www.tebe-trazim.com

Danas je transplantacija organa postala rutina, medjutim, da li ste ikada ozbiljno promislili o tome, i do kojih zakljucaka ste dosli, ako se radilo o organima neke osobe koja ja nastradala u udesu, na njoj izvrsena "smrtna kazna", ili je podlegla nekoj "prijekoj smrti".

Ovdje bih izdvojio doniranje organa zivih ljudi, koji iz ljubavi darivaju parni organ svojim bliznjima ili rodbini.

Da li ste se ikada zapitali: Je li osoba od koje se uzimaju organi stvarno mrtva ili ne?
Kakvog smisla bi imali organi jedne mrtve osobe?

Dakle, pitanje koje se ovdje pstavlja je slijedece: Je li "donator" organa stvarno mrtav, ili ne?
Ako je ziv, onda se radi o ubitstvu! A ziv mora biti, jer organi mrtve osobe, nebi imali nikakve funkcije i smisla.

Tko onda odredjuje da li je covjek "mrtav"? Eticka komisija, koja smrcu mozga proglasi covjeka mrtvim, iako funkcioniraju drugi vitalni organi kao srce, pluca, jetra i bubrezi?

Kod svega ne zaboravite na trgovinu organima, koja je postala kao vrlo unosna grana zarade, manipulacijama kod dodjele organa, i cjenu istih.
Koje misljenje zastupate?

Prije nego ce moja majka umrijeti, postojala je mogucnost doniranja jednog dijela tankog crijeva u Merkur bolnici u Zagrebu. Ja sam javila da sam spremna na donaciju..ali ipak su na kraju odgovorili da se u njenom slucaju nemoze presaditi taj dio, jer je doslo do sepse.

Ja osobno nemam nista protiv da se donira organ onome kome treba.

Ti si za doniranje organa zivih, zivima! Za tu vrstu sam i ja! Medjutim, da li si shvatila moj upis, on to upravo iskljucuje u diskusiji, a tema diskusije je: doniranje organa, premo mom izvornom upisu.
Problem smrti i donacije! Ljudi koji doniraju organe, se najprije proglase mozdano-mrtvima, a onda im se vade zdravi organi, koji su potpuno funkcionalni. Da li si se malo informirala u netu, kako se to sve odvija?

Hej Mihael (like za nick ), možda ti ovo pojasni situaciju

Kod ljudi postoji onaj osnovni strah zbog kojeg ne žele dati svoje organe poslije smrti: da će im "živima" uzeti organe. Na koji se način ustanovljava smrt?
- Pojam moždane smrti definiran je u medicini i zakonodavac ga je prihvatio. To znači da je odsutna cirkulacija krvi u mozgu, što izaziva nepovratno oštećenje moždanih centara. Kod ozljede glave, naprimjer, dolazi do krvarenja i prekida cirkulacije u mozgu, što dovodi do pritiska na centar za disanje, njegova oštećenja, a to za posljedicu ima prestanak disanja. Takvu umrlu osobu znanje i medicinska tehnologija mogu umjetno ventilirati i, dok ti aparati rade, održavati rad srca. Takva potpora održavanja funkcije srca omogućava da se transplantacijom organa pomogne drugima. U takvim situacijama rad srca nije znak života. Takvo je stanje nepovratno, a ustanovljava ga više liječnika specijalista. Jedan je anesteziolog u centru za reanimaciju, koji na temelju kliničkih znakova, odsutnosti refleksa, utvrdi smrt mozga, a potvrđuju ga neurolog i neurokirurg. To se stanje mora objektivizirati nekim egzaktnim metodama. Jedna je metoda cerebralna angiografija, kojom se kontrastnim sredstvom kroz krvne žile utvrđuje prestanak krvotoka u mozgu, a koju provodi rendgenolog. Dakle, u tome sudjeluju anesteziolog, neurolog, neurokirurg i rendgenolog koji, svaki na svoj način, provjere sve nalaze, protumače ih i zajedno utvrđuju postoji li smrt mozga.
• Je li u toj grupi stručnjaka i operater koji radi transplantaciju?
- To je bitno naglasiti: u toj grupi nije nitko tko je uključen u transplantacijski tim.

http://www.zzjzpgz.hr/nzl/9/organ.htm

Jasno?

Da umrli su, npr roznice se mogu i nakon 48h uzet, drugi organi puno prije.

Definicija mozdane smrti jest definirana, ali razlicito u razlicitim dijelovima svijeta, i razlicitim miljeima i zakon ju je prihvatio, ali kod tih definicija moramo praviti distinkciju. Naime, kod toga procesa je potrebno praviti razliku izmedju pojmova definicije, kriterija, totalne mozdane smrti i parcijalne mozdane smrti. Medicinski testovi kojima se podvrgava osoba u procesu definiranja mozdane smrti su inntenzivnog karaktera i provode ih interdisciplinarni strucnjaci, koje si i ti navela.
Ti testovi sluze iskljucivo za medicinsku potvrdu vec definiranih kriterija mozdane smrti, tj. mi nismo u stanju iz etickog aspekta preko tih medicinskih testova doci do ispravnosti tih samih kriterija smrti. I to je nas problem. Kriteriji smrti se definiraju iz definicije same smrti. A to podlijeze etickim normama o definiciji covjeka i osobe, koji se u razlicitim kulturama razlicito defniraju. Jedan kriterij se moze znanstveno verificirati ili falsificirati. Kod definicije smo na mukama, jer ona po tim kriterijima niti je ispravna niti je lazna, jer podlijeze kulturoloskom miljeu u kojem se definira.
Ako se vec definicija osobe razlicito interpretira iz filozofskog, teoloskog i pravnog aspekta, onda ne vidim mogucnosti, da se i definicija smrti donese iskljucivo na bazi medicinskih, odnosno biolosko-fizioloskih i neuroloskih kriterija. To stvarno nije moguce!

Osim toga, u tome procesu umiranja ispreplicu se nulte EEG-linije kod totalne i parcijalne mozdane smrti, tako da je jedna invazivna angio-scintigrafija neminovna, pa ako i ona bude negativna, ostaje nam jos uvjek tzv. spinalni covjek sa pojedinim "refleksima" i kontrakcijama muskulature i znakovima zivota. Kod eksplantacije organa, koju kirurzi provode u tot. narkozi i relaksaciji, primjetljivi su porasti RR- i znojenje tzv. mozdanog mrtvaca, a ti simptomi su svakom lijecniku jasni.
Zato su zemlje kao V-Britanija otisle jos dalje od kontinentalnih zemalja i provode eksplantaciju vec kod parcijalne mozdane smrti i time ruse krscanski etos.
Ja kao katolik si postavljam s razlogom pitanje: zelimo li mi zivjeti "vjecno" na ovom svijetu, kao i bivsi komunisti, ili na drugom svijetu, pa da uz sve probleme koji nastupaju kod transplantacije nismo shvatili, da je kod eksplantacije organa ljudska osoba, dakle covjek u procesu umiranja, i duh-dusa se ne razdvaja od tijela u jednom "trenu", nego je to proces koji moze trajati danima, te time maltretiramo tu osobu, i nanosimo joj veliku bol preko devastacije tijela.
Promisli dobro prijateljice "Pia", zasto ateisticki mainstream zeli svim silama obvezati sve ljude na doniranje organa, i trazi zakonsku verifikaciju za to, i to im je uspjelo u nekim EU- zemljama?
Uz duzno stovanje!

Benedikt XVI. o donaciji organa
Ovdje možete pročitati govor Pape Benedikta XVI. na audijenciji za sudionike Međunarodnog kongresa „Dar za život. Razmatranja o doniranju organa.“ Skup je održan pod pokroviteljstvom Papinske akademije za život (PAV), Međunarodne federacije katoličkih liječničkih društava (FIAMC) i talijanskog Nacionalnog transplantacijskog centra.
Časna braćo u biskupstvu,
Braćo i sestre,
Darivanje organa je jedinstveno svjedočanstvo milosrđa. U vremenu poput našega, često obilježenom raznim oblicima egoizma, postaje sve hitnije shvatiti kako je nužno ući u logiku zahvalnosti da bi se ispravno shvatio sam život. U stvarnosti postoji odgovornost ljubavi i milosrđa po kojoj se osoba posvećuje darivanju svoga života za druge, ukoliko ta osoba doista želi naći svoje osobno ispunjenje. Kao što nas je Gospodin Isus učio, samo dajući svoj život možemo ga spasiti (usp. Lk 9,24).
Pozdravljam sve nazočne, osobito senatora Maurizija Sacconija, talijanskog ministra rada, i zahvaljujem nadbiskupu Rinu Fisichelli, predsjedniku Akademije za život, za riječi koje mi je uputio, oslikavajući duboki značaj ovog susreta i predstavljajući sintezu rada samoga skupa.
Zajedno s njim također zahvaljujem predsjedniku Međunarodne federacije katoličkih liječničkih društava, i ravnatelju talijanskog Nacionalnog transplantacijskog centra, podcrtavajući sa zahvalnošću vrijednost suradnje ovih organizacija na području transplantacije organa, o čemu se raspravljalo kroz ove dane vašeg rada i proučavanja.
Povijest medicine pokazuje dokaze velikog napretka koji je učinjen u svakodnevnom davanju sve većeg dostojanstva osobama koje pate. Transplantacija organa i tkiva predstavlja veliku pobjedu medicinske znanosti i sigurno je znak nade za one koji boluju od ozbiljnih i životno ugrožavajućih bolesti. Okrenemo li pogled ka cijelom svijetu lako je potvrditi brojne i složene slučajeve u kojima su mnogi ljudi, zahvaljujući tehnikama transplantacije organa, nadvladali izrazito teške bolesti i u njih je bila vraćena radost života. To se nikada ne bi dogodilo da predanost liječnika i sposobnost istraživača nije mogla računati s velikodušnošću i altruizmom onih koji su darovali organe.
Nažalost, problem dostupnosti vitalnih organa nije samo teoretski nego značajan praktični problem; to se može vidjeti u dugim listama čekanja za osobe čija je jedina nada za preživljavanje vezana uz mali broj donacija. Iznad svega je u kontekstu ovoga korisno osvrnuti se na ovaj napredak znanosti, kako rast u broju molbi za transplantaciju ne bi promijenio etičke principe na kojima transplantacija počiva. Kao što sam rekao u mojoj prvoj enciklici, tijelo nikada ne može biti smatrano samo objektom (Deus Caritas Est, br. 5); činiti drugačije nametalo bi logiku tržišta. Tijelo svake osobe, skupa s duhom koji je dan svakome ponaosob, čini nedjeljivu cjelinu u kojoj je otisnut lik samoga Boga. Zanemarivanje ove dimenzije podsjeća na stavove koji nisu u stanju shvatiti ukupnost misterija prisutnog u svakoj osobi. Neophodno je stoga dati prioritet dostojanstvu ljudske osobe i zaštiti individualnog identiteta.
Glede tehnike transplantacije organa, to znači da osoba može darovati organ samo ako taj čin ne dovodi osobno zdravlje i identitet u ozbiljnu opasnost, i ako je učinjeno iz ispravnih moralnih i primjerenih razloga. Bilo kakav razlog za kupovanje i prodaju organa, ili usvajanje utilitarističkih i diskriminatornih kriterija, sudarao bi se sa značenjem samog dara na taj način da bi ga obezvrijedio, kvalificirajući ga kao moralno nedopustiv čin. Prema zlouporabama u transplantaciji ili trgovanju organima, koje obično zahvaćaju nevine osobe poput djece, znanstvena i medicinska zajednica mora biti ujedinjena u zajedničkom odbijanju. To su neprihvatljive prakse koje treba proglasiti gnjusnima.
Isto etičko načelo treba neprestano ponavljati kada se sugerira da se ljudske embrije stvara i uništava za terapeutske svrhe. Sama ideja promatranja embrija kao 'terapeutskog materijala' u proturječju je s kulturalnim, civilnim i etičkim zasadama na kojima počiva dostojanstvo osobe.
Često se transplantacija organa događa kao potpuno besplatna gesta u ime člana obitelji koji je proglašen mrtvim. U ovim slučajevima pristanak obaviještene osobe je preduvjet slobode kako bi se transplantacija mogla okarakterizirati kao dar a ne protumačiti kao prisilan ili zlostavljajući čin. U svakom slučaju, korisno je sjetiti se da se brojni vitalni organi mogu dobiti samo ex cadavere (od preminule osobe), koja ima svoje dostojanstvo i koju se treba poštovati. Tijekom proteklih godina znanost je napredovala u utvrđivanju smrti pacijenta. Dobro je stoga da dosegnuti rezultati dobiju konsenzus cijele znanstvene zajednice kako bi se pronašla rješenja koja svima daju sigurnost. U takvoj sredini čak i najmanja mogućnost proizvoljnosti nije dopuštena, i tamo gdje potpuna sigurnost nije dosegnuta, mora se vladati načelom opreza.
Zbog ovoga korisno je potaknuti dodatna interdisciplinarna istraživanja i proučavanje na takav način da se javnosti predstavi najtransparentnija istina o antropološkim, socijalnim, etičkim i pravnim implikacija transplantacije. U ovim se slučajevima poštivanje života darivatelja treba prihvatiti kao prvi kriterij, na takav način da se uzimanje organa dogodi samo nakon utvrđivanja stvarne pacijentove smrti (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, br. 476).
Čin ljubavi koji se izražava darom svojih vitalnih organa je autentično svjedočanstvo milosrđa koje zna gledati dalje od smrti kako bi život uvijek pobijedio. Primatelj bi trebao biti svjestan vrijednosti onoga što prima, dara koji ide dalje od samog terapijskog značenja. Ono što primaju predstavlja svjedočanstvo ljubavi i trebalo bi roditi odgovor koji će biti podjednako velikodušan, te na taj način stvoriti kulturu darivanja i zahvalnosti.
Put koji moramo slijediti dok znanost ne otkrije nove i naprednije terapije mora biti put stvaranja i širenja kulture okarakterizirane solidarnošću koja se otvara drugima a da nikoga ne isključuje. Transplantacije koje su u skladu s etikom davanja zahtijevaju predanost svih uključenih strana u ulaganju svakog mogućeg napora za stvaranje i informiranje kako bi se probudila savjest glede problema koji izravno utječe na živote mnogih.
Bilo bi zato neophodno nadvladati predrasude i nerazumijevanja, raspršiti sumnje i strahove i zamijeniti ih sigurnostima i jamstvima da bi se u svima stvorila raširenija svijest o velikom daru života.
Uz želju da svatko od vas nastavi svoju osobnu predanost s odgovarajućom sposobnošću i profesionalizmom, zazivam Božju pomoć u radnim sastancima ovoga skupa i svima vama od srca udjeljujem svoj blagoslov.

Preveo: Aleksandar Savić, dr.med.

evo..ovo je meni dovoljno objasnjenje za sve. neznam kako drugima..

Da, i meni je ovo dovoljno, i ja osobno slijedim Papin oprez kod ovoga problema!
Medjutim, eksplantacija "ex cadavere", kako Papa pise je medicinski nemoguca, pa je zato eksplantacija uvjek iz zivog organizma. Ne postoji 50% mrtvac, jer ili je netko 100% mrtav ili on nije mrtav!

Zato je Papa oprezan u svom apelu, i protezira donaciju od zivog za zivog, a kod eksplantacije vitalnih organa, osoba bi morali biti 100% mrtva, kako bi eksplantacija po Papinoj dikciji bila ex cadavere, inace je ona na stetu umiruce osobe, a ako bi bila ex cadavere, onda bi vitalni organ bio bezvrijedan, jer nebi bio funkcionalan.. .
Da li si razumjela?
Nije dopusteno ubiti jednu osobu, da bi spasili jednu drugu.

Eh Mihaele, što si nabrušen..i kompliciran. Ti, čini mi se, vidiš samo problem i tu bi se ti zadržao. Ok, možemo komplicirati, to ti je meni osobito drago. Elem.. „Glede tehnike transplantacije organa, to znači da osoba može darovati organ samo ako taj čin ne dovodi osobno zdravlje i identitet u ozbiljnu opasnost, i ako je učinjeno iz ispravnih moralnih i primjerenih razloga.“

Dakle, ako mene (potpisanog davatelja organa – ček' nek ipak da se pohvalim) na životu održavaju samo aparati, govorimo li mi o stvarno životu? Dakle, taj aparat, da se razumijemo, diše umjesto u mene, pa je moje pitanje, koliko sam ja zapravo na životu? Jer ak nema parata, nema ni mene? Ajd sad, ajd kad hoćeš komplicirati...

S druge strane, postoji osoba koja je umire ili se „barem“ pati jer mu/joj bubreg ne radi. Koliko je kršćanski mene (opet, kao dobrovoljnog davatelja) ostaviti na „životu“ i čekati da taj aparat fikne (a to će se teško desiti, jer je uvijek neki majstor pri ruci, jel) i pustiti da ta osoba umre ili da se nastavi patiti? Meni taj bubreg ne znači ništa, ja ionako čekam da aparat fikne pa i ja s njim, a ta osoba može imati život? Moram priznati da mi nije jasan tvoj stav, ako je i tebi uopće jasan. Ja bih ipak potpisala da mi aparat isključe i daju moje organe ljudima koji imaju šansu za život. Meni ne služe, zašto drugima ne bi služili?

Btw, nema potrebe Pia stavljati pod navodnike

Ja mislim da ako je osoba na aparatima..i ako nema sanse da se oporavi i da ga samo aparati drze na zivotu..mislim da je uredu da donira organe, jer ce on/ona ionako umrijeti..nece mu trebati vise, a nekome ce ipak spasiti zivot. E to je cin ljubavi.
A ako osoba ipak ima sanse za nekakav oporavak..e onda je to druga stvar.