www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:38

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 146 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 11, 12, 13, 14, 15
Autor Poruka
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 08:04 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 ruj 2013 17:29
Postovi: 433
Podijelio: 10 zahvala
Zahvaljeno je: 38 zahvala
Zar zaista okrenuti drugi obraz?
Prije nekog vremena na Federalnom programu (u BiH) u emisiji za islamske vjernike čuo sam: »Kako ćete pobijediti, ako se ne borite: dakle, borite se islamisti.« U svakoj pak propovijedi naši svećenici kao papagaji ponavljaju: »Tko te ošamari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.« Vama pitanja: Ima li ikakve šanse da mi s takvom politikom ikako opstanemo? Zašto to naši svećenici toliko uporno nameću kao model ponašanja? Je li ta Isusova izreka previše doslovno shvaćena ili je treba tumačiti tako da makar i primili šamar ili dva, treba ići dalje za svojim ciljevima (dakle boriti se pa i uz batine)?

Čitatelj iz Hercegovine

Nismo vidjeli emisiju o kojoj pišete, no na temelju Vašega pisanja može se postaviti načelno pitanje: Kakva je uloga religija - pa i islama i kršćanstva - u svijetu? Preagresivno bi, vjerojatno, s naše strane bilo kada bismo Vama uputili pitanje: A što bi trebali govoriti katolički svećenici s oltara u svojim propovijedima?

Jasno je da moraju slijediti i naučavanje i djelovanje Isusa Krista, onako kako nam ga donose svetopisamski tekstovi i tumači crkvena predaja. Isus, dok poučava svoje učenike i dok ih kasnije, na njihovu molbu, uči molitvu Očenaša, uvodi potpuno »nova pravila«, pravila koja svijet do njegova dolaska nije poznavao. Uči ih da ljube ne samo prijatelje i one koji njih vole, nego i svoje neprijatelje. Na taj način ljudsku logiku dovodi u pitanje, postavljajući visoke moralne standarde, pa se čini da ih je nemoguće slijediti, a Vi se čak i bojite za »opstojnost«, ako kršćani moraju okrenuti drugi obraz.

No, Isus - ako tako možemo reći - uvodi »novu pedagogiju«, donosi novi stil razmišljanja o međuljudskim odnosima, koji svojom nečuvenom logikom i zahtjevnošću može i zbuniti. Isus ide iznad i izvan okvira onoga što se naziva prirodni moralni zakon, o kojemu piše i Katekizam Katoličke Crkve (br. 1950 i sljedeći). Moralni zakon kao takav djelo je božanske Mudrosti, kojom Bog ljudima propisuje putove, pravila životnog ponašanja koje vode k blaženstvu, zabranjuje »stranputice« zla koje čovjeka udaljavaju od Boga i od njegove ljubavi. Taj moralni zakon - koji povijesno ima različite oblike - svoju puninu i svoje jedinstvo nalazi u Kristu, koji je i sam rekao da nije došao dokinuti zakon. Naravni zakon upisan je u dušu svakoga pojedinoga čovjeka i svih ljudi, a u svojim je glavnim zapovijedima izložen u Deset zapovijedi Božjih. On je, bez obzira na povijesne promjene, nepromjenjiv i pruža čvrste temelje na kojima čovjek može izgraditi svoju »zgradu« moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima, izborima i odlukama. Taj zakon postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Isto tako, osigurava nužni temelj za građanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmišljanjem koje izvlači posljedice iz načela naravnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

No, zapovijedi naravnoga zakona ne uočavaju svi jasno, pa je čovjeku - grešniku, kako uči Crkva - potrebna milost i objava kako bi upoznao i vjerske i moralne istine sa sigurnošću. Katolički nauk starozavjetno učenje smatra dobrim, ali još nesavršenim. Evanđeoski zakon zato »nadopunjuje« Stari zakon, pročišćava ga i dovodi do savršenstva. Isusov Govor na gori čini upravo to: obraća se onima koji su raspoloženi vjerom (!) prihvatiti novu nadu koju pruža - a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista. Tako Isus »utire« iznenađujuće putove kraljevstva Božjega, koji iznenađuju i Vas. Evanđeoski zakon uključuje odlučan izbor između »dva puta«, od kojih je jedan sažet u zlatnom pravilu: »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7, 12). Novi, Isusov zakon, zakon je ljubavi, milosti i slobode. On, osim zapovijedi, sadrži i evanđeoske savjete. Kako je zapisao sv. Toma Akvinski, zapovijedi idu za tim da uklone što je nespojivo s ljubavlju, a savjeti žele ukloniti i ono što nije u suprotnosti s ljubavlju, ali može predstavljati zapreku za njezin razvoj.

Isusova opomena da neprijatelju koji nas je udario po jednom obrazu pružimo i drugi (Lk 6, 27 sl.) zahtijeva neprestanu nutarnju strpljivu spremnost na ljubav, a vanjsku spremnost i ostvarenje tog najvećeg zahtjeva traži jedino onda kada je to nužno ili bar korisno za obraćenje neprijatelja. Ali se takva vanjska spremnost, kako uče moralni teolozi, nipošto ne zahtijeva pa niti dopušta, ako bi se njome drskost i nepomirljivost neprijatelja samo pojačala. Najbolji primjer za to je Isusov odnos prema sluzi velikoga svećenika, što je vjernicima i najbolje objašnjenje: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23).

Isusova pomirbena smrt za svoje neprijatelje najveća je potvrda njegova najvećeg zahtjeva. Prvi izraz ljubavi prema neprijatelju mora biti molitva. »Ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!« (Mt 5, 44). Molitvom vjernik izražava ne samo odbacivanje osvete i »naplate« nego i pozitivna raspoloživost za ljubav u Bogu. Isusova zapovijed ide dalje od običnoga opraštanja: »Činite dobro onima koji vas mrze!« (Mt 5, 44). Tu je razlika između »ljubavi i ljubavi«: kršćanin ne ljubi samo one koji ljube njega. Samo ljubav prema neprijatelju, ispravno shvaćena i vjerom prihvaćena, pokazuje da je kršćanin dijete Božje.

Kršćanin mora uvijek od srca oprostiti, pa i kad neprijatelj za to ne moli. No, kršćaninu je dopušteno tražiti zadovoljštinu za povrijeđenu čast. Isto tako, neprijatelju se mora priznati sve što je dobro i iskreno mu se željeti sve dobro, a osobito vječno spasenje.

Uvreditelj ili glavni krivac je dužan - po pravdi - prvi uznastojati oko pomirenja, a uvrijeđeni je - po pravdi i ljubavi - dužan zadovoljiti se primjerenom zadovoljštinom. Na temelju zapovijedi ljubavi prema neprijatelju, i onaj koji je uvrijeđen mora se - prema mogućnostima i u zgodno vrijeme - zauzeti da se neprijateljstvo prekine.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=14002

Možda vam ovo pomogne.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 12:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
perokvrzica napisao:
Zar zaista okrenuti drugi obraz?
Prije nekog vremena na Federalnom programu (u BiH) u emisiji za islamske vjernike čuo sam: »Kako ćete pobijediti, ako se ne borite: dakle, borite se islamisti.« U svakoj pak propovijedi naši svećenici kao papagaji ponavljaju: »Tko te ošamari po jednom obrazu, okreni mu i drugi.« Vama pitanja: Ima li ikakve šanse da mi s takvom politikom ikako opstanemo? Zašto to naši svećenici toliko uporno nameću kao model ponašanja? Je li ta Isusova izreka previše doslovno shvaćena ili je treba tumačiti tako da makar i primili šamar ili dva, treba ići dalje za svojim ciljevima (dakle boriti se pa i uz batine)?

Čitatelj iz Hercegovine

Nismo vidjeli emisiju o kojoj pišete, no na temelju Vašega pisanja može se postaviti načelno pitanje: Kakva je uloga religija - pa i islama i kršćanstva - u svijetu? Preagresivno bi, vjerojatno, s naše strane bilo kada bismo Vama uputili pitanje: A što bi trebali govoriti katolički svećenici s oltara u svojim propovijedima?

Jasno je da moraju slijediti i naučavanje i djelovanje Isusa Krista, onako kako nam ga donose svetopisamski tekstovi i tumači crkvena predaja. Isus, dok poučava svoje učenike i dok ih kasnije, na njihovu molbu, uči molitvu Očenaša, uvodi potpuno »nova pravila«, pravila koja svijet do njegova dolaska nije poznavao. Uči ih da ljube ne samo prijatelje i one koji njih vole, nego i svoje neprijatelje. Na taj način ljudsku logiku dovodi u pitanje, postavljajući visoke moralne standarde, pa se čini da ih je nemoguće slijediti, a Vi se čak i bojite za »opstojnost«, ako kršćani moraju okrenuti drugi obraz.

No, Isus - ako tako možemo reći - uvodi »novu pedagogiju«, donosi novi stil razmišljanja o međuljudskim odnosima, koji svojom nečuvenom logikom i zahtjevnošću može i zbuniti. Isus ide iznad i izvan okvira onoga što se naziva prirodni moralni zakon, o kojemu piše i Katekizam Katoličke Crkve (br. 1950 i sljedeći). Moralni zakon kao takav djelo je božanske Mudrosti, kojom Bog ljudima propisuje putove, pravila životnog ponašanja koje vode k blaženstvu, zabranjuje »stranputice« zla koje čovjeka udaljavaju od Boga i od njegove ljubavi. Taj moralni zakon - koji povijesno ima različite oblike - svoju puninu i svoje jedinstvo nalazi u Kristu, koji je i sam rekao da nije došao dokinuti zakon. Naravni zakon upisan je u dušu svakoga pojedinoga čovjeka i svih ljudi, a u svojim je glavnim zapovijedima izložen u Deset zapovijedi Božjih. On je, bez obzira na povijesne promjene, nepromjenjiv i pruža čvrste temelje na kojima čovjek može izgraditi svoju »zgradu« moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima, izborima i odlukama. Taj zakon postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Isto tako, osigurava nužni temelj za građanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmišljanjem koje izvlači posljedice iz načela naravnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

No, zapovijedi naravnoga zakona ne uočavaju svi jasno, pa je čovjeku - grešniku, kako uči Crkva - potrebna milost i objava kako bi upoznao i vjerske i moralne istine sa sigurnošću. Katolički nauk starozavjetno učenje smatra dobrim, ali još nesavršenim. Evanđeoski zakon zato »nadopunjuje« Stari zakon, pročišćava ga i dovodi do savršenstva. Isusov Govor na gori čini upravo to: obraća se onima koji su raspoloženi vjerom (!) prihvatiti novu nadu koju pruža - a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista. Tako Isus »utire« iznenađujuće putove kraljevstva Božjega, koji iznenađuju i Vas. Evanđeoski zakon uključuje odlučan izbor između »dva puta«, od kojih je jedan sažet u zlatnom pravilu: »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7, 12). Novi, Isusov zakon, zakon je ljubavi, milosti i slobode. On, osim zapovijedi, sadrži i evanđeoske savjete. Kako je zapisao sv. Toma Akvinski, zapovijedi idu za tim da uklone što je nespojivo s ljubavlju, a savjeti žele ukloniti i ono što nije u suprotnosti s ljubavlju, ali može predstavljati zapreku za njezin razvoj.

Isusova opomena da neprijatelju koji nas je udario po jednom obrazu pružimo i drugi (Lk 6, 27 sl.) zahtijeva neprestanu nutarnju strpljivu spremnost na ljubav, a vanjsku spremnost i ostvarenje tog najvećeg zahtjeva traži jedino onda kada je to nužno ili bar korisno za obraćenje neprijatelja. Ali se takva vanjska spremnost, kako uče moralni teolozi, nipošto ne zahtijeva pa niti dopušta, ako bi se njome drskost i nepomirljivost neprijatelja samo pojačala. Najbolji primjer za to je Isusov odnos prema sluzi velikoga svećenika, što je vjernicima i najbolje objašnjenje: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23).

Isusova pomirbena smrt za svoje neprijatelje najveća je potvrda njegova najvećeg zahtjeva. Prvi izraz ljubavi prema neprijatelju mora biti molitva. »Ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!« (Mt 5, 44). Molitvom vjernik izražava ne samo odbacivanje osvete i »naplate« nego i pozitivna raspoloživost za ljubav u Bogu. Isusova zapovijed ide dalje od običnoga opraštanja: »Činite dobro onima koji vas mrze!« (Mt 5, 44). Tu je razlika između »ljubavi i ljubavi«: kršćanin ne ljubi samo one koji ljube njega. Samo ljubav prema neprijatelju, ispravno shvaćena i vjerom prihvaćena, pokazuje da je kršćanin dijete Božje.

Kršćanin mora uvijek od srca oprostiti, pa i kad neprijatelj za to ne moli. No, kršćaninu je dopušteno tražiti zadovoljštinu za povrijeđenu čast. Isto tako, neprijatelju se mora priznati sve što je dobro i iskreno mu se željeti sve dobro, a osobito vječno spasenje.

Uvreditelj ili glavni krivac je dužan - po pravdi - prvi uznastojati oko pomirenja, a uvrijeđeni je - po pravdi i ljubavi - dužan zadovoljiti se primjerenom zadovoljštinom. Na temelju zapovijedi ljubavi prema neprijatelju, i onaj koji je uvrijeđen mora se - prema mogućnostima i u zgodno vrijeme - zauzeti da se neprijateljstvo prekine.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=14002

Možda vam ovo pomogne.

Koji moj fail :b101: Poniznost je u biti svaka odsutnost sebeljublja, ali meni je to teško pojmit baš kao što je i navedeno jer brkam dostojanstvo i sebeljublje. Tj ne kužim njihovu granicu, dok nisi ovo stavila, tenx Pero :b112: Ali, npr, opet ne kužim točnu granicu. Isus npr nije ošamario ovoga, Isus je povećavao njegovu ljutnju, nije joj stao na kraj. Tj, on se "pomirio" sa srmću i zlostavljanjem. I kaže da je to " potvrda njegova najvećeg zahtjeva". A mi ga moramo slijedit. To znači da svaki put kad bi se fizički obranili mi padamo pri pokušaju ostvarivanja najvišeg ideala. Točnije, ovu rečenicu ne shvaćam:

perokvrzica napisao:
No, kršćaninu je dopušteno tražiti zadovoljštinu za povrijeđenu čast.


Odakle sad tražimo neku čast za sebe, jer kako kaže:

perokvrzica napisao:
Molitvom vjernik izražava ne samo odbacivanje osvete i »naplate« nego i pozitivna raspoloživost za ljubav u Bogu.


Ne kužim, zar traženje zadovoljštine nije neka vrsta naplate?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 12:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
I čitao sam tamo što su pisali;

- "svetac koji pomisli da je svetac, zapravo nije svetac."

- "onaj tko pomisli da je ponizan zapravo nije ponizan."

Prvo, mislim kako je to izrečeno kako bi se izrekla poanta. Drugo, naravno da je moguće da se bude ponizan i da se zna da si ponizan, jer Bogu je sve moguće :b101: :b112: Znači doslovno sve, pa čak i stvorit čovjeka koji je svet, i zna da je svet, te pri tome ostaje svet. :D Bog je svemoguć. :b112:

Ali, realno sad. Čovjek koji jest zapravo svetac. Npr Padre Pio. Kad bi on za sebe rekao da nije svetac, ne bi govorio istinu. Znači, govori laž. Bili to morao ispovijedit? Znači netko tko je svetac, u određenom trenutku ne smije govorit istinu, ne smi reć ono što on zapravo jest, i da odgovori na pitanje; jesi li svetac? on mora slagat, mora prestat bit svetac da bi nastavio bit svetac.. Hm, hm.. Kako to, je li to taj paradoks svetaca? Izgleda da jest. :a1163:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 14:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 23 ožu 2011 19:11
Postovi: 409
Podijelio: 320 zahvala
Zahvaljeno je: 103 zahvala
dujam napisao:

Mislim da ovo nije definicija za poniznost. Ovo prvo. A ovo drugo, zaista ne razumin, doista, pa ja nemam pojma što je to poniznost, LOL :(


Dobro ajde nije definicija, al moglo bi se tako opisat. Ponizna osoba zna da bez Boga ne može ništa, da sve u životu mora zahvaliti njemu, dakle zato se kaže da osjeća "ovisnost o Bogu". Dok osoba koja gaji osjećaje manje vrijednosti te svoje osjećaje razvija na temelju ljudskih pohvala ili pokuda. Razumiješ?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 14:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 23 ožu 2011 19:11
Postovi: 409
Podijelio: 320 zahvala
Zahvaljeno je: 103 zahvala
perokvrzica napisao:
Isusova pomirbena smrt za svoje neprijatelje najveća je potvrda njegova najvećeg zahtjeva. Prvi izraz ljubavi prema neprijatelju mora biti molitva. »Ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!« (Mt 5, 44). Molitvom vjernik izražava ne samo odbacivanje osvete i »naplate« nego i pozitivna raspoloživost za ljubav u Bogu. Isusova zapovijed ide dalje od običnoga opraštanja: »Činite dobro onima koji vas mrze!« (Mt 5, 44). Tu je razlika između »ljubavi i ljubavi«: kršćanin ne ljubi samo one koji ljube njega. Samo ljubav prema neprijatelju, ispravno shvaćena i vjerom prihvaćena, pokazuje da je kršćanin dijete Božje.

Kršćanin mora uvijek od srca oprostiti, pa i kad neprijatelj za to ne moli. No, kršćaninu je dopušteno tražiti zadovoljštinu za povrijeđenu čast. Isto tako, neprijatelju se mora priznati sve što je dobro i iskreno mu se željeti sve dobro, a osobito vječno spasenje.


Da dobar tekst :b112: .

Baš zanimljivo, evo jedno pitanje, koliko nas moli za svoje neprijatelje, posebno za njihovo vječno spasenje?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: Re: Poniznost
PostPostano: 01 lip 2015 15:11 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 23 ožu 2011 19:11
Postovi: 409
Podijelio: 320 zahvala
Zahvaljeno je: 103 zahvala
Evo još malo o poniznosti:

http://www.franjevci-split.hr/index.php ... &Itemid=55

Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Poniznost nije vrlina koja se postiže voljnim naprezanjima. Biti istinski ponizan jest proces u kojemu dopuštam da me Bog sve više i više vodi do moje vlastite istine i oslobađa me od životnih laži i iluzija. Učitelj Eckhart sjajno primjećuje kada kaže da poniznost čini čovjeka velikim a ne malenim! Ona je put najdubljeg ispunjenja.
Ponizan čovjek svjestan je svojih dobrih strana, dakle nije lažno ponizan, ali zna da je sve to dano i darovano kao zadatak i da povlači sa sobom veliku odgovornost, jer kako reče Isus, komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti.Tko je istinski ponizan u evanđeoskom i zdravom smislu, ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba u tome da sebe sve više i više vidi očima Božjim i da odbaci svoje 'maske' pred drugima.
Isus je za sebe rekao da je 'blaga i ponizna srca'. Na takav nutarnji stav jednostavnosti i otvorenosti duha poziva i apostol Pavao: Rim 12, 16. Poniznost je pravilo za one koji žele sudjelovati na gozbi Kraljevstva. Istinska veličina čovjeka ne mjeri se akademskim titulama ili statusnim simbolima, nego nutarnjim i ljudskim bogatstvom, to jest sposobnošću da se ljubi i bude mudar.
Poniznost nas čini svjesnima naših dužnosti prema Zemlji i prema budućnosti. Navodi nas da se prema drugima odnosimo nepristrano i snošljivo. Čini nas razumnima i zahvalnima. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost. Ona je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.
Poniznost ne znači biti zadovoljan malim. Poniznost voli ono što je veliko u očima Božjim. Zato je poniznost uvijek velikodušna suradnja na Božjim planovima. Velikodušnost znači predanost zadaći koja me nadilazi; osjetiti veličinu Božjih nacrtâ. To nisu nikada egoistični projekti samoostvarenja.




http://www.zupa-fis.hr/hr/materijali/pr ... evena.html


Što je prava poniznost? Koji je odnos oholosti i poniznosti? Je li jedino poniznost lijek za oholost?

Jedan glasoviti pučki misionar, vrlo je često znao govoriti: „Poniznost! Poniznost! Poniznost!.... Nema ništa veliko, ništa sveto, ništa vječno, čemu nije temelj duboka i velika poniznost!.... Lakše ti je prepoznat crnog mačka u crnoj vreći na crnom mjestu u mračnoj sobi u mrkloj noći nego oholost u vlastitom srcu!“
Pitao sam se što to znači? Zašto taj stari misionar koji je toliko vremena proveo služeći Bogu i ljudima stalno ponavlja „Poniznost! Poniznost! Poniznost!“?
Velika većina ljudi ima iskrivljenu sliku o tome što je to poniznosti. Pogotovo oni koji nastoje živjeti intenzivnim duhovnim životom dok ostale to pitanje niti ne zanima! Ono se vrlo često miješa sa (samo)ponižavanjem ili (samo)prezirom što je vrlo krivo jer jedno i drugo dovodi do destrukcije osobnosti a ne do njene izgradnje. Krepost jača, ona krijepi (krijepi = krepost!) osobnost. Stoga će ponizna osoba biti u stanju podnijeti i poniženje i prezir.
Poniznost je istinska svijest o samom sebi kakav stvarno jesam.
Sv. Terezija će reći: „Poniznost je istina“ tj. Istina o samome sebi. To pak stanje istinske ili realne svijesti o samom sebi ne stječe se preko noći nego je to dugotrajan put samopromatranja ili samoupoznavanja kroz različite oblike duhovnih vježbi a ponajviše ispitom savjesti. Stara „poganska“ grčko-rimska mudrost kaže: „Upoznaj samoga sebe!“
Poniznost, kao istinska svijest o samom sebi izgrađuje osobnost i snaži na duhovnom putu. Stoga je vrlo važno biti svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti: tko si, što sve znaš i što sve možeš i koji se svi talenti skrivaju u tebi. Takva svijest dovodi i do samopuzdanja koje je vrlo važno na životnom putu čovjeka. Ali takva samo-svijest ako se ograniči na samodopadno promatranje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata, vrlo lako postaje oholost ukoliko se promatra „izolirano“ od onih s kojima se živi. Stoga u tom samopromatranju treba gledati ne samo ono što jesni nego i ono što nisi. Ne kako si bolji od mnogih ljudi nego vidi da uistinu ima boljih od tebe. Ne samo koliko imaš talenata nego i koliko nemaš. Ne samo ono što znaš nego i koliko toga još i ne znaš a niti ćeš ikada znati. Onu Sokratovu izreku „znam da ništa ne znam!“ uistinu može reći jedino ponizan čovjek jer samo takav je svjestan koliko toga još ima što nikada neće moći otkriti. I tu dolazimo do paradoksa a to je da bi „znao da ništa ne znaš“ moraš jako puno toga znati!


Oholost je opreka poniznosti. Crkva je ubraja se među „sedam glavnih grijeha“ tj. u one grijehe iz kojih svi ostali na neki način proizlaze. Psihologija je promatra kao nezdravu ljubav prema samom sebi koja je redovito povezana s nezdravim i nerealnim samoprecjenjivanjem. Ukorijenjena je duboko u čovjekovo biće i prikrit će se uz najmilosrdnije i najponiznije čovjekove radnje i teško će je čovjek od prve razotkriti. Ako bolje promatraš samog sebe moći ćeš se puno puta primijetiti da u pomaganju bližnjemu ili sirotinji (što je na izvana ponizno i Bogu-ugodno djelo) u tebi se rađa osjećajem ugode pa čak i radosti i to te veseli! Oprez! Primijeti da na dnu toga slatkog osjećaja ima jedan drugi, jedva zamjetljiv osjećaj, to je glas koji ti došaptava kako „ti činiš nešto veliko, nešto lijepo, nešto Bogu milo. Ti si zaista bolji od drugih!“ Evo to je oholost duboko skrivena u čovjekovu srcu a hrani se tako plemenitim djelima! Srest ćeš mnoge ljude koji su u stanju za nekoga sve moguće učiniti i žrtvovati ali se iznutra „hrane“ osjećajem samodarja i samožrtvovanja za druge. Mnogi im se dive i hvale. On je u očima tih ljudi velik i puno im znači. Čovjeku to godi kao što kaže pjesma „Lijepo je nekome biti nešto. Lijepo je nekome biti sve!“ Rezultat te ugode je strah! Strah da se ne pojavi netko drugi koji je bolji od tebe. Koji bi ti mogao oteti prvo mjesto koje imaš u očima ljudi ili određene osobe te bi on mogao umjesto tebe „biti nekome nešto“ ili čak „sve!“ To dovodi do ljubomore. Tako jedna mana rađa drugu manu. Jedna bolest uzrokuje drugu bolest i što destruktivno djeluje. Suprotno od kreposti koja rađa drugu krepost i izgrađuje osobnost.


Evo samo mali dijelovi teksta, na linku su cijeli tekstovi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 146 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 11, 12, 13, 14, 15

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 8 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr