TUĐOM KRIVICOM LJUDI GUBE VJERU Samo rijetko su filozofske spekulacije pravi uzroci nevjere. Većinom se vjera u Boga slama čovjekovom krivicom, no često i tuđom krivicom. 63 ==
Trećina čovječanstva na zemlji živi danas pod vlašću materijalizma. Mnogi više ne vjeruju u Boga. Komunizam je nastao u srcu Njemačke u prošlom stoljeću. Stisnuta pesnica je njegov simbol. Porobljeni radnici Njemačke stiskali su tada pesnice protiv izrabljivača. Bolesni, bespomoćni, bez sredstava, napušteni, bez pravne zaštite, djeca su tražila kruh. Tada se rodila mržnja proletera protiv njihovih gospodara, koji su se nazivali kršćanima. Iz te mržnje protiv kršćanskih krvopija rađa se i mržnja protiv Boga, protiv religije, protiv kršćana. Krivicom kršćana nastao je komunizam. Tko će jednom radi toga odgovarati pred Bogom? Možda smo mi kršćani današnjice na isti način krivi radi nevjere izgladnjelih naroda! U Europi i Americi, u kršćanskim zemljama svijeta, stanuju najbogatiji stanovnici zemlje. Mi trošimo danas iznose u milijardama za alkohol i nikotin. A pokraj nas umire od gladi godišnje 30 milijuna ljudi u svijetu. Ti se narodi danas ne uzdaju u radosnu vijest Evanđelja, jer više nemaju povjerenja u kršćansku bratsku ljubav. Oni ljube Krista, ali mrze kršćane, govorio je Gandhi. Tko će jednom za to biti odgovoran? Afro-azijski studenti dolaze na univerzitete Europe kao religiozni ljudi, a napuštaju Europu najvećim dijelom kao ateisti, kao ljudi bez Boga. Oni su kod nas doduše naročito upoznali tehniku i stres, ali ne i ljude, kojima je Bog središte života. I radi toga ne vjeruju više u Boga. Oni će kao rukovodioci svojih mladih naroda izgrađivati nove države, ali bez Boga. 64 ==
Kako ćemo mi Europljani radi toga jednom odgovarati! Ljudi uvijek trebaju uzore! Oni moraju upoznati jedno žarko srce, vidjeti oduševljenog čovjeka i tek tada će moći povjerovati u veličinu Boga koji je iznad svega. Ali kako će se ledena srca ugrijati, kada nigdje ne susreću žar božanske ljubavi u ljudima? Iz školske klupe mladi ljudi polaze u pogone, obrte, poduzeća. Poslije nekoliko mjeseci stariji kolege ih dobro obrade. Sada je seks tema broj jedan, a Bog je zrak i poruga. Nas kršćane jednom će zapasti teška odgovornost. Na sudnjem danu morat ćemo spoznati da našom krivicom nevjernici nisu mogli pronaći put ka Bogu! Upadljivi grijesi ljudi vjernika odbijaju nevjernike. Odvratnost prema kršćanima pretvara se u odvratnost prema Bogu. Oni koji su udaljeni od nas doživljavaju kršćane kao brutalne, bezobzirne, egoistične. Tako postaje religija u njihovim očima nesimpatična i bezvrijedna, jer prividno nema snage da ljude učini boljima. I Crkva u cjelini, jer se sastoji od ljudi grješnika, čini uvijek ponovno pogreške radi kojih se ljudi osjećaju odbačeni od vjere. Božanska snaga koja je u vjeri, mnogima je grijesima toliko zamračena da joj razočarani ljudi okreću leda. Na taj način ljudi često gube vezu s Bogom. Moramo se plašiti odgovornosti, koju imamo jedni za druge: da našom krivicom drugi ne postanu kolebljivi u svojoj vjeri u Boga, da našom krivicom ne ostanu u tami nevjere, jer u nama nisu našli nikakvo spasonosno svjetlo. 65 == ........
JE LI SUMNJA U BOGA GRIJEH? Mnogi se bore za vjeru, ali nisu u stanju da je osvoje. Ali te ljude koji se bore, treba unatoč tome visoko cijeniti, jer kod njih postoji glad i žeđ za istinom. Oni su tražitelji Boga i imaju poštenu želju učiniti sve što po svojoj savjesti spoznaju kao ispravno. - Tamne sate u vjeri morali su doživljavati i sveci. Bila je to kušnja i provjera pred Bogom. Na životu svetaca možemo spoznati da sam pobožni osjećaj ne čini našu vjeru vrijednom. Vjera je utoliko dragocjena ukoliko ureduje naš život ispravnim tijekom. Ponekad otkrivamo u svojoj vjeri probleme koji nas kroz neko vrijeme zbunjuju. Tepoteškoće u vjeri nisu ni u kom slučaju grijeh, nego nas moraju potaknuti na razmišljanje i produbiti našu vjeru. - Kod mnogih, koji sumnjaju u svoju vjeru, nedostaje najelementarnije znanje o Bogu. Nitko im na zadovoljavajući način nije pokazao put ka Bogu i vjeri. Tu je više tuđe krivice nego li vlastite. Mnogi su međutim sami krivi za svoju sumnju. Tko gomila krivicu na krivicu i neće da se obrati, taj će konačno napustiti Boga. 66 ==
Njegova nevjera je bijeg od Boga. Isto tako ako molitva, kontakt s Bogom, nije više uobičajena, tada će unutrašnje iskustvo zakržljati i na kraju će se pojaviti sumnje u vjeri. Mnogi su također utoliko krivi u svojim sumnjama što su se za vrijeme života zadovoljavali s minimalnim zahtjevima vjerskog života. I ako je tada nadošlo trpljenje, ili im Bog nije odmah uslišao molbu, ili su vidjeli sablazan u Crkvi, tada se njihova slaba vjera slama već kod najmanjih opterećenja od kojih su se morali braniti.
Protiv vjerskih sumnja moramo nešto učiniti Sumnja je neizmjerna opasnost: ako više ne vidimo jasno cilj životnog puta, kako ćemo onda prispjeti na cilj? Ako su temelji svog života truli, kako ćemo onda na njima izgraditi zgradu našeg života? - Ako je naša vjera puna šupljina, praznina, tada bismo morali početi razmišljati: prosuđivati, slušati, čitati i prikupljati znanje i sigurnost. Prije svega morali bismo u prvom redu raščistiti sa svojom savješću, jednom temeljito načiniti red! I tada pokušati živjeti prema svojoj savjesti. Tada će nam Bog govoriti sve glasnije i prijateljskije, dok njegov glas jasno ne razumijemo i zahvalno u njega povjerujemo. - Također moramo i moliti za vjeru. Iskustvo je milijua molitelja da nas Bog čuje i da nam govori u molitvi. Mnogi imaju potajne sumnje i nesigurnosti u svojoj vjeri u Boga. Oni su doduše religiozni, ali samo polovično sigurno, jer se nikada ne može posve izvjesno znati postoji li iza smrti još nešto. 67 ==
Ta sumnja, taj nedostatak čvrste vjere, razjeda temelje religioznog života kao rak-rana. Jer je sve potkopano i razjedeno, mora religiozno ostati samo vanjština, nakit, nešto nakalemljeno, ali vjera ovdje ne može biti kičma cijelog života. Je li moguće u današnje doba imati još tako snažnu, duboku vjeru, kao što su je imali stari? Tempo, indoktrinacije, jedva još daju dovoljno vremena za kontakt s Bogom. Ovdje si mora moderni vjernik željeznom rukom stvoriti rang listu vrijednosti: u dnevni program na prvo mjesto mora doći Bog i molitva, a tek potom sve ostalo. Moramo naći vremena za novine, čišćenje zuba i čistoću. -As druge strane mami moderni potrošački raj tako da pokraj njega prijeti opasnost da neće preostati interesa za Boga. Ovdje mora današnji vjernik naučiti veliko samosvladavanje pri kupovinama i uživanjima u modernim potrošačkim dobrima. Bog mora i nadalje ostati središte našega života! Također i znanje i temelji vjere moraju kod modernog molitelja biti bitno solidniji nego u srednjem vijeku, jer mi danas moramo dati odgovor na mnoga pitanja, koja su u srednjem vijeku bila još nepoznata. 68 == ........
MORAM LI MOLITI? »Vjerovati« znači susresti Boga i imati povjerenja u beskonačno, koje smo susreli, znači: »pobožnost« i pouzdanje. Vjera može nastati samo iz susreta s Bogom. Bez sumnje Boga možemo »susresti« i izvan molitve: u prirodi, umjetnosti, književnosti, u dragocjenim ljudima. Boga možemo »susresti« i onda kada se pokoravamo njegovim zahtjevima, koje nam savjest nalaže. Unatoč tome ostaje kruto iskustvo da naše uši u vrtlogu svakodnevnog života ostaju i suviše glupe za Boga. Svjetske reklame suviše nas zasljepljuju, da bismo Boga mogli vidjeti duhovnim očima. Tako prolazimo mimo Boga i ne susrećemo ga. Stoga nam je potrebno neko vrijeme u kojem ćemo se svjesno odlučiti za Boga, da bismo čuli njegove želje, zahvalili mu za pomoć, molili u svojoj bijedi, izmolili oproštenje: vrijeme molitve. Tko ne moli, rijetko će kada susresti Boga i stoga će zaista jedva moći vjerovati u njega. Stalan susret s Bogom u molitvi uzrok je stvarne vjere. Dokazi samo podupiru razum. Ali živa spoznaja Boga odražava se u molitvi. U molitvi doživljavamo Boga kao sadašnjost koja stvarno postoji. Tko ne moli, tko ne skuplja nikakva unutarnja iskustva, uvijek će napola sumnjati. Tko želi biti učvršćen u vjeri, taj mora sve više i više moliti. Taj susret s Bogom postat će tijekom vremena srdačniji: prijateljstvo kao među ljudima. 69 ==
Iskustvo milijuna molitelja kaže nam da Boga možemo stvarno sresti i s njim razgovarati. Ako razmjena misli s Bogom prestane, prijateljstvo s njim će ohladnjeti, Bog nam postaje stran, veza se raskida. Ali ti pitaš: što treba moliti? I najkraća molitva može donijeti pomoć, postati otvoren put ka Bogu. Tko neku od najpoznatijih molitava izgovara polagano i s razmišljanjem, spoznat će da je to susret s Bogom. - Drugi žele slobodno razgovarati sa svojim Ocem, i to je vrlo dobra molitva, jer Bogu kazujemo naše brige, slabosti, patnje i molbe. - Tko se ne može susresti s Bogom, za njega će svaki trud koji čini, da bi sreo Boga, biti molitva: religiozna knjiga, razmatranje o Bogu, razgovor o Bogu, tihi, misaoni časovi razmišljanja o smislu i cilju života... Sve je to molitva za onoga koji traži Boga. Mnogi kažu da nemaju vremena za molitvu. Žurba, izazovi, obitelj. No tu će pokazati kolika je vrijednost Bog za nas. Ako dakle vjerujemo u to da je on sudbonosni, odlučujući cilj našega života, tada ćemo uvijek naći vremena za molitvu. Poneki iz sasvim drugih razloga ne mole: doklegod čovjek ustraje u svom grijehu, stvarno nije u stanju istinski, iskreno moliti. To znači da se moramo obratiti i moliti Boga da nas ponovno primi u svoje stado. Zid razdvajanja između nas i Boga mora se srušiti. 70 ==
Brzo moramo dovesti u red ono što nas od njega odvaja, inače će se rana zagnojiti i postati zloćudna. Neki kažu: »Ne mogu moliti«. A moliti je tako jednostavno. Moliti znači: zazivati u pomoć. Nije li po sebi razumljivo da tom Ocu koji je iznad nas kažemo: »Pomozi mi!?« Bogu nije potrebna naša molitva. Naše molitve su znak povjerenja u njegovu dobrotu. I on će nam tada udijeliti sve što je za naše dobro. Ako ga molimo za neku sitnicu, on će uvijek odabrati ono što je za nas bolje. U molitvi je kao i u braku. Ako drugome izlazimo u susret samo onda kada nas to veseli, a ne onda kada je to potrebno, tada to i nije pravo prijateljstvo. Stvarna naklonost prema drugome pokazuje se u stalnoj vrijednosti, a ne samo u usplamtjeloj strasti trenutka. Naša stvarna naklonost prema Bogu izražava se trajnom vjernošću, u stalnom pokušaju uvijek sretati Boga i u postojanoj molitvi. Tako ćemo sresti Boga već u ovome zemaljskom životu. Je li potrebno moliti? Molitva je glavna ulica na putu u vječnost. 71 == ........
TREBAMO LI OBJAVU, TREBAMO LI KRISTA? Vjeruješ li zaista da mi svojim skromnim ljudskim razumom možemo riješiti sva bitna pitanja svog vjerskog života? Kako si na primjer predstavljaš Boga? Moramo li se Boga plašiti, jer dopušta trpljenje i smrt? Ili je Bog tako bezazlen da ga ne zanimaju ljudske pogreške? - Tko će odgovoriti na ta pitanja pomoću skromnog ljudskog razuma? Od tih pitanja zavisi toliko toga. Odakle ti nadalje sigurnost da postoji grijeh i sud poslije smrti? Dužnost i savjest? Bog i vječnost? Vjeruješ li doista da ja ili ti s ovo malo mozga možemo sigurno razriješiti ta prastara pitanja? Postoje doduše ozbiljni razlozi u prilog tome da možemo. Ali također postoje i mnogi visoko nadareni i inteligentni ljudi koji misle drukčije nego ti. Ili vjeruješ da si pametniji nego svi čuveni profesori, koji danas negiraju slobodnu volju, a time i svaku odgovornost čovjeka, negiraju postojanje duše u čovjeku, negiraju grijeh, dužnost i savjest? Mnogi negiraju čak i samu Božju opstojnost i posljednji sud poslije smrti. - Kako ćeš ti kao jednostavan, vrlo zaposlen čovjek, bez temeljite znanstvene izobrazbe, ta tako teška i sudbonosna pitanja razriješiti samo svojim razumom? 72 ==
No upravo najvažnije i najradikalnije odluke zavise od tih odgovora, koje moraš dati o tim posljednjim pitanjima. Kako ćeš medu mnogim nazorima o svijetu, u današnje doba, u toj zbrci različitih mišljenja pronaći upravo ono, što je zaista istinito i ispravno? Nalaziš se usred različitih strujanja današnjice u kojima si odrastao. Sve te stranputice utječu na tebe na neki način preko radio emisija, novina, radničkih sindikata, vojske itd. Ta mišljenja proturječe jedna drugima često u tolikoj mjeri baš u najhitnijim pitanjima života. Kako ćeš sada pronaći put istine i pravde? Nietzsche na promjer proglašava svaki dosadašnji moral kao ropski moral glupih i slabih i zahtijeva bezobzirnu promjenu: »Slabo treba zgaziti«, iskorijeniti, likvidirati, uništiti! Jedni izjavljuju da je religija središte života, drugi naviještaju: Bog je mrtav. Jedni proglašavaju život apsurdnim i besmislenim, a drugi naučavaju veličanstvene ideale. Jedni naučavaju bezobzirnu životnu borbu, i da može opstati samo jači, a drugi traže opraštanje, milosrđe... Ne postoji niti jedan svjetonazor koji sadrži vrijednosti, a koje neki drugi svjetonazor radikalno osporava. - Vjeruješ li zaista da postoji neki mali čovjek koji sva ova pitanja može konačno razriješiti? Ali kako ćemo živjeti, ako ne znamo što je ispravno? Ako ne znamo istinu, tada se u svakom slučaju možemo zadovoljiti bilo kojim odgovorom: tako će čovjek stvoriti vlastitu sliku o Bogu, vlastitu religiju, vlastitu istinu. 73 ==
Tko međutim osjeća stvarnu potrebu za istinom, taj će ubrzo spoznati da on to sam nije u mogućnosti spoznati. On sluti da nam netko mora pokazati taj put, jer se radi o našem životu. Za takvog čovjeka objava Božja nije više stvar luksuza u religioznom životu, nego neophodni kruh, za kojim gladuje. U kome je zahtjev za istinom postao živa stvarnost, taj će čeznuti za Božjom riječi, za njegovom objavom. Njemu neće istine vjere kršćanstva i Biblije biti više teški okovi. Riječi Kristove za njega su putokaz na opasnom terenu, u nepoznatoj zemlji. Takav će čovjek zahvalno prihvatiti svaki takav putokaz, jer zna koliko je opasno na svoju ruku lutati okolo u ponorima života.
........ . ODAKLE ZNAMO NEŠTO O KRISTU? Židovski i poganski izvori pružaju nam obilje značajnih podataka o Kristu. Do sada najstariju nama poznatu obavijest zapisao je Josip Flavije (37-97). Rođen u Jeruzalemu ovaj je židovski zapovjednik znao za kršćansku općinu u Jeruzalemu. U svom djelu »Židovske starine« na dva mjesta piše o Kristu. Jedno od njih glasi: »U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. Činio je neobična djela. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi, a kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. 74 ==
Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18, 111,3)«. Čak i najstariji dio talmudske tradicije govori o Isusu: o njegovim uspjesima kod naroda zbog njegovih čudesnih djela (čaranja), o njegovom raspeću na križ uoči blagdana pashe itd. Plinije Mlađi (62-114), namjesnik Bitinije, u Maloj Aziji, pisao je caru Trajanu. U pismu moli cara za upute kako da se drži pred kršćanima, koji su u njegovoj provinciji vrlo brojni: »Oni se skupljaju određenog dana prije sunčevog izlaska i zaklinju se na vjernost Kristu kao Bogu u pjesmi... Nadasve daleko proširilo se to praznovjerje, ne samo po gradovima i selima, nego po cijeloj zemlji.« Tacit (55-120) govori u svojim »Analima« (godišnjacima) pri opisu požara u Rimu (64) o kršćanima: »Da bi opovrgao glasine (koje su ga optuživale da je zapalio Rim), pronašao je Neron krivce i dao ih je mučiti izabranim mukama, koje su radi svoje strahote bile na zlu glasu, a koje je mnoštvo nazivalo kršćanima. To ime dolazi od Krista, koga je prokurator Poncije Pilat za vladavine Tiberija izručio na kaznu smrti. To odvratno praznovjerje bilo je za trenutak potisnuto, ali je ponovno izbilo, ne samo u Judeji, gdje je to zlo započelo, nego također i u Rimu«. Svetonije (75-150) piše u svojoj biografiji o caru Klaudiju (41-54): »On je Zidove protjerao iz Rima, koji su na podstrekivanje nekog Krestosa (Chrestos) često izazivali nemire.« 75 ==
Kad bismo imali samo te poganske i židovske izvore, znali bismo sigurno, da je Krist živio u Judeji, da je činio čudesna djela i da je podučavao narod; da je po nalogu Poncija Pilata bio ubijen; da je u Rimu oko 50. godine postojala Isusova zajednica; i da se od Neronovog vremena širila i bila žestoko progonjena. To je malo, ali u isto vrijeme i mnogo. Najstariji kršćanski izvori, koje imamo o Kristu, jesu poslanice apostola Pavla. On ih je pisao između 51. i 67. godine svojim zajednicama, u kojima je propovijedao. Prva poslanica Solunjanima, poslanica Galaćanima, Korinćanima i Rimljanima, kao osobna pisma svetoga Pavla danas ne osporava praktično niti jedan povjesničar. Također izvornost većine ostalih poslanica uvijek poziva na Kristovo Uskrsnuće i na različite pojave Uskrsnulog i opisuje ponovni dolazak Kristov i posljednji sud živima i mrtvima. Pavao govori i o mnogim pojedinostima: izbor apostola, poslanje apostola, Isusovo siromaštvo, uvođenje presvete Euharistije, o slobodnoj smrti Isusovoj itd. Najvažniju sliku o Isusu prenose nam četiri Evanđelja. Apostoli Ivan i Matej su kao neposredni svjedoci očevici pisali o životu Isusovom svaki u svom Evanđelju (to znači: blaga, radosna vijest) i napisali su ga za svoju zajednicu. Marko je po želji rimske zajednice (općine) napisao jedno Evanđelje, jer je bio stalni pratilac Petrov i slušao sve njegove propovijedi. Sastavljači tih Evanđelja i poslanica bili su ljudi koji su bili spremni za svoje svjedočanstvo poći i u smrt. 76 == ........
NOVI JE ZAVJET VEĆIM DIJELOM IZVJEŠTAJ OČEVIDACA Povijesna znanost dodaje mnoge dokaze za to da su Evanđelja napisana u prvom stoljeću, neka vjerojatno već prije razorenja Jeruzalema 70. godine. Taj dokaz je radi toga toliko važan, jer je na taj način bilo onemogućeno stvaranje legende, pošto su Evanđelja zabilježena još za vrijeme života očevidaca. Najinteresantnija proba na dohvat ruke su fragmenti papirusa, koji su pronađeni u Egiptu. Radi se o dijelovima Ivanovog Evanđelja, koji su napisani oko 125. (papirus 52), odnosno oko 150. (papirus 66). Samo Evanđelje mora prema tome biti bitno starije.
Isto su tako i iskopavanja i nalazi posljednjih decenija pokazala da su u Evanđeljima potpuno vjerno opisane gospodarske, političke, društvene i religiozne prilike za vrijeme života Isusa Krista kao i prava životna sredina: novac za porez, desetina od metvice, raznolikost religioznih uvjerenja kod farizeja, saduceja... 77 ==
Sve je to dokaz u prilog tome da su Evanđelja stvarno morala nastati već u prvom stoljeću, jer je taj milieu (sredina) godine 70. židovskim ratom netragom nestao, razoren. Također i iz starokršćanskih pisanih svjedočanstava možemo dokazati da su pojedina Evanđelja već mnogo prije 90. morala postojati: Didahe, vjerska knjiga ranokršćanskog doba citira već 30 mjesta iz Evanđelja i kaže četiri puta izričito: »Tako nalazimo zapisano u Evanđelju Gospodinovom«. -1 papa Klement iz Rima poziva se na svoje pismo Korinćanima (96. poslije Kr.) i navodi neka mjesta iz Evanđelja. Ignacije iz Antiohije (umro 107. poslije Kr.) koristi u svojih sedam pisama posebno često Ivanovo Evanđelje. Imamo izričite izvještaje o tome da su spisi Novoga Zavjeta napisani od očevidaca ili njihovih učenika. Biskup Papija iz Hijerapola u Maloj Aziji (umro 130. poslije Kr.) piše: »Matej je zapisao na hebrejskom jeziku Gospodinove govore, a svaki ih je prevodio kako je najbolje mogao.« Od Papije također znamo da je Marko bio tumač i pratilac Petrov i da je riječ i djela Gospodinova točno zapisao. - Također Muratorijski fragment (oko 150. poslije Kr.) svjedoči da su Luka, odnosno apostol Ivan, sastavljači Evanđelja. -Mučenik Justin (umro 165.) svjedoči o sva četiri Evanđelja. - Biskup Irenej iz Liona (umro 202.) sabire konačno te izvještaje. On također svjedoči da je Luka bio pratilac Pavlov i da je napisao Evanđelje, koje je Pavao naviještao. Sastavljači (pisci) novozavjetnih spisa često puta svjedoče da su sami očevici onoga o čemu su izvještavali. 78 ==
Tako na primjer piše apostol Ivan u izvještaju o probadanju kopljem »Onaj koji je vidio, svjedoči i njegovo je svjedočenje istinito« (Iv 19,35). I u početku svog Evanđelja govori Ivan: »I riječ je tijelom postala i nastanila se medu nama. I mi smo promatrali slavu njegovu...« (Iv 1,14) Također i u Otkrivenju koje se pripisuje apostolu Ivanu i u prvoj Ivanovoj poslanici, priznaje sebe kao pisca očevica: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života ... mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i naviješćujemo vam život vječni...« (1 Iv 1,1). Isto se tako Petar poziva u svojoj drugoj poslanici na to: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva« (2. Pet 1,16). I Luka piše više puta kao svjedok očevidac u Djelima Apostolskim i to na mjestima u kojima govori u »obliku - mi«.
Novi Zavjet je najviše prepisivana knjiga i najbolje prepisana knjiga svijeta! Sačuvano nam je 3800 rukopisa. Oni se međusobno toliko točno slažu, da je samo tisući dio (!) teksta varijantan, pa i ta mjesta su dogmatski bez značaja. - Sa religioznom savjesnošću kršćani su nam prenijeli izvještaje o ONOME, za što su polazili u smrt. 79 == ........
NALAZI U QUMRANU Posljednjih godina otkrića u Kumranu izazvala su izvanrednu pažnju. Ti podaci najnovijih istraživanja pokazuju na čudesan način pouzdanost Biblije. Obilje detalja, koji su izneseni u Evanđeljima i knjigama Staroga Zavjeta, tim je nalazom dokazano. 1947. godine pronađene su u pećinama na sjevernoj obali Mrtvog mora stotine dragocjenih svitaka (spisa). Po svoj prilici je samostanska zajednica Židova Esena za vrijeme židovskog rata (66-70) pohranila tamo u suhim pećinama svete tekstove. Starost tih pronađenih svitaka s tekstom Staroga Zavjeta procjenjujemo na više od 2000 godina: 100-200 godina prije Kristova rođenja. Gotovo sve knjige Staroga Zavjeta nalaze se u tom prijepisu. Potpuna procjena tražit će do cjelovitog prikaza oko 50 godina. Izvještaji Evanđelja o Ivanu Krstitelju mogu se pomoću tog nalaza provjeriti. Oni izvještaji naime da je Ivan Krstitelj kao dječak živio u »pustinji« (Lk 3,2). Danas znamo da je kraj u kojemu su živjeli pustinjaci iz Kumrana nazivan kraj u »pustinji«. Ivan Krstitelj je možda proveo svoje djetinjstvo u samostanu (konventu) redovnika iz Kumrana. Čak i ishrana Ivana Krstitelja »skakavcima i divljim medom« danas zvuči vjerodostojnije. (Mt 3,4) Rukopis iz Damaska potvrđuje nam naime da su prženi skakavci i divlji med činjenično sačinjavali uobičajeno posno jelo ljudi iz Kumrana. 80 ==
Također je sada razumljiv susret Ivana Krstitelja s kraljem Herodom Antipom (od 4 prije do 36 poslije Kr.): Macharus (Maheront), palača kralja Heroda nalazila se točno nasuprot Kumranu. Nalaz iz Kumrana baca također novo svjetlo na Ivanovo Evanđelje. Jezično blago Ivanovih spisa je u zapanjujućem suglasju s onim iz Kumrana: npr. misao vodilja o borbi između svjetla i tmine i mnogi pojedinačni izrazi kao »Sinovi svjetla« (Iv 12,36), svjetlo života, hodanje u tmini (Iv 8,12), činiti pravdu (Iv 3,21), Gospodar svijeta (Iv 14,30), izvršiti Božja djela (Iv 6,28) i dr.
Čini nam se kao novi dokaz, da je Ivanovo Evanđelje stvarno napisao Ivan Evanđelist. Jer on je bio učenik Ivana Krstitelja, koji je po svoj prilici odrastao u Kumranu. - Kumran je bio 70. poslije Kr. razoren. Prema tome Ivanovo Evanđelja nije moglo znatno kasnije nastati. Na temelju nalaza danas znamo i to da su mnoge stvari, koje je Krist kod apostola pretpostavljao kao poznate, u to vrijeme činjenično već bile poznate. Na pr. krštenje vodom kao simbol očišćenja, neka vrsta ispovijedi kao javno umirenje savjesti pred najstarijim članom zajednice, izlijevanje Duha Svetoga, dolazak Mesije, navještaj kraja svijeta i posljednji sud, upravljanje zajednicom s 12»biskupa«, liturgijske svečanosti, posve slične onima iz kasnije Crkve prvih vremena, vigilijske svečanosti, slavljenje kvatembarskih svečanosti prije početka Nove Godine... 81 ==
Saznanja iz Kumrana pokazuju nam stoga da mnogi izvanjski simboli, obredi, običaji i učenja nisu uvedeni tek u praksi religiozne zajednice iz Kumrana. Stoga je Krist mogao s nekoliko riječi ukratko simbolima naznačiti njihovo krajnje ispunjenje. Apostoli su znali na što je Isus mislio: »Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20,23) »Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.« (Mk 16,16)
........
JE LI KRIST BOG? Nitko na cijelom svijetu nije o samom sebi tako govorio kao Krist. Muhamed je sebe smatrao grješnim čovjekom podložnim zabludama. On je zaista dva puta pogriješio u svom pozivu. Buda nije govorio o Bogu i odbacivao je svako obožavanje svoje osobnosti. Sasvim drugačije je kod Krista. On od početka za sebe kaže da je vječni sudac živima i mrtvima. Daje Gospodar svijeta, da je jedini Sin Božji, da je od vijeka već bio kod Oca i jedno s Ocem. Nitko u svijetu nije uskrsnuo od mrtvih osim Krista. Nitko danas ne čini čudesa koja čini Krist u svojoj Crkvi. 82 ==
Na mnogim mjestima Svetog Pisma Krist sebe proglašava vječnim Sucem svih ljudi: »Kada Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela... Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih...« (Mt 25,31)... »Dođite blagoslovljeni Oca mog i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od početka svijeta!... Idite od mene, prokleti, u oganj vječni...« (Mt 25,34-41) Za tu izjavu, da je Sudac svijeta, polazi Krist u smrt. Jer kada je pred velikim vijećem upitan, a radilo se o životu i smrti, on je potvrdio da je Sin Božji. On saopćava velikom vijeću da će ga na posljednjem sudu svijeta ponovno ugledati u svom njegovom sjaju, kada će on kao »Sin Čovječji« na oblacima nebeskim doći (Mt 24,30), i to reći kao Sudac svijeta, kako je već u Starom Zavjetu bio slikovito prikazan (Dan 7,13). Krist je od početka znao o svom pozivu kao Gospodar svijeta: »Dana mije sva vlast, nebeska i zemaljska.« (Mt 28,18) Prikazuje se uzvišenijim od svih proroka koji su prije njega došli, kao Gospodar nad svim anđelima, kao Gospodar nad svim zakonima prirode i Biblija ga konačno naziva: »Kralj kraljeva, Gospodar gospodara.« (1 Tim 6,15), Kyrios. On se smatra Gospodarem neba i kraljevstva vječnog blaženstva. Stoga se usuđuje napustiti onaj Stari Savez koji je sam Bog (!) na Sinaju sklopio sa svojim izabranim narodom. I on sklapa Novi Savez s ljudima na posljednjoj večeri. Samo svjestan da djeluje kao Bog, mogao se Krist na tako nešto usuditi. 83 ==
Krist zna da je on Gospodar i onih zapovijedi koje je Bog dao na Sinaju, i radi toga se usuđuje da te zapovijedi dopuni i usavrši. Radi toga kaže Krist u propovijedi na gori i iznova: »Rečeno vam je... A ja vam kažem...» (Mt 5,21.). Tko može opraštati grijehe osim Boga? Tko može ljudima pokloniti vječni život osim samog Boga? Krist zna da ima moć opraštanja grijeha i pokloniti vječni život: »Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve ljude na oproštenje grijeha« (Mt 26,28). »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni« (Iv 6,54). Krist od početka zna da je sin vječnoga Oca. Svoju vječnost izražava u slikama, kada kaže da je »Sišao s neba« (Iv 6,38). »Izašao sam od Oca i došao na svijet; Sada ostavljam svijet i idem k Ocu« (Iv 16,28). »Zaista, zaista, kažem vam. prije nego je Abraham bio, Ja jesam« (Iv 8,58). »A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe, prije nego postade svijet« (Iv 17,5). Teolozi to zovu preegzistencija. Krist nije obično stvorenje. On svoje biće nije primio od drugoga, nego ima taj vječni život po sebi On ga nosi u sebi: »Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi« (Iv 5,26). Teolozi to zovu aseitas.
Krist naziva sebe »Sin Božji« na posve jedinstven način. On je »jedinorođeni Sin Božji«, kako kaže Ivan i kako Krist sam za sebe kaže u prispodobi o zlim vinogradarima (Mt 21,33). Krist za sebe traži istu božansku čast kao za samoga Boga: »Jer Otac ne sudi nikome, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla« (Iv 5,23). 84 ==
Židovi su vrlo dobro razumjeli da se time Krist izjednačuje s Bogom:«... iako si samo čovjek, što se praviš Bogom« (Iv 10,33). Samo Bog nam je mogao tako blagonaklono objaviti svoga Sina, da možemo vjerovati: »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« (Mt 16,16).
........
KRIST JE USKRSNUO Pitaš se: da li u stvarnosti zaista postoji čudo? »I zbog vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovome potpuno zdravlje naočigled vas sviju« (Dj 3,16). Ako se naime po Kristu i njegovoj Crkvi stvarno događaju čudesa, tada je to znak da ovdje Bog djeluje. Odlučujuće i najsnažnije čudo Kristovo je njegovo uskrsnuće. Vjera prve Crkve prije svega se oslanja na to čudo. Uskrsnuće Kristovo od mrtvih bilo je središnja tema u staroj kršćanskoj zajednici. Propovijedi Petrove i poslanice apostola Pavla, koje su nam sačuvane, uvijek ponovo pozivaju se na uskrsnuće Kristovo. Apostoli su to smatrali kao svoju najhitniju zadaću dokazati svjedočanstvo o Kristovom uskrsnuću. 85 ==
Radi toga zahtijeva Petar pri izboru novog apostola Matije: »Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kada je uznesen između nas« (Dj 1,21-22). Za to svjedočanstvo išli su i u smrt. Uvijek iznova poziva se Petar na uskrsnuće Isusovo kao dokaz da je Krist zaista Mesija i da posjeduje božansku slavu. U propovijedi na Duhove, kod preslušavanja pred velikim vijećem, u pouci za krštenje Kornelija, pri izlječenju uzetoga od rođenja itd. naviješta Petar uvijek ponovo: »I zbog vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovome potpuno zdravlje naočigled vas sviju« (Dj 3,16). Za Krista kaže: »Bog ga je uskrisio od mrtvih. Mi svjedočimo o tome. Isto naviještaju i Pavlove propovijedi u Antiohiji, Solunjanima, u Ateni i Cezariji, i uvijek ponovo o uskrsnuću od mrtvih, kako je zapisano u Djelima Apostolskim. - U njegovoj poslanici Korinćanima, koja je napisana 56. godine, poziva se Pavao štoviše na 500 kršćanske braće kojima se Gospodin odjednom ukazao. I Pavao tada piše da su većina od njih još u životu: »Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli« (1 Kor 15,6). 86 ==
Biblija s velikom snagom opisuje stvarnu smrt Isusovu, njegov posljednji uzvik, probadanje srca, koje je uslijedilo da bi se provjerila sigurnost njegove smrti, skidanje s križa, postavljanje u grob, pečaćenje groba i straža na grobu.
Biblija govori o ukupno dvanaest ukazanja uskrsnulog: Magdaleni na uskrsno jutro, ženama na grobu, učenicima na putu u Emaus, Petru na uskrsnu nedjelju, desetorici apostola u dvorani posljednje večere na dan uskrsnuća, jedanaestorici (učenika) apostola s Tomom zajedno osam dana kasnije, ukazanje na Tiberijadskom jezeru, kojom prilikom je Petar postavljen za natpastira Crkve, ukazanje na gori u Galileji, kojom prilikom su apostoli primili misijski nalog od preobraženog Krista, oproštajni govor uskrsnulog u Jeruzalemu i uzašašće na nebo, ukazanje pred 500 braće, nadalje apostolu Jakovu, konačno ukazao se preobraženi Gospodin još i Pavlu na putu u Damask. Apostoli nisu bili lakovjerni ljudi Uvijek iznova sumnjali su u izvještaje onih, kojima se Gospodin ukazao: »Ovima se te riječi učiniše kao izmišljotina. I nisu im vjerovali« (Lk 24,11). »Ovi odoše i javiše ostalima, ali ni njima nisu vjerovali« (Mk 16,13). I kada je Isus odjednom stao usred učenika, tada su »mislili da vide duha« (Lk 24,37). Isus je morao sa svojim apostolima jesti i piti i dopustiti da ga dotiču, pokazao im je ruke i noge, prije nego što su mogli uzvjerovati. - I unatoč svim tim dokazima Toma je još uvijek sumnjao: »Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih i reče: "Mir vama"! 87 ==
Zatim reče Tomi; "Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik"! "Gospodin moj i Bog moj" - izjavi Toma! Isus mu reče: Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli« (Iv 20,26-29). Prije toga Toma zvani blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima, kada je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: »Vidjesmo Gospodina.« Toma im je odvratio: »Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću uzvjerovati.« (Iv 20,24) Eto primjer, koji jasno pokazuje, da apostoli nisu bili nipošto lakovjerni... Mi možemo samo moliti Boga da uvijek sve dublje vjerujemo i zajedno s Tomom vjerno molimo: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv 20,28).
........
POSTOJI LI ČUDO? Krist dopušta da se i danas još zbivaju čudesa, da bismo lakše povjerovali u ona čudesa koja je on činio prije 2000 godina. U Lourdes-u i Fatimi događaju se i danas još brojna čudesa koja se mogu istovremeno provjeriti u »laboratorijima«. Bog nam daje ta mjesta znanstvene kontrole radi toga, jer današnje vrijeme sve ispituje mnogo rigoroznije, nego li je to bilo u prijašnja vremena. 88 ==
Ta su čudesa do sada ispitale desetine tisuća liječnika: Židova, muhamedanaca, evangelika i nevjernika. U dosadašnjih 2000 protokola potvrdili su liječnici da se tu radi o medicinski nerazjašnjivim ozdravljenjima. Budući da čudesa u Lourdes-u postoje od 1858. godine, dakle više od 100 godina, otpada u prosjeku na svaka dva tjedna po jedan takav protokol. Ozdravljenja se priznaju samo onda ako se zbivaju odjednom, potpuno i trajno. Evo nekoliko provjerenih slučajeva koji su se zbili u Lourdes-u:
Louis Bouriette, klesar, doživio je eksploziju mine i izgubio vidnu sposobnost desnog oka. I lijevo oko mu je postajalo sve slabije. Prvih dana nakon pojave Majke Božje zamolio je Bouriette da mu donesu vode s izvora, na koji je Majka Božja pri ukazanju skrenula pažnju. Pri stavljanju na bolesne oči maramice, koja je bila natopljena vodom s izvora, mogao je Bouriette nakon dugog vremena po prvi put ponovno iskreno moliti: izliječenje obaju očiju zbilo se u trenutku.
Drvosječi Pieteru de Rudder uslijed pada stabla bila je potpuno smrskana lijeva noga, tako daje bila neophodna amputacija. Pieter nije prihvatio amputaciju. U visini frakture mogla se vidjeti zagnojena rana kroz koju su virili koštani krajevi. Između smrvljenih kostiju nedostajao je jedan dio dužine 3 cm. Usrdno se molio Majci Božjoj i odjednom se osjetio silno potresen. Opet je mogao ustati. Kleknuo je pred kipom Majke Božje. Rana je zacijelila. Poslije ekshumacije je ustanovljeno da su sve kosti bile na broju i obje su noge bile iste dužine. 89 ==
Dr. Alexis Carrel, nosilac Nobelove nagrade i stručnjak u oblasti onkologije i sam je prisustvovao jednom čudesnom ozdravljenju i sve je to lijepo opisao u američkom stručnom časopisu. Neka djevojka je imala tuberkuloznu upalu trbušne opne. Ležala je u agoniji. Djevojka je pred očima Dr Carrela u trenutku izliječena. Dr. Alexis Carrel koji je ranije bio nevjernik u tom je trenutku izliječen od svoje nevjere. Još prije ovog čuda dr. Carrel je izjavio: »Ako ova djevojka bude izliječena, vjerovat ću u čudesa i postat ću redovnik.« Nobelovac dr. Carrel umro je 1944. godine i ostao u dubokoj vjeri. John Travnor bio je za vrijeme prvog svjetskog rata teško ranjen komadićem granate. Rastrgano mu je desno rame i probijena lubanja. Desna ruka mu je posve atrofirala. Šaku nije mogao pokretati. Kroz ranu na lubanji vidjelo se pulsiranje mozga. Obje noge su mu bile uzete. Uz to je imao dnevne napade epilepsije. Pri tim napadima gubio je svijest i do dvanaest sati. U Lourdes-u je John Travnor poslije devete kupke odjednom stao na noge. Za vrijeme procesije s presvetim sakramentom točno u trenutku blagoslova s presvetim sakramentom bio je odjednom i potpuno izliječen. Otvor na lubanji više se nije primjećivao (!) i ni traga više od epilepsije i uzetosti. Elisabeth Delot bila je operirana od raka želuca. Radi nove izrasline raka prijetila joj je smrt od gladi. Za vrijeme kupke u vrelu u Lourdes-u trenutno je izliječena 1926. godine. Pri tome su na čudesan način iščezli svi tragovi operacije i ožiljci i želudac je bio potpuno obnovljen i u stanju kao prije bolesti. 90 ==
Ovdje očito liječi neka misaona moć, svakako ne nepoznata iz zraka. I najčudesnije u Lourdes-u: oni koji nisu izliječeni ne vraćaju se s ogorčenjem. Također zbila su se bezbrojna obraćenja na vjeru. -Možda i tebe Bog čudesno liječi? Od nevjere do duboke vjere.
........
JESU LI TO PRAVA ČUDESA? U činjenicu, da su se događaji u Lourdes-u zaista tako odvijali kao što su opisani, praktično se više ne može sumnjati. Činjenice stoje čvrsto uz pomoć tisuća liječnika kao zaprisegnutih svjedoka, uz pomoć dosijea klinika, bolesničkih kasa i vojnih institucija, uz pomoć rentgenskih snimaka, analiza krvi itd. Ti medicinski stručnjaci nisu samo vjernici, nego i liječnici bezbožnici. Tko takav skup činjenica još odbacuje, morao bi prihvatiti čudo koje je još nevjerojatnije nego li najnevjerojatniji slučajevi ozdravljenja. Da bi se umanjio čudesni karakter zbivanja u Lourdes-u, tvrdi se da su ta izliječenja možda više psihičkog uzroka. Ali podaci današnje dubinske psihologije i psihosomatike pokazuju nam jasno granice tih utjecaja. Plućna tuberkuloza u posljednjem stadiju, otvorena plućna tuberkuloza s kavernama, tuberkuloza 91 ==
pluća, crijeva, potrbušnice, rak želuca, rak jezika, rak dojke, skleroza i specifično organska oboljenja ne mogu se liječiti samo psihičkim djelovanjem. Nekoliko primjera: jednostavno mora biti čudo da se otvorena plućna tuberkuloza unutar nekoliko dana savršeno zakreči ili kada TBC potrbušnice gotovo trenutačno iščezne, kada tuberkulozna upala moždane opne s bakcilima TBC-a u moždanom likvoru bolesnika iz terminalne kome (smrtna borba) odjednom se budi i 14 dana kasnije ima normalnu lumbalnu tekućinu bez bakcila, kada se kod obostrane bijele atrofije zjenice vidna sposobnost trenutačno i za uvijek ponovno postiže, kada otekline raka na izlasku iz želuca s metastazama u jetri odjednom nestaje, za vrijeme dok gastroenteroskopija, koja je izvršena prije nekoliko mjeseci, sada odjednom iščezava, kada Yvonne Aumaitre s urođenom manom obiju skvrčenih nogu odjednom, trenutačno ozdravi, kada tri i po godišnji Guy Levdet 1946. odjednom biva izliječen od potpune idiotije, koja je nastala od upale moždane opne, pri čemu uz to i s uzetošću svih udova kao posljedica upale moždane opne, a sve to trenutačno izliječeno, kada Evasio Ganora 1950. u Lourdes-u odjednom ozdravi od jedne raku slične promjene limfnih puteva (Hodgkinsche Krankheit), koja prema stanju današnje znanosti za 4 ili 5 godina vodi do tragičnog kraja. Osim toga čvrsto stoji konstatacija da su izliječeni ljudi koji ni u kojem slučaju nisu posjedovali volju za ozdravljenjem. 92 ==
U tim slučajevima čini se radi toga isključenim da se može postići ozdravljenje pod utjecajem ljudskog duha: bili su izliječeni ljudi u stanju potpune idiotije, ljudi koji su bili u agoniji Neka ozdravljenja nastupila su u snu, a da pacijent o tome nije ništa znao. Kod mnogih je uslijedilo ozdravljenje, kada su im drugi ljudi za njihovog stanja besvijeti pružali Lourdes-sku vodu. Zbivala su se ozdravljenja i na malodobnoj djeci, ozdravljenja nevjernika, sumnjičavaca i malovjernih. Tko bi mogao tvrditi da je snaga ljudskog duha izazvala ta ozdravljenja? Broj onih bolesti, koje se stvarno mogu izliječiti pomoću psihičkog utjecaja, već je stoljećima poznat. Već 1750. godine pisao je papa Benedikt XIV ono standardno djelo prema kojemu su se provodili procesi za proglašenje blaženih i svetih. S ozbiljnom jasnoćom izdvajane su one bolesti koje se mogu izliječiti samo pomoću psihičkih snaga. Organski karakter bolesti mora se čvrsto ustanoviti, da bi se neko ozdravljenje od strane Crkve moglo prihvatiti kao »čudo«. Pravila tog djela pape Benedikta XIV i danas se još mogu primijeniti. Metode znanosti postale su mnogo rigoroznije. 93 == ........
SVJETLO VJERE Međutim, činjenica postojanju čuda ostaje i dalje na snazi Vjeru u Krista nije moguće iznuditi dokazima, pa čak ni čudom. Dokazi nisu uzrok naše vjere, nego samo pomoć našem razumu. Moći vjerovati pretpostavlja unutrašnje svjetlo, koje nam samo Bog može podariti. Biblija na mnogim mjestima govori o tom svjetlu, koje svakog čovjeka prosvjetljuje, koji dolazi na ovaj svijet. Bez tog »prosvjetljenja« nitko ne može doći do vjere u Krista. Saopćenje tog unutrašnjeg svjetla označuje Biblija upravo kao objavu Boga u našem srcu. Kada je na pr. Petar spoznao da u Gospodinu priznaje Sina Božjega, rekao je Krist o toj »objavi«: »Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!« (Mt 16,17) Krist to promatra kao »objavu«, kada Bog čovjeka u nutrini tako prosvjetljuje, da može Krista priznati kao Sina Božjega. Bez toga unutarnjeg svjetla nitko ne može upoznati Boga, kako kaže Krist: »Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti.« (Mt 11,27) Bog govori svakom pojedinom čovjeku osobno od srca srcu. Jer Krist naviješta: »Svi će biti učenici Božji. Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.« (Iv 6,45) Djelovanja te unutarnje svjetlosti su začuđujuća: Ako se čovjek prikloni tom beskonačnom autoritetu Božjem, osjeća se pozvanim na strahopoštovanje i privrženost. 94 ==
To beskonačno postaje čovjeku cilj svega njegovog stremljenja, kada veliko beskonačno blago mami čovjeka na predanje i ljubav. Ako se čovjek predaje Bogu, doživljava duboku radost i blaženstvo, koje struji iz tog predanja u beskonačno. Ali prije svega djeluje ta »unutrašnja objava« isto tako kao i osobni susret sa beskonačnim. Time nastaje i ona naročito, duboko ukorijenjena sigurnost u vjeri, koja se inače nikakvim dokazom ne može postići. Ukoliko je susret s Bogom dublji, intenzivniji i čvršći, utoliko je sigurnije stanje vjere u čovjeku. Sada nam se čini shvatljivim da je vjera milost. Jer Bog mora najprije progovoriti našoj najdubljoj nutrini, prije nego što možemo uzvjerovati. Vjera je prema tome po svojoj biti nešto nadnaravno, jer za taj susret s beskonačnim sam naš razum nije osposobljen. Sada je na jasan način vidljivo, zašto je nevjera tako teška krivica, koja vodi u prokletstvo. Zloća nevjere sastoji se upravo u tome što čovjek po vjeri susreće Boga koji se objavljuje u najdubljoj nutrini čovjeka, a čovjek se usuđuje da Bogu okrene leda, Bogu koji mu se objavljuje. Nevjera je odbacivanje Boga. Sada razumijemo kada Krist kaže: »Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca.« (Iv 12,48) »Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.« (Iv 3,36) Zaista je nevjera samo onda prava krivica, ako je čovjek prije toga uistinu susreo Boga. Tko bez vlastite krivice 95 ==
nije do sada stvarno »sreo« Krista, jer je kršćanstvo upoznao u potpuno izvitoperenom, unakaženom obliku, taj, samo je po sebi razumljivo, nije »nevjernik« u smislu krivice kako je Krist mislio. Kako doći do tog unutarnjeg svjetla? Svaka molitva može biti otvaranje svog srca za to unutarnje svjetlo. Uvijek, kada nas Bog pozove u našoj savjesti, to će se svjetlo Božje uliti u nas, samo ako taj poziv čujemo i slijedimo ga! Bog nam daje svjetlo. Ako želimo vidjeti, »susrest« ćemo Boga.
........ NJIHOV BOG JE NJIHOV TRBUH Treba li da se podvrgnemo Kristu? Krist ima takmaca, koji mu je skoro nadmoćan, iako tako primitivno izgleda: mnoštvo zadovoljstava ovoga svijeta. Pretjerivanje u jelu, novac, seks... postaju središnja točka života: zapravo bog, zapravo vjera. O takvim ljudima kaže Pavao: »Njihov je svršetak propast; njihov je Bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti. Oni misle samo na zemaljske stvari.« (Fil 3,19) Kada su novac i vino, seks i ljetnikovac postali idoli, tada su oni ustoličeni na mjesto Boga na oltaru srca. 96 ==
Za Krista tada više nema mjesta: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednog mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24) I ta vjera požude života ima svoje dogme: »Želim svoj mir!«... »Glavno je zdravlje«... »Živi se samo jednom«... »Želim imati nešto od života«... itd. I jer ta materijalistička »vjera« izgleda i suviše primitivna, zbog toga se traže razlozi da bismo se mogli odreći Boga, kršćanstva i Crkve. Tada se izmišljaju prigovori najpovršnije vrste. Objašnjavaju na pr. da su kršćani zajednica opterećena grijesima i radi toga s njima ne žele imati posla. Ali zar ti ljudi zaista vjeruju u to daje pribavljanje novca, koktel partije i ljetnikovac posljednji smisao njihovog života? Zar ne shvaćaju da su našem životu postavljeni viši ciljevi? Da nas očekuju uzvišeniji zadaci? Mogu li uistinu smatrati da idu ispravnim putem, ako ne prihvaćaju nikakove dužnosti, ne priznaju nikakove zapovijedi, ne poštuju nikakovo dostojanstvo i ne priklanjaju se Bogu? Mogu li ti ljudi zaista živjeti s dobrom savješću u ovoj trci za zadovoljstvima? Poneki slute da su na pogrešnom putu, jer traže samo zadovoljstva bez obzira na životne vrijednosti i Božje zapovijedi. Ali oni još računaju s tim da će se prije smrti moći na brzinu obratiti. No da li će ti Bog pokloniti tu milost obraćenja, jer ti si ga prije toga desetljećima neozbiljno shvaćao; jer obraćenje je milost, ona ne ovisi samo o našoj slobodnoj volji. 97 ==
Teško je odjednom se obratiti kada smo prije toga stalno išli nizbrdicom. Odakle ćeš tada smoći religioznu snagu za obraćenje, kada je u tebi sve religiozno presušilo, odumrlo. Zar je zaista razborito da riskiramo radikalnu propast našega života? No ljudi se danas više ne plaše pakla. »U paklu je bar ugodno toplo«, tako kažu neki. »Kada su drugi izdržali, tada ću i ja izdržati«, tako misle drugi. Ali zar ti ljudi ne slute bezdan trpljenja i strahote? Slute li što se krije iza riječi »vječni oganj« (Mt 18,8). Možda i mnogi od tih ljudi u svojoj najdubljoj nutrini i nisu zli. Također i oni traže radost. Ali nitko im nije pokazao put do prave radosti, do dubine radosti. Blaženo svjetlo u očima i mirna sigurnost čovjeka koji se skrio u ruci Božjoj, tim ljudima je nepoznata. Trebalo bi da upoznaju nekoga, koji je doživio duboku radost religioznog čovjeka. Tada bi se možda i mogli obratiti i ne bi tražili radost u kaljuži grijeha, nego tamo gdje je Bog svojoj djeci priredio radost; već na ovome svijetu i jednom u punini blaženstva. Bilo kako bilo, spoznat ćemo jednom da moramo birati: želimo li se zaista podložiti Kristu kako to on od nas traži ili ćemo odabrati svijet za svoga idola. O toj najvećoj odluci našega života zavisit će hoćemo li odabrati put u život ili u smrt. 98 == ........ SLIKA BOŽJA U PROPOVIJEDI NA GORI Što nam naviješta Krist? Što nam ima ponuditi? Nudi nam onu božansku ljubav od koje nam zastaje dah i koju nam oslikava propovijed na gori. Sam Bog pokazuje nam u toj propovijedi što je ljubav. Toliko nas je ljubio. Ili treba da mislimo da se Bog sam nije držao propovijedi na gori, koju nam je objavio? - Poticajna misao: Bog, jedini, koji nas toliko ljubi, kako to ocrtava u propovijedi na gori. Ljubljeni od Boga, zauvijek imamo domovinu u Bogu, to je Isusova poruka u propovijedi na gori. Jedna posve nova slika Božja otvara se pred našim očima u propovijedi na gori: Bog, koji ljubi i svoje neprijatelje! Kako smo jadno do sada pretstavljali Boga: kao šefa -inspektora, koji dolazi uvijek provjeravati svoje podanike postupaju li ispravno; kao suca koji je ogrezao u paragrafe, oko za oko, zub za zub, prekršaj za prekršaj, i sve to bilježi i kažnjava. Ali ovo je veliki proglas Kristov u propovijedi na gori: ne oko za oko, ne zub za zub, to ne dopušta ljubav, a još manje Bog. Jedna posve nova slika Božja otvara se pred našim očima u propovijedi na gori: Bog, koji ljubi i svoje neprijatelje! Kako smo jadno do sada pretstavljali Boga! Njegova zapovijed ljubavi glasi: »A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog...« (Mt 5,44) 99 ==
Kakva misao: Bog nas ljubi iako smo ga uvrijedili; iako smo mu okrenuli leda i postali njegovi neprijatelji. Znamo da smo zaslužili kaznu. Ali on misli drukčije: »Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto?« (Mt 5,46) - Bog te ljubi ako si i njegov »neprijatelj«. Vjeruješ li u to? Bogpnhvaća i sve one koji protiv njega griješe. Toliko ga ljubi. Boga naime Biblija naziva našim »Ocem« i upo-reduje ga s »majkom«. Majčina ljubav može mnogo oprostiti i mnoga zla podnijeti od svoje djece; ona mnogo prašta i ljubi nas i dalje. U propovijedi na gori rečeno je: »Blago krotkima«... (Mt 5,5)... udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi... (Mt 5,39) »...onome, koji vam nanosi zlo, nemojte pružati otpor«. Ne, Bog ne uzvraća odmah: »Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu.« (Mt 26,52) Bog oprašta više nego majka. Bog zapravo traži i ljubav gresnika. Opisuje samoga sebe kao dobrog pastira, koji ide za izgubljenom ovcom. Osjeća sklonost i prema grešnicima tako da s njima jede i pije: čak i s carinicima. Bog se uistinu drži riječi iz propovijedi na gori: »Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!« (Mt 5,23-24). Sve je to kao u naopakom svijetu: naljutili smo se na Boga i sada mu okrećemo leda; a on nas tada traži da bi grešnika ponovo doveo kući: »Blago mirotvorcima... (Mt 5,9). 100 ===
Sedamdeset sedam puta u danu moramo oprostiti bratu, ako on dođe i kaže »oprosti«. Kako li će tek Bog opraštati? On sam nas poziva, da puni povjerenja molimo: »Oprosti nam naše dugove.« Bog se čak obavezao, da će svaku našu molitvu uslišati (ako je za naše dobro): »Tko te moli, podaj mu.« (Mt 5,42)
Tu jedinstvenu ljubav Božju prema čovjeku opisuje Bog u slici »zaručnika«, npr. u usporedbi o deset djevica, u pjesmi nad pjesmama. U apostolskim poslanicama Krist je prikazan kao zaručnik svoje Crkve. Na tu nježnu, žarku, burnu i isključivu ljubav zaručnik - Bog nas želi podsjetiti da bismo shvatili koliko nas ljubi. Bog je ljubav. On nam je opisao tu ljubav u propovijedi na gori. On je čak obećao i ljubav prema svojim »neprijateljima«. Zar nije potrebno da se odlučim, da vjerujem u njegovu ljubav? 101 === ........ STRAH BOŽJI JE POČETAK MUDROSTI Instinktivno imamo dojam da je strah pred Bogom ipak dobro utemeljen. Istinu govoreći to i nije pravi strah pred samim Bogom, nego strah od potpune propasti, koju sami sebi pripremamo, ako svetog Boga ne poštujemo. Zapravo je strah pred Bogom kičma poštenog, religioznog nastojanja. Biblija naziva strah Božji »početak mudrosti« (Ps 111,10), a to znači put ka dubljoj spoznaji Boga. Našem modernom kršćanstvu u velikoj mjeri nedostaje taj strah Božji. Nedostatak produbljene spoznaje ljubavi Božje, ali isto toliko nam nedostaje i strah pred Bogom. Stoga je naše današnje kršćanstvo bez snage. Nedostaje kičma. Pojedinca više ne prepoznajemo kao kršćanina. I cijela zajednica je mlaka. Prva Crkva u starini je to drugačije shvaćala. Ona je drastičan primjer za onu religioznu snagu, koja je nicala iz pravog straha od Boga. Ljudi u prvoj Crkvi računali su s tim da će se uskoro pojaviti Bog kao sudac svijeta. Ta misao ulijevala im je nečuvenu snagu. Tako su se mogli u velikoj mjeri odricati dobara ovoga svijeta i pronalaziti dovoljno vremena za religioznu zajedničku molitvu. Iz očekivanog skorog suda Božjeg izrastali su mučenici, muževi i žene, koji su mogli osvojiti milionsku državu pogana. Krist često govori o sudu na kraju svijeta da bi probudio taj strah Božji. 102 ===
|