješta riječ Božja, on je htio donijeti ljudima svjetlo i spas. To se svjetlo nije smjelo ugasiti, nego je moralo biti sačuvano i prenošeno u tami svih vremena. Pa i prastara čežnja ljudi za ujedinjenjem s beskonačnim i vječnim, koju je Krist želio ostvariti, ne može biti zabluda: ili je možda Krist donio ujedinjenje s Bogom samo za ljude svoga vremena? Vidljiva je činjenica daje Krist želio Crkvu, i to je jasnim riječima najavio. Time je Krist ispunio djelo spasenja ljudi, koje je još u Starom Zavjetu započeo. Krist izričito govori o svojoj Crkvi. »A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati« (Mt 16,18). Time donosi svom narodu Božjem usavršenje, narodu, koji je još u Starome zavjetu izabrao.
Po volji Kristovoj mora i u Novom Zavjetu postojati jedan takav »narod Božji«: Crkva. U tu Crkvu moraju imati pristup svi ljudi, koji u Krista vjeruju; ne samo jedan jedini narod kao u Starom Zavjetu, nego ljudi svih naroda, jezika, zajednica, rasa.
Crkva međutim nije nevidljiva zajednica svih onih, koji u svom srcu vjeruju u Krista, nego je Krist »Crkvu« planirao kao vidljivu zajednicu. Svaki, koji želi pripadati Kristu, mora po jednom vidljivom simbolu biti primljen u zajednicu Božjeg naroda, po krštenju: »Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim i Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19).
128
===

Kako je Crkva vidljiva zajednica, zahtijeva Krist jasno priznavanje od svakog tko želi pripadati njegovoj Crkvi: »Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim« (Mt 10,32).
Za tu vidljivu zajednicu Crkve Krist je odredio poglavare, koji treba da vode Božji narod kao pastiri u budućnost: Stoga je Krist pozvao 70 učenika i »dvanaestoricu«. Toj »dvanaestorici« Krist je dao punu vlast, koja im je potrebna da vode narod Božji: nepogrešivo učiteljstvo, vlast opraštati grijehe, donositi zapovijedi i voditi ljude... Čini se dakle potpuno jasnim da je Krist i stvarno želio Crkvu. Zašto je Krist želio Crkvu? Ta Crkva treba da produži Kristovo poslanje, mora biti svjetlo u tminama, u mračnim vremenima, mora biti liječnik bolesnom svijetu, mora kao pastir ići za izgubljenim ovcama; mora činiti čudo ljubavi i smilovanja i tako privoditi ljude u kuću Očevu.
Ta Crkva mora biti zora vječnog zajedništva, koje će nas jednom ujediniti s Bogom. Bog želi zauvijek biti s nama, stoga je već sada Krist s nama u Crkvi: »Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do završetka svijeta« (Mt, 28,20).
Krist je Crkvi poklonio neke znakove, po kojima možemo prepoznati da je On sam tu Crkvu želio i stvorio. Čudo, da Crkva već dvije tisuće godina ima stalno usmjerenje, znak je da je tu Bog na djelu. - Crkvu ćemo kao djelo Božje i po tome prepoznati što i usprkos svim progonstvima nije mogla biti uništena.
129
===
......................
(nastavlja se)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 18:42 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Sam Bog bdije nad svojom Crkvom, kao što je obećao: »A ja ti kažem: Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati« (Mt 16,18).
Ta Crkva je Božje djelo, Božja volja, osnovana od Krista. Tko nju prezire, prezire volju Božju: »Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire onoga koji me je poslao« (Lk 10,16). Tko želi pripadati Kristu, mora pripadati njegovom narodu Božjem, njegovoj Crkvi, koju je za sebe stvorio na spasenje ljudima.

........

TAJANSTVENA ŽIVOTNA SNAGA CRKVE
U dalekim prostranstvima Crkve često nedostaje živi život, Božja oluja koja pročišćava, karizme, Dug Sveti. Ponekog pokreće utjecaj birokracije, propisa, paragrafa i slova zakona. Ali nedostaje žar ljubavi, one ljubavi, kojoj je sve dozvoljeno i koja sve može. Učmalo kršćanstvo neće osvojiti svijet.
Ali, Bogu hvala, u toj Crkvi živi tajanstveni oganj. Svoj vlastiti život i svoj žarki dah Bog je udahnuo svojoj Crkvi. Pomoć, koju nam je Krist obećao, čuva Crkvu od okoštavanja:
130
===

»Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja, koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama« (Iv 14,16-17). - Taj Duh Božji će uvijek iznova kao oluja čistiti i raznijeti ukočeno, kao što se dogodilo jednom na Duhove.
Povijest Crkve pokazuje nam upravljanje te neuništive snage Božje u njegovoj Crkvi: Neposredno poslije pojave vatrenih jezika na Duhove bilo je u taj dan pokršteno 3000 kršćana. Plašljivi, klonuli učenici Kristovi postali su heroji. - U prvoj, staroj Crkvi je taj oganj Božji sve oko sebe progutao i na taj način osvojio rimsko carstvo za kršćanstvo.
Duh Božji je apostola Pavla toliko oduševio da je preko 2000 km staroga svijeta uzduž i poprijeko osnovao kraljevstvo Božje: od Jeruzalema do Španjolske, od Grčke do Krete i Rima. Tko bi se mogao odvažiti na tako ludu smjelost, ako ga na to nije gonio Duh Božji?
Kad su poslije 313. prohujale prve vidljive oluje i u Crkvi nastupila mirnija razdoblja, tada se Božji oganj od sada pa nadalje odvijao u skrovitosti: redovnici i pustinjaci odlazili su u pustinju da u žaru svog srca Bogu bolje služe. Nastajali su veliki redovi. Žar ovih srdaca je tajanstvena vatra koje je Evropu kristijanizirala: Benedikt i njegova redovnička obitelj i irsko-škotski redovnici osvajali su tada Zapad za Boga.
131
===

Često su to bilipojedinačni sveci, koji su kao plamteći žar Božji očuvali kršćanstvo od okoštavanja, odumiranja: Franjo je na pr. očuvao Crkvu da se ne uguši u uživanjima i raskoši, oholosti i terevenkama. Podstican Duhom Božjim morao je na poseban način isticati siromaštvo koje je u tom veremenu izgledalo kao ludost. Taj čovjek, pojedinac, reformirao je cijelu epohu kršćanstva. - Slično je bilo i sa Ignjacijem Lojolskim: upravo u vrijeme kada je Luther izvršio podjelu Crkve, taj je plamteći duh dao klonuloj Crkvi novu kičmu. Danas djeluje 30.000 svećenika njegovog reda bezuslovno za kraljevstvo Božje-Karizme (karizmata), nezasluženi darovi Božjeg Duha, i danas još kao i nekada djeluju u Crkvi kao poklon Božji. Tako je karizma dobrog Ivana XXIII. zadivila cijeli svijet. Također i veliki pokreti suvremene Crkve zahvaljuju svoje porijeklo velikim karizmaticima kao što su: Pius Parsch, koji je pokrenuo liturgijski pokret, također i biblijski pokret. Frank Duff, Cardin, Chiara Lubich tvorci burnih pokreta laičkog apostolata. Svećenici radnici u Francuskoj također su pokazali karizmatički heroizam. Iz istog Duha Božjeg izvire i pokret za ujedinjenje svih kršćana. U progonjenoj Crkvi oduševio je, zapljusnuo je taj vatreni Duh za junačko priznaje vjere kao i u vremena prve Crkve.
U svakom od nas prebiva taj Duh Božju Naša je dužnost, dopustiti da u nama plamti taj Duh Božji: »Svi su oni koje vodi Duh Božji sinovi Božji« (Rim 8,14), kaže Pavao.
132
===

Dopustiti da nas vodi Duh Božji, to znači: slušati Boga i poslušati ga. Još i više:prikloniti se Bogu, koji nas u dubini duše najsrdačnije goni, sili, opominje, podstiče i govori nam. Ako dozvolimo da nas vodi, tada će Duhovska oluja ponovo prohujati ovom zemljom. Tada će Duh Božji ovu Crkvu načiniti bakljom, koja u tamnim vremenima baca svjetlo ujedno novo doba.

........

CRKVA JE DRUGI ŽIVOT KRISTOV
Često nam je teško naslutiti da iza zaprljane, sive fasade Crkve živi Bog. Slično je to kao i u muci Kristovoj: Bog se krije pod krunom poruge i luđačkom košuljom.
U toj Crkvi živi Krist. Još i više, Crkva je sam Krist, njegov »drugi život«. Na neshvatljiv način Krist je pojedine kršćane načinio dijelom svog vlastitog života. Skrovito živi Krist u svakom kršćaninu. »Mi smo tijelo Kristovo«, kaže Biblija, njegovo tajanstveno, mistično tijelo. - Pavao neumorno naviješta: »Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi« (1 Kor 12,27). »...koja je njegovo tijelo - punina Onoga koji ispunja sve u nama« (Ef 1,23).
Krist nam je ovu tajnu svog ujedinjenja s Crkvom opisao u usporedbi s vinovom lozom: mi kršćani smo loze, Krist je čokot. Mi kršćani imamo s Kristom jedan jedinstveni život.
133
===

Još više: Krist živi svoj drugi život u svojoj Crkvi, u nama.
U tajni zajedništva pokazuje Krist na vidljiv način da On u nama živi. Ali to ne donosi svakom pojedinom kršćaninu samo ujedinjenje s Bogom, nego čini da svi kršćani međusobno tvore jednu jedinstvenu cjelinu. Isti Krist živi u svakom od nas. Svi smo mi zajedno jedan jedini Krist, ujedinjeni na neshvatljiv način kao udovi njegovog tijela. Na bezbrojnim mjestima govori Biblija: o toj tajni: »Ako je Krist u vama, vaše je tijelo mrtvo zbog grijeha, a vaš je duh živ jer ste opravdani« (Rim 8,10). »Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je mrtvo, novo je, evo, nastalo« (2 Kor 5,17). Tko može shvatiti taj misterij? Samo u usrdnoj, dubokoj molitvi možemo naslutiti koliko smo prisno ujedinjeni s Kristom i »u njemu živimo«.
Još od trenutka krštenja živi Krist u nama, jer tada smo primili »njegov duh, Duh Božji«. No Krist živi u nama kao sjemenka koja tek treba da se razvije. Krist mora u nama rasti, kako kaže Pavao: »Dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove« (Ef 4,13). Život Kristov razvit će se u nama u svoj punini, kada se budemo prepustili vodstvu njegovog Duha, Duha Božjeg. Tada smijemo u punom smislu riječi govoriti kao Pavao: »Živim - ali ne više je, nego Krist živi u nama: život koji sada provodimo u tijelu, provodimo u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao« (Gal 2,20).
134
===

Odvajanje od Crkve znači u najvećoj mjeri u isto vrijeme i odvajanje od Krista. Iz Crkve ne možemo istupiti kao iz nekog udruženja, društva. Otpad od Crkve smatra se još od najstarijih vremena kao jedan od najtežih grijeha.
U toj Crkvi susrećemo Krista: Crkva nam naviješta njegovu nepogrešivu istinu, pa još i više: Sam krist naviješta po toj Crkvi svoju poruku, vijest. Krist nam govori u ispovjedaonici na usta svećenika. Krist nas blagoslivlja rukama svoje Crkve. Krist nam daje u toj Crkvi svoje vlastito tijelo. Pri tome je svećenik u isto vrijeme ruka Kristova. Sam Krist govori u trenutku pretvorbe na usta svećenika one svemoguće riječi: »Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali, i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje« (Mt 26,26).
Crkva je drugi život Kristov. Na njoj se stoga ispunjava sudbina Kristova.
Dovikivali su toj Crkvi bučno »Hosana«, htjeli su tu Crkvu proglasiti za kraljicu svijeta; ali Crkvu su i ponižavali kao i Krista udarcima biča, u luđačkoj košulji, otrovom i trnovom krunom. I Crkva je u toku vremena proživljavala Kristov križni put, slomljena kao Krist, razapeta kao Krist i činilo se da je zauvijek nestala. Ali i ona je isto kao Krist ponovo uskrsnula u moći i proslavljana kao Krist. I uzet će učešća u vječnom životu Kristovom, koji na skrovit način i dalje u njoj živi.
135
===
........

JE LI NAM POTREBNO UČITELJSTVO VJERE?
Možda ćeš reći: Vjerujem u Krista, vjerujem i u ono što je zapisano u Bibliji. Ali što će nam tada crkveno učiteljstvo, kada već imamo Bibliju? - Za to postoji nekoliko čvrstih odgovora:
Prvo: Tko ti kaže kako zapravo treba čitati Bibliju? Čak i najodlučnija, sudbonosna mjesta u Bibliji su od raznih kršćanskih zajednica na najrazličitiji način tumačena. Pri tome se radi o spasu čovjeka, o najodlučnijim mjestima. Na pr. mjesto, na kojemu Gospodin govori o svojem tijelu i krvi, koja će ljude spasiti, nalazimo najrazličitija tumačenja: Je li taj kruh života simbol? Ili sam Bog? I uz to je Gospodin odredio da o tome zavisi život. - Tko ti jamči da ti Bibliju zaista ispravno tumačiš, kada su i učenjaci tako različno o tome mislili? Tu su ti potrebni oni učitelji u Crkvi o kojima je Krist rekao: »Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko mene prezire, prezire onoga koji me poslao« (Lk 10,16). Ne može te mrtvo slovo Biblije voditi spasenju, nego samo oni živi ljudi, kojima je Gospodin obećao svoga Duha i udahnuo ga Crkvi.
Drugo: Tko ti kaže da je Biblija stvarno inspirirana (nadahnuta), tj. da je "Riječ Božja"?
136
===

Kao što katolička Crkva, a i većina odijeljene braće vjeruje u to da je Biblija napisana na Božji poticaj, da je Bog njen autor, i da je stoga nezabludiva.
Alija te pitam: tko to može dokazati? Samo Crkva može sa sigurnošću to naviještati da su ti spisi riječ Božja, da su inspirirani. Jer Krist je samo Crkvi povjerio riječ Božju da ju naviješta: »Zato idite i učite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!« (Mt 28,19). Stoga samo Crkva može na autentičan način objaviti da Biblija sadrži riječ Božju. Inače ne postoje nikakvi drugi dokazi za tu činjenicu inspiracije.
Treće: Tko može utvrditi koje knjige uopće pripadaju svetim spisima? Crkva naziva taj popis svetih knjiga »Kanon« (pravilo). Ovdje se samo po sebi nameće isto tako razumljivo pitanje: tko može utvrditi, koji su spisi dani od Duha Svetoga, a koji nisu? Naša evangelistička braća moraju se ovdje kao i u pitanju inspiracije prepustiti »uputama odozgo«, koje su očito dovele do najraznovrsnijih mišljenja. U svakom slučaju su mnogobrojne kršćanske frakcije iz kanona izbacile najraznovrsnije dijelove. Što tada zapravo još preostaje od svetih knjiga? Samo Crkva i njeno učiteljstvo mogu meritorno reći što zaista pripada svetom pismu a što ne.
Četvrto: Što stoji zapravo u Svetom Pismu o svetkovanju svete Mise? O riječima pretvorbe? O riječima odrješenja kod ispovijedi? O krštenju djece? O prenošenju svećeničkog poziva? O posljednjem pomazanju itd.? Zapravo o praktičnim stvarima religioznog života Crkva je svoju nauku prenosila od svećenika do svećenika (tradicija, predaja).
137
===

Tamo gdje se radi o misterijima religioznog života i prakse u svetim spisima se nalaze samo nagovještaju Tu nam je potrebna živa Crkva i njeno učiteljstvo, jer Sveto pismo o tome govori samo malo.
Samo Sveto Pismo nije dovoljno. Iskustvo uči: Kada god su se skupine kršćana odvojile od učiteljstva Crkve i svoje majke Crkve, raspadale su se u sekte i slobodne Crkve, od kojih samo danas postoje tisuće. Samo u Africi postoji više od 1000 kršćanskih zajednica i sekta.
Potrebno nam je učiteljstvo Crkve. Nije to nikakva luđačka košulja, koja sputava slobodu našega mišljenja, nego čvrsto tlo pod nogama, da ne bismo gradili na pijesku. Sigurna nauka Crkve je posuda za skupocjeni sadržaj: za onu istinu, za kojom čeznemo.

........

U ČEMU JE CRKVA NEPOGREŠIVA?
Crkva mora nepogrešivo naviještati riječ Božju svim narodima i u svim vremenima. Krist joj je u tu svrhu obećao i pokloniti dar nepogrešivosti izričitim riječima: »Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga priznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti s vama« (Iv 14,17).
138
===

»A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh« (Iv 14,26). U bitnim pitanjima ta Crkva stoga ne može zabluditi.
Krist naviješta nepogrešivost crkvenog učiteljstva time što od vjernika traži apsolutnu vjeru. Jednu tako bezuvjetnu vjeru u riječ Crkve može Krist od nas samo onda zahtijevati, ako je riječ te Crkve nepogrešiva. Inače bi nas Krist obavezao da vjerujemo u zabludu.
Crkva je uvijek bila svjesna da je nepogrešiva u naviještanju riječi Božje. Već je prva Crkva smatrala da su odluke apostolskih koncila nepogrešive: »Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva drugog tereta osim ovih potrebnih stvari« (Dj 15,28), - tako glasi početak prve koncilske odluke.
Nisu sva mišljenja učiteljstva, koja je Crkva zastupala, nepogrešiva. U Crkvi su npr. vladale vremenom uvjetovane zablude o odnosu Crkve i države (npr.: Teorija o dvije sestre: Bula: »unam sanctam«); zablude o pitanju bračnog morala i slobode savjesti (inkvizicija, spaljivanje vještica). Čak i u praktičnom uređenju Crkve u vezi s problemima toga vremena podliježu dubokim zabludama: npr. praktična uređenja socijalnog pitanja, tehničkog uređenja itd. Ukoliko je grijeh u Crkvi uzimao više maha, utoliko je i zabludama ostavljeno više prostora.
Stoga je Crkva izričito ustanovila pod kojim uvjetima je njeno učenje nepogrešivo.
139
===

Kao vjerni navjestitelj Božje riječi Crkva sama utvrđuje granice svoje nepogrešivosti. U »dogmama« je Crkva točno definirala nauku vjere i strogo formulirala one istine, koje smatra kao nepogrešiv nauk vjere. Crkva nije te dogme uvela jer to čini »zadovoljstvo crkvenom učiteljstvu.« Crkva nas želi sačuvati od mnogobrojnih razočaranja. Da bi nešto bilo »definirano kao nauk vjere«, crkvena nauka smatrat će dogmom samo onda ako su ispunjeni slijedeći uvjeti:
- Mora vrijediti za cijelu Crkvu.
- Mora se raditi o istini koja je od Boga objavljena (odnosno o istini koje je tako usko povezana s objavljenom istinom da jedno bez drugoga ne može biti negirano).
- Crkva mora tu nauku izričito proglasiti kao nepogrešivu. - Govor pape preko radija ili televizije, teološke knjige, enciklike papa itd., stoga nisu nepogrešiva nauka Crkve.
Crkva može naravno naučavati kao nepogrešivo samo ono što joj je Krist povjerio kao blago vjere. Prema tome Crkva ne može, samo po sebi je razumljivo, naučavati nove istine vjere. Ona može samo objašnjavati nauku Kristovu i boriti se protiv zabluda koje nastaju tijekom vremena.
To vrhovno učiteljstvo Crkve Krist je predao svojim apostolima.
140
===

To učiteljstvo nalazi se danas u rukama papa i biskupa svijeta. Svaki koncil može stoga na novi način protumačiti stare riječi Božje, jer upravo cjelina svih biskupa čini jedinstvo s papom i može nepogrešivo naučavati nauku.

I sam papa je nepogrešiv, kada objavljuje dogme, jer ga je Krist postavio za vrhovnog pastira Crkve: »Pošto su doručkovali, Isus uputa Šimuna Petra: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim".
"Pasi jaganjce moje"!- Reče mu Isus.«
Kada bi vrhovni pastir mogao pogriješiti, tada bi ovo stado vodio u ponor. Nad njim vlada Duh Božji, Duh istine.

Sve ono, što nije izričito definirano, kao nauka vjere, ostaje slobodno za diskusiju. Ovdje odlučuje osobno, dobro utemeljeno uvjerenje, naša ljubav prema istini i naše prosvjetljenje, koje također primamo od toga Duha istine. Ali mi smo zahvalni što Crkva ima moć prenijeti nam nepogrešivo sve riječi Kristove, o kojima je Krist rekao: »Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi neće proći«.
141
===
........

BUDUĆNOST CRKVE
Budućnost vidi samo Bog. Ali Bog je svojoj Crkvi ostavio jedno proročansko viđenje u budućnosti, koje je opisano u «Apokalipsi« (Otkrivenju) apostola Ivana. Iako nam crkveno učiteljstvo ne daje posve određeno tumačenje ove slike budućnosti, možemo prilično sigurno spoznati da će vremena do ponovnog dolaska Kristovog biti ispunjena gigantskom borbom između Krista i Anti-Krista za srce ljudi.
Biblija opisuje tog Anti-Krista kao velikog zavodnika čovječanstva. On će posjedovati ogromnu moć: »I bijaše joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobijedi; dana joj je vlast nad svakim plemenom i poukom, jezikom i narodom« (Otkr 13,7). »Tada ona otvori usta da izgovori uvrede protiv Boga i psuje njegovo ime, njegovo boravište i nebeske stanovnike« (Otkr 13,6) »sin propasti, Protivnik koji sam sebe oholo izdiže protiv svega što ljudi nazivaju Bogom, ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog...« (2 Sol 2,4). Sotonskom moći, svakovrsnim znacima prevare i čudesima zavodit će ljude. U nemilosrdnom progonstvu kršćane će ubijati, koji mu se ne pokore: »Čak joj je bilo dopušteno da udahne život kipu zvijeri, tako da kip zvijeri i progovori i prouzrokova da se pokolju svi koji se ne htjedoše pokloniti kipu zvijeri« (Otkr 13,15) » i da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime zvijeri ili broj njezina imena« (Otkr 13,17).
142
===

Biblija kaže:»Dječice posljednji je čas! I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi Antikristi; po tome znamo da je posljednji čas« (1 Iv 2,18). Obrana vjere bit će stoga povjerena mnogim naraštajima.
Herojski dokaz zahtijeva Bog od kršćana posljednjeg vremena: »Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!« (Otkr 14,7). »Treći anđeo nastupi za njima vičući jakim glasom: Tko se god pokloni Zvijeri i njezinom kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva« (Otkr 14,9...). Onima pak koji se dadu zavesti i povjeruju njegovim lažima, tima prijeti Bog da će propasti: »i da pobudi udivljenje u svima koji prigrliše vjeru. Vi ste, naime, povjerovali svjedočanstvu koje smo vam donijeli« (2 Sol 2,10). Kršćani budućeg vremena morat će nositi u sebi žarku ljubav propovijedi na gori, ako se za vrijeme tog progonstva žele spasiti.
Pod utjecajem progonstva i zavođenjem Anti-Krista mnogi će otpasti od vjere: »I mnogi će tada posrnuti u vjeri; izdavat će jedni druge i mrzit će se međusobno« (Mt 24,10). »Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti.« (Mt 24,12) »Ne boj se, stado malo, jer je odlučio naš Otac da vam dadne kraljevstvo« (Lk 12,32). - Malo će ostati vjernih koji će biti spremni žrtvovati život. Ipak Crkva neće propasti do kraja svih vremena: »... i vrata pakla neće je nadvladati« (Mt 14,18).
143
===

To razdoblje odvajanja Boga od svijeta bit će strašno. Borba diktatora za prevlast u svijetu vodit će do stalnih ratova: Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će gladi i potresa u raznim mjestima (Mt 24,7). Borba će poprimiti globalne razmjere: »Prvi anđeo zatrubi... Pojavi se tuča i oganj smiješan s krvlju, i to bi bačeno na zemlju. Tada izgorje trećina zemlje, izgorje trećina stabala, izgorje sva zlatna trava. I drugi anđeo zatrubi... Nešto kao velika užarena gora bijaše bačeno u more, te se trećina mora pretvoriti u krv: tako poginu trećina živih stvorenja u moru i propade trećina lađa. I treći anđeo zatrubi... Tada pade s neba velika zvijezda, koja je gorjela poput zublje; pade na trećinu rijeka i na izvore vode. Ime je zvijezdi pelin i izginu mnogo ljudi od voda jer su postale gorke...« (Otkr 8,7-11). Na vrhuncu borbe pojavljuje se »Potom se na nebu pokaza veličanstveni znak: žena obučena u sunce, mjesec pod njenim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda« (Otkr 12,11). Kršćani vide u toj ženi Crkvu i tu sliku često primjenjuju na Mariju kao i na sliku stare Crkve. Ukoliko vremena progonstva postaju teža, utoliko iskrenije traže kršćani kod te žene utočište, jer nam nju Bog daje za Majku.
Na kraju će nam Bog dovesti svoje kraljevstvo do savršenstva.
144
===

U simboličnim brojevima i slikama govori Apokalipsa (otkrivenje) o tisućugodišnjem kraljevstvu u kojemu će ljudi cijeloga svijeta živjeti zajedno sa svećenicima i mučenicima: »Zatim opazih prijstolja, i onima što sjedoše na njih bi dana vlast da sude. Opazih i duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje, i sve one koji se nisu poklonili Zvijeri ni njezinu kipu i koji nisu primili žiga na svom čelu i na svojoj ruci. Oni oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina« (Otkr 20,4...). Kršćanin budućeg vremena morat će za svoju vjeru platiti visoku cijenu, ali tko stvarno ljubi, tome niti jedna cijena nije suviše visoka.

........

POSLANICI BOŽJI NA OVOM SVIJETU
Religiozna bijeda našega vremena gori nam pod noktima. Veliki katolički narodi napuštaju praktični religiozni život; naša katolička djeca odmah po napuštanju škole prestaju s religioznom praksom u svakodnevnom životu. Svećenik je nemoćan prema desetini tisuća polupogana u svojoj župi. Nekoliko stotina može privući, ali ne više mnoštvo.
U toj nevolji dušebrižništva suvremena Crkva je naučila shvaćati riječi Biblije na jedan posve nov način, koji je već dugo vremena zaboravljen. Biblija naime kaže daje svaki pokršteni kršćanin »svećenički čovjek«, borac za duše,
145
===

Ako suvremeni kršćanin nauči shvaćati tu istinu vjere, tada će religiozna nevolja današnjice brzo biti savladana. Moramo naučiti prihvaćati da svi imamo svećenički poziv i da smo odgovorni za dušu bližnjega.
Biblija na više mjesta govori o tom laičkom svećeništvu: »Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećeništvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga, koji vas poziva iz tame u svoje divno svjetlo« (1 Pt 2,9). Ovo opće svećeništvo postaje nam lako razumljivo, ako shvatimo, da smo krštenjem postali udovi živoga tijela Kristovog. Time smo preuzeli udio u Kristovom poslanju, u njegovoj brizi za duše, u njegovom svećeništvu. Krizmom to svećeničko poslanje kršćanina postaje još jasnije. Tada primamo u klici dar i punimo se kao apostoli Duhom Božjim koji nas poput olujnog vjetra u vidu vatrenih jezika šalje da objavljujemo Krista.
Ti si dakle usta Kristova, ruka Kristova, oko i uho Kristovo u njegovom mističnom tijelu. Krist živi svoj drugi život u tebi, u meni, u kršćanima. Samo po tebi može on ispuniti misiju svog drugog života, naime, pristupati svim ljudima i voditi ih u kuću Očevu. Samo po tebi ipo meni može Krist danas govoriti ljudima na svim jezicima svijeta. Samo tvojim rukama može on liječiti rane i nevolje ljudi Krist je prisutan u tebi On ne posjeduje druge ruke, oči i noge osim tvojih. Bog je samog sebe načinio ovisnim o tvojoj slobodnoj volji Bog poštuje tvoju slobodnu volju. On te ne prisiljava. Ali ako Krist ne može upotrijebiti tvoje ruke, usta i tvoje noge, tada će tvoj brat, tvoj bližnji propasti. Mi smo »poslanici Božji« na ovome svijetu.
146
===

Krist je naime svoje silno poslanje dalje povjerio Crkvi: »Zatim mu ponovo reče: Mir vama! Kao stoje mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas« (Iv 20,21). - Ti ćeš kao poslanik Božji odlučiti o tome, da li će mali svijet, s kojim dolaziš u dodir, biti spašen ili ne. Ne mogu svećenici, biskupi i pape današnji svijet uvijek iznova kristijanizirati, nego im laik mora pristupiti: on može upaliti svjetlo na mjestu gdje stoji on sam. Gdje se ti nalaziš ne smije biti tame. Od tvoje odluke će zavisiti da li će svijet u tvojoj okolini biti blagoslovljen ili ne.
Sve to opće svećeništvo ne obavezuje na isti način kao službeno svećeništvo. Tvoja briga za duše je potpuno dobrovoljna, slobodna i pokretat će te na ljubav prema Kristu i subratu, bližnjemu. Mjera tvoje ljubavi odlučivat će o tome kako mnogo i na koji način ćeš se brinuti o duši svoga subrata. - Posvećeno svećeništvo vrši dušobrižništvo po službenoj dužnosti, koju je prihvatilo kao životnu zadaću i poziv. Ono je za tu zadaću primilo i posebne ovlasti, punomoći.
Ali kako vršite to »dušobrižništvo« kao laički svećenik? Najvažnije i odlučujuće je to što ti uopće prihvaćaš »brigu« za dušu svoga subrata. Moraš osjetiti bol, ako vidiš da je vječni život bližnjega u opasnosti. Ukoliko dublje i stvarno vjeruješ u Krista i Boga, utoliko će dublje, snažnije briga za duše u tvom srcu naći mjesta. Tada ćeš ti sam od sebe postati »dušobrižnik«, tražiti da pomogneš, koliko to više i bolje možeš.
147
===

Razgovarat ćeš sa svojim prijateljima o Kristu i Crkvi i pokušat ćeš da im objasniš razloge svoga vjerovanja. Krist živi u tebi Hoćeš li se pridružiti njegovoj brizi za duše?

........

BOŽJI ZAHTJEVI ZA DANAŠNJE KRŠĆANE
Bog je danas današnje kršćane stavio u položaj koji traži bitno više zahtjeve, nego je to bilo u srednjem vijeku. Očito Bog od suvremenih kršćana očekuje više.
Mi se kao kršćani nalazimo danas usred svijeta koji misli na poganski način.
Ako danas još želimo biti kršćani, tada se u prvom redu moramo potruditi da bolje upoznamo Kristove misli i njegova temeljna načela. Biblija, propovijed na gori, riječi Isusove danas su nam potrebnije nego prije mnogo stoljeća, kada je sve još bilo kršćansko. Moramo naučiti spoznavati ogroman ponor koji postoji u mišljenju suvremenog mnoštva i Kristovih misli.
Stvarno razumijevanje za riječi Kristove tek će se tada uspostaviti, kada pokušamo živjeti prema tim riječima. Tek tada ćemo shvatiti silnu dubinu tih riječi.
148
===

Tko danas kao kršćanin više ne proučava riječi Božje bit će ponesen strujom poganskih misli. I suvremena kršćanska književnost pomaže nam da shvatimo riječi Kristove: moramo mnogo više čitati, razmišljati, meditirati, da bismo se oslobodili poganskog načina mišljenja. Tada i danas još možemo biti kršćani koji posjeduju više od krsnog lista.

Tko danas usred svijeta nevjernika želi sačuvati duboku vjeru u Krista, potrebuje mnogo dublje unutarnje vjersko iskustvo. Susreti s Bogom, kontakt s beskonačnim, susreti s Kristom u molitvi, tvore ono unutarnje iskustvo, iz kojeg izrasta duboka vjera. Pri tome se misli na molitvu u najširem smislu riječi: molitva je sve, gdje »susrećemo« Boga, Krista.
Svaki kontakt s Bogom je u tom smislu molitva. To se može dogoditi na ulici, u tihim trenucima večernjeg razmatranja, u slobodnim trenucima za vrijeme rada, u kratkom pogledu gore.
Tko ne ostvaruje taj kontakt s Bogom, imat će krhku vjeru, koja se lako gubi.
Tko ne može vjerovati, ne može to stoga, jer se ne moli.

Jedan dio našeg suvremenog svijeta, svijeta borbenog ateizma, ima izvanrednu ideološku izgrađenost. Kao suvremeni ljudi moramo i mi kršćani polagati računa o vjeri pred misaonim poganima suvremenog svijeta. Moramo znati navesti razloge zbog kojih vjerujemo. Suvremeni kršćanin ne može se više zadovoljiti samo sa svojim dnevnim »Oče naš« i nedjeljnom Misom.
Suvremeno doba pokušava iscrpsti sve mogućnosti zadovoljstava.
149
===

Usred takvog svijeta koji nudi sva moguća dobra suvremene industrije zadovoljstava, kršćaninu će biti teško da svoje srce ne prikloni svijetu. Usred tih primamljivih mogućnosti biti će potrebno mnogo askeze, samosvladavanja i žrtava, ako želimo da Bog stvarno ostane u središtu našega života. Kao suvremeni kršćani ne smijemo u svom našem vremenu uživati i sve što je dopušteno, inače će naš religiozni interes na godišnjem vašaru zadovoljstava propasti.
Kršćanina dvadesetog stoljeća mora krasiti velika ozbiljnost. Tko danas svoju kršćansku vjeru uzima ozbiljno, taj mora znati da ga čekaju progoni Milijuni kršćana žive danas pod teškim pritiskom, spremni čak i na posljednje što čovjek može dati.

Mi živimo u vremenu inflacije riječi na radio-televiziji, u tisku, književnosti i u raznim programima, kada se riječi Kristove jedva čuju. Djela osvajaju, a ne samo riječi. Kršćanstvo će u našem vremenu pribaviti samo toliko slušalaca, koliko bude moglo svoje uvjerenje potkrijepiti djelima.
Ljudi našeg vremena tapkaju i slijepo tumaraju oko nas. Ovdje vrijedi za današnje kršćane više nego ikada ranije: »Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, što čujete u skrovitosti, propovijedajte na krovovima« (Mt 10,27). Današnji kršćanin zna dovoljno o svrsi i smislu života. On ne smije to svjetlo znanja u našem tamnom vremenu skriti pod posudom. Za današnjeg kršćanina važi više nego ikada ranije riječ Pavlova: »I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti!« (I Kor 9,16)
150
===
........

TAJNA SNAGE
Nalazimo se u našem religioznom životu pred skoro nerješivim zadacima. Moramo sačuvati vjeru, iako je naša okolina mlaka i ravnodušna i stalno nas navodi na nevjeru. Stoga moramo drugima donijeti svjetlo vjere, iako niti mi sami nsimo u stanju braniti plamteću baklju svoje vlastite vjere. Za obje zadaće osjećamo se preslabima. I tu se pred nas postavlja pitanje: odakle ćemo crpsti religioznu snagu da bismo mogli obje zadaće savladati.
Tajna religiozne snage je u kontaktu s Bogom. U tom susretu s Bogom poklonjena ti je na tajanstveni način ona snaga, koju po vlastitim silama nikada ne možeš postići. Ako nalaziš kontakt s Bogom, vezu srca sa srcem, tada izviru vode milosti iz dubine zdenca; tada ti svjetlo, koje ti pokazuje put; tada ti susret s Bogom daje toplinu tako da možeš suosjećati. Šija ti sunce, koje liječi sve rane tvoga srca; iz klice se javlja ljubav po kojoj spoznaješ: tu kod Boga nalazim se kod kuće. On, Bog koji me ljubi, on je moja domovina. - Sam Bog je tajna snage. Ako ga sretneš, on će ti udijeliti snagu.
Ali kako ćemo ostvariti taj susret s Bogom? Kako uspostaviti taj kontakt s Bogom? Odlučujuća veza s Bogom ostvaruje se, ako smo spremni ispravno slušati Boga. Ako zaista znaš uspostaviti vezu s Bogom, moraš mu se pokoriti.
151
===

Moraš ga pitati, što mu se na tebi ne dopada; što ti predbacuje. Moraš se prepustiti da te vodi ispravnim putem. On će te pozvati na odgovornost radi tvoje lijenosti i mnogih laži, koje potječu iz tvog kukavičluka; prigovorit će ti zbog tvoje tjelesnosti, zbog tvojih malih krađa, izgovora i prije svega zbog tvoje samovolje, kojom izbjegavaš svoje vjerske dužnosti. Ako želiš uspostaviti kontakt s Bogom, tada moraš pronaći »mirnu odaju«, u kojoj želiš Boga sresti i koju si prethodno očistio. Ako si se pošteno odlučio da Boga poslušaš i pokoriš mu se, tada će i jedan »Oče naš« biti dovoljan za duboku molitvu. Iz dubine srca moći ćeš tada moliti: »Oprosti nam naše grijehe... i ne uvedi nas u napast... oslobodi nas od zla.« Iz tog kratkog susreta ustalasat će se potoci snage u tvom srcu, ispunit će te svjetlo i radost. Znat ćeš put u budućnost i smoći snagu da tim putem ideš.

Iako si po prvi put temeljito očistio staju i uredio sebi »tihi kutak« svog srca, ostat će ti još uvijek mnogo posla da napraviš red. Iz dana u dan skupljat će se nova nečistoća. Ako zaista želiš skrušeno moliti, morat ćeš stoga svaku večer pitati Boga: »Gospodine, što treba danas da ispravim?« I ujutro ćeš reći: »Ti si moj Gospodin, želim danas biti tvoj sluga i živjeti tako kao što ti zahtijevaš, pomozi mi u tome!« To će tada biti prava molitva, pravi susret s Bogom. I on će te stotinu puta blagosloviti.
Kada nakon dugih borba budeš naučio svoju »tihu odaju« na poseban način očuvati u čistoći, tako da možeš uvijek lako i rado susresti Boga.
152
===

Tada će tvoja molitva ići još dublje: moći ćeš tada pokušati navečer produžiti svoj susret s Bogom, jer si naučio ljubiti Boga i možeš s njim prijateljski razgovarati. Moći ćeš tada svoje uobičajene molitve nizati jednu za drugom i pri tome svoje misli obraćati Bogu.
Veći dio bit će možda ispunjen rastresenošću, ali to te ne smije smetati.
Put ka Bogu nije lak.
Ti ćeš prije svega sa svojim Bogom slobodno razgovarati.
U tom susretu rast će ljubav: posustali plamen opet će se svakog dana na nekoliko trenutaka rasplamtjeti.
Usahla snaga tvog religioznog života opet će podići glavu prema zvijezdama i znat ćeš: Samo Bog je moja snaga. Samo On mi može pomoći da se uspinjem onim strmim putem ka kući Očevoj, koji nam je on pokazao.
153
===
……………………………………………
Knjige Herberta Madingera na hrvatskom:
GOSPODINE, ŠTO ŽELIŠ DA UČINIM?
BOG SE OBRAĆA SVAKOME
VRATI SE!
STVORITE MOLITVENE ZAJEDNICE!
SVAKODNEVNO MOLI KRUNICU - SEDAM BOŽJIH IZVORA
ODLUČI SE ZA KRISTA!
OSTANITE U MENI! - SUSRET S BOGOM - A JA VAM KAŽEM - ALI NAJVEĆA JE MEĐU NJIMA LJUBAV
BOGATI RIBOLOV
HVALA, ISUSE
TEMELJNA NAČELA ZA KRŠĆANE
ŽIVLJENO EVANĐELJE
OTVORITE SRCE JEDNI DRUGIMA!
SLUGA BOŽJI
KRIŽNI PUT SPASENJA
BUDITE PRIPRAVNI!
DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH
EVANĐELJE PO MATEJU
EVANĐELJE PO IVANU
MISLI VODILJE ZA ŽIVOT
MARIJINA TAJNA
ČUDO U SVAKODNEVICI
GOSPODINE, NAUČI ME MOLITI!
DAT ĆU VAM NOVO SRCE
SVETA MISA
BOG TE LJUBI
154
......................
(nastavlja se)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 kol 2012 18:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
SADRŽAJ:
Uvod.................…………………………………….5
Može li naša čežnja za Bogom biti besmislena…….7
Svijet je pun mudrosti, reda i plana....…………….. 9
Tehnika u prirodi iziskuje graditelja....……………12
Tko je mislio umjesto životinja?......………………15
Netko je morao isplanirati ovaj svijet...……………18
Najsigurniji temelj za našu vjeru u Boga .………..21
Od sebe? ...............………………………………23
Naše unutarnje iskustvo kazuje nam:
Imaš Gospodara nad sobom......…………………... 26
Kako funkcionira ta savjest?......…………………..29
Što bi bilo kada Boga ne bi bilo? ....…………… 31
Starost svijeta ............…………………………...34
Moderni prirodoslovci priznaju Boga...…………..36
Posljednji izvori današnjeg ateizma...…………….39
Odakle nevjera suvremene prirodne znanosti ……41
Je li potrebno da se pokorim Bogu?...…………….44
Je li dovoljno biti čestit čovjek?.....……………….47
Postoji li nešto poslije smrti?......…………………50
Je li Bog smisao našega života?.....……………….52
Je li Bog utjeha?...........……………………………55
Postoji li grijeh? ............……………………….. 58
Povratak Bogu.............…………………………….61
Tuđom krivicom ljudi gube vjeru.....………………63
Da li je sumnja u Boga grijeh?.....…………………66
Moram li moliti?...........……………………………69
155
===

Trebamo li objavu? Trebamo li Krista?...………….72
Odakle znam nešto o Kristu?......………………….74
Novi Zavjet je većim dijelom izvještaj očevidaca…77
Nalazi u Qumranu ..........………………………. 80
Je li Krist Bog?.............…………………………….82
Krist je uskrsnuo...........……………………………85
Postoji li čudo?............…………………………….88
Jesu li prava čudesa? .........……………………..91
Svjetlo vjere.............………………………………94
Njihov Bog je njihov trbuh.......……………………96
Slika Božja u propovijedi na gori....……………….99
Strah Božji je početak mudrosti.....……………….102
Zašto nas Bog osuđuje, ako nas ljubi?...………….104
Moraš ljubiti Boga..........…………………………107
Blaženi milosrdni...........………………………….110
Kakvu nam poruku donosi propovijed na gori ….112
Moram li se i ja pokoriti Kristu? ……………….115
Ne mogu ispunjavati 10 zapovijedi Božjih …….117
Tko u njega vjeruje bit će spašen....………………120
Borba za vjeru...........……………………………..123
Marija - put ka vjeri.........…………………………125
Je li Krist želio Crkvu? ........…………………..127
Tajanstvena životna snaga Crkve...………………130
Crkva je drugi život Kristov ......……………….133
Je li nam potrebno učiteljstvo Crkve?..…………..136
U čemu je Crkva nepogrešiva?....…………………138
Budućnost Crkve..........……………………………142
Poslanici Božji u ovom svijetu ....………………145
Božji zahtjevi za današnje kršćane....……………..148
Tajna snage .............…………………………….151
156
===

Završne opaske :
"Bog te stvorio besmrtnim.
Kao što si sada sposoban da misliš i znaš, da budeš
svjestan samog sebe, da odlučuješ i biraš, da voliš i
mrziš, da budeš zadovoljan ili nezadovoljan, da budeš
oduševljen u doživljavanju ljepote i punine ili da
očajavaš u doživljavanju ništavih, tako ćeš postojati, sa svim tim sposobnostima
i za pedeset i za sto i za tisuću i za milijun godina,
uvijek ćeš postojati.
Bog te stvorio besmrtnim. Misli na to".


"Svaki čovjek želi lijep i uspješan život. Sve što ljudi rade, rade zato da bi im bilo
ljepše i bolje.
Koliko to postižu? Zašto mnogo puta ne postižu?
Jedini stvarni način do ljepšeg, boljeg i uspješnijeg
života je život sa više pravednosti, poštenja, dobrote i
ljubavi. Najbolji način postizavanja pravednosti,
poštenja, dobrote i ljubavi je poznavanje i primjenjivanje
cijele, autentične i ispravno shvaćene katoličke vjere.
Sa Kristom je život ljepši i bogatiji".

"Katolička vjera i crkva su neodvojivi
dio europske civilizacije i kulture.
Svaki Europljanin, bez obzira da li je
katolik, nekatolik, ateist ili agnostik
želi i treba upoznati stvarne sadržaje i
stavove katoličke vjere i crkve".
(H.Madinger)
.............
K R A J

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 ruj 2012 10:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Linkovi svih tema namijenjenih za copy/paste:

SAMO ZA COPY-PASTE KRŠĆANINU
viewtopic.php?f=97&t=6713&start=90

ZA BOLJI SVIJET
viewtopic.php?f=97&t=6778

TEMELJI VJERE
viewtopic.php?f=97&t=6776

GRIJEH - TAJNA ZLA
viewtopic.php?f=97&t=6751


Ili tri teme za utvrđenog vjernika:
NAŠE PRAVO NA LJUBAV
viewtopic.php?f=97&t=6752

RAZLIKOVATI DUHOVE
viewtopic.php?f=97&t=6749
i
"Povijest Crkve kroz likove svetaca - za c/p"
viewtopic.php?f=6&t=6743&start=30

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 ruj 2012 10:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 934
Podijelio: 48 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
Admine, da sve teme za C / P prebaciš u moj Osobi forum i tako oslobodiš prostor?
Sumnjam da ikome ovo išta koristi!

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr